fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

bors - 92537 - 08.03.2015 : Stari - best (0)

Zakon o pravima boraca


Za sve one koji na ovoj stranici traže pomoć u vezi njihovih prava, već sam nekoliko puta predlagao da pogledaju Zakon o pravima boraca, koji je urednik ovog foruma postavio na ovaj sajt. Evo i sada predlažem svim onim (iz Republike Srpske), kojima treba odgovor, da ukucaju broj 79853 u desnom gornjem pravougaoniku i dobiće na lijevoj strani prvi po redosledu naziv tog zakona, a kasnije sledi i broj 79854. Koliko mi je poznato, ovaj zakon je još uvijek na snazi.
Pozdrav, Stari
zaboravljeni - 92509 - 03.03.2015 : Stari - best (2)

Za pokoj duše umrlim srpskim Borcima


Napustiše nas još četiri borca:

  • Gračanin Zdravko
  • Kondić Lazo
  • Tadić Ratko
  • Vreća Zoran
    Neka im je slava i hvala.
    Dragi naši, počivajte u miru Božjem!
  • sarajevo - 92486 - 26.02.2015 : Stari - best (0)

    O ratu



    prepiska - 92441 - 22.02.2015 : Stari - best (0)

    Izvinjenje i dopuna članka


    Poštovani gospodine uredniče i vi čitaoci, učesnici ovog sajta.
    Izvinjavam se zbog propusta koga sam nehotično uradio. Prolupo Stari, što bi se reklo, jer je u momentu pisanja imao kijavicu koja je došla poslije gripe koju sam imao, pa se slučajno tako strelica našla na "pošalji" i otišlo, a zaboravio predočiti video snimak!

    Ono što sam još zaboravio da kažem jeste, da se naši predstavnici koji su dobili glasove djela građana da ih prestavljaju tamo gdje treba i da traže da istina o zločinima Alijinih pristalica izišđe na vidjelo, oni su se toliko međusobno posvađali, da prave sramotu srpskom narodu. Za njih ništa ne znači ni ovo što je pokrenuo Mirsad Kebo. Ne znače ni video snimci koji su već prikazivani, ali i ovaj koji ćete vi gledati, iako ste već nešto i gledali. Za njih je važnije da Vlada Republike Srpske gradi stanove za svoje prestavnike u zajedničkim organima BiH gdje ulaže 26,5 miliona KM, a za bolnicu u Srpskom Sarajevu, u Kasindolu, ulaže 2 miliona kredita, koje bolnica mora da vrati uz bezbeli kamate. Da ne govorim o smještaju porodica poginulih boraca i invalida rata, koji još žive po šupama i barakama. Pa zar treba da se šuti?

    Izvinjavam se još jednom, i evo vam video snimaka:



    Pozdrav, Stari
    prepiska - 92425 - 19.02.2015 : Stari - best (0)

    RE: Zašto niko ne snosi odgovornost za namontirane procese


    U članku koga je objavio urednik ovog sajta: "Zašto niko ne snosi odgovornost za namontirane procese" i pored velike dokumentacije koju je priložio Mirsad Kebo, evo dođe još jedna emisija (ko kec na desetku), koja se prikaza na TV i to na sjevero-američkom kontinentu. Našim pojedinim Srbima preče je graditi stanove za neradnike i međusobno se svađati, nego tjerat pravdu do kraja.

    Kasno sam sinoć uključio TV, pa nisam gledao iz početka ovu emisiju, ali ono što sam gledao u nastavku zgrozio sam se. Već sam rekao da nisam vičan postaviti video na ovu stranicu, pa ovog puta ponovo molim Željka da on uradi mjesto mene, jer ovaj video snimak (iako već mnogi mnogo znaju o ovoj strahoti), treba da ode ne samo Srbima koji su se uhvatili pod ruku sa pristalicama sa video snimka, već cijelom svijetu, jer je ovo pravio drugi čovjek, stranac i mislim da bi trebalo sada poslati ovaj video na sve strane, svugdje u svijetu. Ovo je prilika da se jednom odpočne sa istinom.

    RE: Zašto niko ne snosi odgovornost za namontirane procese


    Stari,
    ne znam o kojem se videu radi!
    vogosca_rat - 92403 - 17.02.2015 : Stari - best (1)

    Kad iz čovjeka progovori rakija


    U jednom od prethodnih članaka na ovom sajtu jedan učesnik se hvali kako je u toku rata "pomagao" Srbima. Nisam mogao odmah da se uključim u komentar, ali nije ni sada kasno da iznesem moj slučaj "hvalisanja".

    U ljeto '92. godine, vodile su se žestoke borbe u zonama odgovornosti Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa, kroz koja su prolazili putni pravci izlaza iz Sarajevske kotline i putevi spasa. A za one koji su ostali u toj kotlini bili su zatrvoreni sa svih strana. Oni koji su uspjeli ranije napustiti Srpsko Sarajevo, otišli su bez cilja, grlom u jagode. Sa sobom su ponijeli tovare briga za muške članove svojih porodica, za one koji su im ostali kod svojih kuća da brane ono što se odbraniti može.

    Baš u to vrijeme poginuo nam je sin. Moja supruga nije bila u našem mjestu kada se to desilo. Nije mogla doći na sahranu jer su sve saobraćajne veze pokidane. Došla je skoro mjesec dana kasnije, i tada je jedva ostala živa, jer je išla od Zvornika preko nekih mjesta, da li Paprača ili Caparde ne znam tačno, gdje su muslimanske snage napale kolonu civilnih vozila, među kojima i moja supruga, od kojih su neki čak i izgorjeli u svojim vozilima. Kada je došla bila je u crnini a izgledala je kao da je bila u nekom rovu od ilovače.

    O susretu sa suprugom, ne mogu pisati.

    Nije se čestito ni odmorila od puta, obavijena tugom za svojim djetetom htjela je da odmah idemo na groblje. Izišli smo iz zgrade gdje nas je sreo jedan naš poznanik, musliman. Nosio je jednu veću i jednu manju torbu. Žena mi u crnini ide ispred mene, a on umjesto da joj izjavi saučešće priđe meni i moli me da ga odvučem na prelaz da ode iz našeg mjesta. Rekoh mu da sačeka, pa ću ga odvući kad se vratim s groblja. Mi smo sjeli u auto i otišli na groblje.

    O susretu majke sa grobom svoga djeteta, to ne mogu da pišem. To je bilo strašno!

    Nismo bili na groblju ni pola sata, otpočelo je granatiranje po susjednom selu, pa čak i u groblje. Govorim supruzi da napustimo groblje, ali ona odgovara da bi voljela da i ona pogine i da leži u grobu sa svojim sinom. Nekako je ubijedih i krenusmo do auta a onda prema gradu. Ispred susjednog ulaza, stajao onaj musliman koji me je molio da ga odvučem do prelaza. Otišao sam u stan, uzeo sapun za umivanje, četkicu za zube i kaladont i dao mu još 10 DM. Jer stvarno nisam imao više! Sjeli smo u auto i krenuli pravo do prelaza. Na benzinskoj pumpi kod Delića kuća sretoh jednog našeg borca, koji se vraćao sa smjene na prečazu, na punktu. Rekoh mu o čemu se radi i on mi reče da ostanem tu na benzinskoj i da ga sačekam, pa ćemo zajedno nazad u naselje. Tako i uradih. I naš borac dobro poznaje mog poznanika. Pribojavao sam se da iz pravca prelaza ne bude kakve pucnjave, ali ne bijaše baš ništa. Ubrzo se i onaj borac vrati, rekavši mi da je poznanik prešao i otišao. Otišao je živ i zdrav. I otišao je bezbjedno i tako ostao živ.

    Kasnije sam saznao da je u toku rata radio u blizini Pionirske doline u kući Milorada Marjanovića, koji je prije rata imao svoju mašinsku radionicu. S njim su radili još neki naši poznanici iz Vogošće i Sarajeva.

    Završio se nesretni rat i neki su se Srbi vraćali i tražili svoju imovinu, stanove ili kuće. Među takvim bio sam i ja. Jedva sam uspio da povratim svoju imovinu! Vratio sam se u stan jer su me moji Srbi istjerali iz tuđe imovine u mjestu gdje sam bio privremeno sa boravkom.

    Nakon povratka u Vogošću taj moj poznanik, ostao mi je još više zapamćen zbog njegove nagle promjene u svom nastupu i ponašanju. Kada smo se poslije rata, po povratku u naš stan, sreli u Vogošći, taj isti moj poznanik me je tada upitao:

  • "Je l' Alaha ti, jesi 'l se to vratio u svoj stan?"
  • "Jesam!" - rekoh mu.
  • "A ko ti je bio u stanu?"
    Rekoh mu koje stanovao.
  • "E, neka si se vratio. Od ove bagre se ne može živjeti!"

    Nisam mu baš ništa odgovorio na tu njegovu primjedbu o pridošlom satnovništvu, jer tada nisam ni znao ko se sve i iz kojih su se krajeva doselili novi stanovnici u Vogošću.

    Pa eto, sad znaš da sam u svom stanu, govorim mu, a on mi tada reče:

  • "E, da znaš doći ću ti jednu veče, al da me ne vide ovi drugi da idem kod Srbina."

  • "Pa kako hoćeš!" - rekoh mu, ne rekavši mu ni dođi ni ne dođi, ali mi je ta njegova rečenica govorila nešto?

    Nakon nekoliko dana, moj poznanik u ranim večernjim satima pozvoni na vrata stana.

  • "Evo ja došao!" - reče.
  • "Izvoli uđi!" - rekoh mu.

    Pozdravi se sa mnom i mojom ženom i sjede na kauč. Poče priča o proteklom ratu, gdje se sve on nalazio, šta je sve radio (lagao mi je iako je Bogomoljac) i gdje mu je bila porodica, jer nisu bili zajedno. Moja žena iznese u osrednjem ovalu narezane suve govedine i sira Trapista, te donese i flašu Loze, jer druge još nismo imali. Iako ja ne volim, a samim tim i ne pijem Lozu, žena nasu obojici po čašicu i uz piće i mezu nastavimo priču.

    A sjećam se dok sam još radio, da je on javno govorio da ga SKJ i politika ne interesuju, jer nam je tada rekao, da je on veliki vjernik. Iskreno rečeno, ja ga nisam prije ni vidio da on konzumira alkohol.

    Ovog puta uz svoju priču, on je često ispijao čašicu sa Lozom i mezetio, pa sam se zapitao: "Bože, kako to da vjernici muslimani piju alkohol, ako im je zabranjeno?"

    Moram, iako to baš i nije zgodno a ni red da kažem, da je moj poznanik ubrzo ispraznio oval s nareskom i popio priličnu količinu Loze, pa je piće imalo uticaja i na njegovo dalje ponašanje. Očito da ga je rakija oslobodila i okuražila, pa mi je u sred mog stana izrekao ono što nikada ne bih očekivao da će mi reći. Ali on too reče samouvjereno jer je iz njega govorila rakija:

  • "Jebi se ti, ništa ti meni nisi pomogao!"

    Ja ćutim i gledam u njega. Potom pogledah u ženu, a ona zaprepašteno klimnu glavom. Nisam znao šta je ona htjela da mi kaže tom svojom mimikom, ali vidjevši da je moj komšija u pripitom stanju, ja mu rekoh da je već 11 sati i da treba da idemo na spavanje. On ustade i ode baš kao da i nije bio kod poznanika.

    Nakon odlaska poznanika, žena poče da me psuje:

  • "Ma slušaj ti, ne zovi mi više nikoga da mi dolazi ovdje u stan. Sram ga bilo da tako govori kad se najeo i napio kod nas. A znam da te molio ko nikoga da ga odvezeš do prelaza. Kako ga nije sramota da sada tako govori?"

    Žena se naljutila pravo na mene.

  • "Ženo, ja ga nisam zvao, već je on rekao da će doći da nas posjetiti" - pokušavam da se opravdam, i sam ogorčen na ovog mog poznanika.

    Šta ćeš, takvi su ti ljudi iz kojih umjesto njihovog mozga govori rakija. Neka to bude prošlost iz koje ostaje nauk za budućnosti.
  • hag - 92373 - 13.02.2015 : Stari - best (0)

    Da li ste lično poznavali Kulina Bana?


    Nemam vremena da pišem, iako toga imam na pretak već napisanog. Spucala me nekakva gripa, pa se ubi od kašljanja, tako da mi nije ni do čega, a kamo li do pisanja. Ali kad naiđe na nešto što te nasmije, onda ne možeš odustati od svoje namjere, pa i po cijenu kašlja. Već duže vremena nisam se nasmijao kao danas kad sam pročitao novine u kojim pored video snimka piše, kako je tužiteljka Haškog suda upitala svjedoka čija je starost oko 40-ak godina pored ostalog i ovo:

  • "Da li ste vi gospodine lično poznavali Kulina bana?"



    E, šta reći? Zar to nije (kako smo mi to u sarajevskoj kotlini govorili), pravo "kino" i bruka od suda, pa i od međunarodnog? Nakon učešća takve osobe u jednom "visokom međunarodnom sudu", kasnije takve osobe ulaze u knjigu istorije, kao bila je značajna osoba u borbi za prava (ali kakva i čija?)

    Svašta na ovom svijetu!
  • prepiska - 92271 - 30.01.2015 : Stari - best (0)

    Međusobno vezani članci 92243 i 92265


    Poštovani gospodine Popovac 92 Trebinje,
    Hvala na podršci! Sve što sam do sada napisao na ovom forumu, bila je istina. Ono što sam uz svoje komentare prilagao i druge članke kao dokaze o čemu pišem, bilo je i navedeno u svakom mom postu. Međutim, ovaj dodatni članak bio je ćiriličnog pisma, pa nije prolazilo kroz "rampu".

    Zahvaljujući gospodinu Željku koji je uložio truda, pa je sa ćiriličnog pisma preveo na latinicu i tako mi spasio obraz, evo i vama pa pročitajte. Dakle, moj članak pod brojem 92243, vezan je za članak broj 92265.

    Hvala gospodine Željko za pomoć.
    Pozdrav, Stari
    prepiska - 92245 - 28.01.2015 : Stari - best (0)

    Ćirilica


    Vec nekoliko puta pokušavam da priložim dodatni članak o kome sam govorio u članku pod brojem 92243, jer taj članak govori upravo o ovom koga želim priložiti, ali mi ne uspjeva. Ne znam bog čega.
    Dodatni članak je ćirilica.

    RE: Ćirilica



    Poštovani,

    Zbog ograničene dužine poruke na 4000 slova (latinica) i 700 slova (ćirilica) članak možeš objaviti isključivo ako ga pošalješ na moj email.
    rat1992 - 92243 - 27.01.2015 : Stari - best (1)

    Gdje ste borci i saborci onih poginulih?


    Kada sam pročitao članak 92219, koga ovde postavi Milan iz Podgorice, vjerujte da su mi suze potekle niz lice. A kako i ne bi potekle kada naša srpska majka ostade bez svoja tri sina, bez tri svoja divna sokola.

    I ne samo ta majka o kojoj napisa Milan, već još nekoliko takvih majki, ali i drugih srpskih majki i očeva koji ostadoše bez svojih sinova, djeca bez očeva. Ostadoše bez svoje djece, braneći srpstvo i Republiku Srpsku u koju su ugradili svoje mlade živote, a vremenom se sve ređe pominju, pomalo se zaboravljaju.

    Ni jedna od ovih njihovih majki ne čuje se da su žive, a kamo li da bilo šta kažu o svojim sinovima i njihovoj ljudskoj veličini u odbrani ove nam Republike Srpske. Majke su uvijene u crno ućutkane tugom i bolom i još da bude teže, na sramotu nas i Republike nam Srpske, za takve majke mnogi i ne znaju. Ne znaju gdje, kako i pod kojim uslovima žive bez svojih sinova. Ne čuju se njihovi glasovi i vapaji, jer ih ubija tuga i bol.

    Nasuprot ovim majkama koje ostadoše utučene do kraja svog života, na drugoj strani izniče jedan "heroj" koji odbrani jednu jedinku i koga hoće zbog te jedinke da stave iznad majčinih sinova, od ovih srpskih majki.

    Jutros po običaju uz kafu pregledah i novine. U novinama iz Republike Srpske piše baš kao i u onim iz Sarajeva. I jedni i drugi pišu o "junaštvu" jednog poginulog Srbina. I jedni i drugi traže nešto što će ostati trajno za pamćenje na njegov "junački" podvig, na njegov lik. Hoće da se izgradi spomenik kao simbol njegovog "ljudskog dostojanstva". A tri izgubljena sina za Republiku Srpsku nisu dostojanstvo. Strašno!

    Svi traže da to bude u njegovom rodnom gradu. Da se ulicama u Republici Srpskoj daju nazivi po njegovom imenu, pa i u Banjaluci i drugim gradovima Republike Srpske. Njegov otac, veliki propagator "veličine" svoga sina tako ignoriše izginule sinove ovih navedenih majki i gazi kosti onih koji izginuše direktno na bojištima. Šta reći poslije priče jednog dobrovoljca, koju evo i vama nudim da pročitate.

    Da vam ne govorim dalje, jer sam ogorčen.
    romanijske_pjesme - 92178 - 19.01.2015 : Stari - best (2)

    Nekad bilo


    Dok sjedim na balkonu,
    zaklonjen od jake kiše,
    Misli mi odoše u prošlost,
    pa mi se redaju sve više i više.

    Sjetih se naših izleta i rijeka,
    na obali mojih ribara drugara
    Sjetim se naših radnih kolega,
    Ali i onih "lovaca" strugara

    Sjetim se mnogih naših šala,
    pa i čestih koje kakvih zgoda.
    Sjetim se našeg sindikalca
    i njegovih iz "Čehe jagoda".

    Mnogi smo bili radne kolege,
    pod jednim smo se krovom svili.
    Često puta desilo nam se,
    da smo krijući i rakiju pili.

    Neko je od nas pio više,
    a neko je opet malo manje,
    Al' svima nam je bilo lijepo,
    jer je bilo naše drugovanje.

    Sad ne mogu sastaviti rebus,
    jer se ništa neće da uklapa,
    A slušam pjesmu Trubadura:
    "Nema više onih starih klapa".
    I nema više starog društva,
    da se pjesme svugdje ore,
    Pritislo ih sa svih strana,
    pa se sami sa sobom bore.

    Razišlo se ono društvo staro,
    kao da drugovi nisu nikad bili.
    A sjećam se i našeg Gruje
    Gdje smo mlijeko kiselo pili.

    Sada su se mnogi izmjenili
    Pa nisu više što su bili prije, Sad ne žele da se sretnu,
    pa ni sa prijateljem od ranije.

    A ja vidim da nije kao prije,
    a nismo krivi ni ti a ni ja
    Što se međusobno glođu,
    mnogo kojekakvih partija

    Svako od njih obećava,
    da što bolje u izboru prođe
    A svom narodu kosti daju,
    da što duže i duže glođe

    Daleko sam od svega toga,
    Gdje su sada velike bruke
    Ali vapaj se čuje od naroda,
    da su sad samo prevelike muke

    I sad sam od toga tako daleko
    gdje nikad do sada nisam bio
    Na kratko sam kod unuka svojih,
    svoje novo gnijezdo svio.

    Odoh u taj daleki meni svijet,
    Baš u ove godine moje stare
    Pa sad nemam više obaveza,
    Već polako pišem svoje memoare

    Ne silaze mi s uma izleti naši
    Uz mnoge naše pjesme, pilo se
    A slušam onu od "Trubadura"
    Bogami, "Ostarilo, ostarilo se"
    vogosca_1992 - 92171 - 18.01.2015 : Stari - best (4)

    Ziko iz Donjih Svraka


    Premda je ovaj dio kazivanja trebao biti ispred teksta pod brojem 91151, ipak mislim da će oni koji ovo budu čitali razumjeti sve iz ovog nastavka o slučaju "Svrake".

    U zadnjem mom postu pomenuo sam, kako sam mogao zaglaviti ne u zatvoru, već možda i u crnoj, ili zemlji ilovači.

    Sredinom aprila '92. stariji sin i ja smo otpratili smo ženske članove porodice na aerodrom Butmir. Po povratku u Vogošću, ja u svoj, a sin je otišao u njegov stan. Samo što uđoh u stan zazvonio je telefon. Zvao me je "Ziko", moj radni kolega iz Pretis-a. On je inače rođen u Donjim Svrakama a živio je u svom stanu u Vogošći. Bio je malo mlađi od mene, a upoznali smo se malo bolje dvije-tri godine prije nego što ću ja otići u penziju. Bio je zanatlija, ali se doškolovao, usavršio, pa je kasnije radio neke druge stručnije poslove.

    Taj čovjek, moram priznati, bio mi je u ono vrijeme koliko smo se poznavali, nekoliko puta od veoma velike pomoći, meni i mojoj porodici. Često puta smo išli skupa na pecanje, a naročito na rijeku Drinu. Za razliku od drugih stanovnika iz Donjih Svraka, Ziko je po meni bio izuzetak. Možda griješim, ali ja sam takav utisak stekao kroz naše druženje, jer se on često puta suprostavljao pojedincima, svojim sunarodnicima, koji su imali pogrešan i neprijateljski nastup prema Srbima, po nacionalnom pitanju.

    Sada mi Ziko preko telefona ne govori ništa o ribarenju i nekim našim ranijim dogodovšinama iz fabrike i sa obala rijeka, pa čak ni o sadašnjoj situaciji u Vogošći, već me kao molećivo upita:

  • "Jaro, šta radiš?"
    A jaran, jaro je u ovom podneblju bio naziv za druga, kolegu.
  • "Ništa!" - rekoh mu.
  • "Mogu li večeras doći kod tebe da prenoćim?"
    I ne razmišljajući o bilo čemu i zašto on to želi da dođe kod mene na konak, ja mu rekoh:
  • "Zašto da ne ne bi mogao!"

    Rekoh mu, jer je stan sada bio prazan pošto su članovi ženske porodice otišle, a sin je otišao u svoj stan.

  • "Ali, ja bih došao sa cijelom porodicom, sa ženom i djecom!" - ponovo mi reče moj radni kolega.
  • "Ma, dođite svi koliko vas ima!" - rekoj ja, a da se ponovo nisam sjetio da ga pitam za razlog. Zbog čega to on traži da prenoći kod mene, kad već ima svoj stan tu u naselju i kuću od oca u Semizovcu.
  • "Dobro, doći ćemo!" - odgovori on.

    Oko 18-19:00 sati poslije podne, neko je pozvonio na ulazna vrata. Pritisnem dugme na interfonu za razgovor i upitah:

  • "Ko je?"
  • "Jaro, ja sam!" - odgovori mi Ziko.

    Otvorim vrata da oni mogu ući. Dođoše na sprat samo njih troje: Ziko, žena mu i jedno starije dijete. Ziko je nosio jednu veću, dok mu je žena nosila drugu malo manju torbu koje su bile pune nečega. Šta je sve bilo u torbama, meni ni na kraj pameti da pitam, a kamo li da pregledam. Glupo bi i bilo da ja zavirujem u tuđu torbu! Vjerovatno je bilo odjeće, možda su bile i pidžame. Ko zna šta je sve bilo i šta je moglo da bude. Njegovoj ženi pokažem sobu gdje će spavati sa djetetom, a nas dvojica ćemo ostati u dnevnom boravku na kaučima na kojima ćemo i spavati. Htjeo sam da skuvam kafu, ali njegova žena reče da će ona to uraditi, samo da joj pokažem gdje se šta nalazi.

    Kada sam joj pripremio sve, ona je skuvala kafu i donijela u dnevni boravak. Sjedili smo i uz razgovor pili, a žena mu je poslije popijene kafe oprala šoljice i sa djetetom otišla u spavaću sobu na spavanje. Ništa nisam mogao posumnjati zbog čega oni dolaze iz svog stana u na¿ stan. Ziko mi ne govore razloge svog dolaska. A njihova zgrada nalazi se u drugoj ulici udaljena oko tri stotine metara od naše zgrade.

    Nas dvojica ostadosmo još sjediti da čavrljamo i tračamo o našem ribarenju, ribarima i ponašanju pojedinaca s kojima smo radili i onim koji su htjeli ići s nama na pecanje.

    Ziko se već ranije žalio na jednog našeg radnog kolegu, kako je on vrlo nezgodan čovjek. Govorio je za njega, da je u poslednje vrijeme postao otvoreni nacionalista i da je postao srbomrzac, tj. bio je protiv Srba. Zato se nije volio družiti s njim, a nije htjeo ni da ide u ribarenje, ako bi se taj slučajno prijavio da i on ide s nama.

    Ni Ziko a ni ja, ne znam zbog čega, nismo se doticali situacije koja je u tom trenutku bila u Vogošći. Ponašali smo se tako, kao da se ništa ne dešava.

    Uopšte mi nije bilo na pameti da pitam Ziku zbog čega su se oni odlučili da prenoće kod mene. Glupo, zar ne!

    Već je prošlo 23:00 sata kada smo nas dvojica raspremili kauče i polijegali. Sledeće jutro ustali smo rano. Njegova žena skuva nam kafu i popismo je zajedno. Onda su otišli. Gdje su otišli, to nisam znao, a evo ni dan-danas ne znam šta je dalje bilo sa njim.

    Nakon njihovog odlaska ja sam kasnije izišao na ulicu da čujem šta ima novo u naselju. I čuo sam mnogo čega, ali i jednu priču na osnovu koje sam zaključio, da je to bio razlog Zikinog dolaska kod mene na konak. Kako nisam dovoljno upoznat sa sadržajem te priče, onda je ne mogu ni prepričati.

    Nakon 15-tak dana poslije njihovog odlaska iz mog stana, desile su se "Svrake". Najprije su krenuli napadi iz Donjih Svraka, na Gornje Svrake. U toku one rafalne paljbe iz Donjih Svraka, koju sam opisao u prethodnom postu, nagomilaše mi se misli u glavu na one s kojima sam se do juče družio. Pitao sam se da li je moguće (a eto, bilo je moguće), da do jučeranje moje radne kolege i poznanici sa kojima sam dugo godina bio na raznim skupovima, sastancima, izletima, na rijekama i na moru, sada pucaju na nas Srbe. Do juče smo jeli, pili i pjevali, šalili se do iznemoglosti, a vidi sad oni pucaju na mene i moje sunarodnike. Ako tako rade, onda su nečasni, podmukli i pokvareni. Prvi u tim mojim mislima, bio mi je moj radni kolega Ziko. Bože, zar je moguće da taj Ziko puca na mene, a takoreći juče spavao sa porodicom u mom stanu? Kakav je to čovjek? Da li je on čovjek ili nešto drugo? Tako sam tad razmmišljao i govorio sam sebi o Ziki, mom radnom kolegi i mojim poznanicima, njegovim sunarodnicima. Svašta mi je dolazilo u glavu. Ali...

    Dan-dva poslije slučaja "Svrake", sreo sam svog komšiju iz ulaza koji se odnekud vraćao u stan. Komšija, koji je još više bio prisniji sa Zikom nego ja. Na moje pitanje o situaciji u Vogošći, komšija mi ispriča mnogo u tom našem kratkom susretu. Ali mi reče i to, da su stanovnici iz Donji Svraka napustili svoje kuće i otišli u pravcu Ilijaša i Visokog. Reče mi da je jedan dio muškaraca smješten u krug semizovačke kasarne.

