fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

3_sarajevska_lpbr - 101245 - 23.09.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Parastos poginulim borcima 3. sarajevske pješadijske brigade


3_sarajevska_lpbr - 101201 - 10.09.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (3)

Parastos poginulim borcima 3. sarajevke lake pješadijske brigade


Održan prvi parastos za naše poginule borce. Cijela ceremonija je protekla u najboljem redu, sve do samog kraja! A onda na scenu stupaju neki članovi organizacije vetrani rata!

Veterani Odbrambeno Otadžbinskog rata, razočarali! U svakom žitu ima i kukolja, pa tako i u našoj mladoj državi! Veterani rata, koji su poznati da su samo tamo gdje se jede i pije, dali su mi obečanje da če se maksimalno uključiti u ovu organizaciju. Osim što nam nisu pomogli, napravili su još jedan nedopustiv korak! PREŠLI SU CRVENU LINIJU, u toku ceremonije žustro su napali i vrijeđali članove organizacionog odbora, jer je neko u svom govoru kritikovao njihovu organizaciju!

Neka im to služi na čast!
3_sarajevska_lpbr - 101115 - 26.08.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

Parastos poginulim borcima 3. sarajevske pješadijske brigade


Mi znamo sudbu i sve sto nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi-
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko,
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put Bogočovjeka,
I silni kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote
Grobovi naći boriće se s vama!

Ovako je Aleksa Šantić u svojoj pjesmi opisao borbu srpskog naroda protiv vjekovnih neprijatelja! Ali, naši neprijatelji su otišli korak dalje, pa je srpski narod u svoju slobodu ovoga puta morao da utka i živote svojih "ŽENA". Krajem dvadestog vijeka nad srpskim narodom nadvila se velika opasnost i prijetnja za opstankom na prostorima BiH.
Istorija se ponavljala! Srpski narod na tim prostorima ponovo je satanizovan. Neprijatelj višestruko brojčano jači prisilio nas je da u svoje redove mobilišemo sve vojno sposobne, pa su i naše "ŽENE" uzele oružje da brane svoju nejač!

Danas, zahvaljući hašim hrabrim borcima, imamo mir, dostojanstvo i slobodu Republike Srpske!

Poginulim herojima, nikada se nećemo moći odužiti, ali možemo se pokloniti nad njihovim grobovima, pomoliti se za njihovu duš i zahvaliti što su položili svoje živote za našu mirniju, bolju i ljepšu budučnost.

Herojska, 3 Sarajevska pješadijska brigada, bila je jedan od najjačih neprobojnih bedema, pred višestruko jačim neprijateljom, zbog čega je morala da utka 452 života u temelje Republike Srpske!

Bivša komanda ove brigade, u znak zahvalnosti, odlučila je da održi parastos za sve svoje poginule borce. Parastos će se održati 9-og septembra 2017 godine, na groblju u "Malom Zejtinliku", Sokolac, Republika Srpska.

Putem ovog našeg sajta, želim da Vas obavijestim i pozovem, da svi Vi koji ste u mogučnosti da dođete na parastos, bez obzira kojoj ste brigadi pripadali, da tog dana prisustvujete na parastosu i poklonite se našim palim herojima!

Vječna slava za 452 poginula heroja 3. Sarajevske pješadijske brigade!
rat_danas - 100963 - 23.07.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

(19.07.1992) Poginuo je Darko Pavlović - Mange


Na današnji dan u borbi na Misoći kod Ilijaša poginuo je srpski dobrovoljac Darko Pavlović-Mange, koji je došao iz Sombora da pomogne svojoj braći da se izbore za svoj opstanak u BiH.
prepiska - 100945 - 15.07.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (2)

Za Orlovića


Ne želim da ulazim u raspravu sa političkim neistomišljenicima, kako ne bih povrijedio nečiji ego zbog toga što se sa nekim ne slažem.

Reagovao sam na tvoj tekst je je gospođa Ružić tražila savijet od nas: "Šta da radi, kako bi riješila svoj neparavdno oduzeti borački staž?"

Umjesto da joj u tome pomognemo stekao se utisak da smo joj se narugali, jer je tobože bila "obično piskaralo". Gospođa Ružić nije učestvovala u izradi pravilnika kategorizacije za učesnike u ratu, pa prema tome nije bilo fer da je ismijavamo što je bila "piskaralo u ratu", pogotovo ako znamo da je ona svojim "piskaranjem" doprinjela da imamo jednog borca više u rovu!

Samo zato sam reaogovao na tvoj komentar, ali su me više od tvog komentara razočarali oni koji su ti davali ocjenu pet zvjezdica!

Meni se, inače, tvoji komentari sviđaju i često sam saglasan sa njima!
prepiska - 100921 - 09.07.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

RE: Odgovor gospođi Ružić


Iznenadio me veoma neumjesan Orlovićev odgovor gospođi Ružić, a još više me iznenađuju klikovi pojedinaca, pet zvjezdica na taj komentar!

Iskerno da kažem, Orlovićev komentar sam ocjenio sa jednom zvjezvdicom, jer gospođa Ruža nije pitala kao treba da se boduje učešće u ratu. Slažem se da je potpuno pogrešan pravilnik ocjenjivanja učešća u ratu kao i pravilo po kojem su mnogi nezasluženi ljudi odlikovani za svoj doprinos u njemu, ali ove greške treba isticati na drugim mjestima da bi se ovaj pravilnik promjenio u korist onih koji su rat iznijeli na svojim plećima.

Ovde treba biti human i gospođi Ružić savjetima pomoći da ostvari zakonska prava na svoj ratni staž!
rat_danas - 100863 - 02.07.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

(03.07.1993) Operacija Prsten


Na današnji dan 03. jula 1993 godine, nakon 15 mjeseci odbrambenih dejstava, srpska vojska je u Vogošći počela ofanzivu na Ugorsko. Ofanzivu je organizovala Taktička grupa pod komandom potpukovnika Josipovića, u sklopu operacije "Prsten".

Vogošćanski bataljon je u samom početku ofanzive uspio da probije neprijateljsku liniju, ovlada i uspostavi kontrolu velikim dijelom teritorije od tog sela. U samoj borbi Vogošćanski bataljon imao je jednog poginulog borca, Vladimira Makića i dvojicu ranjenih boraca, Popa lakše ranjen i Tica, koji je zbog zatrovanih neprijateljskih metaka izgubio donji dio ekstremiteta.

Nakon organizovane odbrane i uspostavljene nove linije na osvojenoj teritoriji palo je nekoliko granata i u usmrtila komandira prve čete Božu Harta, komandira Treće čete Radovana Vučkovića, Živojina Kovačevića i Iliju Lučića.

Uslijedio je žestok nastavak ofanzive na više pravaca na tom prostoru. Neprijatelj je pružio otpor sa Menjaka i usmrtio Dragana Kujundžića i Nebojšu Lalića, a komandira njihove jedinice Mićo Vlahović bio lakše ranjen.
rat_sarajevo - 100625 - 24.05.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

Zvornik: obilježeno četvrt vijeka od formiranja brigada sarajevskog područja


Služenjem pomena i polaganjem vijenaca na Centralni spomenik za 1. 080 poginulih boraca, u Zvorniku je danas obilježeno 25 godina od formiranja Ilijaške, Ilidžanske, Hadžićke, Rajilovačke, Koševske i Vogošćanske brigade, te odata počast poginulim borcima u odbrambeno-otadžbinskom ratu, pripadnicima policije i civilnim žrtvama rata sa područja bivših srpskih sarajevskih opština.

Predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milomir Savčić naglasio je da na posebno svečan i primjeren način obilježavaju Dan formiranja šest sarajevskih brigada koje su dale ogroman doprinos u stvaranju Republike Srpske.

  • "Pripadnici ovih brigada u ratu su odbranili svaki pedalj srpske teritorije na području Sarajeva, da bi se poslije rata opredjelili da se, iako su odbranili svoja ognjišta, presele na teritoriju Republike Srpske da nastave živjeti sa svojim narodom", rekao je Savčić.

    Savčić je naglasio da je srpski narod sa sarajevskog područja dao ogromnu žrtvu, prije svega, za stvaranje Republike Srpske, a neki su bili primorani da više puta sahranjuju svoje, i sve to treba izuzetno poštovati i cijeniti i svakodnevno se brinuti o boračkim kategorijama.

    Bivši komandant Ilijaške brigade pukovnik Božidar Savić istakao je da je u ovih šest brigada u Sarajevskom polju, odnosno u zoni njihove odgovornosti, poginulo više od 2. 000 vojnika i policajaca, a u Ilijašu blizu 600 vojnika i policajaca.

    On je podsjetio da se danas navršava 25 godina, ili četvrt vijeka, od formiranja Ilijaške brigade, dok su u isto vrijeme formirane i Koševska, Ilidžanska, Rajlovačka, Igmanska i Hadžićka brigada.

  • "Nažalost, iako su u ratu odbranjena srpska ognjišta na prostoru Sarajeva, danas od Srba više niko tamo ne živi osim nekoliko starijih porodica", rekao je pukovnik Savić.

    Savić je istakao da je Ilijaška brigada, zahvaljujući hrabrosti boraca na svom ratnom putu, odlikovana najvećim vojnim priznanjem "Ordenom Nemanjića".

    Prvi načelnik Štaba Ilijaške brigade Dobroslav Šurbat naglasio je da je sveta obaveza i dužnost da se prisustvuje parastosima i pomoli Bogu za poginule borce.

  • "Moleći se Bogu za našu poginulu braću dajemo našim potomcima pravac kako trebaju dalje djelovati i kako se trebaju ponositi prema srpskim svetinjama i našim poginulim junacima", rekao je Šurbat, koji je i zamjenik predsjednika Veterana Republike Srpske.

    On je naglasio da je obilježavanje 25 godina od formiranja Ilijaške brigade prilika da se javnost podsjeti da je riječ o jednoj od najboljih brigada u Vojsci Republike Srpske.

    "Zato tvrdim da nismo bili obični borci nego najbolji ratnici i sve naše pripadnike sa ponosom nazivmn Ilijaški Nemanjići", rekao je Šurbat.

    Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Milenko Savanović je u pismu koje je uputio povodom obilježavanja 25. godina od formiranja sarajevskih brigada rekao da je veoma važno njegovati i održavati sjećanje na saborce koji su položili svoje živote za odbranu Otadžbine.


    "Borci Vojske Republike Srpske, među kojima i vaši saborci, dali su ogroman doprinos stvaranju i očuvanju Republike Srpske i tu žrtvu i nesebični patriotizam moramo cijeniti i stalno isticati", naveo je Savanović u pismu i izrazio žaljenje što nije mogao da prisustvuje ovom događaju zbog ranije preuzetih obaveza.
    Pomen je služilo mjesno sveštenstvo u zvorničkom Sabornom hramu i na Centralnom spomeniku.

    Vijence na Centralni spomenik položili su porodice poginulih boraca ovih brigada, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milomir Savčić, predstavnici Ministartva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, te predstavnici brigada sa područja bivših sarajevskih opština, ratnih vojnih invalida, lokalnih boračkih udruženja, Udruženja građana "Prijatelji Ilijaša", kao i zamjenik gradonačelnika Zvornika Bojan Ivanović.

    Izvor: Srna
  • rat1992 - 100623 - 24.05.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

    20. 05. 2017 - Obilježen dan osnivanja sarjevskih brigada


    Razočaran sa tekstom o osnivanj Ilijaške i ostalih sarajevskih brigade. Na TV-u RTRS-a sam gledao da su objavili da je obilježen datum osnivanja Ilijaške, Vogošćanske, Rajlovačke, Koševsk brigada, a u naslovu i u tekstu nema ni pomena o tim brigadama. Navodi se ostale, kao u popisu stanovništva, svrstani smo u skupinu ostali, to jest niko i ništa!

    Napisati samo Ilijaška, a druge brigade ne spomenuti, kao da nas na mapi nije bilo, krajnje je neozbiljno i bezobrazno! Pisac tog teksta, to jest onaj koji je prepisao generalovo pismo, nije se udostojio da nas pomene!

