fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

muslimani - 94728 - 05.01.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

Šta se krije iza imena Bosanski jezik


BOŠNJACI, TKO STE? ŠTO STE? DA PROSTITE?

(04. 01. 2016. ) Bošnjaci ne žele svoju državu, ne želi jezik zvati svojim imenom, ne želi znati koliko ih ima, slave svoje osmanlijske okupatore i maltretiraju Srbe i Hrvate, piše Tvrtko Milović u tekstu koji podvaljuje na domaćim i hrvatskim portalima.

Bošnjaci ne žele imati državu bošnjačkog naroda, oni je žele dijeliti. Ne sa jednim, nego sa čak dva naroda! Na stranu što ti narodi to ne žele...

Bošnjaci ne žele zvati svoj jezik bošnjačkim. Praksa je u svijetu da se jezici zovu imenima naroda koji ih govore. Ipak, Bošnjaci su svom jeziku odlučili dati ime po regiji države Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci ne žele znati koliko ih ima. Ne žele popis, ili ako žele, onda ne žele da se na njemu izjašnjavaju kao Bošnjaci.

Bošnjaci najsretnijim periodom svoje povijesti smatraju okupatorsku Osmansku imperiju. Istu onu imperiju koja je napuštanjem Bosne i Hercegovine ostavila 97% nepismenog stanovništva. Zbog par mostova, džamija i kupatila, Bošnjaci ne mogu prežaliti feudalni ustroj zemlje.

Zašto Bošnjaci nemaju izgrađenu potrebu za vlastitom državom, za vlastitom zastavom, za jezikom? Zašto ih je strah vlastitog broja, identiteta i povijesti? Na čemu se temelji ova nacija u nastajanju?

U normalnim vremenima ne bi se trebalo baviti Bošnjacima, ali obzirom da su sebi uzeli za pravo odlučivati o političkim pravima Srba i Hrvata u BiH, red je da se malo pozabavimo mi njima.

Negiranje drugih je jedino što drži Bošnjake kompaktnim kao naciju. Ne žele svoju državu, ali isto tako ne žele ni da je drugi imaju. Republika Srpska je prihvatljiva samo ako nije srpska. Treći entitet nije dopustiv jer bi bio "njihov". Nek je sve zajedničko, tj. ničije. Bošnjaci se unaprijed odriču vlastite države i istovremeno žele da to učin i drugi. Ali i Srbi i Hrvati navikli su imati svoje države, bar entitete, i to će ostati njihova trajna težnja, koliko god Bošnjaci tome smetali. Graditi BiH kao zajednicu tri naroda bez dobrovoljnog pristanka druge dvije članice dovodi upravo do situacije u kojoj je BiH danas. Ne treba je posebno objašnjavati.

Da li zbog Islama, ili komunizma, ali Bošnjaci nikad nisu bili na Ti sa realnošću. Vizije Bosne i Hercegovine kakvu Bošnjaci vide nisu ozbiljnije od osbnovnoškolskih maštarija. Ni u jednoj od tih, uglavnom unitarističkih maštarija, nisu shvatili da će Srbi rušiti BiH onoliko dugo koliko im bude trebalo da je sruše. Floskula kako smo se u Jugoslaviji "svi fino slagali" pokazuje da Bošnjaci nisu ni primjetili da je Jugoslavija od prvog dana bila samo drugo ime za Srbiju. "fino slaganje" bilo je rezultat jasnog odnosa snaga u korist Srba, pa neslaganje i nije bilo opcija.

U svojim državotvornim maštarijama Bošnjaci nisu predvidjeli ni što će s Hrvatima. Valjda misle da će se svi pretvoriti u Željka Komšića ili iseliti u Hrvatsku. Možda i hoće, ali će prije toga dati punu podršku Srbima u ranije spomenutim aktivnostima.

U svakom slučaju, jedan graditelj na dva rušitelja nema mnogo izgleda. Misterija ostaje, zašto Bošnjaci ne žele svoju državu!?

Misterija se preljeva i na jezik. Bošnjaci su svom jeziku dali ime "bosanski". Našli su nekoliko povijesnih podataka gdje se naziv "bosanski" koristio i to postvili za temelj vijekovnog bosanskog jezika. Bezobrazno zanemarivši Hercegovinu, Bošnjaci su nazivom "bosanski" prejudicirali da tim jezikom govore svi bosanci. Istisnuti standardizirane jezike srpski i hrvatski može poći za rukom jedino fizičkom eliminacijom nositelja tih jezika. bosanski jezik ostao je tako utočište jedino Bošnjaka.

S književnošću se nije napravila ova greška. Tako postoji bošnjačka književnost (puna ljudi koji sebe nikad nisu nazivali Bošnjacima) ali ne postoji bošnjački jezik. Tako je jedini narod bez svog jezika dobio svoju književnost bez svojih pisaca. Još je nekoliko problema s kojima se bosanski jezik ima pozabaviti, od toga koji je prvi roman napisan na bosanskom jeziku, do toga koliko "varijanti strana svijeta" ima bosanski jezik. Uobičajeno je za bosanki da hrvatski jezik nazivaju "zapadnom" varijantom a srpski jezik "istočnom" varijantom bosanskog jezika. Ako se omakne koja nejasnoća nije problem, tu su u rezervi južna i sjeverna varijanta sa potrebim podvarijantama... Da li Bošnjaci ne žele imati svoj jezik iz istih razloga kao i državu, ili jednostavno nemaju dovoljno jezičara koji su u stanju standardizirati jezik, ostat će još jedna misterija. Jedino što drži bosanski jezik na okupu jeste negacija da on nije ni srpski, ni hrvatski.

Još jedna negacija pomaže izgradnju bošnjačkog identiteta. To je negacija samog identiteta. Bošnjaci baš nisu načisto jesu li "bosanski katolici i pravoslavci" također Bošnjaci ili im treba dati za pravo da se zovu Srbima i Hrvatima. Prema uskim, a ipak dominantnim shvaćanjima bošnjačke akademske elite, Hrvati žive u Hrvatskoj a Srbi u Srbiji. Tu se ne uklapaju Bošnjaci iz Hrvatske i Sandžaka, pa da se ta bolna tema ne bi dalje otvarala, Bošnjaci bi najradije da se imena naroda i ne spominju. Bar kad je riječ o popisu stanovništva. Popisali bi se oni, al da se ne zna da su oni. Bilo je prijedloga da postoje tri opcije za izjašnjavanje:

1- Srbin,
2- Hrvat,
3- nijedno od navedenog!

Nije prošlo. Barem za sad nije prošlo.
Zašto se Bošnjaci opiru nacionalnom popisu? Iz tri osnovna razloga:

Vidjelo bi se da je najveće etničko čišćenje provedeno u područijima pod kontrolom Armije RBiH. Hrvati i Srbi u bošnjačkim krajevima postoje tek u tragovima, protjerani specifičnim poslijeratnim bošnjačkim nacionalizmom. Nacionalizmom koji danas najbolje utjelovljuje SDP. Nacionalizmom koji javno priča bajke, a na terenu čini sve da se nebošnjake asimilira, ukroti, ili istjera.

Drugi razlog je što bi se etnički Bošnjaci zbog neobrazovanosti ili neupućenosti različito izjašnjavali. Neki bi bili Bošnjaci, prema partijskim instrukcijama, neki bosanci prema utopijskim težnjama za jednonacionalnoj unitarnoj državi Bosni, neki muslimani po vjerskim ambicijama uspostave islamske države... u ovom slučaju konstituvni bošnjački narod rascijepio bi se na tri grupe čime bi se težnja za političkom dominacijom praktično raspala.

Treći razlog je što bi se Bosna i Hercegovina ukupno pokazala izrazito etnički podijeljenom što dugoročno ojačava one koji žele federalno uređenje BiH, i oslabljuje one koji tvrde da je u BiH nemoguće iscrtati etničke granice. Bošnjaci bi nakon popisa vidjeli da naseljavaju najmanju površinu, što smatraju kozmičkom nepravdom. U isto vrijeme hvale se visokim postotkom urbane populacije a smeta ima što naseljavaju tek oko 23% teritorija. Nehotice otkrivaju da bi najradije vidjeli jednobojnu etničku kartu.

I sa vlastitom poviješću Bošnjaci muče muku. Kako pomiriti srednjovjekovnu i osmansku povijest Bosne? Što je Bošnjacima važnije? Državnost Bosne ili Islam? Ovo dvoje u nepomirljivom je konfliktu jer je jedno zamijenilo drugo. Kako slaviti Osmanlije ako su uništili državnost? I kako slaviti Islam kada je u plamenu potisnuo vjeru bošnjačkih predaka? Vrlo teško. Slab je kompromis bošnjačka historiografija našla u razdvajanju srednjovjekovne i osmanske povijesti. Srednjovjekovna je daleka i romantična i za nju se ne treba vezati emotivno. Ona Osmanska je ipak bliža i civilizacijska. Bošnjaci smatraju da svoj identitet duguju osmanlijama. Kada trebaju definirati identitet on se svodi na islamsku tradiciju i negiranje srpstva/hrvatstva.

Osmanlije Bošnjacima nisu ostavili mnogo u naslijeđe. U godinama okupacije Osmansko carstvo bilo je zasigurno naprednije od tadašnjih kraljevstava srednje Europe. Ipak, odlaskom Osmanlija vidjela se sva bijeda naspram Austrije, koja je preuzela BiH. Ovdje nije ništa sporno da Bošnjaci ne slave upravo razdoblje odlazećih Osmanlija. Zaostalo državno uređenje, feudalni sistem, neobrazovanost i siromaštvo posljednje su čega se Bošnjaci sjećaju od osmanlija. Ipak, slave njih a proklinju austrijskog okupatora, koji je zemlju uredio, udario joj današnje ekonomske i društvene temelje, izgradio škole, obrazovao stanovnišvo i generalno unaprijedio život.

Bošnjaci danas slave Osmanlije, okupatore koji su za Bosnu učinili samo onoliko koliko su morali da bi je učinili dobrom vojnom utvrdom. Znaju to i Bošnjaci, ali ne slave oni to. Oni slave što su tada vladali nad Vlasima, tj Srbima i Hrvatima. Slave što su posljedovali 100% zemlje i što su bili neprikosnoveni age i begovi. I danas bi Bošnjaci da se vrati vrijeme apsolutnog zemljoposjedništva. Zbog toga su spremni i vlastitu povijest prilagoditi.

Ono što su tada imali od Osmanlija, Bošnjaci podsvjesno žele od EU i OHR: Žele izgrađenu državu na pladnju i žele da takvom, tuđom rukom napravljenom, državom vladaju. Kod osmanlija je bilo tako, a skoro su i OHR natjerali na slično. ALi i OHR, ako i Osmanlije nekoć, odlaze, i ostavljaju državu onima koji je najmanje žele - Bošnjacima.

Takvi su otprilike Bošnjaci, naši susjedi koji Uskrs i Božić čestitaju uvredljivim "sretan praznik", susjedi koji ne žele svoje, ali ti nedaju ni tvoje, susjedi koji navijaju za Brazil jer ti navijaš za svoje, susjedi koji ti ne daju kanal iako nije njihovo da ti daju nešto što je svakako tvoje, susjedi koji ne žele svoj entitet, ali ti ne daju ni tvoj. Ne daju entitet jer znaju da bi taj, Treći entitet, bio bolji od njihovog entiteta. Tom je susjedu dobro samo dok je tebi loše.
poturice - 94625 - 22.12.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

RE: Stvaranje novih nacija na Balkanu


Prekrajanje i tumačenje istorije od strane muslimanskog naroda u BiH nije ništa novo! Logične činjenice nisu dovoljne da probude njihovu svijest, pa izgovorena laž se koristi sa svim raspoloživim sretstvima da se upotrebi protiv srpske istorije.

Tako se evo, bez imalo ustručavanja, novopečeni nacionalistički istoričar odlučio da Srbima dadne čas iz njihove istorije, tumačeći stvaranje srpske nacija.

Pa dragi gospodine, ako je to kako ti kažeš bilo 1804 godine u vrijeme turske vladavine, kako se ne zapitaš, otkud Srbima hrabrost da to čine pod okupacijom i zašto se muslimani nisu vezali za tu naciju?

Da li su im to Srbi tada branili?

Meni kao laiku nameće se odgovor, željeli su da pokažu odanost svom Sultanu, koji im je u to vrijeme dozvoljavao kroz dobijene titula aga i begova, da se iživljavaju nad napaćenim srpskim narodom!

Isto tako je i sa srpskim jezikom. Vuk Karadžić pod turskom okupacijom izvršio reformu srpskog jezika, kako muslimani vole da kažu, "od Bosančice".

Zašto se tad muslimani nisu bunili zbog otimanja identiteta jezika? I tu vidim logičan odgovor, zato što je tad srpski narod živio pod okupacijom Turaka, a vi ste bili njihovo vladajuće tijelo u Bosni i nije bilo logično zabraniti da domaće stanovništvo svoj jezik zove kako god želi.

Danas, nakon toliko godina, muslimanski narod sebe proglašava Bošnjacima i pokušava prisvojiti Bosančicu, kao svoje pismo i jezik. Uz sve to vrše pritisak na sve ostale stanovnike BiH da to prihvate kao istinu!

Ima li na vidiku kraja tim vašim glupostima?!

Ako danas muslimani u FBiH tvrde da sam ja "bosanac", a pričam srpskim jezikom, onda je logično da ne postoji bosanski jezik i ne trebate da se borite da taj naziv bude zvaničan, kada ostali narodi ni pod prijetnjom vašeg oružja nisu to prihvatili.

Žalosno je da devet miliona potomaka ljudi koje su Srbi protjerali zajedno sa Turcima nakon oslobođenja zemlje, danas tvrde da su Srbi i pričaju srpski jezik, a oni koji su uspjeli da se održe na ovim našim prostorima pokušavaju da promjene svoj nacionalni identitet i jezik kojim su vjekovima govorili.

Molim ti se gospodine Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!
prepiska - 94593 - 17.12.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

RE: Svi smo isti narod


Potpuno se slažem sa konstatacijom da je to jedan te isti narod koji se kroz istoriju podijelio na više vjeroispovjesti! Međutim, loše političke vođe nisu podržale takvu tezu, pa su se kroz istoriju budile neke nove nacije.

Iz svega ovoga postavlja se pitanje, kojoj naciji pripadaju ateisti sa tih prostora? Naša nesloga odgovara vanjskim neprijateljima, pa su podržavali rasipanje jednog naroda po nekim malim nacijama, sa koji danas manipulišu.

Treba se ugledati na bratsku Rusiju, koja bi nas mogla ponovo zbližitikod i ujediniti! U Rusiji, državom ne vlada vanjski neprijatelj, kao u našim "državama"!
pocetak_rata - 94443 - 27.11.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

Re: O Srbima koji su ratovali na drugoj strani


Sasvim je sigurno da je jedan procent Srba koji su ostali na drugoj strani ratovalo protiv nas. Večina njih je iz interesa da sačuva imovinu ostala na drugoj strani, a po zakonu je svaki čovjek dužan da bude radno ili vojno angažovan u slučaju rata.

Za razliku od srpske strane muslimanska strana je sprovodila mobilizaciju nad cijlim stanovništvom. Tako su Srbi prisilno došli u situaciju da pucaju na svoje najmilije. Srbi su po tom pitanju bili tolerantniji, pa se muslimansko stanovništvo nije mobilisalo u sastav vojnih jedinica.

Mali broj Srba je bio u sastavu takozvane Armije BiH iz ideoloških razloga, a jedan dio od njih je počinio i zločine nad svojim narodom, da bi dokazali patriotizam islamskoj državi BiH. Pouzdano znam da su neki od ovih koji su monstruozno mučili svoj narod uspjeli da pobjegnu iz Sarajevo preko teritorije Republike Srpske. Zahvaljujuči lošoj međusobnoj saradnji DB-a Republike Srpske i DB-a VRS zločinci su prolazili kroz našu teritoriju, a da se za to nije znalo.

Jedan takav slučaj brata i sestre koji su monstruozno mučili srpske građane u Sarajevu po privatnim zatvorima, a kasnije su uspjeli da pod lažnim imenima preko Grbavice napuste BiH i odu za Beograd, gdje im se gubi svaki trag.

Mislim da se mnoge stvari znaju, šta se dešavalo u muslimanskom dijelu Sarajeva, ali da oni koji su mogli da budu svjedoci tih događaja i danas se boje o tome da pričaju!
vojnicko_groblje - 94365 - 13.11.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Sokolac: Sahranjena majka-heroj Јela Đuričić


Sokolac: Sahranjena Јela Đuričić, u ratu izgubila dva sina i supruga

Na Vojničkom spomen groblju "Mali zejtinlik" na Sokocu danas je sahranjena Јela Đuričić, koja je u odbrambeno-otadžbinskom ratu izgubila dva sina i muža.

Sahrani je prisustvovao načelnik opštine Sokolac Milovan Bjelica, koji se prisjetio prvog susreta sa Јelom Đuričić.

  • "Bilo je to vrijeme kada su Srbi napuštali Sarajevo i okolna mjesta i odlazili u izbjeglištvo", rekao je Bjelica.

    On je naveo da je to bilo vrijeme kada su u izbjegličkim kolonama bili kovčezi poginulih srpskih boraca, koji su dali svoje živote za odbranu srpskih ognjišta i Republike Srpske.

    Prema njegovim riječima, to su bili najbolniji dani na Romaniji kada je Vojničko spomen groblje primalo srpske heroje, koji su po drugi put sahranjivani.

  • "Nikada se ne može zaboraviti strahota tih dana nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, lelek, beskrajna tuga roditelja i braće na ovome svetom mjestu", rekao je Bjelica.

    Protojerej stavrofor Boris Banduka podsjetio je da su na Vojničkom spomen groblju sahranjena dva sina i suprug Јele Đuričić.

  • "Јela je svakodnevno dolazila na ovo sveto mjesto oplakujući grobove svoja dva sina i supruga i sve ove srpske djece kako ih je sa zvala, a mi smo je sa radošću zvali majkom", rekao je Banduka.

    U ime predsjednika Republike Srpske vijenac na grob položio je predsjednik Opštinskog odbora SNSD-a Sokolac Bojan Tošić.

    Osim njega, vijence su položile i delegacije opštine i sokolačke Boračke organizacije.

    Јela Đuričić preminula je juče poslije kraće i teške bolesti u 73. godini.

    Đuričićeva je u proteklom ratu izgubila sinove Milomira i Milana i muža Borka. Borko je poginuo 16. septembra 1992. godine, mjesec dana poslije poginuo je Milomir, a godinu dana nakon njegove pogibije stradao je Milan.

    Svi su sahranjeni na Vojničkom spomen-groblju "Mali Zejtinlik" na Sokocu.

    Đuričićeva je prije rata sa porodicom živjela u Vogošći, kod Sarajeva, gdje je i doživjela tragediju. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sa kćerkom Bebom preselila se na Sokolac.
  • virtualno_groblje - 93705 - 25.09.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pogibija Trifka Babića


    Svjedok sam pogibije pokojnog Trifka Babića! U jednom od mojih tekstova sam opisao Trifkovu pogibiju. Bilo je to na Orliću, u smjeni koja je otišla predveče 21. 09. '92 godine. Nekih petnaestak minuta iza ponoći, iz pravca Vraca doletio je svjetleći metak ispaljen iz brovinga. Pogodio je Trifka, koji je u tom momentu bio na straži. Trifko je pao i na licu mjesta ostao da leži mrtav.

    Nas petorica, Teša, Popa, Kelja, Džakula i ja smo ga, smjenjivajući se međusobno, snijeli sa Orlića do kote 850, gdje ga je preuzelo vozilo saniteta. Kada smo nakon smjene otišli u Dom zdravlja, doktor Popović nam je rekao da je metak ispaljen iz velike daljine, prošao kroz srce i izašao iz tijela, ali nije imao snage da probije vojničku košulju. Tako se na osnovu tog metka došlo do pretostavke da je metak doletio sa Vraca i saznalo iz kojeg je naoružanja pogođen pokojni Trifko!

    Kao svjedok ovog događaja, želim da potvdim da je Selma u pravu kada kaže da je njen pokojni muž poginuo u 00:15 časova 22. 09. 1992 godine. BORS je upisao datum odlaska na smjenu kao dan pogibije, što uopšte nije tačno! Pokojni Trifko Babić je bio jedno predivno stvorenje kakvog bi svi ljudi ovog svijeta poželjeli da imaju za prijatelja. Bila mi je čast da budem u istoj jedinici sa tim čovjekom!
    Dragi i dobri Trifko, nek ti je vječna slava i hvala!
    vojkovici - 93615 - 09.09.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    In memoriam


    10. septembra se navršava 20 godina od kada je NATO u svom zločinačkom pohodu napravio do tada neviđenu tragediju porodici Galinac/

    Da se ne zaboravi:

  • Galinac (Marko) Radenko - Gali (ovakvog junaka majka više ne rađa)
  • Galinac (Marko) Radmila
  • Galinac (Marko) Radovan


    Vječna vam slava dragi prijatelji!
  • raspad_bosne - 93441 - 08.08.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    RE: O budućnosti Bosne


    Bosna i Hercegovaima ima sve manje mogučnosti da preživi! Sva rođena djeca poslije rata su odgojena sa nacionalnom i vjerskom mržnjom. Ko će njih da pomiri?

    U školam se uče različite istorije! Sve ono što je jednoj strani sveto, onoj drugoj strani je usađena mržnja prema tim svetinjama! Po školama u FBiH se uči da su Srbi bili zločinci i agresori, a svi ostali su "branili BiH". Ko će Srbe da ubijedi da je to njihova država?

    Ovo je samo jedan mali dio zbog kojeg mislim da je BiH neodrživa tvorevina!

    Imam svoj "blog" na kojem pišem moje memoare i istinu sa Vogošćanskog ratišta. Po mom mišljenju, Srbi bi se trebali ljutiti što ovako detaljno i iskreno pišem, jer na drugoj strani ne postoji blog u kojem se piše istina o ratu u BiH. Gle čuda, do sada Srbi su se uključivali isključivo da dopune ono što ja nisam znao ili sam zaboravio, a muslimani su se uključivali sa ljutnjom što uopšte pišem o ratu!
    Zašto njima smeta istina o ratu u Vogošći?
    bosna_buducnost - 93315 - 14.07.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Strah od novog rata


    Podržao sam Vučićev odlazak u Srebrenicu da se pokloni žrtvama zločina. Tako to rade ljudi kojima je istinski žao svih poginulih na bilo kojoj strani! Njegov boravak i ono što se desilo u Srbrenici podsjetilo me je na početak rata u Bosni.

    Te daleke '92. godine muslimanski političari donosili su odluke za koje su smatrali da ih Srbi moraju prihvatiti. Srbi koji se nisu slagali sa takvim odlukama proglašavani su četnicima. Gradovi i sela koji su tada bili pod srpskom kontrolom, muslimanske vođe su vojno napadale, a nazivali su to srbo-četničkom agresijom. Smatrali su da mi nemamo pravo na riječ, mišljenje i odbranu. Pokušali su da naprave takvu državu u kojoj se ništa ne pitamo!

    Danas nam opet uzimaju pravo na mišljenje i odbranu!
    Danas kada se Srbi brane od lažnih optužbi, nazivaju ih četnicima!
    Danas se narod nad kojim se vršio genocid zadnjih sedamsto godina, proglašava genocidnim!
    Danas baš oni koji su vršili genocid nad Srbima, sa rezulucijama pokušavaju da proglase srpski narod genocidnim!
    Danas su Rusija, Kina i svi oni koji se prtive toj rezuluciji nazivaju četnicima!
    Danas se ponovlja '92. godina, oni donose odluke, a mi moramo da šutimo!

    Naša borba protiv genocida nad našim narodom, za svjetske moćnike je naš genocid! Zašto?

    Ovaj video zapis me podsjetio na početak rata u Sarajevu, kada su muslimanske vođe članove i sipmatizere SDS stranke okrivljivali da su snajperisti i sa puškom u rukama koje su im na silu uguravali, provodili ih kroz sarajevske ulicama, a narod ih udara i pljuje!

    srebrenica - 93283 - 10.07.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

    Izvinjenja Srebrenici!


    Uvažene nene, daidže i amidže, koji ste došli sa svih strana Fedaracije jer su vaši izginuli ratnici ovde donešeni i sahranjeni, primite moje izvinjenje.

    Piše: Nebojša Jevrić

    Izvinjavam vam se u ime mog prijatelja Pera Makića kojem je glava odsečena i nabijena na vile.

    Izvinjavam vam se u ime nepoznatog Srbina kojeg sam izvukao iz Save, glave razbijene maljem.

    Izvinjavam vam se u ime 154 Srbina odsečenih glava, širom Bosne, koje je Dr Stanković obdukovao.

