fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

poginuli - 77382 - 21.09.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

Ognjen (Vojo) Popić


Negdje tokom 1995. godine u komandu Ilijaške brigade dolazi vojnik koji predaje telegram u vezi pogibije Ognjena Popića, sa zahtjevom da se taj telegram uruči porodici poginulog borca.

Komanda Ilijaške brigade je organizovala sahrane palih boraca opštine Ilijaš, bez obzira da li je borac bio pripadnik Ilijaške brigade ili neke druge jedinice.

Ja (Velimir Adžić), Novak Bajić i Duško Šikuljak smo po naredbi komandanta Brigade uzeli telegram i otišli u selo Kadarići, saopštili roditeljima tužnu vijest o pogibiji njihovog sina, izjavili saučešće i uručili telegram.

Sad nastaju teški trenuci. Roditelji su u šoku. Čitaju telegram i ne mogu sebi da dođu. Ne mogu da prihvate tu tešku i nepodnošljivu vijest. Jedno drugo ubjeđuju da jest njihov sin, pa onda opet da nije.

  • "Vidiš, Rado, da jest naš Ognjen, lijepo piše Ognjen Voje Popić" govori otac Vojo.
  • "Ma nije, bolan, naš Ognjen" kaže majka Rada.

    Zatim otac kaže da nije, a majka da jeste.

    Bila je to jedna vrlo mučna i tužna situacija.

    Pokušavali smo da ih utješimo i pomognemo da shvate da se doista radi o njihovom sinu. Sve ovo je trajalo skoro pola sata. Roditelji su šokirani i ne mogu da prihvate da njihovog sina nema a bio je na odsluženju redovnog vojnog roka.
    • srpska - 73895 - 15.09.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (3)

    Ćeraćemo se, ćeraćemo se još!


    U svom prilogu "Igre sa penzionerima" koji možete naći na stranici Velimir Adžić pod brojem 73092 od 25. 08. 2012. godine (pročitajte ga) sam, između ostalog, napisao da je Osnovni sud u Banjaluci prihvatio našu tužbu podnesenu putem advokata u Bijeljini i da je postupak doveo do prinudne naplate naših potraživanja. Advokat nam je rekao da je sve riješeno u našu korist i da samo čekamo uplate na naše tekuče račune, ali i da poslije podizanja novca se ponovo njemu javimo. Vjerovatno očekujući da mu dadnemo još koju marku iako smo mu platili za podizanje tužbe po 15 km, što ukupno iznosi 75O, 00 KM od nas 5o penzionera.

    Međutim, Pravobranilaštvo RS podnosi prigovor na rješenje suda o kojem nas advokat ne obavještava. I Pravobranilaštvo RS zataškava sadržaj svog prigovora i ništa ne govori u svom odgovoru na naše pismo.

    Ministarstvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada pri Vladi RS nam odgovara da su zadovoljni rješenjem suda po prigovoru jer su, zamislite, kako kažu djelimično uspjeli.

    A šta su uspjeli?

    Uspjeli su i pravobranilaštvo i sud i ministarstvo legalizovati glupost kojom su naša potraživanja proglasili zastarjelim za 5 (pet) godina pa su ih sveli umjesto za period od 01. 02. 2001. do 25. 9. 2007. godine na period od 13. 02. 2006. do 25. 09. 2007. godine.

    Zamislite, sa ovim rješenjem je i naš advokat zadovoljan i ništa nije poduzimao, i on smatra da je to ispravno. On ponovo samo obećava penzionerima da će naše skraćeno potraživanje po rješenju suda biti uskoro isplaćeno te da svaki dan idemo u banku i provjeravamo da li je legla uplata.

    Međutim, ministarstvo i dalje šuti, i dalje ne isplaćuje naša potraživanja.

    Kako da sad to shvatimo?

    Da čekamo pa da i taj dio naših potraživanja zastari po njihovim mišljenjima.

    Pa zar to nisu gluposti?

    Valjda oni misle da smo mi penzioneri glupi i da ćemo tu glupost prihvatiti.

    E vidite, nismo svi glupi i nećemo tu glupost prihvatiti. Zato smo, kada smo saznali za takvo rješenje, i podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka.

    Šta nama drugo preostaje nego da, kako to kaže akademik Bečković:
    -Ćeraćemo se, ćeraćemo se još!"

    A dokle? Ćeraćemo se do smrti, a sve nas je manje. Ali, neće se naša borba završiti našom smrću. Naše pravo ćemo ostaviti u obavezi našoj djeci pa i unucima ako bude trebalo!

    Znamo mi i onu narodnu: "Ne može se boriti šukav sa rogatim", ali borićemo se dok i nama ne porastu rogovi.

    A, oni su izgleda riješili da na sva naša pisanja kažu: "E, sad nećete dobiti ništa!"

    Sve se mijenja pa će se i to promijeniti, ako ne u glavama sadašnjih moćnika, a ono u glavama onih drugih koji će poslije njih doći.

    Vjerujte mi, nešto slično ovome sam već lično doživio!
    zaboravljeni - 73652 - 05.09.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Lakić Rajko i Mičić Želimir


    Srđan Srpsko Sarajevo me je prozvao u svom prilogu 73642 od 05. 09. 2012. godine u vezi datuma pogibije Lakić Novice Rajka pa zato dajem slijedeće podatke iz moje knjige "Ilijaški Nemanjići".

    258. Lakić Novice Rajko

    bio je pripadnik 6. pb. , rođen 01. 10. 1963. godine u Brezi. Poginuo u akciji za oslobađanje Jasena-Srednje prilikom demontiranja mruda na koji su naišli. Mrud je demontirao komandant bataljona Mičić Želimir kojom prilikom su oba smrtno ranjeni 23. 05. 1994. godine. Sahranjen je u groblju u Srednjem, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu i sahranjen u 33. redu. Posmrtno odlikovan 1994. godine Zlatnom medaljom za hrabrost.

    310. Mičić Zaharija Želimir-Željko

    komandant 6. pb. , rođen 01. 02. 1950. godine u Srednjem. Poginuo 23. 05. 1994. godine na Jasenu-Srednje. Prilikom izvođenja akcije za oslobađanje Jasena, naišao na muslimanski mrud koji je pokušao demontirati, ali je došlo do aktiviranja istog pa je od gelera poginuo i on i Lakić Rajko. Sahranjen je u groblju u Srednjem. Bio je neoženjen.
    srpska - 73092 - 25.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Igre sa penzionerima


    Ova fotografija je naslovna strana moje knjige "Igre sa penzionerima".

    Knjiga je i za smijanje i za plakanje. Za smijanje je ponašanje državnih organa prema penzionerima i neumjesna primjena zakonskih propisa. Za plakanje je nemoć penzionera da se suprotstave takvom ponašanju i njihova situacija u svemu tome.