    Iako su mi se misli o Ziki naturale kao negativne, ja upitah komšiju, šta je sa Zikom?

  • "Ne znam, a trebao bi vidjeti gdje je." - reče mi komšija.

    Ispričah i ja njemu šta se dešavalo u Gonjim Svrakama, ali mu rekoh i to, da mi je ostala puna vikendica izbjeglica.

  • "Ti imaš auto, pa bi mogao otići u Semizovac i vidjeti šta je sa Zikom. Moj auto ostao je gore na vikendici i nemam sa čim otići u Semizovac, a autobusi ne rade i ne mogu otići pješke." - rekoh komšiji.
  • "Ne mogu sada, moram se javiti u Vojni odsjek. Nego ako ti možeš nekako da odeš samo da saznaš gdje je. I znaš šta bi trebalo još? Da kupimo koju kutiju cigareta jer Ziko puši, a trebalo bi i još nekog keksa i koji sok pa ponesi!" - reče mi komšija i on ode u stan.

    Ja tako i uradih! Nekako sam se prebacio do Semizovca. Dođoh do ulaza u kasarnu i tu me dočeka čovjek, stražar u vojnoj uniformi.

  • "Izvoli Stari, šta si trebao?" - upita me stražar.
  • "Da li su još tu oni iz Svraka?"
  • "Jesu, a koga tražiš?"
  • "Ziku i njegovu porodicu."


    Uđe u portirnicu da vidi, vjerovatno u nekom spisku ili biljžnici. Dok čekam odgovor od stražara, iz pravca od prvog objekta desno od kapije, pojavi se meni poznat mladić iz Donjih Svraka. Stajao je u blizini tog objekta. Bio je malo krupniji, stasitiji sa malo dužom kosom. Koliko se sjećam da je u vrijeme mog odlaska iz Pretis-a, bio na čelu omladinske organizacije u Pretis-u. Čini mi se da je imao jedno od prezimena iz Donjih Svraka, ali pošto nisam siguran, ne bih da nagađam ni ime a ni prezime.

    Iz portirnice iziđe stražar i reče mi:
  • "Nema ovde nikakvog Zike."

  • "Kako nema kad su mi rekli da su tu Svračani?" - upitah ponovo.
    Sjedajući na stolicu stražar upita mene:
  • "Kako se ti zoveš?"
    Rekoh mu svoje ime.
  • "Hoćeš li ti da i tebe stavim s njima?"

    Vidim da je vrag odnio šalu, i ja se udaljih od stražara i ulaza. Kad odmakoh od ulaza u tom momentu omladinac iz Donjih Svraka, upita me malo glasnije:

  • "Koga to tražiš?"
  • "Ziku" - odgovorih.
  • "Nije on s nama!" - odgovori mi omladinac.

    Krenuh prema glavnom putu, prema autobuskoj stanici koja je preko puta ulaza u krug kasarne i da tu sačekam nekog poznatog sa vozilom kako bih se vratio u Vogošću.

    Ubrzo naiđe jedan mladi momak i ja ga zaustavih, sjedoh s njim i vratih se u Vogošću. Nađoh komšiju da ga obavijestim, da Ziko nije u kasarni. Ono što smo kupili ostalo je kod komšije u stanu. Nakon par dana ponovo je zazvonio telefon. Javih se, a na drugoj strani sada je bila Zikina žena. Ona me moli da im donesem bilo šta da jedu jer nemaju hrane, kaže da su pojeli sve i da su sada gladni. Sve su potrošili što su imali. Pitam je gdje se nalaze, ona mi odgovori gdje i kod koga su se smjestili. Obavijestim mog komšiju o Ziki i njegovoj porodici. Moj komšija je uzeo ono što smo već kupili i još nešto dokupio i odnio je na mjesto na kome je bio Ziko sa pordicom. Međutim, kad je stigao na mjesto, oni su već uz pomoć drugih njihovih poznanika, izišli iz Semizovca i otišli u pravcu Ilijaša.

    Tako je prošlo punih sedam godina a da se nismo vidjeli ni čuli sa Zikom. Nakon završetka rata, prvi moj dolazak u Vogošću bio je i moj prvi posleratni susret sa mojim radnim kolegom.

    Bilo je to 1999. godine. Preko mojih poznanika sam saznao da se Ziko sa porodicom vratio u Vogošću u svoj stan i da je počeo raditi kod nekog privatnika. Jedan moj stari prijatelj, Srbin povratnik u Vogošću, nazvao je Ziku da mu kaže, da sam i ja stigao u Vogošću i da se nalazim kod njega. Ziko je napustio radno mjesto i došao po mene i gotovo na silu me uvukao u svoj auto i odvukao u Donje Svrake kod svojih roditelja. Iako su Svračani javno govorili po Vogošći i Semizovcu da srpska noga ne smije zakoračiti u Donje Svrake, a evo ja rekoh, da sam pomoću Zike izgleda prvi od Srba zakoračio u njihove Donje Svrake.

    Nažalost, par godina nakon tog našeg susreta Ziko je umro.
  • vogosca_1992 - 92155 - 16.01.2015 : Stari - best (1)

    Svrake, svjedok istine (2)


    Nedugo zatim čuo sam da je od "lovačke puške" poginu jedan stanovnik iz Donjih Svraka. Poginuo jedan od Fejzovića, radnik u UTL-u, što znači da se lovačke puške nisu izrađivale samo u dvije RJ, PIRM-u i Alatnici već i ostalim RJ-a u krugu Pretis-a, ili su izvori išli iz ove dvije radne jedinice, pa se razlijevali na sve strane. Dakle, "Nije bitno" ne može ovo oprvgnuti i omalovažiti, jer su bili dobro uvezani i naoružani. Ovo je o lovačkim puškama i vašim "lovcima".

    Otišao sam na vikendicu u Gornje Svrake u petak 1. maja. Sa mnom su na vikendici bila još dvojica mladića koji su međusobni rod. Oni nikad nisu radili poljoprivredne radove, a sad je trebalo da mi pomognu da posijemo baštu. Negdje oko podne stigao je sa autom, jedan njihov mlađi rođak iz pravca Semizovca, da bi ovu dvojicu mladića odvezao kod njihovog kolege. Mladići jedva dočekali, samo da ne kopaju po bašti. Otišli su.

    Kako u vikendici nisam imao TV, naveče sam otišao kod komšije da pogledam vijesti. Na vijestima bilo je samo drvlje i kamenje po Srbima. Nakon dnevnika i još neke emisije, otišao sam na spavanje. Sutradan 2. maja, ustao sam rano, popio kafu i radio oko bašte. Oko podne vratio se jedan od one dvojice mladića. Dovezao ga je onaj što ih je odvezao kolima. Dok je drugi otišao u Vogošću po djevojku. Negdje predveče stigao je i onaj drugi sa djevojkom. Kad je došao na vikendicu, bio je i umoran od nošenja torbe hrane i pića i sav unervožen, jer mu je, kako nam je ispričao, na mostu pri ulazu u Donje Svrake, pregledao putnu torbu, jedan vaš sunarodnik Kerla, koji je radio u Pretis-u. Mladić mi priča da je taj Kerla bio već obučen u odjeću "zelene beretke"...

    A evo i ti kažeš da si i ti bio na mostu.

    Naveče, 2. maja, nakon priče mladića o vašem Kerli, otišao sam kod komšije da pogledam vijesti. Tad je na TV bilo riječi samo o slučaju Alije na aerodrumu. Gledao sam i slušao razgovor Ganića i Alije malo duže, a onda sam napustio komšiju i izišao iz njegove kuće.

    Na izlazu, ispred kuće komšije, dočekao me je jedan njihov drugi komšija, sa toliko nabijenom nervozom i strahom sa kojim je i mene isprepadao. Onako zadihan počeo je sa oštrim pitanjem.

  • "Ko ima ovde s tobom na vikendici?"
    Ja mu rekoh ko sve ima.
  • "Slušaj, noćas će muslimani iz Donjih Svraka napasti naš dio sela. Imate li vi ovde kakvo oružje? Noćas se mora držati stražu."

    Ja se ukočio od straha kad mi to reče, jer niko od nas nema nikakvo oružje. Ovo što mi njihov komšija reče dogodilo se desetak minuta prije vremena koje je naveo "Nije bitno".

    Dakle, koliko mene pamet služi, slučaj Svrake nije bio 1., već 2. maja. Ovog datuma na aerodromu Butmir bio je zadržan Alija i tu veče desile su se Svrake. Još da kažem da oni u selu imaju jednog velikog lažova koji i dan-danas laže i optužuje Srbe, a znam ga dobro ko je on. On je jedan od Kerlinih jarana. O njemu mogu da napišem knjigu o njegovoj negativnosti, podmuklosti.

    Jedino što je "Nije bitno" približno pogodio jeste vrijeme početka rafalne paljbe. Ali nisi rekao čije paljbe i na koga?

    Moram da kažem, da sam i ja dalekih 60-tih godina bio vojnik. Bio sam regrutovan u Auto jedinicu, ali su me pokvarenjaci u Odjelenju NO opštine Vogošća, prebacili u Tenkovski rod vojske. Iz Vogošće sam otišao sa još četvoricom sugrađana u isto mjesto, istu VP, brigadu, bataljon i četu. Dvojica od nas bila su iz centra Vogošće, a druga dvojica, jedan iz Bradića i drugi sa Kremeša. Njih trojica su bili nišandžije na tenku, a ja sam se zbog regrutacije u Auto jedinicu pobunio, pa su me odredili za vozača tenka. Zašto ovo govorim?

    "Nije bitno" piše kako su Srbi prvi napali Svrake i da su upotrijebili artiljerisko naoružanje, pa čak i tenkovske granate, pucali iz tenkova. E, ne daj ti Bože da je to bila tenkovska paljba, tek bi onda vidio šta je tenk!

    Dakle, još sam živi svjedok početka pucnjave na Svrake, ali ne na Donje, već iz Donjih na one Gornje Svrake. Ti rafali iz automatskog oružja dolazili su od Riđanovića kuća i Miholjića. Nakon tog vašeg rafalnog napada koji se vidio golim očima (iako je bilo približno ono vrijeme koje navodiš (22:45)), jer su meci bili svetlerći, pa je i slijep mogao da ih vidi odakle dolijeću. Tek kasnije se čula pucnjava i sa druge strane rijeke Bosne. Dakle "Nije bitno" je I tu bio neiskren i nepošten.

    Sutradan, nakon prolaska jutra, po gornjim Svrakama osuta je minobacačka paljba po kućama Ćetkovića, Crnogoraca, Rakića i šumi zvanoj "Jaruge". Tada smo jedva izbjegli smrt. Poslije granatiranja ovog djela Gornjih Svraka, tada se čuo zvuk aviona i dvije eksplozije, ali ga ja stvarno nisam vidio.

    Nakon tih eksplozija, mi smo se prijekim putem 3. maja vratili u Vogošću, ostavivši auto i mnogo ljudi u vikendici i kod komšije.

    Dakle iz ove moje istinite priče možete zaključiti i doći do prave istine. Kako jednom reče Pravi, zbog nekog je zaglavio i u zatvoru, tako sam i ja mogao biti zbog jednog od mojih radnih kolega vašeg sunarodnika iz Donjih Svraka.
  • vogosca_1992 - 92151 - 16.01.2015 : Stari - best (1)

    Svrake, svjedok istine


    Prije nego što počnem sa mojim kazivanjem, da ukratko predočim Vogošću kao lokalnu zajednicu. Ovo zbog onih koji nisu sa tog područja. Vogošća je prije rata imala sedam mjesnih zajednica, a sada ih ima osam. Među njima je i selo Svrake, koje kasnije postepeno nastaje gučće naseljeno mjesto i kao takvo prerasta u MZ Svrake. Sve do tada Svrake su bile u sastavu MZ Semizovac.

    Svrake se nalaze na lijevoj strani rijeke Bosne, naspram MZ Semizovac i jedna je od sedam prijeratnih mjesnih zajednica Vogošće. Međutim, MZ Svrake, sastavljena je od nekoliko manjih naseljinih zaseoka i označenih rimskim brojevima, iako su ovu MZ, koliko je meni poznato, mnogi zvali, Donje Svrake i Svrake Gornje.

    Donje Svrake su u nižem području, gdje je prije rata živjelo većinsko (a sada živi 100%), muslimansko stanovništvo. U Gornjim Svrakama, koje se nadovezuje na Donje i koje se nalazi na većoj nadmorskoj visini, ispod brda Paljeva, živjelo je oko 10-tak srpskih porodica, računajući i vikendaše. I kad bi sve te porodice iz Gornjih Svraka bile na okupu sa vikendašima, nije ih bilo ni 50 stanovnika. Toliko o saznanju o Svrakama.

    Ne znam šta je pisao "Nije bitno" u svom članku, iz koga je moderator nešto obrisao, ali ima još nešto što je "Nije bitno" iznio, a što zaista nije istina. A mislim da je itekako bitno da se kaže šta je prava istina. Sigurno znam da ja i srpski narod kome pripadam, ali i dobar dio muslimanskih građana, nismo željeli rat. Jer ja sam već jedan rat jedva preživio uz gubitak oca, majke, sestre, dva strica i jedne tetke, koji su završili u Jasenovcu. Ali kad se narod povede za budalom, onda mora neko da plati račun. Da nije bio budala, nebi bio osuđen na 20 godina robije za vrijeme bivše nam države Juge.

    E, sada da kažem nešto o slučaju Svrake. Neću govoriti o onom što ne znam, već o onom što sam lično vidio i doživio. Naravno da sam nešto i čuo, pa to što sam čuo, ne mogu tvrditi da je istina, iako su detalji iz priča koje sam slušao, kasnije izišli na površinu kao istina. Govorim sada samo o onim detaljima koje je "Nije bitno" iznio u svom komentaru, a koji mu nisu tačni.

    Na ovom sajtu bilo je dosta riječi o Svrakama, u kome se često pominjao i jedan od stanovnika Donjih Svraka, koji se evo i sada u članku "Nije bitno" pominje. Taj stanovnik (koga i ja poznajem), poslije izlaska jednog ranijeg komentara u kome se on pominjao, potvrdio je da mu je sve to, što je o njemu tada pisano u komentaru poznato, što znači da je sve to, takoreći priznao. Ali da se vratim Svrakama.

    Možda bi i povjerovao nekim iznešenim detaljima o kojim "Nije bitno" govori, ali on mora priznati da je njegova priča koju priča, daleko od istine! Ali kako sam još živi svjedok događaja "Svrake", onda moram i ja da kažem istinu, i to onu pravu istinu. On u svom komentaru iznosi nekoliko stvari sa kojim želi ubjediti druge posjetioce ovog sajta, da je to što on iznosi, istina. A ja kažem da nije ni blizo istine. Kako? Moram da kažem tako, jer sam u to vrijeme bio, ne na vašoj muslimanskoj strani, već na teritoriji MZ Svrake, i to u Gornjim Svrakama, na vikendici.

    "Nije bitno" pominje nekoliko detalja u svom članku:

    1) most i kontrola na mostu
    2) M. P. poveo je jednu grupu naoružanih Svračana 15 dana prije napada
    3) petak, 1. maj 22:45, svjetlo se gasi u Semizovcu i rafal iz automatskog oružja označava napad na Svrake. Tu istu artiljeriju smo gledali 5-6 mjeseci na okolnim brdima kao i u kasarni minobacače koji su bili okrenuti prema Svrakama, a iznad kasarne na putu Poturovići- Ljubina, bila su ukopana dva tenka"
    4) "sva artiljerija se sručila na nas"
    5) "ovo je trajalo do ponedeljka 4. maja 1992 godine"

    Ja ću pokušati redom da odgovorim na ove njegove iskaze, pa idemo po gore navedenim rednim brojevima:

    On govori o nekakvom sukobu Joje i M. Prutine (to ne znam), ali i o tome, da su Svračani 15 dana prije slučaja Svraka bili naoružani i krenuli na... "X".

    Šta ovo govori? Govori da su tih 15 dana prije "napada na Svrake" bili naoružani do zuba ne samo sa puškama već i artiljerijom. Kako? Na ovo pitanje treba da daju odgovore vogošćanski milicioneri: M. Prutina, njegov rođak, a evo i on kaže za brata vogošćanskog sudije i šofer Hodžić, vozač kamiona u Pretis-u, koji su vozilima dovlačili, ne puščanu municiju, već granate iz Pretis-a. Treba da odgovore i oni koji su po uputi direktora MOZ-a, po noći odvozili i skladištili te granate u svojim objektima (kuća iznad S. Ćetkovića), kod koje je čest gost bio upravo ovaj direktor.

    "Nije bitno" govori kako je nesretnim slučajem poginuo njihov sunarodnik od "nekakve" puške, baš kao da je puška od "praćke". Nažalost, ali on je zaista poginuo. Da to nije tako kako on navodi, evo prave istine o "lovačkim" puškama. "Nije bitno" pominje pogibiju svog sunarodnika Fejzovića iz Svraka, koji je bio oženjen kćerkom od Omera Zukića iz Vogošće. Međutim, nije taj njihov sunarodnik bio jedini fabrikant izrade "lovačke" puške. Zbog duge priče molim urednika da mi dozvoli da ispričam istinu, jer se moram malo vratiti unazad, pa onda na preskake da dođem do Svraka. Jer postoje razlozi za to.

    Ja ću da govorim istinu, a tamo gdje nisam siguran, neću ni da govorim, jer ne znam. Istinu u kojoj sam učesnik prave istine i koja govori o sadašnjoj temi, ali pazite dobro o čemu ću govoriti.

    Dvije ili tri godine prije nastupanja nesretnog rata (vidi čuda), u radnim jedinicama Pretisa-a, formirani su (čini mi se da su se zvali) "Komiteti za ONO i DS". (molim da me ispravite ako nije ovaj naziv). U tom organu sve češće bilo je govora o tome da se treba strogo nadgledati djelovanje građana i radnika u sredinama gdje borave, žive i rade. Da se odlazi i u objekte gdje se obavljaju poslovi, pa i u one proizvodne hale, pogone. Da se vrši kontrola radnika šta rade, da li se okupljaju i kako se ponašaju na radnim mjestima. Jednostavno da se nadgledaju, iako su imali svoje neposredne rukovodioce koji su zaduženi za tu vrstu kontrole. Nije bilo govora ni o Srbima ni muslimanima, a ni Hrvatima.

    Bilo je i predavanja, pa čak i vježbi unutar ovih radnih jedinica, ali i na nivou Pretis-a za one vojno sposobne muškarce, a sve u slučaju napada nekoga "X". Sjećam se da je bilo govora čak i o nekim padobranskim desantima na određena područja i uputa kako bi trebalo dočekati te što hoće da "skaču". Uvedena su čak i dežurstva. Ne znam kako su mene uvrstili u taj organ u kome sam ostao sve do napuštanja Pretis-a. Po tome izgleda da sam sa ostalim članovima iz ovog "komiteta" bio kao nečiji doušnik, špijun ili glupak. Prije će biti ovo zadnje.

    Na sve te tadašnje radnje nisam se osvrtao ni pridavao neko značenje, jer sam kao član SKJ bio i obavezan da slušam nekog drugog, one odozgo. Ali 1990. godine, (pazi sad ovo), bio sam još u radnom odnosu i trebao sam po sili zakona prije isteka, u septembru te godine, otići u penziju. Dakle te '90. godine, da ne kažem i još koju godinu ranije, muslimani su se otvoreno pripremali za rat protiv Srba. Kako?

    "Nije bitno" pročitaj članke broj 88725 i 88726 na ovom sajtu. Naredbom "komiteta" mi smo češće puta morali obilaziti proizvodne hale a naročito mašinski dio radionica, da bi kontrolisali rad pojedinaca i njihovo ponašanje. Imali smo priliku da razgovaramo sa pojedinim majstorima o svemu i svačemu kako bi došli do nekih saznanja. Ja sam najviše razgovarao sa mojim poznanicima, drugovima, o porodičnim problemima, ali i o drugim stvarima.

    I jednog dana bio sam sa jednim od mojih drugova majstora, koji mi pored ostalog ispriča, da dvojica naših metalostrugara prave puške dvocjevke (pazite, ovo je '90-a). Ja se iznenadio toj vijesti. Kakve sad dvocjevke pobogu, pitao sam se? Jedan od tih strugara, došao je kod nas prije nepunu godinu dana iz neke, navodno zlatarske radionice u Sarajevu i kao novajlija bio je vrlo tih i povučen u ovoj našoj sredini. Drugi je iz Vogošće, bolje rečeno iz Semizovca (poginuo je u ratu). Ovom prvom zaboravio sam ime.

    I kao član ovog navedenog tijela, odem kod tog novajlije koji je upravo radio na skraćivanju jedne crne cijevi. Kada sam stigao do njega, zatekao sam ga kako sa brusnim papirom trlja po dvema paraleno spojenim cijevima. Vidim da mu nije baš ugodno što sam ga zatekao sa tim cijevima, pa htjede da ih skloni. Dvije crne cijevi iste dužine paralelno sastavljene tačkastim varom na nekoliko mjesta. Varovi obrađeni, pa izgleda baš lijepo urađeno. Na jednom kraju pri vrhu nalazi se i vrlo dobro izrađen nišan. Čudno mi je to pa ga upitah:

  • "Hoće li to majstore?"
    On ćuti!

  • "Šta ti je to?"

  • "Cijevi" - odgovori mi on.

  • "Pa vidim da su cijevi. A imaš li ti radni nalog za izradu tih cijevi?"

  • "Nemam!"

  • "Pa kako to da radiš bez radnog naloga?"

    Ne odgovara mi na pitanje, već i dalje trlja brusnim papirom po tačkastim varovima na cijevima.

  • "Čije su ti to cijevi?"

  • "To su moje!"

  • "Kako to da radiš privatne stvari u toku radnog vremena?"

    On ćuti i ništa ne odgovara.

    Iako su mi već prenijeli o izradi cijevi za lovačke puške i sad vidim, ja ga upitah:

  • "Zašto ti to služi?"

  • Ovo je za lovačku pušku. Treba mi, hoću za vikend da idem u lov."

    Odgovora mi sve na kratko i vrlo hladnokrvno, baš kao da je to sve po pravilima o radnim odnosima, a ne narušavanje radne discipline i pravila u našoj RJ-i.
    Odem od novajlije da potražim njegovog prvog pretpostavljenog i nađoh ga u njegovoj kancelariji. Ispričah mu šta sam vidio kod njegovog novajlije strugara. Rekoh mu da se u toku radnog vremena rade privatne stvari.
    Da znaš, izvjestiću šefa proizvodnje i direktora i neka vas oni pozovu na odgovornost. Poslovođa je slušao moje upozorenje i samo mi je odgovorio, da će on vidjeti sa tim strugarom.
    Poslije razgovora sa poslovođom, ja sam se vratio na radno mjesto. Nikom ništa ne govorim, ali me kopka ta izrada dvocjevki. Razmišljam u sebi, kako će to napraviti baš metalostrugar, kad nema uslova, nema mehanizma za okidanje. Mora da se u ovom poslu povezao još s nekim ?
    Počela su i popodnevna dežurstva u našoj RJ, tako da je i mene zakačilo jedno baš u tom periodu. Uz pomoć jednog strugara koji mi je potvrdio izradu dvocjevki, pronašli smo još cijevi u ormarima kod drugih strugara. Čudio sam se kako to da njihovi neposredni rukovodioci ne vide šta se radi u toku radnog vremena. Da su pojedinci bili disciplinski kažnjavani zbog rada privatnih stvari, drugih predmeta mimo predviđenog radnog naloga. Neki su čak zbog toga premješteni u druge, slabije plaćene RJ-e.

    To što sam našao još takvih cijevi kod strugara nije mi bilo toliko čudno, jer su gotovo svi strugari, a pogotovo glodači, pravili sebi i drugima nešto krijući od rukovodilaca, ali ove cijevi koje sam pronašao, nalazile su se samo kod strugara muslimanske nacionalnosti, istina je prava. Ni na kraj pameti mi nije bilo, da pomislim da su oni već tada nešto spremali. Bio sam potpuno zaslijepljen ali i glup.
    Dođe i septembar, vrijeme primjene sile zakona, zbog koga moradoh napustiti Pretis-a. Pozdravih se s drugovima i odoh u neizvjesnost.. Te¿ko mi je bilo, jer dosta godina ostavih u Pretis-u, ali zakon je jači.

    (sačekaj nastavak)
  • rusija - 92021 - 04.01.2015 : Stari - best (0)

    Do kada ćemo biti robovi tuđina?


    U jednom od skorašnjih članaka na ovom sajtu, pominje se "Južni tok" ruskog gasovoda. Nakon par dana u dnevnoj štampi nađoh jedan članak, koji zbog obustave gradnje "Južnog toka" gasovoda, govori i o obustavi proizvodnje cijevi baš za taj gasovod. Proizvodnja cijevi, vrši(la) se u fabrikama koje se nalaze u jednoj od država EU, ili bolje rečeno kod "mudrice žute". Govori se i o par stotina radnika koji bi mogli ostati bez posla u tim fabrikama zbog obustave gradnje Južnog toka.

    Jasno mi je, da bi ovom obustavom proizvodnje cijevi, ostalo više stotina radnika bez posla ne samo u tim fabrikama kod ove "mudrice", već bi to imalo uticaja i na druge fabrike koje su tehnološki povezane sa tom proizvodnjom, pa čak i šire. Vidjevši da to nije igra kao donijeti sankcije protiv Rusije, "mudrica žuta" brzo se dosjetila, pa je "šapnula" Bugarinu jednom od svojih najmlađih poslušnika, da se on oglasi u vezi "Južnog toka" i prolaska ruskog gasovoda kroz njegovu državu. Jer ima ona čuvena:

  • "Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada!"

    Da nebi pali Bugarin i ona, "mudrica" je brzo povukla potez. Isti dan ali naveče, gledam i slušam vijesti kako se Bugarin, naravno uz naredbu "mudrice", predomislio pa se oglasio i sad opovrgao svoju raniju izjavu, kojom je energično negirao prolazak ruskom gasovodu kroz svoju zemlju, Bugarsku.

    Koliko je taj Bugarin bio pametan kada je prvobitno prihvatio naredbu da se onemogući prolaz gasovodu, vidjećete iz jednog od priloga koji vam stavljam na uvid. Sada je Bugarin bio ko blaži, pa je rekao, da će omogućiti prolaz gasovodu , Južni tok, ali da ipak "mora prethodno tražiti" odobrenje od "Savjeta Evrope" (čitaj "mudrice žute"), koj(a)i treba dati saglasnost.

    Čudan mi je taj brzi preokret. To mi nešto nije baš logično da Bugarin za kratko vrijeme pobije prvobitnu svoju javno iznešenu odluku o sprečavanju prolaza ruskog gasovoda kroz svoju zemlju. Da li se tu možda krije još neka zamka za Ruse, ili je "mudrica žuta" uhvaćena u "gvožđa", pa se i ona sada našla na ivici jame u koju bi mogla da upadne, to će pokazati vrijeme?