    Žalosno!
    ilijas - 100599 - 21.05.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

    Zatvor za Srbe postojao je u Brezi


    Pošto Siki Breza nije se udostojio da odgovori na moje pitanje, koji su mu argumenti da može tvrditi da Srbi u Brezi nisu bili maltretirani i zlostavljani. Siguran sam da on zna da je njegova tvrdnja lažna, zbog čega očito nije htjeo da mi da svoj odgovor.

    U toku '93. godine, dok sam bio komandant Vogošćanskog bataljona, u to vrijeme u Vogošću su stizale izbjeglice iz svih krajeva u kojima su muslimanske snage imale kontrolu. U tom talasu izbjeglica našle su se i izbjegle porodica iz Breze. Tvrdili su da su Srbi, samo zato što su Srbi, pritvarani po brezanskim zatvorima.

    Smatrao sam da su to njihove ratne propagandne priče, kako bi pridobili sažaljenje domaćeg stanovništva i priliku da im se što prije riješi stambeno pitanje. Moje sumnje demantovala je razmjenjena grupa zarobljenih Srba, koja je doša iz Breze.

    Dvojica razmijenjenih iz Breze stigli su u Vogošću i bili raspoređeni kod mene u bataljon. Jedan je imao tek 21 godinu, bio je neoženjen, zvao se Boris, zaboravio sam mu prezime, ali sigurno se mnogi Vogošćani sječaju tog momka, jer je u ovom gradu u toku rata upravo on bio jedan od onih koji su formirali "Karate klub" za našu djecu i bio njihov trener. Drugi je Nenad Jevrić. Bili su u Brezi u zatvoru samo zato što su Srbi.

    Zaboravio sam detalje i razlog Borisovog hapšenja, ali Jevrićev sam dobro zapamtio. Nenad Jevrić, inače rođen i odrastao u Brezi, nakon što se oženio djevojkom sa Hreše, preselio se u Sarajevo. Početak rata i maltretiranje Srba po Sarajevu stvorilo je u Jevriću nesigurnost i strah od komšija, koji ga vrlo malo ili skoro nikako ne poznaju, ali znaju da je Srbin, što je bilo dovoljno da bude stavljen na crnu listu. Da bi izbjegao tu opasnost, Jevrić se odlučio da se sa svojom suprugom vrati u kuću svojih roditelja, u svoje rodno mjesto, u svoju Brezu. Za Jevrića je povratak u Brezu bio koban, jer je po samom dolasku odmah bio osumnjičen da je došao dizati "srpski ustanak"! Bio je priveden i zatvoren u brezanski kazamat. Jevrić je samo zato što je Srbin proveo više od godinu dana u brezanskom zatvoru.

    U toku ljeta '93 godine Jevrić je bio razmijenje. Ovu priču saznao sam lično od Jevrića, prilikom njegovog dolaska u jedinicu. Mnogi bi u tom momentu izmislili neku herojsku priču, da bi sebe i svoju hrabrost uveličali, ali Jevrić je tvrdio da je uhapšen samo zato što je Srbin, jer drugog razloga za njegovo pritvaranje nije bilo, zbog člega sam siguran u istinitost ove priče.

    Nakon rata, Nenad Jevrić je kao ratni zarobljenik dobio stalnu boravišnu vizu u Americi, odselio se sa svojom suprugom i tamo dobio dva predivna sina.

    Eto, tako je bilo Srbima u Brezi!
    rsk - 100415 - 13.05.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

    RE: Oslobođenje Vukovara


    Kod nas se kaže za nekoga ko traži dlaku u jajetu da rđavom k.... i dlake smetaju. Zašto to kažem? Kao prvo, poznajem Nebu Bak i neke od te njegovih ratnih drugova, pa mogu da potvrdim da je to bila jedna od najboljih jedinica satstavljena od dobrovoljaca iz Srbije, koji su dolazili u Vogošću tokom rata.

    Po njegovom pisanju sam primjetio da je zaboravio kako se koja čuka oko Vogošće zove i da je pobrkao nazive. Nikada ga nisam ispravio, jer sam siguran da ni tada ne bi zapamtio naziv nekog sela ili brda. A i kako bi zapamtio kad te nazive više od 90% ljudi koji su odrasli na tim prostorima su prvi put za njih čuli. Ako mi domorodci znamo bolje te nazive, ne znači da treba one koji to ne znaju omalovažavamo i ponižavamo svojim komentarima! Zato Neba Bek samo ti piši, ima nas dovoljno koji smo odlično razumili tvoj tekst o borbama u Vukovaru.
    deblokada - 100333 - 29.04.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (2)

    RE: Srpski specijalci


    Moram da na Razvigorov tekst dodam da je muslimanska analiza prilično tačna, i da smo baš tim brzim intervencijama sa manjim jedinicam blokirali i povratili izgubljenje teritorije.

    Ono što u Razvigoromvom tekstu nedostaje, to su jedinice koje su u sadejstvi sa srpskim specijalcima vratili izgubljene teritorije, a neke teritorije su vraćene i bez učešća srpskih specijalaca.

    Tako da se zna da je:

    1. ČVP 3. sarajevske brigade, to jest da su borbeni vodi i saobračajni vod sa oko 30 ljudi u sadejstvu sa 9-tim odredom sa Ilidže, povratili putnu komunikaciju Semizovac-Srednje i neprijatelja potisnuli na polazni položaj.

    2. Borbeni vod ČVP u sadejstvu sa Peninim izviđačima, tj. sa Regom komandirom i jednim izviđačkim odjeljenjem zaustavili daljnji prodor neprijateljskih snaga na brdu Lipa, formirali borbeni džep i držali taj dio linije pod kontrolom do početka operacije za povratak linije.

    3. Mladi vojnici koji su tek pristigli sa redovnog služenja vojnog roka, bez ratnog iskustva, ali pod komandom iskusnog ratnika Dragana Šorka, u sadejstvu sa Jahorinskim odredom tj. sa Lunom i njegovim momcima, povratili kompletno brdo Lipu.

    4. Borbeni vod ČVP u sadejstvu sa Fočanskim odredom, tj. sa komandirom pod nadimkom Žuti, zaustavili prodor neprijatelje na Stomorinama.

    5. Borbeni vod ČVP u sadejstvu sa jurišnim vodom Blagovačkog bataljona tj. sa Vitkovom ekipom, zaustavio prodor na Velkom Jasenu i povratio ga u naš posjed.

    6. Vogošćanski bataljon zaustavio prodor nepijatelja na Žuči, tj. njihov tadašnji komandant Nenad Radovan zajedno sa bezbjednjakom Tešom, brzom intervencijom povratio igubljenu kotu 830 u naš pšosjed.

    Sve ove jedinice su dale svoj puni doprinos u neprijateljskoj ofanzivi da se linije održe a borci na linijama dobiju još veći moral da se odupru trostruko jačem neprijatelju.
    boro_radic - 100331 - 29.04.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (3)

    Ko je bio Boro Radić


    Još kao mali dječak, u vrijeme dok sam se igrao isključivo u kvartu u kojem sam živio, jer djeci roditelji nisu dozvoljavali da se udaljavaju od svojih zgrada, čuo sam za ime Bore Radića. Pričalo se o nekom momku iz Radić Potoka, koji je volio borilačke sportove i trenirao mnoge od njih. Bavio se rvanjem i boksom, a na kraju završio kao karatista. Pričalo se da je u svaki od ovih sportova bio veoma uspješan, ali da ga je ljubav prema karateu odvukla u tom smijeru. Uz put se govorilo i to da se mimo borilačkog sporta veoma uspješno bavio atletskom gimnastikom, kako se u to vrijeme na našim prostorima zvao bodi-bilding.

    A onda, kada sam ja odrastao i sa svojom rajom počeo da hodam po vogošćanskim ulicama, Boro Radić je već bio otišao iz Vogošće. Boro se kao karatista nosioc crnog pojasa "Prvi dan", sredinom sedamdestih zaputio u Francusku, da tamo provjeri svoje borilačke sposobnosti. I nakon njegovog odlaska na vogošćanskim ulicama se veeoma često spominjalo ime Bore Radića. Uprkos tome što je bio na Zapadu, zahvaljujući njegovom najvećem i istinskom prijatelju, Željki Blagovčaninu- Gipsi, Borino ime se nije zaboravilo. Postao je stalna tema vogošćanskih mangupa, upravo kao da je stalno tu među nama. Neki su iz ljubomore osporavali njegovu sposobnost, a mi mlađi naraštaji, jedva smo čekali da ga upoznamo. Za nas je on, na osnovu priča koje smo čuli o njemu, postao istinska legenda i idol. Iako do tada nisam imao priliku da Boru lično upoznam, zahvaljujući Gipsi o Bori smo znali gotovo sve, upravo kao da je tu sa nama svaki dan.

    A onda, krajem sedamdesetih, Gipso je na sva zvona najavio Borin povratak u Vogošću. Kao danas sjećam se kako sjedimo u sali hotela "Biokovo" i slušam Gipsu kako govori:

  • "Eto, uskoro stiže Boro Radić, jebaće vam svima majku kad dođe, pa da vidimo ko će šta smejti da mu kaže".

    Poruka je bila upućena onim "nevjernim Tomama", koji su osporavali Borine sposobnosti. Iako je sala bila skoro puna vogošćanskih mangupa, koji su u to vrijeme po cijeli dan igrali razne kockarske igre, na Gipsinu provokaciju ostao je muk. Za mene je to bila još jedna potvrda da u Vogošću dolazi jedan veoma opasan čovjek.

    Tako je i bilo. Borin povratak iz Francuske smo dočekali sa oduševljenjem. Čim je stigao, Boro odlazi u svoj bivši karate-klub "Bosna" i odnosi na uvid svoju dokumentaciju iz Francuske u kojoj je pisalo da je on nosilac crnog pojasa "Četvrti dan".

    U to vrijeme u Jugoslaviji je samo legendarni Ilija Jorga imao crni pojas "Četvrti dan", zbog čega su Bori pokušali da ospore njegove uspjehe. Rekli su mu u klubu, da će priznati ono što je prije odlaska u Francusku imao, što je značilo samo "Prvi dan", a da ostalo ne mogu. Boro im je odgovorio da on od njih ne traži priznanje, nego da ih je došao obavijestiti šta posjeduje u toj borilačkoj vještini. Nako toga Boro više nikad nije otišao u prostorije svog bivšeg kluba.

    Te davne '79. godine, kada se Boro vratio iz Francuske, sa rajom je otiša na more, u Zaostrog. U to vrijeme Zaostrog je bio popularan za kampovanje. Sarajevski klubovi u borilačkim vještinama često su organizovali pripreme u tom malom morskom mjestašcu.

    Ja sam u to vrijemeo još uvijek bio mlađa raja, pa iz tog razloga nisam se osjećao komfornim da stalno budem u Borinom društvu. Međutim te iste godine, i ja sam se igrom slučaja našao u Zaostrogu. Nedaleko od kampa u kojem je bilo puno sportista iz svih krajeva bivše Jugoslavije, sreo sam se sa Borom. Sa Borom u društvu bili su Suli Glavinić i Amir Ferhatović. Kako je to bilo uobičajeno kada se u drugom gradu sretneš sa nekim koga dobro poznaje, srdačno smo se pozdravili. Nakon toga, oni su produžili dalje niz ulicu, a ja sam se okrenuo, sa divljenjem gledao na Borino mišićavo tijelo koje se kroz njegovu majicu jasno ocrtavalo.

    U tom trenutku se na ulici pojavio i poznati jugoslovenski džudista Novak Todorović- Todor. On je u to vrijeme bio jugoslovenski reprezentativac, sa puno osvojenih medalja. Uz takmičarski duh koji je imao, Todor je bio poznat na sarajevskim ulicama kao mangup koji izvan sportskih borilišta vješto koristi svoje borilačke sposobnosti, zbog kojih je u Sarajevu bio na glasu kao opasan tip. Suli i Amir su bili prijatelji sa Todorom. a kako su bili u društvu sa Borom, Todor se uputio pravo prema njima trojici.