    Knjigu sam poklonio najjačoj opozicionoj političkoj stranci - Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), ako ni zašta drugo, a ono kao materijal za predizbornu kampanju.

    U knjizi sam obradio dvije igre. Prva igra je "Igra sa penzionerima - borcima 1. kategorije VRS"

    Sadržina te igre je slijedeći:

  • Da je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Stručna služba - Filijala Bijeljina, je 2001. godine izdala rješenja svim penzionerima učesnicima u VRS u ratu 1992-1995. godine koji su stekli status borca prve kategorije o priznavanju prava na borački dodatak uz penziju u mjesečnom iznosu počev od određenog datuma 2001. godine.

    Rješenjem je utvrđeno da će isplatu dodatka uz penziju vršiti Ministarstvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada.

  • Da Ministarstvo nikada nije izvršilo isplatu ni jedne jedine marke.

  • Da su borci - penzioner uzalud iščekivali svaki mjesec da im se isplati taj dodatak.

  • Da je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS - Filijala Bijeljina, na osnovu nekih zakonskih promjena u septembru mjesecu 2007. godine donio rješenja kojim se ukidaju rješenja kojima je priznato pravo na dodatak uz penziju počev od septembra 2007. godine.
  • Da je ostala obaveza Ministarstva da izvrši isplate boračkog dodatka za period od 2001. do 2007. godine.

  • Da Ministarstvo i dalje ne vrši isplatu tog boračkog dodatka.
  • Da je zato grupa od 51-og penzionera, koji su imali takva rješenja, putem advokata Sredojević Jezdimira iz Bijeljine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci.
  • Da je ta grupa penzionera bez problema ostvarila svoje pravo i da je Ministarstvo njima isplatilo njihova potraživanja.

  • Da se Ministarstvo s tim zadovoljilo i ostale penzionere zanemarilo.

  • Da je sada slijedeća grupa od 50. penzionera putem istog advokata podnijela tužbu istom sudu.

  • Da je osnovni sud u Banjaluci prihvatio tužbu u cijelosti i na kraju donio rješenje o prinudnoj isplati potraživanja.

  • Da nam je advokat saopštio da je sve gotovo i da samo čekamo prenos sredstava na naše tekuče račune.

  • Kako Ministarstvo ništa ne čini a ni Sud ništa ne poduzima, nas trojica penzionera smo podnije zahtjev Osnovnom sudu u Banjaluci za prinudnu naplatu potraživanja.

  • Da sud i dalje ništa ne poduzima niti nas na bilo kakav način obavješ¿tava, pa smo podnijeli urgenciju za prinudnu naplatu.
  • Osnovni sud u Banjaluci i dalje šuti, a mi ne znamo šta se dešava.

  • Zato se mi istim tekstom obraćamo Pravobranilaštvu RS i Ministarstvu u Vladi RS.

  • Pravobranilaštvo RS je odgovorilo kako se naš zahtjev odnosi na prava koja se tiću fizičkih lica da nema ovlaštenja da postupa po našem zahtjevu. Ništa nam nisu htjeli reči da su podnijeli prigovor na rješenje Osnovnog suda i šta su kao razlog naveli u prigovoru. To smo saznali iz odgovora Ministarstva.

  • Međutim, Osnovni sud u Banjaluci prihvata prigovor Pravobranilaštva u kome je, zamislite, istaknut momenat zastarenja naših potraživanja od pet godina, pa je rješenje Suda preinaćeno na pravovaljanost naših potraživanja na period samo od 13. 02. 2006. do 27. 09. 2007. godine.

  • Zamislite, Ministarstvo se još hvali kako je djelimićno uspjelo, zadovoljni su pa nisu ulagali žalbu na takvo rješenje.

  • Blago nama penzionerima. Ministarstvo i dalje ne vrši isplatu ni prihvačene obaveze pa će vjerovatno po njihovom mišljenju i to zastariti.

  • Rješenje Suda koje smo dobili od Ministarstva nema završetak pa ne znamo nikakvu pravnu pouku, a i to da li smo propustili rokove za korištenje bilo kakve pravne pouke.

  • Zato šaljemo zahtjev Osnovnom sudu u Banjaluci za ponavljanje postupka. Ne prihvatamo mogućnost zastare naših potraživanja. Pa to je van svake pameti!

  • Kako Osnovni sud u Banjaluci uporno šuti, smatramo da nema više nikakve svrhe njemu se obraćati.

  • Zato smo se direktno obratili nadležnom Okružnom sudu u Banjaluci sa zahtjevom da ocijeni naš zahtjev za ponavljanje postupka kod Osnovnog suda. Međutim, nema još ništa ni od ovog suda.

    Druga igra je "Igra sa penzionerima koji su to pravo ostvarili na teritoriji koja danas pripada Federaciji BiH".

    O ovoj igri sam ranije pisao i taj prilog se sada nalazi na stranici Srpska 31562 od 02. 06. 2011. godine.

    Suština je u tome da Fond PIO RS nije uspio da riješi problem preuzimanja isplate penzija od strane Fonda PIO/MIO FBiH ni putem redovnih sudova pa ni apelacijom kod Ustavnog suda BiH pa je uputio penzionere da pojedinačno rješe taj problem. Smiješno! Normalno da pojedinci to pogotovo nisu mogli riješiti.
    • ilijas_nemanjici - 72860 - 17.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (6)

    Pjesma: Sjećam se


    Zoran Zimbo Dragutinović je napisao ovu pjesmu i meni je dostavio. Uz njegovu dozvolu je objavljujem na ovom forumu, a isto tako na njegovo zadovoljstvo ću je uzeti u dopunjeno izdanje svoje knjige "Ilijaški Nemanjići".

    "SJECAM SE"

    Kada su nas protjerali 96-e,
    Bio sam tada, recemo dijete,
    Al sjećam se dobro tog dana,
    Jer tada na srcu stvori se rana.

    Sjećam se, mnogi su suze lili,
    Mnogi ljudi tužni su bili,
    I ja sam mnoge pustio suze,
    Jer neka me strašna tuga obuze.

    Sjećam se, tužno je tata rekao,
    U mom životu nešto sam stekao,
    Al' danas sve tu izgubih lako,
    Pa koji čovjek ne bi zaplako.

    Petnaest godina od tada je prošlo,
    I nikad ono "bolje" nije došlo,
    Neće nikad sigurno ni doći,
    Džaba su u to uprte oči.

    Sjećam se tebe moj Ilijašu,
    Ovo pišem za tebe i raju našu,
    A ti se sjeti uvijek te raje,
    I neka naša ljubav vječno traje...!

