fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

losi_srbi - 98295 - 02.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

Dobar Srbin i loš Srbin


Kod nas imaju običaj da kažu: "Rđavom i dlake smetaju.

Moje spominjanje FBiH, je bilo samo u smislu da taj atribut "četnik", koji nam oni pripisuju, aludirajuči na loše primjere, treba sa ponosom da prihvatimo, jer u globalu kraljevi četnici su bili ponos i djeca iz uglednih porodica, pa mi tako treba da se i osjećamo.

Primjeri Kusturica i Đoković su takođe primjeri kako nekoj usijanoj glavi padne na pamet da procjenjuje veličinu njihovog srpstva!

Sve ovo što sam do sada pisao na ovu temu, sve moje primjere koje sam naveo nisu izmišljotina, nego su stvarne činjenice. Ni jednim mojim slovom nisam uticao na razjedinjenje srpskog naroda, naprotiv, i one koje mnogi smatraju otpadnicima našeg roda, ja ih i dalje priznajem kao Srbe. Ali za razliku od nekih, meni je draži Španac koji me poštuje kao čovjeka, nego Srbin zbog kojeg čitava nacija dobija loš etiket, ali šta ja tu mogu, on je za mene i dalje Srbin.

Danas imamo veliki problem ljudi koji su direktni potomci od bivših "četnika", sebi daju za pravo da su oni iz tog razloga veći Srbi od ostalih! Kititi se tuđim perjem nije dobro! Ja sve što pišem, pišem na osnovu činjenica i svojih dijela, smetalo to nekom ili ne. Svojih dijela niti se stidim, niti se bojim, niti tražim priznanje! Samo smatram da treba da se zna šta je ko učino za svoj naroda. Možda ćemo se osloboditi okupatora, pa se napiše stvarna istorija o "Otadžbinsko- odbrambenom ratu!

Samo da napomen, u nekim od mojih tekstova sam pisao da je moj pokojni otac smatrao izdajom, svakog Srbina koji je pred izbijanje rata pobjegao iz Bosne. Mog pokojnog oca sam do tada zamišljao kao komunistu iz prospekta, kakav bi komunista treba da bude, pa su me te njegove rijeći dale dodatni motiv da se, ako treba, do smrti borim za svoj narod.

Nije moj otac bio jedini takav primjer, sva ta stara garda bila je slična njemu, što se moglo osjetiti u našem zadnjem ratu. Ako je "Stari" onaj, koji ja mislim da jeste, nije bio ništa drugačiji od mog pokojnog oca. Poznavao sam puno Srba koji su bili komunistički nastrojeni, a dadoše svoje živote za Republiku Srpsku. Isto tako znam i one koji su se smijali tim istim komunistima, kako su preko noći promjenili dres, a prvi su pobjegli preko granice kad se zapucalo.

Dakle, reći nekome da nije Srbin, ako je komunista tolika je nebuloza, da ne mogu da vjerujem da nekome danas može da padne na pamet to da kaže. Skloni smo ismijavati svačije mišljenje i sebe smatrati jedinim adekvatnim za nametanje, šta je ispravno, a šta nije. Samim tim mi direktno utičemo na razjedinjenje srpskog naroda, pa je nerealno očekivati da bi nakon toga danas mogli uzeti zajednički politički stav.

Kada je u pitanju jedinstven stav, onda nema "ali", to vidimo danas kad se žestoko napada i kao nikad do sad pokušava srušiti Republika Srpska. Oni koji imaju najveću moć da je odbrane u zajedničkim organima, u svojim izjavama stalno stavlju tu magućnu rijeć "ali", što je za mene isto kao da su rekli "ne" i tim svojim stavovima umanjuju srpsku političku moć za opstanak Republike Srpske.
2sr - 98283 - 01.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

RE: Zašto namo ovo treba baš sad


Ne vidim razlog da sa bilo kim raspravljam povodom mog prethodnog teksta. U njemu nema ništa loše napisano, osim pokušaja zbližavanja srpskog naroda, iako politički ne mislimo isto. Srbin je Srbin, bilo da je on komunista, ateista ili vjernik. Srbin se rodi, a sve ostalo je od volje čovjeka.

Naveo sam u predhodnom tekstu da se četnici iz Prvog svjetskog, i partizani iz Drugog svjetskog rata trebaju pomiriti sa činjenicama da je u tom periodu bila takva politička situacija. Vremena se mijenjaju a mozgovi nam ostaju isti, volim ove, ne volim one.

Dakle, u FBiH kažu, svi Srbi su genetski četnici, pa sam i ja sebi dao za pravo da budem počastovan i sebi pripišem taj atribut!

Pošto znamo da u Prvom svjetskom ratu nije bilo četnika, ali je bila časna, herojska srpska vojska, pa sam se po ugledu na njih trudio da tako ratujem u Otadžbinskom odbrambenom ratu! Međutim i dalje za muslimane u BiH, ja sam "četnik".

Svi znamo da je četnike stvorio Kralj kao svoju gardu. Četnici nisu bili samo Srbi, nego su bili viđeni ljudi iz uglednih porodica širom tadašanje Jugoslavije.

U Drugom svjetskom rat, nije bilo tako, pa se pitam zašto?

Često pomislim da je baš u nama Srbima problem! Stalno se vodi polemika, ko je dobar a ko loš Srbin.

Primjeri:

1. Ravnogorski četnički pokret, vuče svoje korijene iz Drugog svjetskog rata, ni danas se nije pomirio sa partizanima, pa čak ni sa drugim Srbima koji ne misle kao oni.

2. SPC ne priznaje Srbina, ako nije pravoslavac, čak ni ateistu.

3. Srba je nekad bilo koliko i Engleza, naša netrpeljivost prema drugim vjerama dovela nas je da ćemo uskoro biti nacionalna manjina u svim državama, pa i u Republici Srpskoj i Srbiji.

Tamo neki Aranitović kojeg sam vidio jednom u životu, kaže meni, mi znamo da si ti oženjen muslimankom, ali to nama ne smeta! Tobože po njemu nisam dobar Srbin!

Hej ljudi, ko je taj, ko ima pravo da procjenjuje ko je i koliki je Srbin? Zbog takve politike gospodo, ima ona podrugljiva izreka da će svi Srbi stati pod jedu krušku i to bez da se guraju! Umjesto da nam svaki čovjek bude dobro došao u naš korpus, mi danas Kusturicu vagamo koliki je on Srbin, a veći je i važniji od mnogih od nas! Đoković, koji je zaustavio satanizovanje srpskog naroda na Zapadu, svojom srpskom retorikom i reketom, danas neko pokušava umanjiti njegovu veličinu, jer je tobože skinuo krst koji mu je visio oko vrata!

Zato gospodo mislim da je krajnje vrije da počnemo da da poštujmo svačije mišljenje, ako želimo da opstanemo kao narod!
2sr - 98261 - 28.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogosca - best (1)

RE: Zašto nam ovo treba baš sada?


Moje mišljenje je da je Stari htjeo da kaže, da ne treba praviti razdor u srpskom narodu, zbog različitog političkog mišljenja. Ovaj film to upravu čini, pravi mržnju prema partizanima, u kojim je bio uglavnom srpski narod. Ovo ujedno znači da su Srbi partizani zlostavljali Srbe četnike.

Naš narod ima običaj da veliča dobra djela, a da prikriva loša. Četnici iz Prvog svjetski rata su bili ponos srpskog naroda, ali po mom mišljenje u Drugom svjetskom ratu nisu to opravdali. Partizani su stvorili novu Jugoslaviju, pa su ih kažnjavali, što je u ono vrijeme bilo razumljivo.

Ako sagledamo realno, Srbi su stvorili Kraljevinu, a i komunističku Jugoslaviju. Svi Srbi su živjeli u jednoj državi, zato drugim narodima nije odgovarala nova demokratska Jugoslavija, pa su je srušili. Mi nismo znali iskoristiti nasu brojčanu premoć!

U potpunosti se slažem da treba da oljagamo one koji su nam ukaljli obraz, u svim pa i u ovom zadnjem ratu. Ali nemojmo generalizovati sve na osnovu pojedinaca, kao što to danas prema nama rade muslimani u BiH, proglašavajući nas četnicima, ali onim lošim primjerima.

Ne treba bježati od tog atributa, treba ga prihvatiti i sa ponosom veličati!

Ja sam do izbijanja sukoba u BiH bio "partizan", a od početka Otadžbinskog rata postao sam "četnik", ali onaj ponosni, na uzorne četnike iz Prvog svjetski rata!
boro_radic - 98232 - 23.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Dan kada je Vogošća bila u suzama


Tog tragičnog, devetnaestog jula '92. godine, naša jedinica se nalazila u Uglješićima, na liniji odbrane Vogošće. Još prije našeg povratka sa liniji, stigla je vijest da je na Misoči bilo mrtvih i ranjenih. Vijest o stradanjima naših boraca donijeli su ljudi koji su nas tog dana smijenili na straži.

Po povratku sa linije, došli smo u komandu Bataljona, u zgradu hotela "Bikovo". Komandir našeg voda, inače moj kum, dao je voljno, nakon čega su neki vojnici otišli na večeru u vojnički restoran u hotelu, a ostali krenuli svojim kućama.

Kum i ja, kao njegova vjerna snjenka, smo po nekom nepisanom pravilu najprije svratili u kancelariju komandanta Bataljona, kako bi saznali nešto više o borbi na Misoči. U kancelariji zatekosmo samo zamjenika jedinice, rezervnog kapetana prve klase, Momu Ćorovića. Momo nam reče da je Kljunić otišao sa odeljenjem bataljonske VP u Ljubinu da spašava žene i djecu, koji su u tom selu naletili na zasjedu muslimanske vojske. To je bila još jedna tragična vijest tog dana, koja nas je kao mnoge Vogošćane potresno iznenadila.

Momo dodaje, da je u komandu bataljona stigla ta vijest i da je nakon toga komandant Kljunić bez oklijevanja krenuo u pomoć, u pravcu Ljubine. Sluteći da ova zasjeda neće izaći na dobro i da će biti potrebna pomoć u ljudstvu, Kum reče Momi da ćemo biti u blizini komande, pa ako zatreba, da nam javi ukoliko zatreba bilo kakvu pomoć.

Pošto ni Momo nije imao pouzdanih informacija o zasjedi, Kum i ja izađosmo iz kancelarije. Otišlo smo na večeru u vojnički restoran, a potom smo neko vrijeme stajali ispred zgrade komande u iščekivanju da saznamo nešto više o zasjedi.

Dan se bližio kraju kada odlučismo da prošetamo niz ulici Moše Pijade. Samo što krenusmo, pred nama se od nekud pojavi Josa. Bio je sav uznemiren! Pričao je nepovezano, ali shvatismo da je bio sa Borom u Ljubini, u pokušaju spašavanja civila. Priđosmo mu i počesmo mu postavljati pitanja, ali šok koji je Josa doživio, izgledalo je kao da mu ne da da razborito govori, pa nikako nismo mogli da shvatimo šta se u Ljubini stvarno desilo. Neprekidno je ponavljao:
  • "Ubiše Boru, ovo je namješteno, ovo je izdaja!"
    Kum i ja pokušasmo da ga smirimo i Josa poče razboritije da govori. Reče da su kod kafane "Ranč" uletili u muslimansku zasjedu i da je u toj zasjedi naših boraca "kijamet" poginulo. Baš ovakvim riječima Josa opisa pogibiju tih ljudi. Nije znao ko je još osim Bore poginuo, ali je znao da su tijela Bore i ostalih ubijenih ostali u okruženju i da im se od žestoke muslimanske pucnjave ne može prići.

    Kum reče Josi da će angažovati naš vod, a da on ode u hotel "Park" i sakupi sve Borine speijalce, pa da zajedno krenemo u čišćenje terene, kako bi došli do tijela poginulih. Međutim, Josa nije pokazao zainteresovanost za takavu akciju i on ponovo počeo ponavljati iste riječi:
  • "Ovo je namješteno, ovo je izdaja".
    Mi shvatismo da Josi ne pada na pamet da se vraća na mjesto stradanja njegovih drugova i da se uključi u njihovo izvlačenje pa mi Kum predloži da krenemo nazad u Komandu i tamo ponovo ponudimo našu pomoć. Pođosmo prema komandi, a Josa krenu u drugom pravcu i nestade iz našeg vidokruga.

    Uđosmo u zgradu komande, a tamo je vec stigla vijest da su Boro Radić, Srđan Amidžić - Điđa, Dejan Lalić-Lala i Željko Markovic-Raze poginuli, a da je Mišo Živković ranjen u zglob lijeve ruke, a Juga moralista ranjen u stražnjicu, dok je bježao iz auta prema zaklonu.

    Tu saznadosmo i da se tijelo Bore Radića nalazi u mrtvačnici, a da su tijala Điđe, Lale i Razeta ostala u Ljubini u izrešertanim vozilima. Kum ponudi našu pomoć za izvlačenja ostalih poginulih, ali nam rekoše da je zbog mraka, koji je već pao, akcija odložena za sledeće jutro.

    Mi napustismo prostorije komande i zaputismo se u mrtvačnicu, u "Dom zdravlja-Vogošća".

    Do početka rata u Vogošći nije postojala mrtvačnica, ali je zbog velikog broja poginulih ona improvizovana u garaži vogošćanske zdravstvene ustanove, gdje je Boro Savić, jedini zvanični grobar iz tog perioda, pripremao tijela za sahrane.

    Stigosmo pred Dom zdravlja, gdje zatekosmo dugačku kolonu vogošćanskih boraca kako ulaze u mrtvačnicu, u namjeri da se uvjere u istinitost priča koje su sa nevjericom kružile po Vogošći, o pogibiji Bore Radića.

    Garažna vrata, kroz koja se ulazilo u prostoriju, su bila potpuno otvorena. Stadoh sa Kumom u kolonu. Još sa ulice viđoh prizor od kojeg se naježih! Boro Radić je nepomično ležao na mrtvačkom stolu. Pripadnici njegove specijalne jedinice, sa puškama u rukama, stajali su mirno, odavajući poslednju počast svom komandantu! Bio je to prizor od kojeg se ledila krv u žilama.

    Počasna straža se držala neprekidno, onako kako to dolikuje za velike ličnosti, a građani Vogošće su dolazili i odavali poslednju počast svom heroju! Bila je to scena, koja je mnoge građane Vogošce tjerala da puste i pokoju suzu!

    Sutradan, još od ranog jutra je krenula akcija izvlačenja preosatalih tijela poginulih vogošcanskih heroja. Za vrijeme pretresa terena na kojem je bila organizovana zločinačka zasjeda, nije bilo otpora od strane muslimanske vojske, pa se sa lakoćom došlo do ostalih postradalih tijela.

    Već u podne u komandu Jošaničkog bataljona je stigla vijest da je akcija privedena kraju, a tijela Lale, Điđe i Razeta bila su u vogošćanskoj mrtvačnici.

    Mnogi Vogošćani su bili u velikoj žalosti, ne skrivajući suze, jer izgubiše svoju omladinu, najbolje među najboljima!

    Zbog vrućih ljetnih dana žurilo se da se tijela poginulih što prije sahrane. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za poslednji pozdrav od naših junaka. Kako ratna dejstva nisu dozvoljavala da se sahrana obavi na gradskom groblju Rosulje, Željko Marković-Raze, Dejan Lalić-Lala i Srđan Amidžić-Điđa sahranjeni su na seoskom groblju u Krivoglavcima. Sa druge strane, Radići su imali svoje seosko groblje, pa je Boro Radić kao pripadnik te familije, sahranjen u porodičnu grobnicu u Radića potuku.

    Sahrani je prisustvovao ogromna masa naroda, svih vijera i nacija. Groblje nije bilo dovoljno veliko da primi sve one koji su došli da odaju poslednju počast vogošćanskom heroju, pa su mnogi morali ostati izvan ograde groblja. Vjerski obred popa Stanka protekao je u mukloj tišini. Nakon završetka molitve, riječ je uzeo Bokan, inače beogradski glumac i reditelj. U Vogošću je doveo jednu od najboljih dobrovoljnih jedinica koja je došla u Vogošću, a zatim ostao sa njima da pomogne srpskom narodu. On je Boru poznavao kratko, ali je shvatio o kakvom se heroju radi pa je zbog toga, ali i zbog svojih glasovnih i glumačkih kvaliteta, preuzeo na sebe obavezu da održi oproštajni govor za srpskog heroja. Njegove dirljive riječi parale su srce udovice, Zehre (kršteno Zorica) Radić. Izgledalo je kao da će svakog trenutka od bola i tuge izgubiti svijest i pasti na zemlju. Jezivi prizor ucvijeljene udovice i Bokanov gromoglasni emotivnim govor, odjekivao je koritom Radića potoka. U tom trenutku osjetih i ja suze kako teku niz obraze, ali shvatih da nisam jedini koji plače.

    Počeh da brišem suze i nesvjesno podigoh pogled prema ostalima. Pored mene su stajali Mirso Međuseljac- Deba, moj prijatelj Neđad Skenderović- Feđa i moj kum. Pogledah naokolo po groblju, svi su bili uplakani, šmrcali su i brisali suze sa obraza. Bila je to dirljiva scena koju je ovaj naš heroj istinski zaslužio, i to su znali svi koji su ga poznavali!

    Bokan na kraju govora obeća da ćemo na kraju rata, baš na tom mjestu gdje počiva Boro Radić, izgraditi crkvu njemu u čast. Svi prisutni se složiše sa tim! Bokan završi govor sa riječima, "vječna mu slava", a Radića potokom, od svih prisutnih, kao u jedan glas odjeknu "slava mu i hvala".

    Pripadnici Borine specijalni jedinice ispališe tri plotuna iz naoružanja u čast svom velikom komandantu, a kada se kovčeg sa Borinim tijelom poče da spušta u raku, a njegova supruga Zehra kleknu na koljena uhvati se za sanduk i zakuka iz sveg glasa. Srce od jezivog prizora i tuge hoće da pukne u grudima. Lagano priđoh raki, ubacih grumen zemlje, prekrstih se i krenuh niz strminu, prema česti i izlazu iz groblja. Za mnom krenuše Feđa, Mirso i Kum, i svi mi bez ijedne izgovorene riječi krenusmo u pravcu Vogošće.