    Stajao sam na ulici i pažljivo posmatrao taj susret. Bio sam siguran da se Todor i Boro ne poznaju, jer je Boro tek stiga iz Francuske pa do tada nisu imali priliku da se upoznaju. Todor se rukovao sa Sulijem i Amiromje, a Bori je pružio ruku, zagrlio ga i poljubio se s njim. Za mene je taj Todorov gest bio iznenađujući, ali i dokaz Borine veličine!

    Vijest da se Boro vratio kući odjeknula je kao eho na sve strane. U to vrijeme se po Sarajevu pričalo samo o Bori Radiću, pa su iz tog razloga počele da pristižu ponude od elitnih gradskih ugostitelja da Boro bude taj koji će zaštiti njihove objekte od nereda i održavati mira u tim lokalima. I upravo zbog posla kojim se u to vrijeme počeo baviti, Boro je dolazio u sukob sa najopasnijim frajerima u gradu. Veome često se njih više udruživalo u namjeri da mu se odupru, pa je Boro često pozivao moju raju da mu se priključimo i zajedno suprotstavimo takvim grupama. I upravo te velike frke su tjerale Boru da trenira još jače i žešće.

    U to vrijeme, dok je Boro radio kao izbacivač u Disko-klubu "Vogošća", u jednoj od tih gužvi u kojoj sam i ja učestvovao, Boro mi je dao podršku i ponudio pomoć. Za mene je to bila velika stvar! Ej, veliki Boro je bio uz mene, pa ja zbog toga nikada nisam zaboravio taj njegov gest. Zbog toga sam bio spreman i voljan da u bilo kom trenutku zbog njega uđem u sukob sa bilo kim, što sam u nekoliko navrata i učino. Znao je to Boro da cijeni i poštuje, osjetio sam ja to u više navrata.

    A onda u Bosni počinje priprema za rat. Svi smo mi osjećali da je to neizbježno po političkim razlikama vladajuče koalicije, ali smo ipak lagali sebe da je to nemoguće da nam se to neće desiti. Boro u to vrijeme iza sebe već imao dva braka i troje djece. Prva žena Bisera i sin Igor, a druga Zehra, sin Vedran i kćerka Dijana. U oba slučaja njegove supruge su bile islamske vjeroispovjesti, šta jasno pokazuje da Boro u tom pogledu nije imao predrasuda.

    Međutim, Boro je među prvima prepoznao prijetnju koja se u to vrijeme nadvila nad srpskim narodom u BiH. Uvidio je da situacija izmiće kontroli i sve više je mirisalo na onu istu tragediju iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su Srbi iz svih dijelova BiH a posebno iz Sarajeva nasilno odvođeni po koncentracionim logorima u kojim su nemilosrdno zlostavljani, mučeni i ubijani.

    Dok nas večina još uvijek vjerujemo u bratsvo i jedinstvo i da do rata u BiH ne može doći, Boro je znao šta se sprema srpskom narodu. Organizovao je svoju jedinicu i priključio se odbrani srpske teritorije.

    U vrijeme kada su samo seoske noćne straž bile organizovane, koje su se u cik zore sklanjale da ih komšije iz obižnjih sela ne primjete, i kada su samo muslimanske paravojne jedinice javno marširale po svim gradovima širom BiH i zadavale strah srpskom stanovništvu, Borina jedinica je bila prva srpska jedinica koja se javno pojavila u opštini Vogošća. Od tog momenta, zahvaljujući Borinoj jedinici, mnogi mladići srpske nacionalnosti počinju doborovoljno da se javljaju u tek formirane vojne jedinice. Zahvaljujuči Bori, srpska vojska u Vogošći je spremno dočekala prve muslimanske napade na srpska sela i teritorije.

    Prilikom napada na fabriku PRETIS, u kojoj su Vikićevi specijalci i paravojne muslimanske formacije upale u fabriku, stavili je pod svoju kontrolu i počeli sa izvlačenjem MTS-a, Boro je sa svojom jedinicom priskoćio u pomoć mještanima Blagovca, i zajedno sa njima odbranio fabriku i nakon toga obezbjeđivao sa svojim ljudima da ne padne u ruke neprijatelju.

    Boro Radić poginuo je u zasjedi na putu Semizovac-Srednje, 19. jula 1992. godine. Ostala je stalna nedomica i sumnja, kako se to moglo baš njemu desiti. Njegov autoritet i nenadoknadiv gubitak osječao se u Vogošći tokom cijelog rata.

    Boro Radić je u toku svog kratkog ratnog puta uspio da pod srpsku kontrolu stavi veliki dio teritorije. Nakon Borine pogibije, u nastavku građanskog rata, mi nismo uspjeli da sačuvamo sve ono što nam je Boro ostavio u amanet.

    Nakon što je rat u BiH završen, došlo se do zaključka da je brojčano slabija srpska vojska, isključivo zahvaljujuči jakoj artiljeriji, uspjela da sačuva i odbrani Republiku Srpsku. Iz toga može da se izvuče zaključak, ako se srpska vojska odbranila zahvaljujuči artiljeriji Vojske Republiku Srpsku, da je Boro Radić najzaslužniji što je fabrika PRETIS tokom rata bila u srpskim rukama. Jedino su se u njoj u toku rata proizvodile granate za artiljerijska oruđa, a kako je Boro Radić najzaslužniji za odbranu te fabrike on je samim time jedan od najzaslužnijih za odbranu i čitave teritorije Republike Srpske.

    Zbog toga, Boro Radiću, neka ti je vječna slava i neizmerno hvala na svemu što si učinio za svoj narod!
  • civili - 100305 - 25.04.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    RE: Spomenici civilnim žrtvama u Odbrambeno-otadžbinskom ratu


    Mislim da se ovoj temi trebalo više posvetiti, jer to govori o našem stradanju, koje je jako malo prikazano kod nas a kamoli u svijetu, bolje reći nije upošte prikazano da je srpsko civilno stanovništvo stradalo.

    Međutim, što se tiće srpskih spomenika za civilne žrtve, nije tako crno kao što izgleda, ali se i dalje tome ne daje dovoljan poblicitet. Naime u Bijeljini postoji spomenik poginulim srpskim borcima i civilnim žrtvama, stim što su imena civilnih žrtava razdvojena od imena poginulih boraca.

    Spomenik sa imenima poginulih na teritoriji opština Rajlovac i Vogošća nalazi se u krugu predivnog manastira na "Pet Jezera", nedaleko od Bijeljine.

    Ko do sad nije obišao taj manastir, toplo preporučujem da ga obiđe i vidi predivnu pravoslavnu građevimu i spomenik sa ispisanim imenima svih poginulih, Rajlovaca i Vogošće.
    akcije - 100223 - 15.04.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Parastos poginulim borcima 3. sarajevske brigade


    Poštovani učesnici foruma,

    želim da vas ovom prilikom obavjestim da će komanda 3. sarajevske brigade organizovati parastos za sve poginule borce naše brigade. U organizaciji parastosa, osim komande 3. sarajevske brigade, svesrdnu pomoć i učešće u organizaciji uzeli su:

  • Predsjedništvo udruženja poginulih boraca Sarajevsko-romaijske regije,
  • BORS-Višegrad i
  • Udruženje vetrana Odbrambeno-otadžbinskog rata Sokolac.

    Parastos će biti održan 29. jula. 2017, na Vojničkom groblju "Mali Zejtinlik - Sokolac".

    Ovom prilikom vas sve pozivam da prisustvujemo u što većem broju, pozovite i one koji nisu bili pripadnici 3. sarajevska brigada, da obiđemo grobove naših heroja i pomolimo se za njihovu dušu!

    Unapred zahvalna, komanda 3. sarajevske brigade.
  • boro_radic - 99993 - 25.03.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

    RE: Prenos posmrtnih ostataka Bore Radića na Mali Zejtinlik u Sokocu


    Jedna ispravka za Ex-Ponto,

    Boro Radić je bio sahranjen na porodičnom groblju u Radića pootoku, a ne u Poturovićima kako si naveo. U svakom slučaju, hvala vam na podršci i prisustvovanju na sahrani našeg velikog junaka!
    boro_radic - 99989 - 25.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    24. mart. 2017: Ekshumacija Bore Radića


    Riječi hvale i treba da se upute i tebi Željko, i Mineru takođe, jer od vas je potekla ideja o prenošenju Bore Radića.

    Međutim, Miner je izgubio nadu da se to može završiti, a ja nisam! Obavjestio sam Milana Vukotića, našeg prijatelja sa ovog sajta. Milan me je ubjeđivao da ne odustanemo i da će on finasijski pomoći da se to obavi. Od tog momenta preuzeo sam na sebe tu obavezu.

    Vrlo brzo nakon toga dobili smo od Igora potvrdne odgovore u kojim se osjećala želja da to za njega i njegovu porodicu uradimo. Pošto smo Milan i ja u stalnom kontaktu, on je neprekidno vršio pritisak na mene da ne odustanem, a ja moje pomagače da se Boro što prije prenese. Pare smo sakupili uprkos opstrukcijama. Čekali smo samo da se smrznuta zemlja otkravi, kako bi se moglo lakše kopati.

    Raspravu na ovom sajtu prati i veliki broj ljudi u Vogošći, koji su znali šta se sprema, pa je bilo važno da se to što prije uradi, dok još zima traje, a ljudi se manje kreću ulicama. Po mom mišljenju, april je opasan za izvođenje ove akcije, pa zato nisam čekao da Željko izvidi, ono što sam ja već uradio!

    Zahvaljujući Igoru koji je smogao hrabrosti, snage i želje da prenese svoga oca, Ranki Kuzman, koja je sve ovo sprovela u djelo i velikih novčanih donacija grupe 3. sarajevska brigada:

  • Milana Vukotića 100 Evra,
  • Radomira Cronogorca 150 E,
  • našeg Ace 50 evra, koga se sjećamo kako srcem i dušom pomaže oko Mićinog parastosa,
  • Ace Pušare 100 KM,
  • Saše Stanišića 80 E i
  • mene 120 USD

    Ne treba zaboraviti ni sve one koji su juče učestvovali ponovnoj sahrani, kao i sve druge koji su na razno-razne načine dali svoj doprinos.

    Boro Radić je prenesen 24. marta 2017. godine tamo gdje pripada!

    Pozdrav i hvala svima onima koji su željeli da se Boro Radić konačno nađe na groblju "Mali Zejtinlik", da vječno počiva pored svojih saboraca!
  • vogosca_rat - 99965 - 23.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Vogošća, ratne medicinske neprilike


    Dom zdravlja u Vogošći je na početku rata izgubio veliki broj svojih zdravstvenih radnika, neke zbog nemogućnosti da dolaze na svoja radna mjesta, a neki zbog toga što im nije odgovarala srpska zastava koja se viorila ispred zgrade Opštine, kao i aprilsko zvanično proglašenje Srpske opštine Vogošća.

    Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala i vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u Domu zdravlja Vogošća. U prvim ratnim danima, pojedini medicinari su, bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili u Vogošću pa se tako poboljšalo brojno stanje zdravstvenih radnika. Međutim, i to je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanskom Domu zdravlja.


    Loša politička situacija i ekstremni nacionalizam uticao je da su i zdravstveni radnici bili u teškoj situaciji na cijeloj teritoriji BiH. Takvo stanje nije zaobišlo ni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, zbog čega su medicionari srpske nacionalnosti bježeći iz Sarajeva, dolazili u Srpsko Sarajevo.

    U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana, koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali prethodno objavljene informacije.

    Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjesto.

    Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Ponašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Takvo divljanje je svakodnevno dovodilo u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su na svojim bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.

    Tih ljetnih julskih dana '92. godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalne netrpeljivosti. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada kod nas nije bilo "Radiologije". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đurića u vogošćanski Dom zdravlja, naši sugrađani su konačno odahnuli po tom pitanju.

    Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme pacijentima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đuriću na otvaranju Radiologije! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.

    Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u Dom zdravlja, ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.

    Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u Dom zdravlja i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.

    Oni su bez oklijevanja dali svoj pristanak i za tren oka smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u Dom zdravlja. Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Već od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.

    U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.

    Povjerovali smo im u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.

    Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš je, uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.
    nebojsa_spiric - 99955 - 23.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Neka ti je vječna slava, Nebojša Špiriću


    Svaka ti čast, tako se gleda na tu ratnu strahotu, koji nisi proizveo ni ti ni tvoj drug Špiro!

    Špiro je bio ljudska veličina i tako treba i da ostane! Hvala ti na ovom tekstu o Špiri, uljepšao si mi dan!

    Moj naklon, još jednom, i veliko hvala!
    poginuli - 99778 - 07.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Bogdan (Radoslav) Đajić


    Bogdan Đajić-Boro bio ranjavan tri puta, i nikad nije čekao potpun oporavak, vraćao se nedovoljno oporavljen svojim drugovima da pomogne. Poginuo je na Golom brdu, prilikom zaposjedanja neprijateljskih položaja. Odlikovan je posmrtno medaljom za vojne zasluge.

    Međutim, zbog nerada BORS-a i nakon 22 godine njegovoj porodici to odlikovanje nije uručeno.

    Nesumnjivo si bio najveći heroj iz Hotonja, pokojni Đajić Bogdana-Bore. Vječna ti slava junače!
    zaboravljeni - 99775 - 07.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Vječna ti slava Ratko Košarac!


    Vječna ti slava Ratko Košarac!

    Kad je bila akcija na Srednje i kad se spustala linija sa Dubova i Motke negdje iznad kafane Ranč, Ratko je uletio u muslimansko minsko polje i tu je nastradao. Mina mu je poderala stomak, i na licu mjesta je izgubio oko.

    Liječio se Ratko na VMA od teškog ranjavanja. Nakon godinu dan liječenja, srce u junaka nije moglo više da izdrži. Ratko Košarac umro je od teških posljedica ranjavanja!

    Danas njegova žena teško živi i nema nikakva primanja, jer oni koji vedre i oblače u Republici Srpskoj kažu, nije Ratko poginuo već umro. Sramota za BORS, a i državu za koju je ovaj heroj položio svoj život!
    boro_radic - 99771 - 07.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pjesma o Bori Radiću


    Slava jednom od najvećih heroja Republike Srpske!

    boro_radic - 99763 - 06.03.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (2)

    Opstrukcija je i dalje u toku


    Uprkos izvjesnim opstrukcijama koje dolaze u vezi ove akcije, jutros sam kontaktirao Igora, kako bi dobio njegovu punu podršku. Igor nam je dao pristanak i odao zahvalnost na ovome što činimo za njega i njegovog oca.

    Evo kako je tekao naš jutrošnji razgovor:

    8:44 AM

    Ćao Igore, pokrenuli smo ponovo akciju oko prenošenja tovog pokojnog oca na groblje "Mali Zejtinlik" na Sokocu. Ljetos mi je Nešić rekao da je sa tobom razgovarao i da si mu obećao da ćeš nam pomoći ako trebaju neki potpisi. Počeli smo sakupljati novac za tu akciju i nadam se da ćemo vrlo brzo sakupiti. Ovom prilikom hoću tebe da pitam dali si voljan da prisustvuješ prilikom ukopavanja posmrtnih ostataka na Sokolcu? Pozdrav.

    Hvala... na usluzi sam svakako... i prilikom eshumacije i pokopa... potpis nije problem... zapravo nema problema. Pozdrav i javi se... hvala puno...
    Igore uskoro ti se javljam, sa tačnim informacijama o svemu, ali mi je drago da imam tvoj pristanak. Poveli smo akciju u grupi 3. sarajevska brigada. Hoćeš da te priključim toj grupi, grupa je tajna i samo članovi mogu da je vide.

    Naravno... svugdje uz svoje ljude. Slobodno me priključi... i ostanimo u kontaktu.

    Igor je od danas zvanično i član naše grupe 3. sarajevska brigada i tamo je takođe potvrdio tu zahvalnost i dao nam svoju podršku. Novac koji je potreban da se prenese Boro Radić, bez obzira na opstrukcije koje postoje, mogao bi biti vemo brzo prikupljen. Ranka će ovih dana provjeri i prikupi potrebnu papirologiju. Javiću kad bude sve spremno i objavit imena donatora i visinu troškova.

    Pozdrav za sve učesnike sajta,
    Pravi
    boro_radic - 99722 - 03.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića


    Za prikupljanje novčanih sredstava za prenošenje Bore Radića zamolio sam Ranku Kuzman i ona se obavezala da će nam u toj akciji pomoći. Ranka je ujedno i veza sa Borinim bratom Nikolom i BORS-om za pripremu grobnog mjesta.

    Ako neko može da pomogne, a živi u Republici Srpskoj može da pošalje novčanu pomoć na ime Kuzman Ranka, transakcioni račun broj: 552115-31881850-93.

    Ranka trenutno nema devizni račun, ali će iduće sedmice otvoriti, ja ću vas obavjestiti o detaljima.
    boro_radic - 99719 - 03.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Prenos posmrtnih osttaka Bore Radića


    Ovako stoje stvari: Ranka Kuzman je glavni adut da se akcija dovede do kraja, jer je ona u kontaktu sa Nikolom Radić i ima njegovo obečanje da će pomoći oko prenosa Borinih posmrtnih ostataka. Ja sam u kontaktu sa ljudima koji su voljni finasijski pomoći. Kao i uvijek, uz mene je naš prijatelj Milan Vukotić, koji me je podržavao da se što prije završi za nas ovaj veoma važan zadatak.

    Ja sam preko moje prijateljice iz Vogošće, Radenke, koja inače radi za jedno pogrebno društvo iz Vogošće, dobio fotografiju kako trenutno izgleda grob Bore Radića. Od Radenke sam dobi i detaljne informacije šta je sve potrebno da se po zakonu odradi ta akcija. Danas sam sa Radenkom razgovarao i preko telefona i po njenoj priči, nisam osjetio da bi tu bilo nekog velikog rizika. Dakle ako bi išlo sve po zakon mislim da bi i policija bila upoznata, što znači ako ima rizika morali bi nam dati zaštitu.

    Ja sam odavno u kontaktu sa Radenkom oko ove akcije, a i drugih naših boraca koji su ostali u FBiH, a grobovi su im oskrnavljeni i niko ih ne obilazi. Mislio sam da nam ona to može lako završiti, jer živi u Vogošći i zna dobro svu situaciju oko papirologije.

    Fotografiju groba Bore Radića, koju sam dobio od Radenke, objavio sam u grupi 3. sarajevska brigada. Za nas koji znamo šta je Boro sve učinio da Vogošća bude srpska i da je to njegovo djelo bio temelj današnje Republike Srpske, fotografija Borinog groba je u najmanju ruku izgledala potresno, što je mnoge ponukalo da me zamole da ja lično povedem akciju prenošenja pokojnog Bore, jer smatraju da su oni tamo mrtvi da bilo šta učine po tom pitanju.

    Prihvatio sam tu obavezu!

    Poslao sam poruku i Željku putem emaila, sa obrazloženjem šta možemo da uradimo i koliko košta akcija. Od Željka sam dobio odgovor na email da se čujemo preko Skajpa i da o tome porazgovaramo, ali nisam mogao da pronadjem njegovu adresu pa se zbog toga nismo ni čuli.

    Zvanično Borova zakonita udovica je Bisera, jer se Boro nikad nije razveo sa njom, a Zehra se krstila, postal Zorica i vjenčala se sa Borom u Reljevskoj crkvi "Sveti Nikolaj".

    Ovog ljeta sam razgovaro telefonom sa Biserom, računajući da može da nam pomogne, međutim tu nema šansi da se nešto uspije. Ali moj drug je bio u telefonskom kontaktu sa Igorom i Igor mu je rekao da će učiniti šta god hoćemo da se to završi. Dakle sad imamo Igora i Nikolu koji hoće da daju punomoć za akcija.

    Na zahtjev 3. sarajevske brigade i u njihovo ime poveo sam akciju, ali akciju takođe smatram da pripada ovom sajtu. Svi detalji biće objavljena na ovom mjestu, jer ovaj sajt i dalje smatram glavnim pokretačem ove akcije, a sebe smatram pripadnikom ovog sajta.

    Nadam se da će veoma brzo biti prikupljen novac za prenos Borinih posmrtnih ostataka, ali akcija neće početi dok se ne utanače ostali detalji, grobno mjesto i neophodna papirologija. Nemam ništa protiv da Željko preuzme na sebe izgradnju spomenika za sve borce koje mi prenesemo.

    Nadam se da će ovoj agoniji konačno doći kraj!
    boro_radic - 99655 - 28.02.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Počela akcija prenošenje Bore Radića


    Želim da obavjestim sve čitaoce foruma da je počela akcija prikuljanja novca za prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića, jednog od nejvećih stvaraoca i utemeljivača Republike Srpske. Molim sve one koji su u mogućnosti da pomognu našu akciju da se jave, a ja ću uskoro da objavim brojeve računa na koje će se moći uplaćivati novac. Ja ću novac poslati preko WU, pa ako isto tako planira objaviću ime osobe koja će prikupljati novac!

    Ako se slučajno sakupi novca više nogo što je potrebno, preusmjerićemo ga u prenošenje posmrtnih ostaka Branka Radojevića-Tice, našeg heroja iz Hotonja, kojem je rat uzeo brata, oca, majku i na kraju i njega! Znamo gdje je sahranjen i da na njegov grob ne dolazi niko, pa sam došao na ideju da i on bude sahranjen kraj svojih ratnih drugova na "počasnoj straži" u "Malom Zejtiliku."

    Bliži se dan kada će Boro Radić, naš najveći heroj sa prostora Srpskog Sarajeva naći svoj mir!
    miodrag_lazic - 99619 - 25.02.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (6)

    Medicinski heroji Srpskog Sarajeva


    Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su najviše osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnaskog dijela Sarajeva nastavio je svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babića i dr Guzine, vrhunski urolozi, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.

    Bila je to poprilično dobro opremljnea bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelo išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu.

    Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.

    Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u svojoj knjizi "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.

    20. septembar 1992. godine Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica.

    Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale - centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica, dobro opremljena. Operišem. Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni", samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom "stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini, osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.

    26. novembar 1992. godine

    Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave. Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg, ili lud čovek.

    Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih. Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji je, ujedno, i najžešća linija sukoba na Sarajevsko-romanijskom ratištu, koja čini osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne, ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih novinara, bolnice ne bi bilo.

    Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.

    Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskom borbom za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike direktor bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Pejanović pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.

    Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.

    Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre. Još početkom maja '92. godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije 3. maja 1992. godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.

    Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save Milanke Dragojević. U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.

    Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94. za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, su kritične slučajeve slali za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.
    bihac - 99545 - 17.02.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    RE: Mi nismo nigdje mogli otići


    Zašto nisam pomislio da je provokacija? U Niksonovom tekstu nisam osjetio ni malo ironije, nego sam to doživio kao da je htjeo reći da nam je bilo sve otvoreno i da smo mogli otići gdje god smo htjeli, što je po mom mišljenju prilično tačno. Mada oni koji su otišli u civilizovane zapadne zemlje Evrope, nisu smjeli da kažu da su bili u srpskoj vojsci. Ali Nikson nije tome kriv! Njegov primjer da smo mogli i do Rusije, ja sam doživio kao usput spomenutu državu.

    Što se tiče odlazaka, znam naših ljudi koji su otišli i u Rusuji. Što se tiče njihovih odlazaka, i oni su odlazili svukuda po svijetu. Prvi koji su odlazili u USA, još za vrijeme rata u BiH, bili su ratni zarobljenici. Među prvima koji su dobili da uđu u Ameriku bili sa Bihačkog ratišta i Velike Kladuše.