    Dragutinović Zoran
    zaboravljeni - 72834 - 16.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Glišić (Stojana) Goran


    Za Dragana Grčić - Beograd,

    Dragane, nema nikakvih nedoumica za pomenutog Gorana. Evo ti po ko zna koji put podaci o njemu.

    Glišić (Stojan) Goran

    pripadnik Samostalnog voda 5. pb. Ilijaške brigade, rođen 1964. godine u Ajdanovićima. Poginuo 07. 08. 1992. godine u Ajdanovićima. Autom naišao na zasjedu gdje je smrtno ranjen. Sahranjen je u groblju u Ajdanovićima. Posmrtno odlikovan 1994. godine Medaljom zasluga za narod.
    vasi_komentari - 72513 - 10.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (3)

    Vandalizam u selu Kadarići, Ilijaš


    Selo Kadariće dijeli samo rijeka Bosna od gradskog naselja Ilijaš. To je selo koje je bilo u sastavu gradske mjesne zajednice Ilijaš i koje ima najljepši položaj i najbolje uslove života od svih sela ilijaške opštine.

    Po popisu stanovništva 1991. godine, kada je opština Ilijaš imala 11. 325 ili 44, 96% , a sam grad Ilijaš 3. 093 ili 45, 26% Srba, selo Kadarići su imali 445 stanovnika od čega 307 Srba. Poslije rata 1992-1995 godina muslimani su izvršili popis 2002 godine pa su konstatovali da Srba ima samo 1. 072 ili 7 %.

    Danas u selu Kadarići živi samo pet srpskih osoba.

    Građani sela Kadarići su svoje mrtve ukopavali u tri različita groblja i to: Adžići i Jeftići u Ilijašu, Macanovići u Kadarićima, a Popići u groblju Šiljegovišće iznad Balibegovića. Kada je auto-put Sarajevo Zenica 1973. godine prošao kroz ovo selo, trasa puta je išla preko groblja Macanovića pa je isto preneseno na drugu lokaciju blizu rijeke Bosne i bliže Podlugovima. Od tada ovo groblje postaje seosko groblje i u njega se ukopavaju mrtvi svih familija tog sela.

    Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Srbi iz ovog sela su isto napustili. Međutim, i dalje, doduše rijetko, po nekog mrtvog donesu iz drugih krajeva Republike Srpske i ukopaju u to groblje.

    Građani familije Popića su uveli već u tradiciju da se na dan slave crkve Sv. proroka Ilije 02. avgusta okupljaju u tom selu, posjete ovo groblje i zapale svijeće svojim srodnicima sahranjenim u tom groblju. Tako su uradili i ove 2012. godine.

    Međutim, odmah nakon tog okupljanja u tom groblju je napravljen vandalizam. Porušen je spomenik podignut pokojnom Slobodanu Popić. Taj Slobodan je rođen 1928. godine, a umro 1982. godine. Nije, dakle, nikakva interesantna ličnost iz ovog poslednjeg rata da bi mu se trebalo osvetiti.

    Ali, kakav je to signal? Je li to upozorenje da se tamo više niko ne vraća, da se ni mrtvi ne mogu donositi i sahranjivati u to groblje i da se familija Popića više ne okuplja u tom selu, a možda i da se ovih petoro Srba koji sada tamo žive kupe i idu iz tog sela?

    Je li to lažni poziv na zajedništvo? Ja sam još ranije napisao jedan članak koji je objavljen na stranici ovog foruma pod naslovom "Kako, bolan, da živimo zajedno?"

    Ovo je još jedan u nizu primjera poslije koga se ne treba pitati "kako da živimo zajedno" nego je vrijeme već jednom da kažemo: "Ne možemo i nećemo više da živimo zajedno!"

    Slobodan Popić, porušen spomenik, Ilijaš, Kadarići
    igman - 72484 - 09.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (5)

    Naređenje je glasilo (2)


    Moj (tj. Velimirov) komentar u vezi članka u "Avazu":

    Na ovako neozbiljan članak teško je dati ozbiljan komentar. Da "avaz" nije što i "glas" i da "laž" nije što i "istina", to je najbolje pokazao autor prednjeg članka.

    Zamislite ovu rečenicu u prvom pasusu: "Izgleda da su brigade s prefiksom "muslimanske" sudbinski ugravirane u biografiju Sarajeva." Bez imalo stida ističe da su oslobodile Sarajevo 06. aprila 1945. godine pripadnici 16-te muslimanske partizanske i 17-te krajiške muslimanske brigade. Možda su to bile brigade u kojima je bilo po 16 i 17 muslimana pa prozvane muslimanskim brigadama. Ali to je bio kraj rata, ranije ih je bilo još manje.

    Dalje, kaže da su 48 godina kasnije, pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH, zajedno s jednom četom 17. krajiške, 312. brigade i združenim jedinicama Prvog korpusa Armije RBiH, zaustavili jake Mladićeve snage koje su u strahovitom pohodu došle do olimpijskih skakaonica na igmanskom Malom polju te da su u noći na Igman, 2. avgusta 1993. , prema naredbi rahmetli Izetbegovića, dovedene 7. muslimanska, dio 17. krajiške i dio 312. travničke brigade Armije RBiH koje su munjevitim kontranapadom slomile četničku ofanzivu.

    Ma kakav kontranapad, radi se o prevari srpskih snaga od strane UMPROFOR-a! Pošto je Karadžić želio da na mirovnoj konferenciji u Ženevi startuje sa što bolje pozicije i da ima najveći rejting od sve tri nacionalne pregovaračke strane iz BiH, on želi da prikaže faktičko stanje na ratnim bojištima u BiH i da u Ženevi prezentira teritorije i borbene linije koje drži VRS u BiH. U tu svrhu on organizuje jednu helikoptersku misiju u kojoj će učestvovati, osim srpskih vojnih i političkih predstavnika i strani članovi misije i UMPROFOR-a na čelu sa stranim političkim predstavnikom Jakušijem.

    Predstavnik srpske misije je bio Ratko Mladić. Bilo je planirano da se obiđu ratna bojišta Igman, Bjelašnica, Srebrenica, Bihać, Zenica itd. I prva stanica je bila Igman i Bjelašnica.

    Karadžić i Mladić odlaze u Ženevu na mirovnu konferenciju a generala Manojla Milovanovića ovlašćuju da zamjenjuje njih obojicu i da vodi pregovore sa UNPROF-om oko Igmana, Bjelašnice, odnosno oko Sarajeva.