    Kada smo već bili na domak naselja, našu tišinu prekide Feđa. Dok je izgovarao prve riječi već sam shvatio šta hoće da mi kaže. Tražio je od mene da ga izvedem iz Vogošće. U dubokoj podsvijesti to sam već dugo vremena priželjkivao da mi kaže. Misao da mu je život u opasnosti, konačno je doprla i do njegovog mozga. U njegovom pogledu se nazirao ogroman strah. Izgledao je kao da mu je neprijatno što to od mene traži, jer sam mu to isto već odavno predlagao. Onako stidno reče: "Sad, kada više nema Bore, ja se bojim ostati u Vogošći."

    Iako je civilna vlast strog zabranila izlazak iz ratne zone, čvrsto mu obećah da ću učiniti sve da ga izvedem iz Vogošće. Zamoli me da to učinim i za Mirsu Međuseljca, na šta mu rekoh da nema nikakvih problema, da može povesti koga god želi. Počesmo odmah pripremati plan o njihovom izlasku iz Vogošće.

    Vogošcanski ratni bilten koji je izlazio svaki dan pod nazivom "NAŠ GLAS", nakon godinu dana od pogibije vogošćanskih heroja objavio je IN MEMORIAM pod nazivom "Sjećanje na ratne heroje".
  • rat_danas - 98199 - 20.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    (14.05.1992) Naš glas - Vogošćanske ratne novine


    Prvo izdanje srpskih ratnih novina na teritoriji Vogošće, pod nazivom "NAŠ GLAS" izašao je 14. maja 1992 godine. Izlazio je svakog dana, neprekidno, do kraja rata. Njegov osnivač bio je Izvršni odbor Srpske opštine Vogošća, a rukovodilac informativne službe je bio Ratko Babić.

  • Redakcija: Svjetlana Subić, Gordana Lalić, Goran Perić, Ljubo Damijanac, Miroslav Vukajlović
  • Stalni saradnici: Savo Guzina i Ahmet Kahrimanović

    Za "NAŠ GLAS" od početka njegovog osnivanja radili su još i sledeći: Zdravko Radanović, Miloš Kantar, Svijetlana Aćimović, Radmila Trifković, Milan Stokuća, Gordan Živić, Jovo Maunaga, Dejan Inđić, Savo Simović, Tanja Džakula, Dragan Gagić, Dragan Hinić, Nedeljko Škipina, Mile Milić, Stojanka Rističević, Zdravko Stanišić i nezaboravni Zoran Blagovčanin-Živćo.
  • republika_srpska - 98195 - 19.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Kako izabrati svoju političku opciju


    Dodikova izjava je neprimjerena za jednog predsjednika Republike Srpske, koja ga je mogla koštati velikog političkog kraha na sledećim republičkim izborima! U trenutku kada je imao priliku da potpuno uništi i sahrani "Savez za promjene na gore", Dodik je dao izjavu koja je mogla mnoge neutralne građane okrenuti protiv njegove stranke! Iako sam uvjeren da je Dodik trenutno najjači političar na tom prostoru, ova brutalna prijetnja opštinama u kojim njegova stranka nije na vlasti, znači da građani u tim opštinama moraju živjeti u lošije (kažnjavanje opština)! Takva izjava ga je moglo i morala koštati gubitka velikog broja glasača.

    Građani RS su se već odavno opredjelili za svoje političke opcije, pa je očito da ovakva Dodikova politička greška nije uticala puno na njegove glasače. Međutim, Dodikova izjava je bila velika politička greška i prilika za inteligentne političare da iskoriste taj potez i kod neopredjeljenog stanovništva dobiju svoje nove glasače.

    Desilo se sasvim suprotno! Ovi iz "Saveza za promjene na gore" nisu iskoristili tu idealnu priliku za političku maniplulaciju. Govedarica, novi predsjednik SDS-a, pokazao je na startu da nije dobar vođa. Za mnoge Srbe, legendarna srpska stranka, nakon Bosića i Govedarica nastavlja da gura tu stranku u ponor. Dolazak na političkoj sceni nije iskoristio onako kako su mnogi građani od njega očekivali. Svojom glupom, da ne kažem izdajnčkom izjavom ponovo je uzdrmao, ne samo protivničke, nego i svoje glasače. Očito je da je povrijeđena njegova sujeta kada je Dodik na "FACE TV" izjavio da je Govedarica njegov čovjek, pa sad na ovaj glup način pokušava to da demantuje i tako dokaže suprotno svojim gazdama u Sarajevu.

    U ovakvom političkom trenutku izjaviti da neće sarađivati sa predsejdnikom Republike Srpske, znači da ga uopšte ne interesuje entitet u kojem njegova stranka funkcioniše i da je za njega, prije svega, važnija BiH. Sa tom izjavom ponovo su potvrdili ono na šta Dodik ukazuje svo ovo proteklo vrijeme, od zadnjih državnih izbora do danas. Lični interes važniji od Republike Srpske!

    Samim tim, Govedarica je dao novu priliku Dodiku da svoju lošu izjavu, umjesto da doživi pad, on je iskoristi na pravi način protiv svojih političkih protivnika i tako svima pokaže u RS-u ko je stvarno "glavni baja" na tom prostoru!
    dodik - 98115 - 12.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Politički lideri izgubili kompas


    Iako sam smatrao da Dodik vodi Republiku Srpsku dobrim putem, ovaj video snimak me je demantovao! Ovo nema smisla i on nastavlja sa sirovim i nekorektnim ponašanjem, zbog kojeg će izgubiti podršku birača!

    forum - 97863 - 11.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Izvještaj o radu foruma


    Veoma mi se svidjela rubrika "Na današnji dan", ali do sada nisam primjetio da se moglo dopisati nešto što se desilo tog dan direktno u tu rubriku. Moje pitanje za Željka, da li ovaj izvješta najavljuje da će se na tu rubriku ako kliknemo na "klikni ovde" moći upisivati ratni ili bilo koji događaji na taj dan?

    RE: Izvještaj o radu foruma



    Pravi,

    jedan od glavnih razloga što sam "podnio izvještaj" posjetiocima ovog portala jeste moje očekivanje od nekih od vas da mi pomognete da napravimo hronologiju događaja vezanu za Otadžbinsko odbrambeni rat. Mnogo je toga pisano na ovom forumu, ali sada treba sve to sumirati, tj. napisati KRATKO, JASNO i sa TAČNIM DATUMOM. Bilo bi dobro da se uključi neko ko mnogo bolje od mene zna dešavanja od Bijeljine do Jajca, jer ja tu oblast nisam gotovo uopšte uključio u ovu hronologiju.

    Sa vaše tačke gledišta, princip je potpuno isti, tj. vi objavite tekst, ja ga "odobrim" i prebacim na stranicu "RAT_DANAS". Jedina bitna razlika da u NASLOVU stoji tačan datum tog događaja u formatu (DD.MM.GGGG) kakav sam i ja koristio. Mišljenja sam da jedino ne treba na ovaj način obilježavati pojedine pogibije, jer poginuli borci već izlaze na stranici "NAJNOVIJI". Izuzetak čine naši srpski heroji, koji su nas napustili nakon rata (npr. Srđan Knežević, Lazar Kondić, Željko Marković...) ili vjerni posjetioci ovog sajta koji su nas zauvjek napustili (Velimir Adžić, Miroslav Špirić)... Naravno, pravila nisu "uklesana u kamenu" pa ćemo za neke važne stvari napraviti i izuzetak.

    Svrha svega ovoga jeste da se stvori jedna obimna, ali i OBJEKTIVNA hronologija rata. Ja sam u svom radu na ovom poslu naišao na mnogo hronologija, međutim one nemaju nikakvu istorijsku vrijednost.

    Jednu stvar treba da znate: kada ja objavim neku od poruka iz ove rubrike, ona NECE izaci na stranici NAJNOVIJI, ali će izlaziti svake godine na datum koji ste naveli u zagradama unutar naslova. Ipak, da bi znao da je tvoj predlog "prihvaćen", poruka se pojavljuje na stranici na koju možeš otići ako klikneš na link "Prelistavanje" na istoj stranici.

    Konačno, hronologija događaja na stranici "RAT_DANAS" trenutno nije sortirana po datumu, ali ću i to odraditi u narednih par dana.

    Nadam se da su stvari sada malo jasnije. Ukoliko nisu, nemam nikakvih problema da neke pojedinosti još jednom razjasnim.
    zaboravljeni - 97765 - 04.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    RE: Velimir Obrenović - Velo


    Poštovanje Mirso,

    lijepa gest si napravio sa ovi svojim komentarom, sjećanjem na tvog najboljeg jarana! Rijetki su danas takvi kao ti, mnogi se nisu nikad javili svojim prijateljima, koji su bili na suprotnoj strani. Neki koji su se javili, bilo bi bolje i da nisu. Čestitam na ovako dirljivoj poruci. Bravo!
    zuc_razno - 97672 - 29.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Zdravko Dobrić


    Poruka za Deminera,

    taj teško ranjeni čovjek zvao se Zdravko Dobrić, a ne Okolić, ali je bio rođak sa Okolićima. Ranjen je u oktobru '92. godine, a čuo sam da je prije 4-5 godina preminuo. Nek mu je laka crna zemlja!
    zuc_razno - 97615 - 28.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Poruka za Deminera


    Sve ovo što ti je neko naveo, su interni nazivi koje smo mi koristili tokom rata i neće ti biti od velike koristi. Ono o čemu sam ja pisao se nalazi u katastarskoj karti. Katastarsku kartu imaju geometri u opštini Vogošća i od njih je možeš dobiti.

    Trouglasta livada je interni naziv, i dobila je taj naziv u akciji kada smo u julu '93 ušli u muslimansku teritoriju ispod kote 850. Ta livada je faktički bila u obliku trapeza i pruža se obodom od kote 850 do kote 830. Kada smo se pripremali za akciju izviđali smo teren sa brda Motka, ta livada je izgledal kao torugao i ja sam je tada tako nazvao, jer je pravac napad moje jedinice bio usmjeren prema njoj.

    Naziv trouglasta livada nije zvaničan, ali sam ti naveo kote 830 i 772 koje imaju u karti i dalekovod između njih, kao orjentir. To je to, tu je bila naša linija, a sve ispred toga bilo je minirano.

    Što se tiče Šabanove kuće, takođe je interni naziv i pitanje je da li iko danas u Vogošći zna na šta se konkretno misli, ali Hrastik je upisan u kartu, a Šabanova kuća je bila ispred tog Hrastika. Do Šabanove kuće se moglo doći sa dva makadamska puta, gledano sa naše linije odbrane. Jedan put se pružao od kote 772, pa je kod Hrastika skretao u pravcu Šabanove kuće, a drugi put je bio sa donje strane Hrastika. Sastavljali su se iznad Glavice, nedaleko od Šabanove kuće. Dakle i to sam ti spomenuo da pogledaš.

    Pošto kažeš da to radiš već dvadest godina, neću te učiti kako se djeca prave, nego sretno ti bilo!
    federalno_sarajevo - 97467 - 25.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)


    Otvoreno pismo Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" čelnicima Grada i Kantona Sarajevo



    Grad Sarajevo - gradonačelnik
    Grad Sarajevo - Gradsko vijeće
    Kanton Sarajevo - Vlada KS i premijer Elmedin Konaković
    Kanton Sarajevo - Skupština kantona - predsjedavajuća prof. Ana Babić
    Opština Stari Grad - načelnik Opštine
    Opština Stari Grad - predsjedavajući Vijeća
    Opština Centar - načelnik Opštine
    Opština Centar - predsjedavajući Vijeća

    SPKD Prosvjeta, kao Društvo sa izuzetno dugom tradicijom, koja seže u osvit dvadesetog vijeka, i koje je preživjelo - uz zabrane rada, oduzimanje imovine i progone članova i aktivista - neke od najtežih perioda u istoriji BiH, osjeća potrebu da danas, kada živimo u društvu koje se diči multietničkim karakterom, demokratskim poretkom i vladavinom prava, ukaže na sve veći talas pritiska i problema u životu svih stanovnika Sarajeva i Bih, a posebno pripadnika srpskog naroda.

    Istorijski gledano, Sarajevo možda nikada nije bilo pretežno srpski grad, ali su mu u istoriji njegovi srpski stanovnici često davali pečat, naročito trgovački, intelektualni i kulturni. Međutim, kao što su podaci popisa pokazali, srpski narod, kao jedan on konstitutivnih naroda u BiH, na području Bederacije BiH danas je sveden skoro na nivo statističke greške, sa oko 2,5% udjela u stanovništvu. Istovremeno, na području Kantona Sarajevo živi svega 13.300 Srba, dok je na području četiri gradske opštine taj broj svega 10.422. Poređenja radi, na području samo ove četiri opštine, užeg djela grada, 1991. godine je prema popisu živjelo 92.560 stanovnika srpske nacionalnosti. Odnos ova dva broja jasno pokazuje demografsku katastrofu koja se dogodila u Sarajevu, a ovaj grad je kroz istoriju bio, pored ostalog, centar srpske kulture i istorije na ovom području. Veoma slikovito svjedoči o tome, na primjer, zvanični podatak da je pod austrijskom upravom u Bosni i Hercegovini bilo 40 srpskih časopisa i listova, u odnosu na 20 muslimanskih, 23 hrvatska, 8 njemačkih i 10 ostalih, te neiscrpan popis velikana književnosti, slikarstva, politike, trgovine, zanatstva, a koji su svoje srpstvo utkali u nerazmrsivo klupko bosanskohercegovačke multikulturalnosti. Iste one multikulturalnosti koja je danas postala fraza koja se olako koristi, a koja je sve manje vidljiva i prisutna.
    Obraćali smo se u nekoliko navrata čelnim ljudima grada Sarajeva, kako bismo ukazali na nekoliko situacija u našem gradu koje ozbiljno prijete da naruše njegovu sliku multikulturalnog i multietničkog grada bogate tradicije, i zbog koga se jedan dio građana, posebno onih srpske nacionalnosti, ili i veliki broj posjetilaca Sarajeva, osjeća u najmanju ruku nelagodno. Sva naša dobronamjerna upozorenja i insistiranja ostala su bez odgovora i rezultata. Za dobro Grada i njegove tradicije, danas smo prinuđeni istupiti javno i skrenuti pažnju na neke od problema sa kojima se susrećemo.

    Na prvom mjestu je spomen ploča koja je postavljena na obnovljenoj Vijećnici, zdanju koje je ponos svih građana Sarajeva, a na kojoj stoji:

  • "Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite."

    Nadamo se da nije postojala svjesna namjera u koncepciji ovog natpisa da se cijeli jedan konstitutivni narod svede na nivo zločinca, što je utisak koji se neminovno nameće čitanjem. Srbi ovaj grad doživljavaju kao svoj, i veliki je broj Srba koje njegoe ratne rane bole jednako kao i sve ostale graane, ali je više boli formulacija na Vijećnici, koja cijeli jedan narod poistojećuje sa zločincima. Koliko je puta potrebno ograditi se od zlodjela koa su počinjena u 1992. do 1995. godine da bi se napokom shvatilo da se ovakvi propusti ne smiju događati, ukoliko se želi graditi zajednički život. Apelujemo da se napravi primjerniji tekst kako svi oni koji su te avgustovske noći sa bolom gledali plamen na Vijećnici ne bi danas sa podjednakim bolom gledali tablu na obnovljenom zdanju, te očekujemo da će i SPKD Prosvjeta biti konsultovana prilikom prilagođavanja teksta na Vijećnici.

    S druge strane, kada govorimo o spomenicima i obilježjima, bolno je to što građani ovog grada koji su mučki stradali od strane zločinaca u redovima Armije BiH, koji su svojim slodjelima ukaljali uniformu koju su nosili, i koji su nevini ubijeni na lokalitetu Kazani, ni skoro dvadeset i pet godina nakon tog zločina još nisu dobili dostojno spomen-obilježje. Niti na samom lokalitetu na Kazanima, niti bilo gdje u gradu. Podsjećamo da je prije nekoliko mjeseci neformalna grupa građana u parku At Mejdan postavila privremeno spomen obilježje ovim nedužnim žrtvama, ali ta ploža je već istog dana razbijena i uništena. Istovremeno, jedan od inspiratora i izvršilaca ovog zločina, Mušan Topalović Caco, svega nekoliko stotina metara odatle, na zgradi OŠ "Edhem Mulabdić" ima spomen ploču, među svim ostalim časnim braniocima grada. Pozivamo nadležne da upotrijebe svoj autoritet i ovlasti, kako bi nevine žrtve, ponajviše srpske nacionalnosti (ali i ostali) što skorije dobili spomen obilježje, kako bi se na dostojanstven način obilježilo njihovo stradanje.

    Poslednji incident u crkvi Sv. Preobraženija u Novom Sarajevu, kada je izgorio dio skladišnih prostorija ovog sakralnog objekta još jednom otvara pitanje bezbjednosti vjerskih objekata u Sarajevu. Apelujemo da vlasti u Sarajevu preduzmu sve što je neophodno kako bi se vjerski objekti zaštitili od ovakvih incidenata, pokrivanjem lokacija video nadzorom, ail i fizičkom prisutnošću policijskih službenika. Činjenica je da svaki ovakav napad, bez obzira na pozadinu, stvara atmosferu nelagode i straha, a to je ono što nam je u Sarajevu, i u cijeloj BiH najmanje potrebno.

    Slijedeća stvar koju želimo istaći jeste problem sa obilježavanjem ulice Sime Milutinovića Sarajlije, u kojoj se nalazi i sjedište SPKD Prosvjeta. Za razliku od svih ostalih ulica koje su jasno obilježene nazivima ulice, ova kratka, ali značajna ulica, nema takvo obilježje. Nepoznate osobe su skinule ploči, i one nikada nisu vraćene. Iako smo u više navrata od predstavnika opštine Stari Grad dobijali uvjeravanja da će ovaj nedostatak uskoro biti riješen, još uvijek ništa nije urađeno.

    Pored navedenog, poznata je činjenica da su na mjestu odakle je 1914. godine izvršen atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda sve do 1992. godine stajale stope, koje su simbolizovale mjesto odakle je Gavrilo Princim tog junskog dana pucao u nadvojvodu. Ne ulazeći u istorijske i ideološke rasprave, želimo ukazati da su te stope ne samo bile kakav odlijevak, već umjetnički rad velikog slikara i umjetnika Voje Dimitrijevića, i da su godinama obilježavale jedan prelomni istorijski trenutak, koji ne pripada samo nama u Bosni i Hercegovini, a posebno ne jednom ili drugom narodu, već trenutak koji pripada cijelom svijetu. Ovaj konceptualni rad bi bio najbolji način da se bez imalo patetike ili ostrašćenosti obilježi ovo mjesto, i da ono privlači još više pažnje posjetilaca našeg grada, i nadamo se da će biti učinjeno sve što je potrebno da se i ovaj spomenik vrati tamo gdje pripada.