    Brzopleto uvođenje sankcija Rusiji, ne misleći da će i kod onih koji su ih uveli nastati posledice, "mudrica žuta" se našla u škripcu. Jer obustavljanjem proizvodnje cijevi, ne samo u njenim fabrikama, nego i drugim fabrikama EU, koje su tehnološki povezane, mogu biti itekako velike posledice. A da do toga ne bi došlo ona je počela da igra dvostruku igru.
    A da se "vlasi ne dosjete" onda se pojave bogomoljci koji su, kao stali u zaštitu svoje "mudrice", pa su uputili svoj proglas upozorenja, ali kome?
    Evo vam isječaka iz jednih novina o proglasu a vi recite svoje mišljenje?

  • "Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost. Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: "Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir. " Svi koji su takvo što pokušali "doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju. " Druga važna konstatacija: "Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine. "Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: "Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu...")

    Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika. Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze¿ Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a. )...(večernji list)

    Ako se malo vratimo u prošlost, vidjećete da su zaista iz države na čijem je čelu "mudrica" poticala mnoga svjetska zla (prethodni isječak). Za razliku iz prošlosti "mudrica žuta", već nekoliko godina nastoji da bez zrna baruta stavi pod svoje okrilje mnoge narode evropskih država koja od njih pravi robove. Radno potčinjava i socijalno ubija ne samo građane EU, već i šire. Primjera ima mnogo, a naročito kod novoprimljenih članica EU i onih koji bi kao "htjeli" u njeno okrilje.

    Svjedoci ste da je u većem broju država EU sve lošije i lošije stanje. Pored toga, Englezi već odavno prijete da će napustiti EU zbog "nerealne" raspodjele ekonomije, ali ih "mudrica" pametno smiruje i koristi kao zaštitni zid. Evo vam dokaza o htjenju Engleza.

    04/01/2015 - Izvor SRNA
    Kameron : ŠTO PRIJE NASTAVITI SA PLANOVIMA ZA REFERENDUM.
    Britanski premijer Dejvid Kameron izjavio je da bi želio da se nastavi sa planovima za održavanje referenduma o članstvu Velike Britanije u EU, koji je planiran za kraj 2017.


    Pored nezadovoljstva engleza, mogu se vidjeti i mnogi radnički nemiri u državama kao što su Španija, Italija, Francuska, a da ne govorim o Grčkoj kojoj su uvalili silne kredite, koje neće moći vratiti za sto godina. Pored Grčke tu su još i nove članice: Slovenija, Mađarska, Rumunija, Bugarska i Hrvatska, u kojima već nastaju nezadovoljstva i protesti zbog otimačine njihove imovine i njihovog tlačenja.

    A kako se EU-a ponaša prema pojedinim narodima novopridošlih u njen zagrljaj, imali ste priliku da gledate dokumentarne filmove o progonu rumunskih Roma iz Francuske i mađarskih iz Hrvatske.

    Najžalosnije je to što mnogi čelnici novih članica EU, pa i onih koji bi htjeli da im se priključe milom ili silom, slijepo vjeruju "mudrici" (primjer Bugarina), da će njihovi građani ulaskom u EU jesti sa zlatnom kašikom.

    Tako je Alija obećavao svojim sunarodnicima nekakve bosanske države, a ovi sada jadno i bijedno tumaraju od Tuzle prema nekome i ničemu. Umjesto da se udruže i očiste svoju avliju od prljavštine i da zavrnu rukave i prihvate se posla iz prirode koja im pruža priroda sa svojim bogatstvom, oni prave sami od sebe glupake, optužujući nekog drugog za uništene fabrike u Tuzlanskom kantonu, pa i u Federaciji. Možda oni i ne znaju u kom su položaju oni koji su se skoro pridružili EU i "mudrici" pa evo vam još jednog primjera da to vide:

    SARAJEVO - Bruto satnica u nekim od evropskih zemalja iznosi koliko dnevnica radnika u BiH, pokazuje izvještaj evropske statističke agencije "Evrostat" o bruto cijeni rada. Prema podacima iz izvještaja, za bruto satnicu od 25 evra (50 KM), koliko je plaćen prosječan radnik u skandinavskim zemljama, radnik u BiH mora raditi skoro cijeli radni dan, odnosno prosječna bruto satnica u BiH i do osam puta je manja nego u razvijenim evropskim zemljama. Cijena radne snage u Bugarskoj iznosi 3, 4 evra po satu i najjefnija je u EU, gdje prosjek iznosi 24, 2 evra, prenosi "Večernji list" u izdanju za BiH. List navodi da je najniža neto satnica u Federaciji BiH - 2, 15 KM, što znači da ti radnici dnevno zarade 13 KM." PS. (Ako je 25 : 2, 15 = 11, 62, moja računica)

    Međutim, ni sa tim "mudrica" nije zadovoljna. Ona hoće još više da tlači i to na prefinjen način, kako bi došla do veoma velikog prirodnog bogatstva u Evropi i šire, ali i da upravlja sa tim bogatstvom. Najsvježiji primjer je slučaj sadašnjeg rata na istoku Ukraine i sankcija Rusiji. To je borba za veoma veliko prirodno bogatstvo koje se nalazi na tom prostoru, za koje se bore mnogi iz EU predvođeni "mudricom" i njenim savjetmnicima, pomagačima, samo da ga se dočepaju. Ona ne vodi računa o pogibiji velikog broja nedužnih ljudi koji žive na tim svojim vlastitim prostorima. Pa zar nam nije nauk rat u Bosni i Hercegovini.

    Ona se drži one: "nek' komšiji crkne krava, a ne moja".

    Kod "mudrice žute" sve je u najboljem redu zahvaljujući tome što se ponaša kao robovlasnik prisiljavajući druge države da igraju kako ona kaže, ne uvažavajući ničija mišljenja. Ona čak postavlja uslove i prijeti sankcijama. Ona je u prilici da može prijetiti, jer je ekonomski potlačila druge. Kad se ovo uporedi, onda nije ni čudo što je "mudrica" navalila na Bosnu koja ima svoja prirodna bogatstva, ali i besplatnu radnu snagu.
  • razno - 92005 - 02.01.2015 : Stari - best (0)

    Telefonski pozivi


    Ovom prilikom ću pisati o jednoj istinitoj, ali malo vedrijoj temi: o napretku tehnike.

    Neki dan, poslah čestitku za Novu godinu jednoj mojoj daljnjoj rođaki, koja mi je mnogo pomogla u sakupljanju građe za moju još neobjavljenu knjigu.

    Nisam dugo čekao odgovor od nje. Javila se sa zahvalnošću za čestitku, ali pored njene upućene mi čestitke, moja rođaka, kao sa zabrinutošću, zbog čega se nisam tako dugo javljao njoj, ozbiljno me pita:

  • "Nisam sigurna da li ste čika Stari primili moju čestitku koju sam slala sa telefona i nemam izvještaj da je primljena."

    E, da odmah kažem draga moja Ranka, nisam dobio ništa. Slađa mi je ova što si mi poslala sada. Ovako ja odgovorih Ranki.
    Pročitavši ovu njenu rečenicu, nasmijao sam se.
    Smijem se Boga mi ovom njenom pitanju koje mi je uputila, ali i vremenu u kom sam se rodio i ovosadašnjem u kome sam evo još živi svjedok razvoja tehnike u svijetu.

    Bože sjetim se onih dana iz vremena kada sam se kao derište dovikivao sa mojim vršnjacima iz komšiluka, iz kuća mojih prvih komšija, a kasnije i kad pođoh u školu sa mojim školskim drugovima: Milovanom, Zdravkom, Nikolom, Mikanom i Milom, i pitao ih, hoćemo li na kupanje na Unu.

    Dobro, to su bila ondašnja vremena i nije strašno, jer su se djeca i onako dovikivala iz avlija u avlije, ali sjetim se i kada je jedna od mojih mlađih tetaka sa našeg groblja, ispod nekadašnje crkve koju su ustaše zapalile u Drugom svjetskom ratu, dozivala svoju najstariju sestru Draginju koja je živjela u susjednom selu Babincu. Dozivala je samo da je pita hoće li sa nama ići u grad na Pričešće. Mlađa tetka bi stavila otvorene šake svojih ruku na krajeve usta i dozivala više njene sinove Mirka i Milanajer je lakše dozivanje:

  • "Ooooo Mirkoooo, Oooo Milaneee!"

    Odjekivali su pozivi dolinom jednog potoka na kome su bili mlinovi za mljevenje žita "Kavga" i "Veliki mlin".

    Dobro, to su bila tada takva vremena i tako se moralo, da se ne bi išlo pješice do onog koga trebate nešto obavjestiti. To su tada bili naši "telefonski pozivi".

    Zbog čega ja baš napisah ovo? Skoro će proći dvadeset godina od zavržetka nesretnog rata tu na našim prostorima. Svaki dan (imam priliku da čitam, ali i da gledam), sve je veću kuknjavu na loš i nemogući život na tim našim prostorima. Vjerujem ja tim pričama, ali znam da je svijet (a Boga mi i tu kod nas) napredovao u svemu, u svakom pogledu, pa čak i sa tehnikom. Ako, tako i treba! Ali morate priznati da je sve veći broj onih koji nešto čeprkaju svojim prstima po svojim dlanovima. Novac sigurno ne broje, a već su neki od tog čeprkanja "dobili i žuljeve" po jagodicama svojih prstiju. Za to čeprkanje mora se sigurno nešto i platiti. Koliko, e to ne znam, ali znam da ima priličan broj onih koji nemaju dovoljno ni hljeba da jedu, a među njima ima i onih koji rade taj posao.

    Mislim da ćete izvući zaključak iz ove moje male priče. Znam ja dobro za to čeprkanje, jer i ja imam dvojicu "klipana" koji po cijeli dan kada nemaju obaveza, čeprkaju po tim uređajima/telefonima. A kad 'ocu dođe račun da plati, onda se "klipani" sakriju u svoje sobe k'o miševi u rupe. To što čeprkaju i traže koješa, to nije ništa strašno, jer je tehnika napredovala, ali oni na tim uređajima prave živi cirkus od nas starijih, a od mene, njihovog đeda da i ne govorim, najviše, . Kažu da to rade jer me vole, a ja znam da me lažu. Ja im sve dopustim i krijući od njihovih roditelja ćušnem koju paru a oni klipani, tad me k'o malo zagrle. Lopovi!
  • pozdravi_sokolac - 91981 - 31.12.2014 : Stari - best (0)

    Srećna Nova godina


    Moderatorima ovog foruma, njihovim porodicama i učesnicima ovog sajta, želim srećnu Novu 2015. godinu, da nam budu zdravi, veseli i bezbrižni.
    republika_srpska - 91897 - 22.12.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Koliko treba biti pametan?


    Neki dan gledam i slušam izbor nove Vlade Republike Srpske. Među njima nekoliko i novih ministara. Nisam mogao odmah zapamtiti ko su i odakle su.

    U štampi nađoh njihova imena i prezimena, kratku biografiju, koje su škole i struke završili, gdje su i šta radili, ali i gdje su rođeni i koje su narodnosti.

    Iz ovih podataka koje pročitah, bile su po meni uočljive dvije veoma interesantne. Prva je ona koja govori o zastupljenosti naroda o kojoj ni najveći protivnici Republike Srpske ne mogu ni pomisliti a kamo li nešto izreći na račun toga, imajući u vidu suprotnu stranu koja je čista od drugih. A mešetari s vana po Sarajevu rade li rade svoj posao bez bilo kakvih prepreka.

    Jer kako protumačiti one koji su se po nečijoj naredbi i uputama, preko noći izrodili kao "Srbi", samo da ne bi Srbima dali pristup u organe vlasti Federacije BiH.

    Dakle, na suprot onim u Sarajevu izgleda da SNSD sa svojim iz koalicije partijama, što se tiše zastupljenosti naroda u državnim organima Republike Srpske, pa i u svojoj Vladi, jedina se pridržava statuta SKJ.

    Pored ovog ima nešto drugo, što memi lično zapinje za oko.
    Mnogi od vas čuli ste onu narodnu : "Odakle si? Odakle mi je i žena!"

    Tako sam i ja većinu svog života proveo u istočnom djelu Republike Srpske, rodnom kraju i zavičaju gdje mi je supruga rođena. Ali nije ni to u pitanju. U pitanju je nešto drugo. Iako sam stopostotni Krajišnik, rođen u jednom selu pored malog gradića kroz koji protiče najljepša rijeka u Evropi, rijeka Una, ne mogu se oteti utisku o velikoj nepravdi prema Istočnom djelu Republike Srpske, ili njenoj polovini od Brčkog pa do Trebinja, baš kad je u pitanju izbor ove nove vlade. Vujerovatno ćete se i vi zapitati zašto?

    Pa nakon pregleda ove kratke biografije ministara nameće se pitanje:

    Da li u tom Istočnom djelu Republike srpske postoje školovani, obrazovani, stručni i pametni ljudi?

    Zašto? Pa evo zašto:

    Namjerno nisam htjeo da iznosim imena izabranih ministara, jer to možete i sami da nađete na Gogle, iako i ovo možete naći, ali evo vam podatci o tome gdje su rođeni ministri nove vlade Republike Srpske.

  • 1. Mrkonjić Grad,
  • 2. Bosanski Petrovac,
  • 3. Prnjavor
  • 4. Mrkonjić Grad
  • 5. Brčko
  • 6. Banjaluka
  • 7. Gradiška
  • 8. Teslić
  • 9. Banjaluka
  • 10. Prijedor
  • 11. Brčko
  • 12. Podlugovi
  • 13. Banjaluka
  • 14. Ključ
  • 15. Prnjavor
  • 16. Slavonski Brod.

    I ovaj način izbora vlasti u Republici Srpskoj dolazi do podjela među nama Srbima. Ako se tome doda i prijetnja sa svojim glasovima zbog većine u NS i velike želje čelnika pojedinih koalicionih partija za vođenje željenog ministarstva uslovljavanjem svojih glasova, onda nije teško doći do zaključka kako i šta se radi u organima vlasti.

    Još je nevjerovatnije to što mnogi (zamislite) prijašnji poslanici s prstom u uvu mogu godinu dana da primaju platu koju su primali tokom svog ranijeg mandata, a jadni radnik ostane bez posla i ništa. Ide na ulicu.
  • bors - 91819 - 15.12.2014 : Stari - best (1)

    Zakon o pravima boraca


    Branka,
    U desnom gornjem uglu ovog sajta (u pravougaoniku), ukucaj broj 79853 i tu ćeš naći sve odgovore u vezi boraca i njihovih prava(zakon).

    Želim da ti suprug brzo ozdravi.
    politika - 91691 - 01.12.2014 : Stari - best (0)

    Da li smo glupi? (2)


    (nastavak teksta: Da li smo glupi?)

    Ali sad se postavlja i drugo pitanje. Pitanje, ko su zapravo stvarni stvaraoci Republike Srpske? Ko su i gdje su stvarni stvaraoci, gdje ste vi borci? Šta to bijaše s vama?

    I vidi kakva slučajnost se desi. Samo što napisah ovo nekoliko riječi o novim "Stvaraocima Republike Srpske", a ono dođoše još dva priloga od "Pravog", baš ko kec na desetku. Baš mu hvala!

    Dođe svjedočanstvo o mučenju Srba od onih, kod koji su otišli da traže pomoć, Dragan i dva Mladena. A drugi prilog je svjedočanstvo o mučenju sopstvenog naroda u vrijeme "stvaranja" naše Republike Srske, od ovih novih "Stvaraoca Republike Srpske".

    Prilozi da slikom i riječju potvrde i udare pečat kako se i na koji način stvarala Republika Srpska. Ja se iskreno zahvaljujem "Pravom" na ovim prilozima, snimcima...
    politika - 91689 - 30.11.2014 : Stari - best (3)

    Da li smo glupi? (1)


    U poslednje vrijeme nisam posjećivao ovaj sajt, ne zbog poprečnih mišljenja i kritika koje su mi upućivane od strane pojedinih autora (jer kritika je putokaz kako treba ili ne treba raditi), već kao što sam još ranije rekao, zbog zdravstvenih problema u porodici. Isti je slučaj i sada. U pitanju je porodično zdravlje.

    Cijelo ovo vrijeme nisam iznosio svoje mišljenje, pa ni komentare o bilo kom pitanju koji su bili na ovom sajtu. Pored toga i pristup sajtu je u poslednje vrijeme nešto otežan. Sad ga ima, a sad ga nema. Ne znam zbog čega?

    I dok čekam da se poboljša stanje na sajtu, ponekad ugrabim trenutak kad je pristup moguć, da na brzinu pregledam koji prilog na njemu. Iako sam gotovo zaršio "Putopis" o kom sam ranije govorio da ću ga postaviti na ovaj sajt (naravno uz dopuštenje glavnog urednika), ja se odlučih za nešto drugo, za nešto "najnovije".

    U međuvremenu su na sajt su došla tri priloga i to jedan ranije, a druga dva prije dva-tri dana. Prilozi kao "živi" dokazi o ovoj temi o kojoj hoću da nešto kažem o njima.

    Poslije pregleda prvog priloga, odlučih da se zbog njega oglasim. Jer, smatram da treba nešto reći (kritički) o njemu, pa osjećam potrebu da dam i svoje mišljenje.

    Ne znam zašto, ali me čudi da niko ne reče ni jednu riječ pohvale, na takoreći, živi prilog Nedeljka Žugića sa svojim snimkom o čovjeku "bez dlake na jeziku", borcu i ocu poginulog borca? Prilog koji je objavljen na ovom sajtu, a koji bi trebao da bude jedna mala "dekleracija" onima koji se nalaze na čelu nekih srpskih partija u Republici Srpskoj, ali i pred novim poslanicima koji će odlučivati u Domu Narodne Skupštine Republike Srpske.

    Poslije neviđenog jednomjesečnog ciklusa (da ne kažem svjetskog cirkusa), koji na žalost još traje sa ovim tek (ne)završenim izborima koji su održani u Republici Srpskoj, pa i u Federaciji BiH, zar treba biti toliko pametan pa da se zaključi, kakvi su nam to bili izbori i izabranici. I ćorav je mogao vidjeti i zaključiti, da je to bila i još traje borba razjedinjena tabora ne samo za prevlast, već za materijalno bogaćenje pojedinaca i udruženih grupa iz ova dva razjedinjena srpska tabora u Republici Srpskoj. Dva tabora, koji naveliko razjedinjuju i sopstveni narod, nas Srbe u Republici Srpskoj.

    Dokle ćemo biti ovce?

    Ne znam kako da postavim video o Vojinu Mitroviću, Iliji Stevančeviću i još nekim drugim njima sličnim poslanicima, o njihovim djelovanjima kao dokaz, kako se "bore" za Republiku Srpsku, ali evo izvoda iz jednog članka o Mitroviću (iako je štur), koji govori o njemu i njima. Istina je da ste i vi živi svjedoci sadašnjih zbivanja u ovom našem "cirkusu".

    Samo da dodam, da je Mitrović prije toga bio član SNSD-a, ali je prešao u NDP u kome nije ostvario ono što je htjeo, da bi se ponovo vratio u staro jato, SNSD partiju, govoreći sada da je samostalni poslanik.

    U toku zasjedanja NSRS, Mitrovića su kolege iz poslaničkih klupa u nekoliko navrata vrijeđali nazivajući ga "papak" i još nekim pogrdnim imenima. Povod-nakon osvojenog skupštinskog mandata dao je ostavku na sve funkcije u NDP. Na uvrede Mitrović odgovara porukom- to je bila moja politička odluka, jer tamo jednostavno nisam imao podršku.

    Kada je došao u redove NDP-a, iskreno je želio promjene, kaže Mitrović. Ubrzo je shvatio da su mnogi u bijeljinskom NDP-u protiv njega. Jedinu sam grešku napravio što sam došao tada u tu partiju. Bilo mi je jasno u tom trenutku, da sam došao zbog toga na zahtjev tih ljudi iz Bijeljine da bih finansirao i ostvario mandat, ali ne mandat sebi nego mandat nekome drugom, istakao je Mitrović. O motivima prelaska, promjeni političkog stava, postizbornim dogovorima, mandatima, pogledajte u video prilogu."

    Na žalost, sličan je slučaj i sa novim mladim poslanikom Adamom Šukalo. Ovaj momak, osokoljen glasovima što mu dadoše njegovi birači, otvoreno je počeo ucjenjivati organe u većim partijama koji su ga primili u koaliciju. Adam je postao toliko nezadovoljan i osor svojim statusom kao novopečeni poslanik, da bi pored toga što mu birači dadoše četvorogodišnje zaposlenje u kome će raditi s prstom u uvu za veliku platu i mnoge beneficije kao poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, pa je počeo ucjenjivati i prijetiti nekim partijama. (njegove javne izjave u predvečerje sjednice Narodne Skupštine Republike Srpske).

    A šta bi to mladi Adam htjeo i šta bi mogao da uradi sa svojom malobrojnom partijom?

    Međutim, nisu oni sami. Ima tu i grupa (partija), koji ne osvojiše dovoljno povjerenja kod građana Republike Srpske, pa su se našli u "teškoj" situaciji.

    Vidjevši da neće moći pojedinačno kao partije da uzmu vlast, pa odlučiše da se udružiše u koaliciju. Ali i tada su vidjeli da ne mogu uspjeti protiv pozicije na drugoj strani (koaliciji iz drugog tabora), zbog kako navode "kupovine" glasova, pa se ova poražena strana kao "zaštitnici srpskog naroda", okrenuše da traže pomoć, čak i od neprijatelja, ubica srpskog naroda.

    Kako već ne dobiše potreban broj glasova, ovi čelnici opozicionih stranaka složno se dogovoriše i odlučiše, (da kao "zaštitnici'' srpskog naroda), odu u Sarajevo i tamo zatraže pomoć i "zaštitu". Odoše u Sarajevo da se poklone i da se vežu s onima koji su se vezivali u Goraždu '92 godine protiv Srba, sa ubicama srpskog naroda. Da se klanjaju Bakiru, "parztizanovom" sinu "parztizanu" (video snimak Dnevnik 2 RTRS od 27 novembra ove godine) i otvorenim srbomrzcima Željku Komšiću i Emiru Suljagiću, koji je javno izjavio na jednoj sarajevskoj (TV OBN), da ne može svojim očima gledati ni jednog Srbina i da bi ih slatko ubijao.

    I dok ovo pišem, na ovu stranicu dođoše dva video snimka. Jedan o djelu što je uradio "partizan", otac sina kome odoše "naši veliki Srbi" na čelu sa Draganom i dvojicom Mladena i da im se klanjaju i ljube noge (da ne kažem nešto drugo), vrijeđajući nas Srbe.

    Odlazeći u Sarajevo zbog (samo njima potrebnog razloga), čelnici opozicionih stranaka iz Republike Srpske, pregazili su i još gaze sve grobove onih koji su dali svoje živote za Republiku Srpsku. Poniziše i osramotiše i preživjele borce i njihove saborce invalide, koji ostadoše bez dijelova svoga tijela za rad sadašnje Republike Srpske. Uvrijediše i porodice poginulih boraca. Uradiše to samo za rad svojih materijalnih interesa.

    Jesmo li mi Srbi toliko nerazumni i glupi? Jesmo i preglupi.

    Dakle, borba za očuvanje Republike Srpske i za bolje sutra za njene građane, ostaje i dalje veliko pitanje za srpski narod, a sve zbog naše razjedinjenosti. Jer iz ova dva-tri primjera vidi se očita borba za bogaćenje na račun jadnih građana koji preživljavaju dan za danom.

    Čudi me to, da niko na ovoj stranici ne reče ništa (ili ja ne stigoh da pročitam), o toj sramoti koju nam nanesoše svojim postupkom ovi čelnici, "zaštitnici srpskog naroda" iz opozicionih stranaka. Nažalost, jedan od njih je sada na čelu Predsjedništva BiH. To su naši "veliki" Srbi iz RS, kojima je na ovim izborima dobar dio Srba dodijelilo svoje glasove, vjerujući u njih.

    Odmah poslije Dnevnika 2, 27 o. mj. usledio je još jedan prilog "Pečat". Vrlo interesantan, pa ga pogledajte.

    Jesmo li to mi potpuno slijepi kod svojih očiju, ili smo totalno glupi? Ja mislim da smo glupi, al' ne baš svi, jer šaka "naših Srba" pametno od nas pravi glupe.

    Jesmo glupi, jer smo dozvolili da nam ovi što okaljaše obraz Republike Srpske, u prvom redu obraz boraca živih, ranjenih i grobove onih poginuli, napraviše veliki i sramni nastup u ime nas i s nama koji smo ostali pognute glave kao ovace.

    Ja ovim ne želim da branim još ne potvrđenu većinu poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, pa time ni Milorada Dodika kao starog, novog Predsjednika Republike Srpske (po meni), jedinog čovjeka, koji je javno davao i daje otpor stranim i domaćim mešetarima da se mješaju u Republiku Srpsku. Mešetarima, koji nastoje da se ona po svaku cijenu rasprsne ko balon i time ukine. Ne branim ni njegove postupke djelovanjem kao Predsjednika Republike Srpske, koji je svoj položaj kao Predsjednik RS morao da podredi jedinstvu Srba, da ih drži na okupu, da budemo jedinstveni. Da traži mišljenje svojih građana, a ne da ih razjedinjuje nekim svojim nastupima i postupcima, prema opozicionim partijama i pojedincima u Republici Srpskoj. Naročito je to vidljivo na javnim nastupima kada su mu sagovornici iz opozicionih stranaka. A nisam zaboravio ni njegove riječi sa pretposlednjih izbora kada je u Banjaluci rekao:

  • "Važno je da smo mi pobjedili u Banja luci, a za ostalo me ne interesiuje".

    Ne podržavam ga ni zbog toga što je funkciju Predsjednika Republike Srpske podredio sebi i svojoj partiji a ne građanima Republike Srpske, bez obzira iz koga su dijela Republike.

    Ovim svojim postupkom uvrijedio je prije svega žive i preživjele borce i one koji dadoše svoje živote za Republiku Srpsku, a naročito one sa Istočne strane Republike Srpske.

    U Banjaluci se grade koje-kakve veleljepne zgrade za nepotrebne institucije, a Bolnica Kasindol izgleda kao straćara. Umjesto da Republičke institucije rasporedi po cijeloj Republici, on je sve te institucije strpao u Banjaluku.

    Da bi se obezbjedio sa boljom zdravstvenom zaštitom, mnogi građani moraju preći više od sto kilometara do Kliničkog centra u Foči. To je njegova sramota kao predsjednika partije i Predsjednika Republike.

    Čudi me da mu njegovi savjetnici ne ukažu na njegove postupke i greške koje kao Predsjednik Republike Srpske čini svojim postupkom i odnosom u javnom nastupu i djelovanju.