    General Milovanović priča:

  • Ja sam vodio pregovore sa strancima; Karl Biltom, generalom Hejtom i Nambijarom. Za status Sarajeva smo se dogovorili da se srpska artiljerija povuče na 20 km od grada Sarajeva, a da muslimanska vojska napusti položaje oko Sarajeva i da se povuče u kasarne. Dogovor oko Igtmana i Bjelašnice smo vodili na licu mjesta na Bjelašnici. Kada je general Hejt uvidio kojim smo kotama ovladali na Igmanu i Bjelašnici, rekao mi je:

  • "Gospodidne generale, ovo ste odlično uradili i ja vam kao vojnik čestitam, ali napravili ste jednu veliku grešku zbog koje ćete se morati povući sa ovih kota."

    Na moje pitanje "mogu li znati koju grešku?" on je odgovorio: "Vaša greška je što ste malo zakasnili sa akcijom i vi ste ovladali Igmanom i Bjelašnicom i zauzeli najznačajnijih dvanaest kota 02. avgusta, a međunarodna zajednica je nametnula mir 31. jula, što znači da ste vi puna dva dana zakasnili i zato vam to međunartodna zajednica neće priznati.

    Ja genertalu Hejtu kažem:

  • "Gospodine generale, vi ste vojnik i znate šta znači kada ja vojnicima sada kažem da se moraju povući sa ovih prostora koje smo krvavo i uz velike gubitke zauzeli. To će veoma poražavajuće djelovati na njihov moral i možda me neće ni poslušati. Ali ako me i poslušaju, kako da ih motivišem za neku za neku buduću akciju?"

    General Hejt je odgovorio:

  • "Ja to dobro znam i zato ti predlažem kako smo se lijepo dogovorili oko Sarajeva, tako ćemo se dogovoriti i oko Igmana i Bjelašnice i zato predlažem da se vi povučete sa tih 12 kota, odnosno sa Igmana i Bjelašnice, a mi UMPROFOR ćemo zauzeti te kote i muslimani se neće vratiti na iste jer se mi nećemo povući s njih sve do kraja rata. Ja vam to kao general garantujem.

    General Manojlović nastavlja i kaže:

  • "Ja znam da se mi ne možemo nositi i ratovati sa NATO i zato od dva zla izaberem ovo bolje zlo i potpišem taj dogovor 12. avgusta 1993. godine."

    Hejt mi poslije potpisa kaže:

  • "Ja sada idem u Sarajevo da obavijestim generala Rasima Delića o našem dogovoru, a mi ćemo se sutra ponovo naći na pola puta Trnovo - Bjelašnica i o svemu konačno dogovoriti.

    Ja sam ipak predložio da Ja, general Delić i on general Hejt obiđemo tačku po tačku i da zapisnički konstatujemo tačke koje drže Srbi da ne bi poslije bilo zabune.

    Na kraju, Srbi su povukli svoju artiljeriju na 20 km od Sarajeva, muslimani se nisu povukli u kasarne, nego su još žešče napadali Srbe u Sarajevu i oko Sarajeva.

    Igman i Bjelašnica su poslije par mjeseci od strane UMPROFOR-a predati muslimanima.

    Eto to je bio taj kontranapad.

    Ja vjerujem u muslimansku zakletvu "Sarajevo ili smrt". Istina je i to da su 28. decembra probili srpsku liniju odbrane i izašli na kotu Višegrad, ali nisu oslobodili selo Gornja Bioča. Lažne su i brojke o muslimanskim gubicima.

    Kao i mnogo puta do tada, hrabri borci 4. pb Ilijaške brigade beskompromisno su dočekali muslimane i u reonu Dragača - Ljubaja - Višegrad (G. Bioča) razbili njegove snage nanijevši mu pri tome velike gubitke. U početnom naletu u ranim jutarnjim satima, muslimani su uspjeli probiti srpsku liniju odbrane i izbivši na objekat Višegrad počeli se veseliti, jer su odatle ugledali grad Ilijaš i širu okolinu. Zapalili su jednu kuću i štalu, počeli kolo igrati i pjevati kao da su cijeli posao završili. Međutim vrlo brzo su razbijeni i vraćeni nazad.

    U službenoj zabilješci Službe bezbjednosti Brigade piše:

    "Neprijatelj je jačine jednog bataljon iz Sedme travničke brigade. Jedinica je brojala 480 muslimana. U svom sastavu je imala veliki broj mudžahedina iz islamskih zemalja i izvjestan broj plaćenika sa Zapada."

    Nakon završetka borbe 72 muslimana su nađena mrtva sa srpske strane odbrane. Kasnije su dopirale informacije da se od ukupno 480 muslimana koji su krenuli u napad vratilo živo sam oko 70. Muslimanska komanda je bila veoma ljuta na pripadnike ove jedinice koja je skoro potpuno uništena.

    Lično sam se uvjerio da je u tom sastavu muslimana bilo i mudžahedina jer sam jednog zatekao na objektu Višegrad, sav ukočen sa dugom bradom i prekriven prhkim snijegom. Da budem još uvjerljiviji, neko ga je položio na leđa, otkopčao pantole, izvadio penis i on mu stoji uspravno ukočen kao bandera.

    A kako su pomagali civile, najbolje govori slučaj male Mirjane Dragičević, koji se desio upravo tog dana.

    Kuća mještanke Bioče, samohrane majke Rade Dragičević, bila je blizu vatrene linije. Kada je u ranim jutarnjim satima tog 28. decembra 1992. godine čula pucnjavu u blizini kuće, znala je da je linija probijena. Te noći u kući su bili majka Rada, njen sin Janko od 11 i kćerka od Mirjana od 9 godina, te Radina majka i tetka.

    Dok je Rada obukla sina Janka i počela oblačiti kćerku Mirjanu, u kuću su uletjela dva crnca sa bradama i jedan lokalni pripadnik Armije BiH. Pošto im dvije žene - babe nisu bile pogodne za silovanje, njih su odmah sa vrata pokosili rafalima. Na nesreću, pucali su i u ll-to godišnjeg sina Janka, koji je samo ranjen i zahvaljujući brzoj intervenciji saniteta i danas je živ. Dakle, za trenutak su poštedili život samo majci Radi i kćerki Mirjani koja je tek navršila 9 godina. Toga momenta nastaje najstravičnija scena za majku i kćerku u njihovom životu.

    Dva mudžahedina i jedan musliman Armije BiH su riješili da prvo siluju kćerku Mirjanu od 9 godina, sa bi monstrumi, sadisti, ubice što više uživali. Dvojica drže majku Radu na sobnom pragu a treći skida dijete Mirjanu do gole kože i počinje vandalsko silovanje. Kada je prvi završio posao onda su se na isti način izredala i druga dvojica. Majka Rada je sve to gledala.

    O ovom događaju je već pisano i na ovom sajtu, a objavljen je i video zapis o Mirjaninom svjedočenju na ovaj događaj.