    Pored obilježavanja mjesta atentata, moramo naglasiti i neurednost i zapuštenost kapele u kojoj su sahranjeni pripadnici "Mlade Bosne", na sarajevskom groblju "Sveti arhanđeli Georgije i Gavrilo". Ova kapela je takođe jedan od značajnih spomenika kulture, koji obilaze posjetioci iz cijelog svijeta, tako da apelujemo da se što prije počne sa sanacijom kako bi se ovaj dragocjeni spomenik sačuvao od propadanja.

    Još jedan promlem na koji želimo ukazati jeste nestanak bisti joje su se nalazile ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Radi se o bistama Voje Dimitrijevića i Mice Todorović, koje su prije godinu dana nestale i nikada nisu pronađene. Indikativno je da se radi o velikim bosanskohercegovačkim umjetnicima srpske nacionalnosti, kao i da se lokacija ovih bisti nalazi na veoma prometnom mjestu, u blizini tri ambasade. Ipak, i pored svega, već godinu dana se ne zna da li je pokrenuta istraga, ako jeste šta je pokazala, i dokle se stiglo u istoj, kao ni da li će se išta poduzimati u cilju ponovnog postavljanja ovih spomenika.

    Pored navedenih problema, posljednjih nekoliko mjeseci primjetan je svojevrstan medijski linč pojedinih javnih ličnosti. Među njima su prof. Nenad Veličković, koji je od strane pojedinih novinara i urednika portala izložen neviđenom pritisku, gdje se što direktno Pto indirektno povezuje sa velikosrpskom ideologijom i šovinizmom, samo zbog toga što se prof. Veličković u svom radu usudio ukazati na određene nedostljednosti u korišTenju naziva jezika u našoj zemlji, a posebno problematiziranja prava na korištenje bosanskog jezika, te političke pozadine koja stoji iza toga. Pored ovoga, bile su primjetne i neprimjerene prozivke novinarke i generalnog sekretara udruženja BH novinari Borke Rudić, koja se zbog kritika na progon novinara u Turskoj, našla na udaru pojedinaca koji smatraju da su pozvani da brane sistem u Turskoj od bosanskohercegovačkih novinarskih kritika. Navedimo ovdje i primjer novinara i istoričara Vuka Bačanovića, koji je zbog javnog iznošenja svojih stavova ostao bez radnog angažmana na, te zbog naknadnih pritisaka odlučio da napusti Sarajevo. Ne želimo ulaziti u njegov način pisanja, niti uvijek podržavamo stavove koje iznosi, ali smatramo da iznošenje mišljenja i stavova ne može i ne smije biti povod za pritiske i prijetnje. Ova tri primjera nisu usamljena, ali jesu jasni primjeri da je danas stav i mišljenje koje se razlikuje od većinskg pod prismotrom, i da je izloženo kritikama i napadima.

    Iako je srpski jezik i ćirilično pismo jedno od ravnopravnih u Bosni i Hercegovini, danas smo svjedoci da je ono na području Federacije BiH prilično marginalizovano. Nepobitna je činjenica da učenici u školama, oni koji pripadaju srpskom narodu, nemaju uvijek mogućnost izučavanja vlastitog jezika, pisma i kulture, ne u onom obimu koji je garantovan ravnopravnim položajem. Danas na području Kantona Sarajevo učenici koji izučavaju pravoslavnu vjeronauku broje se jednocifrenim brojevima, dok podataka za adekvatno izučavanje srpskog jezika, književnosti i kulture i nema. Ako se ravnopravnošću i multietničkim društvom ponosimo i dičimo, onda je posljedni trenutak da se uradi nešto kako bi ovakva situacija bila ispravljena.

    Smatramo da nema vremena za čekanje kako bi se navedeni problemi počeli rješavate, te se zbog toga na ovaj način obraćamo svim nadležnim institucijama i pojedincima, kako bismo zajednički riješili probleme sa kojima se suočavamo. Nadamo se da će ovaj apel biti razmotren, i očekijemo da ćemo u naredni mjesec dana dobiti odgovore o tome šta je učinjeno po ovim pitanjima, a za cjelokupan proces rješavanja ovih, ali i svih drugih pitanja, stojimo na praspolaganju, kako bismo u skladu sa našim obavezama prema srpskom, ali i svim ostalim narodima u Bosni i Hercegovini, djelovali u cilju boljeg kvalitetnijeg života na ovim prostorima.

    Dostaviti ad informandum:

  • Kancelarija Visokog predstavnika u BiH - G. Valentin Inzko, ambasador, Viši predstavnik
  • Misija OEBS-a u BiH - g. Džonatan Mur, ambasador, šef Misije
  • Delegacija EU u BiH - g. Lars Gunar Vigemark, ambasador, specijalni predstavnik EU u BiH
  • Ambasada SAD u BiH - gospođa Morin Kormak, ambasador
  • Ambasada Srbije u BiH - g. Stanimir Vukićević, ambasador
  • Ambasada Ruske Federacije u BiH - g. Petar Ivancov, ambasador
  • Ambasada Njemačke u BiH - g-đa Kristiana Hohman, ambasador
  • Ambasada Italije u BiH - g. Ruđero Korijas, ambasador
  • Ambasada Ujedinjenog Kraljevstva u BiH - g. Edvard Ferguson, ambasador
  • Ambasada Španije u Bih - g. Huan Bosko Himenez Soriano, ambasador
  • Ambasada Bugarske u BiH - g-đa Avgustina Cvetkova, ambasador
  • Ambasada Grčke u BiH - g. Jorgos Iliopulos, ambasador
  • Ambasada Austrije u BiH - g. Martin Pamer, ambasador
  • Ambasada Crne Gore u BiH - g. Milan Lakić, ambasador
  • g. Milan Dunović - potpredsjednik Federacije BiH
  • Vlada Federacije BiH - g. Fadil Novalić, premijer
  • Predsjedništvo BiH - g. Bakir Izetbegović, predsjedavajući predsjedništva
  • Predsjedništvo BiH - g. Mladen Ivanić, član predsjedništva
  • Predsjedništvo BiH - g. Dragan Čović, član predsjedništva
  • zuc_razno - 97439 - 24.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Poruka za Deminera


    Ja sam od februara '93. bio komandat bataljona koji je držao liniju odbrane Vogošće od kote 830, preko kote 772, Hrastika pa sve do benzinske pumpe kod fabričkog parkinga. Pretpostavljam da znaš o čemu govorim. Do mog dolaska na tu funkciju nije se pravila nikakva šema za minska polja. Kad sam preuzeo Bataljon obavezao sam minere da mi na običnom papiru prave šemu mina, koje postavljaju, a ja sam ih kasnije prenosio na celofan. Taj celofan se postavi na katastarsku kartu koju sam ja tada koristio za obiljžavanje moje zone odgovornosti i sve pokaže gdje se koja mina nalazi. Ko zna gdje se to danas nalazi, možda u Višegradu, jer je naša pozadina tamo prenijela puno dokumenata.

    Na tom prostoru mina ima najviše u šumi ispod dalekovoda, koji se nalazi između kota 830 i 772 i ispod same kote 772, zvana "Ježevi". Imaš takođe dole niže, kad kreneš putem od kote 772 prema Hrastiku, tu je bio nekakav voćnjak u ono doba, izminirana je bila i šuma sa donje strane Hrastika, a kada se spustiš dole prema Omladinskoj ulici bila je velika ravna livada. Za nju su govorili da je prepuna raznih mina. Ja sam sa svojih nekoliko najboljih boraca često noću ulazio u tu livadu i vršljali smo po njoj. Imali smo pasivnu noćnu optiku koja je idealna za otkrivanje poteznih mina, međutim nikad nismo primjetili ni jedan konac ili silk na toj livadi, što opet ne znači da mina nema. Obrati pažnju na potok što teče u dnu te livade.

    Pregledaj i Paljevo, minirali smo ga u jesen '95. godine, jer smo očekivali desant NATO snaga na teritoriju pod srpskom kontrolom. Na samom vrhu Paljeva smo imali kontejner za veziste i repetitor i na toj livadi smo stavljali te mine kao zaštita od desanta.

    Eto, toliko ja znam o tom prostoru. Sretno ti bilo!
    1sr - 97393 - 22.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Srpski nemar za svojom istorijom


    boro_radic - 97339 - 14.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo (3)


    Ubiše Boru Radića

    Borbe za Misoču na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošći. Poginuo Željko Jovičić iz Krivoglavačkog bataljona, a Kuzman Pena i Kecman Veličko su bili teško ranjeni. Veličko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig o spašavanju Pene potpuno zanemario. Svi Vogošćani su sa strepnjom iščekivali vijesti sa VMA, o Peninom zdravstvenom stanju.

    Dok su doktori vodili borbu za živote ranjenika, Boro Radić je, po povratku iz Misoče dao voljno kompletnoj specijalnoj jedinici, kako bi se oporavili od preživljenog šoka i svega doživljenog tog dana u borbi na Misoči. Pripadnici Borine jedinice su se nakon toga raštrkali po naselju, a neki su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velička, ranjenog ratnog druga.

    Boro je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srećom u borbi na Misoči uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošću nije krio svoju radost i zbog toga je odlučio da uz čašicu rakije to i proslavi. Zaputio se u "Čiča Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošće i bila jedina kafana u Vogošći u kojoj se u tom periodu točilo alkoholno piće.

    Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je već privih nekoliko čašica poprilično opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na putu Semizovac-Srednje, tačnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veća, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima.

    Enes Durak je iskoristio opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji način bi sa svojom vojskom usmrtio putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povukao na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na području oko rijeke Ljubine, postale su učestalije.

    Hrvatski narod je na tom prostoru bio većinsko stanovništvo, postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha zbog učestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuća, odlučilo da napuste svoje kuće i imanja. Stanovnici oko rijeke Ljubine su pozvali u pomoć komandanta HVO iz Vareša, Ivicu Rajića, koji je u njihovo ime napravio dogovor sa Borom Radićem i srpskim vlastima u Vogošći da oni bez problema mogu preći preko srpske teritorije i otići kuda god želi.

    U Vogošći je procurila vijest o selidbi Hrvata sa tog područja. Neki stanovnici Vogošće poželjeli su da odu u Ljubinu i pozdrave se sa svojom rodbinom i prijateljima. Međutim, bilo je to veoma opasno i teško izvodljivo. U Semizovcu je bila rampa, na kojoj se upozoravalo o mogućim muslimanskim dejstvima, zbog čega su se mnogi ustručavali da odu na drugu stranu. Ipak, jake rodbinske veze prisiljavale su pojedine da odu tamo kako bi se pozdravili, pa su iz tog razloga potražili prijatelje koji su bili voljni da se upuste u taj rizik i odvezu ih tamo.

    U mom komšiluku živila je Goga Ilić-Sabljak, bila je rodom iz Ljubine. Saznala je za selidbu stanovništa Ljubine, pa me zamolila, ako bi smio da je odvedem do njenih roditelja, koji još uvijek žive u Ljubini. Želila je da se pozdravi sa njima prije nego što odu. Bila je uplakana i kroz suze mi je govorila, "ko zna da li ću ih ikada više vidjeti"! Bio sam u sličnoj situaciji kao i ona, jer su moja supruga i sin bili daleko od mene, pa je to dodatno diralo moje emocije i tjeralo me da ovoj ženi izađem u susret.

    Otišao sam kući, spremio se u vojničku uniformu i uzeo pušku, jer sam bio sigurniji da ću tako lakše proći rampu. Prišao sam mome automobilu, koji je bio parkiran na cesti, a Goga je vec bila kod auta, spremna za polazak. Odmah smo krenuli. Stigli smo u Semizovac. Poznavao sam sve ljude na punktu, a i oni mene, što mi je pomoglo da bez problema podignu rampu da prođemo dalje.

    Stigli smo pred kuću njenih roditelja i ona je sva sretna, bez riječi potrčala prema ulaznim vratima. Podviknuo sam za njom, "ja cu ostati ovde", a ona je bez okretanja glave mahnula desnom rukom, kao da se pozdravlja sa mnom. Slatko sam se nasmijao, shvativši njenu žurbu i šta je mahanjem htjela da kaže.

    Ostao sam na cesti kraj automobila i osmatrao okolinu. Bilo je veoma neprijatno stajati kao živa meta i isčekivati pogodak sa okolnih brda. Srećom, Goga se nije dugo zadržala. Nakon nekih desetak minuta, već smo bili na putu za Vogošću. Goga je sa velikim uzbuđenjem od sreće što je bila sa roditeljima, a i tuge što odlaze, kroz suze počela da mi priča šta se dešava.

    "Stigla sam u zadnji čas", kaže ona. Sutra odlaze za Kiseljak. Neki su već otišli, ali svi će otići odavde na sigurnije teritorije, na teritorije pod hrvatskom vojnom kontrolom. Neki odlaze za Vareš, a neki za Kiseljak. Boje se jer muslimanska vojska previše vršlja tim prostorom, a svjesni su da to neće završiti dobro po njih.

    Ubrzo smo stigli u Vogošću, a meni je bilo drago što sam pomogao Gogi, da možda poslednji put vidi svoje roditelje.

    Sva ta dešavanja oko rijeke Ljubine ljutila su Boru Radića, pogotovo što je velikim dijelom uzrok svemu tome bio njegov do jučerašnji veliki prijatelj, Enes Durak. Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivično djelo zbog čega je izgubio službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla, i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošću i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošćanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voća i povrća. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvaćen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevači Vogošće sa tim namirnicama.

    Vijest, da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo, koje se kretalo tim dijelom puta, strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skočio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.

    Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Joša i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlučio se da u Vogošćanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoć. Došao je kod komandanta bataljona, Kljunića i rekao mu o čemu se radi. Kljunić je u tom trenutku na raspolaganju imao samo pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kakvoj se ozbiljnoj situaciji radi, Kljunić je bez oklijevanja izdao naredbu da odjeljenje V. P. krene sa Borom u spašavanje unesrećenih žena i djece.

    Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V. P. bio je Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velička, pa je Kljunić umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomoćnika za moral, Jugovića, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.

    Svaki sekund je bio važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džidža, Lala, Raže, Mišo, Peša, Joša i Slava, brzim koracima pratili su Boru. Posjedali su u četri automobila i punom brzinom krenuli u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanična granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, zbog čega je Boro morao naglo da uspori i potpuno zaustavi svoj auto. To isto uradili su i vozači vozila koja su pristigli iza njega. Vojnici na rampi pokušali su na brzinu da objasne Bori da je vozač kombi-busa, iako ranjen, bio dovoljno pribran, nastavio je vožnju i sa nekoliko ranjenih putnika uspio da projuri kroz zasjedu i tako spasi živote putnika.

    Pošto se kombi-bus sa putnicima uspio spasiti od zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, Borin bijes prema Enesu i pripito stanje nisu mu dozvolili da razborito shvati trenutnu situaciju. Zagalamio je na vojnike da odmah dignu rampu. Ljudi na rampi su poznavali Boru kao opasnog sarajevskog frajera, pa su bez oklijevanja podignuli rampu. Boro je nakon toga pritisnuo papučicu gasa i uz škripu guma pojurio dalje, a za njim su krenula i ostala vozila.

    Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu riječice Ljubina odjeknuše silni puščani rafali. Sa zebnjom se isčekivalo šta će se dalje dešavati. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.

    Nedugo potom, u Vogošću je stigla šokantna vijest da je ubijen Boro Radić!
    politika_srebrenica - 97317 - 11.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pabjeda Srbina za istinu o Srebrenici


    PORTRET BEZ RAMA: MLADEN GRUJIČIĆ

    Srebrenički Srbin u misiji pomirenja

    Autor: Mladen Kremenović nedelja, 09. 10. 2016

    Tridesetpetogodišnji Mladen Grujičić, s nevelikim političkim iskustvom, uspeo je u tri stvari naizgled teško dokučive i onima iskusnijima.

    Pošto je zadobio poverenje dva zavađena politička bloka u Republici Srpskoj, odoleo je pokušajima remećenja svoje dosta staložene kampanje i obezbedio da predstavnik srpskog naroda, prvi put od kraja rata, postane gotovo izvesni načelnike Srebrenice.

    Protiv sebe je imao iskusnijeg Ćamila Durakovića, strasnog lovca s američkom diplomom i ništa manje dobrim relacijama s političarima zemlje u kojoj je diplomu stekao.

    On se nije trudio da štedi Grujičića birajući kao teme polemike uvek najosetljivije reči - negiranje genocida, da će srpski kandidat sagraditi crkvu u Potočarima, da je sledbenik Karadžića... Grujičić je tiho odgovarao da takav rečnik ne doprinosi suživotu, već naprotiv = nepotrebno plaši ljude i da se nada da je "takva politika prošlost".

    I posle svih optužbi i čudnog prebrojavanja glasova (u kome vodi sa 70 odsto osvojenih glasova), Grujičić poručuje Bošnjacima i sugrađanima da nemaju razlog za brigu i da je spreman da poseti Memorijalni centar u Potočarima.

    Ali i da se dostojanstveno obeleže srpska stratišta u Podrinju.

  • "Poštujem svaku žrtvu, poštujem svakoga ko je izgubio nekoga, jer sam i sam žrtva rata", smiruje sugrađane Grujičić koji je tokom rata ostao bez oca koga su na pragu roditeljske kuće ubile muslimanske snage pod komandom Nasera Orića.

    Oni koji ga poznaju kažu da uprkos ličnoj tragediji nije odrastao na mržnji i da ga je tragedija učvrstila u uverenju da svaka žrtva zaslužuje poštovanje, a svaka porodica razumevanje neopisive boli.

    Svojom je mladalačkom neposrednošću dao je novi politički diskurs srebreničkom gotovo dvodecenijskom trvenju, etničkoj isključivosti koja se usijavala svakog 11. jula, među stanovništvom koje vapi za smirivanjem.

    Nisu ga u tome pokolebale teške reči kojima ga je na svađalački put pokušao uvući Duraković, kom Grujičić najviše zameri baš na igri na koju nije pristao - etničko sukobljavanje.

    Time je i pre pobede pobedio, ne dozvolivši da bude ometen u onom što je proklamovao kao vlastiti cilj ¿ da Srebrenica dobije rukovodioca koji će prvi put biti načelnik svih građana.

    Utisak koji ostavlja moraće da opravda u naredne četiri godine u opštini u kojoj je to neophodno koliko i zahtevno, ako CIK BiH prebrojavanjem glasova potvrdi pobedu.