    Izvinjavam vam se u ime starice rođene 1920. čiju sam glavu slikao u rukama dr Stankovića.

    Izvinite zbog 132 mrtva Srbina, koji bi došli da se izvine, koje sam slikao u Mrkonjić gradu.

    Izvinite zbog Jasenovca, Pribilovaca, Jadovna; izvinite u ime ostataka poklanog naroda koji je morao da napusti svoja spaljena ognjišta.

    Na bratunačkom Gradskom groblju služen je parastos za oko 3. 500 srpskih civila i vojnika iz srednjeg Podrinja koje su pripadnici muslimanskih snaga ubili u proteklom ratu. Mogli biste i tamo da svratite. Niste tamo bili.

    Deset hiljada Srba je ubijeno u Sarajevu. Ubijali su Caco, Juka, Ćela, Kinez, Kimina i svakakav ološ u naseljima koje su kontrolisali. Najveći deo organizatora, na čelu sa Alijinim Bakirom, je u vlasti i redovno na tv ekranima traže " rezoluciju o Srebrenici". Traže da se svim Srbima natakne legalno omča za vjeki vjekov. Izvinite uvažene nene, daidže i amidže šezdeset posto vaših zločinaca je poznato. Na najmonstruznije načine ubijali nejač po Sarajevu. Mali broj je simbolično osuđen ili proglašen ludim.

    Da li su vam pričali, uvažene nene, o posudi sa izvađenim srpskim očima kada je "hrvatsko cvijeće" haralo na Drini?

    Tada je nastala pesma: "Drino, vodo, ustavi valove, da pokupim kosti draganove." I tu je ubijeno deset hiljada Srba. Među njima mnogo žena i dece.

    Izvinite zbog Nasera Orića koji vam se nikada neće izviniti.

    Izvinite zbog rahmetli Baba Alije Izetbegovića koji je sve dogovorio.

    Izvinite zbog Bila Klintona, Engleza i Francuza sa kojim je dogovorio.

    Oni vam se nikad neće izviniti.

    Izvinite zbog onih Srba koji su u tom dogovoru učestvovali.

    RAHMETULAHI ALEJHI RAHMETEN VASIJAH

    P.S. Izvinjavam se na kraju našim vlastodršcima i svima koji su se pre mene izvinili. Iako za ono što su nama uradili nikad se niko izviniti neće . Za tolike žrtve i stradanja.

    Poslednja vest: Bil Klinton dolazi u Srebrenicu

    Jeste li mu obezbedeili Ovalni salon.

    Jeste li se dogovorili ko će da mu zameni Moniku. Naser ili Bakir?

    Zaslužio je to Mister Bil največi krivac za Srebrenicu.
    betanija - 93277 - 09.07.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Orahov breg i Piksijeva pogibija


    U potpunosti se slažem sa Kumom i njegovim komentarom. Kapeta Piksi je sa svojom grupom već bio ovladao Orahovim brijegom, kada je stigla vijest da je borba na Betaniji odnijela sedam života. Da se kojim slučajem nije zaustavio napad na Betaniji, Piksi bi nastavio svoj prodor i sigurno bi ovladao tim prostorom.

    Međutim moje mišljenje je da je velika greška bila od strane pukovnika Stupara što je uopše odlučio da ide na taj pravac. On nije slušao domaće borce i njihova iskusta. Dobijao je upozorenje da je Orahov brijeg bio najniža tačka na tom prostoru i da je veoma teško odbraniti ga i ako se osvoji.

    Sve ostale kote koje su bile pod muslimanskom kontrolom okruživale su to brdo, bile su dominantnije i bilo bi veoma teško držati liniju i dati logističku pomoć za taj dio terena. Siguran sam da bi se zbog viskog rizika za držanje linije srpska vojska povukla sa tog dijela, bez obzira na sve pa i da je kojim slučajem Betanija osvojena.

    Žrtve za to brdo su bile uzaludne, a Stupar to nije predvidio, pa je svoje najbolje borce poslao u nepotrebnu smrt!
    sudjenja - 93241 - 01.07.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    RE: Uhapšen Slavko Savić


    Ovo je stara informacija, koja se vrtila na ovoj stranici u toku prošle godine, pa mi nije jasno zašto je sad neko opet objavljuje!

    Koliko se ja sjećam Slavko Savić u tom periodu '93. godine nije bio pripadnik Vojne Policije i da neko sa ovim pokušava da lažno okrivi i oljaga njega i vojnu policiju u isto vrijeme!

    Mislim da je Slavko bio pripadnik Kremeške čete u sastavu Semizovačkog bataljuna, Ilijaške brigade. Tek nakon što se rasformirala TG i od nje stvorena 3. sarajevska brigada početkom '94. godine, tada je Semizovački bataljon pripao toj brigadi.

    Kao dobar pošten i pouzdan borac, a na prijedlog Rajka Jankovića komadanta bataljona, uz Majinu provjeru i odobrenje i moju saglasnost stigao je u ČVP. Isticao se kao pouzdan borac za sve zadatke, pa je po zasluzi prebačen iz borbenog u Saobračajni vod ČVP!

    O Slavki imam sve najbolje da kažem i uopšte ne vjerujem u priču o njegovoj krivici!
    prava_boraca - 93237 - 30.06.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    RE: Borački dodatak


    Moje mišljenje je, iako nisam prešao tu starosnu granicu i nemam mjesečni borački dodatak, to je nemoguće podijeliti svim borcima! Pretpostavljam da je dodatak dat starijim od 60 godina iz razloga što su im radne sposobnosti umanjene pa im taj dodatak daje veće mogučnosti da prežive siromaštvo i težak život. Realno gledano ta država nema mogučnost da svoj budžet poveča i svim borcima podijeli mjesečni dodatak na osnovu boračkog staža. Ako bi se donijela odluka da se iz tog budžeta vrši podijela na sve borce niko ne bi dobio dovoljno i da bi to bio veoma mala novčana pomoć!

    Živim u inostranstvu i moje mišljenje možda nije realno ali ipak mislim da je bolje ne pokretati tu temu u državi u kojoj ima više penzionera nego radnika!
    bosna_komentari - 93073 - 23.05.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    O pravima tri konstitutivna naroda u BiH


    Ja bi se nadovezao na tekst Milenka Djurića. Kako on reće, referendumom u BiH bosansko-hercegovački muslimani i Hrvati su glasali za rat!

    Kada dođe do rata, onda cilj opravdava sredstva! U Bosni je i u tome problem, sve što je radila srpska strana, oni zovu agresija, a što je radila ona strana koja je srušila važeći ustav i dovela narod do krvoprolića, sredstva za svoje ciljeve opravdavala i smatrala normalnim, a zločince proglašava herojima! U tome je i danas problem zbog kojeg Bosna, evo već više od četvrt vijeka ide unazad!
    bosna_danas - 93007 - 10.05.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Zašto Bosna i Hercegovina ne postoji?


    Odgovor jednog Sarajelije sve govori! Pogledajte ovaj video:

    forum - 92999 - 08.05.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    RE: Problemi sa dostupnosti sajtu


    Željko,

    Nisam se odavno javio na ovu stranicu, ali redovno pratim sve nove tekstove koji se pojave. Trenutno sam malo više zauzet sa poslom, a slobodno vrijeme koristim na pisanju tekstova na mom blogu. žda sam prvi od onih koji je primjetio i komentarisao problem sa otvaranjem stranice, pa je red da se i sad javim po tom pitanju. Mogu ti reći da je od onog trenutka kada je tvoj sin nešto pogrešno uradio, kod mene duži period bilo problema sa otvaranjem stranice. U zadnje vrijeme, otprilike možda zadnji mijesec ipo bez ikakvih problema otvara se svaka stranica na sajtu.

    Za sad toliko od mene.
    Pozdravi svima koji prate i pišu na ovom sajtu!

    RE: Problemi sa sajtom


    Pravi,
    drago mi je da si se javio i da si dobro. Hvala i na informaciji.
    ko_je_poceo - 92601 - 16.03.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Žoze Kutiljero: Rat mogao biti sprečen!


    M. FILIPOVIĆ, 23. februar 2015.

    Odbijanjem Kutiljerovog plana Alija Izetbegović zemlju uveo u razaranja i krvave obračune. Kutiljero: Moja mapa i ona iz Dejtona skoro iste. Mogli smo sačuvati mnoge živote

    BORBA Alije Izetbegovića i njegovih mentora sa Zapada za unitarnu bosansku državu uvela je zemlju u krvavi rat koji je mogao da bude sprečen da je prihvaćen moj plan mirne podele teritorije na tri dela! Ova izjava portugalskog diplomate Žozea Kutiljera, tvorca mirovnog plana za BiH, poznatog kao "Kutiljerov plan", aktuelna je i danas, 23 godine nakon što je propao njegov predlog mirne podele Bosne na bošnjačku, srpsku i hrvatsku teritoriju.

    U Lisabonu su 23. februara 1992. godine na konferenciji o BiH, koju je organizovao Kutiljero, dogovoreni principi podele Bosne i Hercegovine. Potpis na "Kutiljerov plan" 18. marta stavili su Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Mate Boban.

    Međutim, Izetbegović je kasnije, nakon razgovora sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom, odbacio plan. Navodno je Cimerman tada obećao Izetbegoviću da će SAD priznati BiH ako odbaci ovaj plan. Potom je usledio krvavi rat, zverstva, razaranja i progoni...

    U Srpskoj i FBiH i danas mnogi žale zbog propasti ovog plana, jer smatraju da je plan bio dobar i da je uvažavao potrebe svih konstitutivnih naroda.

  • Kad se uporedi moja mapa i ona koja je deo Dejtonskog sporazuma iz novembra 1995. godine, vidi se da je, posle tri i po godine ratovanja, rezultat skoro isti. Mnogi životi su mogli biti sačuvani - rekao je Kutiljero i ponovio svoj stav da je za situaciju u BiH 1992. bilo apsurdno kriviti isključivo Srbe, jer su sve tri strane bile odgovorne.

    On je istakao da je, kojim slučajem, njegov plan prihvaćen, da je "bosansko pitanje moglo da bude rešeno uz manje gubitaka".

  • Istinska je tragedija što mir nije postignut - naglasio je on.

    PITANjE je bilo - možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dela. Moje uverenje je bilo da samo trodelna Bosna može uspeti, što je potvrdio i Dejtonski sporazum - ocenio je Žoze Kutiljero.

    Portugalski diplomata optužio je u više navrata Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve, odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao.

    Kutiljero je opisao Izetbegovića kao osobu koja laže, odnosno - jedno govori u javnosti, a drugo privatno.

  • Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tokom pregovora uvideo sam da je lažov i da mu se ne može verovati - rekao je Kutiljero.

    Politički analitičari su posle potpisivanja "Dejtona" 1995. ocenili da je to, u suštini, Kutiljerov plan sa određenim modifikacijama.

    Poslanik SNSD u parlamentu BiH Lazar Prodanović kaže, za "Novosti", da je istorijska greška što ovaj plan nije prihvaćen.

  • Maksimalistički zahtevi bošnjačkih političara, uz podršku dela međunarodne zajednice, srušili su plan i razbuktali krvavi rat. Sve je moglo da bude drugačije da je plan prihvaćen. Nažalost, i danas imamo zahteve za radikalne ustavne promene U BiH i nakon svega što se desilo - istakao je Prodanović.

    Nekadašnji predsednik RS Biljana Plavšić rekla je da su iza Izetbegovićevog povlačenja potpisa sa Kutiljerovog plana stajali američki ambasador Voren Cimerman i "ljudi iz senke" SDA.

    Dodala je da je sam Cimerman priznao da je on bio taj koji je rekao Izetbegoviću da povuče potpis, a da su ga pre toga napadali i "oni njegovi".

  • Izetbegović je u stranci imao ekstremno krilo, ljude u senci. Nisu to bili nikakvi intelektualci nego neke muftije, predstavnici nekih starih muslimanskih porodica, nekada begovskih - rekla je Plavšićeva.

    NACIONALNE JEDINICE

    PLAN je predviđao stvaranje tri konstitutivne nacionalne jedinice, u koje bi ušle većinske opštine sve tri strane. Bošnjačkoj konstitutivnoj jedinici pripalo bi 50 opština, odnosno 44 odsto teritorije. Srbima bi pripalo 37 opština, odnosno 44 odsto teritorije, a Hrvatima 20 opština ili 12 odsto teritorije BiH.

    Skupština bi se sastojala od dva doma - doma građana i doma konstitutivnih jedinica.
  • pocetak_rata - 92563 - 11.03.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    RE: Početak rata: Ulazak u nešto nepoznato


    Ne mogu da vjerujem da ljudi i danas govore samo ono šta je srpska strana radila a zlodjela nad Srbima ignorišu ili zaboravljaju!

    Sredinom maja sam bio na Žuči, pa sam vidio Hum i sve šta se dešavalo. Na Hum su tada živjeli pretežno Srbi, i tog maja avion je gađao repetitor koji se nalazio na vrhu brda. Tadašnje BHTV kuće su izvještavale narod samo o radnjama koje su izvodile JNA i srpska strana, i često i lažno izvještavali, pa je i razumljiv cilj avio napada.

    Međutim, u ovom tekstu koji je napisao Spec141 Cerknica, nigje nema šta se dešavalo srpskom narodu! U maju '92. godine, kada su oni sa dvogledom gledali kako avion gađa Hum, takođe su mogli vidjeti kako muslimansko stanovništo bježeći sa Kobilje Glave, pale srpske kuće po Humu. Samo dam ranije od paljenja tih kuća, srpsko stanovništvo je protjerano iz Pofalića, a taj masakr, u Sarajevu zovu "Pofalička bitka". Nakon masakra u Pofalićima, srpska vojska koja je bila na Žuči, štitći srpska sela i narod u njima, krenula je u kontra-ofanzivu u pravcu Kobilje Glave i tom prilikom osvojila jedan dio teritorije u kojem su bile pretežno muslimanske kuće. Nakon tog napada, došao je zastavnik Torbica i naredio povlačenje na početni položaj. Reko nam je "Nismo mi ovde došli da osvajamo tuđe, nego da branimo naše"! Nakon toga smo se povukli na početne položaje i tužno gledali kako se pale srpska sela po Humu.

    Očito je da nekima ni dvogled, ni njihove oči, nisu pomogle da vide šta se doista dešava! Ako već pišemo šta je bilo onda je radi istine potrebno pisati sve šta se vidjelo!

    Ako nekoga interesuje kako ja pišem moje sjačanje, može da prati moj blog na kojem pokušavam sječanju, hronološkim redom, da napišem dešavanja na prostoru u i oko Vogošće. Na njega možete otići kada kliknete ovdje.
    lazar_kondic - 92521 - 06.03.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (29)

    Zauvjek nas je napustio naš heroj Lazar Kondić


    Nakon ratnih, tiho i nečujno, odlaze nam i preživjeli heroji! Država za koju smo se svim srcem borili, nije im se odužila!

    Otišao je još jedan od mnogobrojnih heroja, koji su svoj život i zdravlje žrtvovali za srpski narod i Republiku Srpsku!

    Nakon duže bolesti, napustio nas je kapetan Lazar (Branislav) Kondić!

    Lazo, kako smo ga svi od milja zvali, u toku rata zbog svojih zasluga bio je unapređen u čin kapetana, odlikovan ordenom za "Vojne zasluge", sahranjen je u selu Mala Obarska, opština Bijeljina.

    Lazo će za uvjek biti upamćen kod svih koji su ga poznavali, po svojim nadljudskim osobinama! Na svom ratnom putu se istakao kao komandir čete u "Hotonjskog bataljona". Lazo je kao komandir te jedinice, svojim mudrim taktičkim potezima, uspio je da osvoji 300 metara prostora po dubini, ispred svoje linije, bez artiljerije i borbenih dejstava, što je u to vrijeme bio nezamisliv i ogroman uspjeh. Njegov uspjeh je bio zabilježen 23. marta '93. godine u ratnom biltenu "Naš glas", koji je izlazio u Srpskoj opštini Vogošća.

    Komanda Vogošćanske brigade, uvidjevši njegov potencijal, dovela ga je u Operativni centar Brigade. Krajem oktobra '93 ukazano mu je povjerenje i bio je postavljen na mjesto komandanta Jošaničkog bataljona. Zbog svojih kvaliteta i velikih potreba da se iskoristi njegovo znanje, ponovo je vraćen u O. C. Vogošćanske brigade, a formiranjem 3. sarajevske brigade, zbog svoje stučnosti ostaje do pred sami kraj rata u toj jedinici. Nakon pada velikog dijela linije Semizovačkog bataljona, postavljen je na mjesto komandata tog bataljona, kao jedina nada da se spasi odbrana Vogošće! Nadljudskim naporima, koji su samo njemu bili svojstveni, sa vojnički razbijenim bataljonom, uspio je da stabilizuje liniju odbrane i povrati izgubljene teritorije.

    Danas, mogu slobodno da kažem da je Lazo bio jedini čovjek u 3. sarajevskoj brigadi, koji je htjeo u onim trenucima da se prihvati te teške obaveze! Uspješno je preuzeo Bataljon i sve postavljene zadatke obavio. Pun samopouzdanja, juna '95. prihvatio se odbrane Semizovca i to prenio i na svoje saborce! Zahvaljujući Lazinim taktikama Semizovački bataljon se herojski borio i odbranio svoje teritorije, a samim time spasio srpski narod od krvoprolića koje mu je tada prijetilo

    Dali smo to zaslužili?
    Nakon obavljene sahrane, na kojoj se iz BORS-a niko nije pojavio, otišao sam u njihove prostorije. Bio sam razočaran što se niko nije pojavio, pa sam ih pitao zašto nisu prisustvovali na pogrebu. Nakon što sam prošao kroz mnogobrojne kancelarije, prepune mladih djevojaka, uspio sam da nađem nekoga sa kim sam mogao da razgovaram na tu temu. Taj čovjek mi je rekao da oni nisu znali za smrt odlikovanig ratnog oficira i da im je žao što im to niko nije javio, uz obrazloženje da bi spreimilu prigodan govor i počasnu paljbu, kao zaslužnom heroju Republike Srpske.

    Čovjek bi mogao i povjerovati u ovu lažnu priču, ali još u toku mog prisustva hodajući kroz mnogobrojne kancelarije, napravili su riješenje o ukidanju boračkog dodatka. Kroz razgovor sa njima došao sam do zaključka da su znali za smrt srpskog oficira. Iskoristili su moj dolazak, registrovali Lazinu smrt, napravili riješenje o ukidanju boračkog dodatka, koje je stiglo da se uruči Lazinoj porodici još za vrijeme mog kratkog boravka u Bosni.

    U prostorijama BORS-a najmanje ima boraca i članova porodica poginulih boraca, pa je moje mišljenje da tu organizaciju zbog zloupotrebe pod hitno treba ukinuti!
    forum - 92391 - 15.02.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Da li je to problem ili ne?


    U zadnjih više od mjesec dana, prilikom otvaranja stranice pojavi se poruka da nije dostupan link koji tražim i da probam ponovo.
    Željko, dali ti znaš za to, ili je samo kod mene taj problem?

    Pozdrav,
    Pravi

    RE: Da li je to problem ili ne?



    Pravi,
    ovo se dešava ponekad I kod mene, posebno kada koristim bežični internet. Pitanje je samo da li se to dešava I sa drugim stranicama, primjera radi kada hoćeš da odeš na Google.

    U svakom slučaju volio bih da znam koliko se to često dešava, kao I da li se dešava I drugima.
    raspad_juge - 92333 - 08.02.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ovo je istina!


    Ratko Dmitrović - Novosti

    Pune 23 godine prostorima Balkana i Evrope kruži jedna gusta, krvava laž. Neko vreme stanovala je u arhivama Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, a nakon presude po tužbi Hrvatske i kontratužbi Srbije evo je ponovo ovde: u Zagrebu, gde je rođena, i u Beogradu gde se gnezdi po potrebi i gde niko od srpskih zvaničnika (iz još uvek neutvrđenih razloga) već 15 godina ne sme ni u oči da je pogleda, kamoli da ospori njeno postojanje. To je laž o ratu devedesetih, o rastakanju Titove Jugoslavije, a glasi: Jugoslaviju je razbila Srbija, predvođena Miloševićem, tako što je izvršila agresiju na Hrvatsku.

    Ništa u ovoj rečenici nije tačno, ni jedna reč, slovo, zapeta. Ovo je najveća od svih velikih laži iz devedesetih godina, iz te laži izrasle su sve druge. Sve optužbe na račun Srba, sve antisrpske kampanje krenule su iz te laži. A kako je zaista bilo?

    Počelo je 30. maja 1990. godine, dolaskom na vlast u Hrvatskoj istih onih ljudi koji su osamostaljenje Hrvatske hteli 1971. godine. Ovo je važan podatak zbog eventualnog "kontraargumenta" kroz spominjanje Miloševića i Gazimestana. Nova vlast odmah pokreće masovne smene i otpuštanje Srba sa posla. Kao i Pavelić 1941, tako je i Tuđman 1990. godine tražio da Srbi u Hrvatskoj potpišu dokument o lojalnosti Hrvatskoj državi.

    Dozvoljen je slobodan povratak preživelih ustaša u Hrvatsku. Među njima i visokom službeniku Ministarstva odbrane NDH, Vinku Nikoliću. Vratio se i Ivo Rojnica, ustaški stožernik za grad Dubrovnik, kojeg je Tuđman odlikovao i imenovao za konzula u Argentini. Zabranjena je upotreba ćirilice, izvršeno nasilje nad jezikom u koji su uvedeni termini važeći za vreme ustaške Nezavisne Države Hrvatske: bojna, satnija, stožer, satnik, bojovnik, postrojba, novačenje, zdrug... a službena valuta postaje kuna, kao i za vreme NDH.

    U decembru 1990. godine usvojen je novi Ustav Hrvatske iz kojeg su Srbi nasilno izbačeni a bili su konstitutivni narod. U isto vreme traje akcija razoružavanja opština sa srpskom većinom, što je za posledicu imalo tzv. balvan revoluciju. Marta 1991. Hrvatska oružano napada Srbe u Pakracu i na Plitvicama. S proleća 1991. godine počinju likvidacije Srba po većim i manjim gradovima, uključujući Vukovar. Samo u Sisku zverski je likvidirano više od 500 Srba. Napadi Hrvatske paravojske na kasarne JNA krenuli su krajem leta te godine. U Bjelovaru pukovnik Rajko Kovačević predaje kasarnu Hrvatima koji ga, sa još trojicom oficira, streljaju na licu mesta. Nigde u Hrvatskoj nije registrovano da su Srbi ili JNA prvi napali, prvi započeli oružani sukob.

    Prvi ministar policije u Tuđmanovoj Hrvatskoj, Josip Boljkovac, napisao je pokajničku knjigu "Istina mora van", u kojoj konstatuje: "Nije Jugoslavija napala Hrvatsku, već je Hrvatska napala Jugoslaviju."

    Nijedan od navedenih podataka nije moguće osporiti. Tako stvari stoje. Ovo je istina o ratu u Hrvatskoj.
    komentari - 92321 - 06.02.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    RE: O sajtu, protivničkoj krivici


    Stara izreka kaže, "o pokojniku sve najbolje", pa se zbog toga nisam mislio uključivati u komentar o pokojnom Srđanu Aleksiću. Međutim, rasprava o pokojniku je eskalirala zahvaljujući priči o podizanju spomenika u njegovu čast. Ako njegovi sugrađani kažu da je pokojnik bio narkoman i kriminalac, i da je u sukobu sa narko-protivničkom stranom izgubio život, onda, upravo zbog naših budućih pokoljenja, takav lik se ne smije veličati a kamoli podići spomenik! Pošto ovaj pokojnik, nije bio vojnik, stoga je moralno-politički podoban za muslimansku stranu, da se njegovo djelo i ime veliča do te mjere da mu se podigne i spomenik!

    Po mom mišljenju, ako nekome treba podići spomenik za zaštitu nesrpskog naroda u BiH, Boro Radić je čovjek koji je to zaslužio! Borina nesreća, a i nesreća za mnoge njegove sugrađane nesrpske nacionalnosti je u tome što je ovaj heroj poginuo u ranoj fazi rata. Nakon pogibije Bore Radića u Vogošći se naglo pojavio povećan strah nesrpskog stanovništva, koji su mahom tražili da napuštaju svoje stanove i odlaze u muslimanski dio Sarajeva. Boro je bio veliki srpski ratnik, pa kao takav nije moralno-politički podoban za protivničku stranu, da bi mu se podigao spomenik!

    Što se tiče muslimanske strane i pomaganja srpskom stanovništvu u Sarajevu, ja znam da je Mirsad Prutina kao komandir smjene na Kobiljoj Glavi, izgubio službu zbog toga što je pomagao Srbima da prebjegnu na srpsku stranu, u vremenu kada je on bio na dužnosti. Mirsad je prije toga proveo jedan duži period u vogošćanskom zatvoru kao zarobljenik, pa je otuda njegova velikodušnost još veća!