    • igman - 72483 - 09.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Naređenje je glasilo (1)


    Jedan moj prijatelj na Fejsbooku mi je poslao ovaj članak i zamolio da ga objavim, ali uz svoj komentar i evo ja to činim.

    DNEVNI AVAZ

    DOSJE: Naređenje je glasilo: "Ako zapalite crkvu, odmah palite i džamiju"!

    O slavnom ratnom putu 7. muslimanske brigade, počelo se bezrazložno s rezervom i predrasudama govoriti.

    Autor: Avdo Huseinović: Objavljeno 04. 08. 2012. godine

    Borci 7. muslimanske: Teško je pobrojati sve veličanstvene bosanske bitke u kojima su nosili bajrak pobjede.

    Izgleda da su brigade s prefiksom "muslimanske" sudbinski ugravirane u biografiju Sarajeva. Oslobodioci Sarajeva 6. aprila 1945. godine, mada se to rijetko spominje, bili su pripadnici 16. muslimanske partizanske i 17. krajiške muslimanske brigade, a 48 godina kasnije, pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH, zajedno s jednom četom 17. krajiške, 312. brigade i združenim jedinicama Prvog korpusa Armije RBiH, zaustavili su jake Mladićeve snage koje su u strahovitom pohodu došle do olimpijskih skakaonica na igmanskom Malom polju.

    Kakanj 1995. godine: Šerif Patković, Sakib Mahmuljin i Halil Brzina

    Akcija na Igmanu

    Sedma se borila u sastavu Trećeg korpusa Armije RBiH, ali je dobivala i direktne naredbe od predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, kao što se desilo u vrijeme sarajevske krize u ljeto 1993., kada je zločinac Ratko Mladić sa svojim jedinicama, lično komandujući tokom operacije "Lukavac 93", zauzeo cijeli prostor od Goražda do Igmana (Grebak, Rogoj, Trnovo, Treskavica, Bjelašnica).

    Tada je u općoj pometnji u redovima bosanske vojske postojala velika opasnost da zauzimanjem Igmana vojska Republike Srpske stvori dupli obruč opsade Sarajeva. Od potpunog ovladavanja Igmanom i presijecanja puta spasa prema Sarajevu, preko Tarčina, Pazarića i Hrasnice, Mladića je dijelilo nekoliko kilometara. Tada je rahmetli Izetbegović na pregovorima u Ženevi uvjetovao nastavak pregovora obustavom Mladićeve ofanzive.

    Karadžić je iz Ženeve naredio Mladiću preko generala Milana Gvere da nakratko predahne i tada su u noći na Igman, 2. avgusta 1993. , prema naredbi rahmetli Izetbegovića, dovedene 7. muslimanska, dio 17. krajiške i dio 312. travničke brigade Armije RBiH. Munjevitim kontranapadom ovih jedinica četnička ofanziva je definitivno slomljena.

    Bio je to jedan od prelomnih ratnih događaja u periodu 1992-1995. O slavnom ratnom putu 7. muslimanske brigade u godinama nakon agresije počelo se bezrazložno s rezervom i predrasudama govoriti, a nerijetko je bila i predmet manipulacija.

    Sedma muslimanska brigada Armije RBiH nastala je iz jedanaest manjih jedinica iz Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa 17. novembra 1992. u Zenici. Od 1992. do 1995. , Sedmom su komandovali Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina.

    Sarajevo ili smrt

    Počasni komandanti bili su predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović i osnivač brigade emir Mahmut ef. Karalić. Prva velika akcija bila je 28. decembra 1992. u sklopu operacije "Koverat", čiji je cilj bio deblokada Sarajeva preko Kralupa, Ahatovića i Sarajevskog polja.

    Brigada je tada bila pod rukovodstvom Operativne grupe Visoko. Uvečer 27. decembra 1992. borci Sedme su nadomak neprijateljskih linija klanjali jaciju i učili dovu za Sarajevo. Jedna grupa zaklela se da će osloboditi kotu Višegrad ili poginuti, a drugoj je zakletva glasila: "Sarajevo ili smrt!"

    Borci Sedme nezaustavljivo su oslobodili selo Gornja Bioča i objekt "Višegrad", čime je bila probijena srpska linija odbrane i faktički došli su na ulaz u srpsko zločinačko leglo Ilijaš.

    Kako niko od ostalih jedinica Armije RBiH nije pratio ili nije htio da prati prodor 7. muslimanske, ona je ubrzo ostala u srpskom poluokruženju i uz velike se gubitke povukla na polazne položaje prema Visokom.

    U proboju je poginuo jedan čovjek, a u izvlačenju iz srpskog poluokruženja 36 boraca, dok je ranjeno oko 100 ljudi. Oni koji su se zakleli "Sarajevo ili smrt" ostali su na koti Višegrad. Nisu htjeli da se povuku. O njima se više ništa ne zna osim da su ujutro na oslobođenoj koti Višegrad klanjali rani sabah i da se odatle čuo njihov ezan. Svi su ispoštovali zakletvu, nastavili su borbe prema Sarajevu i svi izginuli.

    Teško je pobrojati sve one veličanstvene bosanske bitke u kojima su bajrak pobjede nosili heroji 7. muslimanske brigade. Od velikih borbi u Ilijašu, onih oko Maglaja, Vareša, Teslića, Viteza, Igmana, Žepča, Vozuće do historijskog oslobođanja Vlašića 23. marta 1995.

    Asim Koričić, prvi komandant 7. muslimanske viteške brigade Armije RBiH, kaže da je brigada formirana jer je postojala želja da se organizira jedna jedinica po vjerskim i moralnim principima, te odbacuje svaku povezanost 7. muslimanske s mudžahedinima.

  • Mi zaista s ponosom možemo gledati na svoju borbu, na svoje pobjede, jer iza nas nisu ostali ucvijeljeni ljudi, iza nas nisu ostali spaljeni objekti niti oskrnavljene vjerske svetinje, niti pak ono što nije humano i što nije dostojno časnih i čestitih ljudi. Moj borac nije smio biti pijan i takav ići na zadatak, nije smio ustuknuti u borbi, nije smio ubiti dijete neprijatelja, jer bi bio odmah strijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava - dodaje Koričić.

    Pomagali civilima

    I general Halil Brzina, ratni komandant Sedme muslimanske brigade, kategoričan je u stajalištu da Sedma nije ratovala ni protiv Srba, ni protiv Hrvata, nego protiv onih koji su ubijali i pljačkali naš narod.