    I na kraju da kažem da ne želim da na svaki komentar gledam sa crnim mislima. Mislim da nisu svi kao Bakir, i da im je jedini cilj u životu da smišljaju kako da nam napakoste...
    hag - 99543 - 17.02.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ljubiša Beara


    Pukovnik Ljubiša Beara nije bio šef bezbjednosti VRS, bio je pomočnik načelnika bezbjednosti VRS, generala Tolimira. Imao sam priliku i čast da se upoznam sa pukovnikom Bearom. Kad je '94. godine NATO avijacija bombardovala položaje VRS oko Goražda, dobio sam zadatraka da miniram okolinu UNPROFOR kampa i blokiram sva kretanja UNPROFOR snaga na Krivoglavcima kod Vogošće.

    Tokom cijele noći padala je kiša. To nas nije spriječilo da zajedno, vojna policija i artiljerci koji su se nalazili u Krivoglavcima na artiljerijskim orđima, minirali smo i zaprečavali logor UNPROFOR-a.

    U jutro, to jest u zoru, sve je bilo spremno. Otišao sam u komandu 3. sarajevske brigade da javim da je zadatak izvršen. Komandant Josipović je u tom periodu bio na Goraždu sa jurišnom jedinicom, pa sam naređenje za taj zadatak dobio od njegovog zamjenika, pukovnika Maksimovića. Maksimoviću sam saopštio da je sve minirano a vojska nadgleda kamp. On je tada trebao da ode u kamp i saopšti UNPROFOR-cima da je njihovo kretanje strogo zabranjeno i da ćemo ih do daljnjeg tretirati našim zarobljenicima. Maksimović je napravio facu kao da će da zaplače, počeo me moliti da ja i Maunaga odemo u kamp da im to saopštimo. Bilo je očito da se Maksimović bojao da se eksponira i da im to saopšti.

    U tom trenutku se pojavio pukovnik Beara i prekide diskusiju između mene i Maksimovića, krupnim promuklim glasom reće:

  • "Ja ću da odem da im to saopštim!"

    Bez suvišne diskusije, odmah smo sjeli u njgovo terensko vozilo i otišli smo do do kampa u Krivoglavcima. Pukovnik Beara je iz auta izašao prvi i krenuo prema kampu, a Maunaga i ja smo ga pratili. Stigli smo do ulaza u kamp, gdje nas je dočekao stražar UNPROFOR-a. Pukovnik Beara mu reče da ode i pozove komandira kampa. Ubrzo potom su se pojavili njihov poručnik i prevodioc. Pukovnik Beara reće prevodiocu da su opkoljeni svukuda oko kampa i da će se svaki njihov izlazak iz kampa tretirati kao napad na VRS i da će se, ako se to desi, u tom slučaju otvoriti paljba na njih. Poručnik ponudi pukovniku Beari da uđe u kamp, a pukovnik Bera mu pokaza rukom na lokvu vode koja se od silne kiše stvorila pred ulazom u kamp, pa mu reće:

  • "Hoću, ali ako ti legneš u ovu lokvu da pređem preko tebe da ne uprljam čizme."

    Pukovnik Beara se okrenuo i pođe prema vozilu, a Maunaga i ja krenusmo za njim. Na nebu iznad kampa već su počeli da kruže NATO avioni i helikopteri da bi snimli opkoljeni teren oko kampa.

    Siguran sam da je ova posjeta UNPROFOR kampu od strane pukovnika Beare bila uzeta u obzir kada mu je u Hagu izricana doživotna kazna zatvora!
  • bosna_buducnost - 99351 - 28.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Politički kolaps u BiH i regionu


    pocetak_rata - 99311 - 26.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Snimak Skupštine BiH, april '92. godine


    Danijele, Ono šta sam ja primjetio, svi snimci sa Youtube se skidaju, ako se sa njima dokazuju ili demantuju laži koje plasira muslimanska strana. Izgleda da njihov lobi zabranjuje da istina izađe na svijetlo dana!

    RE: Snimak Skupštine BiH, april '92. godine

    Pravi,

    i ja sam to primjetio. Zbog toga sam već počeo da skidam takve snimke sa Youtube i namjeravam da ih stavljam na rusku verziju Youtube, koja se naziva RuTube.ru. Juče sam to baš testirao, čini mi se da radi solidno.
    Takođe me interesuje da li neko ima bolju ideju?
    prepiska - 99285 - 25.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Zločin u Sarajevu


    hrasnica - 99277 - 24.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Hrasnica: zločini nad Srbima


    zaboravljeni - 99269 - 24.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Branko Radojević-Tica poginuo na Orahovom brijegu


    Porodica Branka Radojevića je potpuno uništena u toku Odbrambeno-otadžbinskog rata"! Predlažem da se organizuje prenešenje posmrtih ostataka ovog heroja na groblje "Mali Zejtinlik".

    Pokojni Branko Radojević- Tica, kao uspješan bokser postao prvak Evrope u bantam kategoriji. Poginuo na Orahovom brijegu 11. 08. '92. godine, braneći svoju kuću. Za njegovog brat Dušana, zarobljenog odmah na početku rata, nikad se nije saznalo gdje su ga zlikovci ubili. Majka je poginula od snajper na kućnom pragu, a otac teško ranjen dok je obilazio na groblje, a potom je sedam dana nakon ranjavanja podlegao.

    Porodica Branka Radojevića je jedna od največih tragedija Republike Srpske, rat je potpuno uništio ovu porodicu.

    Vječna im slava!
    bosna_buducnost - 99191 - 19.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Otvoreno pismo Valentinu Incku


    Ovo pismo nikog ne vrijeđa, govori o vremenu kako su Srbi smišljeno ugnjetavani, a danas se stavljaju u isti koš, baš od onih koji su ga vijekovima ugnjetavali. Ili možda ipak nekog vrijađa! Pročitajte i presudite sami!

    19 Jan 2017 - 10:34

    Herr Inzko, Kako s Vaše strane još nema primerenog izvinjenja za Vašu nedavnu izjavu, u kojoj u istu rečenicu stavljate Republiku Srpsku i zloglasnu, ustašku NDH u jedan koš, da Vam malo kao istoričar saopštim neke činjenice s tim u vezi.

    Kao prvo, tvrdite da ste pogrešno shvaćeni. Prema diskursnoj teoriji francuskog postmodernističkog filozofa Mišela Fukoa, u jednom diskursu bitna je izjava, dakle ono što se kaže, a ne ono što se eventualno možda mislilo. Samo na osnovu rečenog, tj. izgovorenog, diskurs se razvija i samo rečeno, dakle izjava, se uopšte u njemu može uzeti u obzir, ništa drugo. Prema tome, da ste hteli reći nešto drugo - Vi biste to i učinili. No, Vi, Herr Inzko, ste rekli baš ono što ste rekli, i tako je zabeleženo i zapisano. Tu nema nikakve dileme, niti izvrdavanja više! Vi se morate meriti prema Vašim rečima, koje su u istorijskom kontekstu u najmanju ruku gnusne!

    A sada da pređem na istorijski kontekst. Vi ste iz Austrije, pa da Vam malo skrenem pažnju na neke istorijske činjenice, vezane za ove prostore, posebno za istoriju srpskog naroda na prostoru bivše BiH, odnosno Republike Srpske. Uskoro će ponovo biti obeležavanje oslobađanja najgoreg nacističkog koncentracionog logora tokom Drugog svetskog rata, u današnjoj Poljskoj, Aušvica. Međutim, mnogo pre Aušvica, prvi koncentracioni logor na tlu Evrope je uspostavila upravo austrougarska vojska, i to u Doboju, u decembru 1915. godine, tokom Prvog svetskog rata. Više od 45.000 Srba je bilo zatočeno u tom logoru sve do jula 1917. godine. Među zarobljenima je bilo i više od 16.000 žena, civila, a bilo je i dece. Uslovi u logoru su bili stravični, zarobljeni Srbi su morali da tumaraju bukvalno u blatu i izmetu, bili su podvrgnuti svakodnevnoj torturi i ubijanju od strane austrougarskih vojnika čuvara, a umirali su pored toga i od gladi, nečistoće u logoru i hladnoće. Tako je tu svoje živote skončalo više od 12.000 Srba, a samo u aprilu 1916. godine umrlo je i 643 dece! Cilj tog logora, u kome su bili i zarobljeni Srbi iz Srbije i Crne Gore, je bilo stvaranje tzv. tampon zone u Gornjem Podrinju, na granici prema Srbiji, kako bi se Srbi tog kraja proterali ili uništili! Dakle, želelo se da se etnički trajno očisti Gornje Podrinje od srpskog življa (što je i Orić pokušao između 1992. i 1995. godine)!

    Ta ista politika će kasnije postati važna krilatica i za ustaški režim Ante Pavelića, ali i devedesetih godina u Sarajevu! Naime, jedan drugi Austrijanac, Adolf Hitler, će narediti šestog aprila 1941, na pravoslavni Vaskrs, brutalni napad na Kraljevinu Jugoslaviju, a četiri dana kasnije, ustaše, nacistički kolaboratori, će proglasiti NDH! Hitler je "poglavnika" NDH, Antu Pavelića, podržao i podstrekao da vodi netolerantnu nacionalnu politiku prema srpskom narodu! Takva ustaška politika, sa blagoslovom Hitlera i Trećeg rajha, će dovesti do Jasenovca, Lepoglave, Jastrebarskog, Gospića, Paga, Doboja, Srebrenice, raznih jama, kratko - do ustaškog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima na čitavoj teritoriji NDH, čiji je deo bila i Bosna i Hercegovina, i do viże stotina hiljada srpskih žrtava, na najmonstruozniji način ubijenim, u paklu, kakav ni sam Dante ne bi mogao da izmisli! Joż da napomenem i to da je prema nekim podacima oko 60% ratnih zločinaca iz redova Vermahta bilo poreklom iz Austrije!

    Republika Srpska je zato i stvorena, kako se Srbima taj genocid ne bi ponovio.

    Umesto da ste naučili ovu istorijsku lekciju, Herr Inzko, Vi očigledno želite da ponavljate iste greške iz istorije. Tako umesto da štitite izvorni Dejtonski sporazum i da gledate da radite na unapređenju i poboljšanju međunacionalnih veza i na međusobnom poštovanju dva Dejtonskim sporazumom priznata subjekta, čiji je jedan Republika Srpska, Vi ste se isključivo stavili samo na jednu stranu, i to na stranu političkog Sarajeva. Vaše izjave i držanje s tim u vezi tako u dobroj meri više i podsećaju na jednog Benjamina Kalaja, a odnos prema dejtonskoj BiH podseća na jedan polukolonijalni odnos, baš kao i u vreme Kalaja, kada je Austrougarska na BiH gledala kao na svoju koloniju! Međutim, Austrougarske više nema, samo informacije radi, a Vi niste Kalaj, i dejtonska BiH nije Vaša kolonija. A srpski narod, kao i Republika Srpska, je i danas, kao i kroz svoju istoriju, slobodarski narod, okrenut demokratiji, koji ne želi da bude ničiji rob, što je više nego jednom u svojoj istoriji i pokazao. Isto tako ne želi niti će dozvoliti da mu neko drugi, pogotovo ne stranac, određuje i piše njegovu istoriju i da mu zapoveda kada će koje događaje iz svoje istorije da slavi.