    Ako smo kod svojih očiju bili slijepi u proteklim danima predizborne i izborne trke u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, onda nismo mogli biti slijepi, pa da ne vidimo koliko je širok jaz i razdor među nama Srbima i to baš sada u toku same završnice, na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Zar treba biti toliko pametan, pa da se izvuče pouka iz ovih proteklih, a naročito iz ovih poslednjih izbora u Republici Srpskoj? Ako nismo shvatili još i poruku iz onoga što nam pruži Nedeljko Žugić sa svojim javnim prilogom "bez dlake na jeziku" u kome je govorio otac poginulog borca, onda ja nemam šta da kažem više.

    Međutim, vrlo je interesantno i to, da nam se u jeku izbornog i završnog cirkusa, vidjevši svoju šansu, pojavi još jedan učesnik ovog "ciklusa", organizacija koja sebe nazva: "Stvaraoci Republike Srpske". Vjerujte mi, ja pomislio da su se to naši borci ujedinili i na brzinu osnovali partiju, ali sam totalno pogriješio.

    Vrlo interesantan naziv, a još interesantnija njihova pojavi nakon skoro pa dvadeset godina borbe stvaranja, a naročito očuvanja ove sadašnje Republike Srpske. Gdje su to oni bili za to vrijeme?

    I zamislite, nova organizacija izrodi se pod vrlo "lijepim" imenom. Vidjeli ljudi da svi uzimaju pa što nebi i oni uzimali, bar pod ovim vrlo "humanim i rodoljubivim" imenom. (javna izjava na TV jednog od članova ove organizacije).

    Ponestalo para, pa da se pojave kao "rodoljubivi" stvaraoci.
  • komentari - 91340 - 08.10.2014 : Stari Blizo - best (5)

    Vjerovanja i olajavanja (2)


    Momak se ponovo oglasi pa priča kako je lagao na njih, oca mu i brata za neke pare i sada ne smije da prođe pored naše radnje. Da ga ja vidim da prolazi ovuda, ja bi ga prebio samo zato što laže i na našu porodicu.

    U priči momak završi sa skeniranjem fotografije. Dadoh mu e-mail na koji treba da pošalje fotografiju.

  • "Moraćete sačekati da vidimo da li je ova osoba primila pošiljku. Za svaki slučaj ja ću sačuvati ovo u kompjuteru, reče momak."

    Kad je sve bilo u redu, upitah momka koliko sam dužan?

  • "Ništa!"
  • "Kako ništa?"
  • "Lijepo, ništa!"

    Malo se nadmudrivasmo, ali djevojka reče:

  • "Kad ste tako uporni i ako vam nije mnogo, onda dvije marke."

    Izvadim deset i pružim djevojci. Ona htjede da mi vrati kusur, ali ja se zahvalim na usluzi, iziđem van i vratim se nazad kod svastike.

    Slušajući momka i njegovu djevojku, koji mi ispričaše priču o "neznancu, bijedniku i sirotanu", dođoh do zaključka kako me je taj "sirotan" kome povjerovah, navukao na tanak led i napravio budalu od mene. Bože, pa kakvi smo to mi ljudi?!

    Kad uporedim ovu priču neznanca, "bijednika i sirotana" sa pričom čiji je autor pod brojem 91205, zaključio sam da su maltene iste.

    Kako i zašto?
    Ali prvo nekoliko narodnih izreka:

  • Ne trčite djeco ispred rude.
  • Prvo dobro ispeci, pa onda reci
  • Koga svrbi taj se češe
  • Napad je najbolja odbrana.
  • Ne laje kera zbog sela, već zbog sebe.
  • Ne valja pljuvati pa onda lizati.

    (Da nebih prepisivao tuđe tekstove kao potkrepljene činjenice, poredao sam to po rednim brojevima. )

    R. broj.

    1) Autor članka 91205 rekao je (prošitajte pažljivo cio članak), da bi u svojoj zadnjoj rečenici istog članka rekao: "P. S. Volio bi čuti vaše komentare i mišljenje o svemu ovome."

    2) U broju 91223 oglasio se autor članka (S. L) sa: (pročitajte pažljivo taj članak i zapamtite).

    3) U broju 91237 oglasio sam se ja, podržavajući članak autora pod R. broj 2. sa širim obrazloženjem, jer je bio u pravu.

    4) U broju 91241 autor pod R. brojem 1 nadjeva meni i R. broju 2, pogrdno ime sa uvredljivim pridjevima, pozivajući u pomoć svoje "prijateljce" pod brojevima 91255 i 91257, da bi im se kasnije pridružio sa provokatorskim uvredama i autor pod brojem 91279.

    To što ste napisali u svojim člancima o meni i R. broju 2. i što ste me uvrijedili, ne samo mene, veći i crkvu, u prvom redu Dabrobosansku Mitropoliju, nazivajući je drugim imenom i prišivajući joj njene nesposobnosti, to je samo vama svojstveno.

    Imajući u vidu da sam čistog obraza dao svoje mišljenje u članku 91237 (jer je traženo mišljenje), ne mogu da shvatim autora pod R. brojem 1, da tako javno nastupa prema meni i R. broju 2.

    Ne zaboravite da je privatni Žiro račun, bio on Devizni ili ne, on je tajni dokument određene osobe i niko ne može imati uvida u stanje tog računa osim vlasnika ili zakonom određene osobe ili organa. Pokušajte prići tuđem računu, pa ćete vidjeti. To vi dobro znate, ali...

    Ako ste ljudi, recite kako pojedinci i u Federaciji i Republici Srpskoj skidaju pare sa društvenih računa (to čitam iz novina s vaših prostora), a da neće sa svog računa. Da li ja lažem?

    Da li je autor pod R. brojem 2 slagao a ja ga podržao, da crkva u Reljevu ima svoj raćun i da nema potrebe za otvaranjem privatnog žiro raćuna na bilo ćije ime. Da nema nikakvih, a kamo li velikih komplikacija, za podizanje novca sa crkvenog raćuna to ste sada i sami osvjedoćili.

    Tebi autore pod brojem 91279, koga i ne poznajem (poznavao sam dvije porodice tvog prezimena), moram da kažem :
    Meni ne treba da šalješ nikakve fotografije i da me provociraš, jer sam ja bio u toj Bogomolji više puta, mnogo prije tvog rođenja. Iz teksta koga si napisao i ovih fotografija koje postavi na ovaj sajt, s kojim imaš namjeru da nekog optužuješ i praviš budalu zaključujem, da si ti nedovoljno , , odrastao'', da ne kažem neku drugu riječ.
    Da li sam ja davao donacije, ili ću davati, to nije ni tvoja ni bilo čija briga. Samo da znaš, kad god se pojavila potreba iz naših krajeva, bio sam redobni učesnik i to s porodicom.
    Da sam bio u pravu sa svojim komentarom, s kojim sam podržao R. broj 2, to je potvrdio autor članka pod brojem 91307 (koga , , neki'' nasamariše), stavljajući imenitelja za podizanje novca i broj žiro računa od SPCO u Reljevu. Anulirajući sve ono što je prethodno pisao, vjerovatno se uvjerivši da je nasjeo na nečiju priču. Moram da mu kažem da sam ja već imao brojeve tih žiro računa, koje on postavi na ovaj sajt, ali nisam stigao zbog već napred navedenog razoga. Ali da dodam i još nešto, što on nije stavio.

    Da bi bili sigurni u tačnost brojeva računa, evo vam brojevi telefona, pa se informišite:
    387 (057) 344-766; 387/ 65/941-615; e-mail: Dusko_lalovicŽhotmail. com
    Čudi me samo to, kako autor ne nađe za vrijedno da se kao čovjek izvine nama uvrijeđenim.

    Da trčite pred rudu i da pljujete pa ližete, to se sada vidi iz članka autora pod brojem 91307 u kome sve ono što ste pljuvali, sada ližete.
    Taj moj novi , , kum sa prikumcima'', ne nađe za potrebu da se kao čovjek izvine nama uvređenima.
    Pitam se, kakvi ste to vi onda Bogomoljci?
    Sramota neka vas bude!
  • komentari - 91339 - 08.10.2014 : Stari Blizo - best (2)

    Vjerovanja i olajavanja (1)


    Zbog zdravstvenih problema u porodici, nisam stigao ranije da se javim i da odgovorim mom "novom krštenom kumu" i njegovim "prikumcima", koji mi tako bezdušno nadjenuše novo ime i uputiše uvredljive riječi. Ali, kako kažu naši stari, nikad nije kasno za odgovor.

    Prije nego počnem sa odgovorom "kumu i prikumcima", evo jednog kratkog isječka istinite priče iz mog "Putopisa" o meni, obavljenog po "starom" Radnom (ne Rodnom) zavičaju, koja se podudara sa autorom broj 91205.

    "Nakon našeg dogovora o odlasku i boravku u Rodnom kraju i zavičaju moje supruge (Sarajevski kanton), locirali smo se kod njene sestre, moje svastike, gdje ćemo provesti vrijeme našeg boravka. Dva tri dana nakon odmra od puta, supruga i ja odlučismo da idemo na groblje gdje nam je sahranjen sin.

    Za odlazak na to grblje mora se koristiti javni autobuski prevoz. Ali nama se tom prilikom ponudi jedan naš prijatelj da nas on vozi. Kada smo stigli do groblja i grobnice, bili smo iznenađeni izgledom spomenika na grobu našeg sina. Spomenik od bijelog mermera iz rudnika mermera "Venčac" ispod Bukulje kod Aranđelovca, bio je takav kao da su ga djeca četkom išarala crnom bojom. Takav spomenik moja supruga nije mogla da gleda, pa je počela plakati i tražila je od mene da se mora napraviti drugi spomenik. Stupili smo u kontakt putem telefona sa kamenorescem Zoranom.

    Kako u to vrijeme Zoran nije bio u svom mjestu, on nam je obećao da će nas nazvati kad se vrati s puta. Mi se vratismo nazad na našu lokaciju. Nakon par dana, nazvao nas je Zoran i rekao da će biti na groblju u sledeću subotu u zakazane nam sate.

    Sad moramo ponovo na groblje, ali prvo moramo autobusom do Vogošće, da sačekamo autobus koji ide iz Sarajeva direktno za Srebrenicu. To je manji autobus sa oko 30-tak sjedišta. Stigosmo u Vogošću, gdje je usputno stajalište, gdje se zaustavljaju autobusi koji idu prema sjeveru, u pravcu Tuzle, Vareša, Ilijaša i drugih mjesta. Nekad je tu bio i kiosk od pokojnog "Božura". Tu na stanici ima dosta putnika, više starijih nego mlađih. Ima priličan broj i pasa lutalica, koji se motaju između nas putnika. Putnici očekujući svoje autobuse, sve se propinju da vide, da li je njihov, jer se stvorila kolona raznovrsnih vozila zbog semafora. Pored postojećeg novoizgrađenog objekta, nalazi se i jedna klupa na kojoj sjede dvoje starijih, muškarac i žena. Bijaše jedno mjesto na klupi prazno, pa supruga ode i sjede porad njih. Čekajući autobus iz Sarajeva, sa jednom malo većom ručnom torbom, cekerom u ruci, hodam i gledam pse kako se motaju između nas putnika. Povremeno zalaju tako da se ništa ne čuje čak ni kad auti prolaze. Šetam i prilazim mjestima gdje su nalijepljeni kojekakvi oglasi i smrtovnice koje i čitam. Ima ih i na subovima od ulične rasvjete. I dok čitam jedan oglas na stubu, o kolektivnom odlaženju i odvoženju zainteresovanih na more, priđe mi jedan mladić starosti, možda oko 20-tak ili manje godina. Više crn nego normalnog tena, prije bi se reklo da je romske pripadnosti, da je Rom.

    Mislio sam da i on hoće da čita oglas, pa se ja pomjeri malo u stranu i mahinalno pogledah u njega. Tad mi se taj mladić obrati:

  • "Gospodine, dokle vi putujete?"

    Rekoh mu gdje putujem, ali ga upitah: "A dokle ti putuješ?"

  • "Ma ja sam hotijo da idem malo dolamo u Srebrenicu, jer mi dol amo živi majka, ali nejmam dovoljno para za kartu da je odem posjetiti. Majka mi živi sama jadna a treba joj pomoći, nemoše ništa da radi"

    Pa kako nemaš para a živiš ovde u gradu, pa od čega onda živiš, pitam ga?

  • "Ma radio sam ja goramo u autopraonici (pokazuje mi rukom u pravcu nekadašnje "Feridove mesare", gdje se stvarno nalazi jedna auto praonica), pa mi vlasnik dao otkaz, a primijo jednog koji je došo iz zatvora. Reko mi on, da mu je jeftinije da plaća tog radnika iz zatvora 250, nego meni 350 maraka, tako da sada ne radim niđe."

  • "Pa od čega sad živiš kad ne radiš i od čega ti majka živi u Srebrenici?"

  • "Majka živi ni od ćega, od bašće i poljoprivrede"

    Pa što se ne vratiš u Srebrenicu kad imaš imanje, sada je tamo načelnik opštine vaš Srebreničanin?

  • "Ma kaki vratiti dol amo njemu. Ma to je čojik bezobraznik i jedan najveći kradljivac i veliki lažljivac."

    Uz ovaj njegov odgovor, opsova mu još nešto nedolično. Gledam ga ali ne govorim ništa.

  • "On samo grabi sebi. Zato ja moram ići kod majke da joj pomognem, ali nejmam dovoljno para za autobus."

    Slušajući njegovu žalopojku i vjerujući toj njegovoj priči, nešto mi se sažali na njega, pa kriomice, da me supruga ne vidi, izvadim popišanih 10 maraka i dadoh mu. Misleći da on već ima nešto kako bi mogao platiti autobusku kartu (iako ne znam koliko košta karta do Srebrenice) i da ode vidjeti svoju majku. Jer majka je majka.

    Momak uze novčanicu strpa je u džep zahvali se i malo se udalji od mene. Pogledah u pravcu odakle treba da stigne autobus i vidim da se primiče semaforu koji je sada postao usko grlo na tom djelu puta od Sarajeva prema Semizovcu i dalje. Pokretom glave dadoh znak supruzi da ustane i da priđe meni. Autobus dođe i stade ulaznim vratima tačno ispred nas. Rekoh supruzi da uđe i zauzme mjesta dok ja platim vozne karte, koje vozač ručno mora da piše. Kad platih karte, dođoh do supruge i sjedoh. Sa sjedišta gledam kako koji od putnika ulazi, plaća kartu i zauzima jedno od svojih mjesta. Uđoše svi, ali mog sagovornika iz dol amo "nejma".

    Nisam čuo da je vozač bilo šta rekao u vezi viška putnika, jer je bilo još dva tri mjesta prazno. Čudno mi je to. Odmah sam shvatio da me je izradio, da me je za deset maraka koje mu dadoh, napravio od mane budalu. Pametan dečko. Nije mi za marke, ali kako me tako jeftino napravi glupog i budalastog i još me obalati.

    Ne govorim supruzi ništa i još joj nisam rekao o tom slučaju, jer bi mi rekla:

  • "Jebalo te deset marka, ko da ti je to neka para. To je dvije porcije ćevapa."

    Ali nije u pitanju taj novac već nastup neznanca i moje glupo vjerovanje, pa mi se naturi pitanje:

  • "Ko je taj mladić koji mi se tako lažno, jadno i žalosno predstavio, kao jedan veliki sirotan, bijednik?"

    Krenusmo ka odredištu i nakon par sati stigli smo i na groblje. Tamo nas je čekao Zoran. Rekosmo mu šta hoćemo i šta želimo.

  • "Nema nikakvih problema, samo vi meni recite koju vrstu i kakav spomenik želite. Evo možemo poći redom po groblju pa vi pogledajte spomenike koji vam se sviđaju. Pokazaću vam i one koje sam ja radio."

    Dosta porodica na tom grblju izmjenilo je spomenike svojim poginulim i umrlim.

    Hodajući po groblju, supruga pokaza na jedan spomenik, za koga kaže da bi takav željela, ali da se slova ne graviraju, urezuju u ploču kao kod već postojećeg spomenika.

  • "Nema nikakvih problema gospođo, imamo mi sada novu tehnologiju za slova, ali šta ćemo za fotografiju?" - pita Zoran?

  • "Pa može li ona sa postojećeg spomenika, upitah Zorana?"

  • "E, ne može. Morate imati fotografiju na papiru, pa da mi date da je ja pošaljem čovjeku u Šabac na izradu za spomenik."

    Nemamo sada ovde nikakve fotografije, govorim, a supruga reče da ona ima u putnoj torbi koja je ostala kod svastike.

  • "Nema problema sutra ću ti poslati e-mali od ovog čovjeka iz Šapca, pa možeš da pošalješ fotografiju njemu direktno preko meila, reče nam Zoran."

    Složismo se i na kraju se rastasmo. Mi se vratismo nazad. Samo što smo ušli u kuću, Zoran zove da mi pročita e-mail i kaže šta još treba da uradim.

    Po dolasku, supruga nađe fotografiju od pokojnog sina i ja sutradan ujutro na autobus i u Vogošću da preko pošte probam poslati fotografiju u Šabac. Znam da sam ranije slao jedan dokument sinu, pa sam mislio da i sada pošaljem. Na pošti udari na jednu mrzovoljnu radnicu i dobih odbijenicu. Izađem vani i stanem pet-šest koraka od ulaza u poštu, razmišljajući gdje ću da nađem nekog, kad su u Vogošći svi nepoznati, da bi poslao fotografiju. Tad mi se upališe lampice i sjetih se fotografa koji ima svoju radnju baš tu u blizini pošte. Tu, gdje se (čini mi se), nalazila prodavnica tekstilne robe gdje je nekad radila Bilja. Fotograf mi je jedne prilke radio neke fotografije od naših predaka, pa mi je tada rekao:

  • "Gospodine, sve što vam treba oko fotografija, kopiranja, plakata ili bilo čega iz ove branše, slobodno dođite kod mene. Ja ću vam sve uraditi. Ako mene ne bude u radnji, imaju moji sinovi i samo recite da ste razgovarali sa mnom."

    I ja se uputih u tu fotografsku radnju. U radnji dvoje mladih, momak i djevojka. Oboje lijepi, ali i vrlo učtivi.

  • "Dobar dan gospodine, izvolite šta ste trebali, rekoše mi oboje?"

  • "Dobar dan." - rekoh i ja njima. Rekoh šta mi treba, a momak mi reče da nema problema, ali da malo sačekam, jer sad radi jedan posao koji ne može prekinuti. Odmakoh se u stranu da sačekam. U radnju ulaze većinom mladi, tražeći da im se izrade određene vrste fotografija i fotokopiranje nekih dokumenata. Kad je momak završio sa predhodnim poslom, pozva me da mu dam fotografiju i da mu pobliže pojasnim šta hoću.

    Rekoh mu da trebam poslati fotografiju od sina na e-mail koji mu ja i pokazah, ali, rekoh i da je fotografija malo izblijedila, pa bi trebalo malo prilagoditi stvarnosti, ako se može. Momak uze fotos i stavi na svoje mašine-kompjuter da prilagodi boju lica. Kad je napravio nekoliko snimaka, pozva me da uđem u njihov prostor i da vidim fotografije. Odredismo zajedno jednu od nekoliko fotografija i on poče skeniranje. Dok on obavlja radnju, gledam kako su njih dvoje vrlo dobar tandem u obavljanju poslova. Dok momak radi na mašineriji, djevojka radi ostale poslove i sa mušterijama. Tada kao po običaju, ja priupitah njih:

  • "Izvinite, šta ste vas dvoje u srodstvu?" Jer vidim da djevojka u nedostatku posla priđe momku i nasloni se nanjegovo rame.

    Nasta blagi osmijeh na licu i zagledanje jedno u drugo, ali djevojka reče, da su momak i djevojka.

  • "Baš lijepo." - rekoh - "vidim da vrlo odgovorno radite, pa mi je malo neobično da mladi tako s voljom rade a ima ih Boga mi koji ne rade."

    Zbog njihovog složnog rada i dok čekam završetak posla koji treba da urade, ja poče priču o "sirotanu i nesretniku" sa autobuske stanice. Nisam stigao ni do pola priče, a momak me prekide pa mi se obrati:

  • "Ma slušajte gospodine, ma kakav bijednik? Ma taj nikad nigdje ništa nije htjeo raditi, niti hoće da radi. To je jedan seljački lopov, koji vara pridošle i nepoznate ljude ovde u Vogošći. On svakom priča o tome kako ima majku samu u Srebrenici i da on nema posla, a laže. On je gospodine, narkotičar i kad god se dočepa koje marke dade za drogu. A djevojka koja sluša šta momak priča dodaje:

  • "Jao, kako je tako taj bezobrazan, sram ga bilo! Kakvo je to đubre od čovjeka!"

    ...nastaviće se...
  • reljevo - 91237 - 26.09.2014 : Stari Blizo - best (4)

    Obnova crkve u Reljevu


    Obavjest na ovoj stranici o renoviranju crkve u sarajevskom naselju Reljevo i prikupljanje novčanih srestava za potrebe njenog renoviranja, vratilo me je u vrijeme kraja sedamdesetih ili početka osamdesetih godina prošlog vijeka.

    Ovo vrijeme navodim jer se ne mogu sjetiti tačnog datuma, kada je vršeno renoviranje ove crkve u Reljevu. Vjerovatno će me neko ispraviti u datumu, ako kažem da je tadašnju obnovu vanjske fasade i još nekih dodatnih radova oko i unutar crkve, obavljao jedan preduzetnik iz Vogošće, odnosno iz Semizovca.

    Sjećam se da je u toku izvođenja radova dolazio kod mene s molbom da mu pomognem kako bi mu neko u preduzeću izradio "kalup" ili "okvir-ram" za dogradnju pojedinih obilježja i značenja, koja bi se ugradila na fasadi crkve. Izišao sam mu u susret.

    Da je potrebno novčanih sredstava za obnovu crkve, sigurno da je potrebno, ali nikako da ta srestva idu na račun privatnog lica. Pogotovo ako crkva u Reljevu ima svoj vlastiti ŽR, o kome govori Somi Lutalica. U potpunosti ga podržavam u tome.

    Možda se učesnici ove stranice neće složiti samnom, ali evo zašto je to tako:

    U poslednje vrijeme, a naročito poslije katastrofalnih poplava u djelovima Bosne i Srbije, jedan dio dosjetljivih, pokušavaju da bilo po kom osnovu dođu do "lake love", pa se služe svim i svačim. Sada slušam mnoge koji pitaju za srestva koja su donirana građanima Republike Srpske i Federacije, na bilo koji način. Ali slušam i žalopojke. Bez trunke laži, učestvovao sam sa donacijama dva puta, iz Bosne u kome sam živio i iz mjesta u kome sada živim. Iz Bosne sam donaciju za kupovinu najpotrebnijih stvari odredio za Doboj, jer sam gledao jedan privatni video snimak koga je napravio čovjek sa svoga balkona.

    Odavde sam učestvovao sa kompletnom poredicom (5) članova. Gdje su stigle te i donacije drugih, to ja ne znam.

    Nije isključena mogućnost da se i na ovaj način dođe do novčanih sredstava, eura i dolara, ili KM na ime bogomolje, crkve u Reljevu. Ne želim nikoga da vrijeđam, ali ovo je moje mišljenje i ja ne želim da ovo bude odvraćanje onih koji hoće i žele pružiti pomoć.

    Moje mišljenje je moje, i ne mora niko da ga prihvati.
    jovo_mijatovic - 91195 - 21.09.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Za Nadu iz Valjeva


    Kad otvorite ovu stranicu, u desnom gornjem uglu ukucajte broj 80711 od 19. 12. 2012, ili broj 80723 od 20. 12. 2012. Možete i na Google ukucati:

    "Zdravlje iz Božije ljekarne" ili Maria Treben.
    forum - 91153 - 12.09.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Smiri se i sačekaj jutro


    Znam da si malo nervozan, jer javno izreći ovu rečenicu koju izreče, nije baš ni dobro a ni lijepo. Smiri se i sačekaj jutro jer je pametnije od današnjeg. Pozdravi sina i ostalu porodicu i dobro došao na "radno mjesto".

    Živio nam,
    Stari.

    RE:Smiri se i sačekaj jutro


    Poštovani,

    rečenica je vše figurativna, pomalo "pjesnička". Postoji i gora kazna od smrti, pogotovu za one koji koji to zaslužuju. Mnogi od nas vode brigu samo o sebi i ne poštuju i čuvaju tuđe. Mnogi od nas su naučili da samo uzimaju, pa su prestali da poštuju one koji davaju jer misle da su oni predodređeni da to rade jer su budale. Eto, zbog toga nam se i dešava da smo pali ovako nisko...
    komentari - 91091 - 10.08.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Dobro razmislite!


    Ako ovo ne uradite sada, nadolazeća mladost biće sledeća na redu.

    Nakon završetka poslednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije, nastavljena su ubistva na cijelom tom području. Istina ne u onoj ratnoj mjeri, ali ih ima, nisu prestala. Ona su nastavljena tako, kao da se rat još nije završio, već da je primirje. Nema dana kada ne nađem u novinama da je neko poginuo. Jednostano ubijen zbog ničega. Ljudi koji čine vlast u državama ovog regiona, vode brigu da sačuvaju svoj, a ne tuđi život. Ja vam ne lažem, jer i sami možete čuti, pročitati, a možda i vidjeti da se neko ubije iz čista mira, ne samoubije, iako i toga ima.

    Primjer za ovo je sarajevski policajac u kolima policije ispred Pravoslavne crkve u Reljevu kod Sarajeva. Policajac u Bugojnu, Risto Jugović na Palama, komadant Bijelih vukova, vlasnik bazena u Doboju, zadavljene dvije nane u centru grada Sarajeva, jedna starija srpkinja, baka, zatim u Foči ubijen mladić, u Prijedoru dvojica, u Karlovcu, u Osleku, u Gradišci, po Srbiji, Crnoj Gori ali i u Makedoniji. Ovo je što ja znam o ubistvima u našoj regiji.

    Poslednjih desetak i više dana u našoj regiji, tačnije u okolini Subotice, dogodio se nezapamćen zločin. Sve štampane i elektronske novine, radio i TV, obavještavale su svako na svoj način o tom zločinu. O ubistvu mlade djevojčice Tijane Jurić iz Bajboka, iz okoline Subotice.

    Vjerujte mi da sam se zgrozio kada sam pročitao tu vijest u nekim našim novinama, a još više sam bio ogorčen na pisanje pojedinih novina među kojima su i "Nezavisne novine" iz Banje luke. Ne mogu da povjerujem da su novinari, prije svih urednici iz te i sličnih kuća, toliko bez morala i duše, kada su u svojim tekstovima opisivali detalje koje je ubica vršio nad mladom Tijanom.

    Da sam ja slučajno roditelj od ovog djeteta, pokojne Tijane, vjerujte mi, ja bih podnio tužbu protiv ovih koji su se iživljavali i utrkivali pišući u javnim glasilima teške i nemoralne riječi koje je ubica izvodio nad djevojčicom i tako roditeljima nanijeli još veći bol u srcu i duši. Neka se novinari stide svoje profesije ali neka se stide i svoje djece ako ih imaju. Sram neka ih bude!