  • Uvijek sam govorio svojim borcima da, ako zapale crkvu, ništa ne čekaju, nego da odmah pale i džamiju. Znali su šta im govorim. Naša brigada prva je ušla u naseljeni dio Vareša, bilo je mnogo civila, nekoliko dana prije toga desio se veliki zločin HVO-a nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, a imali smo i mnogo poginulih boraca. Međutim, dok su komšije bježale i ostavljale nejač, naši borci su im prilazili i pomagali. Sjećam se starice koja se spoticala, jer sama nije bila u stanju hodati, kako je zaplakala i zahvaljivala našem borcu koji joj je prišao i kao rođenu majku unio je u kuću - priča Brzina.

    Kroz 7. muslimansku vitešku brigadu prošlo je više od 6. 000 bosanskih ratnika. Zona odgovornosti Sedme bila je cijela Bosna i Hercegovina. Osim Zeničana, kojih je bilo najviše, u Sedmoj su ratovali borci s područja više od polovine bh. općina.

    Iza pripadnika Sedme muslimanske je 1. 100 kvadratnih kilometara slobodne Bosne, ova elitna brigada dala je 236 šehida, a u njenim redovima ranjeno je više od 1. 800 boraca. Odlukom Predsjedništva RBiH od 14. maja 1994. brigada dobiva naziv slavna, a 11. maja 1995. Sedmoj muslimanskoj dodjeljuje se naziv viteška brigada.

    Nezaboravni heroji

    Ne znam kad ću ako neću sad iznijeti i jedno svoje lično sjećanje na rahmetli Rifeta Koprdžu i Mensura Bliznovića Ramosa, nezaboravne heroje 7. muslimanske, koje sam upoznao u maju 1995. u Kaknju i zbližio se s njima kao s najrođenijima. Ljudi su se već tada divili i prepričavali njihov gaziluk. Bili su čudnom vezom povezani, jednostavno nisu mogli jedan bez drugog. Ramos je bio iz sela Tršće kod Kaknja, a Koprdža iz okoline Vareša. Nisu se baš po svom načinu života uklapali u stroga pravila boraca Sedme, ali su po svom herojstvu bili skoro nedostižni.

    Rahmetli Mensur Bliznović Ramos i Rifer Koprdža: Poginuli na zlokobnoj koti Ravni Nabožić

    Rastali smo se i nikad više nismo sreli. U junu 1995. , kad je Glavni štab Armije RBiH započeo operaciju T, posljednji neuspjeli pokušaj deblokade Sarajeva, očekivalo se da se najznačajniji rezultati naprave sa vanjskog prstena s područja Ilijaša, tako što se trebala presjeći putna komunikacija Sarajevo - Olovo, nedaleko od Semizovca, i faktički četnicima u Vogošći doći s leđa. I onda, 14. jula 1995. , s vanjskog prstena opsade Sarajeva stiže tužna vijest - na zlokobnoj koti Ravni Nabožić poginuli su Ramos i Koprdža.

    • ilijas - 72297 - 02.08.2012 : Velimir Adžić Ilijać - best (0)

    RE: Tražim drugare


    Zaboravih napisati da je Vreta Manojlo, ako se radi o njemu, živ. Pokušaću saznati gdje se nalazi.
    poginuli - 72018 - 27.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Stanko (Luka) Zupur


    Bio je pripadnik 3-pč- 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 23. 06. 1946. godine u Ljubnićima. Poginuo 05. 03. 1993. godine u mjestu zvanom Barjak-Ljubnići gdje je pogođen puščanim zrnom. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Zlatnom medaljom za hrabrost.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Gospava
  • sin Boriša 1971.
  • kćerka Borjana 1976.
    • vojnicko_groblje - 72005 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Podaci o poginulim borcima


    Završio sam sa slanjem poruka sa podacima o poginulim i umrlim borcima Ilijaške brigade koji su do danas preneseni u Vojničko groblje "Mali Zejtinlik" u Sokocu. Poruke sa podacima možete pročitati na stranicama Groblje VRS.
    poginuli - 72004 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Mihajlo (Veljko) Živković


    Bio je pripadnik 1. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 13. 08. 1957. godine u Čekrčićima. Poginuo 19. 01. 1994. godine na položaju Tuk-Čekrčići od snajperskog metka. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom zasluga za narod.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Snježana
  • sinovi Velibor i Slaviša
    • poginuli - 72003 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Slobodan (Dušan) Živanović


    Bio je pripadnik Interventnog voda 7. pb. Ilijaške brigade, rođen 15. 12. 1967. godine u mjestu Buzić Mahala-Visoko. Poginuo 30. 11. 1993. godine u mjestu Mačak - Nišićka visoravan. Sahranjen je u groblju u Krivajevićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Medaljom majora Milana Tepića.
    poginuli - 72002 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Ranko (Niko) Živković


    Bio je pripadnik 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 1935. godine u Čekrčićima. Poginuo 21. 04. 1993. u mjestu Vrela-Čekrčići od snajperskog metka. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Tankosava
    • poginuli - 72001 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Vasilije (Ostoja) Živković


    Bio je pripadnik 1. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 1944. godine u Čekrčićima. Poginuo 28. 08. 1992. godine u Čekrčićima iznad starog sela. Bio je sam kretajući se prema položaju pa je pronađen mrtav par dana kasnije, ali su na njemu vidljive rane od PAM-a. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Dušanka
  • sin Mladen
    • poginuli - 72000 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Neđo (Ilija) Zupur


    Bio je pripadnik 3. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 15. 03. 1936. godine u Ljubnićima. Poginuo 17. 06. 1995. godine u Banjeru od gelera granate. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Lela
  • kćerka Veroslava
    • poginuli - 71999 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Omilj (Neđo) Zupur


    Bio je pripadnik 3. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 09. 12. 1963. godine u Visokom. Poginuo 17. 06. 1995. godine u Banjeru od gelera granate. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom zasluga za narod.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Branka
  • kćerka Sara
  • sin Oleg
    • poginuli - 71998 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Đorđe (Todor) Zekanović


    Bio je pripadnik Pozadinskog bataljona, Ilijaške brigade, rođen 15. 03. 1948. godine. Umro od posljedica moždanog udara u bolnici "Žica" u Blažuju dana 23. 04. 1994. godine. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Sofa
  • sinovi Miroslav i Vjekoslav
    • poginuli - 71997 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Obrad (Mihajlo) Zolotić


    Bio je pripadnik 2. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 28. 01. 1966. godine. Poginuo 30. 08. 1992. godine u mjestu Počivala-Čekrčići gdje je zadobio teške rane u obje noge i u toku transporta podlegao. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Bio je neoženjen.
    poginuli - 71996 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Gojko (Branko) Zec


    Bio je pripadnik 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 18. 04. 1948. godine u Balibegovićima. Poginuo 28. 06. 1992. godine u Banjeru. Dok je linijom dijelio hranu borcima u njegovoj neposrednoj blizini pala je granata koja ga je smrtno ranila. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1993. godine Zlatnom medaljom za hrabrost.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Dragica
  • sin Miljan 1973.
    • poginuli - 71995 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Živorad (Lazar) Zupur