    Lojalan, marljiv, od reči, uporan i odgovoran osobine su kojima Grujičića opisuju sugrađani koji ga poznaju. Tehnološki fakultet završio je u Zvorniku, tokom srednjoškolskog obrazovanja izučavao je arhitekturu. Živi u Srebrenici, oženjen je suprugom Zoricom s kojom ima bebu Dunju od 15 meseci. Profesor je u srednjoj školi, predaje hemiju.

    Bio je potpredsednik Studentske unije RS i predsednik Saveza studenata Tehnološkog fakulteta, član je SNSD-a. Već osam godina je na ćelu Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS iz Srebrenice.
  • 1sr - 97289 - 05.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)


    LONDONSKI UGOVOR 1915: Propuštena šansa da se stvori Velika Srbija



    Jedan od naših najznačajnijih mislilaca toga doba, prof. dr Lazo Kostić (1897-1979) prokomentarisao je to sledećim rečima: "Jedan takav primer velikodušnosti i istovremeno ludosti nije poznat u istoriji. Srbija se odriče u korist svojih najvećih neprijatelja, Hrvata, dobitka, koji se samo jedanput u istoriji dodeljuje".

    Tri sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) sastale su se u Londonu sa Italijom da bi se dogovorile o uslovima za stupanje Italije u rat na strani Antante. Dvadeset šestog aprila 1915. potpisan je ugovor, koji pored teritorijalnih interesa Italije definiše i teritorije koje treba da pripadnu Srbiji i Crnoj Gori.

    Zajedno sa delom obale, koji je već pripadao Crnoj Gori, Srbiji i Crnoj Gori je bila namenjena obala od reke Krke do reke Drim, uključujući Split i Dubrovnik, kao i ostrva Brač, Veliki i Mali Drvenik, Ciovo, Šolta, Jakljan i Koločep.

    Severna Dalmacija, od Krke do Privlake, treba da pripadne Italiji, dok hrvatsko primorje, od Privlake do Istre, kao i ostrva Krk i Rab, ostaju Austrougarskoj, odnosno Hrvatskoj. Sva ostala ostrva (osim pomenutih), Istru i dobar deo današnje Slovenije dobija Italija.

    Osim toga se Srbiji dodeljuju Bosna i Hrcegovina, Srem, Bačka i Slavonija. Načelno je odlučeno, ali ne i tačnije definisano, da delove Albanije dobiju Srbija, Crna Gora i Grčka.

    Italija je bila protiv toga da se Srbija informiše o donetim odlukama, ali se saveznici nisu s tim složili i u zvaničnoj noti Srbiji su 4. avgusta 1915. potvrdili teritorijalno proširenje Srbije i Crne Gore.

    Po završetku rata je došlo do revizije ovog ugovora. Američki predsednik Vilson je insistirao na etničkom principu kod povlačenja novih granica. Pogođena je bila isključivo Italija, koja nije dobila deo obećanih teritorija. Kao kompenzacija su joj obećani deo nemačkih kolonija u Africi i kontrola nad Albanijom.

    Glavni dobitnik je bila Srbija ili, tačnije rečeno, Srbija je mogla da bude veliki dobitnik da je prihvatila londonsku varijantu plus deo Banata i dalmatinska ostrva, koja su prvobitno bila ponuđena Italiji! Na nesreću Srbije i Srba u celini Srbija to nije prihvatila nego je insistirala na zajedničkoj državi sa Hrvatima i Slovencima. Ima istoričara koji tvrde da su saveznici prisilili Srbiju na to ujedinjenje. To ne odgovara istini, čak naprotiv: Saveznici, a posebno Vilson su hteli da sačuvaju (mada umanjenu) Austrougarsku kao protivtežu Nemačkoj i boljševizmu, pa su vršili pritisak na Pašića i Aleksandra da se zadovolje Velikom Srbijom.

    Pašić, koji je bio opsednut idejom jedne zajedničke države južnih Slovena, uspeo je da za to pridobije i mladog regenta Aleksandra, koji u početku nije shvatio suštinsku razliku između (Velike) Srbije i zajedničke države sa katoličkim Hrvatima i Slovencima, videći u tome samo proširenje svoje države! Posle ujedinjenja je brzo shvatio tu razliku, pa je u leto 1928. čak nameravao da povuče srpske trupe iza linije Londonskog ugovora i "amputira" Hrvatsku.

    Od te ideje je nažalost odustao iz razloga za čiji je opis potrebna opširnija analiza. On lično je tu odluku platio šest godina kasnije sopstvenim životom, a srpski narod ogromnim ljudskim i teritorijalnim žrtvama za vreme Drugog svetskog rata i kasnije.

    Glavni saveznik Pašića u ostvarenju ideje jedne zajedničke države južnih Slovena su bili francuski masoni, koji su po svaku cenu hteli da razbiju habzburšku monarhiju videći u njoj samo jednu neman rimskog katolicizma, svog najvećeg protivnika. Njihov uticaj na zapadne saveznike, kao i delovanje slovenačkih i hrvatskih masona u nacionalnim savetima su bili odlučujući faktor u ostvarenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

    Hipotetičko pitanje: Kakva bi bila sudbina Slovenaca i Hrvata da ih Srbija nije prihvatila?

    Odgovor: Slovenci bi bili podeljeni između Italije i Austrougarske odnosno Austrije, i s vremenom asimilirani; pojam "država Slovenija" bi ostao nepoznat. Hrvatska bi ostala u svojim istorijskim granicama kao provincija u okviru Austrougarske, odnosno Mađarske, naravno bez Slavonije, Dalmacije i Istre.

    Kako su se zahvalili Srbiji? Odgovor: Slovenci su nahuškali Šiptare na Kosovo da traže status republike i među prvima priznali "državu" Kosovo! Hrvati su uzurpirali Slavoniju i Dalmaciju, a većinu Srba, koji su preživeli njihov holokaust za vreme Drugog svetskog rata, poterali iz (Velike) Hrvatske. Još ih i tuže zbog genocida! Cinizam na kvadrat!

    To, naravno, nije bila nikakva prepreka da ih EU primi kao punopravne članove, dok Srbija ispunjava sve, pa i ponižavajuće, zahteve da bi dobila status "kandidata". Izgledi da postane punopravni član EU se najbolje mogu definisati onom narodnom izrekom: "Kada na vrbi rodi grožđe". EU je prvenstveno udruženje katolićko-protestanskih evropskih država. Izuzeci potvrđuju pravilo! Grčka je svojevremeno primljena iz strategijskih razloga kao NATO član. Bugarska i Rumunija su primljeni pod američkim pritiskom u paketu sa NATO članstvom da bi se zatvorio NATO zid prema Rusiji. Srbija nema taj strateški značaj, jer se nalazi iza tog zida.

    Koliko vole te pravoslavne članove, najbolje se vidi iz surovog postupka prema Grčkoj, koju su namerno uvalili u te dugove. Odnos prema Portugalu i Španiji, koji su u sličnoj finansijskoj situaciji, sasvim je drugačiji. Bugarsku i Rumuniju trpe, ali ih ne tolerišu kao punopravne članove. Vrlo privlačna perspektiva za Srbiju!

    Na kraju jedan interesantan aspekt: Odluka Hrvata i Slovenaca da napuste Habzburšku monarhiju i da se pripoje Srbiji je izazvala lančanu reakciju, koja je dovela do konačnog raspada te monarhije. To ipak nije smetalo Austriji da uvek bude na strani Hrvata i Slovenaca protiv Srba. Očigledno se gresi braće po veri zaboravljaju, a krivica prebacuje isključivo na one druge!
    srebrenica - 97287 - 05.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Zločini u Srebrenici je džinovska politička prevara


    Pre dvadeset i jednu godinu, 11. julu 1995. godine, dogodio se masakr u Srebrenici.

    Poznati autor dr Edvard Herman razgovarao je sa Džonom Roblsom u vezi činjenica o masakru u Srebrenici kao izgovoru za "humanitarnu" invaziju bivše Jugoslavije i obrazložio zvanićnu verziju koja je bila promovisana od strane Zapada.

    Dr Herman otkriva da je u stvari bilo više zločina u Srebrenici, a da je ubijanje bosansko-muslimanskih vojnika u Srebrenici (izgovor Zapada) bio odgovor na ubistvo više od 2.000 srpskih civila, uglavnom žena i dece, na toj lokaciji, piše kanadski Global Research.

    Robls: Moje prvo pitanje je o "masakru u Srebrenici" i o načinu na koji je vlada manipulisala medijima. Možete li nam to objasniti ili nam dati neki uvid o tome?

    Herman: Masakr u Srebrenici uvek stavljam u navodnike jer ih je zapravo bilo mnogo na području Srebrenice. Na primer, bio je onaj pre jula 1995. godine, kada je ogroman broj Srba ubijen od strane muslimana, bosanskih muslimana i snaga koje su izašle iz Srebrenice.

    Jedna procena je da je bilo više od 150 srpskih sela koja su potpuno zbrisana, a jedna studija otkriva imena 2.383 srpska civila koji su ubijeni u periodu od 1992. do jula 1995. godine. Mogli bismo to nazvati "prvi masakr u Srebrenici". Zatim je u julu 1995. godine...

    Robls: Samo da razjasnimo, bilo je Srba na tom tom prostoru koji su ubijeni?

    Herman: Da! Govorimo o 2.383 srpska civila koji su ubijeni pre jula 1995. godine. Vojska bosanskih Srba je ponovo zauzela Srebrenicu u julu 1995. godine, a bilo je smrtnih slučajeva i pogubljenja i nakon toga. To je ono što se na Zapadu zove "masakr u Srebrenici", ali to je uglavnom sve politički izmanipulisano.

    Broj ubijenih na tom prostoru je verovatno negde između 500 i 1.000. Drugim rečima, manje od polovine broja srpskih civila koji su ubijeni pre jula 1995. godine.

    Tvrdnja Zapada je da je 8.000 muškaraca i dečaka pogubljeno u masakru u Srebrenici, ali primetićete da su to sve bili muškarci i vojnici, a onih ranije ubijenih 2.383 civila uključuje veoma veliki broj žena i dece.

    Dakle, govorimo u suštini o egzekuciji vojske u drugom masaku. I naravno, nikada nije dokazano da je ubijeno 7.000 ili 8.000 muškaraca i dečaka. Tela pronađenih u grobnicama ima oko 2.500.

    Mnoga tela imaju rane nastale pogibijom u borbi. Zapadna propaganda računa da su sva tela pronađena posle jula 1995. godine pogubljena, a vrlo dobro je poznato da je veliki broj tih ljudi stradao u borbi.

    Takođe, još jedan važan podatak o masakru u Srebrenici jeste da su sva ta ubistva Srba došla iz područja koje je trebalo da bude "sigurno utočište". Srebrenica je trebalo da bude sigurno mesto, sigurno utočište. To je trebalo da bude demilitarizovano podrućje, ali to nikada nije bilo.

    Dakle, vojnici , bosanski Muslimani, ulazili su u Srebrenicu i ubijali srpske civile. Ovo je sve bilo potpuno zanemareno u zapadnim medijima. Ispalo je kao da su Srbi došli u julu i počeli proizvoljno da ubijaju.

    Sam francuski zvaničnik, Filip Moriljon, rekao je da je ubeđen da su Srbi ubili bosanske muslimane u Srebrenici zbog onoga što su oni učinili Srbima pre jula 1995. godine. To nije objavljeno u zapadnim medijima.

    Drugim rečima, prvi masakr je ono što je dovelo do manjeg drugog masakra uglavnom vojno sposobnih ljudi.

    Sve to oko masakra u Srebrenici predstavlja veliku političku prevaru. Masakra je bilo, ali on je bio odgovor i osveta za ubijene žene i decu.

    Jedno od obeležja masakra u Srebrenici, onog drugog masakra, jeste da je 20.000 Srebreničkih žena i dece autobusima prevezeno na bezbednu teritoriju od strane srpske vojske . Žene i deca nisu ubijani, već samo vojno sposobni ljudi, a veliki deo njih koji su umrli su poginuli u borbi.

    Dakle, moja procena je da je možda bilo 500 do 1.000 pogubljenja, osvetničkih pogubljenja.

    Robls: Izvinite. Koliko?

    Herman: 500 do 1.000, rekao bih.

    Robles: 500 do 1.000.

    Herman: Da. To je bio rat, to je bila vojska koja je videla masakr svojih civila u mnogo većem broju. To je potpuno potisnuto na Zapadu, ispada kao da su Srbi došli u Srebrenicu i počeli da ubijaju bez razloga! To je apsolutna prevara!

    Dakle, smatram masakr u Srebrenici ogromnim propagandnim trijumfom. Zapad je želeo da napadne Srbiju i izbegne mir. Njima je taj masakr bio potreban.

    Robls: Rekli ste oko 2.380 civila, žena i dece uglavnom...

    Herman: Srpkinje i deca, da.

    Robls: ...su prvobitno ubijeni. To je bila Srebrenica...

    Herman: Prvi masakr u periodu između 1992. i jula 1995 godine. To su bili srpski civili. Takođe je stotine srpskih vojnika ubijeno u tom periodu, ali ja samo govorim o civilima!

    Robls : Civili, zar ne? A onda je u znak odmazde ubijeno oko 2.500 bosanskih vojnika muslimanske veroispovesti.

    Herman: To zvući zavaravajuče, jer je od 8.000 navodno pogubljenih, bilo 2.000 onih koji su zaista bili ubijeni, uglavnom u borbi.

    Robls: U borbi. U redu, shvatam. Shvatam.

    Herman: Da, a pogubljenjo je, kao što sam rekao verovatno od 500 do 1.000 vojnika.

    Robles: U redu. Dakle, to su bili bosanski Muslimani koji su direktno bili odgovorni za ubijanje ogromnog broja srpskih civila. Jesam li u pravu?

    Herman: Srbi su zapravo imali spiskove vojnika bosanskih Muslimana koje su želeli da ubiju, ali ja iskreno ne mogu reći da su oni bili jedini koji su pogubljeni. Ali svakako, značajan broj onih koji su ubijeni su bili na tim listama, listama za osvetu.
    2sr - 97285 - 05.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Savezničko bombardovanje, Novi Sad 1944. godine


    svijet_hapsenja - 97265 - 29.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratna multietnička BiH slala jasne poruke Srbima u RS


    Uhapšena u Švajcarskoj zbog svirepog ubistva dječaka u Zvorniku

    Postupajući po zahtjevu Tužilaštvo BiH, vlasti Švajcarske Konfederacije su u Kantonu Njušatel (Neuchâtel) uhapsile Elfetu Veseli (56), osumnjičenu za ubistvo dječaka srpske nacionalnosti 1992. godine u okolici Zvornika, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

  • "Osumnjičena je pod istragom i osumnjičena je da je zajedno sa drugim osobama, u ljeto 1992. godine, u blizini mjesta Kamenica kod Zvornika, na izuzetno svirep način, hladnim oružjem, usmrtila 12-godišnjeg dječaka srpske nacionalnosti Slobodana Stojanovića.

    Tužilaštvo BiH provelo je opsežnu istragu tokom koje je prikupilo dokaze kojima sumnjiči navedenu i došlo do saznanja da se osumnjičena duže vremena nalazi na području Švicarske Konfederacije, te su pokrenute aktivnosti za njeno lociranje, hapšenje i izručenje pravosuđu BiH, navodi se u saopštenju.

    Tužilaštvo je obaviješteno da se osumnjičena u Švicarskoj usprotivila dobrovoljnom izručenju po skraćenoj proceduri u BiH, pa će se u narednom periodu pristupiti aktivnostima za njeno izručenje i deportaciju u BiH, gdje će joj se suditi.
  • bosna_danas - 97237 - 26.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Bardoš: BiH ima najviše džihadista po glavi stanovnika


    26 Sep 2016.

    Američki stručnjak za politiku Balkana i pitanja bezbjednosti Gordon Bardoš ocijenio je da nije nikakvo iznenađenje da BiH po glavi stanovnika ima više džihadista, nego bilo koja druga zemlja u Evropi, ali da međunarodi zvaničnici očigledno misle da je datum nekog praznika važnija prijetnja od terorističke "Islamske države" ili Al kaide.

    Bardoš u tekstu za beogradsku "Politiku" navodi da je u BiH prisutan sistem pravosuđa kao za vrijeme Otomanske imperije, kada je vladalo pravilo "kadija te tuži, kadija ti sudi".

    Bardoš, koji je predsjednik SEEREKON-a, konsultantske kompanije za politički i strateški rizik, specijalizovane za jugoistočnu Evropu, navodi da je danas javna tajna da SDA, partija bivšeg islamističkog predsjednika BiH Alije Izetbegovića, kontroliše Tužilaštvo BiH i, uopšte, sudski sistem.

    On ističe da je teško shvatiti da međunarodni predstavnici pristaju na to da SDA ima takvu kontrolu nad pravosudnim sistemom u BiH, pogotovo ako se uzme u obzir da su američki zvaničnici prije 15 godina, neposredno poslije napada na Njujork i Vašington, prijetili da će proglasiti SDA terorističkom zbog širokih veza Alije Izetbegovića sa poznatim međunarodnim teroristima.

    Bardoš naglašava da u svemu ovome evropski zvaničnici sporo uočavaju bezbjednosne rizike za svoje zemlje, te podsjeća da su od 2000. do 2004. godine sarajevske vlasti odbile čak 40 pokušaja Haškog tužilaštva da im se dostavi dokumentacija o odredu "El mudžahedin".

    Podsjećajući da Ustavni sud BiH stalno potvrđuje prijedloge visokog predstavnika, Bardoš je ocijenio da međunarodni zvaničnici uz tri strana i dvoje bošnjačkih sudija, implementiraju političku agendu stvaranja centralizovane, unitarne države.

    On je istakao da sadašnji problemi samo potvrđuju istorijsku sliku pravde u BiH, koja se ilustruje poslovicom "kadija te tuži, kadija ti sudi" te podsjetio na tekst istoričara Noela Malkolma da su u otomanskom sistemu hrišćani tretirani kao građani drugog reda i da nije bilo dopušteno svjedočenje hrišćanina protiv muslimana.

    Bardoš dodaje da je austro-njemačka politika na Balkanu nastavila po pravilima Otomanske imperije i sa "kultom muslimanskog prvenstva" u BiH, a da je slično primjenjivao i Hitler u onome što je označeno kao "pozitivna muslimanska politika" sve s ciljem pridobijanja simpatija muslimanskog svijeta.

    "Nažalost, danas se mali broj međunarodnih zvaničnika pita da li je zaista moguće stvoriti stabilnu BiH na osnovu nasilne međunarodne implementacije programa jednog naroda u BiH ili je bolje insistirati na istinskoj saradnji i kompromisu", kaže Bardoš.