    Za razliku od muslimanske strane koja je nasilno mobilisala srpsko stanovništvo u svoje borbene redove, da bi se prikazali kao multi-etnička armija, srpska strana to nije radila, zbog čega su Srbi smatrali da je fer i korektno dati priliku nesrpskom stanovništvu da napusti srpsku teritoriju. Mnogi Srbi, vodeći se tom ideologijom, pomogli su svojim komšijama da prebjegnu na "svoju stranu". Danas tu solidarnost zovu etničkim čišćenjem srpske teritorije!

    Daleko od toga da nije bilo i zločina! Da je kojim slučajem Zlatan čitao moje tekstove, a ima ih na ovom sajtu oko hiljadu, našao bi da sam i ja okrivljivao neke da su počinili zločine! Zbog moje borbe protiv zločina i zločinaca, bio sam često na nišanima ekstremista i nije me bilo briga za njima i njihovim mišljenjem, jer zločinac ne ubija zbog države, nego zbog sebe!

    Što se tiče federalnih medija, političke scene i građana FBiH, po njihovom "zavjetu šutnje" koji još uvjek vlada, nikada ne bi pokrenuli ni jedan proces nad ubijenim Srbima, jer su ubice njihovi heroji! Da je ovo što navodim tačno, potvrđuje i hajka na Mirsada Kebu, koji iznosi dokaze o zločinima, pa ga sada okrivljuju da je izdajnik. Ako neko misli da ovo nije tačno neka pogleda video na Youtube o gostovanju Mirsada Kebe u centralnom Dnevniku Face. Treba obratiti pažnju na pitanja upućena Kebi od umjerenog Senada Hadžifezovića.

    Druge TV kuće Kebi nisu dale ni priliku!


    Svi zločini i zločinci u Republici Srpskoj su otkriveni i počinioci osuđeni, a još uvjek se hapse i osuđuju. Za te zločine se pobrinula međunarodna zajednica, kako bi Srbe prikazala zlikovcima! Za razliko od Republike Srpske u FBiH se ne pokreću hapšenja, jer se čeka da svjedoci poumiru, kako bi vinovnici bili oslobođeni optužbi. U FBiH, Kebo se okrivljuje da je izdajnik zato što iznosi istinu, umjesto da ga sav narod podrži i pomogne u rasvjetljavanju zločina!

    Kako onda da muslimani vjeruju Srbima? Gdje je tu pomirenje i mir?
    Kakvu to budućnost ostavljamo našoj djeci? Zar je amanet mržnje, laži i ratova jedino što će kao i dosada ostati?

    Tekstove na ovoj stranici sam pisao zbog nepravde od strane FBiH i međunarodne zajednice, koji su svakog poštenog srpskog borca svojom političkom ideologijom već unaprijed okrivili za zločine! Pisao sam ih zato što su pokušali da utru naše heroje i herojstvo u toj borbi, računajući da će biti samo ono što muslimani žele da se priča!

    Ja nisam mogao više da ćutim, progovorio sam i sa mnom počeše mnogi još da pišu! Muslimani se danas boje naše istine iz rata, Zato mene jedan moj bivši prijatelj pita: "Zašto pišeš o ratu, koga to više intersuje, rat je davno završen"! Tom mom bivšem prijatelju sam spasio život u više navrata, on to možda danas nije ni svjestan, ali mi se posle rata "zahvalio" na tome! Veliko mu hvala na pokazanom prijateljstvu!

    Nije on jedini musliman kojem sam ja pomogao. Bilo je puno slučajeva, a neke sam i opisao u svojim tekstovima. Ali ja sam bio srpski komandant i sve je otišlo u vodu, kao da i nisam pomagao!

    Hvala Bogu, rat je završen i sa vaše strane, sve je rečeno što ste vi htjeli da se kaže! E, sad i mi malo da pišemo!

    Žalosno je da ovi iz FBiH postavljaju ovakva pitanja! Ova pitanja su kao da ih je pisao Srbin, da postavi ova pitanja vama u FBiH.

    Nažalost, sa muslimanske strane, ja još uvjek nisam našao sajt na kojem bi mogao iznositi svoje mišljenje i stavove, a kamoli učešće u ratu!

    Muslimani su širili strah prema Srbima, učesnicima u ratu na srpskoj strani! Ovu moju tvrdnju dokazuju autorski pseudonimi na ovom sajtu, za pisane tekstove. Zbog straha, koji je nametnut od strane muslimana, mnogi autori tekstova ne žele da pišu svoje puno ime i prezime. Ne boje se oni da će da završe u zatvoru, zbog učešća u "Građanskom ratu", nego zbog vaših stavova, da ne ulaze u nepotrebne sukobe i vašu odbojnost koja bi uslijedila prema njima!

    Naši pošteni borci su morali da kriju da su i učestvovali u "Građanskom ratu", dok ste vi širom zemaljske kugle, hvalili svoje ratne zločince, kao svoje heroje!

    A da je to tačno, potvrđuje monodrama koju je po cijelom svijetu izvodio Emir Hadžihafizbegović, prikupljajući novac za podizanje spomenika vašem heroju, Caci! Zbog ovakvih heroja koje imate, ime Srđana Aleksića se odlično uklapa u vašu ideologiju!
    grahoviste - 92247 - 28.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Neđo Sikiraš- poznati vogošćanski trgovac


    Poštovani Abdulah Akkoc Sarajevo,

    U nekim od mojih tekstova napisao sam priču kada sam se sredinom maja '92. godine na Žuči, sreo sa starim Neđom. On je tada imao oko 75 godina, kretao se veoma sporo po tom brdovito prostoru, pa nije mogao ni pobjeći iz Grahovišta. Tada mi je rekao da nema namjeru dok je živ otići iz svog sela, i da se živ neće predati! U svakom slučaju, interesuje me kako je Neđo poginuo, jer sam ga poznavao još od rane mladosti, pa te molim, ako imaš neke informacije o njegovoj pogibiji da ih objaviš na ovom sajtu?

    Unapred hvala!
    vogosca_1992 - 92221 - 23.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Lovačke puške iz fabričkog kruga


    Ova priča koju "Stri" napisao o Svrakama me je potakla da i ja napišem svoju priču i tako razuvjerim "Starog" i ostale pratioce ovog foruma da PRETIS nije bio jedini koji je proizvodio "lovačke puške" za "Građanski rat" u BiH.

    Dakle u jednom tekstu od "Starog" soji ovaj tekst:

  • "Poginuo jedan od Fejzovića, radnik u UTL-u, što znači da se lovačke puške nisu izrađivale samo u dvije RJ, PIRM-u i Alatnici već i ostalim RJ-a u krugu Pretis-a, ili su izvori išli iz ove dvije radne jedinice, pa se razlijevali na sve strane. "

    Moja priča počinje ovako:

    Početkom daleke '92. godine radio sam kao mašinista na predobradi za lakiranje automobila u TAS-ovoj lakirnici. Te godine je u lakirnici uvedena treća smjena, jer je povečan plan proizvodnje, a lakirnica u dvije smjene nije imala kapacitete da ostvari zacrtani godišnji plan proizvodnje. Tako sam i ja dobio obavezu da uz radnike u proizvodnji radim treću smjenu. Sa mnom je ostajala i ekipa za održavanje, jedan električar i jedan bravar. U njihovim timovima je bilo više majstora, pa je njihov krug za smjenjivanje u trećoj smjeni dugo trajao, dok je mene kačilo svake treće sedmice. Pošto smo svi imali svako svoju radionicu, koja se nalazila u samoj lakirnici, oni su u njima provodili svoje slobodno vrijeme, a ja sam u trećoj smjeni uglavnom svoje vrijeme provodio uz radnike iz proizvodnje.

    Moji radni dani su bili sa puno slobodnog vremena, jer je moj posao bio da nadgledam rad postojenja i u slučaju kvara obavjestim ekipu za održavanje, a oni bi tada otklonjali kvar što je brže bilo moguće. Kada sam bio u prvoj i drugoj smjeni, a na postrojenju nema kvarova, imao sam dosta slobodnog vremena i često sam ga provodio po drugim pogonima u krugu fabrike.

    Pošto je u TAS-ovoj radionici za održavanje radio moj, tadašnji veliki prijatelj Feđa, ja sam, kada se naše dvije smjene uklope, pošto je on radio samo prvu i drugu smjenu, veoma puno svog slobodnog vremena provodio sa njim. Njihova radionica se nalazila u podrumu TAS-ove zgrade ispod varionice. Tada sam često dolazio u njihovu radionicu, a oni su svi zajedno pili kafu, tako sam na neki način i ja postao dio njihove ekipe jer sam stalno zajedno sa njima ispijao kafe. Mnogi od tih ljudi mi nisu znali pravo ime jer sam imao nadimak po kojem su me svi zvali.

    U tom periodu su bila počele velike političke nesuglasice između nacionalnih vođa. Takav odnos je uveliko poremetio i odnose među radnim kolegama. Te uobičajene zajedničko ispijanje kafe radnih kolega svih nacionalnosti su počele da budu sve rjeđe i rjeđe, da bi na kraju potpuno prestalo. Podjeljeni u dva tavora, na jednoj strani Srbi a na drugoj strani muslimani. Kako nisam bio pripadnik ni jednoj političkoj opciji, meni je bilo sasvim svjedno da dođem u njihovu radionicu i sa mojim drugom Feđom popijem kafu. U tom krugu njegovih drugova sam bio jedini Sebin. Mnogi od ovih sa kojim sam sjedio i pio kafe nisu to ni znali. Pošto sam puno vremena provodio sa Feđom, vjerovao sam da on nije nacionalista, a on je to vrijeme počeo da pozdravlja svoje radne kolege muslimane sa njima uobičajenim pozdravom "merhaba". Sa Feđom sam se družio još iz dijetinstva i on nikada do tad nije koristio te pozdrave, pa mi je to bilo malo čudno, ali mi to nije smetalo da se družimo na poslu, takođe i posle radnog vremena. Mogu da kažem da smo tada bili kao braća i da smo sve slobodne trenutke planirali zajednički da provodimo, pa i državne praznike i godišnje odmore.

    Zbog tog našeg bliskog odnosa mnogi su vjerovali da sam I ja musliman, pa su se slobodno ponašali u mom prisustvu. Tako sam sjedeći sa muslimanima saznao da jedan Zemir iz bravarije u lakirnici pravio najbolje lovačke puške u fabrici. Zemira smo svi koji smo se družio sa njim, od mila zvali Zemo.

    To je bio jedan divan, tridesetrogodišnji mladić, vrijedan i veoma poštovan među radnim kolegama. Sa Zemom sam imao dobre odnose, koje smo stvorili susretajući se na zajedničkim kafama, a i one, on kao bravar, ja kao mašinista, na postrojenju na kojem sam radio. Mene je veoma zaintersovalo to kako on pravi te puške, pa sam ga zamolio da i ja sa njim napravim jednu pušku za sebe. Obećao sam mu da ću sve što budem mogao da mu pomognem prilikom izrade puške, a on da mi pokaže kako mogu da je napravim.

    Za izradu puške Zemo je imao i crtež koji mi je tada pokazao. Shvatio sam da Zemo ne pravi samo jednu pušku za sebe nego cijelu seriju. Bio sam oduševljen crtežom i izgledom puške, jer je izgladala kao kratež, što je u to vrijeme bilo popularno a bilo je lako za sakriti i iznijeti, a da to fabričko obezbjeđenje na izlazu iz kruga fabrike ne može da primjeti. Nisam ni jednog trena sumnjao da iza pravljena pušaka stoji nacionalistička pozadina, jer sam mislio da Zemo zna da sam Srbin po nacionalnosti, a ipak mi je čvrsto obećao da ćemo zajedno praviti pušku kad na njega dođe red da bude sa mnom u trećoj smjeni. Rekao je da smo tada sami on i ja i da ćemo njegovu radionicu zaključati iznutra i mirno izvoditi radove.

    Sve je bilo dogovoreno i jedva sam čekao da dođe treća smjena u kojoj će Zemo biti na dežuri. Dani su prolazili, a ja sam i dalje ispijao kafe sa bravarima i alatničarima muslimanske vjeroispovjesti. Nisam sunjao da mnogi od njih je znaju da ja nisam musliman, a meni vjeroispovjest nije bila prioritet za izbor ljudi za druženje. Sve je to tako teklo, dok jednog dana jedan među nama kroz političke priče nije počeo govoriti "svi su Srbi ista govna". Bio je to jedan čovjek iz Semizovca, koga smo svi zvali Bendžo. Meni je ta njegova konstatacija zasmetala i ozbiljno sam se suprostavio toj njegovoj tvrdnji. Međutim, Bendžo nije znao da sam ja Srbin pa je nastavio sa svojom tvrdnjo. Ja sam mu tad rekao, "Evo, ja sam Srbin, znači da i o meni tako misliš". On je pogledao u mene i sa nevjericom me upitao, "Ti Srbin?" Odlučno sam mu potvrdio, on je pogledao u Feđu, ovaj mu je potvrdno klimnuo glavo i on je tada shvatio da ja govorim istinu. Skočio je sa stolice na kojoj je sjedio, opsovao Feđi mater i brzim koracima se udaljio od našeg stola. Bendžo od tada nikada nije sjedio sa mnom i pio kafu iako sam ja i dalje dolazio kod njih.

    Osjetio sam da se pojedini polako svojim stavovima udaljavaju od mene. Shvatio sam da sam suvišan i smanjio sam dolaženje u njihovo društvo. Ubrzo su nakon toga slučaja svi prestali da ispijaju kafe, a ja sam samo na kratko dolazio u tu radionu, samo da pozovem Feđu, da odemo negdje zajedno popiti kafu. U priči sa Feđom saznao sam da je Bendžo bio ubjeđen da sam ja musliman i bio je ljut na Feđu zato što mu to ranije nije rekao, da spriječi to što se on izdao preda mnom o svom šovinizmu.

    Dani su prolazili i konačno sam dočekao da Zemo radi treću smjenu zajedno sa mnom. Svaku noć sam dolazio do Zemine radionice i pitao ga kada ćemo početi sa izradom "lovačke puške". Zemo mi je uvjek odgovarao da ima puno posla i da nema vremana, tvrdeći da će on mena pozvati kada ne bude puno zauzet. Zemo je bio na dežuri da popravi nešto u slučaju ako se postrojenje pokvari. Pošto nije bilo nikakvih kvarova u toku tih radnih noći, znao sam da on nije zauzet nikakvim poslom i da iz nekog razloga neće sa mnom pravi pušku.

    Kako je vrijeme odmicalo politička situacija je bila sve gora, a meni sve jasnije zašto Zemo neće da pravi pušku zajedno sa mnom. Bio sam siguran da Zemo i dalje izrađuje puške, jer je sve češće tražio da radi treću smjenu, obrazlažući da mu tako odgovara, jer kako on kaže, tako se on raspari u smjenama sa svojom ženom i na taj način omogućio da na smjenu sami čuvaju svoju dijecu.

    To je tada zvučalo veoma logično zašto on tako radi, ali samo za one koji nisu bili upućeni, čime se Zemo zapravo bavio tih predratnih dana! Sada sam uvjeren da je to bio njegov izgovor da opravda rad u trećoj smjeni, koju u to vrijeme niko nije voli da radi. Mislim da je Zemo dobro profitirao sa tim poslom, ali da je morao biti još sa nekim u vezi, jer profil cijevi koje su mu bile potrebne za izradu pušaka nije imao u TAS-ovim pogonima.

    Po svemu sudeći, u krugu fabrike sve alatničarske i bravarske radionice su pravile naoružanje takozvane "lovčke puške", a da su njeni proizvođači bili isključivo, majstori muslimanske vjeroispovjeti!

    Sva razdvajanja u druženju po vjerskoj osnovi su prouzrokovali muslimani!

    U to vrijeme sjedeći sa Srbima nikada nisam čuo pojedince sa toliko mržnje prema nesrpskom stanovništvu, jedino šta se moglo čuti, to je bio strah što se muslimani spremaju za rat protiv Srba.

    Kako sam imao priliku da čujem muslimane koliko mrze Srbe, tako nešto nikada nisam čuo sa srpske strane, pa zbog toga smatram da su muslimani glavni krivci za izbijanje "Građanskog rata" u BiH!

    Danas, oni misle da tu mržnju Srbi nisu prepoznali u njima, pa im nije jasno zašto su se Srbi odlučili boriti protiv zajedničke države koju su oni pokušali nametnuti i stvoriti na temeljima Jugoslovenske BiH!

    Bilo, ne ponovilo se!
  • kosovo - 92159 - 17.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Nevladine organizacije u Srbiji!


    Ovakav cinizam u svom životu još nisam vidio! Dok Hrvati preporučuju da se ispita kolikoje Srbija uništena od strane NATO-a, srpski potplaćeni bijednici tvrde da uranijum nema radiaciju! Možda je "izlapio"!

    Zašto se dozvoljava ovakvima da budu na javnim medijima?

    srpska - 92147 - 15.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Dali je moguće: Poslanici SDS-a nisu podržali ovaj prijedlog?


    15 Jan 2015
    Poslanici SNSD-a i SBB-a napustili sjednicu

    Poslanici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), kao i poslanici Saveza za bolju budućnost SBB BiH u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, napustili su danas sjednicu ovog doma nakon što poslanici nisu prihvatili da se na dnevni red uvrsti smjena Šefika Džaferovića s pozicije predsjedavajućeg, što su predložili Mirsad Đonlagić i Staša Košarac, šefovi klubova poslanika SBB-a i SNSD-a.

    Smjena je zatražena nakon što je potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo najavio da će Tužilaštvu BiH proslijediti dokumentaciju koja se odnosi na odgovornost Džaferovića i drugih vezano za ratna dešavanja u Vozućoj.

    Đonlagić i Košarac kazali su da Džaferović ne može biti predsjedavajući dok se ove stvari ne razjasne budući da su ocijenili da se radi o teškim optužbama.
    zlocini - 92139 - 13.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (12)

    Tužna sudbina Trifka i Nebojše Novića


    Negdje u ljeto 1968. godine moja porodica, otac majka, brat i ja smo doselili u ulicu Spasoja Blagovćanina. Za nas je to ljeto bilo pravi pakao! U proljeće te godine moj otac je trebao da dobije stan u novogradnji, u zgradi koja se gradila kraj hotela "Bikovo". Ali zbog nekih mućki u njegovom OUR-u umjesto u taj stan, nakon mnogo patnji uselili smo se u stan u ulici Spasoja Blagovčanina.

    Ljetni raspust je već bio počeo, a dijecu u ovoj, za nas novoj ulici nismo poznavali, pa smo brat i ja svakodnevno, u jutro kad se probudimo, odlazili u stari komšiluk i tamo provodili veći dio dan. Dijeca iz novog komšiluka su se međusobno poznavali, a prema nama su bili neprijateljski raspoloženi. U svemu tome je prednjačio jedan od najstarijih dječaka, koji je svakodnevno sa mlađom dijecom od njega, pravio grudve od blata i ostavljao ih u svom ulazu da se preko noći osuše, a ujutro, kada bismo brat i ja naišli kraj njegove zgrade on bi poveo svu tu dijecu da na nas gađaju grudvama od zemlje. Ovo je još više doprinjelo da mi svako jutro odlazili na igranje u drugi kvart.

    Prošlo je dugo vremena dok se i mi nismo uklopili sa ostalom djecom iz komšiluka i počeli zajedničko igranje oko tih zgrada. Počela je školska godina, pa nam roditelji više nisu davali da odlazimo daleko od zgrade. Najprije smo se družili sa drugovima iz razreda, koji su živili u tom kvartu, a posle se to prenijelo i na ostalu djecu u komšiluku.

    Po prirodi sam bio uvijek nestašno dijete, sklon da se družim sa klincima koji prave probleme, a ne sa dobrom dijecom, pa je to moje ponašanje uticalo i na roditelje mojih drugova, koji su im često branili da se druže sa mnom. U svemu tome je prednjačio jedan komšija, koji je kada se vraćao sa posla, mene vidi u blizini njihove zgrade, često tjerao odatle, govoreći da samo stvaram probleme i da se idem igrati kod moje zgrade. Ja sam odlazio pognute glave, jer me je moj otac odgojio da starijim ljudima ne trebam da se suprostavljam.

    Pošto je na mene to njegovo tjeranje od te zgrade puno pogađalo, odlučio sam da se tamo više ne igram. Pošto nisam išao tamo, tako je i moj stariji brat ostajao uz mene. Vremenom su nas dijeca u kvartu zavolila i polako, svi su počeli dolaziti kod naše zgrade na igranje.

    Ispred zgrade je bio jedan parkić sa klupama. Taj parkić nam je služio kao igralište gdje smo igrali lopte, kako smo to tada popularno zvali "na male golove". Sva dijece iz tog kvarta, osim dijece od čovjeka koji me je tjerao od njegove zgrade dolazili su da se igraju na tom mjestu. Igra je započinjala tako što bi se međusobno podijelili na jednak broj igrača, i tako bi napravili dva i više ekipa.

    Među dječacima je bio jeda diječak kojeg smo zvali Čarli. Čarli je bio tri godine striji od mene ali kako je on bio zaostajao u razvoju, nije izgledao toliko stariji. Uvijek je bio pored nas, pa i kad se ne igra sa nama. Iako smo ga svi volili, Čarlija smo uvjek ostavljali na kraju da ga odredimo kome će pripasti, a često ako je bio neparan broj ne bi dobio priliku da se igra sa nama. On je bio svijestan svojih mogućnosti pa je zbog toga govorio da se neće igrati i tako pokušavao da izbjegavao učešće u igri sa nama. Stariji diječaci bi ga prisiljavali u slučaju da nam je potreban za formiranje timova. On bi tada sramežljivo i nerado prihvatao da učestvuje u igri. U igru sa njim često je bilo smiješnih scena zbog njegovih, ponekad nekontrolisanih pokreta. Zbog svega toga je i dobio nadimak Čarli, a njegovo pravo ime je bilo Nebojša Nović.

    Dani i godine su prolazile, a Čarli je stasavao u velikog momka. Iako je bii vidno oštećenje u razvoju, njegovi drugovi ga nisu izbjegavali. Druženja sa rajom iz komšiluka su za Čarlija a i za nas je bilo veliko uživanje.

    U tom druženju dešavale su se povremeno nekakve Čarlijeve provale, koje bi se prepričavale u raji iz dana u dan. Uvjek se gledalo da te šale sa njim ne pređu granice i ne povrijede Čarlija kao ličnost.

    Iako je Čarli kroz svoje dijetinstvo i momački život doživljavao česta podsmijavanje i razne provokacije svih sa kim se družio, sve nas je neizmjerno volio kao svoje najmilije!

    Čarli je zbog svojih psihofizičkih mogućnosti upisao i završio specijalni školu i kao knjigovezac se zaposlio u PRETIS-u, fabrici koja je i pomagala njegovo školovanje.

    Pošto je stan od njegovog oca Trifka bio previše mali za njihove potrebe, Trifko se odlučio da se u svojm preduzeću stavi na listu za dodijelu stanova. Pošto je Trifko imao najbolje uslove da dobijanje stana, vrlo brzo je došao na red da promijeni manji stan u kojem je živio u Vogošći , za veći u Dobrinji.

    Preselenjem Čarlijeve porodice u Dobrinju nije poremetilo njegovo druženje sa starom rajom iz bivšeg komšiluka. Svakodnevno je nakon završetka radnog vremena ostajao u Vogošći i nakon druženja sa drugovima odlazio u Dobrinju na spavanje kod roditelja. Čarli nije volio što su preselili iz Vogošće i to nikada nije krio. Volio je iz dubine duše svoju Vogošću i sve u njoj, jer se u njoj osjećao sretnije, sigurnije i sposobnije za život!

    Mnogi njegovi drugovi su se vremenom oženili i stvorili porodice, pa je Čarli osjetio potrebu da i on stvori svoju porodicu. Našao je dijevojku sličnih osobina i oni su odlučili da stupe u brak. Čarli je krenuo u potragu za kumom, raspitujući se između svojih drugova iz dijetinstva, ko bi to mogao i htjeo biti, pa se tako obratio mom baratu. Rekao mu je da je našao dijevojku sa kojom želi da se ženi, a ako on neće da mu bude kum, on se onda neće ni ženiti! Moj brat se na to nasmijao i rekao mu je da je presretan što mu je ponuđeno kumstvo i da će drage volje to i biti! Čarli je ubrzo nakon toga stupio u brak sa svojom izabranicom. U tom braku je dobio predivnu curicu, koja danas ima 30 godina! Ona je majka troje divne dijece i danas živi u Kozarskoj Dubici!