    Herr Inzko (ne mogu da kažem "poštovani", jer se poštovanje mora prvo zaraditi), Vi kao državljanin zemlje koja je u prošlosti nanela toliko zla srpskom narodu ste imali istorijsku šansu da ispravite sve te greške i zla i da pokažete drugo lice svoje zemlje. Vi ste zato mogli da se pokažete pravim i iskrenim borcem za mir, toleranciju i ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda u dejtonskoj BiH, i time i prijateljem oba entiteta, dakle i Republike Srpske. No, Vi ste odabrali da sledite stari utabani put jedne propale politike protiv srpskog naroda, kojom je 20. vek na katastrofalan način počeo, stravičnim pokličem "Serbien muss sterbien!", a što je nastavljeno od 1941. do 1945, preko Jasenovca, pa ponovo devedesetih godina, na izmaku samog tog 20. veka! Današnja moderna Republika Austrija ne bi smela da dozvoli da je Vi u ovako lošem svetlu danas predstavljate! I da se na kraju zaista ne budete izvinili srpskom narodu i Republici Srpskoj za tako gnusnu izjavu, ostaćete obeleženi u istoriji. Svakako, ko ste i šta ste pokazali ste svojim delima, ali i rečima, koje govore za sebe. Svaki dalji komentar je zato izlišan.

    Autor: Dr Dario Vidojković, istoričar, Nezavisne novine
    prepiska - 99161 - 16.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Replika na 'Rastanak sa prijateljem'


    Iskreno da kažem, ne znam šta bi danas Feđa rekao na moju pruženu pomoću u toku rata! Znam da sam bio spreman žrtvovati svoj život za njegovu slobodu i on je to znao da je to tako! Nije mi žao i ne kajem se zbog toga, danas bi isto to uradio, ne samo za njega, nego za bilo koga, ko bi se našao u takvoj situaciji!

    U Feđinoj poruci koju sam dobio, on je želio da ponovo ostvarimo kontak i nastavimo naše druženje, jer kako on kaže "Bili smo kao braća". Po tome sam shvatio da on ipak smatra da sam mu tada spasio život.

    Ne samo Feđa, nego i njegova supruga se jednom prilikom obratila mojoj pokojnoj majci, rekavši da mi se zahvali što sam joj spasio Feđu.

    Međutim, ja sam odbio nastavak našeg druženja iz razloga što sam saznao da su on i njegova supruga o meni pričali sve najgore. Njihove loše priče o meni su sa više strana došlo do mojih ušiju, pa sam mu rekao, ako je bio moj iskreni prijatelj, nije morao izmišljati loše priče o meni i mojoj prodici, tako da ja iz tog razloga više ne želim da nastavim naše prijateljstvo.
    price_vase - 99137 - 14.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Rastanak sa prijateljem


    Povratak sa sahrane Bore Radića protekao je u dubokom razmišljanju i tuzi. Činilo se kao da su svu četvoricu iste muke mučile. Polako, ćutke smo se približavali Feđinoj zgradi. Kada smo već stigli, duboko razmišljanje prekide Feđa. On konačno otvori svoju dušu, a ja kao da sam samo to čekao. Nešto mi je u podsvijesti govorilo šta ga je svo ovo vrijeme mučilo, pa sam sa isčekivanjem i priželjkivao da to ispolji.

    Pred ulazom u zgradu Feđa progovori, a mi zastadosmo kao ukopani i pogledasmo u njega. Poče on na tenane da okoliša svoju priču. Vidimo mi čemu to vodi, ali ga ne prekidamo i pažljivo slušamo njegovo izlaganje.

  • "Vidi jarane", kaže on meni, "sad kad nema više Bore, ja se bojim da ostanem u Vogošći. Vidiš šta se dešava, ima svega i svačega, može ko god hoće doći na vrata da me ubije".

    Nije trebalo bilo šta dodatno da objašnjava i sam sam bio svjestan tog stanja. Niko sa sigurnošću nije znao da li ljudi sami odlučuju da napuštaju Vogošću ili ih neko istjeruje ili ih odvodi u pravcu iz kojeg nema povratka.

    Već dugo vremena sam priželjkivao od Feđe da izrazi želju o odlasku iz Vogošće. Jednom prilikom sam mu ponudio moju pomoć da izađe, ali je on to odbio. Obećao sam mu tada, kad god on to bude poželio da mi se slobodno javi i ja ću mu izaći u susret. Nisam htjeo na njega da vršim pritisak, jer su vremena bila nenormalna, pa sam se bojao da on ne pomisli da njegov drug hoće da ga otjera iz njegovog stana.

    Na Feđi sam u to vrijeme već osjećao, da prema meni nema više ono nekadašnje povjerenje i da više nije bio potpuno iskren prema meni, kao što je bilo prije početka ovog haosa. Razumio sam to njegovo nepovjerenje, jer su nam se politički stavovi totalno razmimoilazili.

    Iako sam u tom periodu za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, kako bi mu pomogao da se kraj mene osjeća bezbrižnije i da u mene treba da imao potpuno povjerenje, to za njega nije bilo dovoljno. Ja nisam mogao danonoćno da budem kraj njega, a kad nisam tu on je praktično bio bez zaštite.

    Da ga ne bi držao u neizvjesnosti bez oklijevanja sam mu dao moj pristanak, uz obećanje da ću učiniti sve da ga izvedem iz Vogošće.

    Feđa se promeškolji, kao da mu je neprijatno, a onda me zamoli da pomognem i Debi da izađe zajedno sa njim. Još dok je Feđa izgovarao svoju molbu već sam reagovao i dao svoj pristanak.

    Na njima sam odmah primjetio kako odahnuše, kao da sam ih već izveo iz Vogošće. Shvatih da je za njih i ova molba bila jedan veliki teret, zbog koje su se izgledalo je pomalo i pribojavali moje reakcije.

    Deba je bio nešto stariji od mene i pripadaje onoj starijoj generaciji Vogošćanskih mangupa. Od mog stasavanja u momka i ulaska u taj krug raje sa Debom sam uvijek imao veoma dobre odnose. Njegova sestra Azrica bila je moja velika dugogodišnja prijateljica. Prijateljstvo se proširilo i na porodično, jer je Azrica bila radna kolegica i prijateljica moje supruge. Sve je to na mene dodatno uticalo i davalo mi motiv da pomogne i Debi i da ih izvedem iz Vogošće.

    Kako bi ih ohrabrio i u njima razbio nedoumice oko njihovog izlaska, rekoh im da ćemo Kum i ja u jutro doći ispred Feđine zgrade, a da oni tada budu spremni za polazak. Njih dvojica se složiše i sa osmijehom na licu krenuše prema svojim kućama da se pakuju. Kum i ja nastavismo dalje svojim putem, niz ulicu Trifka Đokića.

    Baš u to vrijem Srpaka civilna vlast donijela je naredbu da se na cijeloj teritoriji Srpske Republike BiH spriječi i obustavi iseljavanje civilnog stanovništva, jer je muslimanska strana već od samog početka rata to isto uradila na teritoriji pod njihovom kontrolom, kako bi sačuvala multietičnost stanovništva. Ta naredba je bila jasan predznak da nas čeka težak i rizičan zadatak.

    Pred Feđom i Debom, nisam želi bilo šta da kažem, kako kod njih ne bi proizveo strah i utisak da ne želim to da im učinimo. Bilo je jako bitno da njihovo prebacivanje na muslimansku stranu izvedemo što je brže moguće. Radi njihove, a i naše sigurnosti bilo je bitno da što manje ljudi zna da oni žele da izađu iz Vogošće. Nikom, pa ni Kumu nisam smio da kažem, kakve me brige muče i moje razmišljanje kako će se sve to završiti.

    Sa Kumom sam se dogovorio da se u jutro nađemo ispred moje zgrade. Rekao sam mu da obavezno obuče uniformu i ponese pušku sa sobom. Bilo je to nužno zlo, bez kojeg se u to vrijeme ništa nije moglo završiti.

    Nakon duge i ne prospavane noći, konačno je svanuo i taj 22. juli '92. godine. Ustao sam i sa svojom majkom pio jutarnju kafu. Dok sam čekao Kuma da dođe po mene, majci sam pričao moje planove. Bilo joj je žao što se na ovakav način rastajem sa drugom, ali me je podržala, znajući da tim gestom možda čak i spašavam njegov život.

    Ispijanje kafe i ćaskanje sa majkom prekinu Kumov dolazak i sirena njegovog automobila. Bez oklijevanja skočih sa stolice, uzeh svoju pušku i izađoh na ulicu. Pozdravih se sa Kumom i bez puno razgovora sjedosmo u auto i krenusmo prema Feđinoj zgradi. Kada smo tamo stigli, dok još nismo izašli iz auta, pred nama se ukazaše Feđa i Deba. U rukama su držali po jednu putnu torbu, a Feđa je u drugoj ruci držao neku kesu i pružao je prema meni.

  • "Šta je to", upitah ga?
  • "Ovo su Neirine i Amarove najdraže igračke", reče on, pa nastavlja priču. "Ako slučajno ne preživim, molim te, ti ih sačuvaj kod sebe, pa kad se rat završi, dadni ih njima"!

    Srce mi se steže, a suze naviru na oči. Uzimam kesu, uz obečanje da ću tako i učiniti i stavljam je kod Kuma u auto.

  • "A gdje su vam starci", uptah ja?
  • "Neće da idu", kažu oni.
  • "Pa ljudi moji, ubiće ih neko, ne ostavljajte ih same!

    Deba slijež ramenima, govoreći da njegov otac Mujo neće da ide, a Feđa reće da ni njegova majka Naza neće da izađe iz Vogošće. Sa sjetom se prisjeća majčinih rijeći:

  • "Idi ti sine svojoj dijeci, neka mene ovde, nemam ja kud".
  • "Nemam izbora, ili da ih uprtimo krkače ili da ih ostavimo! Moram ići, imam dijecu, šta drugo da radim!", sa togumo završava Feđa svoju priču.

    Svjestan situacije u kojoj se nalaze, prekidam tu diskusiju i pozivam ih da sjedemo u auto. Krećemo sa vozilom prema izlazu iz Vogošće u pravcu Kobilje Glave, prema srpskom punktu, koji se nalazio kod objekta "Restoran Momo".

    Nismo znali šta nas tačno čeka na punktu, pa sam predložio Feđi da ja nosim njegovu torbu dok god ne dođe trenutak da treba proći kroz punkt. Feđa je kod sebe u torbi imao pištolj, od njegovog rahmetli oca Mehe, za koji je znala civilna milicija i punu kutiju metaka kalibra 7, 65mm, koje sam mu ja nabavio preko pratilaca iz ličnog obezbjeđenja Radovana Karadžića. Bojao sam se da na punktu ne dođe do pretresa njihovih stvari, pa sam iz tog razloga predložio Feđi da njegovu torbu ja nosim sve do momenta kad bude trebao preći na drugu stranu. Tako sam zamislio da možemo obezbjediti da pištolj i municiju prenese na drugu stranu. a,

    Ubzo smo stigli na punkt, izašli smo iz auta, Kum je uzeo Debinu a ja Feđinu torbu, okačili smo naše puške o rame i uputili se prema rampi na cesti. Na punktu su bila samo dvojica milicajaca. Čim smo im prišli, oni onako nonšalnantno, više mangupski nego službeno, pitaše nas:

  • "Šta vi trebate"?
  • "Doveli smo prijatelju da ih prevedemo na drugu stranu", rekoh.
  • "Ma nema govora", reće jedan od milicajaca.

    Svjestan da sa takvim neće biti moguće ljudski razgovarati, brzo spuštam Feđinu torbu na zemlju, skidam automatsku pušku sa ramena, repetiram je i uperujem u milicijce na punktu. Kum učini to isto!

    Oni, skamenjeni od iznenađenja, pokušavaju da mi objasne da je stigla naredba iz predsjedništva da niko ne može proći na drugu stranu. Znam da će rasprava na tu temu odvući u njihovu korist, te ne dozvoljavam da se povede ikakvu rasprava, pa im kažem, "Ma ne intersuje me nikakva naredba, oni danas moraju ovde proći i gotovo, taman kad bi mi svi ovde zbog toga ostali mrtvi"!

    Puška je i dalje bila na gotovs, a cijev uperena u njihove grudi. Shvatiše moje ozbiljno upozorenje, pa pospustiše, "Dobro neka idu, ali vidiš li ti bolan koga ti prevodiš na drugu stranu, On će tamo odmah dobiti pušku i pucaće na nas"!