    Čitam i o tome kako Makivija, majka od ubice nema snage da ga vidi. Zar ga je takvog izrodila i odgojila da mu ode i da vidi ubicu što ubi tako svirepo to mlado stvorenje. Bolje bi joj bilo da skoči u Savu ili da se objesi u centru Surčina i da je nema. Rodbina ubice govori kako je ubica bio miran i nikom nije zla nanio. A možda je baš on nanio i zla porodici Simendića, čija je kćerka nađena preklanog vrata. Ne zna ta rodbina ubice i za onu narodnu:

    "Iz mire sto đavola vire"

    Interesantno je i to, što se nigdje ne pominje muž od Makivije i otac ubice.

    Poštovani posjetioci ovog sajta. Vi koji ste na području Srbije, pa i ostalih područja bivše nam države, pozivam vas da se udružite i prikupite potpise ne na internetu, već na papir, za povratak "Zakona o smrtnoj kazni"

    Priča o nekom demokratskom društvu bez smrtne kazne je, priča za malu djecu u povoju. Baš u tim demokratskim društvima postoje doživotne i smrtne kazne. Takav zakon živi i u Americi.

    Vama, mladim roditeljima, savjetujem da vodite računa o vaspitanju svoje djece, da ne bude kasnije i prekasno. Djeca su uvijek govorila majci ili ocu kad nešto hoće:

  • "Kako onaj ili kako ona može. Kako on ili kako ona ima>"

    Zapamtite dobro šta vam Stari kaže: Ako ne učinite to što prije sa potpisima, sledeći možete biti vi ili vaša djeca, pa razmislite. Država je davno digla ruke od naroda. Baš je briga za nas!

    Ja sam tu, još malo i ja odlazim, ali vi ostajete sa vašom djecom, bez obzira da li su muška ili ženska. Želim vam svako dobro i čuvajte se zli ljudi.
    Stari
  • pozdravi_ilijas - 91059 - 08.08.2014 : Stari Blizo - best (3)

    Zbogom ostaj zavičaju mio, rodni kraju gdje sam se rodio


    Dara je darovanje a rodni kraj gde sam se rodio, tuga je velika...

    Poštovani gospodine Nedeljko Žugiću, Hvala ti! Hvala ti za priloge koje si uvrstio u zadnjem tvom šesto-avgustovskom javljanju na ovoj stranici.

    Hvala ti kao čovjeku, a ne samo kao sakupljaču naših narodnih radinosti, umotvorevina i rukotvorevina našeg prostodušnog naroda, koji će se vjekovima prenositi s generacije na generaciju, već što si se upustio u taj posao da nam vjeru povratiš, ali i nama starijima i dušu uznemiriš.

    Nisam siguran, pa ne znam, da li još postoji "TV Istočno Srpsko Sarajevo", jer je kod njih, koliko ja znam, bilo je nekih problema i pritisaka, da se ukine taj kanal na Sarajevsko-romanijskoj regiji. Kanal, na kome sam ranije imao prilike da gledam neke tvoje priloge. Ali...

    Moram početi od malo ranijeg vremena, malo ispred. Skoro sam bio u Republici Srpskoj, pa i u Federaciji. Zbog nepredviđenih iznenadnih zdravstvenih problema, nisam imao mogućnosti da posjetim neka mjesta koja smo mislili posjetiti. Prije neki dan sam odlučio da našu posjetiti mjesto prijeratnog življenja, gdje smo supruga i ja proveli svoju mladost i izrodili djecu, opišem u kakvom je sada stanju. Ko je živ, a ko nije od onih mojih, naših poznanika Srba, pa i onih drugih, muslimana i Hrvata, koji ostadoše u tom mjestu, u VogošćI.

    Kada otvorih prvi tvoj video snimak i ugledah kuću koju su mnogi kao i ja mogli prepoznati iz ratnih dana, pozvao sam suprugu da sjedne na moje mjesto da i ona to pogleda.

  • "A, jest Boga mi ona kuća u kojoj sam ja prespavala!" - sjedajući ispred ekrana govori ona.

    I doista, bila je to "kuća spasa i dobrote", koja je bila, a trebala bi, i na kraju morala bi biti spomenik koji će ostati kao istorija, naslednicima onih koji su bili zatečeni u "Sarajevskoj kotlini" od '92. do početka '96. godine. Moram javno da priznam, da ja lično nisam bio u prilici da upoznaam vlasnicu kuće, pokojnu baba Daru, ali kad sam video kuću na snimku, odmah sam je prepoznao. Svi mi koji smo izlazili iz Srpskog Sarajeva a išli preko Poljina, Radave, Brezovice ili Vučje Luke do puta kod Mokrog, nismo mogli sići a ni doći do puta, a kamo li proći, a da ne vidimo i ugledamo prvo kuću babe Dare. Prvo se vidjela kuća, a potom put koji je išao pored nje prema Mokrom. Kuća i žena koja je u njoj živjela bile su puna usta priča mnogih, pa i moje supruge 1992. godine. Ali i sada tokom i nakon ovog video snimka o toj velikoj dušebrižnici, baba Dari.

    !992. godine, na dan pogibije našeg sina, moja supruga nije bila u Vogošći samnom. Bila je u Srbiji. U to vrijeme vodile su se jake borbe na putnom pravcu od Zvornika prema Sarajevu na dva pravca, preko Šekovića i preko Milića, ali i oko Sarajeva i Vogošće. Njen dolazak je bio u pitanju, tako da nije bila prisutna na sahrani našeg poginulog sina. Ona je odlučila da krene bez obzira na posledice koje su po njen život. U društvu sa jednom ženom i njenim sinom koji su izbjegli iz Sarajeva u Jagodinu, krenuli su za Vogošću. Već je bio mrak kada su s autobusom stigli u Sumbulovac. Ljudi koji su na tom području bili dobro obavješteni o ratnoj situaciji na tom djelu ratišta, rekli su im da neće moći ići prema Vogošći, jer u to vrijeme nema nikakvog prevoza. One nisu znale šta da rade u to doba dana u nepoznatom mjestu, jer im je Sumbulovac kao mjesto nepoznato. Takođe su im rekli da mogu da odu kod baba Dare.

  • "Mi smo se pogledali, ali smo se ipak uputili ka toj kući. Dođemo pred ulazna vrata i pokucasmo, ali se niko ne javlja. Žena sa sinom otvori vrata, ali unutra nema nikoga."

  • "Uđosmo i stadosmo na sred kuće čekajući hoće li neko doći. Odjednom uđe jedna manja starija ženica sa jednim manjim loncem u rukama. U loncu mlijeko..." - priča mi supruga o svom susretu sa baba Darom, pa nastavi priču:

    Samo što je ušla reče:
  • "Sjedite, sad ću ja da skuvam mlijeko i pripremiti nešto da pojedete, reče baba Dara."

    Na brzinu skuva mlijeko i nasu nam u šolje, a zatim ih stavi na sto, donese još sira i kajmaka, pite i domaćeg hljeba, govoreći nam da uzmemo i da se ne stidimo.

    Sve ovo mi ispriča moja supruga dok samnom gleda ovaj snimak u kome gospodin Savo priča o narodnom dobročinitelju, baba Dari, a sve njegove riječi potvrđuje moja supruga.

  • "Poslije večere, baba Dara nam spremi ležaje gdje ćemo spavati, pa nam reče:

  • "Vas dvije ćete gore na sprat, a ti mali, ti ćeš ovde samnom, reče nam baba Dara. Na sprat smo se morali penjati pomoću merdevina. Sutradan smo ustali rano i malo pojeli od onog što je sinoć ostalo, a onda izišli iz kuće. Imala sam nešto manjih novčanica (DM) kod sebe, ali sam sve to što sam imala dala babi Dari. Ona je odbijala da uzme, ali sam ja tušnula njoj u ruku i mi smo se zahvalili na prijemu i zatim smo otišli iz te njene kuće."

    Priča mi supruga tako što gleda i sluša priču koju gospodin Savo priča u video snimku, a ona samo potvrđuje njegove riječi sa "baš je takva bila."

    U ovom tvom snimku učesnici pominju i mogućnost izgradnje nekog od simbola koji bi ostavio uspomenu na pokojnu baba Daru. Ja ne znam njenu zaostavštinu kolika je, ali ako još ima bliže okućnice, ja predlažem da se od kuće i okućnice napravi park sa spomen kućom-muzejom: Muzej za donaciju "Baba Dara" u koji bi se svraćali oni putnici, dobro-namjernici i naslednici od onih koji su tokom rata bili zatečeni u "Sarajevskoj kotlini", koji bi prolazili tim putem. Međutim, mi podržavamo svaki predlog koji će sačuvati lik i dobro djelo naše baba Dare i spremni smo da učestvujemo u dobrovoljnom prilogu. Hvala ti Nedeljko još jednom za ovaj prilog!

    Komentar za tvoj drugi snimak, gotovo da ga i nemam, ali ipak moram malo reći i početi iz daljnje prošlosti. Ovo baš zbog riječi navedenih u naslovu ovog članka: "Rodni kraju gdje sam se rodio."

    Moram prvo da pomenem jednu našu narodnu izreku:

  • "Odakle si, odakle ti je i žena!"

    U Vogošću sam došao kao dijete bez roditelja, sa navršenih 14 godina života. Kao ratno siroče sam, zajedno sa mojim vršnjacima odrastao i sticao znanja, kako stručna tako i kulturna. Jer ja sam dijete iz jednog krajiškog sela.

    Kao dijetetu i još ratnom siročetu sa područja Bosanske krajine (jer ja sam dijete iz sela, ispod Kozare), u kojoj se neki naši običaji razlikuju od običaja u Srarajevsko Romanijskoj regiji, bilo mi je vrlo teško da se prilagodim sredini u koju sam stigao. Istina u sredinu u koju su se sjatilo mnogo mladih ljudi, momaka i djevojaka iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Sredina u kojoj su se razlikovali dijalekti govora i izgovora pojedinih riječi, odjevanje a naročito po načinu pjevanja. Kada bi se organizovale razne zabave na otvorenom, a toga je u ono vrijeme bilo dosta na području Sarajeva i okoline, pa i u Vogošći, momci i djevojke bili bi prepoznatljivi po mjestima iz koji su stizali sa svih podrućja biv¿e nam države Jugoslavije. Tada bi se odvajale grupe iz Sarajevske, Hercegovaćke, Dobojske, a naroćito iz okoline Dervente, Kraji¿ke i Lićke regije. Pjevalo bi se i igralo u njihovim narodnim kolima sa tih podrućja, koja su se igrala na ovim okupljanjima. Nije bilo moje "Ojkaće".

    Vremenom sam stasao i rastom uzrastao do momkovanja. Odlazio sam na "teferiče", koji su se kod nas zvali zborovi, a u Srbiji vašari. Odlazio sam i u Reljevo kod crkve gdje sam slušao način pjevanja u Sarajevskoj dolini, koje nam baš ti sada ponudi u ovom svom drugom snimku. Bilo mi je vrlo neobično kad sam slušao te pjesme jer, pravo da kažem, nisam mogao razumjeti njihove riječi.

    Gdje god je bilo kakvo veselje, ja sam odlazio sa svojim drugarima.
    Nisam imao mnogo djevojaka, ali sam se zaljubio u jednu i baš u "vašu" iz tog kraja. Kada sam prvi put otišao sa njom u njeno selo, u blizini Vogošće i Ilijaša, slušao sam njihove pjesme koje su me sve više opijale, iako nisam mogao kako već rekoh, da razumijem njihove riječi. Vremenom su se sve više udomaćile kod mene, pa bih i ja tada ponekad zapjevao, a pjevao sam ih (po nekima) vrlo dobro. Jer mi i supruga ponekad kaže:

  • "Ja ne znam šta bi s tobom. Ranije si pjevao odlično, a sada ni glasa od tebe i pjesme."

    A, ja joj odgovaram: "Ženo, kako oženih tebe ja sam potpuno umukao!"

    Čim bih čuo da odjekuju glasovi pjevanja sarajevskog područja, ja bih znatiželjno osluškiva i gledao odakle dolaze ti zvukovi i gdje se to pjeva. Nije ni čudo što ova narodna izreka koju već navedoh ima svoj smisao. Odakle si, odakle mi je i žena.

    Gledajući snimke i slušajući pjesme naših Ilijašna kod crkve Sv. proroka Ilije u Ilijašu, koji su bili i ostali hrabri junaci tokom i sve do kraja rata (iskreno ti govorim), da su mi pošle suze niz lice kada su zapjevali ovu.

    Zbogom ostaj zavičaju mio,
    Rodni kraju gdje sam se rodio.

    Žao mi je što nisam uspio da zapišem riječi ostalih pjesama koje su se tada pjevale, ali bar sam zapamtio ove riječi. Zato molim učesnike i izvođače ovih pjesama, ako su u mogućnosti, da ih postave na ovoj stranici.

    Nije me sramota, ma koliko se branio, ipak je zbog ovih riječi morala suza da poleti niz moje lice poslije otpjevane ove pjesme. Hvala vam dragi Ilijašani za pjesme koje su stigle i u ovaj dio podneblja.

    Dragi moji Ilijašani, vi ste ostali naš ponos iz ratnih dana, a danas sa vašim porodicama i prijateljima i zaštita srpskog obilježja na području nekadašnje Sarajevsko-romanijske regije, vašeg zavičaja i vašeg rodnog kraja, ali i u mjesima gdje sada živite i gdje se okupljate u vrijeme naših praznika.

    Neka ste mi živi i zdravi i budite ponosni na svoj zavičaj i rodni kraj sa vašim porodicama. Još jednom hvala ti Nedeljko. Živjeli!
    Stari
  • prepiska - 90939 - 24.07.2014 : Stari - best (0)

    Trifko Babić


    Gospođo Selma,

    Uz svo poštovanje prema vama i vašem pokojnom mužu, ja vas molim da mi (ako hoćete) odgovorite na dva pitanja.

    U Vogošći je živio i radio doktor Trifko Babić, kasnije urolog-specijalista. Znam ulicu gdje je stanovao. Nisam znao da su u Vogošći živjela dvojica ljudi istog imena i prezimena. Pa zato za vašeg pokojnog supruga nemam nikakvih saznanja. Možete li mi reći: gdje je vaš pokojni suprug radio prije rata, i gdje ste stanovali u Vogošći?
    Hvala
    republika_srpska - 90427 - 08.06.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Baš je nekorektno!


    Ko je taj Rade Rakulj da u moje ime i imena drugih penzionera kao što sam i sam, odlučuje o mojoj odnosno našim vlastitim novčanim sredstvima i predlaže, nekome koliko ću ja i drugi penzioneri davati dio novca od naših penzija za pomoć nastradalim od poslednjih poplava u Republici Srpskoj?

    Otkud njemu, Radi Rakulju pravo, da on u moje ime donosi odluku i predlaže republičkom organu koliko će meni da obustavljaju dio novčanih sredstava od moje vlastite penzije.

    Još je crnje da je baš taj Rade (zamislite samo), predložio ovako:

    Penzioneri će donirati: PRIMALACA

  • 5KM. oni koji imaju penziju od 1000 do 1589 KM. (najveća 29
  • 4 KM. oni koji imaju veću od 700 do 1000 KM. 11
  • 3 KM. oni koji imaju 500 do 700 KM. 204
  • 2 KM. Oni koji imaju od 331 do 50
  • 1 KM oni koji imaju od 160 do 331 KM 59. 000 a od ovog broja ima 17. 000 penzionera koji primaju najnižu penziju od 160 KM.

    Zamislite samo koja je to solidarnost prema jadnom narodu, penzionerima, a Rade Rakulj se isprsio baš kao da su to njegova lična novčana sredstva. Udri po sirotinji pa nek bude još veća sirotinja.

    E, što je previše, baš je previše, pa i od Vlade Republike Srpske i njene predsjednice.

    Ja se ne slažem s tom njihovom odlukom iz dva razloga. Prvo ne smije Rade Rakulj da upravlja mojom imovinom, jer ga nisam ovlastio. Rade Rakulj je dupelizac u Banjoj Luci, kao još neki o kojima je bilo dosta riječi na ovoj stranici. Čudi me da je predsjednica vlade Željka Cvijanović kao žena i majka upala u klopku i tako osiromašila i onako siromašne penzionere. Ja sam za pomoć i već sam učestvovao u donaciji na dvije strane i hoću i treću ali pravilno.
    Ja predlažem da se izuzmu svi penzioneri koji primaju penzije ispod 161 KM. A da se ostali oporezuju po ovoj tablici:

    Penzije od 331.. .. .. .. .. .. 350 0, 3% ili 1 KM
    350 400 0, 4% ili 1, 5 KM
    400 450 0, 5% ili 2 KM
    450 500 0, 6% ili 3 KM
    500 550 0, 7% ili 3, 5 KM
    550 600 0, 8% ili 4 KM
    600 700 1% ili 6 KM
    700 800 1, 25% ili 10 KM
    800 900 1, 5% ili 15 KM
    900 1000 2, 0% ili 20 KM
    1000 1100 2, 5% ili 25 KM
    1100 i više 3, 0% ili 30 KM

    Mislim da bi na ovaj način spasili one čije su penzije 161 KM i još manje.

    Evo, ja rekoh svoje, a sad očekujem vaše mišljenje. Živi bili!
  • bosna_statistika - 89996 - 03.05.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Ne zaboraviti čitati između redova (2)


    Šta su do rata bili i šta su imali od imovine njegovi "profesori klikeraša?". To bi trebali znati oni koji su mjesec i više dana, zahvaljujući lijepom vremenu, bili u "Bosanskom proljeću" na ulicama Sarajeva i drugim gradovima u Federaciji. Koji "nemaju šta da jedu" a nose u sred Sarajeva transparent na kome piše ime "kradljivca" Milorada Dodika.

    Dakle, posledice navedenih pokradenih giganata i preduzeća, vide se sa navedenih brda i bržuljaka.

    Međutim, ima stvari koje se i ne mogu vidjeti očima. Nije valjda da ih je Dodik pokrao.

    Zbog krađe i pokradenih fabrika koje su se većinom nalazile i još se nalaze na području Federacije i to u sarajevskom bazenu, ne može se optuživati Milorad Dodik, Republika Srpska i njeni zakonom izabrani organi. O Dodiku i njegovim saradnicima, ostavite to nama.

    Čeprkajte po svojim avlijama i đubrištima i recite javno, koliko je zaposleno Srba u ovim navedenim fabrikama? Koliko se nalazi Srba u državnim organima Federacije i kantona, konkretno u Sarajevu, a da ne govorim u ministarstvima?
    bosna_statistika - 89993 - 03.05.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Ne zaboravite čitati između redova (1)


    Kada sam prošli put pisao priču o sjećanju na Špire i nastanku riječi "je l' ribarska?", govorio sam vam pravu istinu o mojoj laži kao sportskom ribolovcu. Ali, kad je u pitanju ozbiljna tema, tu sam nastojao i nastojim da budem iskren i da po mogućnosti sve ono što iznosim javno, da to i potkrijepim sa činjenicama.

    Sadašnja moja priča neće imati veze sa prošlom pričom o mojoj laži, ali ima veze sa lažima koje dolaze iz Fedreracije. O lažima koje se svakodnevno uvećavaju i proturaju o nama Srbima i protiv Republike Srpske i njenih zakonom izabranih organa. Lažima s kojim hoće svijetu da prikažu kako oni u Federaciji ostvaruju veća materijalna dobra u odnosu na republiku Srpsku. Optužujući nas Srbe kako kočimo njihov brži razvoj i napredak iz koga ste vidjeli njihova materijalna dobra, ostvarena u "Bosanskom-sajevskom proljeću".

    U postu pod brojem 89809 od 18. 4 o. g. uz moj sasvim mali dodatak na "Izjavu predsjednice vlade Republike Srpske", pozvao sam s razlogom Srbe, građane Republike Srpske da podrže njen, odnosno vladin stav u vezi zakona o prijavi prebivališta u Republici Srpskoj. Zakon koji će stati u kraj lažnim prebivalištima u Republici Srpskoj, o kojima je već rečeno da su to prodavane prijave prebivališta samo zbog onih kojima su trebali njihovi glasovi. Jer priznaćete doći u Srebrenicu iz mnogih udaljenih krajeva, iz unutrašnjosti Bosne, pa i iz drugih država, nastaju troškovi prevoza i boravka u vrijeme glasanja. A ljudi na ulicama Federacije štrajkuju, "nemaju šta da jedu". Ali zato imaju laži protiv Republike Srpske toliko, da izvoze u svijet.

    Postavlja se i pitanje ispravnog popisa stanovništva. Koliko je tim popisom utvrđeno broj stanovništva u pojedinim mjestima prebivališta?

    I dok oni proturaju svoje laži na naše predstavnike vlasti da nas mezusobno posvade, mi se, da bude još gore, međusobno svađamo i dijelimo na "ove ili one". A poznata je ona narodna: "dok se dvojica svađaju, treći koristi."

    O mnogim lažima na Republiku Srpsku, već je rečeno u predhodnim postovima, pa i u postu pod brojem: 89885.

    Kada sam poslije održanih zadnjih izbora čuo i čitao, da su se muslimanski građani lažno prijavljivali i to po nekoliko desetina na jednu adresu, na jedan broj kuće ili stana, tada sam zaključio da Bosna i Hercegovina stvarno nije nikakva država. Pored toga ni zaposleni u nadležnim organima u Republici Srpskoj, koji su zaduženi da provjere vjerodostojnost njihovih prijava nisu zaslužili da sjede tamo gdje sjede. Očito je da su prijavljeni prekršili zakonske odredbe i zbog toga MUP Republike Srpske morao je pokrenuti disciplinsku odgovornost svojih službenika, osoba koji su radili na šalterima.

    Ja stvarno ne volim polemisati o bilo čemu, a pogotovo o onome što ne poznajem, jer ono što sam ranije iznosio i što iznosim na ovom forumu ili na bilo kom mjestu u javnosti, usmeno ili pismeno, iznosim sa potkrepljenim dokazima, sa činjenicama. Već rekoh da iz Federacije dolazi toliko laži, da im je "izvoz poboljšao njihove budžete". Vidjeli ste prošlih mjeseci ulice Sarajeva i ostalih gradova Federacije "bosansko proljeće".

    Ali u ovom članku, u jednom njegovom djelu vratitiću se malo u bližu i malkice dalju prošlost, iz koje ćete vidjeti od kada počinju njihove "istine" i zajedništvo.

    Koliko se sjećam, na ovom forumu od početka mog saznanja za njega i učestvovanja u njemu, bilo je (možda nisam u pravu), oko 90% govora o proteklom ratu u Bosni, a najviše sa područja sarajevsko-romanijskog ratišta. Autori mnogih članaka na ovom forumu, među kojima su najviše pisali urednik i još mnogo drugih (vidi spisak autora na lijevoj strani), iznosili su istinite događaje potkrepljujući ih svojim dokazima kao direktni učesnici ili svjedoci tih događaja.

    Mnogo njih je pisalo da je rat u prijašnjoj nam državi bio nepotreban, obzirom na posledice koje su ostale.

    Dakle, bilo je, a i sada ima autora članaka i sa druge strane koji su pisali i pišu na ovom forumu. Pojedini autori sa druge strane, dobili su od jednog dijela učesnika foruma, nekoliko iskrenih pohvala za svoje članke pisane na ovom foruma. Nije bilo uvreda zahvaljujući uredniku foruma, koji nije dopustio da prođu na vidjelo. Autori su uglavnom iznosili ono što su doživljavali i čime su se sučeljavali tokom i poslije rata u Bosni.

    Poslije, ovih istinitih priča navedenih autora, bilo je čini mi se "iskrene" priče i od pojedinih autora sa druge strane. Bilo je čak poziva da se pojedini autori slikovitih priča s jedne i sa druge strane sastanu negdje i da, što ono kažu, uz kafu uživo porazgovaraju o ratnim danima, jer su kroz svoje priče na ovom forumu konstatovali, da su bili licem u lice okrenuti nišanom jedan prema drugom na linijama ratišta i da su srećni što su ostali živi.

    Bilo je i nekoliko iskrenih molbi upućeno drugoj strani da bi pomogli pojedinim porodicama u pronalasku svojih izginulih članova porodice na pojedinim linijama, pa i u samom gradu i oko grada Sarajeva. Jer nemoguće je da oni koji su u toku rata bili u Sarajevu, a da ne znaju ništa o izginulim borcima i o stradalim sarajevskim Srbima.

    Srbima, za koje sadašnje Sarajlije uporno ćute i tvrde da su ih "pobili četnici sa okolnih brda." A neće biti tako, jer je to njihova laž kojom se služe od početka rata.

    Iako su priče gore navedenih autora s druge strane, bile pohvaljene od jednog broja autora sa srpske strane i iskrena molba upućena za pomoć u pronalasku i otkriću tijela izginulih Srba u Sarajevu, interesantno je to, da su se autori kojima je upućena molba za pomoć, jednostavno izgubili sa foruma. Tako smo ostali uskraćeni za odgovor od "iskrenih" pojedinaca s druge strane. Ne znam zašto, jer ne vjerujem da su mogli zaboraviti šta se desilo u Dobrovoljačkoj, u Velikom parku, o spaljivanju srpskih tijela, o Kazanima i još mnogo i mnogo mjesta na kojima su Srbi ubijani,a da ne govorim o svjedočenju Edina Garaplije i knjige srebreničana Ibrana Mustafića "Planirani haos".

    Ovo je samo kap u moru o djelima koje je činila druga strana. Zar je "ribarska" da je preko 600 srebreničana "živo sahranjenih" muslimana u "memorijalni centar" u Potočarima? Zar je "ribarska" da su u taj centar sahranjivani muslimani Srebreničani, koji su umirali poslije 1995. godine? Muslimani koji su živjeli u raseljenim mjestima Federacije i poslije rata u tim mjestima umirali, da bi kasnije bili dovoženi i sahranjivani u memorijalno groblje pod motom da su eshumirani kao pobijeni u toku rata, samo da bi popunili brojku o kojoj trube po svijetu od završetka rata? Međutim, istina dolazi. Jeste spora ali dolazi.

    Njihove "ribarske" obmane i dan-danas ne prestaju i one se provlače kroz mnoge kako usmene i pisane tako kroz sve političke i društvene pore života, samo da bi sakrili i satrli tragove svojih nedjela. Pored toga, druga strana zbog svog nedjela, pokušava da radi na skrivanju svojih nedjela na sve moguće načine. Od razbijanja jedinstva kod srpskog naroda, počev od rukovodstva pa naniže, do podmetanja kojekakvih laži nama Srbima. Druga strana djeluje na sasvim drugi način i toliko je uporna da je, vidjeli ste (ali ne znamo pod kojim okolnostima), dovela naše "ljigavce" u Sarajevo. Ljigavce koji pregaziše sva groblja i grobnice naših izginulih očeva, sinova i kćeri koji dadoše svoje živote za Republiku Srpsku.