    A onda, odjednom, kao iz vedra neba, Čarlijev život postao je pakao, krenuo je "Građanski rat"!

    Čarli sa svojom porodicom ostaje da živi na Dobrinji, dijelu grada pod "multi-etnčkom" muslimanskom kontrolom, Sandžaklija, Bosanaca i ostalih!

    Pošto Čarli nije nikada služio vojsku, po svom izgledu na prvi pogled već se moglo vidi da nije bio vojno sposoban, a njegov otac Trifko zbog starosnih godina, tako nisu bili ni vojno angažovani u multietničkoj takozvanoj Armiji BiH. Pošto je Čarli po rođenju, a i po imenu i prezimenu Srbin, multietničko Sarajevo mu je dalo radnu obavezu, pa je vojno nesposobni Čarli morao da kopa rovove po okolnim brdima.

    Čarlijeve muke su tako trajele od početka rata pa sve do "Badnjeg dana" '94 godine! Tog dana, mutietničkoj takozvana ABiH je ponestalo Srba u jedinicama, pa su se nakon skoro dvije godine rata dosjetili i odlučili da vojno nesposobnog Čarlija mobilišu. Zbog Čarlijeve nesposobnosti i zdravstvenog stanja, njegov otac Trifko odlučio je da krene sa njim. Takozvani vojnici ABIH su Čarlija i Trifka sa jednom grupom Srba poveli iz Dobrinje prema Mojmilu. Počele su da padaju granate u njihovoj blizini. Oni su se razišli u više grupa kako bi smanjili rizik od pogotka i velikog stradanja. Jedna od granata je doletila iz pravca Mojmila, pala u Čarlijevoj neposrednoj blizini i geleri su odletili na njega. Čarli, teško ranjen ostao je nepomično da leži, a njegov otac koji nije bio pogođen, pritrčao je do sina, prizivajući pomoć, jaučući iz sveg glasa nad njegovim nepomičnim tijeom.

    Takozvana ABiH, kao i "Hitna pomoć" se oglušila na vapaj srpskih stradlnika i nije niko pritekao da ukaže pomoć. Sve to je sa obližnjeg prozora gledala jedna sarajevska gospođa, pa kada je shvatila o čemu se radi, izletila je iz stana i sa svojim automobilom odvukla je Čarlijevo tijelo u bolnicu Koševo. Za Čarlija je to bilo prekasno, jer je sve to predugo trajalo! Nović Nebojša - Čarli je tada bio sahranjen bez srpskih obilježja na pogrebu na groblju u Koševu.

    U Sarajevu je upisano da je Nović Nebojša stradao kao civilna žrtva, iako je tog dana pošao da se odazove na poziv za mobilizaciju. Po vojnim pravilima, od momenta uručivanja poziva niste više civil, pa je ovo jedna velika prevara od mnogobrojnih prevara takozvane ABiH.

    Nović Nebojšu - Čarlija je samo Bog spasio od đavoljih kandži, pa ga je sebi uzeo na viječni mir i počinak baš na "Badnji dan" 1994 godine, kada Bog ispunjava mnoge želje! Po svemu sudeći to je bila Čarlijeva poslednja!

    Viječmi ti mir i laka zemlja, dragi moj prijatelju Čarli.

    Iako Trifko tog dana nije bio ni ranjen mada bi on sam želio i volio da je on poginuo, a ne njegov neduzni sin, njegovim patnjama je to bio tek početak! Trifko je od tada lagano umirao, jer nije mogao da prihvati i podnese sve to sto je tog dana vidio. Tog dana kada je Čarli poginuo, Trifko je izgubio moć gutanja, tako da je veoma teško jeo, i to samo pasiranu hranu. Iz dana u dan Trifkovo stanje se pogoršavalo a tuga povećavala! Od silne nepravde i tuge koja ga je pritiskala, ispočetka je polako gubio glas, da bi kasnije potpuno prestao da govori, a zatim više nije mogao ništa da jede što je pruzrokovalo smrt...

    Eto, to je tužna sudbina vogošćanske porodice Nović.

    Čarlijeva majka Zora zadnjih jedanaest godina živi kod kćerke u Kanadi. Nebojša je sahranjen prvo na Koševu, bez pravoslavnih obilježja, a posle rata i kad je njegov otac Trifko umro od tuge za njim, prenešeni su njegovi ostaci i dostojanstveno je sahranjen pored svog oca u mjestu gdje je Trifko rođen. Nović Trifko i Nebojša sahranjeni su u porodicno groblje gdje su sahranjena i Trifkova braca u mjestu Donji Detlak, Derventa.

    Vjećni vam spokoj i laka crna zemlja!
    federalno_sarajevo - 92111 - 10.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Mirsad Kebo tvrdi da mu prijete jer pokušava da razjasni zločine nad Srbima


    10 Jan 2015
    Mirsad Kebo tvrdi da mu prijete zbog dostavljanja dokaza Tužilaštvu BiH o zločinima nad Srbima na Vozući. Provjeravaju i prate moju djecu, ali me to neće zaustaviti - tvrdi potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo. Na adresu Tužilaštva će iduće sedmice, obećava, stići još dokumenta, audio i video materijala koji nesporno dokazuju njegove tvrdnje.

  • "Ja ću sva dokumenta koja dobijem poslati tužiocu, pa i ova koja ću sad dobiti. Sutra kad dođem u Sarajevo sve ću to probrati i pregledati, a tu ima i slika gospodina Džaferovića, ako ga baš interesuje- ove dokaze što su danas došli evo sad su mi javili iz Sarajeva", rekao je Kebo.

    Sve što daje Tužilaštvu, dobija od građana- tvrdi Kebo. Nema, kaže, namjeru da bilo koga politički diskredituje, već samo želi da se otkriju izvršioci, ali i nalogodavci zločina nad Srbima u VozućI.

    Dvije decenije od zločina nad Srbima u Vozući još se traga za 80 nestalih boraca Četvrte ozrenske brigade. Dvije decenije se čekalo da o tome neko progovori.

    Pogledajte prilog


  • politika - 92082 - 08.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Ovako muslimani u Bosni prave svoju Istoriju!


    Već duži vremenski period bosanski muslimani prave sebi istoriju, po svom nahođenju, onako kako njima odgovara! Neki kažu da je on sarajevski akademik, Abdulah Sidran do sada je tumačio istoriju na samo njemu svojstven način. Ovoga puta hoće da obmane svoj narod i cijeli svijet, pokušavajući da napravi priču o legendarnom srpskom režiseru Emiru Kusturici!

    Pogledajte ovaj video snimak, ne traje dugo, a govori puno!

    republika_srpska - 92079 - 08.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Srećan ti rođendan Republiko Srpska!


    Objavljeno: 8. januar 2015

    23 godine bastion si srpstva, srećan ti rođendan Republiko Srpska!

    Republika Srpska 9. januara obeležava Dan Republike Srpske i 23 godine od svog osnivanja. U isto vreme se obeležava i krsna slava Republike Srpske - Sveti arhiđakon Stefan.

    Tokom političke krize nakon nasilnog otcepljenja Hrvatske i Slovenije od Jugoslavije, 25. juna 1991. godine i istih planova muslimana, Srbi su stvorili posebnu skupštinu 24. oktobra pod nazivom "Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini". Dana 21. novembra 1991. godine skupština je objavila da sve opštine, mesne zajednice i naseljena mesta gde je više od 50% stanovnika glasalo da SR Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, postaju delom "srpskih autonomnih teritorija".

    Dana 9. januara 1992. godine u Sarajevu, ova skupština je proglasila "Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu" , dok je 28. februara donet Ustav Republike Srpske Bosne i Hercegovine.

    Tokom sednice Skupštine 12. maja 1992. Radovan Karadžić je objavio šest "strateških ciljeva" srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a to su bili: državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice, koridor između Semberije i Krajine, uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između Srba, uspostavljanje granice na reci Uni i reci Neretvi, podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od ova dva dela efektivne državne vlasti te konstitutivne države, izlaz Srpske Republike Bosne i Hercegovine na more. Tokom iste sednice, skupština Srba je uspostavila Vojsku Republike Srpske (VRS) i izabrala Ratka Mladića da bude zapovednik drugog vojnog distrikta Jugoslovenske armije.

    Pred kraj maja 1992. godine i povlačenja jugoslovenskih snaga sa prostora bivše SR Bosne i Hercegovine, drugi vojni distrikt je postao glavni štab vojske Republike Srpske. 12. avgusta 1992. godine naziv Srpska Republika Bosna i Hercegovina je promenjen u Republika Srpska.

    I NATO je rušio

    Rat u Bosni i Hercegovini je trajao od 1992. do 1995. godine. Dana 30. avgusta 1995. godine NATO pakt pokreće bombardovanje Republike Srpske ("Operacija Namerna sila"). Međutim, preživela je Republika Srpska i napade ustaša i islamista, i bombe NATO. Iako nisu svi ciljevi zacrtani na Skupštini 12. maja 1992. godine ispunjeni, Srbi su dobili svoju državu zapadno od Drine.

    Rat je okončan potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 21. novembra 1995. godine. Republika Srpska je međunarodno priznata kao jedan od dva entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu (drugi entitet je Federacija Bosne i Hercegovine). Republika Srpska obuhvata 49% teritorije Bosne i Hercegovine, a Federacija Bosne i Hercegovine 51%.

    Dan Republike Srpske

    Kao Dan Republike uzet je datum kada je Skupština proglasila osnivanje Republike Srpske 1992. godine. To je neradan dan u Republici Srpskoj i on se obeležava brojnim svečanim i kulturnim manifestacijama.

    Na Dan Republike Srpske, Srbi sa te strane Drine sećaju se i žrtava otadžbinskog rata, polažu se venci i služe liturgije za junake poginule za Republiku Srpsku.

    I ovaj Dan Republike Srpske, dvojica vodećih političkih ličnosti tokom njenog osnivanja i odbrane, predsednik Radovan Karadžić i general Ratko Mladić provode u Haškom pritovoru pod optužbom za navodne zločine.

    Postupke protiv njih dvojice, mnogi pravni stručnjaci i analitičari tumače kao pokušaj međunarodne zajednice da se Republika Srpska kriminalizuje i pokaže kao "zločinačka tvorevina" a sve sa ciljem njenog ukidanja.

    Uprkos svim ratnim i kasnijim iskušenjim kroz koje je prolazila Republika Srpska, ona ostaje tvrđava srpskog naroda i najveći njegov uspeh u odbrambenim ratovima devedesetih.

    Svim građanima Republike Srpske želimo dobro zdravlje i sreću, dalje jačanje institucija Republike Srpske i skoro ujedinjenje sa Srbijom.

    Redakcija "Pravda"
    srbi_evrope - 92027 - 04.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Kako su nastali Albanci?


    Bugarska istoričarka: Albansku naciju je stvorila Austrougarska kao sredstvo pritiska na Srbiju

    ŠIPTARI NIKADA NISU POSTOJALI KAO NAROD, već ih je narodom učinio Austrougarski dvor, ujedinio različita plemena, sačinio jedan jezik i sve to potpomogao novcem kako bi amortizovali srpski pritisak i težnju ka oslobađanju svih srpskih zemalja od kojih se dobar deo tada nalazio pod vlašću istih Austro-Ugara.

    "MOLIM SVE SVOJE PRIJATELJE DA PAŽLJIVO PROČITAJU OVU INFORMACIJU

    Polovinom oktobra prošle godine sam obavešten da je umrla moja dobra drugarica doktor istorijskih nauka Teodora Toleva. Tog trenutka i dugo posle toga nisam mogao da dođem sebi, jer je bila ne samo moja dobra prijateljica i uopšte Srba već i izuzetna osoba i intelektualac koji je došao do otkrića izuzetnih u svojoj oblasti što je bila i tema njene doktorske disertacije značajne u svetskim okvirima a i posebno za nas Srbe.

    U godinama druženja sa njom mi je ne samo pričala, već mi je i predstavljala svoj rad koji je za mene tada, oko 2005. bio šokantan jer je potvrđivao dokumentovano sve ono za šta se smatralo da je romantični pogled srpskih nacionalista: ŠIPTARI NIKADA NISU POSTOJALI KAO NAROD, većih je narodom učinio Austro-Ugarski dvor, ujedinio različita plemena, sačinio jedan jezik i sve to potpomognuo novcem kako bi amortizovali srpski pritisak i težnju ka oslobađanju svih srpskih zemalja od kojih se dobar deo tada nalazio pod vlašću istih Austro-Ugara.

    Pasionirano sam gutao svaku Teodorinu reč i naravno širio istinu, na koju su mnogi odmahivali rukom.

    Kako je tema koju je obradila u doktoratu (dokumentovana u svakom svom detalju) sasvim suprotno gledište od zvanično važećeg "međunarodne zajednice", govori o izuzetnoj težini i važnosti informacije i poruci koju sa sobom nosi: Evropska Unija i njene vlade zajedno sa USA i NATO su gomila lažova i nitkova a posebno elite Austrije, Nemačke i Mađarske.

    Albanska nacija

    Poslednji kontakt sa mojom dragom Teodorom sam imao neposredno pre napuštanja Španije kada me je nazvala i tražila od mene neku vrstu zaštite jer je godinama osećala čudno prisustvo nekih ljudi i događaja koji je okružuju.

    Sada kada smo pred izborima, nas 99% možemo da učinimo nešto: a to je da šerujemo i raširimo istinu po Srbiji a i svetu! Razbijmo okupatore Kosova i Metohije i njihove sluge u Srbiji! Molim ozbiljne ljude, srpske patriote da rašire glas istine koji sobom nosi životno delo moje pokojne drugarice, prijateljice svih Srba u Barseloni i uopste srpskog naroda!

    Teodora je možda ubijena, tiho uklonjena zbog nas Srba i zbog istine i dokaza koji srpskom biću nedostaju kao kiseonik, hrana i voda. Molim da se svi u jednom trenutku uozbiljimo i shvatimo da u rukama imamo dijamant koji može svima da nam donese novu istinu, novu vladu, nov međunarodni položaj. Pomozite meni, pomozite sebi, pomozite našoj Srbiji, pomozite našem narodu na Kosovu! Preklinjem vas!"

    RASPAD SRBIJE I VEŠTAČKA TVOREVINA ALBANSKE NACIJE JE DOKAZANA DOKTORSKOM DISERTACIJOM!

    Rana smrt bugarske istoričarke Teodore Toleve je prekinuo jednu obećavajuću karijeru na samom početku. Naučnik i poliglota, radila je na različitim temama od genocida nad Jermenima, do rata za Špansku sukcesiju.

    Za Evropsku istoriju XIX - XX veka, njen rad u vezi albanske nacije je vrlo revolucionaran i bez ikakve sumnje biće predmet daljih istraživanja i mnogih polemika.

    U modernoj i važećoj istoriji (Stavro Skendi, Peter Bartl, George Castellan, Hans Dieter Schanderl) se podrazumeva da je albanska nacija u XIX veku već postojala na čvrst i nesumnjiv način.

    Teodora Toleva je tokom jednog istraživanja i potrage za dokumentima o međuetničkim odnosima u Otomanskoj imperiji, u carskom arhivu u Beču (haus-, hof-, und staatsarchiv) u jednom "arhivskom incidentu" - slučajnosti po njenim rečima, našla dokumente u vezi tajnih sastanaka austro-ugarskog dvora održanih 1896! Ni ona sama u tom momentu, nije mogla da zamisli da će se sledećih nekoliko godina posvetiti jednom dubokom istraživanju koje će da rezultuje njenom doktorskom disertacijom na univerzitetu u Barseloni!

    Uticaj austrougarske imperije na kreaciju albanske nacije!

    Ti sastanci se pominju u dokumentu : "Die Albanienpolitik Österreich-Ungarns un italiens 1877-1908 de Hans Dieter Schanderl", ali im se ne pridaje veliki značaj. Po bugarskoj istoričarki, memorandum o četiri sastanka koja su održana pokazuje da krajem devetnaestog veka albanska nacija još nije postojala i da će Beč da učini konkretne napore da je izgradi (!!!), homogenizuje stanovništvo, promoviše jedinstvo između katoličkih i muslimanskih klanova, pomogne novinarstvo i obrazovanje naroda, izdavaštvo nacionalističkih publikacija, stvaranje jednog unificiranog književnog jezika, i tako dalje.

    Motivi Austro-Ugarske imperije su vrlo jasni: da kratkoročno ublaži pritisak Srbije i Crne Gore a dugoročno Rusije.

    Bez sumnje je gubitak Teodore ogroman gubitak za nauku a iznad svega gubitak ličnosti takve ljudske kategorije koja je bez sumnje ostavila dubok trag u svima nama koji smo imali čast i privilegiju da je poznajemo!

    http://www.semanarioserbio.com/modules.php?name=News&file=article&sid=4204

    SEMANARIO SERBIO - IN MEMORIAM: TEODORA TOLEVA
    http://www.semanarioserbio.com

    ********************************

    Prilog: Osnovne informacije o odbranjenoj doktorskoj tezi ¿ naslov, autor, univerzitet, departman, datum odbrane, mentor, članovi komisije i rezime.

    http://tesis.com.es/documentos/influencia-imperio-austrohungaro-construccion-nacional-albanesa-18961908/http://www.ub.edu/dphc/albania.htm

    Video, profesor Deretić





    vogosca_1992 - 92025 - 04.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Svrake početak rata


    Nije Bitno,

    Drago mi je da si se ponovo javio i napisao svoje viđenje tih nemilih događaja! Ovaj puta sa mnogo objektivnijim tekstom, jer u njemu nikoga ne okrivljuješ, pa svako ko čita tvoj tekst može da donosi svoje zaključke. Čitajući tvoj prvi tekst o Svrakama, bio sam razočaran, jer se u njemo previše okrivljivala jedna strana, srpska! Zbog toga sam ti i postavio ona pitanja da vidim kako si ti sve to doživio. Iako je moglo još toga da se napiše, u svakom slučaju, hvala ti za ovaj tekst.

    Ja bi sad prokomentarisao tvoje tekstove, nadam se da se ne ljutiš zbog toga!

    Od ovih koje si nabrojao da se vode kao nestali, možda sam jedino Idriza poznavao, ako je to taj na kojeg mislim! Išao je u SŠC "Đuro Pucar-Stari u Vogošći, imao je tamno smeđu, valovitu, više čićkavu kosu, bio je činimi se 63 godište, visok oko 183 cm. Bio je veoma dobar momak! Veoma mi je žao svih ljudi koje si nabrojao da se vode kao nestali! Još mi ih je žalije ako su igubili živote zbog "jebenog" kioska! Iako sam sa Mirsom bio u dobrim odnosima tada, kao i danas, smatram da je Mirso napravio krivično djelo samoinicijativno organizujući i uzimajući taj kiosk. Sa Mirsom nikad nisam pričao na tu temu, a mislim da je i on svjestan da je to bila velika greška!

    Jasno mi je da svako ima svog krivca za taj rat, ali smo svi mi podjednako krivi podržavajući svoje ratnohuškačke vođe! Međutim, moje mišljenje je da je u to vrijeme, kao što je i danas, anti-srpska euforija SDA napravila velike probleme, tako što je odobravala svaku akciju koja je bila usmjerena protiv Srba. Iako je sve to bilo protivzakonito, vlast nije pokretala nikakve krivične prijave protiv počinilaca. U to vrijeme veliki broj Srba nije podržavao Karađića i njegovu politiku, i ja sam tada bio jedan od njih, ali zbog islamske politike koju je vodio Alija Izmetbegović, Srbi iz Bosne su odlučili da se suprostavimo toj njegovoj ideologiji!

    Da ne trunim o tome, nego da se vratim ovoj našoj temi.

    U prvom tekstu si napisao da je sva artiljerija sručila na vas i da je to trajalo od 01-04 maja. Znajući da je u toj, nazovim je borbi poginuo sam Šaćko Fejzić i to nesretnim slučajem zainteresovalo me kako to da je samo on poginuo u borbi od četri dana, ali eto na moje pitanje koliko vas je poginulo, napisao si iskreno sa opisom njegove pogibije i priznanjem da je to bilo samo zastrašivanje. Vjerovatno ti u toj borbi nije tako izgledalo, ali ti je ratno iskustvo otvorilo oči, pa ti je jasno šta bi se desilo da je srpska vojska stvarno krenula iz svih raspoloživih srestava! Hvala dragom Bogu pa se nije krenulo tako na to selo!

    Što se tiče zarobljavanja i predaje oružja ja nisam bio u toku, pa je ono što ja znam samo ono "rekla-kazala". Ali ono što ja znam, a ti možda ne znaš, jeste da su, nakon što su saslušani svi bili pušteni kući. Ako se ne varam tada nisu bili pušteni milicioneri Čutura i da li je bio i Edib Spahić, a za koje se već u Vogošći pričalo i znalo da su patrolirajući sa milicijskim kolima razvozili i naoružavali milicijska sela u okolini Vogošće.

    Neki su se nakon puštanja na slobodu odlučili da napuste teritoriju opštine Vogošća i tako izbjegnu ponovno hapšenje. Da su bili skoro svi pušteni kući pa ponovo uhapšeni to ti tvrdim, da je bilo tako, jer da nije tako, Hiko milicioner ne bi uspio pobjeći, nego bi bio u zatvoru zajedno sa rođakom Mirsom Prutinom. Nakon ponovnog hapšenja nisu bili zatvoreni u kasarnu, nego su ih smjestili Krivoglavce u vulkanizerskoj radnji koja je bila u vlasništvu nekog Albanca, a on je pred izbijanje sukoba morao da pobjegne iz tog sela. Tamo sam obišao Mirsu i tada sam vidio unutra sve Svračane koji su bili zatvoreni, jer su bili svi zajedno u toj velikoj garaži. Dok sam bio u upravno zgradi zatvora "Sonji" bio sam zatvoren zajedno u ćeliji sa Safetom Ribićem iz Vogošće!

    Pošto sam bio dobar prijatelj sa Safetovim bratom Aziz Ribić-Zizetom, bilo mi je veoma teško da vidim da mu je brat zatvoren. Međutim sva sreća, nakon njegovog saslušanja bio je pušten i na njegov zahtjev dobio je dozvolu od srpskih vlasti da napusti teritoriju Vogošće. Koliko znam on je zahvaljujući svojoj supruzi učiteljici Slavici koja je Slovenka, otišao u Sloveniju, gdeje i danas žive!

    Iznenadio si me sa ovim da ste zaustavljali Ćetkoviće na ulazu u Svrake! Koliko ja znam Ćetkovići su bili iz Svraka, pa mi je nelogično da je neko iz Svraka zaustavljao svoje komšije i tražio im dokumente!

    Kod nas u Vogošći se dogodio jedan takav apsurdan slučaj. Sima Hipik je zaustavi Nurko Zajku kod svoje zgrade, sa puškom o ramenu rekao mu "Zajko daj ličnu kartu". Zajko je bio moj prijatelj i to mi je ispričao. Tada mi je rekao da ga je to jako pogodilo, a kako i ne bi. Iskreno rečeno, Zajko je do tada bio velika faca, ne samo u Vogošći, nego i šire, a Sima Hipik je u njegovom društvu bio zaštićen i osjećao se sigurnim, bez obzira koji su tipovi bili oko njih. Međutim, Sima Hipik nije imao neku ljudsku vrijednost nikada u svom životu, pa umjesto da pokaže zahvalnost i poštovanje prema Zajki, on mu je pokazao da mu je rat pomogo da i on postane neko ko se "za nešto pita"!

    Takvi ljudi, poput Sime Hipika su bili opasni, samo dok nisu svi uzeli oružje, a onda su se po običaju sakrivali i nigdje nisu bili gdje se ginulo. Ali ako treba da zaprijete nekome ko se ne može odbraniti, bili su među prvima!
    vogosca_1992 - 91977 - 30.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Svrake - početak rata


    Za Nije Bitno,

    Pisao sam o tom događaju u Svrakama, isključivo po mom sjećanju, a nisam bio učesnik tih borbi. Zamolio bi te ako možeš da nam opišeš kako je to izgledalo iz tvog ugla? Koliko je ljudi u Svrakama poginulo u tih 4 dana borbe?

    Možeš li se sjetiti imena tih ljudi koje si spominjao da se vode kao nestali? U ovom tvom tekstu si sve što ste vi radili smatrao normalnim, a Joju si okrivio sa tvrdnjom da on jedini zna gdje su ovi ljudi. Mislim da to nije sa tvoje strane objektivno! Molim te nemoj pisati napamet, što okrivljuje bilo koga, kako se ne bi desilo da Željko obriše neke detalje zbog toga! Volio bih danas malo više podataka da čujem od tebe, jer si kao učesnik najviše vidio.
    vogosca_1992 - 91959 - 28.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Svrake - početak rata


    Izgleda da na sajtu nema nikoga ko bi mogao da se javi, a ko je direktno učestvovao u akciji "Svrake", pa ću ja da dodam nešto malo čega mogu da se sjetim iz tog vremena.