    Feđa je bio u majici kratkih rukava i njegove dugogodišnje nabildane mišice jasno su se isticale ispod kratkih rukava. Bilo je ljeto i niko od nas nije razmišljao da bi to moglo nekog da irititra. Nastao je mali tajac i svi smo pogledali u Feđine mišiće.

    Ja prekidam tajac i povišenim tonom govorim:

  • "Ako je suđeno tako, da Bog da mene prvi njegov metak pogodi i ubio, ali on će danas preći tamo!"
  • "Dobro, kako hoćeš", reče milicajaci i pokaza rukom pravac kojim trebaju da izađu iz Vogošće.

    Mi ne čekasmo ni jednog časa, kako se ovi ne bi predomislili, dadoh Feđi njegovu torbu, a Kum dade Debi Debinu, izljubismo se uz čvrst zagrlja, uz riječi "Čuvajte se", i oni krenuše na drugu stranu.

    Dugo smo stajali na punktu i čekali da odu što dalje, iz našeg vidokruga. Bi je to zadnji zagrljaj sa moji drugovima.

    Igračke koje mi je Feđa dao tokom rata krasile su moju spavaču sobu. Svako jutro sam se budio i uz te dvije amajlije podsjećao na naše prijateljstvo. Kada je potpisan prekid rata, morao sam da napustim svoj rodni grad, a te igračke sam uspio da doturim do svog druga, uz pomoć Aide Handžić-Landžo.

    Dostavljane diječijih igrački koje mi je Feđa dao na čuvanje bila je ujedno i moja poruka Feđi, da sam tokom cijelog rata mislio na svog druga i njegovu porodicu! Nažalost, Feđu je "Islamska deklaracija" zaludila, pa on u meni nije prepoznao istinsku prijateljsku ljubav, nego mržnju prema njemu. "20 godina kasnije", po prvi put nakon rata moj prijatelj mi se javio na FB sa porukom, citiram: "Bili smo kao brača! Kada si me toliko mrzio, što me niste ubili?"
    Bilo, ne ponovilo se!
  • zaboravljeni - 98847 - 04.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pokojni Lazar Kondić- Lazo


    Bobane,

    hvala ti na ovim lijepim riječima! Hvala što si naglasio i odao poštovanje za pokojnog Lazara Kondića na njegovom učinku u '95. godini!

    Imao sam sreću da sam uz pomoć Maje, načelnika bezjednosti, i svih komandanata bataljona 3. sarajevske brigade, brižno birao i stvarao jedinicu ČVP. Popanjavali smo je sa provjereno najhrabrijim i najpoštenijim borcima u Brigadi, pa je bilo realno za očekivati da damo svoj maksimum u odlučnoj odbrani Srpskog Sarajeva.

    Kod pokojnog Lazara Kondića nije bio takav slučaj! Lazo je skoro uvijek od početka rata dobijao naredbu da preuzme jedinicu koja je u tom trenutku bila u rasulu! Međutim, on je na samo njemu svojstven način znao da se približi svim ljudima, pa je na taj način dobijao maksimalno povjerenje svojih boraca, nakon čega je naizgled sa lakoćom rješavao zacrtane ciljeve!

    Viječna mu slava!
    prepiska - 98677 - 31.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Vuče, Vuče


    Vuče Vuče bubo lenja, šta će reći pokoljenja...

    Šalu na stranu, prvo da se zahvalim Željku što je obrisao one gluposti, a i ja ću na mojoj FB stranici obrisati sve komentare.

    Uspot da kažem da me Vuk Gradinski oduševljava svojom pisanom rijeći i zbog toga po nekoliko puta pročitam njegov tekst. Što bi naš narod rekao čovjek od pera!

    Moje čitanje me tjera da pokušam ući u njegvov mozak i probam odgonetnuti kako nalazi prave rijeći u svojim tekstovima. Želja mi je da i ja to mogu na taj način dočarati svoju priču. Al' ne ide pa me ubiješ!

    Zato bi volio da sa Vukom stupim u kontakt i ako je voljan zajednički obradimo moje tekstove, kako bi oni dobili na književnoj vrijednosti. Znam da istorijski neće vrijediti, pa bi volio da to bude neko književno djelo. Usput da vidim i sa Žugom postojili mogučnost da kod njega, kad ovo pisanje završim odštamapam knjigu na čirilici.

    Za one koji misle da sebe hvalim, moram da kažem da u mojim tekstovima pišem moje memoare o jednom teškom vrmenu, sa mojim doprinosom u odbrani moga istorijski napaćenog naroda! Ako je to za nekoga moje hvalisanje, neka tako i bude!

    Veliki pozdrav svim posjetiocima ovog sajta!
    bozur - 98675 - 31.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Porijeklo Predraga Žarkovića- Božura


    Željko,

    pošto sam prijatelj sa Božurovom bliskom rođakom, postavio sam joj neka pitanja koja su me interesovala o Božuru. Evo našeg razgovora sa FB:

    Ja: U nekim pričama o Božuru stoji da je on sa Kosova iz okoline Peći. Ja sam se iznenadio tom informaciom, pa te molim da mi to potvrdiš ili demantuješ kako bi to pokušao da ispravim ili potvrdim.

    Gordana Žarković Košarac: Ma vidjela sam to na slavicnet-u, ali to nije istina. Moj i njegov otac su bili rođena braća i oni su porijeklom sa sela Kruščice, tačnije Borča kod izvora Neretve. Nikakve veze s Kosovom nismo imali. Ako te bilo šta zanima, pitaj me, u mojim starim slikama imaš i njegovih. Ja nisam imala brata, on mi je bio kao rođeni i nije me odvajao od svojih sestara. Svukuda me vodao sa sobom i naučio mnogim stvarima koje niko drugi ne bi.

    Ja: Tako sam i ja mislio da je vaše porijeklo, pa kada je to neko objavio na slavicnet-u, mislio sam da to sigurno zna. Vjerovatno su ga na to navele rijeći iz Zoričine pjesme. Znao sam za tu vašu bliskost i da te je još kao klinku pazio i štitio. Ako hoćeš pošalji neke njegove fotografije, ja sam u kontaktu sa Željkom Tomićem, pa ću mu ih proslijediti. On ga je puno volio, pa smo na njegovu inicijativu donirali pare da se Božur prenese na Vojničko groblje "Mali Zejtinlik" u Sokocu.

    RE: Porijeklo Predraga Žarkovića- Božura



    Pravi,

    ispravio sam tvoj tekst djelimično jer ja nikada nisam pisao o Božurovom porijeklu. Nekakav Rade iz Vogošće je napisao da su Žarkovići porijeklom sa Kosova, što je moguće ako se misli na dalje pretke. Njegov bliski rođak, Radomir Žarković, je nakon toga isparavio Rada i napisao da su oni porijeklom iz sela Kruščice kod Gacka.
    prepiska - 98616 - 29.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Osnovana je F.B. stranica 3. sarajevska brigada VRS


    Svi pripadnici ove brigade, članovi porodice poginulih boraci i prijatelji, dobro došli u grupu. Pomozite nam da se prošire informacije o našim herojima. Željko, pridruži nam se i ti, kao što je i Milan Vukotić! Budite naši počasni "GOSTI"!

    Sa ovog tvog i našeg sajta uzimam važne podatke, uglavnom iz "Virtualnog groblja", i prenosim na ovu F. B. stranicu. Svi podaci i fotografije koji se dobiju na toj stranici, a smatraš ih interesantnim, možeš da ubaciš u svoju, to jest našu najveću arhivu podataka iz "Odbrambeno otadžbinskog rata".

    RE: Osnovana je F.B. stranica 3. sarajevska brigada VRS



    Pravi,

    molim te, nemoj da zaboraviš da uz svaki tekst (koji nije tvoj) postavis i link na stranicu sa koje si ga preuzeo. Ovo iz dva razloga

    1) Zaštita autorskih prava
    2) Mnogi tekstovi, pogotovo spiskovi, stalno bivaju ažurirani sa novim informacijama i ispravkama, pa posjetiocima FB bi to trebalo i da daš na znanje.
    akcije - 98611 - 29.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć porodici Bore Radića


    Ex-Ponto, dobro je što si to pitao da bi i drugi razumjeli! Ako živiš u inostranstvu onda je po mom mišljenju najbolja varijanta Western Union. Međutim, ako u inostranstvu imaš račun u banci, a poslaćeš više od, recimo 400 dolara, onda ti je najjeftinije da pošalješ pare preko svoje banke. Primjera radi, moja banka meni naplati oko 50 dolara svaki iznos koji šaljem, radilo se to o 50 ili 50 hiljada dolara. Oni u banci prilikom slanja traže IBAN, SVIFT, naziv i adresu banke. Tada ti trebaju ovi podaci i adresa od Ljubljanske banke.

    Ako šalješ novac iz regiona pretpostavljam da ti onda trebaju ovi podatci iz Banjalučke banke.

    Nadam se da sam pomogao u razjašnjavanju!
    rat_nisici - 98449 - 23.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Demant u vezi švercera


    Bio sam komandir Vojne policije 3. sarajevska brigada i u jedinici sam imao borca koji se preziva Šikuljak. Moram da kažem da je imao brata Ljubišu i da je ovaj Ljubiša koji se javio na sajt, vjerovatno njegov rođeni brat. Šikuljak iz moje jedinice, radi se o časnom i poštenom borcu, pa bi molio da ovaj što je naveo da su svi Šikuljaci bili uključeni u šverc ispravi svoj komentar i navede tačno po imenima koji Šikuljaci su bili šverceri.

    Neko kad pročita ovaj tekst dobiće netačnu poruku. Tako je i Vogošća dobila etiket da su svi Vogošćani u ratu bili lopovi, pa kad danas sjedem sa nekim da pričam o ratu odmah dobijem takvu poruku!

    To nije fer!
    akcije - 98445 - 23.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć porodici Bore Radića


    NLB-Razvojna banka, vlasnik računa Dragica Gavrić
    NLB Banka a. d.
    Adresa: Milana Tepića, br 4, 78000, Banja Luka, BiH
    banka broj računa: 562-004-8096813-08
    IBAN: BA395620048135747162
    SWIFT BIC: RAZBBA22

    Dodatne informacije: za EUR, USD, AUD, CAD,
    SWIFTBIC: LJBAS12X
    Nova Ljubljanska banka dd, Ljubljana, Slovenija

    Dragica je majka troje djece, ali se prihvatila obaveze da se brine i o porodici Radić, pa je osim što fizički pomaže i svaki dan obilazi u bolnici Borinu majku, prihvatila je da sve novčane pomoći idu preko njenog računa!

    U razgovoru sa Igorovom majkom Biserom, saznao sam da se radi o povjerljivoj osobi i da sva novčana srtsva koja ona pošalje za svog sina, šalje preko Dragice Gavrić.
    boro_radic - 98425 - 20.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Hitno, hitno,hitno


    Sin Bore Radića živi u velikoj bijedi, majka mu je na umoru, a brat Nikola narušenog zdravlja! Molim Željko da organizuje akcije pomoći porodici. Hitno je! Detalje ću saopštiti Željku, pa neka on odluči šta će objaviti!
    boro_radic - 98413 - 18.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta


    Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošćanskih heroja, niko sa sigurnošću nije znao, šta se tačno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge Vogošćane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošćansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran.

    Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošće, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošća ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošće povjerovali su u ovakvu priče koju su širili njegovi saborci:

  • "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi!"

    Šta se zapravo dešavalo tog tragičnog predvečerja?

    Mjesto na kojem je muslimanska vojska dva dana pravila masakr na prolaznicima, bilo je idealno za organizovanje zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranč" nalazilo se brdo zvano Mejtef. Brdo je preprečavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda je ispred njega naglo skretao desno i obilazio po njegovom rubu, stvarajući veliku okuku od sto osamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.

    Po sjećanju moga druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slučajnosti našli su se baš tu. Priskočili su u pomoć da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovačku ambulantu došao je Boro Radić. Vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije očekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih boraca, kako bi vojnom akcijom očistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko, nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošću. Dva sata kasnije, Željko tamo sreće Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radić poginuo u Ljubini.