    On ističe da ovako naglašeno pristrasna politika samo blokira nezavisno pravosuđe, koje je neophodno za istinsko pomirenje i da vlasti BiH ne uspijevaju da izgrade pravni sistem koji bi uživao povjerenje svih građana BiH.

    Govoreći o apsurdu pravosuđa u BiH, Bardoš pominje primjer pokušaja ubistva premijera Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici, te dodaje da je to događaj bez presedana u skorijoj diplomatskoj istoriji da jedna država odbija da goni počinioce pokušaja javnog linča premijera druge susjedne države.

    Izvor: Srna
    krajina - 97147 - 17.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Gradačac - odgovor Proleteru


    Nama su u ratu osim Srbije, Hrvatske i Abdićevih, pomagale UN snage, NATO snage, Rusija, Grčka i cijeli svijet, ali se vi nenairužan narod ipak odbraniste! Svaka vam čast koji ste junaci bili, ahahaha...
    vogosca_1992 - 97141 - 17.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo (2)


    Kecman Veličko, zaboravljeni heroj

    Iako su predsjednici opština Visoko i Breza imale dogovor sa Ilijašom o međusobnom nenapadanju, dogovor je početkom maja bio prekršen. Paralelno sa napadima iz Sarajeva, u pravcu teritorija pod srpskom kontrolom na opštine Ilidže, Rajlovca i Vogošće, napadi su krenuli i izvan Sarajva, u pravcu Ilijaša. Najčešći napadi na Ilijašku opštinu dešavali su se u pravcu sela Čekrčići. Malobrojni stanovnici tog sela odolijevali su žestokim napadima brojnije muslimanske vojske. Po Srpskom Sarajevu naviše se u to vrijeme pričalo o herojskoj borbi mještana tog sela.

    U napadu na srpska sela oko Ilijaša poginulo je puno ljudi sa obje strane. Nakon sukoba dogovoreno je novo primirje, kako bi se poginuli vojnici pokupili sa bojišta i dostojno čovjeku, bili sahranjeni. Muslimanska vojska pokušala je da iskoristi dogovoreno primirje. U vrijeme dok su izvlačili svoje mrtve, pokušali su da iznenade malobrojne mještane i ovladaju srpskim selima na domak Ilijaša. Od tog dana potpuno su isčezla međusobna povjerenja između srpskih i muslimanskih predstavnika vlasti, na tom dijelu Sarajevskog ratišta.

    Muslimanske snage su sa okolnih brda svakodnevno granatirale opšinu Ilijaš. U to vrijeme, osim užeg dijela naselja, najviše se grnatirala kasarana Misoča. Kasarna je bila najveći magacin kerozina na prostoru bivše Jugoslavije. Pogodak granatom u neki od rezervoara prijetio je ekološkoj katastrofi, ne samo za teritoriju pod srpskom kontrolom, nego i za cijelu Sarajevsku regiju, pa čak i kompletnu BiH. Međutim to nije sprečavalo muslimansku artiljeriju da svakodnevno granatira tu kasarnu i pokušava pogoditi skladište.

    Rat je buktao na svim prostorima oko glavnog grada BiH, a sve vojne akcije su bili izvođene pretežno od strane muslimanskih snaga, usmjerene u pravcu srpskih teritorija. Srpska artiljerija je iz svih raspoloživih sredstava granatirala uži dio grada Sarajeva, ne birajući ciljeve. Svjetski mediji su prikazivali samo ono što se dešavalo u dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom. U to vrijeme, u samom gradu Sarajevu, kao i u Ilijašu, od posledica granatiranja urbane sredine, naviše je stradalo civilno stanovništvo.

    Međutim, srpski narod je najviše brinulo što niko od velikih TV kuća nije iznosio vijesti o stradanjima srpskog naroda od posledica granatiranja, ne teritoriji po srpskom komtrolom. Ni jedna TV kuća nije objavljivala nikakve posledice koje može izazvati granatiranje kasarne Misoča. Zvaničnici međunarodnih snaga takođe su u svojim izvještajima prećutkivali mogućnost ekološke katastrofe, kao i mnoge druge situacije koje su se dešavale na tim prostorima. Zbog toga su UN snage, u srpskom narodu izgubili povjerenje, pa ih je srpska vlast okrivila da su pristrasni samo jednoj, muslimanskoj strani.

    Povlačenjem JNA sa teritorije BiH, srpski narod ostao je bez oficirskog kadra, pa su u samom početku rata komande srpske vojske bile organizovane pretežno od lokalnog stanovništva. Ilijaš je imao sreću jer je u njihovo mjesto stigao major Josipović. On je rođen u Banjaluci. Od JNA je insistirao da mu odobr da ostane u BiH, jer želi pomoci srpskom narodu u odbrani svojih kuća. Pošto je Ilijaška opština u to vrijeme bila u najtežoj sitaciji, major je baš iz tog razloga izabrao da dođe tu na mjesto komandata Ilijaške brigade.

    Ubrzo nakon Josipovićevog dolaska situacija na terenu se znatno promjenila. Major je uspio da razbije lokalizam među stanovništvom Ilijaša, jer je u to vrijeme svako branio isključivo svoje selo i svoju kuću. Major Josipović je uvidio da takvim pristupom borbi, srpski narod neće moći dugo izdržati silne napade koji su se svakodnevno smjenjivali. Već početkom juna '92. godine Ilijaš je krenuo u kontra-ofanzivu i veoma brzo ovladao muslimanskim selima od kojih je prijetila najveca opasnost za opštinu Ilijaš.

    Međutim, i dalje je najveća prijetnja za taj region bilo granatiranje kasarne Misoča. Sa prostora Gornje Misoče artiljerija je svakodnevno granatirala magacine kerozina u kasarni. Major Josipović je donio odluku da se to selo pod hitno mora osvojiti i staviti pod srpsku kontrolu. Kernulo se u odlučne napade, ali bez vidnih rezultata. Selo Gornja Misoča je bilo dobro organizovano i veoma lako su odbijali sve napade srpske vojske.

    Zbog prisutnog lokalizma među narodom, bilo je malo onih okji su izrazili želju da krenu u napad na neprijatelja. Josipović je iz tog razloga bio prisiljen da u pomoć pozove jedinice iz opštine Vogošća. Pošto je i u Vogošći kao i Ilijašu bilo vrlo malo onih koji su bili voljni da idu u napad na druga ratišta, napravljene su jurišne jedinice, isključivo od dobrovoljaca. Jurišne jedinice su imale zadatak da napadaju na teritoje od kojih prijeti opasnost i da vraćaju izgubljene teritorije na kojim je živjelo pretežno srpsko stanovništvo.

    U Vogošći su u to vrijeme bile dvije jurišne jedinice. Jedna je bila Specijalna jedinica Bore Radića, a druga, Penina jurišna jedinica, iz Krivoglavaca. Dan za odlučujući napad na Gornju Misoču određen je za devetnaesti juli 1992. godine. Vogošćanske jurišne jedinice su sve svoje pripreme usmjerile prema tom datumu.

    Napokon je došao i taj dan, akcija je počela! Dan je bio pravi ljetni, sunčan, a vidljivost dobra. Artiljerijska oruđa počela su sa granatirjanjem sela Gornja Misoča. Sve se treslo od topovskih udaraca. Potresi su se osjećali i na drugim opštinama oko Iljaša. Vogošćani su sa neizvjesnošću isčekivali ishod te bitke. Oko pedesetak srpskih boraca sa prostora Vogošće, po prvi put od početka sukoba, učestvovalo je na prostoru izvan svoje matične opštine.

    Nakon silovitih topdovskih udara, krenulo se u pješadijiski napad. Baš onako kako smo do tada navikli od Bore i Pene, krenulo se bez traženja zaklona i saginjanja, u juriš na Gornju Misoču. Bilo je to kobno po srpske borce. Prvi ispaljeni rafali sa druge strane pokosiše Penu. Pao je na zemlju teško ranjen, ispred svojih saboraca. Ostali borci, uvidjevši životnu opasnost, potražli sigurnije zaklone. Pena je ostao da leži na čistini, a rafalni metci praštali su i dizali prašinu oko njega. Niko nije mogao da mu priđe jer je to bilo krajnje opasno.

    A onda, na iznenađenje svih prisutnih, kraj Pene se pojavio Kecman Veličko, pripadnik Specijalne jedinice Bore Radića. Veličko je nesebično priskočio i počeo da izvlači Penu u pravcu najbližeg zaklona. Međutim, bio je primjećen od muslimanskih vojnika, a na toj čistini je bio laka meta za neprijatelja. Vrlo brzo bio je pogođen. Iako ranjen Veličko nije odustaja od izvlačenja teško ranjenog Pene. A onda je uslijedio još jedan pogodak, pa još jedan, pa još jedan. Pena uviđa da ce i Veličko izgubiti život izvlačeći ga iz opasne zone pa zamoli Velička da ga ostavi sa pištoljem, sa kojim će sam sebi presuditi, kada za to dođe trenutak, a da se on izvlači na sigurnu teritoriju dok još ima snage. Veličko odbija njegovu molbu i nastavlja da vuče ranjenog druga. Ubrzo dobija još jedan pogodak u tijelo, pa još jedan i još jedan.

    Nakon sedmog pogotka svi su mislili da ce i Veličko sa Penom ostati da leži na toj ledini. A onda se desilo pravo čudo, svi su u nevjerici zurili u nih dvojicu. Veličko je zadnjim atomima snage nastavi da vuce Penu!

    Veličko je konacno uspio sa Penom da se dokopa prvog zaklona, gdje su im ostali borci mogli da priđu i pomognu u njihovom izvlačenju. Pena je po lošim putevima hitno prebačen do Pala. Pošto ta improvizovana bolnica nije imala adekvatnih uslova za operaciju, Pena je sa helikopterom prebacen u Beograd na VMA. Kecman Veličko nije imao rane opasne po život, pa je zadržan na liječenju u Vogošćanskoj ambulanti.

    Pena je uspješno operisan na VMA i bio je van životne opasnosti. U Vogošći je ta vijest dočekana sa velikim oduševljenjem. Zahvaljujući Peninom hrabrom ratovanju, poznati Vogošćanski kantautor napisao je pjesmu u Penino ime, "Sretne ti rane junače".

    Kecman Veličko je još prije rata bio je poznat kao nadprosječno inteligentan dječak. Kroz svoje školovanje nije znao za manju ocjenu od petice. Bio je odlikaš, kojem je rat prekinuo uspješno školovanje. Kao pripadnik Borine jedinice isticao se hrabrošću u svim dotadašnjim bitkama. Njegovo herojski čin koji je napravljen tog dana bio je za tren zaboravljen. Veličku to nije smetalo, jer on zbog toga nije ni ratovao.

    Nakon oporavka od rana Veličko se ponovo vratio ratnim zadacima. Nakon izvjesnog vremena dobio je papire za demobilizaciju i odobrenje da nastavi svoje školovanje. Odlazi u Novi Sad na studije. U vrijem kada su se Srbi spremali da iseljavaju iz Vogošće, zbog potpisanog "Dejtonskog sporazuma" za sprovođenje mira u BiH, u Vogošcu stiže vijest da je naš heroj Kecman Veličko nađen mrtav u svom stanu u Novom Sadu. Veličkova smrt se desila pod sumnjivim okolnostima, ostala je vječna sumnja da je to bilo ubistvo!
    prepiska - 97133 - 16.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Bolesni pajser


    Željko, ovom ludaku Ragibpajseru ne želim da se obraćam sa svojim komentarima, jer on nije čovjek!

    Zato bi tebe zamolio da ne objavljuješ tekstove od ovog bolesnika, koji sebe naziva pajser. Zapravo, taj nadimak idealno stoji uz njegovu ličnost! On pokušava da se liječi na ovom sajtu, jer je iz Sarajeva protjero sve Srbe, pa nema nad kim da iskali svoju mržnju. Do podne mrzi sebe, a od podne cijeli svijet - klasični bosanski trerorista!

    Iako ne sumnjam da je on počinio zločine koje navodi, ja mu ne bi dozvolio da sa užitkom o tome piše! Eno mu Sarajevski pašaluk, pa neka se u njemu liječi!

    Pozdrav za sve dobronamjerne ljude!
    vogosca_1992 - 97027 - 28.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo


    Vogošća pod ratnim pritiskom

    Juli mjesec '92. godine je bio prepun ratnih i političkih pritisaka. Zločini koji su se dešavali po Vogošći, niko od civilne vlasti i policije nije pokušavao da spriječi. Sva ta pasivnost stvarala je strah i kod onih najhrabrijih građana koji su pokušavali da se suprostave zločincima. Osjećalo se da su zločinci spremni pucati u one koji pokušaju zaštititi svoga komšiju, a da vlast neće poduzeti ništa da zaštiti građane, pokrenu krivični postupak i kazne počinioce zločina. Stanovništvo Vogošće bilo je ogorčeno na takvo stanje, jer je izgledalo da je vlastima bilo važnije, da po svaku cijenu, imaju što veću brojčanu pomoć u odbrani srpske teritorije.

    Nakon ubistva Biser Raseme, civilna vlast u Vogošći konačno se trgla iz pasivnosti i pokušala je da zaustavi mistriozne nestanke i ubistva njenih građana! Sumnje da su pojedini dobrovoljci iz Srbije glavni krivci za zločine po Vogošći, konačno je i potvrđena, kada su Rasemine komšije čule dvojicu zlikovaca dok su razgovarali ekavskim narečjem.

    Predsjednik opštine Vogošća, Koprivica Rajko, zahtjevao je da dobrovoljci iz Srbije pod hitno i bezuslovno napuste teritoriju Srpske opštine Vogošća, šta se vrlo brzo i ostvarilo. Ubrzo nakon odlaska ove jedinice dobrovoljaca, u naselje stiže nova! Ovoga puta, vlasti Vogošće, poučeni lošim iskustovm, su postavili uslove pod kojim tek pridošla grupa dobrovoljaca može ostati u Vogošci.

    U tom periodu muslimanska vojska iz Sarajeva svakodnevno je atakovala na brdo Žuč, na kojem je uspjela da ovlada srpskim selima i nanese velike gubitke srpskim braniocima. Vođe tek pridošlih dobrovoljaca, Ostojić iz Baranje i Bokan iz Beograda, shvatili su da je stanovništvo Vogošće izgubilo povjerenje u dobronamjernost dobrovoljaca. Zbog toga su odlučili da njihova jedinica ne bude smještena u naselju, nego na samom brdu Žuč, kao pojačanje linije odbrane Vogošće. Postaviljen je veliki vojnički šator u jednom nagibu ispod same kote 850, gdje se nalazio i kontejner u kojem je bila smještena komanda odbrane brda Žuč. Šator je bio dovoljno veliki da se u njega smjesti oko tridesetak doborovoljaca. Njihova odluka da se smjeste direktno na lijniji odbrane Vogošće, podržana je od srpskih boraca i srpskog stanovništva Vogošće, što je djelomično povratilo poljuljano povjerenje o dobronamjernost pojedinih dobrovoljaca.

    Bio je to period kada su TV mediji iz Sarajeva jako puno uticale na svijest Srba. Srpski narod u BiH, koji se nije slagao sa politikom Alije Izedbegovića i vojnički mu se suprostavio, nazivan je srbo-četničkim agresorom. Zbog toga su mnogi ljudi, uglavnom po selima odbijali da uđu u sastav srpske vojske, govoreći da oni neće da ratuju, nego žele samo da odbrane svoju kuće. U Vogošći se to najviše osjećalo u Hotonju. Stanovnici ovog naselja su jedan period isključivo branili svoje kuće i kraj njih čuvali stražu. Međutim, to je tako trajalo sve dok nisu shvatili da zbog takavog načina odbrane, na teritoriji Vogošće najviše stradaju baš oni u Hotonju. U tom periodu oni su imali najviše žrtava, uglavnom od pogodaka iz snajpera.

    Primjećeno je da muslimanska vojska u tom periodu nije postavljala linije odbrane na svojoj teritoriji, nego samo isturene straže, kao predostrožnost od mogućeg srpskog napada. Uvidjelo se da u tom periodu srpska vojska nema namjeru da izvodi veće napade na prostore pod muslimanskom kontrolom, nego pokušava da organizuje odbranu teritorija koje je smatrala da je naseljena pretežno srpskim stanovništvom, pa je vlast u Sarajevu to iskorištavala da organizuje napade na srpske teritoorije sa što većim brojem svojih vojnika.

    Međutim, iako su pregovori o društvenom uređenju BiH, bili stalno u toku, borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Nije se znalo kada i kako će se završiti pregovori između zaraćenih strana, pa se iz tog razloga veliki dio srpskog stanovništva Vogošće trudio da što časnije i svijetla obraza dočeka kraj sukoba i povratak svojih komšija, koji su zbog sukoba napustili to naselje.

    Sva ta dešavanja u i oko Vogošće prošla su uz žestoke borbe oko Ilijaša. Stalno granatiranje tog grada sa okolnih brda, odnosila su mnogobrojne civilne žrtve u kojim su nerijetko ginuli i Ilijaški muslimani. Artiljerijski udari po Ilijašu dolazili su sa okolnih brda, a pretežno iz sela Gornja Misoča. Granatiranje i stradanje Ilijašana bila je svakodnevnica. Nije bilo zgrade ili kuće na kojoj prozorska okna nisu bila polomljena. Ilijaški prozori bili su zavijeni u najlon. Sve je to uticalo da se pokrenu borbe oko Ilijaša i pokuša da se neprijatelj odmakne što dalje od naselja.

    U junu mjesecu u Ilijaš stiže ljuti Krajišnik, Banjalučanin major Josipović. Za kratko vrijeme uspio je da organizuje odbranu Ilijaša i razbije lokalizam koji je, kao i u Vogošći, vladao među stanovnicima te opštine. Krenuo je u ofanzivu i jedno po jedno selo oko Ilijaša stavljao pod srpsku kontrolu.

    Međutim, granatiranje iz Gornje Misoče nije prestajalo. Selo je bilo teško za osvojiti zbog svog geografskog položaja, ali nije bilo izbora i još od sredine juna srpski napadi na Gornju Misoču su se uzaludno smjenjivali. Pričalo se u to vrijeme da ga ni Tito u Drugom svjetsko ratu sa svojom vojskom nije pokušavao osvojiti zbog njegovog povoljnog odbrambenog položaja. Ovoga puta situacija je bilo takva da se to moralo što prije uraditi, kako bi Ilijaški stanovnici mogli slobodnije da se kreću gradskim ulicama.