    Ne mogu da se sjetim tačnog datuma te akcije u Svrakama, ali čini mi se da je to bilo pred sami kraj aprila '92 godine. U toj akciji koliko se sjećam, iznad sela Svrake nadletio je i jedan vojni avion, Galeb. Kako su Svrake bile u jednom totalnom okruženju od okolnih srpskih sela, oni nisu imali mogućnosti da se povuku iz njega. Avion koji je u niskom letu nadletio iznad naselja, je puno uticao da se oni predaju i tako sebe spase od velikih žrtava koje su im tada prijetile.

    Tom prilikom, dok su se muslimanske snage predavale srpskoj vojsci, predale su tek poneku pušku ručne prizvodnje. Te puške su bile bezvredne jer su to bile jednometke koje su ilegalno pravili njihovi alatničari i bravari po pogonima UNIS-ove fabrike u Vogošći. Sa takvim oružjem nisu imali veliku šansu da se u eventualnoj borbi odbrane od Srba, pa su ih smišljeno predavali našim snagama.

    Tada se pričalo da je pokojni Špiro dobio spisak, u kojem je pisalo tačno po imenima, ko, koju pušku ima i njen serijski broj. Kada je Špiro predočio taj spisak zarobljenicima, počeli su da govore gdje su sakrili svoje ostalo oružje.

    U pretresu sela nađeno je puna dva TAM-a naoružanja. Svi su bili iznenađeni pa i cijela Vogošća je bila u nevjerici da tako malo selo ima toliku količinu oružja. Pored velikog broja pušaka, nađena su i dva minobacaća 82 mm, za koje je njihov vlasnik tvrdio da ih je navodno kupio još daleke '87. godine, dok još nije bilo nikavih izgleda da će se Jugoslavija raspasti a kamo li da će doći do građanskog rati u BiH.

    Kada je akcija završena kroz Vogošću se širila vijest o tome šta je sve nađeno u Svrakama prilikom pretresa. Tada sam sa svojim, tadašnjim velikim prijateljom Feđom, komentarisao o tim minobacačima i čudio se da je to oruđe neko tada mogao imao u privatnom posjedu. Feđa nije bio uopšte iznenađen takvom informacijom, nego mi je hladno odgovorio, kao da je to sasvim normalno:

  • "Pa šta, imao čovjek pare i kupio sebi!"

    Izgleda da su takve stvari za muslimane bile sasvim normalne, sve što su oni radili bilo je sasvim razumljivo, a šta god su Srbi radili je bio terorizam!

    Siguran sam da je kojim slučajem tada neki Srbin posjedovao ilegalno takvo nešto, ta vijest bi se razmatrala u "Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih Nacija"!

    Kada je akcije bila završena, zarobljeni Svračani su bili saslušani, i svi su bili pušteni svojim kućama. Takav potez srpskih vlasti u Vogošći je bio pozitivno prihvaćen od svih građana Vogošće, kao veliki znak povjerenja i nade za toleranciju. U to vrijeme muslimanske snage u Sarajevu zatvarali SDS-ove političare, kao i članove i simpatizere te stranke, pod izgovorom da je SDS teroristička i četniča stranka. Mnoge nevine Srbe su lažno okrivljivali da su snajperisti, vodajući ih po ulicama Sarajeva da ih prolaznici pljuju i vrijeđaju. Tada su srpske snage u Vogošći odlučile da se svi Svračani koje su pušteni na slobodu ponovo uhapse, radi moguće razmjene za srpske zatvorenike u Sarajevu.

    To je, čega se ja sjećam iz tog vremena.

    RE: Svrake - početak rata



    Pravi,

    akcija na Svrake se desila 4. maja 1992. godine. Ja sam se te večeri vraćao sa Nišića, i nedaleko od kafane "Ranč" smo naišli na neke "sumnjive tipove" na putu. Jedan kapetan, sa kojim sam bio i ja, zaustavio je auto i legitimisao tu trojicu "civila" na putu. Ispostavilo se da se jedan od njih prezivao Kerla i imao je ličnu kartu izdatu na Sokocu. Oni su nam rekli da idu u Olovo, i da su iz Svraka, čiji su mještani tog dana položili oružje. Nakon toga, oni su produžili u pravcu Crne Rijeke a mi u pravcu Srednjeg.
  • vogosca_1992 - 91919 - 25.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

    Maj 1992 godine (2. dio)


    U međuvremenu, dok sam bio na Žuči, izdešavale su se mnoge stvari. Zbog oružanih sukoba početkom maja '92. godine, u Svrakama su zarobljeni svi oni koji su sa muslimanske strane učestvovali u borbi. Među njima su bili I moje prve komšije Mirso Prutina i njegov otac, a ni Haris više nije bio na slobodi. Iako su poslije sukoba ovi ljudi bili pušteni kućama, ponovo su pokupljeni kao zarobljenici jer je sve ukazivalo na početak građanskog rata u kojem će trebati zarobljenici da bi se izvršila razmjena za svoje ljude, za koje je muslimanska strana tražila otkup za njihovu slobodu. Pošto je za zarobljene Srbe bilo najlakše dobiti slobodu preko tih ljudi, neko je vjerovatno došao do ideja za njihovo ponovno hapšenje. Neki od njih su saznali da će ponovo biti uhapšeni, pa iskoristili priliku da pobjegnu na teritoriju pod muslimanskom kontrolom.

    Taj isti dan kada sam se vratio sa Žuči, u stan mog oca je došla majka Mirse Prutine da me pita da li bi ja htjeo da odem do zatvora i odnesem nešto garderobe, kako bi se oni mogli presvuću i nešto pite koju bi im ona napravila. Čvrsto sam joj obećao da ću otići do zatvora da ih obiđem. Ona mi je govorila, ako je to opasno po mene ili me je strah da se ne izlaižem tom riziku. Rekao sam joj da se ništa ne brine, i da to spremi za sledeće jutro a ja ću im sve odnijeti.

    Ona je otišla kući a mojim roditeljima je bilo veoma drago što sam joj to obećao.

    Sutradan je Mirsina mama donijela sve po dogovoru, a ja sam se spremio i krenuo u komandu zatvora, poznato pod nazivom "Kod Sonje". Zbog mog pokušaja da uručim Mirsi ono što mu je majka spremila, bio sam pritvoren cijelo popodne. Bio je to strašan doživljaj za mene da me moji drže u zatvore poput nekog izdajnika. Bilo je tu svakakvih likova koji su se muvali po prostorijama komande zatvora, ali sam izdržao sve psihološke pritiske pa su me pred veče pustili. Pošto sam i dalje insisitirao da odem do Mirse da bih mu predao ono što sam ponio, Brane Vlačo mi je rekao da sam ja sto-posto lud, ali će mi ipak dozvoliti da ih obiđem. Tom prilikom mi je dao jednog policajca, kojeg smo svi u Vogošći znali pod nadimkom Golub, da me odveze u zatvor da obiđem svoje komšije, a onda će me taj isti policajac odvući kući. Tako je i bilo.

    U zatvoru sam osim Mirse i njegovog oca vidio i Harisa. Obećao sam i njemu donijeti nešto da se presvuče. U međuvremenu, dok je Haris bio u zatvoru, njegov stan je opljačkan pa mu nisam mogao donijeti njegove stvari. Kako za Harisa nisu imali nikakave dokaze da je bilo šta protivzakonito uradio, njega su pustili na slobodu. Tom prilikom sam ga vidio i dao mu nešto mojih stvari da se presvuče. U stan se više nije mogao, a ni smio vraćati, pa je nekim putevima uspio da izađe iz Vogošće i dočepa se muslimanske teritorije. O njemu više nikada nisam ništa čuo, ali se iskreno nadam da je taj divni dječaki preživi ono ratno ludilo!

    Sledećeg dana sam, hodajući po Vogošći, saznao da nekih ljudi hoće da obiju "Bosansku kafanu" čiji je vlasnik bio Softić Ibre. U kafani se nalazio i sto za bilijar, što je u VogošćI bila veoma popularna igra u to vrijeme pa su mnogi su željeli da nasilno otvore kafanu da bi odigrali koju partiju bilijara. Pošto sam dobro poznavao Ibru, a koji je imao kuću u Kršama u blizini mog rahmetli punca, odlučio sam da od Ibre potražim kljuć od radnje kako bi je pokušao zaštititi od provale i krađe. Računao sam na to da će moje autoritet spriječiti mnoge da pokušaju napraviti provalu tog objekta. Sa Tešom sam otišao u Krše na vrata Ibrine kuće, ne bili za otvaranje kafane dobio odobrenje i ključeve od Ibre. Bio sam u vojnoj opremi, sa puškom na leđima. I dok smo ulazili u selo, na nas niko nije otvarao vatru iako smo bili sigurni da smo pod pratnjom budnog oka muslimanskih stražara raspoređenih po okolnim zaklonima.

    Pokucali smo na Ibrina vrata, ali nam niko nije otvorio pa smo se nakon izvjesnog vremena okrenuli i bez žurbe pošli nazad prema Vogošći.

    Cijeli dan je protekao mirno. Negdje predveče sam sjedio sa omladinom iz komšiluka u parkiću na klupama koji se nalazile ispred očeve zgrade. U jednom momentu počela je rafalna paljba iz šumarka sa obližnjeg brda na dohvat zgrade mojih roditelja. To je bio znak za uzbunu i odmah sam se uputio u očev stan, obukao vojnu opremu i sa puškom krenuo ka komandi čete gdje je po dogovoru bilo mjesto za okupljanja u slučaju opasnosti. Tamo su me obavjestili da mi je otac pogođen u glavu i da se odmah vratim kući.
    Trčeći sam se vratio nazad i na podu sam našao nepomično tijelo mog tate. Dok sam držao njegovu glavu koja je još uvjek bila topla, krv je tekla niz moje ruke. Nisam mogao da vjerujem šta se desilo! Dok sam tako klečeći gledao u njegovo tijelo, u stan je uletio Gojko Šojić, I prijetečim glasom upitao:

  • "Ko je pucao na vojnika na mostu?"

    Kada sam ga vidio, onako nadmenog i silnog, koje samo kukavice pod oružjme mogu da urade, spustio sam očevu glavu na pod i kriknu, pošavšI prema njemu sa namjerom da ga zadavim golim rukama. Ta kukavica se okrenula i počela da bježi niz stepenice ne okrećući glavu da vidi da li ga gonim. Sa Gojkom sam se tokom rata puno puta susretao, ali mi nikada nije htio reći ko je bio na mostu i zašto je pet pušaka pucalo u prozor na kojem se nalazio moj otac.

    Tu subotu naveće, kada sam se malo smirio, nazvao sam brata i javio mu da je tata ubijen. Na telefon se javila moja snajka, rođakova žena iz Subotice. Kada je prepoznala moj glas, odmah me je upitala: "šta se desilo?"

    Pokušo sam da se suzdržim, ali nisam mogao jer su osjećaji tuge I bola bili jači od mene. Počeo sam da plačem i tražim da pričam sa bratom. Rekoh mu da je tata ranjen, ali me on preseječe i reče:

  • "Buraz, nemoj da pričaš gluposti! Da li je tata mrtav?"

    U glasu sam mu osjetio uznemirenost, ali sam ipak potvrdno odgovorio i on mi je bez suvišnih pitanja rekao da sutra krenuti za Vogošću da će stići prije sahrane. Pošto je moj brat imao završni ispit za ponedeljak na Višoj školi u Novom Sadu ubjeđivao sam ga da ostane i izađe na taj ispit.

  • "Ne mogu buraz," kaže on meni, "ne znaš ti kako je meni biti ovde dok naš narod tamo ratuje i gine. Dolazim sutra i gotovo!"

    Opet pokušavam da ga urazumim da možda neće stići na sahranu i da je bolje da ne dolazi!

  • "Ostani u Subotici sa djecom, ukoliko ja poginem da bar neko ima od muških glava da se brine o našim porodicama, a ja ću sve dati od sebe i ratovati za nas obojicu!"

  • "Neću bruz," opet će on meni, "ti dođi ovamo i podiži našu dijecu a ja se odmah vračam nazad!"

  • "Ostani barem tamo dok taj ispit ne položiš, da bar tu školu završiš!" - rekoh mu.

  • "Neka buraz, ako se preživi rat biće prilike i za taj ispit da se položi!"

    I stvarno, moj buraz ne htjede ostati, nego se vrati da ratuje za svoj narod. Tako moj otac nije doživio da vidi da njegov sin nije izdao svoj narod, kao što je on u jednom trenutku pomislio! Vratio se njegov sin nazad, pošteno odradio svoj dio, a za svoje ratne zasluge od države dobi i orden!

    Moj brat je stigao u nedelju kasno u noć. Iako nije bilo prevoza iz Sumbulovca do Vogošće uspio da se prebaci i tako stigne da bude na sahrani.

    Sahrana je bila planirana za ponedeljak na gorblju u Rosuljama. Pošto je grobna jama bila na istočnom dijelu groblja otvoreno u pravcu Ugorskog iz kojeg su muslimani imala dobru kontrolu tog terena, moj druga Feđa je otišao u Uglješiće i zamolio muslimansku stranu da taj dan ne otvaraju vatru dok se obavlja sahrana.

    I tako je i bilo! Sahrana je obavljena bez ikakvih incidenata i na tome sam muslimanskoj strani bio veoma zahvalan!

    Taj isti dan, u toku sahrane moga oca, naše snage su po predhodnom usmenom dogovoru između Vlače Braneta i Krša pokušale da razoružaju mještane sela Kreše uz garanciju da će biti zaštićeni od naših vlasti. Za taj dogovor su snage iz Sarajeva saznale i iscenirale borbu u kojoj su najviše nastradale Krše. Uz pogibiju Krša nastradao je i naš heroj Peca Kuzman, a Pavle iz Reljevske ceste je bio zarobljen.

    Nakon sahrane moga oca, moj punac ne znajući šta se dešavalo taj dan u Kršama, krenuo je svojoj kući, putem koji je vodio preko Jeftića. Kada su ga Jeftići vidili da ide prema Kršama zaustavili su ga i rekli mu šta se desilo. Moj punac i punica su se vratili nazad i otišli u stan u Omladinsku ulicu. Prenućili su u stanu i u utorak u jutro nazvali me na telefon, javili se i rekli mi šta se desilo u Kršama i da oni ovog trena napuštaju Vogošću. Odmah sam se zaputio do nih, ako ništa da se sa njima pozdravim, ali kada sam tamo stigao oni su već bili otišli.

    Na stolu sam našao poruku na kojoj je pisalo: "Sine, ako je ikako moguće otiđi u Krše, otvori kavez i pusti kokoši da izađu kako ne bi pocrkale od gladi. Izvedi i kravu iz štale i ako imaš gdje odvedi je kod nekog seljaka da tamo bude jer je steona".

    Čitajući poruku pođoše mi suze i pomislih: "O Bože, da li ćemo se ikada više vidjeti!"

    Pošto je bratov punac živio na selu njega sam pitao da li mogu dovesti kravu i držati je kod njega u štali sa njegovom stokom. On se složio i ponudio se da pođe sa mnom u Krše pošto on zna bolje vladati sa stokom. Pristao sam i krenuli smo u selo. Na putu u Jeftičima sreli smo jedno auto "Golf" u kojem sam prepoznao Marinka Ivanovića. Burazov punac, Relja, je od ranije poznavao Marinka i znao je da je on moj komšija, a pošto mi je otac ubijen, on ga upita da li me poznaje, misleći da bi trebao da mi izjavi saučešće. Marinko ni jednog trenutka nije okretao glavu prema meni, ali je odmah odrečno klimnuo glavom govoreći: "A-a, ne poznajem ga". Izgledao mi je jako preplašen i u tom strahu kao da nije dopiralo do njegovog mozga zašto ga Relja to pita. Ja, i ne sluteći zašto je Marinko uplašen, predložih Relji da nastavimo dalje. Relja krenu zamnom a Marinko pritisnu papučicu gasa od "Golfa" otetom od komšije i sjuri se niz brdo u pravcu Vogošće. Kada sam bio na domak Krša sretoh se sa Božom Jeftićem koji se prestavljao nekim seoskim komandirom, ozbiljno se suprostavi mom prolasku, tvrdeći da su muslimanske snage još uvjek u selu. Ja ne obratih pažnju na njegovu priču, već krenuh dalje u pravcu punčeve kuće. Ralja krenu za mnom. Pošto sam djelimično poznavao teren, uputih se prema izvoru na kojem je moj punac sipao vodu za piće. Tamo me sustiže i Relja. Iako je to bila gusta šuma, sa tog mjesta se moglo dobro osmotriti okolina kuće, pa smo nas dvojica to i učinili. Kada smo se uvjerili da se ništa ne dešava, rekao sam mu da ja odoh do štale. Polako sam se prikradao, a kada sam stigao, otvorio sam kavez za kokoši, a zatim ušao u štalu, prišao kravi, uhvatio je za uže kojim je bila svezana i počeo da je vučem vani. Međutim, krava je stajala ukopana i nikako nije htjela da krene za mnom. Svi moji napori su bili uzaludni. Izašao sam vani i mahnuo rukom Relji da dođe. On je odmah shvatio šta se dešava i brzo je došao do mene. Relja je prišao kravi, pomilovao je i nešto joj kroz zube promrsi, i ona krenu za njim a da Relja čak ni uže nije zategao.

    I tako, krenuli smo nazad u Vogošću, Relja prvi, za njim krava i ja za kravom. Kravu smo odveli na Kremeš i posle izvjesnog vremena smo vidjeli da krava više nije steona. Vjerovatno je izgubila plod u tom ratnom strahu.

    Eto, tako je protekao najstrašniji maj u mom životu. Bio je to maj 1992. godine!
  • vogosca_1992 - 91917 - 25.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

    Maj 1992 godine (1. dio)


    Već početkom 1992. godine se vidjelo da je rat u Bosni neizbježan. Srbi su se organizovali za odbranu svoje imovine, držeći straže po svojim selima. Uprkos tome muslimanski političari su vjerovali da su nadmoćniji pa su gurali muslimanski narod u neizbježan oružani sukob.

    Odrastao sam u porodici u kojoj je moj otac, kao glava porodice, zastupao komunističku tezu da treba vjerovati u čovjeka, pa sam i sam bio takav. Nisam bio religiozna, pa sam prelazeći te granice zbog svoje velike ljubavi, još daleke 1985. godine stupio u mješoviti brak. Ipak, poštovao sam vjernike i računao da svaki pravi vjernik bojeći se Boga, neće napraviti nešto što se Bogu neće svidjeti, tako da sam bio duboko uvjeren da su vijernici dobri ljudi. Međutim, 1992. godine su se mnogi nevjernici su se okrenuli vjeri, ušli u vjerske zajednice i svojom pokvarenošću uništili vjerničku tezu da Bog sve vidi!

    Kako sam predosjećao da je rat neizbježan, u glavi mi se motala misao kome se prikloniti u ovom ratu, jer sam bio svjestan da je neutralnonost pogubna za mene i moju porodicu. Poslao sam svoju ženu i sina u Suboticu, gdje ih je moj brat odvezao sa autom, zajedno sa svojom porodicom.

    Rat je bio na pomolu, pa sam morao da donesem brzu odluku! Od dva zla, morao sam da izaberem manje i tako sam po prirodnom određenju, kao Srbin, odlučio da se priklonim srpskom narodu i srpskoj vojsci. U to vrijeme nije bila još raspisana mobilizacija pa sam potražio jedinicu koja mi je po lokaciji najviše odgovarala. Bila je to jedinica u kojoj je komandir bio Brenjo, a njegov zamjenik pokojni Tomo Milović. Njena komanda je bila u hotelu "Biokovo". Tu sam završio i zbog toga što sam imao jako puno povjerenja u Brenju, koji je nekada bio i politički angažovan.

    U početku sam u noćne straže išao kod Sportskog centra i Upijevog restorana, koga su popularno zvali "Pivnica". To se nalazila nekakva dogovorena linija razgraničenja srpske i muslimanske opštine Vogošća. U toj jedinici je bilo i onih su živjeli u Omladinskoj ulici. Stražarili smo svaku noć okrećući svoje puške u pravcu svojih stanova, a nakon toga smo odlazili kući, skidajući vojničku opremu i ostavljajući puške u prostorijama komande čete. Danju bismo se vraćali na spavanje u svoje stanove, praktično u ruke našem neprijatelju. Za mene je ovo bila suluda deja, pa sam odlučio da se preselim kod svoga oca u ulici PVFO. Kod njega sam se osjećao mnogo sigurnije, iako je u njegovoj zgradi bilo dosta nesrpskog stanovništvo.

    Vremenom sve više shvatao da sam uradio pravu stvar i izabrao pravu stranu.

    Približavao se Prvi maj, praznik rada, pa je i majka otišla u Suboticu da obiđe unučad. Pokušao sam da i tatu ubjedim da i on pođe sa njom, ali je on rekao:

  • "Razumijem ja tebe, znam ja šta znači razdvojenost od svojih najmilijih! Idi ti sine, a ja ću ostati ovdje, to je moja dužnost i obaveza prema ovoj državi koja mi je puno toga lijepog dala u toku ovog mog života!".

    Zamolio sam ga da bar ode za praznike, pa da se onda ponovo vrati, ali on se odlučno usprotivio svakom mom ubjeđivanju. Nadao sam se, da ukoliko otac ode na put, da će ga tamo ubjediti da se više ne vraća nazad. Muđutim sve je bilo uzalud! On nikako nije popuštao. Bio je okorjeli komunista, borio se i srcem i dušom za spas Jugoslavije.

    U tim prazničnim danima, dosta vremena smo provodili zajedno, ne računajući moje djetinstvo, više nego ikada u ostatku mog života. Kao da sam tada slutio da ćemo se veoma brzo razići i to zauvjek! Pričao mi je o svemu i svačemu i pokušavao da mi prenese neka svoja teška iskustva iz prošlog rata, a ja sam ga slušao i upijao svaku njegovu priču! U razgovoru sa ocem shvatio sam da je ponosan na mene što sam uzeo pušku da branim srpski narod u zla koje se nadvilo nad njim. Sjećam se kada mi je rekao:

  • "Sine, bojao sam se da ćeš nas ti izdati, a evo izdade nas tvoj brat!"

    Ovo je moj otac rekao jer mi je brat sa porodicom otišao za Suboticu i to je on smatrao izdajom, pa je tako čak i na svog sina gledao! Inače, mom bratu ovo nikada nisam preneo da ga ne bi povrijedio.

    Tog kobnog maja, svašta se dešavalo u Vogošći, pa je jedan dan nestalo struje. Kako struja nije dolazila nekoliko dana, sada se više ne sjećam razloga za to, ali je Blagovac tih dana bio granatiran od strane muslimanske armije pa je sasvim moguće da je bio pogođen neki dalekovod i tako presječen njen dovod u naselje. Dani su prolazili a struja nikako da dođe.

    U stanu u Omladinskoj ulici sam u frižideru imao dosta mesa, koje smo punac i ja pripremili za ne daj Bože "ako rat potraje", ne računajući da bi se meso moglo i pokvariti ukoliko ne bude nestašica struje. Požalio sam se tati i on mi je rekao da donesem svo meso pa ćemo ga ispeći i potopiti u mast, i tako ga sačuvati za duži vremenski period. Kako niko nije imao struje u Vogošći, komšije koji su imali šporete na drva i ugalj su iznijel svoje šporete pred ulaze zgrada, kako bi svi mogli da ih koristimo. Iako je bila nacionalna netrpeljivost, velika komšijska solidarnost nije izostala. Svi su zajednički koristili šporete i prinosili drva i ugalj za loženje. U jednom danu svi su zajednički bez obzira na vjersku pripadnost uspjeli da konzerviraju svoje namirnice. Bili smo ponosni na bratstvo i jedinstvo koje smno pokazali tom prilikom.

    Iako je sve izgledalo da se međusobno poštujemo, uglavnom muslimansko stanovništvo se, neki iz straha, a neki zbog političkog opredeljenja, polako osipalo i napuštalo teritoriju pod srpskom kontrolom. Jedan mali broj nesrpskog stanovništva nije otišao vjerujući u komšijski suživot. U ulazu od mog oca je u to vjerovao je živio i vjerovao u suživot Hastor Haris, dječak tek nešto više od osamnaest godina starosti. Momak je živio sam u stanu njegovog strica koji je u to vrijeme bio na specijalizaciji u Njemačkoj, a bratića ostavio da mu čuva stan i odatle ide u školu u SŠC "Đuro Pucar-Stari", koji se nalazio preko puta te zgrade. Od Harisa sam bio 15-ak godina striji ali smo se intezivno družili u tom teškom periodu. Haris je poticao iz bogatije porodice pa je u stanu imao kompjuter koji je bio pojam za mnoge stanovnike Vogošće. Na njemu smo se igrali do iznemoglosti, trošeći svo naše slobodno vrijeme. U Harisu sam vidio veoma pametnog dječaka i bilo mi je jasno zašto se njegova familija odlučila da mu ukaže povjerenje da tako mlad živi sam u tom stanu.