    Bio je pripadnik 3. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 25. 09. 1967. u Visokom, neoženjen. Poginuo 05. 06. 1992. godine u krugu Željezare Ilijaš od gelera granate gdje se nalazio na radnoj obavezi. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1993. godine Medaljom zasluga za narod.
    poginuli - 71994 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Vitomir (Simo) Vuković


    Bio je pripadnik 1. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 27. 11. 1949. godine u Topuzovu Polju, opština Visoko. Poginuo 08. 08. 1994. godine u Kopačima od gelera granate. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom majora Milana Tepića.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Ranka
  • kćerka Marina
  • sin Srđan
    • poginuli - 71993 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Ljubo (Vojin) Vuković


    Bio je pripadnik 5. pb. Ilijaške brigade, rođen 1945. godine u Ilijašu. Poginuo 18. 12. 1992. godine u mjestu Dubovo-Vogošća. Sahranjen je u groblju Kremeš-Semizovac, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Mira
  • sin Saša 1977.
  • kćerka Aleksandra 1983.
    • poginuli - 71992 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Luka (Dušan) Vuković


    Bio je komandant 6. pb. Ilijaške brigade, rođen 04. 11. 1944. godine u selu Stubline, opština Ilijaš. Poginuo 02. 01. 1994. godine pri izviđanju borbenih dejstava na Visu iznad Rajlovca gdje je pogođen puščanim metkom u predio prsa. Sahranjen je u groblju u Srednjem, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Dva puta je odlikovan Ordenom Miloša Obilića i to još za života 1993. godine i posmrtno 1994. godine.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Slobodanka
  • sinovi Vladislav i Srđan
    • poginuli - 71991 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dragutin (Boško) Vujić


    Bio je pripadnik Inžinjerijskog voda, Ilijaške brigade, rođen 23. 08. 1949. godine u Visokom. Poginuo 09. 12. 1993. godine u mjestu Velike pećine - Krivajevići. Prilikom razminiranja terena i izlaska ispred prednjeg kraja odbrane došlo je do ubistva od strane Kosanović Bogdana koji se nalazio na drugoj liniji. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Medaljom majora Milana Tepića.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Bojana
  • kćerka Vukosava 1980.
    • poginuli - 71990 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dragutin (Dušan) Vojnović


    Bio je pripadnik 3. pč. 4. pb. Ilijaške brigade, rođen 11. 04. 1951. u Visokom. Poginuo 25. 11. 1993. godine u mjestu Mačak k. 1113-Crna Rijeka, pogođen snajperskim metkom. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Srebrenom medaljom za hrabrost.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Rajka
  • sinovi Ljubiša 1975. i Čedo 1978.
    • poginuli - 71989 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dragomir (Radivoje) Vojinović


    Bio je pripadnik PDČ (Vasketova grupa), Ilijaške brigade, rođen 1964. godine. Poginuo 16. 06. 1993. godine. Naime, on je 15. 06. 1993. ranjen na putu Reljevo-Rajlovac u mjestu Dvor od granate pa je nakon ukazane pomoći podlegao. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    poginuli - 71988 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Branko (Pero) Vanovac


    Bio je pripadnik 2. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 06. 03. 1953. godine u Visokom. Poginuo 05. 03. 1993. godine u mjestu Krčevine-Čekrčići kada je u toku napada muslimana u rovu pogođen iz ručnog bacača. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Medaljom zasluga za narod.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Bosiljka
  • kćerke Biljana 1981. , Miljana 1983. i Jelena 1989.
    • poginuli - 71987 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dragan (Zdravko) Vujić


    Bio je pripadnik 1. pč. 2. pb. Ilijaške brigade, rođen 05. 02. 1955. godine u Visokom. Poginuo 15. 12. 1992. godine u Lješevu kada je prilikom izrade rova na dostignutom položaju pogođen snajperskim metkom u glavu. Sahranjen je u groblju u Podlugovima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša trećeg reda.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Jelena
  • sin Zdravko 1984.
  • kćerka Danka 1987.
    • poginuli - 71986 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Mitar (Boško) Vujić


    Bio je komandir 3. pč. 2. pb. Ilijaške brigade, rođen 1947. godine u Visokom. Poginuo 14. 12. 1992. godine u mjestu Boškovića gaj - Odžak, kada je obilazio položaj naišao na poteznu minu od koje je zadobio smrtonosne rane u predjelu vrata. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša prvog reda.

  • supruga Mirjana
  • kćerke Aleksandra 1975. i Nedeljka 1980.
    • poginuli - 71985 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dalibor (Rajko) Vanovac


    Bio je pripadnik 2. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 30. 08. 1974. godine u Visokom. Poginuo 06. 11. 1992. godine u Mlinima-Ilijaš, na taj način što je prilikom dolaska sa borbene linije upao u neprijateljsku zasjedu i tako poginuo.
    Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Bio je neoženjen.
    poginuli - 71984 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Velibor (Rajko) Vanovac


    Bio je pripadnik OMČ, Ilijaške brigade, rođen 10. 12. 1969. godine u Visokom. Poginuo 06. 11. 1992. godine u Mlinima-Ilijaš, na taj način što je prilikom dolaska sa borbene linije upao u neprijateljsku zasjedu i tako poginuo. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Jasna
  • sin Vladan 1991.
  • kćerka Vladana 1992.
    • poginuli - 71983 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Željko (Novica) Vukičević


    Bio je pripadnik 1. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 11. 06. 1965. godine u Visokom. Poginuo 22. 08. 1992. godine u Čekrčićima na položaju pored autoputa pogođen gelerom granate. Sahranjen je u groblju u Čekrčićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Zlatnom medaljom za hrabrost.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Snježana
  • kćerka Nina 1992.
    • poginuli - 71982 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Radomir (Danilo) Tešanović


    Bio je pripadnik 1. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 18. 10. 1962. u Trnovu. Poginuo 14. 07. 1995. godine na Kostrači od gelera granate. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Jelena
    • poginuli - 71981 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Zoran (Todor) Trivić


    Bio je pripadnik 3. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 25. 12. 1972. godine u Sarajevu, neoženjen. Poginuo 16. 06. 1995. godine na Nabožiću od gelera granate. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    poginuli - 71980 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Momčilo (Danilo) Tanasić