    Tako ovi iz Sarajeva djeluju na svim poljima javnog mjenja sa svojom novom "ribarskom ideologijom". Koriste "dobro školovane" svoje kadrove kao pijune u ostvarivanju svoje ideologije. Jedan od tih kadrova, ideologa je i jedan od učesnika ovog foruma, koji dolazi baš s druge strane. Koji na ovoj stranici pokušava da nama učesnicima ovog foruma lansira svoju (njihovu) "ideologiju" kao Bogom dato.

    Jedan od takvih je i "mali klikeraš", koji, čini mi se, reče da je klikerao na Grbavici.

    Ni u jednom od svojih komentara (a bilo ih je samo nekoliko), nije pisao a da nije "bocnuo", ne iglicom, već iglom, Republiku Srpsku (čitaj nas Srbe) i njene ustavom i zakonom izabrane organe, prestavljajući se kao veliki stručnjak iz oblasti ekonomije i ljudskih prava. Pobornik zajedničkog nam života, djeleći nam kojekakve savjete svojom "ribaskom ideologijom".

    Baš kao da mi ne znamo da je to ona, ali prava "ribarska".

    Na ovom forumu ima jedan autor koji povremeno objavljuje samo narodne izreke svjetskih filozofa. Skoro je objavio takvu jednu grupu, u kojoj nađoh pored ostalih i ovu:

  • "Ne zaboravi čitati između redova!"

    I evo, ja pročitah i redove i između redova sve članke od novopridošlog nam autora na ovom forumu "malog klikeraša". Iako su urednik ovog foruma i "Vogošćanin Pravi" stručno i sa vrlo blagim tonom odgovorili ovom pojedincu, potkrepljujući brojkama i činjenicama kao dokazima, uz mišljene da je previše "zagazio" u tuđu i da treba da piše o svojoj avliji, to za njega, "malog klikeraša sa Grbavice", nije nikakvo upozorenje.

    "Klikeraš" se poziva i govori svašta o Republici Srpskoj (čitaj o nama Srbima), malte ne, kao da je kod nas u Republici Srpskoj potpuni haos kao što je sada u Federaciji i u Ukrajini.

    Tako "mali klikeraš" navodi, da se kod nas u Republici Srpskoj pokradoše sva dobra, sve "živo". Da su se zbog tih krađa obogatili mnogi u prvom redu političari na čelu sa Dodikom. Da je zbog tog bogaćenja ljudi na vlasti u RS i uništavanja preduzeća, ostalo mnogo nezaposlenih radnika, čak više nego u Fedreraciji. Da su kod onih koji imaju sreće da rade u Republici Srpskoj, da su im najniže plate i da su nam najniže penzije.

    FEDERACIJA BiH

    Zaposleni-Nezaposleni 02013 01-2014 02-2014

    Zaposleni 435. 113 436. 410 438. 011
    Nezaposleni 388. 704 394. 856 394. 350

    Prosječna neto plaća u KM Grafik


    2013 12-2013 01-2014 02-2014
    835 845 850 822


    REPUBLIKA SRSKA

    Broj nezaposlenih 1"
    139. 989 151. 599 143. 219 139. 825 135. 102 139. 536 145. 343 150. 344 153. 225 151. 290

    Broj zaposlenih 2"

    236. 239 242. 624 248. 139 258. 236 259. 205 258. 634 244. 453 238. 956 238. 178 238. 640

    Prosječne plate (u KM)

    423, 00
    465, 00
    520, 00
    585, 00
    755, 00
    788, 00
    784, 00
    809, 00
    818, 00
    808, 00


    Prosječne penzije (u KM) 3"

    166, 00
    189, 00
    215, 00
    237, 30
    309, 00
    335, 00
    321, 00
    321, 00
    312, 00
    318, 00


    Stopa nezaposlenosti (APC - ILO)

    n/a
    n/a
    28, 50
    25, 20
    20, 50
    21, 40
    23, 60
    24, 50
    25, 60
    27, 00


    A o materijalnom i socijalnom položaju stanovništva u oba entiteta, iako nisam dovoljno upoznat, čini mi se da je u Federaciji ima mnogo "javnih kuhinja" u upotrebi. Često puta pročitam sarajevsku štampu u kojoj prikazuju i fotografije pojedinca kako kupe hranu iz kontejnera. Koliko znam da u Republici Srpskoj ne postoji mnogo javnih kuhinja. Ako i postoje, onda su to vjerovatno vjerske.

    ima nastavak
  • nebojsa_spiric - 89967 - 01.05.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Sjećanje na Špire


    Neki dan na ovoj stranici objavljen je datum pogibije mladog Nebojše Špire Neka mu je slava i hvala!

    Vidjevši Nebojšino ime na stranici, vratih se sjećanjem u sedamdesete godine prošlog vijeka, u vrijeme kada je pokojni Nebojša bio dječačić malo više od desetak godina. Nebojšu, koga su svi njegovi vršnjaci i drugari zvali "Špirke."

    Zahvaljujući objavljenom spisku poginulih boraca, sjećanje me vrati na starog Špiru, Nebojšinog pokojnog oca Miroslava - Miru, koji je bio stravstveni i odličan ribolovac. Špiru sportskog ribolovca. Miro se svrstavao sa poznatim vogošćanskim ribarima Lazićem, Dikom, Dugim, Hetom, Mindom, iz Sarajeva Vjekom i još mnogim čijih se imena ne mogu sjetiti. Znam da je bilo još izvrsnih ribara, kao što je bio jedan stariji čovjek koji je stanovao u blizini Radničkog univerziteta u VogošćI, a za koga su govorili da je znao prizivati zmije, pa mnogi nisu smjeli ići s njim u pecanje.

    Iako sam početkom tih sedamdesetih godina u mjestu u kome sam svojevremeno živio, bio jedan od početnika sortskog ribolova, za koje se često puta govorilo da se vole hvaliti i to baš onda kad imaju slab, ili gotovo nikakav ulov ribe. Od tih ribarskih hvalisanja i laži, bilo je i stvarnosti, pa je nastala i ova uzrečica: "Jel' ribarska?" što znači: "Jel' laž ili istina?" A bilo je i jednog i drugog. A ustvari mi smo zbog takvih naših loših ulova, a da ne bi bili na udaru onih boljih ribolovaca, bili proglašeni nikakvim ribolovcima, pa smo često puta znali slagati govoreći da smo ulovili dosta, punu mrežu, tako da i one bolje navučemo da odu na ta mjesta. Sjećam se jednog odlaska u ribolov na rijeku Drinjaču sa pokojnim starim Špirom.

    Jednu veče zove me Špiro. Poziva me i predlaže mi da tu veče krenemo na Drinjaču. Kaže mi:

  • "Hoćeš li sa mnom u ribolov? Ima autobus koji prolazi kroz Semizovac malo prije ponoći i kad stignemo tamo biće zora, a to je baš dobro. Znaš da riba grize ujutro."

    U to vrijeme malo je bilo onih ribolovaca, koji su imali svoje lično vozilo. Sve se išlo autobusima. I ja pristadoh.

    Špiro je bio stariji i mnogo bolji ribolovac od mene. Ja sam bio početnik, tek zagrizao, pa sam objeručke prihvatio njegov poziv. Nisam imao nešto dobru opremu, štap dva metra dug, upola kraći od onih u pravih ribolovaca. Spremim se i krenem poslednjim autobusom iz Vogošće za Semizovac. Dođem kod njega ispred kuće gdje je stanovao. Preko puta u blizini bila je autobuska stanica. Sjedimo ispred kuće i čekamo autobus. Pitam Špiru kad imamo autobus u povratku?

  • "Imamo u tri popodne."

    I dok pričamo pomoli se autobus i mi se ukrcasmo u pun autobus putnika. Neki su već "hrkali" na svojim sjedištima, pa su narušili tišinu u autobusu. U gluho doba noći stigosmo na mjesto gdje se ulijeva riječica Jadar u malo veću riječicu Drinjaču. Bilo je oko pola tri poslije ponoći.

    Na tom mjestu bila je ranije stacionirana jedna manja vojna jedinica, ali je napustila objekte koji su sada prazni. Prolazimo pored njih, ali me je strah, jer ne znam šta sve može da bude u objektu. Oblačno je a brda se nadvila i opkolila taj dio pa se ne vidi prst pred okom.
  • "Gdje ćemo sad?" - pitam Špiru.

  • "Sada ćemo uz Drinjaču!" - odgovori mi.

    Krenusmo nekom uskom šumskom stazom pored rijeke Drinjače. Nikad nisam bio u tom dijelu, pa nisam ni znao njen tok. Išli smo Boga mi malo duže dok nismo izišli na jedan širi prostor gdje se ukaza svjetlo na vanjskom zidu jedne kuće. Svjetlost koje obasjava ograđeno dvorište. Kad smo prilazili objektu, iz dvorišta se oglašavao već promukli glas domaćinovog psa. Čovjek iziđe iz kuće držeći lovačku pušku u jednoj ruci, vidje nas pred kapijom, pa začuđeno nas upita:

  • "Ma otkud ti Špiro u ovo gluvo doba noći? Zar vas nije sreo međed?"

    Znači oni se već znaju, pomialih u sebi, ali mi riječi "zar vas nije sreo međed" ne silaze s uma. A strujanje kroz tijelo sve više se uvećava, a kosa na glavi postaje četka, sve od straha.

    Uđosmo u kuću da sačekamo dolazak zore. Dok čekamo, domaćin nam ispriča kako mu je međed prije samo desetak minuta zaklao dvije ovce u ovčarniku. Nije uspio da ubije međeda. Mene sada strah uhvatio još više, ali se pravim hrabar.

    Čim se zora pojavila, mi se uputismo na obalu rijeke koja protiče više od stotinjak metara ispod kuće.

  • "E, ovde ćemo pecati!" - reče Špiro. Povadimo štapove i starog hljeba da pokiselimo da bi nabacali kao mamac, a onda počnemo zabacivati. I dok pecamo, ja se sve obazirem da mi međed ne dođe iza leđa. A već je svjetlost dana. I dok gledamo u plovke, Špiro mi priča kako tu, pored škobalja, deverike, mrene ima i riječne pastrmke, ne one kalifornijske, jer je Drinjača zaista čista. Zabacujemo udice, ali riba neće da grize, ni jedna od ovih pomenutih. Ni njemu ni meni. A kad je Sunce ogranulo, poče da najeztda onih "velikih" pliska. Ljuti obojica mjenjamo mjesta i mamce misleći da će biti ulova, ali nema. Špiro odlazi malo uzvodno da proba. I ulovio je dva Škobaljčića, čija je ukupna težina bila možda pola kilograma i ništa više.

    I tako, mjenjajući mjesta bez ulova, dođe vrijeme za povratak. Spakujemo stvari i nazad bez i jedne ribe. Dođe autobus na mjesto gdje smo noćas izišli i mi se ukrcamo i pravo za Semizovac. Po povratku Špiro mi reče:

  • "Sutra, ponedeljak, kad odemo na posao, nemoj da kažeš da nismo ništa upecali. Reci da je bilo i mrene i pastrmke."

    A svakog ponedeljka čim se uđe u krug Pretis-a sačekivali bi se i okupljali ribari da sumiraju rezultate svog ulova laži i istine u toku vikenda, od kojih je i nastala ova uzrečica: "Jel' ribarska?"

    Mnogo puta, kada odemo na pecanje, znalo je biti da se vratimo bez ulova. A onda kad se vratimo kući, u mjesto življenja, govorimo da smo ulovili veću količinu i da je to bila samo krupna riba, a ustvari ono bile samo obične "pliske" ili ništa. I ja sam tada znao omanuti svojim drugarima ribarima, samo da bi ih podjario da i oni odu na tako daleki put (Krivaju, Drinjaču i Drinu), da i oni ulove "velike" pliske. Tako bi se i ja ogrebao da idem s njima ako bi me pozvali.

    I tako smo naš odlazak i pecanje na Drinjači pretvorili u "bogat ulov ribe."

    Istina, bilo je stvarno izvrsnih ribolovaca koje sam poznavao, među kojima je bio i pokojni Špiro, ali toga dana nije nam išlo od ruke. Jer da je on ulovio više i ja bih sigurno dobio koju.

    Međutim, mi koji smo bili lošiji ribolovci od gore navedenih, poučeni ovim odlaskom na Drinjaču, znali smo omanuti, slagati onim boljim od nas. Još ako im ne otkrijemo direktno mjesto, onda smo se nadali da će nas pozvati da idemo s njima i pokažemo mjesto.
  • srpska - 89809 - 18.04.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Cvijanović: Odluka o tačnosti podataka nije antidejtonska


    Pozivam sve pripadnike mog naroda, Srbe da, ako ništa drugo, podržimo ovaj odgovor Predsjednice vlade Republike Srpske, onom Bakiru Izetbegoviću i njegovim "saborcima" što vodaju svoj narod kao stoku izmišljajući gluposti koje im svakodnevno serviraju već četiri godine. Trebamo podržati ovaj njen odgovor upućen ne samo Bakiru i čelnicima u Federaciji već i drugima, njihovim "zaštitarima" Čelnicima Federacije, koji se ponašaju baš ko mala djeca kad su nešto nezadovoljna, pa trče kod onih "starijih" (OHR-a), da se njima požale. E, ne može više. Ja sam birao moje rukovodstvo sa mojim narodom, a rukovodstvo mora raditi po Ustavu i zakonu koji postoji u Republici Srpskoj.

    Sada vas moji sunarodnici pozivam, da se pridružimo gospođi predsjednici Željki Cvijanović. Bravo gospođo Željka!

    Tako i treba, a ne kao oni ljigavci što odoše u Srajevo pod skute i ljubiti im dupe. Zar su to naši prestavnici koji se "istinski" ali lažno zalažu za nas Srbe, a pregaziše grobnice i groblja poginulih naših drugova, saboraca, očeva, sinova i kćeri sahranjenih u groblja u Miljevićima, na Sokocu, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku i diljem naše Republike Srpske. Zar oni da budu moji predstavnici? Nikada!
    bors - 89489 - 28.03.2014 : Stari - best (0)

    RE: Pravo boraca i porodica poginuilih borac


    Marija,

    Pri vrhu ove stranice, na desnoj strain, postoji jedan mali pravougonik i ukucaj u njega: "pravo boraca" i dobićeš Zakon o borcima i porodicama poginulih boraca.

    Pozdrav, Stari.
    prepiska - 88963 - 25.02.2014 : Stari - best (3)

    Grahovište


    Jelena,

    Hvala ti do neba što postavi ovaj tvoj članak o Grahovištu. Prije nešto više od dvije godine, jedna osoba sa Kobilje Glave se hvalila na ovoj stranici kako oni nisu nikoga zlostavljali, a kamo li ubili, a o zlodjelu nije dao da se bilo što kaže na njih "čistunce" sa Kobilje glave.

    Evo sada pozivam tog "dobročinitelja" koji se potpisivao kao "Vogošćanin sa KG" da pročita ovaj članak od Jelene i da kaže javno:

  • Jesi li ti sin od oca i majke? Imaš li svoje roditelja?
  • Jesi li ti roditelj?
  • Jesi li ti čovjek?

    Reci nam ko zakla dijete od 14 godina od Ristovića Todora?
    Reci nam ko zakla Rajka Jagodića?
    Zar možeš da na svojoj duši nosiš skrivenog ubicu, koljača?
    Zar možeš da nosiš na svojoj duši ove mrtve starce i djecu?
    Ako to možeš da trpiš, onda ti nisi čovjek.
    Da li si se ikad upitao da sve te koji su činili zlodjela može stići još gora kazna?
  • bosna_komentari - 88943 - 25.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Luda kuća i predsoblje


    Vjerujem da mnogi od nas ne znaju koje se sve igre igraju iza kulisa. Nađoh ovaj tekst pa želim da i vama predočim. Pročitajte i vi.

    Piše: Mirjana Kusmuk
    01. 02. 2014.

    Šta je više normalno u ovoj državi?

    Ovako je odgovorio ministar pravde BiH Bariša Čolak na pitanje da li je normalno da se u Tužilaštvu BiH saslušavaju parlamentarci zbog nesprovođenja presude "Sejdić i Finci" i dao preciznu dijagnozu i zemlje i vremena i procesa u kojima živimo.

    U prevodu: luda kuća i predsoblje!

    Saslušanja

    Kada je Tužilaštvo BiH i to Posebno odjeljenje za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju polovinom decembra obznanilo Naredbu o sprovođenju istrage protiv N. N. lica zbog neimplementacije odluke "SF" Evropskog suda za ljudska prava, jer je time BiH oštećena za 45 miliona evra IPA fondova, niko iole normalan nije mogao da vjeruje da to nije samo dobar vic.

    Ali ne lezi vraže. O radu Radne grupe, koja je od 2010. pratila sprovođenje presude "SF", među prvima kao svjedok ispitan je Bariša Čolak. Potom poslanik SDA Šefik Džaferović, ali se o tom saslušanju ne zna ništa. Ove sedmice u Tužilaštvu BiH 45 minuta boravila je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić.

    Tužilac za organizovani kriminal Oleg Čavka, koji je dobio zadatak da izvrši nemoguću misiju, u tom ispitivanju postavljao joj je, malo je reći, glupa pitanja:

  • Zašto mislite da sprovođenje presude treba da se pretvori u rješavanje hrvatskog pitanja?

  • Zašto SNSD nije istrajao na svom dobrom prijedlogu sprovođenja presude?

  • Je li Radna grupa ozbiljno radila posao?

  • Da li je neko zadržavao prijedloge u ladici?

    Tužilac Čavka, u naponu tužilačke snage kada treba da se bavi borbom protiv organizovanog i privrednog kriminala koji državu godišnje ošteti za mnogo, mnogo više od 45 miliona IPA evra (samo u jednoj pošiljci kokaina ili granata), postao je tako glavni lik pravosudne farse u kojoj se konci povlače iz drugog plana.

    Farse u kojoj Tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju remeti i pravosudni i društveni sistem zemlje uzimajući u svoju nadležnost rješavanje političkih pitanja.

    Tačno je da u Krivičnom zakonu postoji krivično djelo za nesprovođenje odluka Ustavnog suda i ranije Doma za ljudska prava, a sada Evropskog suda za ljudska prava.

    Ali tačno je i to da poslanike štiti imunitet i da oni ne mogu krivično da odgovaraju. Poslanike je birao narod na izborima da zastupaju njegove stavove i štite njegove interese, a Krivični zakon ne poznaje krivičnu odgovornost zbog političkog stava.

    Tačno je i to da lideri parlamentarnih stranaka Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik, Dragan Čović, Fahrudin Radončić, Božo Ljubić, Mladen Bosić i Bakir Izetbegović već četiri godine uz pomoć visokih evropskih zvaničnika Štefana Filea i Pitera Sorensena pokušavaju da nađu rješenje za implementaciju presude "SF", ono koje bi imalo dvotrećinsku većinu u parlamentu potrebnu za izmjenu Ustava. Budući da je Tužilaštvo BiH najavilo da će u istrazi saslušati 70 sumnjivih lica, logično je očekivati da u Tužilaštvu uskoro završe svi lideri političkih partija, ali i evropski pregovarači: File i Sorensen.

    Sam Sorensen odmah je odbacio takvu mogućnost, ističući da bi to bio presedan u diplomatskoj praksi. Zaboravio je da doda jednu sitnicu: da je presedan u demokratskim evropskim državama da se na saslušanja u Tužilaštvo za organizovani kriminal pozivaju poslanici, zbog neusaglašenih političkih stavova!

    Politička farsa

    Da se radi o političkoj farsi, a ne sprovođenju pravde dokazuje i podatak da od 2005. godine do danas nije izvršeno više od 80 odluka Ustavnog suda BiH, a Tužilaštvo nije mrdnulo prstom.

    Isti slučaj je i sa presudama Evropskog suda za ljudska prava koje je, kao i "SF" presudu, potvrdio Ustavni sud, a godinama su mrtvo slovo na papiru.

    Jedna od njih je povreda prava na imovinu u više predmeta stanova oficira JNA, oduzetih na teritoriji FBiH.

    Tužilaštvo BiH ne zanima njihovo nesprovođenje, kao što ih ne zanima više oko 35. 000 penzionera u Republici Srpskoj i Srbiji koji su penzije zaradili na teritoriji FBiH, ali ona odbija da im ih isplaćuje.

    I ovdje je presudom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju "Karanović protiv BiH" iz 2008. i slučaju "Šekerović i Pašalić protiv BiH" iz 2011. utvrđeno da se neisplaćivanjem penzija u FBiH krše elementarna ljudska i socijalna prava građana na nacionalnoj osnovi.

    Tužilaštvo BiH nije pokrenulo istragu ni u ovom slučaju u kojem su oštećene na hiljade ljudi i budžet jednog entiteta za milijarde maraka i u kojem je N. N. lica više nego lako pronaći.

    Najnovija zloupotreba Tužilaštva BiH u političke svrhe neodoljivo podsjeća na slučaj u kojem je tragična sudbina jednog čovjeka i njegove porodice instrumentalizovana na najbezobrazniji i najnemoralniji način.

    U slučaju Palić Dom za ljudska prava 2000. godine naredio je Republici Srpskoj da sprovede potpunu istragu i utvrdi sudbinu nestalog pukovnika Avde Palića. Potom je bagerima prekopano pola RS, a Avdi Paliću nije bilo traga. Vlada RS je formirala dvije komisije po nalogu OHR-a, odgovorni su se tresli od prijetnji sankcijama i smjenama... A onda... tijelo Avde Palića je u avgustu 2009. godine pronađeno u Centru za identifikaciju u Visokom. Tamo je bilo punih osam godina koliko je prošlo od kada je ekshumirano iz masovne grobnice Gajevi kod Rogatice.

    Svo to vrijeme RS je bila pred sankcijama.

    I sve su prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš. Slučaj Palić je istog časa zaboravljen i niko nije odgovarao zbog toga što je tijelo Avde Palića osam godina ležalo neidentifikovano, a njegova sudbina poslužila za ucjene.

    Nije i neće jer je slučaj Palić, kao i slučaj "SF", bio sredstvo za ostvarenje političkog cilja, a ne za uspostavljanje pravne države.

    A da ima prava i da postoji pravna država ne bi se moglo dogoditi da se Tužilaštvo za organizovani kriminal, istovremeno dok saslušava poslanike zbog nedonošenja političkih odluka, proglašava nenadležnim za 1. 300 granata pronađenih kod Tešnja za koje je SIPA podnijela izvještaj protiv Šemsudina Mehmedovića.

    Ne bi se moglo desiti da gomile predmeta o ratnim zločinima i organizovanom kriminalu godinama kupe prašinu u ladicama Tužilaštva, a da tužilac Čavka pregleda ladice poslanika u Parlamentu BiH.

    Prosto mi žao kako uvijek Čavku izvuku iz rukava kada se radi na specijalnim zadacima. A i sam je priznao da je smijenio nekadašnjeg glavnog tužioca Milorada Barašina kojem je hakovao i-mejl sa kojeg je slao lažne dopise tužiocima i medijima. Čavka je potom kažnjen umanjenjem plate šest mjeseci, ali zadatak je obavio: Barašin je "eliminisan".

    Zato mu je povjeren novi, važan zadatak. Uputstvo je dobio sa iste one adrese sa koje je "odstrijelio" Barašina. Znakovito ili ne, ta i-mejl adresa glasi popushilismoŽgmail.com.
  • jovo_mijatovic - 88879 - 22.02.2014 : Stari - best (0)

    RE: Noćno znojenje


    Nabavite kadulju pa od nje napravite čaj. Treba da bude samo oparena, prelivenu vrelom vodom. Piti jednu šolju prije spavanja.

    Može se koristiti i lavanda, ali kadulja je bolja. Tako kaše knjiga. Probajte!

    Nadam se da će pomoći, jer jedemo kaduljin med. Srećno!
    prepiska - 88823 - 19.02.2014 : Stari Blizoi - best (7)

    Sve se nema a pasulj se jede!


    Prije odprilike tri godine, moja supruga i ja odlučimo da odemo na groblje, da obiđemo grob našeg sina, sahranjenog u jednom mjestu u Republici Srpskoj. Često smo nas dvoje razgovarali i o neimaštini koja je poslije građanskog rata zavladala u bivšoj nam državi Jugoslaviji, a posebno na prostorima nekadašnje Bosne, gdje nam još uvijek živi dio rodbine.

    Govori mi tako žena tako kako su njeni upali u "bezdan", a i ja sam bio svjedok čestih telefonskih razgovora sa njima, i stalno slušao da nemaju ništa i da ne mogu preživjeti. Pa mi je žena često govorila o tome, kako bi me lakše pridobila i unijela u mene neku samilost prema toj svojoj rodbini. Ženska politika!

    Da bih se ja udobrio, govori mi kako bi eto mi, trebali da materijalno pomonemo toj njenoj rodbini, bezbeli u novcu. Slušam moju suprugu kako mi mudro priča priču kao malom djetetu, pa će mi na kraju reći:

  • "Šta ti Stari misliš o ovome što ja govorim?" - priupita ona.

  • "Ništa ne mislim. Ako imaš, ti pošalji!" - rekoh joj.

    Slušajući česte žalopojke znam i ja zbog čega su došli u takvo stanje, ali ne baš sve. To je stanje, kome su oni sami sebi doprinjeli. Mislio sam tada na osnovu njihove kuknjave preko telefona, da stvarno nemaju, jer joj je jedan od članova te njene rodbine stalno govorio da su se zadužili do Boga, pa i kod drugih toliko, da je čak "prijetio" da će se ubiti.

    Kaže da ne može više izdržati zbog dugova koje imaju prema drugima ljudima i djeci koja se školuju. Djeca su studenti, jedno je na početku, a drugo na završetku studija. Znam da će mi žena reći da ja to uradim, da pošaljem novac toj njenoj rodbini. Sve mi je to bilo sumnjivo jer sam kasnije doznao još neke pojedinosti o njima.

    Ništa više ne govorimo žena i ja, već Boga mi ja na poštu i posla moju čitavu penziju. Nema govora o vraćanju novca! To je da se spasi život, a sramota bi bila da tražimo povrat novca, ako već pomažemo.

    Ali ja sam bio još više radoznao šta je po srijedi kod te ženine rodbine. Jer ja nisam mogao da čujem sve iz telefonske slušalice kad razgovaraju. I saznao sam da su bili izloženi veoma teškoj muci.

    Dođe vrijeme da krenemo prema mjestu gdje nam je sin sahranjen. I stigosmo da obiđemo grob našeg sina na čijem se spomeniku vide dobre crne masnice kao da ih je neko crtao grafitnom olovkom, a nije. Ružno gledati. Žena mi reče da to naš sin nije zaslužio, nego da izradimo novi spomenik dostojan našem sinu. Dogovorili smo se da ćemo nešto uraditi. Obiđosmo cijelo groblje baš zbog spomenika, a onda i još neke nama prijatelje i poznanike u tom mjestu.

    Saznavši da smo supruga i ja stigli, njena dva člana "kukujuće" rodbine doletila su sa "golfom 2" prešavši 250 km da nas vide. Bogami lijepo obučeni i uštirkani. Pozdravismo se i izljubismo se a zatim sjedosmo za jedan sto i naručismo nešto od hrane da se jede i bezbeli piće. Jedno pije, druge ne.