    Jednog dana se pročulo da u SŠC ima puno Euro-blokova i keksa koji je bio namjenjen kao užina za učenike te škole. Djeca k'o dijeca, odmah su se dosjetila da odu u školu i pokupe te slatkiše. Među njima je otišao i Haris. Međutim, on od toga nije imao nikakvu korist. Sva roba koju su iznijeli završila je kod Ivanović Miroslava - Mikija.

    Za ovu pljačku su čuli ljudi kojima se nije moglo vjerovati, a među njima je i jedan koji je bio bliža Mikijeva rodbina.

    Upravo taj što je bio rodbina uhapsio je Harisa zbog provale i pljačke škole. Čuo sam za to i meni je bilo sumnjivo da Mikija niko nije privio, iako je on jedini znao i bio kolovođa te pljačke jer je njegova majka znala da tamo imaju ti slatkiši, Miki je organizovao pljačku i jedini ima koristi od toga.

    Taj dan je bilo mirno i zbog toga sam cijeli dan bio pred zgradom, čekajući da se Haris pojavi. Negdje u popodnevnim satima Mikijev rođak, Predrag sa puškom na gotovs tjerao je Harisa ispred sebe gurajućiu ga i udarajući vrhom čizme po cjevanicama. U tom momentu su mi se upalile lampice i shvatio sam da je to sve bila namještaljka da bi se imao razlog za pretres Harisovog stana. To me je jako naljutilo i stao sam pred tog čovjeka i ljutito ga upitao zašto udara to dijete. On mi je kratko odgovorio da je opljačko Srednju školu i da mu idu pretresti stan. Rekao sam mu da on nije policajac I da ga više ne udara i da ću ja kao svjedok poći sa njima u pretres. On mi je odogovorio da sa tim nemam ništa, ali sam insisitoirao i on je shvatio da se ja ne šalim. Iako je bio poprilično u pijanom stanju, uspio je da se kontroliše da ne ispadne naša velika rasprava oko toga.

    Dok smo išli prema ulazu rekao sam mu da neću dozuvoliti da uzme bilo šta iz tog stana što nije ukradenu u školi. Na licu mu se vidjelo nezadovoljstvo, ali se nije usprotivio.

    U toku pretresa, zavirivao je u svako mjesto u koje bi se nešto moglo sakriti. Na jednoj polici je vidio puno flašu viskija. Pokušao je da ga uzme ali sam mu odmah rekao da mu neću dozvoliti da to ponese sa sobom. Pošto u stanu nije pronašao ništa za šta je Haris bio okrivljen, izašli smo iz zgrade. Ja sam mu tu rekao da sada može da ide kod svog Mikija i da će tamo naćI sve što traži. Bilo mu je jasno da znam kakav je plan skovao i bez rijeći se udaljio.

    U tom momentu sam ugledao Boru Radića kako sjedi u svom audiiju ispred zgrade na ulici. Pošto sam dobro poznavao Boru, prišao sam autu i on je otvorio suvozačev prozor. Rekao sam mu šta se ovde sve dešavalo, pošto je Predrag bio pripadnik njegove jedinice, zamolio sam ga da mu oštro zaprijeti da to više ne čini. Rekao sam mu da ako još jednom dođe u moju zgradi da vrši teror da ću se ja lično obračunati sa njim. Boro mi je odgovorio da ne brinem, da će on sa njim razgovarati u vezi toga i da se to više neće to ponoviti.

    Haris je ostao kod kuće i više ga niko nije dirao. Izgledalo je sve kao da se dobro završilo! Međutim, nakon toga tek su nastale prave provokacije. U nekoliko navrata Mikijev otac, Marinko Ivanović, je u pijanom stanju prijetio komšijama sa puškom, pucajući i galameći oko zgrade, vičućI: "Ubiću ja ove ustaše ovde". Tada nisam sumnjao da je to upućeno meni, jer je u ulazu još uvjek bilo nesrpskog stanovništva, pa mi je bilo logično da misli na njih. Vrijeme je pokazivalo da je taj "ustaša" kojeg Marinko pominjao, ustvari bio ja.

    Ubrzo nakon toga sam otišao kao dobrovoljac da branim mještane na brdo Žuč, jer je prijetila opasnost da ga napadnu muslimani sa Kobilje Glave, koji su već uspjeli da zarobe I zvjerski pobiju sve vojno sposobne stanovnike iz sela Grahovište.

    Nakon mog sedmodnevnog boravka na Žući, maoja majka se vratila iz Subotice. Bio sam presretan što ponovo vidim svoju majku. Sve je bilo lijepo i majka mi je prepričavala dožuvljaje iz Subotice, prićajući mi o mom sinu i njegovim vragolijama.

    ...nastaviće se...
  • vogosca_1992 - 91909 - 24.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pogibija Pece Kuzmana


    Stanislave,

    veoma dobro se sjećam tog vremena i to iz više razloga. Kao prvo, tada sam nakon sedam dana provedenih na Žuči, od 15. do 21. maja, konačno došao kući u "civilizaciju". Kao drugo, dva dana nakon tog mog povratka ubijen je i moj otac. Bala je to subota 23. maja. Kao treće, na dan kada je moj otac sahranjivan poginuo je Peca. Bio je to ponedeljak 25. maj 1992. godine.

    Ima još jedan razlog zbog čega sve ovo dobro pamtim. Moj rahmetli punac je u to vrijeme živio u komšiluku sa Kršama, a meni je dao da živim u njegovom stanu u Omladinskoj ulici. Taj dan kada se sve to desilo u Kršama, moj punac i punica su bili na sahrani moga oca i tako su zbog smrtnog slučaja izbjegli da budu saučesnici u toj tragediji.

    Sve ove što sam naveo, u mojoj glavi mi potvrđuje da je tragedija u selu Krše bila 25. maja 1992. godine!
    vogosca_rat - 91849 - 17.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (8)

    Pretres nepoznatog terena


    Juni i juli mjesec '95. godine bijaše veoma težak period na Sarajevskom ratištu, možda i najteži od početka "Građanskog rata". Borci su unapred bili informisani od svojih komandi šta ih čeka u narednom periodu, tako da su znali da je ovo odlučujuća bitka, biti ili ne biti, pa su se linje odbrane puno ozbiljnije branile nego što je to bilo u svim predhodnim muslimanskim ofanzivama.

    Dani su se smjenjivali, a sa njima i muslimanski napadi na Srpsko Sarajevo. Iz dana u dan, napadi su postajali sve jači i jači, ali ipak, borci su čvrsto držali svoje pozicije. Neke od jedinica nisu izdržale žestoke neprijateljske napade, zbog čega su muslimanske snage naizgled napravile uspjeh u toj ofanzivi. Zbog probijanja pojedinih linija organizovani su kontra-napadi, koji su urodili plodom. Brzim dejstvima bez gubljenja vremena, rezervne jedinice su gotovo sve neprijateljske jedinice vratili na početni položaj.

    Takvu snagu odbrane neprijatelj nije očekivao od srpskih jedinica, zbog čega je bio zatečen i iznenađen, ne vjerujući u ono šta im se dešava na terenu. Daljnji tok ofanzive i razvoj situacije išao je u našu korist, rušio je moral kod neprijatelja, a podizao kod naših boraca, dajući nam uvjerenje da ćemo se na kraju ipak odbraniti od brojnije jačeg neprijatelja.

    Kada je muslimanska ofanziva bila skoro slomljena, krenula je naša kontra-ofanziva na Srebrenicu. Građani i borci Srpskog Sarajeva su sa nevjericom gledali na TV prijemnicima, kojim pravcem idu srpske snage. Kada se pomislili da ćemo krenutu na moralno slomljenog neprijatelja i konačno presjeći njihovu važnu putnu komunikaciju Doboj-Tuzla, i tako potpuno slomiti njegove snage, krenulo se u napad na potpuno drugom dijelu teritorije. Prostor oko Srebrenice je osvojen relativno brzo i mi smo bez borbe ovladali samim naseljem. Kod nas u Srpskom Sarajevu nisu dopirale prave informacije šta se tamo dešava, samo ono što je objavljivala TV "SRNA". Bili smo zaokupljeni svjim problemima, pa na ta dešavanja i nismo pridavali veliki značaj.

    Kada smo konačno krajem jula slomili muslimansku ofanzivu na Srpskom Sarajevu počele su da pristižu nekakve informacije iz Srebrenice.
    Neke muslimanske jedinice su krenule u proboj naših linija i zbog nepoznavanja terena skrenule su duboko u našu teritoriju. Prijetila je opasnost da će rasturene neprijateljske snage izgubljene po našoj teritojiji vršiti diverzije i pljačku stanovništvo po selima. Moralo se hitno nešto učiniti po tom pitanju.

    Na referisanju u 3. sarajevskoj brigadi, komandant Josipović nas je izvjestio o toj situaciji na terenu, a koja je dobijena iz "Glavnog štaba". Izdao mi je naređenje da pripremim "Borbeni vod" ČVP, sa kojim ću da pretresem teren od Vogošće u pravcu Sokoca, na koji se sumnja da su manje grupe zalutale u taj rejon.

    Po završetku referisanja otišao sam u prostorije ČVP i prenio informacije i naredbe dobijene od više komandanta. Tu noć sam sa svojim saradnicima razradio plan našeg zadatka. Sutradan, u sami cik zore "Borbeni vod" dopunjen jednim brojem policajaca iz "Saobračajnog voda", bio je spreman za postrojavanje. Nakon što je utvrđeno brojno stanje, Radmila, personalac u ČVP je upisala u "Ratni dnevnik" imena policajaca koji kreću na zadatak.

    Sve je bilo spremono i krenuli smo marševskim korakom, u koloni po jedan, pod punom ratnom opremom, u pravcu brda koje se zove Motka. U početku je to bilo lagano i zanimljivo za sve borce, pa je raspoloženje za zadatak bilo na visokom nivou. Nakon dolaska na vrh brad, malo smo odmorili i uz pomoć kompasa uputili smo se u pravcu Sokoca. Prilikom kretanja stalno smo koristili topografsku kartu i kompas, pa nam je to bio i jedan vid vježbe koji nismo imali prilike da koristimo do tada tokom rata

    Pošto je bilo veliko interesovanje da se koristi kompas, iskoristio sam ovu akciju kako bi se dodatno uvježbali svi borci sa korištenjem karte i snalaženjem u prirodi krećući se u pracvu određenog zadatka.

    Tokom kretanja koristeli smo i prirodne zankove, poput mahovine na kori drveta, pa je i to bio jedno novo iskustvo za pojedine borce. U početku je to svima bilo veoma zanimljivo. Pretresali smo svaki prostor koji bi nam ukazivao da bi mogao služi kao privremeni zaklon za neku grupu ljudi koja bi se našla izgubljena na tom terenu.

    Kretali smo se polako u širokom luku, duž jednog makadamskog puta koji je vodio u pravcu Sokoca. Kretali smo sa puškama na gotovs, kako bi bili spremni za iznenadni neprijateljski napad. Bio je to ljetni avgustovski dan i bilo je veoma vruće. Zbog vrućine smo morali da često pravimo pauze. U momentima odmora puno nam je pomagalo visoko i gusto olistalo drveće. Već je bilo prošlo popodne kada smo bili blizu Sokoca.

    U jednom usjeku, između dva brda, naišli smo na jednu manju pećinu. U njoj smo pronašli nekoliko opušaka i tragove koji ukazuju da je neko boravio u njoj, ali oni nisu bili svježi pa su pokazivali da je to bilo davno i nije nam davalo sunju da se neprijatelj tu sklanjao u skorašnje vrijeme. Kako ništa nije ukazivalo na to da se neprijatelj nalazi na tom terenu, a umor se uveliko osjećao na svim borcima, odlučio sam da sa jedinicom pođem nazad u Vogošću.

    Pošto zbog geografskog položaja i daljine nismo mogli ostvariti radio kontakt sa našom bazom, da tražimo prevoz nazad, krenuli smo pješke istim putem kojim smo došli, ovaj put u suprotnom pravcu.

    Iako smo se kretali puno brže nego prilikom preteresa terena, ipak umor je učinio svoje, pa su borci često tražili da stanemo i da se malo odmorimo. Dan se bližio kraju, a još uvjek nismo bili stigli u našu jedinicu. Mrak je učinio svoje, zbog čega više nismo mogli koristiti kartu za naš siguran povratak. U našoj jedinici je bilo nekoliko starih iskusnih lovaca, Sale, Slavko i Đuka, koji su dobro poznavali ovaj kraj, a naročito područje Motke, pa smo zahvaljujuči njima bezbjedno stigli u jedinicu. Bilo je blizu ponoći kada smo konačno završili naš policijski zadatak!

    Po završetku zadatka imao sam obavezu da pismeno izvjestim komandu, o dešavanjima na tom prostoru koji smo pretresli i šta smo pronašli tom prilikom.

    Sutradan sam poslao izvještaj komandantu, sa obrazloženjem šta smo zatekli na tom prostoru. Kako je sve bilo čisto i bez sumnje da se neprijatelj skriva na tom prostoru, više se nije poduzimala nikakva akcija po tom pitanju!

    Danas, kada sagledam sve ove činjenice, ono što se desilo narodu iz Srebrenice, trebalo je da se desi i Srbima iz Srpskog Sarajeva. Međutim "one budale se ponovo odbraniše" i spasiše se od pokolja!

    Eto, tako su sarajevski borci pokvarili dogovor između vođa zaraćenih strana!

    Bilo, ne ponovilo se!!!
    kosovski_boj - 91825 - 15.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Istina o Kosovskom boju


    Istina o Kosovskom boju: Ako su Turci zaista pobedili, zašto su svi do jednog napustili Srbiju posle bitke?

    Vekovima posle Kosovskog boja, istorija je modelovana i podešavana kako je velikim silama odgovaralo. U srpsko biće je utiskivana potpuna neistina da je na Kosovu srpska vojska poražena.

    Jedna sasvim prosta činjenica daje potpuni kredibilitet istini da je na Kosovu pobedila srpska vojska a to je istorijska istina da su Turci u Srbiju došli tek decenijama posle bitke.

    Da je turska vojska pobedila ostala bi u Srbiji i ne bi se povukla u Tursku. U ovom videu naići ćete na neoboriv zaključak: Nikada se u istoriji nije desilo da pobednik na ratištu napusti dobijenu teritoriju odmah posle bitke.

    Nije se to dogodilo ni tada jer su Turci sa Kosova otišli kao poraženi. Pogledajte video koji veliku istinu iznosi neskrivenu.

    poturice - 91817 - 14.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Muslimani pre i posle dolaska Turaka na Balkan (1)


    Intervju sa Prof. dr. Salihom Selimovićem

    Odakle Vi vodite poreklo i kada su Vaši preci Selimovići prihvatili islam. Koju slavu su slavili?

    Radio sam nešto i na tome, mada nedovoljno. Ima u tome istine kada kažu "kod majstora je najgore". Još kao dete slušao sam razgovore mog oca sa priteljima i komšijama o mnogo čemu. Jednom prilikom su pričali o svojim starinama. Zapamtio sam da je otac govorio da smo mi Selimovići iz Hercegovine i da smo prešli u islam mnogo davno. Jedan od komšija, mislim da se prezivao Turalić, priupitao je mog oca da li zna kako su se prezivali pre primanja islama, a otac je odgovorio da su se prezivali Vujovići.

    Ja sam na osnovu tih oskudnih saznanja iz detinjstva kasnije uspeo da utvrdim da se taj moj daleki predak Selim islamizirao negde u prvoj polovini 17. veka. Ti Vujovići, potonji Selimovići, živeli su u jednom selu između Bileće i Trebinja. Tamošnji Vujovići su slavili sv. Arhanđela. Kao turske spahije i oficiri raseljavali su se po Hercegovini i Bosni. Među njima je bilo i bogatih zlatara i trgovaca.

    Velika reka srpskog naroda istorijski se račva u tri toka: muslimanski, katolički i onaj glavni koreniti, pravoslavni. Zašto ova okolnost ne može da se iskoristi za mnogo uzvišenije i mudrije istorijske ciljeve, ili ćemo naivno uvek dozvoljavati da nas zavađaju zapadnjaci, Vatikan, turski apetiti, u svakom slučaju, oni koji su žedni balkanske krvi i zemalja i svoje moći?

    Da, srpski narod je bio prava reka. Međutim, istorijske okolnosti su dovele do toga da se u verskom pogledu podelio u tri vere. Nije to samo specifičnost srpskog naroda. Mnogi narodi imaju takvu situaciju, ali su u nacionalnom pogledu ostali jedinstveni. Kod nas je problem u tome što su se naše male jugoslovenske nacije uglavnom konstituisale na versko-konfesionalnom i donekle regionalnom principu. To se desilo i sa Srbima pa su nedavno nastale nove nacije kao crnogorska, makedonska, muslimansko-bošnjačka. Interesima Vatikana i Zapada to svakako odgovara, jer što smo sitniji lakše je sa nama vladati, manipulisati i potkusurivati sa nama svoje imperijalne apetite.

    Pitanje je da li će se sve i na tome zaustaviti. Tu se sada pojavljuje i neosmanizam koji takođe ima svoje planove i interese. Sadašnja Turska je regionalna ekonomska, vojna i politička sila. To će sigurno Vatikan, NATO i SAD znati da iskoriste za svoje ciljeve na Balkanu. Posebna pažnja se i inače posvećuje Srbiji kako bi se njena privreda i finansije što više preuzele čime bi se veoma bitno ugrozio njen politički, ekonomski i vojni položaj i lakše dovršila amputacija nekih njenih delova.

    Muslimanski narod, odnosno srpski narod muslimanske veroispovesti, preinačuje svoj maternji srpski jezik u bošnjački, po deveti put u istoriji menjaju svoje ime!!! Od čega to beže?

    Činjenica je da muslimani i dalje lutaju u svojoj nacionalnoj identifikaciji. To lutanje i toliko puta menjanje nacionalnog imena postalo je tragikomično. U tome se i pokazuje sva tragedija muslimana na našim prostorima. Traganje za svojim identitetom je postalo i predmet raznoraznih manipulacija naših zajedničkih neprijatelja. Ti naši dušmani, o kojima je već bilo reči, dozvoljavali su da se muslimani izjašnjavaju kako hoće samo ne mogu da budu Srbi iako su u ogromnoj većini srpskog porekla, govore i pišu srpskim jezikom i pismom.

    Na saboru u Sarajevu 1993. godine muslimanska verska, politička i intelektualna elita se opredelila po treći put da muslimani budu Bošnjaci. U tom cilju bilo je potrebno da imaju i svoj maternji jezik pa su ga nazvali bosanski, bošnjački. Bez obzira kako se on zvao i laicima je jasno da je to srpski jezik. Sintetičke nacije i jezici su plod aktuelne političke aktivnosti, odnosno odluke, a ne jedan dugoročan društveno-istorijski proces koji je neophodan za stvaranje nacionalnog kolektiviteta, zapravo identiteta. Ne postoji istorijski kontinuitet između bogumilstva i bošnjaštva, kako promotori bošnjaštva to žele predstaviti o čemu sam već nešto rekao.

    Kako pojedinim muslimanskim verskim vođama u raškoj oblasti i BiH, koji traže veliku nevolju, mogu biti bliži Turci, Arapi, mudžahedini ( na koje se pozivaju) od njihove - braće Srba? Da li su svesni da čine užasno zlo sopstvenom narodu. I potomstvu, jer im u nasleđe umesto ljubavi ostavljaju mržnju?

    Mislim da sam dobrim delom na ovo pitanje već dao svoje mišljenje odgovarajući na neka prehodna pitanja. Ne mogu da nama muslimanima Bošnjacima budu bliži ni Turci ni Arapi, niti bilo koji drugi narod od naše braće i sugrađana Srba. Ja se puno puta setim one narodne: "Ko neće brata za brata hoće tuđina za gospodara", kao i "Brat je mio koje vere bio". Nažalost, mnogo često se to zaboravlja. Tih divnih reči se setimo onda kada nas tresne po glavi, ali pošto smo slabog istorijskog pamćenja brzo te udrce zaboravljamo.

    Mi smo, po svoj prilici, rođenjem operisani od istorijskih pouka i poruka. Izgleda da je naš usud da svaka naša generacija mora da se sukobi i međusobno ratuje, doduše i uz mentorisanje i asistenciju naših i starih i novih "prijatelja". Njima je stalo da stalno podgrejavaju verske surevnjivosti, mržnja i osveta da bi realizovali svoje imperijalne planove. Već sam rekao da neke verske vođe prave razdor kod sopstvenih vernika. Umesto da se bave verom oni se bave politikom i svojim stavovima podgrejavaju sukobe i mržnju prema vernicima pravoslavcima. Mislim da oni to rade svesno i dugoročno i svakao uz političku i materijalnu podršku iz inostranstva. Oni vešto koriste trenutno teško unutrašnje stanje u državi i njen sadašnji položaj na međunarodnom planu.

    Budite ljubazni kažite za naše čitaoce nešto o Vama, profesiji, Vašim knjigama, učešću na naučnim skupovima. Ili kako se to kaže o Vašoj biografiji.

    Teško je govoriti o sebi. Mogu vam samo reći da sam rođen 25. oktobra 1944. godine u Tešnju, BiH. Osnovnu školu i gimnaziju sam završio u rodnom gradu, a studije u Sarajevu. Radio sam kao nastavnik istorije i direktor škole u Kladnici i sekretar SIZ za osnovno obrazovanje u Sjenici, zatim kao direktor u Gopdijevu i Sušici (Bijelo Polje). Istorijom kao naukom počeo sam se baviti skoro odmah po završetku studija. Oblast mog posebnog intzeresovanja je poreklo, islamizacija, demografski i migracioni procesi na Sjeničko-pešterskoj visoravni i u celoj Staroj Raškoj ili Raškoj oblasti. Aktivni sam učesnik mnogih naučnih skupova i stalni saradnik više naučnih zbornika i revija. Do sada sam objavio preko 50 naučnih radova koji su publikovani u naučnim zbornicima istorijskih muzeja i arhiva u Srbiji i Crnoj Gori. Autor sam studija "Sjenica" i "Kladnica" i jedan od autora antropogeografske studije "Sjenički kraj". U štampi je nova knjiga "Prilozi poreklu, islamizaciji, migracionim i demografskim procesima u Raškoj oblasti".
    poturice - 91815 - 14.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Muslimani pre i posle dolaska Turaka na Balkan (2)


    Intervju sa Prof. dr. Salihom Selimovićem

    Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod.

    Poznata je i Vaša profesionalna zainteresovanost za kult Svetog Save, i odnos muslimana prema najvećem srpskom svetitelju kroz vekove. Budite ljubazni, budući da se veoma malo zna, kažite nem nešto više o tome.

    Baveći se terenskim istraživanjima u vezi porekla i islamizacije na Sjeničko-pešterskoj visoravni i Polimlju, kao i u celoj Staroj Raškoj, neki najstariji muslimani i muškog i posebno ženskog pola svojim kazivanjima vezana za narodne tradicije dali su mi šlagvort da se malo više zainteresujem za ostatke kulta sv. Save kod muslimanske populacije.

    Moram priznati da sam bio iznenađen odgovorima na neka moja pitanja koja sam postavljao nastarijim kazivačima. Nevedim neke primere.

    Prof. dr. Salih Selimović je istoričar i vrstan je poznavalac tema vezanih za srpsko-muslimanske odnose i probleme koji su se "provlačili" kroz našu, ne mnogo srećnu, balkansku prošlost. Autor je vrednih knjiga, na desetine studija, naučnih radova o poreklu i istoriji Srba muslimanske veroispovesti.

    U razgovoru sa Alijom Tarićem iz sjeničkog sela Kladnice, koji je tada imao 94 godina (umro u 98. 1990. godine) postavio sam mu, između ostalih i sledeće pitanje: "Amidža, zašto često pominješ Savindan u vezi nekog događaj kao za Savindan, po Savindanu". Odgovorio je kratko: "Ovo je zavetna zemlja". U vezi sa tim pitanjem nije više ništa hteo da mi kaže.

    U selu Papiće na Pešterskoj visoravni najstarija žena Zada Papić, koja je tada imala 98, a umrla je 1996. u 108. godini, mi je takođe dala interesantan odgvor. Rekao sam joj da su mi pričali da se za Savindan u mnogim muslimanskim kućama sprema neko posebno jelo pa me interesuje koje je to jelo i zašto to muslimanke rade.