    Kroz selo Gornja Misoča prolazi rijeka Misoča. Kako se njeno korito pružalo kroz predivnu, nezagađenu prirodu, rijeka je iskorištena da se na njoj izgradi vodovod za napajanje Iljaša sa pitkom vodom. Osim vodovoda, u Gornjoj Misoči se nalazili i dalekovodovi za napajanje Ilijaša sa električnom energijom. Muslimanska strana iskoristila je taj monopol i još prije izbijanja sukoba zatvorili vodu i presjekla dotok električne energije za stanovnike Ilijaša, pa su oni nekoliko mjeseci bili u mraku, a snadbjevanje sa pitkom vodom imali su iz kasarne Rajlovac. Voda se dovlačila sa cisternama, zbog čega su se po ulicama Ilijaša stvarali dugački redovi ljudi. Tako su građani Ilijaša bili česta i laka meta artiljerijskim projektilima. Po Srpskom Sarajevu se u to vrijeme najviše pričalo o Ilijaškim stradanjima. Bila je u to vrijeme Sarajevska opština sa najvećim procentom broja poginulih! Sve ih je to prisiljavalo da što prije krenu u napad. Jedna od glavnih udarni tački bilo je selo Gornja Misoča.

    Selo Gornja Misoča se nalazilo na uzvišenju, a do njega se morala preći jedna velika dolina. Pred samim selom nalazile su se velika brda. Iza tih brda pružalo se selo Gornja Misoča. Selo se zbog svog položaja moglo braniti sa malim brojem ljudi. Međutim, iako se pretpostavljalo da će biti veoma teško ovladati selom, nije se odustajalo od izvođenja napada. Smatralo se da je akcije neophodna za spas i sigurniji život Ilijašana.

    Selo Misoča bilo je dobro opremljeno artiljerijskim oruđima i granatama, odakle su gađane i ostale opštine Srpskog Sarajeva. Sve je to uticalo da je major Josipović uspio da vojska iz drugih opština dođe na Ilijaško ratište i zajedničkim snagama krenu u napad na Gornju Misoču. Napominjem da je do tada to bilo nezamislivo, ali je ta barijera probijena i za pomoć u ofanzivi na Misoču, 19. jula 1992. godine, iz Vogošće su krenule dvije jurišne jedinice, Specijalna jedinica Bore Radića i Krivoglavačka, Penina jurišna jedinica!
    boro_radic - 97020 - 25.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Prenošenje posmrtnih ostataka srpskog heroja Bore Radića


    Nadam se da je Miner uspio da sredi prenošenje kostiju Bore Radića! Ja sam takođe pokušavao da doprem do Igora Radića, Borinog sina, da nam pomogne u prenošenju kostiju srpskog heroja, ali sve je ostalo na pokušaju. Odgovore koje sam dobijao, ukazivali su mi na Igorovu pasivnost da se to odradi, pa sam se iz tog razloga, na neki način, povukao iz te borbe!

    Ne živim u Republici Srpskoj, pa kada dođem tamo svaki trenutak mi je maksimalno ispunjen nekim obavezama, tako da sam zanemarivao, mogao bi reći i moju dužnost da se borim za prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića. Međutim moja borba po tom pitanju nije potpuno prestala, i dalje sam voljan da finasijski pomognem u toj akciji! Ako je Miner na pragu rješenja, molim da nam to objavi na sajtu i kaže gdje mogu da pošaljem moj novčani prilog.
    pocetak_rata - 96985 - 19.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimani su znali da će biti rata


    Muslimani su znali da će biti rata, jer su njihovi političari planirali nezavisnost BiH. Na osnovu toga savjetovali su vojne obveznike islamske vjeroispovjesti da se ne odazivaju na pozive i vojne vježbe u JNA, nego da se priključe rezervnom sastavu civilne milicije. Tako je na neki način urađen brojčani balans prema JNA.

    Nije doktor Dušan jedini koji je vjerovao da do rata neće doći! Mnogi ugledni srpski građani su se nadali da će biti postignut dogovor sa muslimanskom stranom! Ako se sječate Dr. Prof. Aleksa Buha, jedan od najcjenjeniji istaknutih političkih radnik u SDS-u, bio je zatečen početkom rata! Nije uspio na vrijeme da izađe iz Sarajeva, pa je tek nakon godinu dana rata razmijenjen. Nakon velikih mučnih pregovora sa vlastima u Sarajevu njegova razmjena organizovana tek 1993. godine.

    Dr. Prof. Aleksa Buha, nakon razmjene nastavio je svoj rad za Republiku Srpsku, ali sebi nije nikad oprostio što je ispao toliko naivan i ostao u muslimanskom zatočeništvu. To je potvrdio 1996. godine, kada mu je ponuđeno da bude prvi poslijeratni predsjednik Republike Srpske. DR. Aleksa Buha je odbio, sa obrazloženjem da on ne zaslužije to, jer je godinu dana bio odsutan iz borbe za RS, kako je on to nazvao, ostao je na neprijateljskoj teritoriji. Funkciju prvog predsjednika dobila je Biljana Plavšić i svi znamo kako je to njeno presjednovanje završilo!
    srebrenica - 96570 - 06.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za Orlovčića Trebinje


    Prijatelju Orlovčiću iz Trebinja,

    ako si pitao mene za orginal snimak o lažnom streljanju Srebreničana, ja sam ga poslao Željku. Nažalost snimak je skinut sa Youtube kao nepoželjan i više se ne može vidjeti kako se streljani podižu sa zemlje. Sačuvao sam taj link iz razloga da demantujem svoje prijatelje koji svake godine pred 11. juli postavljaju lažno montirani snimak na FB i tako svjesno li nesvjesno šire mržnju prema Srbima. Lažni snimak nije uklonjen i on se i dalje postavlja svakog jula. Možeš ga pogledati u mom zadnjem postu Srebrenica. Samo da znaš, svi ovi koji su pali na zemlju posle streljanja, ponovo su ustali na svoje noge.

    Žalosno je, ali istinito, to je jedini snimak koji postoji o streljanju Srebreničana, iako se vidi da ljudi nisu streljani, taj detalj je isječen i muslimanska strana ga i dalje koristi kao propagandni materijal protiv Srba!

    Strašno, za nepovejrovati!
    forum - 96569 - 06.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    RE: Na današnji dan


    Željko,

    Imam još jedan prijedlog za rubriku "Na današnji dan", naravno, ako je to izvodljivo. Bilo bi poželjno da se u toj rubrici tekstovi napisani taj dan pojave istog momenta na sajtu, kako bi oni koji čitaju sajt odmah znali šta se dešavalo tog dana. Čekati godinu dana da se to pročita je predug period. Tebi i dalje ostaje mogućnost da nepoželjne tekstove ukloniš sa sajta.

    U svakom slučaju rubrika "Na današnji dan" je fenomenalna ideja!

    RE: Na današnji dan


    Pravi,

    to se uklapa u moju koncepciju, pa neka tako i bude!
    srebrenica - 96501 - 24.07.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srebrenica - 1995 - Ubistva Srebreničana - Zločin


    Pojašnjenje za Orlovića i one koji nisu razumjeli o čemu se radi u video sniku koji se ne može otvoriti!

    Video snimak koji sam ja postavio na ovoj našoj stranici, ne može se otvoriti na Youtube zato što su uticajni Bošnjaci insistirali da se on ukloni jer je nepoželjan, zapravo pokazuje lažno streljanje Srebreničana! To je orginalna verzija snimka. Na njemu se može vidjeti kako se u Srebreničane pucalo manevarskom municijom, mnogi od njih čak biraju gdje će i kako pasti na zemlju. Jedan od njih se nakon rafala okreće na lijevu stranu da ne bio pao na jednog od predhodno "streljanih", a nakon toga, ovi koji su izvršili, navodno, streljanje pozivaju ih da ustanu i svi su se živi i zdravi podigli sa livade na svoje noge.

    Film demantuje režirani film koji muslimani plasiraju svojim sunarodnicima, kako bi povečali mržnju prema Srbima! Bošnjaci kao da jedva dočekaju da to šire na društvenim mrežama, a kad im pokažeš orginalan snimak od kojeg su uzeti isječci i formiran lažni snima u kojem se ne vide da su svi ustali nakon lažnog streljanja. Mene je najviše zabrinulo što Bošnjaci nakon što saznaju da je video snimak lažan nište ne učine da se tako nešto ne ponovi. Svake naredne godine pojedinci ponovo podrže taj snimak, a ostali ćute! Ćutanje je znak odobroavanja, jer ne žele da demantuju prevaru svog naroda!

    Pogledajte dobro dijelove u montiranom video snimku, kako ispaljeni meci ne prave rane na tijelu pogođenih, a oni biraju pažljivo gdje i kako da padnu. Na orginal snimku se to puno bolje vidi ali i ovde se može primjetiti kako vjetar od manevarske municije udara u leđa čovjeka a on ne pada jer mu ne odgovara mjesto gdje mora da padne.

    Evo snimka koji treba da širi mržnju!

    Da me ne bi neko pogrešno razumeo, ne demantujem zločine u Srebrenici, nego video snimak sa kojim se svake godine podižu tenzije i širi mržnja prema mom, srpskom narodu!
    srebrenica - 96417 - 16.07.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Bošnjaci ne žele istinu o ratu


    Od završetka rata pa do danas, 11 juli, pravi novo ratno žarište u Bosni!

    Zašto?

    Svake godine u julu mjesecu na društvenim mrežama izlazi montirani snimak o streljanjima Srebreničana! Na montiranom sniku se vidi kako navodno "Škorpioni" strljaju ljude! Moja malenkost je pokušala da svojim prijateljima, koji objavljuju te snimke, ukaže da taj snimak širi mržnju, pokazujući im orginalni snimak koji se mogao vidjeti na Youtube. Međutim, svi moji pokušaji da dokažem istinu nije urodio plodom, jer svaki moj prijatelj kojem sam poslao orginal snimak tog dešavanja, trebao je da širi orginal snima i upozori svoje prijatelja, kako bi se spriječilo produbljivanje mržnje sa lažnim snimkom, što je konstruktoru, očito i bio cilj! Na moju veliku žalost i razočarenje, moji prijatelji nisu učinili ništa da bi spriječili širenje tog lažnog snimka!

    Ove godine ponovio se isti slučaj, lažni snimak širio se FB, a ja u pokušaju da demantujem taj snimak, naišao sam na još jedno reazočarenje! Originalni snimak na kojem se vidi kako "Škorpioni" pucaju sa manevarskim mecima u Srebreničane i oni padaju po livadi, a nakon toga ponovo ustaju na noge, skinut je sa YOUTUBE i označen kao nepoželjan! Očito da je bošnjački lobi spriječio da taj snimak izađe na videjlo!

    Evo linka od orginalnog video snimka koji je skinut sa youtube, kako bi se spriječilo širenje istine!



    Dakle, moj zaključak je da muslimani "Bošnjaci" ne žele da istina o Srebrenici izađe na vidjelo! Za njih je važnija "Islamska deklaracija" od istine!

    Poruka svim muslimanima "Bošnjacima", samo vi možete demantovati laži o Srebrenici, ako to želite, naravno! Ili se bojite da ćete biti prozivani kao izdajnici, poput Emira Kusturice, Dževada Galijaševića i mnogih drugih?
    poginuli - 96325 - 04.07.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pajo (Mirko) Mitrović, pogrešan datum rođenja


    Nisam siguran, ali koliko se ja sjećam, Pajo je prije pogibije živio sa Sabahom iz Vogošće u ulici Spasoja Blagovčanina. U vrijeme pogibije bio je u rezervnom sastavu civilne milicije. Mislim da se ovde potkrala greška u njegovom datumu rođenja. Ako je to taj Pajo, onda on nije bio ovoliko star prilikom pogibije! Mogao je biti 1961. a nikako 1941. godište!

    Pajo (Mirko) Mitrović

    Rođen: 1941. godine
    Poginuo: 1993. godine

    Datum rođenja: 28. 10. 1941. godine
    Datum smrti: 04. 07. 1993. godine
    Sahranjen u: 21. redu

    Jedinica: SRK , 3. sarajevska brigada
    Izvor podataka: Knjiga BORS-a
    prepiska - 96321 - 04.07.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Silos


    Imao bi ja još štošta da dodam vezano o logoru Silos. Siguran sam da to i Đorđo zna, ali administrator smatra to prepucavanjima sa učesnicima ovog foruma, pa ne objavljuje moje tekstove! Pored toga administrator u zadnje vrijeme veoma sporo objavljuje sve tekstove, pa nakon dužeg vremena komentari izgube na svojoj vrijednosti! Jedino što ću ovogo puta reći, potpuno se slažem sa EX-ponto. Od mene toliko!

    RE: Silos

    Pravi,
    pokušaću da u budućnosti redovnije objavljujem tekstove. Trenutno sam na godišnjem odmoru pa mi ne ide baš najbolje na ovom planu.

    Pozdrav!
    komentari - 96283 - 25.06.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Kada će prestati zloupotreba srpskog jezika?


    "Bosanski jezik" čista politička i estradna priča

    Banjaluka: Ugledni lingvisti istakli su da za priču o milenijumskom postojanju "bosanskog jezika" nema nikakvog naučnog osnova i da je konferencija "Milenij opstojnosti bosanskog jezika" održana u petak u Banjaluci estradna i politička propaganda.

    Konferencija je održana u petak u Banjaluci u organizaciji potpredsjednika RS Ramiza Salkića, a njeni učesnici tvrdili su da je nemoguće negirati "bosanski jezik". Salkić je kazao da je konferencija odgovor na diskriminaciju, segregaciju i negiranje "bosanskog jezika" u RS.

  • Nemoguće je "bosanski jezik" negirati imajući u vidu da su se Bošnjaci, ali i drugi građani ove zemlje na posljednja dva popisa jasno izjasnili da govore "bosanskim jezikom" i na taj način odagnali svaku sumnju i svaku mogućnost da se on negira i nestane - istakao je Salkić.

    Naučni savjetnik i direktor Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti Sreto Tanasić kazao je "Glasu Srpske" da je nesporna činjenica da Bosna postoji hiljadu godina, bilo kao država ili regija, i da je oduvijek imala jezik, ali da se taj jezik naziva srpski, a ne "bosanski".

  • "Bosanski jezik" možemo reći samo u smislu naziva po regiji i po tom gledanju postoje i krajiški, semberski, posavski i hercegovački jezik. Kroz istoriju nikada nije bilo upitno da se u Bosni govori i piše srpski jezik, to je neosporna činjenica i to svi Bošnjaci znaju - kategoričan je Tanasić.

    Pojasnio je da se u Evropi jezici zovu po narodima, a ne po državama jer države postanu pa nestanu.

  • Iz imena naroda se izvodi odrednica jezika i ako su sami sebe nazvali Bošnjacima, onda je njihov jezik bošnjački ili jezik bošnjačkog naroda kao što piše i u Ustavu RS - rekao je Tanasić.

    Profesor srpskog jezika i lingvista na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Milanka Babić naglašava da "bosanski jezik" ima uporište samo u emocionalnim stavovima Bošnjaka.

  • Iz jezika srpskog naroda može se izvesti samo srpski jezik, iz jezika hrvatskog naroda hrvatski, a iz jezika bošnjačkog naroda bošnjački. RS treba da ostane pri tom stanovištu i voditi se lingvistikom koja se pokazuje i dokazuje naučnim činjenicama - rekla je Babićeva.

    Precizira da se prema lingvističkim osnovama, tvorbeno i istorijski iz jezika bošnjačkog naroda ne može izvesti "bosanski jezik", niti on ima uporište u lingvistici.

  • To je samo pritisak i želja da se Bosanci promovišu kao nacija. Priča o milenijumskom postojanju "bosanskog jezika" je estradna i politička - rekla je Babićeva.

    Predsjednik RS Milorad Dodik kaže da ne mogu biti prihvaćena bilo kakva nametanja, pa ni u slučaju jezika.

  • Ako neko hoće da se nešto zove "bosanskim", onda svi u BiH moraju biti uključeni u to - istakao je Dodik.

    Salkić postao Salki

    Na konferenciji se iza organizatora našao ogroman plakat sa pravopisnom greškom. Prezime Ramiza Salkića na plakatu je napisano pogrešno, pa je Salkić postao Salki. Organizatori grešku nisu primijetili dok im na to nisu pažnju skrenuli novinari.

    Bojkot

    Roditelji 220 bošnjačkih učenika Osnovne škole "Meša Selimović" u Janji kod Bijeljine u petak nisu preuzeli đačke knjižice jer traže da umjesto zvaničnog naziva jezik bošnjačkog naroda bude upisano "bosanski jezik". Slično su postupili i roditelji djece u pojedinim školama na području Srebrenice i Zvornika.

    U Ministarstvu prosvjete i kulture RS kažu da poštuju Ustav i zakone kojima je uređena oblast obrazovanja i da nijednom narodu ne umanjuju pravo na jezik.
  • pocetak_rata - 96281 - 25.06.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    RE: Moje viđenje rata


    Sarajlija, nerealno ti je viđene građanskog rata u BiH, pa samim tim i ova priča!

    Srbi jesu imali više oružja na početku rata, ali se sve to tokom rata poprilično izbalansiralo. Međutim, to što su Srbi na početku imali više oružja u svojim sukama, nisu bili krivi oni, nego SDA i Alija Izmetbegović, koji je izvukao muslimane iz JNA, pa tako od nje stvorio pretežno srpsku vojsku. E još je trebalo da Srbi iz JNA predaju naoružanje muslimanima, kao što vam je Jovan Divijak prodao veliku količinu oružja, pa je, da ne bi bio osuđen za taj kriminal, pristupio vašoj vojsci!

    Igrom slučaja, i pukom srećom po Srbe, Alija je bio glup, pa nije uspio da uzme naoružanja od JNA, nego je morao da se bori na sve načine da ga dobije. Kukao je i traži po Svijetu da mu se pomogne. Tražio je i da mu Srbi daju oružje, jer su tobože svi građani BiH odvajali novčana sredstva za JNA, pa sa tim razlogom i muslimani polažu prava na vojnu imovinu! Glupo zar ne, da se podjeli oružje ravnopravno, kako bi nas lakše "potamanili"!

    Evo, vidi danas, to čega su se Srbi bojali tih '90-tih, to ti je danas i tvoj Kavazović potvrdio. Isti cilj, islamizacija Bosne! Srbi imaju Srbiju, Hrvati imaju Hrvatsku, a Bosna je "vaša"! E neće moći prijatelju!