    Poslije jela kafa i cigarete ako neko puši. Oni Boga mi puše oboje. Puše neke meni nepoznate cigarete, duže od nekadašnje "Drine" i "Hercegovine". Pogledah malo bolje, ali ne upadaljivo, cijena na kutijama oko 2 KM i malo više. Oboje imaju mobilne telefone. Kući imaju i računar i priključeni su na internet. Ništa ne govorim ni njima a ni mojoj ženi. Razgovoramo o njima i djeci, ali se sve svodi na težak život da bi se priča završila ponovnom prijetnjom o mogućem samoubistvu. Žena ko rod izvadi "nešto" iz svog novčanika da ja ko ne vidim i utrpa im to u ruku. Rastali smo se i otišli na suprotne strane.

    Rastali smo se i otišli na suprotne strane. Ostala je priča koju smo pričali tada.

    Prođe evo skoro i godina, kako sam se po drugi put uputio u mjesto gdje sam prije živio. Posjetio grob našeg sina i vratio se našem prijeratnom mjestu boravka. Gotovo da sam zaboravio na sve te govorancije od prije tri godine, o pomoći kritičnoj porodici. Ali.

    Neki dan reče mi žena da odem kupiti neke namirnice za hranu. Moraš, jer nema niko mlađi, pa da nam oni to kupe. Nema više: Hajde mali kupi to, hajd kupi ono.

    Sad sam ja i mali, mladi i stari.

    Ćušnu mi žena, ne jedan, već dva cekera i bezbeli spisak namirnica i to mi podvuče koje marke da kupim. Nemoj mi ovo, nemoj mi ono. Odoh i kupih sve što mi je napisala i riječima podvukla. Sad treba na autobus nazad kući.

    Dok čekam autobus na stanici koja se nalazi ispred jednog velikog trgovačkog centra, ja zbog provejavanja snijega, čekam u holu centra. Ovde na autobusku stanicu dolaze mnogi autobusi koji se ovde ukrštaju. Ovo mu dođe ko glavna polazna, ali i stanica za presjedanje na druge linije. Na stanicu pristižu autobusi sa oznakama koje govore gdje koji od njih ide, u kom pravcu. A sad je baš vrijeme kada učenici i studenti u većem broju ulaze u hol i čekaju svoje autobuse za nastavak vožnje prema svojim kućama. Gledam svaki od tih učenika i studenata drži u ruci mobilni koji je povezan kablovima sa ušima na glavi. Često nešto čeprkaju po tasterima svojih mobilnih telefona. Nisu to oni mobiteli od ranije. Ovo su sada sa ekranima, pa se smijući dovikuju sa drugima na drugoj strani i još koješta.

    Sve me to vrati u mjesto gdje sam nekad živio i na "kukujuću" rodbinu moje supruge.

    Prošle godine kada smo otišli da posjetimo sinov grob. Čula "rodbina" da smo došli, pa se potrudiše da i oni dođu da nas ko vide. Prvo dođe prava ženina rodbina, a onda dođoše i djeca, studenti. Bezbeli, žena otvorila srce pa se raspilavila gotovo da sve dadne toj svojoj rodbini, da je strpa u svoja njedra. Djeca od ženine rodbine baš kao i ova na autobuskoj stanici gdje čekam autobus, stalno nešto čeprkaju po tasteru svojih mobitela. Vidim da i kod njih nisu stari mobiteli, već sa ekranom. Priupitah jedno od njih:

  • "Koliko uplaćuješ za taj mobilni?"

  • "Najmanja uplata je 2KM." - odgovori mi jedno od njih. Ćutim i ništa ne govorim.

    Jedno od njih, starije, puši kao i otac i majka. Gledam cijenu, a ono skoro pa 3 KM.

    Sve to sabiram, pa dolazim do nekog po meni realnog zaključka, da se troši mnogo na luksuzne stvari, iako kukaju da se nema. Četiri mobitela po minimalno 2 marke dnevno, to mu je 8KM. Jer mnogi, pa ni ova ženina rodbina nisu ni svjesni koliko mobilni telefoni odnose kućnog budžeta svaki dan.

    Ovih dana gledam metež u Sarajevu i još nekim gradovima Federacije. Demostranti nose parole na kojima između ostalog piše : "Mi smo gladni, dajte nam hljeba!" Piše i još mnogo koješta drugo. A među njima sigurno 90% njih nose mobilne telefone u svojim džepovima. Zaboravili ljudi kada se dovikivalo s brda na brdo, da se saopšti što se saopštiti trebalo. Zaboravili ljudi da u skoro svakoj kući postoji telefon. Zaboravili ljudi da odu do komšije kao nekada, pa da ga pozove na kafu, piće.

    Dobro, reći ćete:

  • "Pa to su zastarjela vremena. Ovo je sada novo savremeno doba."

    Jeste, ali to savremeno doba pojede nam sve.

    Sada se sa jedne stolice na drugu ispred tebe šalju SMS poruke u toku nastave u školi, u toku rasprave u skupštinskim organima i tijelima gdje sjede jedni pored drugih. Ali to ne smije čuti neko drugi šta se priča. Zato i imamo kriminala gdje ne smije čuti neko drugi šta se govori. Ono što se dešava na ulicama u Federaciji, to su potpuno smišljene igre.

    Ako imalo imate razuma, možete zaključiti i ko stoji iza demostracija. O čemu se radi možete vidjeti iz suprotnih izjava pojedinih političara i ministara iz istog naroda. Naročito obratite pažnju na izjave poslije skupa sa prestavnikom iz Evrope, gosp. Fileom i vidjećete šta se krije iza demostracija. Nađite jedne novine iz Raške pa ćete vidjeti ko je taj.

    Zamislite samo koliko potroše i ko im je odobrio da ti troškovi korištenja mobitela zaposlenim u državnim institucijama idu na teret javnog budžeta držasvnih institucija?

    Ako hoće da koriste mobitel, ima, ne dobru, već preveliku platu, pa neka plaća, upotrebu mobitela. A u svakoj instituciji postoje telefoni i teleprinteri koji suže za komunikacije. Kad mogu građani da plaćaju svoje korištenje mobitela, mogu i oni.

    Ali narod glup pa glup. Sam sebi stavlja omču oko vrata. Važno je da si u grupi onih koji čeprkaju po tasterima mobilnih telefona, sa onim bogatijim što sjede u organima vlasti. A to što nemaju šta da jedu, to je nešto drugo. To je:

  • "Sve se nema, a pasulj se jede!"

    Međutim, ima ljudi koji nemaju šta da jedu, ali o tome drugi put.

    Pretpostavljam da će ovaj moj članak izazvati neku reakciju kod pojedinih učesnika ovog foruma. Al, ja sam tu!
  • bosna_danas - 88779 - 16.02.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Milorad Dodik: Političke igre oko Bosne


    Dodik: Fond Nataše Kandić finansira proteste u FBiH!
    Politika: 12. 02. 2014.
    Autor: Fonet

    Predsednik Republike Srpske tvrdi da novac za finansiranje protesta ne dolazi direktno u Sarajevo, već se plasira preko kancelarije Fonda iz Beograda, pa se tako stiče utisak da Srbija podržava demonstracije

    BANJALUKA - Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže da se u Bosni i Hercegovini radi o mnogo većim političkim igrama, nego što većina građana može da sagleda.

    Dodik tvrdi da ima proverene podatke da novac za finansiranje protesta u FBiH dolazi iz Fonda Nataše Kandić, i da nije stigao direktno u Sarajevo, nego preko njene kancelarije u Beogradu.

  • "Onda u Sarajevu kažu da proteste podržava Beograd, ali niko ne spominje da iza toga stoji Nataša Kandić", rekao je Dodik.

    Prema njegovim rečima, stranci su nezadovoljni dosadašnjim razvojem situacije u BiH.

  • "RS je stabilna - u njoj je politička situacija redovna i nema ekscesa", ocenio je Dodik i dodao da je Republika Srpska pokazala svoje demokratsko i civilizovano lice koje mnogi ne žele da vide.

  • "Važno je da Republika Srpska ostane mirna i sačuva stabilnost. Mi znamo da ima problema, da je ekonomija u lošem stanju, ne produkuje nova radna mesta, ali kriza je svugde i za vidno poboljšanje potrebno je više godina", rekao je Dodik u emisiji Intervju Radio-televizije Republike Srpske.

    On dodaje da SNSD prihvata predlog opozicionih stranaka u Republici Srpskoj da se održe prevremeni izbori na svim nivoima vlasti u RS, ali bi rezultati izbora u tom slučaju važili do oktobra kada se održavaju opšti izbori u BiH.

    Dodik je ocenio da su protesti u FBiH politički motivisani i da je zahtev za raspisivanjem vanrednih izbora na teritoriji cele BiH neprihvatljiv.

    "Strancima je u interesu da se u javnosti prikaže da su neredi rašireni na celoj teritoriji BiH, bez obzira što se u Banjaluci okupilo svega 20 ljudi na ulici. Ako stranci traže vanredne izbore u BiH, mora biti i vanredna situacija na celoj teritoriji. To u ovom slučaju nije tako", rekao je Dodik.

    On dodaje da isti oni koji su pravili demonstracije zbog matičnog broja, koje su takođe bile politički motivisane, sada protestuju u Sarajevu.
  • komunizam - 88726 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Vidićeš ti šta će biti (2. dio)


    U početku svog predavanja, Vatropir je počeo svoje uvodne riječi o životu i međusobnim odnosima građana u sarajevskim opštinama. A Sarajevo je kao grad imalo pod svojim okriljem deset opština.

  • "Obišao sam dosta gradskih opština, pa evo me i kod vas u vašoj. U nekim opštinama među kojima je i vaša, primjetio sam da su ovde muslimanski građani ugroženi. Da nemaju ista prava kao ostali građani vaše opštine."

    Počeo je Vatropir ovim riječima svoje obraćanje prisutnim slušaocima u kino sali. Samo što je Vatropir izgovorio tu rečenicu, negdje iz sredine sale ustao je sa svoje stolice Đokan. Đokan se veoma glasno i ljutito suprostavio Vatropiru. Nije više dozvolio Vatropiru, da bilo šta kaže, već mu je ogorčeno uputio upozorenje.

    Đokan, čovjek oko šesdesetak i više godina, jedan od učesnika Drugog svjetskog rata, a sada pripadnik službe bezbjednosti, osuo je "paljbu" po Vatropiru, nazivajući ga razaračom bratstva i jedinstva građana našeg mjesta. Svašta mu je izgovorio, da bi mu na kraju još rekao:
  • "Ti si došao ovde s namjerom da raspiruješ mržnju među nama i našim građanima. Građanima koji žive skoro trideset godina u velikoj slozi. Možeš odmah da napustiš ovu salu i otići odavde tamo odakle si došao. Idi tamo onim, koji su te poslali nama, pa njima to pričaj. Reci im da nama takvi ne trebaju da dolaze."

    Vidno ljut i crven, Đokan je verbalno napao Vatropira.

    Nakon Đokana, ustalo je još nekoliko ljudi koji su podržali Đokana i još uputili kritike Vatropiru tako, da Vatropir više nije imao smjelosti da bilo šta kaže, već je uzeo svoju tašnu i brzim korakom izišao na sporedna bočna vrata kino sale. Poslije tog slučaja izišli smo svi iz sale, komentarišući svako na svoj način ovaj ispad Vatropira.

    Nakon ovog slučaja nastali su komentari po našem mjestu i fabrikama. Komentarisalo se nekoliko sedmica, pa i mjeseci. Od tada se više nisam pojavljivao na bilo kojim partijskim ili drugim predavanjima. Jedino sam išao kada bi dolazili poznati jugoslovenski novinari putopisci, ili oni koji često putuju po svijetu zbog svoje profesije. Slušao one koji su imali mnogo toga da nam ispričaju o nepoznatom svijetu, u koji ne odlazimo pa ga zato i ne poznajemo. Posebno sam volio slušati novinarku Daru Janeković, koja je više puta dolazila u fabriku i pričala nam svoje utiske s putovanja po drugim državama. Naročito su interesantne njene priče bile, o državnicima pojedinih zamalja. Bila je puna hvale o egipatskom predsjedniku Anvar al Sadatu.

    PRIJEM UČENIKA

    U proljeće 1987. godine, kada je naš stariji sin završio fakultet, ja sam u svojoj radnoj jedinici bio predsjednik Komisije za radne odnose. Međutim, to mi nije davalo pravo da na osnovu moje uloge u komisiji, zaposlim sina u jednu od fabrika u mom mjestu. Jer kompleks fabrika u našem mjestu, bio je kompleks metalne i vojne industrije, pa samim tim nije bilo potrebe za takvim kadrovima. Jedino je bilo jedno manje odelenje pri jednoj RJ, koje se bavilo nekom manjom gradnjom i dogradnjom, rekonstrukcijom.

    Iz tog vremena i te godine kao predsjedniku komisije, ostao mi je u sjećanju jedan Detalj iz rada komisije koji je imao dodirnih tačaka sa onim prethodnim predavanjima koji će nakon nekoliko godina, otkriti neke već odavno zacrtane namjere ljudi koji su živjeli i radili sa mnom. Koji su bili dobro uvezani s ostalim većim brojem građana, svojih sunarodnika, pa i u višim organima vlasti i politike.

    U krugu fabrika pod okriljem jedne od RO , formirana je Učenička radionica za praktično obrazovanje učenika za radnička zanimanja. Sve do tada učenici su odlazili na obuku u RJ-e i uz majstore bili samo pomatrači jer nisu imali prilike da direktno rade određene stvari na mašinama i uređajima, kako bi nešto naučili.

    Zbog toga su majstori koji su radili na normu, gubili vrijeme u obučavanju učenika. Da ne bi išli po pojedinim RJ-a i bili samo posmatrači kod majstora, oni su sada imali svoju učionicu za praktičnu obuku, koja je bila opremljena sa solidnim mašinskim parkom. Za UR-u određeni su stručni kadrovi kao instruktori, koji su bili različitih metalskih struka, zanimanja i oni su regrutovani iz dvije RJ-e, Alatnice i Pirm-a. Nakon formiranja Učeničke radionice, Radnički savjet na nivou RO, usvjio je Samoupravni sporazum, odluku o obaveznom prijemu jednog broja učenika radničkih zanimanja u RJ-e, po završetku njihovog školovanja. To je važilo za sve RJ-e, koje su imale potrebe za radnicima metalske struke, zanatlijama. A ta potreba bila je ne samo u RJ-a, već u svim fabrikama u našem mjestu. Naročito je bilo potrebno u dvije RJ-e koje su proizvodile alate i mašine.

    Na jednoj od sjednica Radničkog savjeta moje RJ-e, donešena je odluka da se po završetku školske godine, primi pet svršenih učenika iz Učeničke radionice. Odluka je na snazi i samo se čekao završetak školske godine.

    Moja radna jedinica kao jedna od vrlo važnih i značajnih radnih jedinica za proizvodnju svih vrsta alata, kako na nivou UNIS-a i regiona, tako i u Bosni i Hercegovini, imala je tu mogućnost i privilegiju da bira sebi najbolje stručne kadrove, pa i ove iz Učeničke radionice. Tako je bilo i sad u vrijeme kad sam ja predsjednik ove komisije. Ali, u birou u kome sam radio, a radilo nas je osam, šest muškaraca i dvije žene, ponekad bi se znala naći i po flaša ljutog pića. Glavni organizator bio bi Radoslav. On je bio i najstariji po godinama života. Njemu smo pomagali u novcu, ali i u piću i mi ostali. Ali su više pili on i jedan naš drugi radni kolega, Amar. Rakiju bi nam donosio ili po dogovoru odlazio kupovati Janko, koji je rođen na Nišićkoj visoravni, u blizini Olova. Iako se ništa nije smjelo od alkohola unositi u preduzeće, Janko je bio vrlo vješt za to unošenje jer je na ulaznoj kapiji imao nekog poznanika koji ga je propuštao bez kontrole.

    U junu mjesecu 1987. godine, kada su učenici u privredi završili školsku godinu, trebalo je odabrati pet svršenih učenika, koji su završili svoje školovanje razlićitih struka. Znajući da su u UR-i instruktori naši poznanici, ljudi koji su ranije radili u našoj RJ, ja sam kao pedsjednik komisije odlućio da se informišem kod njih dvojice. Obojica su bili dobri strućnjaci u svojim pozivima, dobri drugovi pa i ćlanovi partije. Istina, jedan je statiji od mene oko 10, dok je drugi mlađi od mene isto toliko godina, ali je ovaj mlađi bio vrlo vrlo ozbiljan. Obratio sam se njima dvojici za pomoć, da mi oni predlože svoje najbolje svršene ućenike, koji su završili strugarska, frezaka i brusaćka zanimanja.

    Ni na kraj pameti nije mi bilo, da bih te ućenike birao po nacionalnoj pripadnosti. Pogotovo kad su mi njih dvojica, predložili, po njima pet najboljih svršenih ućenika. Poslije njihovog predloga, ja sam zakazao sjednicu komisije da donesemo odluku o prijemu tih mladića. Na sjednici komisije, obrazložio sam naćin na koji sam se odlućio za odabir i predložio ih za prijem u našu RJ-u. Niko, ama baš niko od ćlanova komisije, a bilo nas je pet, nije stavio ni jednu primjedbu. Zato smo jednoglasno donijeli odluku o prijemu djece. Sve je to lijepo unešeno u zapisnik koji se vodi na svakoj sjednici komisije.

    Sad je trebalo da odluku s imenima mladića odnesem kod sekretarice direktora, da ona otkuca našu odluku koju ću potpisati i dostaviti našem Radničkom savjetu na konačno usvajanje.

    Po završetku sjednice komisije, ostavio sam svesku od zapisnika u ormarić gdje se drži dokumentacija, a onda sam navratio u našu službu. U službi se upravo tada našla jedna boca žestokog pića i to sa mezom od suvog mesa. Od svih u službi, njih dvojica, Radoslav i Amar, bili su u stanju koje je govorilo da su malo ko veseliji, više pričljiviji. Da su, kako se ono govorilo "pod gasom". Kad sam sjeo za radni sto koji se nalazi iza leđa Radoslava i Amara, Amar se okrenu prema meni pa me upita:

  • "A jel jarane, reci ti meni, kako ti vršiš prijem radnika u našu RJ-u?"

    Ja se iznenadih njegovom pitanju, jer znam da je on prije mene bio predsjednik iste ove komisije, pa mu odgovorih:

  • "Pa pobogu, što me to pitaš! Koliko ja znam ti si bio predsjednik ove komisije prije mene. Pa valjda znaš kako se primaju radnici. Drugo, ne vršim ja prijem već komisija od pet članova." - odgovorih Amaru.

  • "Jest jarane, ali ja hoću da znam, kako vi vršite prijem?"

    Ne misleći uopšte zbog čega me to pita i kakav odgovor Amar želi od mene, ja nastavim odgovarati:

  • "Znaš li ti da postoji Samoupravni sporazum na nivou RO, o obavezi prijema svršenih učenika radničkih zanimanja?"

  • "Znam!" - odgovori on.
  • "Znaš li ti, da je naš Radnički savjet donio odluku o obavezi i potrebi za prijemom radne snage?"

  • "Znam!" - ponovo će Amar.

  • "Znaš li ti da na osnovu tog sporazuma i odluke našeg Radničkog savjeta koja nam je proslijđena, imamo obavezu, da izvršimo prijem pet svršenih učenika. Da poslije našeg odabira i donešene odluke, da se ide na konačno usvajanje na naš Radnički savjet?"

  • "Ne, jarane, ne pitam ja tebe to, već kako ti primaš radnu snagu po nacionalnoj pripadnosti?"

    Kad mi je to izgovorio, ja sam se našao u čudu i počeo sam se znojiti od neke nervoze. Kroz mene je prošla jeza od bijesa i gorčine. Nisam ništa odgovorio, već sam ustao i otišao do ormarića u kome se nalazi dokumentacija komisije. Uzeo sam svesku zapisnika i pogledao imena predloženih učenika. Vidim dva strugara muslimanske nacionalnosti, dva frezača hrvatske i jedan metalobrusač srpske nacionalnosti. Bilo mi je laknulo, ali sam sada postao još više ljut i bjesan, pa sam po povratku u službu verbalno napao Amara:

  • "Ne mogu da razumijem da se kod tebe Amare, čovjeka koji je rođen poslije Drugog svjetskog rata, javlja takav nacionalizam u sadašnje vrijeme. Znaš li ti šta si me pitao? Odkud ti to da me pitaš? A ti si još i član Saveza komunista. Hoćeš li da te predložim partijskoj organizaciji na razmatranje?"

    Svi su u službi ćutili i gledali me dok sam mu to govorio. Nije mi ništa odgovorao, ali sam ja zbog toga, zbog njegovog nastupa ostao ljut na njega. Duže vrijeme poslije našeg sukoba, to Amarovo pitanje vrtilo mi se u glavi, ali ja lud pa ne mogu da skontam zašto me je to pitao?

    ISTINA JE U ALKOHOLU

    Još kao mlad dječak slušao sam mnoge priče starijih ljudi. Obično kada nam stariji pričaju kojekakve priče, onda mi mlađi dobro otvorimo uši da čujemo šta to oni pričaju. Tako mi je ostala u sjećanju jedna priča od dobro starijeg čovjeka. Tada nam je stari čiča pričao o mnogim dešavanjima, zgodama i nezgodama u toku njegovog života. Govorio nam je i o tome da se može lako otkriti mnoge tajne pomoću samo jednog pića, pomoću alkohola. Pomoću rakije. Zapamtio sam tako jedan dio te njegove priče:
  • "Ako hoćeš da saznaš i čuješ pravu istinu od sagovornika, šta misli o tebi, tvojima ili o drugima, kakvu ima namjeru prema tebi ili drugome, daj mu da se dobro napije alkoholnog pića. Tad otvori uši i dobro slušaj, pa ćeš čuti sve i saznati pravu istinu. Saznaćeš šta je sve do tada mislio i šta ubuduće misli tvoj sagovornik o tebi i drugima."
    Ova izreka potvrđuje svoje postojanje. Iz ovih kazivanja, može se zaključiti od kada se "igre" igraju.
  • komunizam - 88725 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Vidićeš ti šta će biti (1. dio)


    Željkova istinita priča o ocu i kćerki iz okoline Bratunca me je podstakla da pošaljem moju istinitu priču vezanu za alkohol, ali sam prilikom vađenja tekstova iz knjige pomalo zabrljao, pa evo šaljem ponovo sve što sam mislio poslati. Pozdrav!

    Ako hoćeš da saznaš više nego što znaš ili znao, moraćeš saslušati nekog ko zna više od tebe, školovane. Ali, ponekad treba saslušati i one koji su manje školovani, obrazovaniji, koji su neškolovani. One koji su imali nešto u sebi što su od nekoga čuli, pa su znali i odgovore na dobar dio pitanja iz života drugih ljudi. Od onih koji su nečim nadareni, koji su znali proricati, pretskazati. Proroke.

    Ako hoćeš saznati mnogo više iz bilo koje oblasti ličnog i društvenog života, istorije, nauke i kulture, moraš učiti u školama i ustanovama gdje se to uči, ili pročitati neku stručnu i naučnu knjigu, iz koje ćeš naučiti i saznati više, da bi bio spreman za svoj budući život. Da bi se moglo naslutiti šta se sve može desiti u nadolazećem vremenu i u budućem tvom životu. Neki događaji tokom mog života, ostali su u mom sjećanju dobro i duboko urezani.

    Sada, nakon tridesetak i više proteklih godina, vratih se na početak tih mojih sjećanja.

    Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kao i mnogi mladi ljudi, tako sam i ja bio znatiželjan za mnogo kojekakvih stvari koja su me interesovale. Slušao sam priče mojih radnih kolega, a naročito od onih starijih, školovanijih i stručniji, pametnijih. Išao na razna predavanja, od školskih, stručnih, do onih građanskih i političkih. Političkih jer sam u to vrijeme bio član tada¿nje partije, komunista. A članovi ove partije, jer druge nije ni bilo, bili su obavezni da prisustvuju i slušaju druge, one odozgo iznad, a naročito one iz vrha vlasti i politike.

    Tih sedamdesetih godina u Beogradu je Savezna narodna skupština usvojila Novi Ustav SFR Jugoslavije. Poslije usvojenog Novog Ustava, u na¿em malom mjestu, bilo je kasnije komentara od strane onih iskusnijih, školovanijih i pametniji od mene. Komentari među onim koji su znali i poznavali istoriju jednog, drugog i trećeg naroda. Naroda koji su živjeli u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam bio po strani, još nedorastao tom poznavanju istorije. Iskreno da kažem, ja nisam ni poznavao daleku istoriju bilo kog naroda, nego samo onu kroz koju sam ja prošao i učenje u školi. Jer nisam bio usmjeren u tu oblast, pa nisam pridavao važnost toj dalekoj, pa ni bližoj istoriji. U bližoj istoriji bio sam takoreći živi svjedok kao dijete, onog Drugog i sada kao odrastao, ovog poslednjeg Građanskog rata u našoj nam dotadašnjoj državi i ta mi se istorija urezala duboko u glavu.

    Svako jutro kad odlazim na posao u većini slučajeva zbog mojih dugih koraka, pristizao sam pojedine komšije, prijatelji i poznanike koji krenu ranije, i priključivao se njima idući prema krugu fabrike. Tako je bilo i ovog puta.

    Drugi ili treći dan nakon usvajanja Novog Ustava Jugoslavije, stigao sam dvojicu mojih poznanika. Jedan od njih bio je Vlado. On je stariji od mene nekoliko godina i rođen je negdje na sjeveroistoku Bosne. Ne znam šta su njih dvojica pričali do mog pristizanja, ali kad sam se priključio njima i idući ulicom Đure Salaja, Vlado me pored uobičajenih svakodnevnih jutarnjih pitanja o porodici, upita i ovo:

  • "Jesi li slušo da je usvojen Novi Ustav?"
  • "Nisam.!" - odgovorih mu jer stvarno nisam slušao a ni gledao vijesti na TV.
  • "Što? Šta je bilo?" - priupitah.

  • "Vidjećeš ti šta će biti!" - odgovori mi Vlado bez ijedne dodatne riječi obrazloženja i daljeg komentara.

    Išli smo dalje prema fabrici, a njih dvojica su nastavili priču koju su pričali do mog pristizanja. Slušajući bez interesovanja njihov razgovor o nekim dječijim problemima, dođosmo i do ulaznu kapiju. Stigosmo do prvog raskršća kod malog bazenčića, gdje se nas trojica razdvajamo, ja na lijevu a oni na desnu stranu. Nisam ništa razmišljao o njihovoj priči, a ni Vladinom odgovoru na moje pitanje u vezi Ustava, pa mi je to brzo sišlo s uma. Vrijeme mi je prolazilo, kao i svaki dan, u razmišljanju o mojim ličnim problemima i obavezama, tako da sam gotovo i zaboravio na njegovo pitanje. Ali ono je imalo svoje utemeljenje i značenje.