  • "Moj sinko, to jelo je masenica, a tako je radila i moja majka i moja bijača (baba)". Takođe mi je rekla "da za Savicu mora spremiti masenicu".

    Osim ovih primera iz novijeg vremena mora se reći da su muslimani prijepoljskog kraja, Polimlja pa i iz udaljenijih krajeva dolazili na grob sv. Save u manastiru Mileševi tražeći utjehe i leka.

    Donosili su vredne darove i štitili manastir Mileševu kao i svoju svetinju, jer je tu počivalo telo sv. Save. U to vreme imao se utisak da je sv. Sava bio opštenarodni svetac. To je sigurno bio jedan od razloga što je Arnautin Sinan-paša naredio spaljivanje moštiju sv. Save na Vračaru kod Beograda 1594. godine želeći da se domaći muslimani, tadašnji Turci, odvrate od manastira Mileševe i zaborave kult sv. Save.

    U tome nije uspeo već je, naprotiv, tim svojim varvarskim gestom postigao kontraefekat. Do skora na planini Jadovniku na Savinu vodu išle su žene muslimanke koje su nerotkinje verujući da će pijući tu vodi ostati trudne. Ni jedan musliman u tom kraju neće napojiti stoku na toj vodi niti dozvoliti da uopšte priđe toj vodi.

    Ima li smisla razgraničavati muslimansku od srpske književnosti, kada se zna ko su mislimani, čijim jezikom pišu i govore? Kada se zna da smo istog srpskog korena!

    Smatram da nema nikakvog smisla razdvajati književno stvaralaštvo pisaca jednog istog naroda. Govori se i piše istim jezikom i pismom. To razdvajanje nema nikave veze sa naukom i umetnošću. To razdvajanje je samo stvar politike, a kada se ona mnogo meša u nauku i u umetnost zna se kakave će i čije će one biti. Religiozna književnost je nešto drugo.

    Da li ste kao predstavnik intelektualne elite u Raškoj oblasti ali i u Srbiji, imali problema zbog Vašeg doslednog stava poštovanja istorijske istine?

    Oni koji su me osuđivali i koji me i dalje osuđuju, mada u poslednje vreme nešto manje, iz neznanja i nerazumevanja ne zameram im. Njih samo žalim, jer su ih oni koji su vodili politiku zloupotrebljavali. Međutim, nažalost, bilo je onih koji su trebali da imaju znanstveni i intelektualni pristup pitanjima naše prošlosti i sadašnjosti, ali iz pragmatičnih i političkih interesa, da ne kažem profitabilnih interesa, napadali su me i osporavali moja saznanja i mišljenja, i ne samo moja.

    Imao sam situacija kada su me paušalno napadali bez obzira što neke moje radove nisu ni čitali. Neki muslimanski nazovi političari su me jednostavno ignorisali i nisu dozvoljavali da opština u Sjenici pomaže štampanje mojih knjiga "Sjenica" i "Kladnica". Nisu hteli ni da otkupe jedan broj primeraka.

    Direktor biblioteke u Sjenici je 2004. godine otkupio tri primerka moje knjige "Sjenica" na svoju odgovornost što znači da ima muslimanskih intelektualaca koji razumeju o čemu ja pišem ali zbog svog položaja i nezameranja sa onim ekstremnim ne smeju da to javno ispolje. Ove godine je izašla iz štampe moja knjiga "Kladnica" i 200 primeraka, nema ko da je otkupi.

    Da je tu naučnu monografiju napisao neko drugi i sa drugačijim shvatanjima bilo bi otkupljeno i mnogo više primeraka. Ipak je štampanje pomoglo i nekoliko uglednih muslimana iz Sjenice koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. To znači da poštuju moja uverenja i moj rad. Ja im se i ovom prilikom zahvaljujem.

    Kome odgovara podgrevanje muslimasnsko-pravoslavne nesloge, naroda istog porekla, iste krvi, istog jezika, pisma?

    Na unutrašnjem planu podgrevanje nesloge, sukoba i nerazumevanja između muslimana i pravoslavaca odgovara onim političarima i verskim vođama koji na tome grade svoje karijere. Kada im zatreba oni proglase opasnost ili ugroženost vere, navodno i nacije, od druge vere i nacije. U to se obavezno uključuju i mnogi elektronski i pisani mediji čiji je učinak jako veliki, ako ne i najveći. Ja često u šali kažem da su mediji ne sedma već prva sila. To odgovara našim destruktivnim, kriminalu i zločinima sklonim elementima koji mogu da dođu do izražaja samo u smutnim i ratnim vremenima, kako kod muslimana, tako i kod pravoslavaca.

    Oni se tada pojavljuju kao branioci i zaštitnici vere koji su spremni i da ratuju iako apsolutno najveći broj njih nikada nije ni ušao u crkvu i džamiju niti znaju šta je to vera i verovanje. Tada se njima ukazuje prilika da pljačkaju, ruše, pale i ubijaju. Takva delovanja nanose teško popravljive ili nepopravljive štete i sopstvenom narodu. Mnogo vremena i mnogo rada pametnih i čestitih ljudi treba da se takve pojave amortizuju ili uklone, mada se teško zaborave. Onim učenim i dobronamernim u tim vremenima ostaje da samo ućute, jer zbog svog znanja, mudrosti i dobronamernosti mogu da od takvih izgube glavu.

    Ta naša nesrećna nesloga i te kako odgovara našim starim i novim neprijateljima. Osvajači i okupatori naših zemalja Osmanlijska Imperija, Habzburška Monarhija, pa i Nemačka, su se i te kako služili onom univerzalnom Divide et Impera. To danas čine EU i SAD. Mislim da bi Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednice morale u interesu ogromne većine svojih vernika mnogo više da porade na međuverskoj toleranciji i saradnji. Nacionalni i državni interesi treba za sve da su isti.

    I SPC i IZ kao institucije morale bi da mnogo više kontaktiraju preko svojih predstavnika i time amortizuju neke loše političke poteze neodgovornih pojedinaca i sa jedne i sa druge strane, a i nekih publicista i kvazi istoričara. Mislim da bi i država na osnovu svog ustavno-pravnog sistema mogla i trebala da bude rigoroznija i doslednija u sankcionisanju onih koji deluju na trovanju tih odnosa ¿to ima za posledicu političku i uop¿te dru¿tvenu nestabilnost, pa i svakovrsnu nesigurnost.

    Zašto smo naivni i kratkovidi svi mi?

    Eh, zašto? Mnogo bi se i o tome moglo razmišljati i pisati. Trenutni interesi i materijalne koristi velikog dela onih koji su uvek spremni da se udvaraju svemu i svakome počevši od onog u firmi ili ustanovi, pa do onog ko je u nekoj vlasti pa tako i okupatoru, kao i potencijalnom osvajaču. Udvarat će se i crnom đavolu, ako treba. Tako rade oni za koje naš narod kaže da su promućurniji i snalažljiviji. Baš njih briga za nacionalne i državne interese. Takvi ukoliko se i bave politikom rade to samo da bi ostvarili svoje kratkoročne materijalne interese i obezbedili samo svoje porodice. To je za njih trenutno profitabilno.

    Takvo ponašanje jeste izraz kratkovidosti koje nanosi ogromnu štetu opštim interesima. Neki su, opet, malodušni i ne vide mogućnost da se nešto bitno promeni na bolje u smislu nacionalnih, ekonomskih i državnih interesa smatrajući da sve rešava neko drugi i moćniji. Oni delatnici i pregaoci koji shvataju svu pogubnost takvog kratkovidog i naivnog gledanja i ponašanja i koji se bore za šire i dugoročnije interese naroda i države često se baš oni kod većne naroda smatraju naivnim, pa čak i budalama, jer mnogi dobro naplaćuju svaku reč i svaki svoj korak.

    Da li je naivnost u suštini izraz jedne duboko usađene dobrote u čoveku pa da zbog toga i ne vidi svu pokvarenost i grozotu u ponašanju i delovanju mnogih ljudi? Dobri ljudi ne misle, bar ne odmah, na šićar i brzo zaboravljaju zla i ne misle na osvete, ali su i lako povodljivi što zli i nemoralni znaju dobro da iskoriste i zloupotrebe. To se, u izvesnoj meri, može kazati i za dobar deo našeg naroda.

    Mislim da i opšta krizna situacija u okruženju i šire deluje deprimirajuće i defetistički na dobar deo naše političke i intelektualne elite, a ne samo na šire narodne mase. Gubi se i nada u neku sigurniju perspektivu. Tako se rađa i plodno tlo za svakovrsne mimikrije i konformizam i za ostvarivanje kratkoročnih želja i potreba.

    Prof. Selimoviću, da li se vekovni latentni sukob zbog istorijskog nerazumevanja, i nemirenja, koji silni podgrejavaju, kad god im se prohte da Balkanom teče slovenska krv, bilo muslimanska ili pravoslavna, može nekako zaustaviti za sva vremena? Kako da se prevaziđe, ta do sada, najcrnja nepomirljivost?

    Na ovo pitanje je teško dati neki optimistički odgovor, jer i mi sami toj neslozi doprinosimo iz ličnih, grupnih ili partijskih interesa. Od srednjeg veka imali smo uvek neku tuđu državu koju nismo mogli da volimo. Kada smo ponovo stvorili svoju državu teško se navikavamo da je poštujemo kroz uvažavanje i dosledno sprovođenje zakona i pravila zajedničkog života. Među nama i u običnom , a ne samo u političkom životu ima dosta arogancije, netrpeljivosti, isključivosti. Sve je to plodno tlo za destruktivno delovanje iznutra na slabljenju celog državnog ustrojstva, društvenog ponašanja u smislu uvažavanja razlika i posebnih interesa. Verski faktor je uvek pogodan za neprijateljsko delovanje kako iznutra tako i izvana. U poslednje vreme primetna je politizacija u radu verskih institucija. Sigurno ni to nije bez mentora sa strane. Balkan, "taj olujni ćošak Evrope" i "bure baruta" koje je uvek spremno da eksplodira, od pamtiveka je zbog svog geostrateškog položaja na udaru velikih sila. Ni danas se nije ništa promenilo. Ko je bio gospodar Balkana bio je ili je mogao postati gospodarem Bliskog istoka, Crnomorskog basena i Kavkaza. Veliki imaju samo jedno pravilo: "Ili se skloni ili se pokloni". Imam utisak da se tzv. istočno pitanje još nije definitivno rešilo, a očigledno je da se još sprovodi i poznati Drang nach Osten. Ipak da se poslužim onom čuvenom Pa¿ićevom: "Nema nam spasa, ali nećemo propasti".

    Nastaviće se!
  • dejton - 91813 - 14.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Proteklo 19 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma


    Dejtonski sporazum je zaustavio rat, riješio mnoge nesporazume, svi njeni narodi su prihvatili samostalnu cjelovitu državu BiH sa novim društvenim uređenjem. Zašto onda ovaj datum nije državni praznik, koji je donio mir i olakšanje svim narodima na tom prostoru? Borba muslimana za islamizacijom BiH ne dozvoljava ovaj praznik jer ih sprečava u njihovim krajnjim ciljevima!

    Srna - 14. 12. 2014 11:31
    Proteklo 19 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma

    SARAJEVO - Na današnji dan prije 19 godina u Parizu je i zvanično potpisan Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, poznatiji kao Dejtonski sporazum, čime je okončan građanski rat u BiH.

    Sporazum su, u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD Vorena Kristofera, potpisali nekedašnji predsjednici Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman, te Alija Izetbegović iz BiH.

    Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan bila je podjela BiH po ključu 51 odsto teritorije Federaciji BiH i 49 odsto Republici Srpskoj koji je usaglasila kontakt grupa.

    Potpisnici su se obavezali da međusobne odnose regulišu prema Povelji UN, Završnom helsinškom aktu i drugim dokumentima OEBS-a, kao i na međusobno poštovanje suvereniteta i rješavanje nesporazuma na miroljubiv način.

    Dejtonski sporazum je postignut u vazduhoplovnoj bazi Rajt Paterson kod Dejtona, u američkoj državi Ohajo.

    Konferencija je trajala od 1. do 21. novembra 1995. Glavni učesnici su bili Milošević, Izetbegović i Tuđman, američki posrednik Ričard Holbruk i general Vesli Klark.

    Dejtonski sporazum bio je kulminacija "šatl diplomatije" koju je otpočeo Holbruk sa svojim timom pod pokroviteljstvom SAD.

    "Šatl" se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano, kontakt grupa šatl diplomatije igrala je ulogu kurira i moderatora koji su prosljeđivali i moderirali zahtjeve zaraćenih strana.

    Mnoge osnove i preduslovi Dejtonskog sporazuma započeli su zapravo "šatl diplomatijom" još godinu dana prije završne konferencije.
    bosna_danas - 91794 - 11.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    RE: Došlo vrijeme da spaljujete iluzije


    Jasno je meni da bi ti ovde pokušavao pisati o Dodiku i njegovoj stranci, ali to ja neću sa tobom da raspravljam! Nismo ti i ja u toj državi da vodimo brigu ko tamo vlada! Neka narod koji živi u Republici Srpskoj sam sebi bira one koje misli da će ih voditi pravim putem!

    Ja želim da kažem šta je po mom mišljenju najveći problem u Bosni, zbog kojeg nema napretka, a problem ja upravo vidim, u davnoj prošlosti, koja je danas temelj muslimanske političke elite! Kod tebe je ista stvar, hajde da pričamo o četnicima, a da ne pričamo o agama, begovima i kmetovima!

    Što se tiče stare istorije, ne treba biti puno pametan pa logičnim putem shvatiti kako se islamska vjera širila po tim prostorima. Već sam pisao u prethodnim mojim tekstovima, da vama ni Alah ne bi moga dokazati šta je bilo, ako to vama danas ne odgovara, pa tako vidim i po tvom komentaru da je i kod tebe ta ideologija na snazi! Vaša današnja istorija koju zagovarju vaše vođe, sastavljena je iz različitih vremena, i to ne cjelovita, nego vađena iz konteksta, samo ono što vam u ovom trenutku odgovara. Tako ste uzeli za vas najpovoljniji dio istorije iz Turske, iz Austro-ugarske i na kraju, najviše iz SFRJ, u kojoj ste dobili naciju, na osnovu koje pokušavate uzeti tuđi jezik i tuđu zemlju da bi njome vladali.

    Tvrdiš da je prije Francuske revolucije 1789. pričati o modernom nacionalnom identitetu, bilo gdje pa i ovdje, neozbiljno. Ako je nacionalno pitanje rješavano u 18. i 19. vijeku, zašto tada onda niste dobili svoj nacionalni identitet, ukoliko ste vi u tom periodu vladali Bosnom? Neko vam to nije dao, vjerovatno zbog toga što tada svog "nacionalnog identiteta" niste ni imali jer ste vjerovali u ono što jeste - da ste vi Srbi islamske vjeroispovjesti!

    Po pitanju Islama, potpuno se slažem da je bio određen izbor, na osnovu kojeg se stvarao Islam na tim prostorima. Možda vaši pradjedovi zbog sramote koja ih je vjekovima pritiskala, nisu prenosili sa koljena na koljeno svojim unucima, šta se dešavalo u ta davna vremena, ali su zato pravoslavni Srbi ponosno govorili svojim unucima, šta su sve izdržali i kroz šta su sve prolazili, dok ste vi vladali Bosnom!

    Pa da krenem redom, evo do kakvog je zaključka moja logika došla!Selektiranje islamskog stanovništa se vršilo tako što su uzimani samo oni za koje se pretpostavljalo da se ne mogu više nikada vratiti na staru vjeru. Pretpostavka je da su se pojedine imućnije porodice dogovarale da neki od braće pređe na Islam kako bi zaštitio svoju bližu rodbinu od "zulumčara" koji su vladali Bosnom. Tako je Turska stvarala vladajuću strukturu u Bosni, jer im je bilo lakše vladati pomoću domaćeg stanovništva nego slati svoju vojsku iz Turske.

    Svi znamo da je Turska vojska bila sastavljena od janičara i to ni vi ne možete pobiti! Dakle, janičari su postali tako što su Srbi davali "Danak u krvi"!

    Jedan dio Janičara je nakon vojne službe ostajao u Bosni, dobijali neke trgovačke radnjice u gradovima ili komad zemlje, zavisno kako je ko zamišljao stvarati svoj dom i podizati porodicu. Pretežno su se opredjeljivali na trgovačke radnje, a to dokazuje da je 1992. godine, 62% Bosne po katastarskim knjigama bilo vlasništvo pravoslavnih Srba.

    Ako je Turska svake godine nasilno uzimala, pretpostavljam, 300 srpskih dječaka, nakon pesto godina od njih je nastalo 150 hiljada muslimana. Svi su oni stvorili svoje porodice. Naravno, za to vrijeme se i umiralo. Pošto je natalitet u to vrijeme bio visok, jer se imalo mnogo više djece nego danas, dolazi se do zaključka da je muslimansko stanovništvo u Bosni dostiglo brojku od 600 hiljada.

    Tu moju pretpostavku potvrđuje popis stanovništva u Bosni pod Astro-ugarskom, koji je ovako zabilježen:

    Izvod iz popisa stanovništva BiH 1910. godine
    VjeroispovjestBrojUdio
    Srpski pravoslavci825.41843.49%
    Muhamedanci612.13732.25%
    Rimokatolici434.06122.87%
    Židovi11.8680.62%
    Ostali14.5600.77%


    Po ovome može da se zaključi da je Bosna u to vrijeme bila pretežno srpska zemlja. Međutim, muslimani su planski radili na natalitetu u Bosni, pa su se skoro učetvorostručili za zadnjih sto godina. Srbi su se suprostavljali okupatorima pa su masovno ginuli u svim ratovima, što je uticalo da je broj muslimanskog stanovništva znatno premašio srpsku populaciju u BiH. Taj isti program muslimana u Bosni je prenešen na Kosovo, koji je drastično promjenio nacionalnu strukturu u korist Albanaca.

    Što se tiče drugih država na Balkanu, pa i Austrougarske, oni su nakon pada Turske imperije, protjerali muslimansko stanovništvo kao okupatora sa svojih prostora. Zbog toga danas izgleda da je Balkan nasaljen pretežno hrišćanskim stanovništvom.

    Tačno je da svijet gleda na BiH kao jednu državu, a da je ona unutar zajednica dva entiteta plus Brčko distrikt i da je to naš unutrašnji problem. Na nama je da se dogovorimo kako ćemo i sa kojim interesom nastupati ka svijetu. Međutim, tačno je i to da se mi još uvjek nismo dogovorili da živimo po Detonskom sporazumu koji je potpisan kao garant mira na tim prostorima, zahvaljuči FBiH (čitaj muslimanima), pa tek onda treba da dogovorimo strukture za vanjsku politiku BiH. Iako smo jedna država, svaki političar iz FBiH (čitaj musliman) koji je prestavljao BiH izvan njenih granica nije prestavljao cjelokupan narod nego samo svoj iz kojeg potiče. Dejtonski sporazum je dobar za srpski narod u BiH i oni će prihvatiti da žive po tom sporazumu, ali ga muslimani ne priznaju niti poštuju, niti ga slave, kao što bi trebali svi narodi da ga slave, i to kao veliki praznik.

    Ti kažeš, citiram:

  • "Logika srpske politike je bila - da mi zadržimo teritoriju, muslimani će zbog zajedničke BiH pristati na podjelu, pa ćemo mi poslije na vrata. Tako nije bilo, jer je Bošnjaka masa, država opstala, Zapad neće Rusiju i osamostaljenje RS-a, i sada kad Srbi treba da progutaju gorku pilulu i formiraju zajedničke institucije nastala je frka sa Dodikom već 8 godina. Sa velikim silama se ne može poigravati, danas ovako, sutra onako."

    Ovo što ti gore navodiš, to je samo vaša pusta želja jer mi i dalje imamo svoju teritoriju, doduše znatno manju nego što nam je po knjigama pripadalo!

    Sad ja tebe da pitam, otkud ti ideja da se Srbi kaju zbog potisanog "Dejonskog sporazuma", kad je to praznik u Republici Srpskoj? Zašto ga muslimani ne prihvate kao takvog ako znamo da je na osnovu njega zaustavljeno krvoproliće u BiH?

    Niko od Srba ne traži da treba da progutaju gorku pilulu i da prihvatimo vaša pravila igre. Od nas se traži da se dogovorimo, a pošto vi stalno očekujete da će velike sile da nas "demokratski" prisile na vaša pravila, mi se još uvjek nismo dogovorili. Kako vrijeme odmiče vi ste na večem gubitku nego Srbi.

    Koliko se ja sjećam, kada se '95. godine Alija Izmetbegović vrati iz Dejtona, on je rekao: "Ovo je sve što smo ratom mogli dobiti, sad nam predstoji politička borba za cjelovitu BIH!" Tada je prvi puta bilo jasno da je je Alija ono što je dogovorio i održao obećanje, tako da je jasno ko se igrao sa velikim silama i do podne govorio hoću, od podne neću, prihvatiti dogovoreni mir!

    Vaša borba za cjelu BiH nikada nije stala, ovo što ti radiš, je borba koju je Alija '95. godine tražio od vas!

    Ko se kome inati može da se vidi iz vaše šuplje politike (čitaj Bakirove), koja samo ratom može da se završi! Vrijeme radi za nas, to ćeš i ti viditi jednog dana!

    Žao mi je što je tako, zato nama treba onaj bahati "Baja" da vam u brk kaže šta misli, očito da sa vama drugačije neće moći da se završi ovaj mirovni proces, nego da vam kažemo "Zbogom".
    Nisi odgovorio ni na jedno moje pitanje u prošlom tekstu, a prešao si na drugu temu, što znači da te istina boli pa ne želiš o njoj da pričaš!
  • bosna_komentari - 91783 - 11.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Tkz. Majke Srebrenice


    Kad je neko ovako pametan kao Munira, onda definitivno zaslužuje da prestavlja svoj narod! I da hoće, ne može da sakrije da živi kao bubreg u loju!

    bosna_buducnost - 91775 - 10.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Kome treba ovakva Bosna?


    Srna - 10. 12. 2014
    Galijašević: SDA pravi islamsku državu u BiH

    BANJALUKA - Politički analitičar Dževad Galijašević rekao je Srni da potpredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić izjavom o "genocidu u Srebrenici" pokazuje "licemjerje, neobavještenost i želju da se konačno realizuje san Alije Izetbegovića i formira islamska država u BiH".

  • "Pravna kvalifikacija zločina u Srebrenici, koju zastupa predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, predstavlja veći problem za SDA nego savez sa onima koji su taj zločin počinili. SDA je protiv pravne kvalifikacije, ali nije protiv organizatora i izvršilaca zločina samo zato što zločin u Srebrenici predstavlja dogovor i zajedničko nedjelo pojedinaca iz SDA, SDS-a i njihovih pokrovitelja Amerikanaca", ocijenio je Galijašević.

    On je rekao da je jasno da zamjenik predsjednika SDA "Bakir Izetbegović vodi politiku obračuna sa Tihićevim ljudima, što ustvari predstavlja obračun sa Bošnjacima u Srpskoj koji će i naredne četiri godine biti opozicija u svojoj državi - Republici Srpskoj i koji će rješenja vlastitih problema tražiti van republičkih institucija".

  • "Bakir Izetbegović time slabi Tihićeve kadrove u svojoj stranci, obračunava se sa Tihićevom politikom, a od SDA pravi bošnjačku stranku za 'frtalj BiH' i realizuje san svoga oca - formiranje islamske države, kojoj više odgovara naziv 'fildžan država'", ističe Galijašević.

    On je rekao da će rezultat te politike biti odlazak Bošnjaka iz Republike Srpske, ali i odlazak ono malo preostalih Srba iz Federacije BiH, što će predstavljati nastavak etničke homogenizacije Bošnjaka na četvrtini BiH, odnosno na pola teritorije Federacije.

    Galijašević kaže da dok je Bakira Izetbegovića na političkoj sceni nema te reforme koja može pomoći da se BiH vrati na evropski put.
  • bosna_danas - 91767 - 09.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    RE: Došlo vrijeme da spaljujete iluzije


    Hazime Orloviću,

    Potpuno se slažem sa tobom da su nasilne metode u Bosni sporne! Nasilna islamizacija je poremetila međuljudske odnose u Bosni. Bosanski političari i to negiraju, govoreći da su samovoljno prelazili na Islam, da bi spasili porodice od zuluma. Ali ipak, i to znači, Islam je došao silom. Turci nisu mijenjali govor na tim prostorima, zadržavši srpski kao jedini jezik, ali su ga muslimani vjekovima, malo po malo mijenjali, tako da se na kaldrmama Bosne osjećalo, ko je raja, a ko vlast.