    Veliki je problem kod tebe, a i kod velike većine mouslimana u BiH, što ne kažete istinu o ovom ratu. Vi kao niste znali da će biti rat, a sve ste radili da do toga dođe. Problem je bio što ste vjerovali da se Srbi neće moći tako sažno suprostaviti, a vjerovali ste moćnicima poput Bila Klintona, da će vas oni vojno pomoći da pokorite Srbe i ostvarite kontrolu nad BiH.

    Da su kojim slučajem muslimani imali više oružja od Srba, pitanje je da li bi danas uopšte bilo Srba na teritoriji BiH!

    Još jedna stvar koju ti kao i mnogi muslimani pogrešno tumačite, nisu Srbi okupirali ničiju teritoriju niti su bili agresori u BiH, negu su branili svoje kućne pragove! Pogledaj hronologiju tog rata i vidjećeš da su Srbi bili pretežno na odbrambenim zadacima, a muslimani u napadima osvajali srpska sela i tako pokušavali proširiti teritoriju pod svojom kontrolom.

    A to što se danas druže pojedini iz RS i FBiH, to je stvar kulture, a velikim dijelom treba zahvaliti i ljudima koji su se u ona stara dobra vremena međusobno družili i volili, pa ih te lijepe emotivne uspomene privlače i održavaju u dobrim odnosima. Međutim, kako se danas po školama FBiH uče djeca, tumače se i mijenjaju istorijske činjenice i kako roditelji kod svojih kuća odgajaju djecu, mislim da će u budućnosti biti još veća mržnja nego što se stvorila tokom građanskog rata!

    Građanski rat je bio i ne ponovio se! Ali ako do njaga kojim slučajem ponovo dođe, opet će doći zbog muslimana koji smatraju svojom cijelu BiH i žele po svaku cijenu njom da vladaju, kao u vrijeme "Otmonaske imperije"! Bilo, ne ponovilo se!
    logori - 96233 - 18.06.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pobjeći iz logoraj je herojski čin


    Pobjeći neprijatelju iz logora ili sa linije na kojoj je logoraš bio na prislinom radu, po mom mišljenju je velika hrabrost i smatram to herojstvom!

    U vrijeme rata, na našu stranu neprekidno su prelazili Srbi koji su nekim nesretnim slučajem ostali u Sarajevu. Svakog tog čovjeka sam gledao kao junaka, prije svega što je skupio hrabrost i odlučio da kroz minska polja pređe na drugu, našu stranu.

    To što su 22. 04. '93. godine dvojica Srba pobjegao, a oni koji su ostali na drugoj, neprijateljskoj strani, bili zlostavljani i ubijani, to samo govori o multietničnosti koju su Alija i njegovi sljedbenici zagovarali! Žalosno je i sebično razmišljanje onih koji ovaj čin, bježanje iz logara demantuju kao herojski, zato što su oni koji su ostali, ispaštali zbog toga! Ako tako budemo razmišljali, onda moramo preispitati sve srpske heroje, počev od Gavrila Principa, da li su oni zaslužili da nose epitet heroja!
    pofalici - 96027 - 21.05.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

    'Pofalićka bitka' nije bila bitka


    Poštovani Amire Muratoviću, u nekim mojim tekstovima sam spominjao stradanje Pofaličana. Ja to nikako ne mogu da nazovem bitkom, jer kad se dvije strane bore, to je bitka, ali ako samo jedna strana puca, a druga bježi, onda se to zove nekako drugačije!

    Međutim, činjenica je da taj termin koji koriste političari u FBiH, pokušavaju da opravdaju počinjeni zločin, etničkog čišćenja Pofaliča, kao legalnu vojnu operaciju. To je nakon napada na srpsko selo Grahovište i upada u UNIS-ov fabrički krug, bila nova vojna operacija na jedan etničko čist srpski prostor, sa kojom se planski ušlo u rata protiv srpskog naroda u BiH.

    Tačno je da su Srbi u Gornjim Pofaličima bili naoružani, ali i druge nacije, takođe su bila naoružane po svojim selima! Bilo je veoma važno ne napadati ni jedno selo i pokušati održati kakav takav mir. Međutim taj status kvo nije odgovarao Aliji i on je počeo izvoditi vojne operacije.

    Srbi su zaokružili svoje teritorije na kojim su bili većinski narod, čime je uži dio grada došao u prirodno okruženje, koje u Sarajevu zovu "opsada". Borbe oko Sarajeva, zvanično su prestale u februaru '94 godine. Sva teška naoružanja i nišanske sprave od srpske strane stavljene su pod kontrolu UNPROFOR-a, tako da opsada grada Sarajeva od 44 mjeseca je notorna laž, koju provode političari iz FBiH. Jedine borbe koje su se nakon toga vodile oko unutrašnjeg prstena oko Sarajeva, bile su: Jesen '94 godine, vraćanje srpskih rovova na Hreši, to jest na Kula 1, maj '95 godine na Špicastoj stijeni i u junu '95 godine na koti 772 na Žuči. Razlog tih borbi bio je muslimanski napadi i osvajanje srpske teritorije na kojoj je bila zabrana upotreba borbenih dejstava.

    Sarajevo je imalo unutrašnji i vanjski prsten. Na unutrašnjem prstenu su bili muslimani u okruženju, a na vanjskom prstenu su bili Srbi u okruženju.

    Muslimanske snage su od februara '94 godine u nekoliko navrata kršili sporazum o ukidanju borbenih dejstava oko Sarajeva, pokušavajući da osvoje neke srpske linije da bi popravili svoj položaj. Izvođenje tih vojnih akcija međunarodne snage nikada nisu okarakterisale kao kršenje potpisanog sporazuma!
    krajina - 95991 - 15.05.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Gluposti oko odbrane (pada) Banja Luke


    Želim da dodam vezano za moj predhodni tekst, da nisam pisao na pamet o stanju u Banja Luci u toku muslimansko-hrvatske ofanizve na Krajinu. Informacije koje sam iznio dobio sam lično od načelnika odjeljenja Državne bezbjednosti u Vogošći. Sunjam da je taj čovjek sa takvom funkciom iznosi neistinite informacije. Dakle, od načelnika DB Vogošća te '95. godine sam saznao da je Banja Luka bila u procentu na broj vojno sposobnih ljudi, najmanje mobilisan grad u Republici Srpskoj. U trenutku kada su muslimansko-hrvatske snage stigle na šest kilometara od Banja Luke, u gradu su idalje radili kafići i bašte su bile prepune građana, kao da se ništa ne dešava. U tom haosu koji vladao na tom prostoru, banjalički DB radnik rekao je radniku DB-a iz Srpskog Sarajeva, koji je po zadatku došao da izvještava o dešavanjima sa tih prostora, citiram "Zašto ne predate to Sarajevo da konačno stane ovaj rat?"
    krajina - 95887 - 04.05.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Gluposti u vezi pada Banjaluke


    Ovako počinje tekst Hrvatskog bojovnika, "Mogli smo slobodno i Banjaluku osloboditi, kako smo krila dobili..."

    Znašli ti "junačino" da je to sve bilo dogovoreno između tvog poglavnika Tuđmana i srpskog mučenika Mililoševića?

    Znašli ti da je bilo dogovoreno da HVO preuzme put autoput kreko Ključa i Mrkonjić Grada?

    Dogovor između dva predsjednika bio je da srpska vojska prepusti taj dio puta Hrvatima! Akcija povlačenja srpske vojske išla je brže nego što se očekivalo, pa je umjesto Hrvata, muslimanska vojska zauzela jedan dio tog prostora.

    Uslijedila je kontra-ofanziva, vračanja Ključa i Mrkonjić Grada, u kojoj je učestvovao Arkan sa "dezerterima", na ćelavo ošišanim Srbima, koje je zarobljavao, dok su se ovi povlačili sa te teritorije. Zajedno sa njim u kontranapad išli su "Splecialni odred" iz Banjaluke, kojim je komandovao Luna i četa Vogošćanskih jurišnika, kojom su komandovali komandir čete Nenad Radovan i zamjenik komandira Lazar Kondić. U napadu su bili uključeni i avioni JNA, koji su ispred Arkana čistili teren.

    U samom napadu srpski borci su se susretali sa hrvatskim bojovnicima, ali jedni na druge nisu pucali. Hrvatski bojovnici su se javljali srpskim borcima i usmjeravali ih u pravce na kojim su bili muslimanski vojnici, govoreći, "Ajte tamo, oni su tamo, mi smo ovo već zauzeli!"

    Kada se uveče došlo do Ključa, naređeno je da se stane i obustavi napad i da se ujutro krene dalje. Ključ se vidio kao na dlanu, a bio je avetinjski pust. Tu noć je naređeno Vogošćanskoj jurišnoj četi da se vrati u Vogošću. Šta je bilo sa Arkanovom i Luninom jedinicom ne znam, ali znam da je sledećeg dana sve ono što su ovi heroji vratili, ponovo palo, ali ovoga puta u ruke Hrvatima, kako je bilo i dogovoreno!

    Na ovu priču mogao bi da se nadoveže Luna, kao direktan učesnik ovih borbenih dejstava i kaže svoje viđenje svega toga! Ono šta ja znam o tome, po naredbi Miloševića, Mladić je sproveo u djelo, vojska se povukla i bez borbe prepustila Hrvatima teritorije oko tog autoputa!

    Milošević je pokušao da pad Krajine pripiše Karadžiću, kao izdaju, jer su već bili u sukobu, zbog Karadžićevog odbijanja poslušnosti!

    Međutim, da su Hrvati nastavili da napreduju dalje, pala bi i Banjaluka, jer su hrvatske snage tada došle na šest kilometara od nje. Naređeno im je da se stane, jer se po dogovoru ne smije ići dalje!

    U to vrijeme, Banjalučani su imali najmanji procenat mobilisane vojske u cijeloj Republici Srpskoj. Mnogi mladići sjedili su po kafićima i nisu znali za rat. Dok je grad bio u situaciji da padne u ruke neprijatelju, oni su i dalje govorili našim borcima:

  • "Što više ne predate to Sarajevo, da konačno stane ovaj rat?"

    Sarajevski borci su im odgovorili:

  • "Ako treba daćemo ga u pregovorima, ali dok rat traje mi ćemo ga braniti.

    Sve ovo je ukazivalo da je narod u Banjaluci znao kako se rat može zaustaviti!
  • rat1992 - 95673 - 04.04.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Bošnjački lideri se igrali se ljudskim životima


    Kome je trebao četvorogodišnji rat na prostoru BiH, nakon kojeg više nikada neće doći do pomirenja njenih naroda?

    radovan_karadzic - 95617 - 27.03.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Presuda Radovanu Karadžiću


    Ovo je original na engleskom, presuda Radovanu Karadžiću. Da otvorite dokument kliknite ovdje.
    pjesme_ruske - 95602 - 26.03.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Rusko izvinjenje Srbima što im nisu pomogli kad je bilo najteže!


    "Tatu", najpopularnija ruska pop-grupa na svetu, započela je svoju karijeru pesmom "Jugoslavija", posvećenom bombardovanju Beograda od strane NATO-a 1999.

    Iznad večernjeg Dunava se širi
    Bela boja, bela boja, bela boja.
    I sećanju se nameće melodija
    Proteklih godina, proteklih godina, proteklih godina.

    Ali su se razletele kao jata ptica
    Jednostavne reči pesme naše.
    Ti odlaziš u oganj, Jugoslavijo!
    Bez mene! Bez mene! Bez mene!

    Za noć pod kišom olova,
    Za to što ja nisam tu negde,
    Oprosti mi, sestro moja, Jugoslavijo!

    Za smrt pod kišom prolećnom,
    Za to što ti nisam bio spasenje!
    Oprosti mi, sestro moja, Jugoslavijo!

    Kao crnooka zbunjena devojčica,
    Stojiš na drugoj obali.
    Ali da doprem do te obale
    Ne mogu, ne mogu, ne mogu.


    Kompozitor Aleksandar Vojtinski je ovako objasnio smisao pesme: "Mi smo se osramotili time što smo se uzdržali od učešća u ratu. Ja sam i sam hteo da odem u Jugoslaviju, ali sam se uplašio da ću poginuti. Ovde sam zamolio da mi se oprosti moj kukavičluk. "

    kosovo_rat - 95587 - 24.03.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    NATO, terorističko-zločinačka organizacija


    sudjenja - 95468 - 13.03.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Suđenja u tužilaštvu BiH


    U Bosni nema prvnog suđenja! U tužilaštvu BiH, optuženi Srbi unaprijed su već osuđeni. Ako taj sud donese odluku da povede postupak protiv nekog Srbina, male su mogućnosti da se neki od njih odbrani!

    Srbi su u toj državi po rođenju već okarakterisan kao zločinci, genetski četnici! Tako se ponaša vlast, sudstvo i kompletan muslimanski narod na teritoriji BiH.

    Bio sam u Bosni u vrijeme kada je Jovan Tintor-Joja uhapšen za ratne zločine na teritoriji Vogošće. Ono šta me je posebno iznenadilo, saznanje da Joju ne tereti tužilaštvo BiH, nego lokalna potjernica iz Vogošće. Okrivljen je za formiranje "Kriznog štaba" na toj teritoriji!

    Dakle, ako je on okrivljen za formiranje "Kriznog štaba", po tome se stiče zaključak da Srbi u BiH nisu imali pravo na odbranu!

    Da će Joja biti osuđen za ratne zločine po Vogošći, u to više nema sumnje! Mada je Joja od 25-og maja, pa do kraja '92 godine, zbog Penine potjere za njim, nije bio u Vogošći, svjedoci za njegova zlodjela veoma lako će se naći.

    Mržnja prema Srbima, "genetskim četnicima", novčane nagrade iz raznih organizacija za lažna svjedočenja i siromaštvo naroda, doprinose da se veoma lako nađu ljudi koji sebe stave u ulogu žrtve rata i dođu na suđenje da posvjedoče o svojim patnjama i okrive nevine ljude, koje nakon toga nepravedno tužilaštvo BiH sa lakoćom osudi!

    U Bosni nema pravde! To potvrđuje slučaj Slavke Savića! Slavko je osuđen, iako se zna da je lažna žrtva bila drolja, koja je tokom rata radila kao konobarica u kafani u Semizovcu. Dok je radila u toj kafani, sretala se se sa mnogim Srbima, mameći ih u svoj krevet. Lijepo je izgledala, zbog čega joj mnogi srpski borci nisu mogli odoliti. Cijeli rat, radeći u kafani, koristila je svoje tijelo za lagodan život! Takvim radom, imala je mnogo bolji život tokom rata od većine Srba u Vogošći!

    Na Slavkino suđenju, na toj sudskoj lakrdiji, sudinica koja je vodila taj slučaj, davala je sebi za pravo da navodi svjedoke na iskaz koji je odgovarao tužilaštvu. Svjedokinja koja je trebala da prepozna Slavku, rekla je, "Znam ja dobro Mladena Savića!". Sudinica ju je isparavila i rekla misliš Slavku.

    Kada je Slavkina advokatica pitao, "Zašto navodi svjedoka", sudinica je odgovorila, "Pa zbunila se žena"!

    Da li u tom sudu sa takvim sudijama ima pravde za Srbe?

    Siguran sam da nema i zato ne sumnjam da će svaki Srbin, koji se nađe na takvoj sudskoj lakrdiji, imati male mogućnost da se odbrani! Srbi i danas pokušavaju da prikriju svoje učešće u ratu, pa iz tog razloga izbjegavaju da svjedoče za svoje prijatelje na tim suđenjima. To sve umanjuje šanse da se nevini Srbi odbrane od lažnih svjedočenja za ratne zločine!

    Svaki Vogošćanin zna da je priča o sliovanju muslimaki u motelu "Kod Sonje", o kojoj se bez imalo stida pojavljuju svjedokinje koje okrivljuju i general McKenzi za učešće i tim silovanjima!

    Ako sve ovo sagledamo, male su šanse da se Joja odbrani. Ako Ratko Adžić i Rajko Kušić dođu na red da budu privedeni toj nepravednoj ustanovi, završiće kao što je i Slavko Savić! Nepravedno osuđen za ono što nije počinio!

    Jednini moguči način da se počne pravedno suditi svim počiniocima zločina, da se ukine taj sud, a srpski narod počne da sudi zločincima za koje se pouzdano zna da su to bili tokom rata!
    forum - 95349 - 02.03.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Treba pisati otvoreno o ratnim dešavanjima


    Rat nikad nije dobro donio narodu koji je u njemu učestvovao. Takav je bio i naš rat!

    U svakom ratu, na svim zaraćenim stranama ima dobrih i loših ljudi! Dobri ljudi, uglavnom iz straha, uklanjaju se pred lošim ljudima. Tako loši ljudi dobijaju utisak da za svoja zlodjela neće odgovarati, ni pred Bogom, a ni pred narodom!

    Ja smatram da je srpska vojska vodila častan i pošten otadžbinski rat! Oni koji to nisu radili, a bili u redovima srpske vojske, ne smatram ih svojim saborcima. Oni su ukaljali obraz svih nas!

    Svi oni koji su se na bilo koji način ogriješili o civilno stanovništvo, na bilo kojoj strani, treba da budu procesuirani i osudženi! Medžutim trebamo se boriti protiv lažnih svjedoka i svjedočenja, kojih danas na muslimanskoj strani ima na pretek, dobijanjem finansijske pomoći iz nekakvih kvazi organizacija, zbog koristoljublja, lažno svjedoće o svojoj patnji u toku rata!

    Tako je Semka iz Semizovca iskoristila da stekne nekakvu pomoć kao žrtva rata, a u toku rata koristila svoje tijelo da dobro i lagodno živi. Malo koja Srpskinja je dobro živila u toku rata kao što je Semka! Danas ona svjedoči na sudu BiH da je bila silovana od strane Srba u toku rata! Nije imala stida u ratu, a ni posle rata, fuj!

    Ali bez obzira na takve slučajeve, ako neko smatra da se ne treba pisati istina, da bi zaštitili krvnike za počinjene zločine, onda se poistovjećuje sa zločincem! Ja to neću sebi da pripišem!

    U ratu su mnogi znali da sam se kao komandir VP borio za zaštitu svih građana Vogošće! Nije mi bilo lako!

    U oktobru '93 godine preuzeo sam vod VP Vogošćanske brigade. Od tog trenutka zdušno sam se zalagao da se zaustavi maltretiranje nesrpskog stanovništva u Vogošći. Smatram da i o ovom treba da se piše i zna, jer je to dokaz da je vojna vlast radila na zaštiti nesrpskog stanovništva, a ne na njegovom protjerivanju, kako to tvrde u Sarajevu.