    Po sjećanju moga kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije priključili komandantu Kljuniću, koji je sa dva vozila već bio otišao u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komndantom bio je tadašnji pomoćnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, Gof 2, kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžić- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peša, sjeo je Željko Marković-Raze, a utreće vozilo, takođe Golf 2, kojim je upravljao Mišo je Dejan Lali-Lala.

    Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radić, ali je on imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kada i oni. Juga i vojni policajci, u želji da sustignu komandanta Kljunića, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da će se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunićem, prolaze semizovačku barikadu. Nastavljaju dalje prema kafani "Ranč" i kod same kafane ulijeću u zasjedu. Muslimanski diverzanti spremno su dočekali vozila. Počela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.

    U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga, uvidjevši Điđino nepomično tijelo, shvatio je o čemu se radi, napušta vozilo, trči prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se dočepa zaklona.

    U drugom vozilu koje je vozio Peša, nastrada njegov drug Raze. Peša ne čeka ni trena, iskače iz vozila, puzajući se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlači nazad tom uvalom, koju su graditelji puta ostavili da kišnica ima kuda da otiče i tako zahvaljući tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostade nepovrijeđen.

    U trećem vozilu meci prolijeću kroz lim i šoferšajbnu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskače iz vozila, bježi cestom nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila. Rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.

    Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali si i dalje neprestano pucali po njima. Nakon više od pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radić sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo.

    Po pričama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijeću direktno u zasjedu. Meci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskače iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuće i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.

    Slava se izvukao iz auta, ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlučuje da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da čeka prestanak paljbe.

    Za to vrijeme komandant Kljunić, sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao da spašava putnike iz kombi-busa, stiže na mjesto dešavanja tek nakon što je Boro poginuo.

    U skoro isto vrijeme na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vuković i M. Jakovljević. Oni se probijali kroz korito potoka i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da učine osim nasumičnog pucanja.

    U grupi sa Kljunićem nalazio se moj drug i dugogodišnji saborac Dragan. On je na moje insistiranje ispričao njegovo viđenje tog dešavanja. Bilo je to ovako:

  • "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i pješke krenuli napred. Išli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidio put. U jednom trenutku čuli smo zvukove nekoliko vozila, koja velikom brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga čuli su se rafali. Ne znajući dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krećemo napred u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestajala, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konačno stigli do jedne kuće iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo četri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo počeli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuće u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki, koje su bile uspravno naslonjene na zid kuće. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke pozavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do njih i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reći da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo.

    Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da priča:

  • "Meci su prštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne čekam i kažem Kljuniću da krećem prema vozilima. Kljunić se složi sa mnom. Polako sam puzao napred sve dok nisam stigao do Borinog auta. Vidio sam da neko leži pod vozilom. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od puščane paljbe nije moga da me čuje, ali sreća on me je ugledao. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuče i dođe do Kljunića i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi reče da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlačio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i napolje izvukao Borino tijelo. Posle dugogo i velikog napora konačno sam uspio da dovučem Borino beživotnoo tijelo do kanala i odatle nastavio dalje da ga vučem na sigurnu teritoriju. U međuvremenu, stigao je Špiro sa jednom grupom Semizovčana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvučeno, preuzeo ga je od nas i odvukao u Vogošću. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlačim ostale poginule" - sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju priču.

    Nakon što sam sasluša priče od nekoliko učesnika tog događaja, došao sam do zaključka da je postojala velika vjerovatnoća da se ta tragedija izbjegne. Ono što me iznenadilo niko od tri različite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i da li su uopšte stigli na mjesto zločina. Postoji mogućnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj priči, Kljunić nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj priči oni su ispod mosta pucali u pravcu kuce na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljunićeva grupa.

    Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zaključka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao je najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se čuju ispaljeni hici.

    Stiče se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve učestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno hrvatskim življem, nakon odlaska domaćeg stanovništva, postala je "ničija zemlja", pa se kretanje odvijalo neometano.

    Pričalo se da je Boro tim dijelom puta često prolazio do Srednjeg i tamo se u nekoliko navrata sastajao sa našim starim drugom Zajkom. Vjerovatno je to Borino kretanje puno uticalo da neoprezno i nepromišljeno uleti u zasjedu. Postoji mogućnost da je Boro planirao da tog dana ode do Zajke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kada je pred sobom vidio tri vozila na putu.

    Iako je lako biti general poslije bitke, stiče se utisak da najveću krivicu za pogibiju Bore Radića, Srđana Amidžića- Điđe, Dejana Lalića-Lale i Željke Markovića- Razeta snosi komandant Kljunić. Da je kojim slučajem imao malo više komandujućeg iskustva, ni po koju cijenu ne bi smio da uvodi dio svoje jedinice, a da pri tome ne zna gdje mu se nalaze ostali učesnici te akcije, za koje je znao da treba da krenu u akciju, jer ih je on lično podigao na uzbunu.

    Bilo i ne ponovilo se!
  • virtualno_groblje - 98375 - 15.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Virtualno groblje


    Da Željko, dobro si me shvatio. Upravo ta imena i fotografije koja se pojave evociraju lijepa uspomene na te borce. Tog trenutak čovjek se nečega lijepog o njima sjeti, a ne zabilježi. Kad taj dan ili trenutak prođe i misao ode.
    virtualno_groblje - 98361 - 13.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Virtualno groblje


    Interesuje me hoće li se moći i kada će početi upis infomacija o pojedincima u "Virtualnom groblju"? Često vidim poginulog borca za kojeg bi imao nešto napisati, ali ne mogu to da uradim kraj njegovog imena. Neke informacije koje su pisane na ovom forumu o poginulim nisu uvrštene kraj njihovog imena.

    Do sada nisam primjetio da se na stranici poginulih dopunjavaju bitni detalji. Dali će ta funkcija proraditi, ili ne?

    Primjera radi Zoran (Jove) Simić poginuo 14. 12. '93, na Žuči, u neprijateljskoj ofanzivi "Koverat". Bio je izuzetno hrabar borac, kao i cijela njegova jedinica! Poginuo je kao komandir čete "Svrake", koja je pripadala Krivoglavačkom bataljonu.

    Slava mu i hvala!

    RE: Virtualno groblje



    Pravi,

    u Virtualnom groblju se nalaze samo borci čije fotografije imam, što je nešto više od polovine poginulih boraca SRK i Drinskog korpusa. Za sve ostale poginule borce još uvijek pokušavam da sakupim fotografije.

    Za borce koji nisu u Virtualnom groblju, možeš pisati tekstove i postavljati ih na stranicu "Poginuli" a ja ću naknadno njih povezati sa njihovom stranicom, nakon što budu dodati u Virtualno groblje.
    rat_danas - 98343 - 10.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    (26. 07. 1993) Borbe na brdu Žuč


    U sklopu operacije "Prsten" koja se izvodila na Igmanu, srpske snage paralelno su izvodile napad na brdo Žuč, kako bi privukli na sebe veli broj muslimanske vojske iz Sarajeva i tim napadima smanjili njihovu odbrambenu moć. U tome su svojim uspjesima u potpunosti izvršili zadani cilj.

    U toj ofanzivi Vogošćanski bataljon imao je značajne uspjehe tokom ofanzive. Potpomognut izviđačkim vodom Miće Vlahovića, ponovo je vraćena kota 830 pod srpsku kontrolu. Srpska trobojka ponovo se viorila na toj dominantnoj koti iznad Vogošće.

    Isti dan, u isto vrijeme, Ilijaški jurišni vod pod komandom Mladena Savića krenu je u napad i ovladao Golim brdom. Golo brdo, je bilo brdo koje se nadovezivalo na kotu 830, tako se napravio značajan pomak na strateški važnom brdu Žuč i sigurnija odbrana Srpskog Sarajeva.

    Nakon što je potpisano primirje, muslimanske snage su kopanjem tranšea prema vrhu Golog brda, došli do same linije srpske odbrane. Na tom dijelu ratišta rovovi između zaraćenih strana bili su oko trideset metara razmaka. Tako je ta linija postala najbliža dodirna tačka zaraćenih strana.

    U februaru '94. godine, uz posredovanje međunarodnih snaga, potisan je sporazum srpske i muslimanske strane da će se obustaviti sva borbena dejstva oko Sarajeva. Muslimanska vojska često je kršila potpisani sporazum izvodeći napade u različitim pravcima na srpsku liniju odbrane. U tome su u nekoliko navrata imali početnih uspjeha, ali sve je ostalo na tome. Srpska vojska se brzo konsolidovala i povratila sve izgubljene dijelove linije. Linije odbrane na tom dijelu ratišta ostale su nepromjenjene sve do kraja rata.
    rat_danas - 98331 - 07.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    (03.07.1993) Operacija Prsten


    U sklopu operacije "Prsten" koja se vodila jula '93. na Igmanu, naše snage izvodile su napade u pravcu Ugoroskog i brda Žuč, kako bi skrenule pažnju sa glavnog praca operacije "Prsten". Ofanziva na Ugorsko počela je 03. jula '93. kada je Vogošćanski bataljon osvojio Glavicu. Blagovački bataljon je nakon sedama dana preuzeo od Vogošćanskog bataljona taj dio linije i isti dan se povukao bez borbe.

    U daljem toku ofanzive Vogošćanski bataljom potpomognut jurišnim vodom Miće Vlahovića uspio je da ovlada kotom 830, a isti dan Ilijaški jurišni vod pod komandom Mladena Savića ovladao je Golim brdom. Tako je linija "Ježevi" ostala iza naših leđa i služila nam kao naš rezervni položaj.

    Kompletnu ofanzivu na Ugorsko i brdo Žuč nadgledao je i vodio komandant taktičke grupe potpukovnik Josipović.
    udba - 98321 - 06.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Nešto o najstarijem članu našeg foruma


    Kada sam jutros otvorio ovu stranicu, viđoh tekst koji je "Stari" napisao kako se oprošta od nas. Nešto mi se stislo u grudima, a suze mi krenuše na oči!

    Često sam sa pažnjom čitao tekstove koje postavlja "Stari", vjerovatno po godinama ubjedljivo najstariji posjetilac koji se javljao na ovom sajtu. Mogao bi možda svakom od nas po svojim godinama, otac biti!

    "Stari" je često postavljao tekstove iz nekih dnevnih glasila, ukazujući na goruće probleme u našem društvu. Međutim, da ironija bude veća, ono što sam primjetio, na tekstove koje je on objavljivao, često su se javjali pojednici da upute njemu kritiku, a ne onim našim političkim vođama i zlobnim glasilima, zbog kojih je članak i objavljen! Tekstovi su uvijek bili uz komentar da se uzme zajednički stav, kako bi se spriječilo razbijanje srpskog naroda po političkim šavovima!

    Zbog svega ovoga što navedoh gore u tekstu, vjerovatno se "Stari" osjeća nepoželjnim, pa je i razumljivo što se odlučio na ovakav korak!

    Kada sam vidio da mu je tekst ocijenjen sa tri puta po jedna zvjezica, shvatio sam to kao poruku da učesnici sajta ne podržavaju "Sraog" u odluci da se ne uključuje na ovaj naš sajt, pa mu i ja iz tog razloga dadoh ocjenu, jednu zvjezdicu za njegov poslednji tekst.

    Mišljenje "Starog" veoma poštujem, jer on ne pripada nijednoj političkoj stranci, čak, koliko se moglo vidjeti iz njegovih tekstova da i ne živi u Republici Srpskoj, pa na osnovu njegovog životnog iskustva, često shvatim da on od politički obojenih ljudi sa naših prostora, bolje uočava, ko to tamo jeftino prodaje našu zemlju i date živote za Republikuz Srpsku. >br?
    Zato ovim putem molim "Starog" da ne čini to i da nas ne ostavlja, jer njegova riječ za monoge na ovom sajtu može biti riječ iskusnog "Starog Mudraca"!




    Idi na stranu - |listaj dalje|