    Od dolaska Turaka, pa do danas, stalno se silom rješavaju problemi na tim prostorima. Prvi put svi narodi dobijaju jednakost u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. To su uistinu nacije koje su tada živile na tim prostorima. Sve ove nove nacije su nastale cijepanjem srpskog naroda kroz postojanje SFRJ.

    U stranim knjigama piše, da su nekada davno na ovim našim prostorima živili su Belo-srbi, koji su primili hrišćanstvo u 7. vijeku, a ne Sloveni kako vi to danas tumačite.

    Neću ti prepričavati istoriju jer vi i tako i tako imate svoju para-istoriju koju vam ni sami Alah ne bi mogao danas promjeniti.

    Zahvaljujući slabo obrazovanom narodu iz FBiH koji kad vidi da je nešto srpsko neće ni pokušati da pročita, političari su ih dobro uputili, oni u napred kažu to je laž. Mogu da pročitaju strane knjige istorije, radi uporedbe sa svojim saznanjima, ali ne žele ni to. Ipak je lakše vjerovati svome, nego mučiti se i pročitati pravu istinu. Vaši današnji političari to koriste i kreiraju istoriju po svojoj mjeri. Nek im to služi načast!

    Pogrdni nazivi za Republiku Srpsku i ne intrigiraju srpski narod jer i oni imaju svoje nazive za FBiH od kojih je Pederacija jedan od ljepših naziva.

    Činjenica je da niko iz Srpske, pa makar se on zvao Sejdo ne bi pokušao ukinuti taj entitet, ali prenijeti nadležnosti na BiH i ostaviti Srpsku kao praznu olupinu bi svakao pokušali da odrade.

    Sada da te pitam, jesu li političari i narod iz FBiH zaslužili da im Srpska prepusti svoje nadležnosti koje su garancija opstanlka srpskog naroda na tim prostorima? Da li je tebi jasno, ako bi se prenijele sve te nadležnosti na BiH, da bi srpski narod masovno iselio iz BiH, kao što je to uradio u februaru i martu 1996. godine. Tvojim političarima je to potpuno jasno i iz tog razloga se pokušava uzeti nadležnost od Srpske.

    Da li to želite?

    Ako vam je jasno da bi se to desilo, zašto toliko potencirate na tome? Zašto ne ostvite ovaj status, a okrenete se ekonomskom oporavku zemlje? Radi napetosti i pritiska iz FBIH na Republiku Srpsku, strani investitori nemaju hrabrosti da ulože novac koji bi ekonomski oporavio BiH. To je glavni problem za tu nestabilnu državu!

    Pošto ukidanje RS vodi u novi rat, a vi bi pravno bili agresori nad srpskim narodom u BIH, od te ideje se odustalo i krenulo sa planom oduzeti snagu entitetima.

    Što se tiče trgovine mrtvima, na tome su najviše profitirali političari iz Federacije. Svaka izborna kampanja im je sa ratnom zastavom pa i onih partija koje sebe prestavljaju multietničkim strankama. Postali su bogatiji i moćniji više nego što je sam sultan svojevremeno bio. Primjera radi, pogledaj one "majke Srebrenice"! Vozaju džipove, sjede u Njujorku u UN-u i drže govore! Slušaju ih svo presjednici svijeta, kako su Bože one pametne! Ha ha haaa...

    Sve to neko mora da plati, a šta ti misliš ko? Ako misliš da to plaća Izetbegović, Lagumđija, Komšić i ostali političari FBiH iz svog džepa, onda se grdno varaš!

    Najviše si me iznenadio u tvom tekstu sa ovim odlomkom u kojem kažeš da ja zamjeram Hrvatima i muslimanima što su se udruživali sa okupatorima protiv srpskog naroda! Ne mogu da vjerujem da si toliki plitak sa razmišljanjem i da porediš okupatore koji su uz pomoć domaćih izdajnika ugnjetavali srpski narod na njihovim ognjištima, sa jednom Rusijom!

    Da li ti to pokušavaš uporediti Turke i Austro-ugare sa Rusima?

    Rusija nikada nije napala našu zemlju, nikada nas nije bombardovala i nikada nije postavljala pravila po kojima morama raditi! U svim ratovima protiv okupatora, Rusija je bila naš saveznik! Kod vas je problem Rusija jer je pretežno pravoslavna zemlja. Pošto ste vi u pravoslavlju vidili svoje neprijatelje, vam su i Rumuni i Bugari, i Grci i svi drugi pravoslavni mrski kao i Rusi!

    Što se tiče tenkova, ja lično ne podržavam ni domaće tenkove, a kamo li strane u našoj zemlji. Nama nije potrebna armija! Biti okruženi zemljama članicama NATO-a, ja ne vidim iz kog razloga nam je potrbna vojska. Da li možda imamo namjeru da se odupiremo NATO-u ili ne daj Bože da ga napadnemo!

    Mislim da nam je policija sa dobrom opremom sasvim dovoljna da što duže vodimo nove građanske ratove, pa je vojska samo jedno nepotrebno trošenje novca i obavljanje tuđih prljavih poslova po svijetu. Ako će nas NATO napasti onda je bolje da nemamo armiju jer neće imati razloga da nas bombarduju kao što su to uradili zadnji puta za "vaše potrebe".

    Ti kažeš:

  • "Bosanski muslimani do juče nisu imali ni naciju, o nacionalnim institucijama da ne govorimo, a države ni danas nemaju. I Srbi i Hrvati imaju sve to već više vjekova. Pa ko je tu najveći nacionalista?"

    Ako iole razmisliš svojm glavom o ovome gore što si napisao, odgovor ti se sam nameće, koji ste vi narod!

    Reci ti meni, ko je veći nacionalista od onih koji tek prave naciju? Da li smo mi nacionaliste što to pitanje riješili kad i svi ostali narodi u Evropi i ne dozvoljavamo da od naše zemlje i našeg jezika pravite svoju državi tj. jezik? Vi pravite lakrdiju od svog porijekla!

    Danas muslimani na prostorima bivše Jugoslavije promovišu Bošnjačku naciju i jezik, i time žele da kažu da su oni pravi vlasnici Bosne. Srpski jezik je potpuno iskvaren u hrvatsku varijantu sa ubačenim nepotrebnim slovom "H" gdje god je to bilo moguće i puno Turcizama. Mislim da nema potrebe ni dokazivati da postoji bosanski jezik jer je to svima jasno! Još samo treba da se složimo da bude po vašoj volji, jedna glava, jedan galas i Srbi mogu slobodno da se spakuju u lijepu materinu!

    Srbi su živjeli u jednoj zemlji, za koju su dali veliki broj ljudskih životač što kroz borbu, što kroz zločine okupatora i njihovih saveznika počinjene nad njima. Zbog toga su željeli da održe tu zemlju u kojoj su imali svoje snagu da se odupru okupatoru i sigurno utočišteć. Titova ideologija stvaranja novih nacija na uštrb Srba, razbija jedinstvo srpskog naroda i samim time daje šansu novim nacijama za stvaranje svojih država. Vi ste u tome vidjeli svoju šansu i razbuktali nacionalistički pokret na tim prostorima. Apsurdno je to što se kunete u Titovu BiH, a ne priznajete i razbili ste Jugoslaviju koju je on gradio! Srbi su pravno i moralno polagali pravo da nakon cijepanja Jugoslavije, za koju su dali preko dva miliona života, od te zemlje stvore svoju veliku državu. Upravo onakvu državu kakvu je kralj Aleksandar trebao da napravi. Međutim, danas im to Svijet nije dozvolio. Ali to neće moći da zabrani sutra ili prekosutra, jer Zapad uveliko podržava veliko-albanski nacionalizam! To samo pokazuje da Zapad želi da razvije nove krvave ratove na Balkanu! Pitanje je vremena kada će početi, a onda kom opanci, kom obojci!

    Na veliku žalost, zbog naše nesloge tu se ništa ne pitamo! Velike sile će da odluče kad će to da krene, a mi kao i uvijek ćemo da uzmemo puške i da se međusobno ubijamo!
  • bosna_danas - 91749 - 08.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Život u Sarajevu, želim da bježim!


    Dok jedni maštaju da bi im bilo bolje ako pokore Republiku Srpsku, drugi maštaju da odu iz korumpirane Bosne, i voljenog Sarajeva. Ludilo među narodom, moj može kako hoće samo da tvog skine sa vlasti! A šta posle?

    Objavljeno: 7. Decembar 2014. godine
    Život u Sarajevu, želim da bježim!


    Ljudi koji dođu u naš grad oduševljeni su. Pojedu ćevape, baklavu, pitu i to im je vrh. Na web stranicama slike su Baščaršije, Sebilja, Bijele tabije i stvarno kad čovjek pogleda sa strane pomisli to je divan grad. I jeste, Sarajevo je divno ali kako je živjeti u njemu?

    Mlad sam, student, nije ni bitno kojeg fakulteta ni godine, iz Sarajeva sam, tu sam se rodio, odrastao i tu se borim da ostanem normalan.

    Treba li govoriti da sam nezaposlen? Treba li napominjati da mi roditelji rade za 400 maraka? Ja i većina mojih prijatelja biramo kafiće u kojima je kafa ostala na marku i po, da popijemo studentsku. Sa druge strane djeca bogatih političara voze auta od 100 hiljada maraka, razvlače djevojke kao žvaku, ljetuju u Španiji, a zimuju u Austriji ili Švici. Njima je lijepo, možda njima ona slika Baščaršije znači isto kao i strancu. Meni ne.

    Oni koje ja poznajem i sa kojima se družim, a većina su u gradu, nemaju za piće. Kuckamo se po dvije marke ako neko izlazi sa djevojkom da može platiti ceh. Kad već spominjem izlaske u gradu, ne postoje dva normalna mjesta gdje nema kockastih glava, manijaka koji će te ubiti jer ih krivo gledaš. Našmrkanih i isfrustriranih budala koji čekaju samo riječ ili pogled da bi pokazali da su mangupi. Bez obzira što si sam, bez obzira što si sa djevojkom. Nema kulture, niti poštovanja. Oni će vas poniziti, zato su tu, žive da pokazuju silu. U Centru odjekuju Ćane i Jane a koncert Zdravka Čolića jedan je od rijetkih koji nije krkanski u zadnjih par godina.

    Aca Lukas slomio je Zetru, a Prljavo Kazalište jedva napuni Dom mladih, to govori mnogo.

    Raja koja ne voli kič i šund satjerana je u rupe. Ogradili smo se u neki svoj maleni svijet i borimo se da nam ga ne unište, ali gubimo bitku.

    Vožnja u gradskom prevozu posebna je priča. Gotovo uvijek u tramvaju je incident, džeparoši, školarci željni dokazivanja, narkomani, revizori. Ti tramvaji najbolje pričaju priču ovog grada, šljam i bijeda, nekultura i provincijalizam, svi zajedno voze na Ilidžu ili na čaršiju. Gdje god da pođete, stići ćete na isto.

    Mnogi prijatelji završili su fakultete, zaposliti se bez štele je nemoguća misija, to je već otrcano. Oni koji rade prijavljeni su na minimalac, a platu dobijaju svakog trećeg mjeseca. U državnim firmama rade oni isti bahati sinovi političara. Fakultete su završili, a da se čestito ne pojave na ispitima.

    Mi igramo Bingo, i u životu i u kladionici. Pune su i većina nas, bijednih, čekamo taj broj koji će nas pogurati. Ali ne dolazi, ta dvica ili tridestka ne pada jer smo prokleti. Ne izlazi taj broj koji bi nam omugućio da živimo.

    Ostaje pivo u parku. Ostaje: "Imaš li ti marku?" Ostaje: "Jes vidio ko je sinoć dovezao komšinicu u bijesnom autu??" Ostaje : "Jesi čuo koga je sinoć upucao xx"? U Markiju je svirao Sinan. U tramvaju je izboden xx!

    Ni snijeg više ne pada, kao da se i njemu gadi doći u Sarajevo. Razumijem ga. Želim da bježim, kao i ogroman broj mojih prijatelja. Znam da bi mi i ova bijeda i sivilo nedostajalo ali...
    Bilo bi lijepo negdje iz Švedske opaliti lajk na Sebilj.
    bosna_danas - 91745 - 06.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    RE: Došlo vrijeme da spaljujete iluzije


    Hazime Orloviću,

    Ne znam koliko imaš godina! Ako si mlad onda ti opraštam što pričaš o zadnjih osam godina? Ako si učesnik rata onda ti opasno zamjeram, mogu slobodno da kažem, jednom velikom bezobrazluku koji navodiš u svom tekstu.

    Ti znaš da, mediji i svi zvaničnici u BiH imaju obavezu da izgovoraju ime entiteta. Kod naroda u FBiH nije takav slučaj! Mnogi ili velika većina ga zovu srpski ili manji entitet, a Republika Srpska je za njih veoma teška za izgovor. Mislim da ćeš se složiti sa ovom mojom konstataciom, ako imalo razmišljaš svojom glavom!

    Nego da se vratim na tvoj tekst koji si napisao.
    Ti kažeš:

  • "Za bjedu u BiH dio krivice snose politike sva tri naroda, ali ipak najviše rat u kome su Srbi vodili glavnu riječ, i ovih zadnjih 8 godina gdje srpska nacionalna politika kroz Dodika vodi orkestar. Ne svaljujem krivicu ekskluzivno na Srbe, ali Srbi zbog povlaštene ustavne pozicije imaju najveću moć, pa i najveću odgovornost za stanje. SDS mi je drag, jer ga vodi Bosić koji je intelektualac, a da Baja pjeva svaki dan poljem se širi miris ljiljana ne bi mi pasovao, jer je nabusit i bahat. Ne volim takve ljude."

    Pa vidi Hazime, ja pamtim malo dože od tih osam godina koje ti navodiš!

    Kao prvo, Dodik je došao na vlast zahvaljući strancima koji su u njemu kao socijalisti vidili čovjeka koji će srušiti Republiku Srpsku, prije svega, jer je on nije ni stvorio. Tada su svi iz FBiH vidili svoju političku pobjedu, neostvarenu ratnom taktikom.

    Šta se tada desilo, zašto je Dodik skrenuo sa vašeg kursa? Dodik je vidio šta SDA uz pomoć stranaca smišlja za Republiku Srpsku, suprostavio se tome, pa je danas u muslimanskim krugovima, inače, najvećim nacionalistim u bivšo Jugoslaviji, a danas u BiH, okarakterisli ga većim nacionalistom od samih tvoraca Republike Srpske.

    Kao drugo, muslimanskim političarima i njihovom bezobrazluko upravo treba ovaj bahati baja, koji će u brk da vam kaže, "ma odjebite bitange bezobrazne"!

    Kao treće, ovi koje ti navodiš da voliš, poveli su srpski narod u odbrambeni rat i vladali punih šesnaest godina, imaju veliko odgovornost što je stanje u BiH takvo kakvo jeste!

    Otkud tolika vaša ljubav prema njima danas?

    Očito, onaj isti scenario koji nije upalio sa Dodikom je pripremljen za intelektualca Bosića, i tebi je to jasno pa si ga preko noći "zavolio"!

    Ko je stvorio a ko srušio Jugoslaviju?

    Vidiš, tu se krije jedan veliki problem koji sve vas boli, što je sve bivše Jugoslavije stvorio i oslobodio od ropstva, upravo srpski narod, dok ste vi za to vrijeme služli okupatorima!

    Nadolazeća demokratija koju vi danas pokuašvate ugurati u BiH jedan čovjek jedan glas nije bila poželjna u bivšoj Jugoslavi, jer je polovina stanovništa bila Srbi i kao takvi bi uvjek vladali Jugoslavijom. To je razlog što je srušena iako je u toj državi veoma dobro gledano da bude zastupljen nacionalni ključ.

    Nova BiH nije bila takva! Pobjedom SDA na izborima 1990 godine u BiH su poremećeni svi ključevi koji su davali sigurnost svim nacijama. Gdje god je SDA bila u večini, njihovi glasovi su bili protiv srpskog predloga, i tako ponižavali srpski narod u cjelini, a BiH vodili ka uništenju. SDS, kojeg ti kažeš da voliš, je tada bio bojkotovan na svim nivoima vlasti, iako su bili u koaliciji sa SDA.

    Zašto sam krenuo u rat protiv takve BiH?

    Mogu da kežem da potičem iz komunističke porodice, koja je dala svoj doprinos u stvaranju Jugoslavije. U to vrijeme, nacionalnost i vjera me nisu zanimale! Nisam bio član nijedne političke stranke. Za mene je tada bio najvažniji sport, pa sam zbog toga kao jedini u Vogošći sportske privatne djelatnosti pokušao da razvijem bodi-bilding. Pošto je ta grana sporta zahtjevala određenu lokaciju, podnosio sam zahtjeve u IO Vogošća ili radnim organizacijama, za čiji sam prostor bio zaintersovan.

    Svi moji zahtjevi su bili odbijeni!

    Zašto su bili odbijeni? U opštini su članovi strank SDA uvijek glasali protiv moga zahtjeva, samo zato što sam Srbin! Provjereno istinito!

    U društvenim radnim organizacijama sam bio odbijen jer su svi direktori bili muslimani, nakon izbora postavljeni na te funkcije. Možda ćeš da kažeš da nisu imali potreba da mi izdaju taj prostor. Jesu i javljao sam se upravo na ta mjesta gdje se prostor planira dati pod zakup, prihvatajući sve njihove ponude samo da bih dobio prostor, ali na kraju uvjek bio odbijen iz nekih njihovih neobjašnjivih razloga!

    Sad ti meni kažeš da je BiH htjela da bude u Jugoslaviji! Pa muslimani su gradili naciju sto godina upravo zato jer su vidjeli da tako mogu stvoriti BiH kao svoju državu na osnovu većinskog stanovništva. Danas, više nego ikada, pokušavaju da ostvare tu svoju ideju pa mi još kažu: "Ako ti se ne sviđa marš Srbine preko Drine!" To su bile poruke nama koji nismo prihvatali takvu politiku! Upravo tako se ponašala muslimanska većina u predratnoj BiH, a i danas to rade!

    Najveći problem je što muslimani i nakon rata misle isto kao i prije njega, da je BiH njihova nasleđe od Turske imperije, ostavio im babo Alija u amanet.

    Zašto se danas stvara bošnjačka nacija na prostorima bivše Jugosalvije?

    Zato da bi jednog dana krenuli u borbu za veliku Bosnu, kao što danas hoće Albanci svoju veliku državu!

    Da li su Srbi silom i nediplomatski radili protiv muslimana?

    Odgovor ti se sam daje! U svim ratovima pravoslavni Srbi su ratovali protiv okupatora, a nepravoslavni su pordžavali okupatora i tako vladali teritorijom. Na veliku žalost, danas Bosnom vladaju stranci, a jedini im se, opet, pravoslavni Srbi odupiru!

    E pa dobro si rekao, BiH je labilna država svih naroda! Kao takvu trabaju svi da je gledaju i da grade njenu stabilonost. Tu politiku nisu podržali muslimani u FBiH, stalno pokušavajući da ugroze Republiku Srpsku i njene građane. Stabilnost u BiH je nemoguća misija dok god je muslimanska vojska, takozvana ABiH, odbrambena a VRS agresorska vojska. To je prvo i osnovno pitanje koje rameti stabilnost te države. Od toga dalje sve ide ka raspadu.

    Zašto Dodik podržava Čovića?

    Zato što, ako Hrvati dobiju entitet Herceg-bosnu, konačno će biti završena tema o Republici Srpskoj. Rješavanje tog pitanja donosi svima u BiH jednakost i blagostanje, pa nek svako radi u svom toru šta misli da mu je najbolje.

    Vi ste došli do nezavisne BiH, a mi ćemo doći do samostalnosti Republike Srpske zahvaljujući Čoviću!

    Dodik se ovoga puta koristi vašim oružjem protiv vas!

    Granice Republike Srpske su ucrtane u svjetske karte, pa bi vaš napad na tu teritoriju bio tretiran kao kršenje Međunarodnog prava i agresija. Pošto su Rusi, hvala bogu stali na noge, imaće ko i da nas brani pred zapadonom lažnom demokratijom. Zbog toga nesrpsko stanovništvo na prostorima bivše Jugoslavije toliko mrze bratsku Rusiju, koja može svojom snagom spriječiti njihove i vaše zle namjere.

    Na kraju bi samo dodao, Srbi su puno manje tražili da se ustroji tadašnja zajednička samostalna BiH, ali muslimani je i suviše svojatali pa zbog toga nisu imali sluha za tako nešto, zato su nakon rata onako spektakularno proslavljali "pobjedu" na svom ličnom porazu. Očito da ih je tada, kao i sada, Alija zaludio Islamskom deklaracijom, pa od toga nisu vidili šta su zapravo ratom izgubili!

    Zato, sretna vam nova BiH sa tri entiteta, koja će imati budućnost i možda zajednički dan državnosti!
  • mico_vlahovic - 91729 - 02.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Istinski heroj: Mićo Vlahović


    Još jedna predivna priča vezana za ime našeg heroja Miće, od koje mi krenuše suze na oči! Ove suze nisu bile kao do sada, koje su pokazavle žal za poginulim drugom! Ovoga puta Željkov tekst me je dirnuo do suza! Potekle su suze radosnice, jer smo mi preživjeli Mićini drugovi uspjeli da ga održimo među živima i dokažemo da je to bio jedan veliki i častan borac za svoj narod! Istinski heroj!

    Ovom prilikom želi da se zahvalim i Mariji Maksić, koja redovno organizuje parastos, te Željku, koji je osim novca uložio i ogroman trud da Mićino ime ne padne u zaborav. Zahvalio bih se i Mićinim drugovima iz djetinstva koji još uvijek nisu odustali da jedna od ulica njihovog Aleksandrova ponese Mićino ime. Zahvalio bi se i Udruženje veterana Građanskog rata 1991-1995 iz beogradske opštine Rakovica što se bore da naši heroji ne odu u zaborav!

    Ovom prilikom želim posebno da se zahvalim Mineru, za koga znam da ne stoji toliko dobro finansijski, koliko je voljan i spreman pomoći u svakoj akciji, pa i onda kada se to od njega ne traži. Osim što finasijski pomaže za održavanje Mićinog parastosa, on redovno finanijski pomaže i generala Josipovića! Osim ovih pomoći koje redovno obavlja, javljao se da pomogne sve akcije koje su pokrenute na ovom sajtu! Miner, veliko ti hvala na nesebičnoj podršci!
    dejton - 91651 - 23.11.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Političari FBiH, nakon 19 godina pobjedu pretvorili u sopsteveni poraz


    Zahvaljujući upornosti muslimanskih političara, borbom da se ukine Republika Srpska i "Dejtonski sporazum", srpski poraz danas se pretvorio veliku istorijsku pobjedu! Toj pobjedi najvići dopris je egzodus Srba iz Sarajeva, koji su po veliko vremenskoj oluji napustili svoj voljeni grad, noseći i grobove svojih predaka, kao dokaz da se nikada neće vratiti da žive zajedno sa svojim neprijateljima!

    Evo kako je to izgledalo prije 19 godina!



    betanija - 91585 - 10.11.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    RE: Betanija


    Nevjerovatno, potpuno sam iznenađen tekstom o Betaniji!

    Osim što se pisac teksta pohvalio kao je jedan od prvih boraca 72. padobranske brigade, ni jedan argument o napisanim neistinama u vezi Betanije nije naveden!

    Pošto je pisac naveo da mu se jave oni koje to interesuje, mene jako interesuje istina, pa ga ovom prilikom molim, hajde molim te napiš nam svoju verziju dešavanja na Betaniji.

    Žalosno je danas okriviti nekoga za izdaju, zbog sopstvenog neuspjeha!

    Usput da kažem za one koji ne znaju, a prate ovaj sajt, u vrijeme kada je u "Hotelu Park" u Vogošći boravila Niška i Pančevačka specijalna brigada, u hotelu, osim specijalaca, bila je smještena fizioterapeutska ordinacija, njen upravnik Dr. Popović Dragan i medicinske sestre koje su pomagale u masažama i vježbanju, uglavnom ranjenim borcima. Dakle, u hotelu je bilo medicinsko osoblje, nekoliko žena recepcionera i specijalna jedinica iz Pančeva i Niša.

    Ako se misli na izdaju da su ove jedinice bile u Vogošći u to vrijeme, to su znale i ptice na grani! Jedino šta je moglo da se izda je, pravac napada. Bio sam učesnik u napadu i pukovnik Stupar lično nas je postrojio u jutro pred polazak i saopštio pravac napad, koji se nije podudarao sa onim što smo, takođe, po njegovj naredbi tih dana neprekidno izviđali.

    Moje pitanje je, na koga se tačno misli u ovom tekstu koji glasi: "Da smo izdani, to je tačno, i to od strane osoblja hotela u kome smo boravili"?




    Idi na stranu - |listaj dalje|