    Jedne prilike kada smo se spremali da krenemo u jedan od ratnih zadataka, bio je to kraj oktobra '93 godine. Šorak me je prozivao pred oko četrdesetak vojnika, koje sam ja kao komandir VP trebao da povedem u akciju. Rekao je pred svima da štitim muslimansko stanovništvo u Vogošći! Meni je to u tom momentu izgledalo kao upozorenje i prijetnja. Odgovorio sam mu da je to moja vojička čast i građanska dužnost!

    On me je onda upitao, vidiš li ti šta oni našima rade u Sarajevu, a gdje je njihova vojnička i građanska dužnost?

    Smatrao sam da me je sa tim prozivanjem pred vojskom pokušavao prepasti i isprovocirati, jer sam sa Maunagom u to vrijeme intezivno radio na istraživanju i pronalaženju onih koji ugrožavaju nesrpsko stanovništvo po Vogošći.

    Bilo je indicija da zbog toga budem ubijen, ali nisam se bojao jer sam znao da iza tih zlodjela ne stoji srpska vlast! Iz tog razloga sam Šorku ljutito odgovorio, to je njihov obraz, a ja svoj nedam! Šorak je shvatio moju poruku i samo se nasmija i rakao, ma zajebavam se malo s tobom!

    Nisam bio siguran dali je to bila šala ili upozorenje, ali nisam stao sa daljom istragom.
    Od tog dan pa do "Dejtonskog sporazuma" u Vogošći je potpuno zaustavljeno ugnjetavanje nesrpskog civilnog stanovništva! Da li je ovo hvalisanje ili ne, protumačite sami, ali i ovo treba da se zna!
    Iz svih ovih gore navednih razloga, mislim da treba otvoreno pisati o svim ratnim dešavanjima, ma koliko ona bila bolna! Ako ništa onda za radi naših pokljenja, da zanju šta rat može da donese! Ako se neće braniti od svojih neprijatelja zbog vlasti koja ne valja, onda se moraju braniti zbog sebe da ne dožive sudbinu svojih predaka iz svih prošlih ratova!
    vogosca - 95313 - 28.02.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    RE: Predratno stanje u Vogošći - Pape


    Miler je spomenuo Papeta, kao jajaru! Moram da kažem, treba da se zna, na početku rata Pape je bio maloljetan, sa nepunih 16 godina uzeo pušku i stao u odbranu svog naroda! Samo za taj čin, zaslužio je da bude odlikovan! Velika je to stvar!

    Nazvati Papeta jajarom, krajnje je nekorektno! Šta se moglo očekivati od tog djeteta! On za svoje postupke tada nije bio odgovoran, već oni koji su ga vodili sa sobom u razne akcije, a išao je!

    Pape je u to vrijeme bio najmlađi i najperspektivniji igrać "FK UNIS", zbog ćega je i dobio nadimak "Pape". Rat je uništio njega, njegov talenat i njegovu fudbalsku karijeru! Žao mi je tog momka!
    vogosca - 95311 - 28.02.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ko su bili jajare u Vogošći?


    Ne bih se složio sa Milerom da je Regoja bio jajara! Regoja je zbog svojih zalaganja u pojedinim akcijama bio primjećen od komandujućih kadrova i iz tog razloga često dobijao da bude vođa jurišnih grupa.

    Međutim, uz dužno poštovanje prema Mići Vlahoviću, istinskom heroju tog vremena, mnogi njegovi saborci su bili jajare i krili se iza njegovih dijela. Mićo je u toku borbe, svoju brojčano veliku jedinicu nije raspoređivao da krenu u napad iz više pravaca. U toku borbe on bi krenuo prvi, a svi oni koji su se pojavili na polaznim položajima, veliki broj njih nije, krenuli bi za njim u napad. Mićo bi išao prvi a samo hrabri bi ga pratili do kraja.

    A onda bi, nakon osvojenog terena, uz Miću pokupili lovorike i oni koji se nisu pojavili na početku akcije, samo zato što su bili pripadnici te jedinice. Mnogi stanovnici Vogošće nisu znali ko je bio u akciji, a ko nije. Za njih je bila servirana priča da su Mićini momci osvojili nešto, a svi su se busali da su kao Mićo!

    Neki i danas koriste da kažu da su bili u Mićinoj jedinici, a to su zapravo bili samo na papiru!
    boro_radic - 95261 - 24.02.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Supruge Bore i Nikole Radić


    Supruga Bore Radića nije se prezivala Jež. Ne znam tačno njeno prezime, ali pouzdano znam da je bila i ostala drolja! Prije nego što je upoznala i udala se za Boru svakodnevno je mijenjala muškarce. Čak je dobrovoljno na redaljke dolazila u stan kod Tice Milorada.

    Kada se udala za Boru, potpuno se smirila. Boro nije puno znao o njenoj prošlosti, a oni koju su je imali u krevetu bojali su se da mu to kažu. Pričalo se da je Boro nakon ženidbe o tome nešto načuo, pa je jednom prilikom pitao Ticu Milorada, Šopu i Patka Savića, da li su oni imali seks sa njom. Oni su se prepali i rekli da nisu, iako je u Vogošći bila javna tajna da ju je Tica, dok je sa njom išao u srednju školu, dovodio u svoj stan i da su ova trojica gore pomenutih kao i mnogi Ticini školski i drugovi sa ulice redala se na njoj.

    Zehra je sa Borom živila u Borinoj kući u Radića potoku. Kada je Boro poginuo, ona je imala žestok sukob sa Borinim sinom Igorom. Tražio dio Borinih para. Ona mu nije dala pa je došlo i do potezanja oružja. Sa parama je otišla kod svoje majke, pa je Igor nastavio da je napada. Pričalo se da su zbog para pucali jedno na drugo. Po Vogošći se nakon Borine smrti bahato ponašala, a za ljubav pokojnom Bori svi su joj to tolerisali. Njena bahatost je prelazila granice, pa je nekoliko puta bacila među djecu suzavac, zato što je gledaju. U ratu je vozila ukraden iz TAS-a metalik zeleni GOLF. Ljubavnike je tražila sama, isključivo viđene momke ili komandire vojnih jedinica, od kojih može dobiti adekvatnu zaštitu.

    Njeno bahato ponašanje počelo je nervirati sve redom u Vogošći, zbog čega je morala krišom napustiti grad. Otišla je sa Borinim parama, prvo u Šabac, Srbija, a potom u Njemačku. Iz Njemačke je slala velike količine novca za muslimansku vojsku u Sarajevu.

    Supruga Nikole Radića, koju Ksenija Erker spominje, nije Zehra. Ona se zove Hidajeta Jež. Doselila se u ulicu S. Blagovčanina br. 13 u stan u kojem je živio Aco (Jove) Tovitović. Hidajeta se udala za Nikolu, čini mi se '93. godine i tako se spasila od odvođenja na prisilne žurke. Kada je potpisan "Dejtonski sporazum" rekla je Nikoli da ne želi više da živi sa njim. Mislim da je nakon rata ostala u Vogošći.

    RE: Supruge Bore i Nikole Radić



    Pravi, mislim da ze Borina Zehra prezivala Jeko.
    rat_sarajevo - 94901 - 22.01.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

    Porazi oko Sarajeva


    Malo je danas onih koji će u FBiH priznati ratni i politički poraz! Politički poraz je nenadoknadiv, sa velikim materijalnim, ekonomski i ljudskim gubicima na svim zaraćenim stranama, samo zato što se nije prihvatilo novo političko uređenje BiH.

    Ko je za to kriv?

    Bolje je bilo dvadeset godina pregovarati nego jedan dan ratovati!

    Kada je rijeć o ratu, ako se realno sagleda taj četvorogodišnji period u i oko Sarajeva, Srbi su gubitnici, jer su se odbranili i nakon rata pomjerili sa svojih ognjišta. Međutim, svojim odlaskom sarajevski Srbi su ojačali postojanje Republike Srpske, šta dokazuje političku pobjedu i garanciju opstanka srpskon naroda u BiH.

    Krenimo redom!

    Nakon uspješnog ovlađivanja većeg dijela brda Žuč, muslimanska vojska više ništa značajnije nije uspjela da ostvari na sarajevskom ratištu, tokom cijelog rata.

    Jedan od najvećih ratnih uspjeha elite iz Sarajeva bio je što su izvojevali pobjedu na političkoj sceni i prislili Srbe da predaju sarajevski aerodrom pod kontrolu UNPROFOR snagama.

    Nakon što se uvidjelo da je UNPROFOR saveznik sa muslimanskom stranom i da preko aerodroma ilegalno opremaju muslimansku armiju, Ilidžanska brigada uvela je kontrolu UNPROFOR-skih vozila na punktu kod aerodroma. Na punktu VP sa Ilidže često je pronalazila skrivene bunkere na vozilima "Plavih šljemova", u kojima se ilegalno prevozila kompjuterska oprema, naoružanje, municija i druga oprema za muslimansku vojsku.

    Zbog stalne podrške muslimanskoj vojsku, srpska strana smatrala je UNPROFOR neprijateljskom stranom, pa je uvela strožije pretrese njihovih vozila. Strožija kontrola otkrila je da osim naoružanja, ilegalno se prevoze sa jedne teritorije na drugu i sarajevske političke vođe. Rezultat tih radnji bio je ubistva podpredjsednika krnje vlade BiH, Hakije Turajlića.

    Srpska stran nakon gubitka teritorije na Žuči, u toku 1992 godine uspjela je stabilizovati linije na tom brdu i okrenula se borbi na vanjskom prstenu oko Sarajeva.

    Zbog loših puteva za izlazak iz Srpskog Sarajeva, tadašnji major Josipović sa "Ilijaškim Nemanjićima" krenu je u operaciju otvaranja novog i sigurnijeg koridora iz Srpskog Sarajeva. U toj ofanzivi otvorena je putna komunikacija Semizovac-Srednje, nakon čega se koristio asfaltni put do Srednjeg. Bilo je to od velike koristi za bolji protok robe i ljudi iz tog dijela grada. Nakon otvaranja puta, komandant Ilijaške brigade nastavi je ofanzivu sve dok neprijatelja nije potpuno odaljio sa svih tački sa kojih se mogla kontrolisati putna komunikacija. Takvo stanjo uspjelo se održati do kraja rata.

    Jedan od najvećih muslimasnkih poraza bio je potpuni gubitak kontrole na planini Igman, jula 1993. godine. Nakon što je srpska vojska potisnula muslimansku vojsku sa te planine, tunel ispod aerodromske piste izgubio je svoju vrijednost. Stanovnici Sokolović kolonije bili su svjesni da je njihov opstanak bio neodrživ, ako Srbi drže Igman, pa su preko aerodromske piste ne obazirući se da mogu biti pogođeni iz puščanog naoružanja, bježali u Sarajevo da tamo potraže spas.

    Nakon toga uslijedila je američka intervencija i prijetnja međunarodne zajednice srpskoj strani da će biti bombardovani ako tu planinu ne predaju pod kontrolu UNPROFOR-a. Srpska strana predala je planinu Igman, a svoje snage morala je da povuče skroz sa te planine.

    UNPROFOR je poštovao dogovoreni sporazum i držao tu planinu do zime, kada se povukao, a planinu predao u ruke muslimanskoj strani. Tako su muslimani bez ispaljenog metka dobili Igman i sa njega artiljerijom ugrožavali Srpsko Sarajevo.

    Zbog predaje Igmana u ruke UNPROFOR-a za kojeg se već znalo da radi u korist muslimanske strane, general Mladić se žestoko sukobio sa predsjednikom Republike Srpske, Radovanom Karadžićem. Njihovi odnosi od tog trenutka više nikad nisu bili na dobrom nivou.

    Početkom 1994. godine potpisan je sporazum o prekudu borbenih dejstava oko Sarajeva. muslimanska strana sporazum o nenapadanju u više navrata je prekršila, pokušavajući da probije srpske linije odbrane na Žuči i Špicastoj stijeni.

    Srpska vojska je poštovala taj sporazum pa je svoje snage usmjeravala na druga ratišta. Novi glavni pravac bio je Goražde. Nakon što se osvojio veliki prostor oko Goražda i ušla u sami grad, američki fantomi bez saglasnosti bezbjednosti UN-a bombardovali su srpske položaje. Srpska vojska se nakon toga po američkom zahtjevu povukla iz Goražda na početne položaje.

    Nakon obustave dejstava oko Goražda, uslijedila je nova ofanziva srpskih snaga na vanjskom prstenu oko Srpskog Sarajeva.

    Tadašnji komandant 3. sarajevske brigade, potpukovnik Josipović sa lakoćom osvajao je prostor na Nišićkoj visoravni. Komandant korpusa general Milošević, uvidjevši veliki uspjehe srpske vojske, zaustavlja Josipovićevu ofanzivu, pokreče snage Sarajvsko-romanijskog korpusa i krajem 1994. godine kreće u napad na Olovo. Nakon prvih neuspjeha, ofanziva gubi na snazi i srpska vojska pod komandom generala nije napravila značajnije uspjehe u tom pravcu.

    Zadnja muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo, krenula je u isto vrijeme kada i srpska ofanziva na Srebrenicu, što ukazuje da su ta dva slučaja međusobno povezana sa nekim tajnim dogovorom. muslimani u Srebrenici nisu se puno odupirali, a rezultat toga bio je lako osvojena teritorija.

    Muslimanska vojska uz odobrenje UNPROFOR snaga prekršila je sporazum iz 1994. godine i iz Sarajeva u julu 1995. godine, sa svim raspoloživim sredstvima napala je na unutrašnjem i vanjskom prstenu u svim pravcima oko Srpskog Sarajeva. Srpska voska žestoko se suprostavila muslimanskoj ofanzivi i uz pomoć Specijalne brigade Policije RS, uz zanemarive gubitke dijelova teritorije, uspjela da se odbrani.

    Kada se sve sabere, muslimani su slavili pirovu pobjedu, zbog, na poklon dobijenog Srpskog Sarajeva, zanemarujući činjenicu da su Srbi izlaskom iz tog dijela grada pokazali i dokazali da neće biti zajedničkog života pod muslimanskim "demokratskim" uslovima.

    Po logici moglo bi se reći da je Milošević znao za podjelu 49%-51% na dva entiteta, da je organizovao pad velikog dijela teritorije pod srpskom kontrolom i tako prisli srpsku stranu da lakše prihvati procentualnu podjelu od 49% za Republiku Srpsku.

    Muslimanska strana takođe je uvidjela da neće moći pokoriti srpski narod u BiH, pa se pomirila sa tom podjelom, pod uslovom da BiH ostane kao država i tako zadovolje svoj narod koji je četri godine zalud ratovao.

    Današnje stanje u BiH pokazuje da je najveći gubitnik siromašni narod, a dobitnici vlastelini, koji i danas zarađuju novac sa politikom "zavadi pa vladaj"!

    Kada se sve sabere i oduzme, apsurdno je tražiti bilo čije priznanje za poraze i govoriti ko je pobjedio u "Građanskom ratu".
    bors - 94869 - 17.01.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Osnivanje nove boračke organizacije


    Moje mišljenje je da svi borci trebaju bojkovati ovaj BORS i sve te silne boračke organizacije stvorene u Republici Srpskoj! Pod hitno se treba osnovati Boračka politička stranka. U stranku treba primati sve sposobne kadrove, čak i one koji žele da budu članovi, bez obzira da li su bili borci. U pravilniku uvesti da ta stranka ne može ulaziti ni u jednu koaliciju, ni sa strankama na vlasti, ni u opoziciji. Tako će dokazati da im nije cilj da se pojedinci dokopaju fotelja u vlasti, nego da se bore za svoj narod! Kada steknu povjerenje sa poštenim radom, dobiće većinu glasova građana Republike Srpske, neka onda preuzmu vlast i izbore se za boračka pitanja!
    ozren - 94855 - 16.01.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (8)

    RE: Treba priznati poraz


    Ahahahahahaaaa, moj komentar na ovu temu počinjem sa smijehom. Ne mogu da vjerujem da je muslimanska strana toliko slijepa da ne vidi svoje poraz u građanskom ratu u BiH!

    Kao prvo, Dejtonski sporazum je muslimanski poraz, koji su vidjeli tek nakon što je stupio na snagu. Izlazak Srba iz Srpskog Sarajeva je to i potvrdio! Zato danas pokušavaju da unište Repubiku Strpsku, jer je ona dokaz za to!

    Kao drugo, sve vojne uspjehe u ofanzivi srpsje vojeske zaustavila je međuanrpdna zajednica, pod prijetnjom vojne intervencije na srpsku teritoriju ukoliko se ne budu prihvatili zahtjevi o obustavi ofanzive.

    Kao teće, teritorija o kojoj Samir govori, prije početka rata bila je pod muslimanskom kontrolom, a tokom rata Srbi su je osvojili i u ratu odbranili!

    Muslimani su je dobili na poklon od Miloševića, da bi prihvatili svoj poraz i priznali Republiku Srpsku!

    Dejtonskim sporazumom muslimani su priznali svoju nemoć da mogu pokoriti srpski narod, samim tim su prihvatili kapitulaciju BiH, tako da o priznavanju poraza od srpske strane je besmisleno razgovarati!

    Onaj ko ne vidi svoj poraz u tom ratu nakon dvadeset godina, neka pita Milorada Dodika, on će mu sve objasniti!

    Muslimani će da se bore protiv srpskog referenduma, kada bi se radilo o tome kako stožina treba da bude zabijena u sijeno, jer im ne odgovara da Srbi iamju pravo na referendum. Svaki održani referendum u RS pruža priliku i o referendumu o nezavisnosti. Zato je referendum o bilo čemu u Republici Srpskoj nepoželjan za muslimansku stranu. Prvi referendum koji bude održan u Republici Srpskoj, pa bio on i o čačkalicama za zube, biće uvod u Referendum o nezavisnosti RS. To znaju muslimani i zato se bore prtiv referenduma. Zato mislim da Republika Srpska treba da održi referendum ne temu koja ne dotiče političku situaciju u Bosni, tako da muslimaniu u RS ne mogu da se pozivaju na neki nacionalni interes i tako da se probije led o srpskom referendumu. Nakon toga svijet ima male šanse da se suprostavi srpskom referendumu o nezavisnosti. To je isto kad su muslimani proveli referendum o nezavisnosto BiH, znajući da da će preglasati srpski narod, koji je bio protiv toga.

    Treba koristiti isto oružje koje su koristili muslimani u ostvarivanju nezavisne BiH i pobjeda je neminovna!




    Idi na stranu - |listaj dalje|