    Bio je pripadnik MB baterije 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 13. 10. 1958. u Malom Čajnu- Visoko. Prilikom napada muslimana na srpske položaje na Bukovoj kosi - Nišićka visoravan, isti je poginuo 05. 11. 1994. i nije izvučen nego je ostao na teritoriji koju su muslimani zauzeli. Razmijenjen je 13. 01. 1995. godine u Čekrčićima. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1995. godine Zlatnom medaljom za hrabrost.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Jadranka
  • kćerke Ljiljana i Violeta
    • poginuli - 71979 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Risto (Jovo) Tadić


    Bio je pripadnik 3. pč. 5. pb. Ilijaške brigade, rođen 25. 04. 1939. u selu Vladajevići-Srednje. Dana 05. 11. 1994. godine prilikom povlačenja sa položaja nije se dobro osjećao pa je krenuo prije ostalih boraca. Međutim, kad su došli na nove položaje nije ga bilo. Nakon istrage utvrđeno je da je poginuo i ostao na muslimanskoj strani. Razmijenjen u Čekrčićima 18. 11. 1994. godine. Sahranjen je u groblju u Srednjem, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    poginuli - 71978 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Pavle (Rade) Topalić


    Bio je pripadnik Pozadinskog voda 8. pb. Ilijaške brigade, rođen 17. 03. 1947. godine u Brgulama. Ranjen prilikom utvrđivanja linije odbrane u Zubetima u tranšeji pogođen iz snajpera u predjelu stomaka pa je isti dan u bolnici "Žica" u Blažuju 15. 08. 1994. preminuo. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Sretanka
  • sin Velimir
    • poginuli - 71977 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Milo (Boško) Trifković


    Bio je pripadnik Jurišnog bataljona (grupa "Srce"), Ilijaške brigade, rođen 08. 01. 1965. godine u Čemernu. Umro od srčanog udara 22. 06. 1994. godine u Kadarićima. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Bio je neoženjen.
    poginuli - 71976 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Novica (Nenad) Topalić


    Bio je komandant 8. pb. Ilijaške brigade, rođen 01. 02. 1965. godine, neoženjen. Poginuo 11. 04. 1994. godine na Velikom Humu pogođen gelerom granate u predio glave. Sahranjen je u groblju u Šikuljama, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Miloša Obilića.
    poginuli - 71975 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Veseljko (Veljko) Trifković


    Bio je pripadnik OMČ, Ilijaške brigade, rođen 11. 04. 1970. godine u Čemernu. Poginuo 28. 12. 1993. godine u selu Krivajevići. Nakon izvršenja gađanja cilja V. Bukva u povratku tenka nazad, tenk je pogođen maljutkom u gornji dio kupole pa je kao poslužilac tenka zadobio smrtonosne povrede. Sahranjen je u groblju u Malešićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Bio je neoženjen.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša 3. reda.
    poginuli - 71974 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Neđo (Simo) Trivunić


    Trivunić Sime Neđo - Đica

    Bio je pripadnik 2. pb. Ilijaške brigade, rođen 19. 08. 1956. godine. Poginuo 22. 04. 1993. godine na položaju Borovi-Odžak na taj način što je prilikom postavljanja PP mine ispred prednjeg kraja odbrane došlo do aktiviranja iste, pri čemu je smrtno ranjen. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša 3. reda.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Zorica
  • sin Dejan 1978.
  • kćerka Anita 1982.
    • poginuli - 71973 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dejan (Božidar) Topalović


    Bio je pripadnik 2. pč. 2. pb. Ilijaške brigade, rođen 30. 05. 1972. godine u Sarajevu, neoženjen. Poginuo 06. 11. 1992. godine na taj način što je sa položaja na Kostrači samovoljno otišao ispred linije u pravcu Salkanov Hana kojom prilikom je pogođen od granate i umro na muslimanskoj strani. Razmijenjen je mrtav za tri muslimana koji su poginuli u Misoči. Razmjena je izvršena 09. 11. 1992. godine. Sahranjen je u groblju u Podlugovima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom majora Milana Tepića.
    poginuli - 71972 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Đorđo (Savo) Trifković


    Bio je pripadnik 6. pb. (Okruglica), Ilijaške brigade, rođen 19. 02. 1937. godine u Čemernu. Poginuo 27. 09. 1992. godine u Čemernu prilikom vraćanja sa položaja u logor kada je pogođen iz snajpera. Sahranjen je u groblju u Čemernu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Novka
  • kćerke Veliborka 1979. i Daliborka 1980.
    • poginuli - 71971 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Radovan (Boško) Trivunić


    Bio je pripadnik 4. pč. 2. pb. Ilijaške brigade, rođen 02. 09. 1943. godine u Odžaku, opština Ilijaš. Dana 26. 08. 1992. godine teže ranjen u Odžaku na taj način što je pištolj vojnika veziste pao sa stola u prostoriji u kojoj su se nalazili i izvršio opalenje pogodivši ga u leđa. Prevezen u bolnicu u Sokolac gdje je umro 31. 08. 1992. godine. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Mira
  • sin Slađan 1973.
  • kćerka Radmila 1969.
    • poginuli - 71970 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Gojko (Miloš) Trifković


    Bio je pripadnik 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 20. 02. 1950. godine u Čemernu. Poginuo 29. 08. 1992. godine u mjestu Menđeraš-Okruglica. Kao pratilac kamiona na relaciji Čemerno - Okruglica naišao na muslimansku zasjedu. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Radosna
  • kćerke Biljana 1975. i Ljiljana 1980.
    • poginuli - 71969 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Velimir (Ljubomir) Todorović


    Bio je pripadnik 3. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 27. 09. 1967. godine u Visokom, neoženjen. Poginuo 03. 05. 1992. godine na Banjeru, pogođen mitraljeskim rafalom. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    poginuli - 71968 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Žarko (Petar) Šain


    Bio je pripadnik 3. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 01. 04. 1957. godine u Kaknju. Poginuo 14. 07. 1995. godine na Nabožiću od puščanog metka. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Ljeposava
  • kćerka Jovanka
  • sin Darko
    • poginuli - 71967 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Savo (Velimir) Šurbat


    Bio je pripadnik 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 24. 01. 1937. godine u Ljubnićima. Nakon liječenja i bolovanja od 01. 03. 1995. godine, umro od srčanog udara 16. 05. 1995. godine u Ljubnićima. Sahranjen je u groblju u Ljubnićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Janja
  • sinovi Miroslav i Dobroslav
    • poginuli - 71966 - 26.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Puniša (Savo) Šikuljak


    Bio je pripadnik 3. pč. 8. pb. Ilijaške brigade, rođen 13. 11. 1955. godine u Varešu. Poginuo 03. 08. 1994. godine u mjestu Srednje brdo-Zvijezda gdje je pokošen rafalom u predjelu glave, vrata i grudnog koša. Sahranjen je u groblju Ravanjsko Polje, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.




    Idi na stranu - |listaj dalje|