    DOSTA MI JE VAS SRBA, VAŠEG TAMJANA I SVIJEĆA

    Kao i u mnogim sredinama, tako i u našem malom, ali velikom industrijskom mjestu, bila je ustaljena praksa da se održavaju raznovrsna predavanja. Ona su bila organizovana kako u naselju tako i u fabrikama, a teme su bile iz raznih oblasti, najviše u vezi politike. Predavači su uglavnom bili ljudi iz vrha republičke vlasti ili politike, najčešće iz Gradskog ili Centralnog komiteta SK. Na takva predavanja, a naročito na ona politička, članovi partije u našem mjestu morali su da sa svojim primjerom utiču na ostale sugrađane, kako bi ih privukli da i oni sa njima prisustvuju na zakazanim predavanjima. Trebalo je da na tim predavanjima bude što veći broj slušaoca, da bi što više nas čulo i saznalo, pa i naučilo nešto više. Da se sazna šta se sve dešava u našoj državi i šta o nama misle oni u tuđem svijetu. Da na osnovu predavanja što veći broj građana čuje i nauči nešto novo od predavača koji su u našem mjestu primljeni sa posebnim epitetom. Jer oni su velikani, odozgo s vrha. Sve je to bilo tako, da bi se poslije predavanja vjerovalo u priče ovih "pametnijih" političara i da bi se oni niži komunisti i građani morali ponašati kako ovi gore kažu. Da članovi partije, kao građani moraju biti za primjer nekome drugom, a prije svega svojim sugrađanima.

    Kako sam u to vrijeme bio član Saveza komunista sa desetak i više godina staža i aktivan u društveno-političkim organima i organizacijama, onda sam kao takav bio obavezan da prisustvujem malte ne na svim takvim predavanjima. Predavanjima, koja su se povremeno održavala i za aktiviste u našem mjestu življenja. A u mjestu življenja članovi partije, morali su biti za primjer drugima da bi privukli što veći broj svojih sugrađana, pristalica. Na ta predavanja koja su držali visoki funkcioneri državnih i partijskih organa, bila je obaveza da prisustvuju članovi partije ne samo iz mjesta stanovanja, već i članovi partije koji su radili u fabrikama. Ali članovi partije su trebali svojim djelovanjem da privuku i dio svojih radnih kolega i sugrađana, aktivista iz fabrika. Da sugrađani čuju i slušaju priče onih visokih, misleći da su one svetinja i da nema ništa drugo osim onog što oni kažu.

    Javna predavanja u našem mjestu, održavala bi se uglavnom u kino dvorani Radničkog univerziteta "Moša Pijade". Na predavanjima bili su većinom predavaći uglavnom ljudi iz viših ondašnjih državnih ili partijskih organa, bilo sa gradskog ili republićkog nivoa, Gradskog ili Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Bilo je predavaća i novinara, putopisaca, kao što je novinarka Dara Janeković.

    Od svih tih predavanja koja su održana u na¿em mjestu sedamdesetih i poćetkom osamdesetih godina, ostala su mi u sjećanju dva. Sjećam se ja još mnogih predavanja, ali ova dva su bila pečat ostalim.

    Prvo od ova dva takva predavanja držao je tadašnji član centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine, Zajdur. Prije svakog predavanja, gost-predavač po dolasku u naše mjesto, obično odsjedne prvo u kafe-sali Radničkog univerziteta. Dok čeka da se okupe slušaoci predavanja, domaćin ponudi predavaču da popije kafu ili piće. Kafe salu i foaje kino sale djelio je pregradni zid od portala sa staklom i dvokrilnim prozirnim vratima.

    Malo sam okasnio, ali sam ipak prvo svratio u kafe-salu da vidim, ima li koga poznatog u sali. U kafe-sali u blizini izlaza prema foajeu kino sale, za jednim stolom okupilo se desetak ljudi koji su stajali. Za stolom u okruženju, sjedio je Zajdur. Nisam mogao odmah da ga vidim od ovih okupljenih ljudi, koji su stajali oko njega i stola za kojim je sjedio. Oko stola i njega stajala je grupa ljudi, koji su nešto raspravljali. Među tom grupom stajao je i Mile. Ne znam šta je bio predmet razgovora, o čemu se razgovaralo prije mog dolaska do te grupe. Ali je već bilo i vrijeme da se ulazi u kino salu gdje će se održati predavanje. U tom momentu Zajdur je ustajući sa stolice nekome iz te grupe rekao:

  • "Dosta mi je više vas Srba i vašeg tamjana i svijeća."

    Čuvši šta reče, bio sam kao čovjek ali i kao mladi komunista potpuno iznenađen tom njegovom izgovorenom rečenicom. Izgovorenoj i sigurno upućenoj nekome od Srba, koji su stajali u grupi okupljeni i okruženi oko njega. Takvom njegovom odgovoru nekome iz grupe oko njega, jedino se suprostavio Mile rekavši:

  • "Ja druže Zajdure nisam očekivao od vas, jednog visokog člana partije i to još člana Centralnog komiteta, da tako otvoreno kažete da mrzite Srbe."

    Zajdur je pomičući stolicu da može izići iza stola gdje je sjedio, krenuo prema foajeu kino-sale i samo odmahnuo rukom, ne okretajući se prema onome ko mu je uputio prigovor.

    Ja se našao u čudu kad sam čuo da tako nešto može da kaže jedan član Centralnog komiteta Saveza komunista. Partije, čija je vodilja bila "čuvanje bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti Jugoslavije." Iz grupe koja je bila oko stola i Zajdura, većina njih ostala je i dalje za stolom začuđeno komentarišući Zajdurov neprijateljski istup prema Srbima.

    Poslije takvog istupa jednog visokog partijskog funkcionera, grupa koja je ostala za stolom i ja s njima, nismo htjeli ulaziti u kino-salu na predavanje. Tad sam se zapitao kako je moguće da taj Zajdur bude član Centralnog komiteta Saveza komunista? Partije koja je bila oličenje bratstva i jedinstva. Da li uopšte znaju drugi članovi Centralnog komiteta za njegovo djelovanje po pojedinim mjestima u koja odlazi? Zajdureva rečenica kružila je po fabrici i po našem mjestu duže vremena, ali niko nije, ili nije smio pridavati važnost njegovom ispadu. Jer, on je član Centralnog komiteta i može da govori šta on hoće. Njemu i sličnim njemu, nije se smijelo reći ništa. Njega treba slušati kad govori bez obzira šta govori. Vjerovatno je to neko prihvatio sa odobravanjem, ali mislim da većina Srba koji su to čuli i saznali, nije. Jer se direktno odnosila na njih, na Srbe.

    Njegov istup u našem mjestu, kasnije će da se potvrdi sa otvorenim pripremama za još slobodniji i otvoreniji nastup pojedinih "visokih partijskih predavača" iz iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine protiv Srba.

    Ne dugo zatim ponovo je organizovano jedno od predavanja, koje je trebao, a nije uspjelo, da održi jedan malo niži političar Vatropir. Vatropir je u to vrijeme bio član Gradskog komiteta SK, Sarajevo. Ponovo predavanje u istoj kino sali. Istina, nije nas bilo mnogo kao kod Zajdura, vjerovatno zbog Zajdura, ali nas je bilo prilično.
  • jovo_mijatovic - 88701 - 13.02.2014 : Stari Blizo - best (0)

    RE: Rak dojke


    Poštovana,

    Pokušajte pronaći knjigu "Zdravlje iz Božije Ljekarne" od autora Maria Treben, koja je inače Austrijanka. Ukoliko hoćete da prevedete, možete to uraditi približno na "Googe prevodilac."

    Ja vam predlažem iz ove knjige: NEVEN - lat. Calendula officinali i to Nevenovu mast. Pazite, ne Nevenovu kremu, nego isključivo Nevenovu mast. Sve o ovoj biljci i njenom dobrotvornom djelovanju, na svim jezicima, možete naći na internetu. Evo ja vam šajljem kako možete doći do Marie i lijeka. Knjiga postoji i na sajtu SCRBID.

    Pozdrav Stari.
    bosna_danas - 88677 - 12.02.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Došle


    Danas se sjetim vremena iz početka sedamdesetih godina, kada sam, sastajući se sa mojim komšijama, pričali kojekakve dogodovštine iz do tada proteklog života. Svaki novi događaj iznosili bi na skupu kada bi se sastali. Ponekad bi bilo i u stanovima. To smo obavezno radili uz kafu i koju čašicu pića.

    Najčešće smo se okupljali u vrijeme vikenda jer tada nismo imali vozila, a pogotovo ne vikendice pa da se odlazi iz naselja u kome smo živjeli. Često bi se sastajali ispred zgrade ili jednom parkiću u blizini naše zgrade.

    Jedan od mojih komšija, Bog dušu da mu prosti jer su njega i njegovog sina ubili muslimani u njihovom stanu na Dobrinji, mi je pričao nam je tada, kako ga je jedan stari Sarajlija pitao:

  • "Odakle si ti?"

    Moj komšija mu je odgovorio:

  • "Iz Sarajeva"

  • "A gdje si rođen?" - opet upita Sarajlija.

  • "U blizini Dervente!" - odgovorio je moj komšija.

  • "E, nisi ti Sarajlija! Ti si došlo, došljak.

  • "Pa kako da nisam Sarajlija, kada ovdje živim već dvadeset i neku godinu, a moja djeca, sin i kćerka, su rođeni u porodilištu na Koševu?" - priupita moj komšija.

  • "E, da znaš, da će tvoje peto koljeno, tek onda biti iz Sarajeva!"

    Čudio se moj komšija priči starog Sarajlije, pa mu reče:

  • "Ne razumijem to nikako!"
  • "Ne, ne. Nisi ti Sarajlija jer nisi naučio sve naše marifetluke!" - reče mu stari Sarajlija.

    E, zašto pomenuh ovu kratku priču? Pomenuh je zbog riječi "došlo" i "peto koljeno." Gledajući reportaže o ovosadašnjim dešavanjima u gradovima Federacije, ako imate samo malo smisla, možete sastaviti rebus, vidjećete o čemu se radi.

    Jedan je "došlo" a drugi kao domaći, a oba su "došle". Sjećate li se dvojice "Ćela", vođa onih poznatih sarajevskih kriminalnih grupa. I jedan i drugi po starom Sarajliji su "došle". Jedan je rođen u Sarajevu, ali nije iz Sarajeva. Drugi je pravi "došlo." Pošto su obojica završila onako kako su završili, jer narodna kaže: "Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada", sada su na osnovu ovih ujdurmi u Federaciji na površinu izašle prave skrivene vođe pomenutih grupa i to baš "došle", naslednici "duo Ćela" koji su zbog svojih istupa u javnosti kao vođe sarajevskih kriminalnih grupa završili onako kako su zaradili. E šta će biti sa ovim "došlama" to vam ne mogu reći.

    Pročitajte u sarajevskoj štampi duele između "došla," čelnika dvije politike u Federaciji ko su bili povezani sa vođama "Ćela!"

    Srbi, pamet u glavu. Ne nasjedajte pričama iz Federacije.
  • bosna_danas - 88567 - 07.02.2014 : Stari Blizo - best (5)

    Muslimani hoće da vrate ustav iz 1992. godine


    Poslije ove ujdurme u Tuzli, danas u Sarajevu i još nekim gradovima Federacije, javi nam se sa vrlo poučnom porukom ovaj profesor koji nam predočava šta se krije iza ujdurme u Federaciji.
    Već sam pročitao u "Avazu" (a gdje bi drugdje i pročitao) da samo Radončić može biti neko.

    Dakle ovo je skrivalica-vodilica i mi Srbi ne trčimo tamo gdje će nas đavo dočekati. Ovo su veoma opasne igre u Federaciji.

    Prof. Vranješ: POKRETAČI PROTESTA ZA POVRATAK USTAVA IZ 1992.
    Srna - 07. 02. 2014. godine

    BANJALUKA - Protesti u Federaciji BiH ne mogu da se prenesu na nivo čitave BiH jer ih je pokrenula organizacija "Udar", čiji se politički program zasniva na povratku ustava Republike BiH iz 1992, ocijenio je za Srnu profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Vranješ.

    "Oni ('Udar') doslovno smatraju da legalno izabrana vlast na sva tri nivoa, odnosno među sva tri konstitutivna naroda, treba da bude zbačena ovim tzv. nenasilnim metodama, jer ovo su tipične tzv. šarpovske metode koje smo vidjeli u 'obojenim' revolucijama", istakao je Vranješ.

    Prema njegovim riječima, njihova osnovna koncepcija je da se izazove anarhija, gdje je potrebno, manje ili više nasilno, srušiti postojeći politički sistem BiH, koji oni doslovno osporavaju i smatraju da je nametnut, baziran na ustavu kojeg ne priznaju i da je neophodno vratiti ustav Republike BiH iz 1992.

  • "Oni pozivaju Srbe i Hrvate da im se pri tome pridruže i da se na taj način oslobode nečega što je sada trenutno stanje koje je jednako teško za sva tri naroda", naveo je Vranješ.

    On je rekao da je to potpuno sporna i paradoksalna situacija, jer se Srbi, doslovno, pozivaju da priznaju referendum, održan 1. marta 1992.

  • "To je, ustvari, idejna postavka kompletnog ovog protesta, a onda se putem 'Fejsbuka' pokušavaju pozvati Srbi da izađu, ruše i bacaju kamenje po Banjaluci, navodno sa istim motivima", rekao je Vranješ.

    On je istakao da, ko god je to organizovao i smislio, dobro ne poznaje BiH, niti političke i društvene odnose u BiH, "jer nisu isti prioriteti, niti isti problemi mogu da vežu sva tri konstitutivna naroda".

    Prema njegovim riječima, u situaciji u kojoj "BiH (ratnom komandantu muslimanskih snaga u Srebrenici) Naseru Oriću i generalu (Vojske Republike Srpske) Manojlu Milovanoviću daje različit status, neka građanska incijativa poziva Srbe da se odreknu Republike Srpske i okrenu se ustavu Republike BiH".

  • "Neko tamo piše na 'Fejsbuku' da treba da se sruše entiteti, da nestanu kantoni, da imamo samo jednog predsjednika i da po principu 'jedan čovjek jedan glas' bude uređena BiH", rekao je Vranješ.

    On je naglasio da se u tome krije totalni paradoks.

  • "U čitavoj Republici Srpskoj nema više od 40-50 ljudi koji bi se mogli identifikovati sa takvim programom koji je proklamovala organizacija 'Udar' i sada koriste društvene mreže da to propagiraju", kaže Vranješ.

    On je rekao da se sa njima mogu identifikovati u Tuzli, ali da u Banjaluci, ili bilo gdje u Republici Srpskoj te ideje ne mogu da prođu.
  • jezik - 88265 - 20.01.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Po šumama i gorama i visokim školama - dativ


    E, moj prijatelju Rade.
    Tvoje ime vrati me,
    u one naše dječije dane.
    Vrati me i u naše selo
    među djecu, našu "petrinjčad"
    I u školu našu, među onu,
    gradsku "kostajničad"
    Sjetih se Bukvara al' i
    slova Kardžića Vuka
    Što nam brate u školi
    zadavaše mnogo muka
    A znaš i sam da smo se često
    ne od Vuka, već od vukova krili
    Kad smo bosonozi u šumi
    pod kestenovima bili
    Nismo tada čuli ni
    šta su smreka, bor ni vita jela
    Jer nam je u selu rasla samo,
    vrba, kesten i breza bijela,
    Htjedoh Rade nešto,
    da napišem o tebi.
    Nešto iz onih dječiji dana.
    Al' ti dadoše drugo ime,
    pa sada radije ne bi'.
    Promjeniše ti ime Rade
    bez crkve, popa i krštenoga kuma
    Pa ni sam ne znam šta ću
    jer ostadoh bez razuma.
    Spomenuh ti jednom ime
    Da se sjetim na neke stvari,
    A oni u glas ko jedan viču,
    Ovo nam zabrljo, neki Stari
    Kažu oni sa "visokom" školom
    ispod smreke, bora i jele
    Da smo i mi kupovali diplome
    ispod vrbe i breze bijele
    Da smo šumu sjekli i
    Vozili je nekom tamo daleko
    Samo da bi onaj papir
    o našoj "visokoj" školi,
    što brže i lakše steko.
    A znaju oni dobro
    da je to nemoguće bilo
    da to danas "visoke jele" rade,
    jer onaj koji nema obraza,
    taj nam šumu krade.
    Al' nađe se novi Vuk
    te im udari pečate prave
    vrlo glasno reče njima
    da se više ne pojave.
    srpska - 88229 - 17.01.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Potresna sudbina Banjalučanke


    Primorana da čisti iako je inženjer.
    Piše: Dragan Sladojević

    BANJALUKA - Prinuđena sam da zarađujem čisteći kuće i kancelarije, iako sam završila Građevinski fakultet, naučila više jezika te stekla brojne priznate sertifikate i diplome, kao i informatičke vještine. Bude dana kada ne znam šta ću jesti. Sve što želim jeste da pronađem posao.

    Započela je tako svoju potresnu ispovijest "Nezavisnim" Jelena Mišlić (31) iz Banjaluke, inženjer građevinarstva i kćerka poginulog borca.

    Nije ovu skromnu djevojku još od rane mladosti život mazio, ali je uspjela da stekne fakultetsku diplomu te nauči engleski i njemački jezik, a kako kaže, može da se posluži i španskim i turskim. Samostalno je savladala i znanje iz brojnih programa na računaru.

  • "Zbog rata, 1991. godine zajedno s porodicom napustila sam Daruvar. Nakon što smo bili u jednom izbjegličkom kampu, zamijenili smo imovinu u Hrvatskoj i doselili se u Banjaluku. Informaciju da je moj otac nestao u akciji "Bljesak" dobili smo 1995, a 17 godina kasnije smo saznali da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici", prisjeća se ona.

    Jedini izlaz iz situacije u kojoj su se tada našli Jelena, njena majka te šest godina mlađi brat bilo je školovanje. I pored teške situacije, kaže, završila je osnovnu, pa srednju geodetsku školu, a potom i fakultet, te položila stručni ispit.

  • "Trnovit put prošla sam u tuđim pocijepanim patikama i iznošenoj garderobi. Izučavala sam sve što mi je palo u šake, nadajući se sigurnoj budućnosti. Obišla sam mnoge međunarodne kongrese građevinarstva, upoznala se s radom vodećih evropskih kompanija, dobila priznate sertifikate i diplome. Priznate, ali ne u mojoj zemlji", požalila nam se ona.

    Najveća joj je želja da se zaposli u struci, što nije uspjela, iako je pokucala na mnoga vrata i najčešće dobijala odgovor "vidjećemo".

  • "Nema gdje nisam tražila posao. Uđem, na primjer, u firmu i dočeka me sekretarica koja lakira nokte i ne pogleda me čestito, već mi kaže samo: "Ostavite papire na pult, javićemo ako šta bude." Ko zna, ti papiri su možda završili u korpi za otpatke", priča Jelena svoje noćne more.

    Uspjela je, dodaje, da odradi pripravnički staž, ali od tada nema uspjeha. Zarađivala je i još zarađuje na razne načine.

  • "Pravila sam kolače, ukrašavala torte, davala instrukcije studentima, čistila i još čistim pojedine kuće, kancelarije. Prodajem i neke stvarčice preko eBaya kako bih se prehranila", naglašava ova Banjalučanka i dodaje da bi, kada bi pronašla posao u struci, "radila za pet radnika".

    Bespomoćna Jelena priča, da bude dana kada ni sama ne zna šta će jesti.

  • "Na birou sam, a uz to prisiljena sam da vučem za rukav one koji me ni u oči ne gledaju, koji trčeći po hodnicima bježe od mene, te krišom na hodniku uzimaju moje podatke i sakrivajući pogled u njedra obećavaju da će učiniti šta je u njihovoj moći. Na kraju mi kažu da su nemoćni i dođe mi da ih upitam "Da li ja vama mogu nekako pomoći"", ističe ona.
  • jezik - 88208 - 16.01.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Odgovor Radu, dativ i još pomalo


    Bože, čiji li je ovo jezik, o kome govori "La Serb" pod brojem 88167 od 15. januara 2014. godine? Vjerujte mi da sam se toliko smijao, da su mi suze pošle na oči. Žena me pita:

  • "Šta ti je, jesi li ti pri sebi? Kome se to tako slatko smiješ, a ja te gledam svaki dan stalno namrguđenog."

    Morao sam joj pročitati zbog čega se smijem:

  • "Profesorica je objasnila kako se gradi DATIV, a vi "sarajčad" i niste "vispremni" u toj oblasti."

    Ali prije nego što ću postaviti jedno pitanje da kažem da stvarno nisam mislio da provociram nikoga na ovoj stranici, pa ni one koji se bave gramatikom, kada sam u prvom svom javljanju u vezi onog "Odgovor Radu", već sam iskreno potražio savjet od onih koji se bave tim poslom u svojoj profesiji - gramatikom. Ovo sam primjetio u dva, tri teksta koji su se suprostavljali jedni drugim u vezi, vjerovatno kadrova u školi na Sokocu.

    Dragi moji profesori,
    Davno je prošlo vrijeme kada sam ja završio osnovnu školu i moram da vam kažem da sam gotovo i zaboravio mnogo čega. Mnogi od vas, a možda i vaši roditelji, nisu bili rođeni u to vrijeme. Ja se ne stidim zbog toga što ne znam i što sam pitao. Nije sramota ne znati. Sramota je znati a ne kazati. Ima ona narodna koja kaže da se čovjek uči dok je živ. Zbog toga, ja vas iskreno molim da mi odgovorite! Imam dvojicu bližnjih rođaka koji se zovu Rade. Jedan od njih ima i sestru kojoj je ime Rada. Živimo u istom mjestu. Jedan od njih dođe kod mene i ja mu dadoh nešto da uruči svojoj sestri i onom drugom svom imenjaku?

    Hvala vam na pažnji i odgovoru. A vi na Sokocu nemoj te se svađati, sramota je.

    Pozdravljam vas sve, Stari
  • sarajevo - 87558 - 08.12.2013 : Stari Blizo - best (1)

    Pogled na Sarajevo iz šerijatske budućnosti - 2030. godina (2. dio)


    U narednih nekoliko godina u sarajevskom emiratu donijet će se brojni užasni, anticivilizacijski zakoni kojima su ukinute naše slobode i elementarna ljudska prava, zakoni koji su nam oduzeli dostojanstvo i pretvorili nas u roblje novog šerijatskog poretka... Ukinute su sve političke stranke, a kompletna rukovodstva SDA, SDP-a i ostalih starih stranaka su privedena; šerijat je postao vrhovni zakon; doneseni su zakoni o propisnom odijevanju čije kršenje donosi drakonske novčane kazne. Zabranjeni su: alkohol (kazna bičovanje i do 20 godina zatvora), homoseksualizam (kazna: vješanje, kamenovanje ili presijecanje mačem), lake droge (kazna: vješanje), pornografija (kazna: bičevanje), blud i preljub (kazna: kamenovanje), preobraćenje s islama na drugu religiju (kazna: smrt)...

    Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

    Danas, kao bivši novinar, bivši zatvorenih, politički disident i osoba osuđena da životari na margini društva, dok se sjećam Sarajeva što je nekad bilo, gledam te novoizgrađene bulevare i tu gomilu staklenih zgradurina koje se izdižu pod oblake, i koje, dok lažno svjedoče o ekonomskoj snazi našeg grada i njegovom napretku, u svojoj nutrini kriju stravičnu sudbinu jednog varvarskog društva vođenog demonskim ljudima koji su nam skrojili zastrašujuće zakone protiv kojih uljuđena zapadna civilizacija mora svim sredstvima da se bori. A neće, jer su pokazali da im ispod političkih proklamacija do ove zemlje i njene sudbine nije stalo, i da od pitanja naših sloboda i dostojanstva im je daleko preče upravo postojanje jednog takvog civilizacijskog rugla u kojem će i njihova elita moći da pere svoj prljavi novac, tu prokletinju zbog koje smo pristali da jedna zloćudna ideologija uništi naš grad i nova rasa osvoji našu zemlju, dok širina naših novih ulica i visina građevina prikrivaju istinsku bijedu, kako finansijsku tako i duhovnu, većine naših stanovnika koji su prinuđeni raditi za svoje strane gospodare.

    Ako ovo djelo čitate, znajte da je uspjelo biti iznešeno iz mog Sarajeva kojeg više nema, jer od njega je ostala samo evropska crna mrlja mračnjaštva i beznađa, a moje tijelo danas ili je bačeno u tamnicu zbog zabranjenih riječi, ili nekud svijetom luta kao apatrid. Duše ionako više nemam, jer je izgorila zajedno s dušom mog grada.

    Eh, Fahro i Mile, kakvi ste samo vizionari bili!
    bosna_danas - 87059 - 21.10.2013 : Stari Blizo - best (1)

    Prof. Spahić: NOVI RAT U BOSNI VEĆ JE PRIPREMLJEN


    Kako koji dan odmiče od rata, ovaj sarajevski naučnik, politolog, sve slobodnije izlazi u javnost sa mnogim istinama koje svi u Sarajevu znaju, o početku rata i stanju u sadašnjoj ne državi, nekadašnjoj Bosni i Hercegovini, ali neće i ne smiju da kažu.

    Prof. Spahić: NOVI RAT U BOSNI VEĆ JE PRIPREMLJEN

    Rat je bio projektovan spolja, a i novi je već pripremljen. Nikakvog razloga nije bilo ovdje da se koljemo, kaže ugledni profesor.

    Mi smo bure baruta i samo se čeka kada će se fitilj zapaliti. Sve se forsira na priči "Koliko su oni vas u Srebrenici pobili?! Osam hiljada! Evo sad vi njih 28. 000 pobijte i zato se ovi neki već pripremaju. Rata će biti samo je pitanje vremena, uvjeren je profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Besim Spahić.

    Ovaj rat je apsolutno insceniran i projektovan izvana. Nikakvog razloga nije bilo ovdje da se koljemo. Istorija nas je uništila, jer Jugoslavija nije imala zajedničku istoriju. Slovenija je, iako je u EU, propala jer već ima 27 procenata nezaposlenih, a Hrvatska čim uđe u EU odmah će za pet procenata povećati nezaposlenost i pet puta će sve poskupjeti. To je vitalni nacionalni interes koji se svodi na čisti reket.

    Profesor Spahić kaže da nema "n" od nauke u kakvom je stanju BiH, jer smo mi samo dio međunarodnog projekta. "Međunarodna zajednica je sve isplanirala i poslala OHR i visokog predstavnika ovamo da bude tako kako im odgovara", smatra Spahić. "Situacija u BiH danas je nikakva. Države nema. Narod nije narod, ma koliko bio u nekim entitetima, koliko god se zvao ovako ili onako. Država koja nema svoje ekonomije i cilja osim da prosi i čeka, ne može opstati. Hrvati čekaju da im pomognu braća iz Hrvatske, muslimani - Bošnjaci da će im pomoći islamske zemlje. Srbi opet misle da će nas braća Rusi usrećiti kao što su nas kroz cijelu istoriju, odnosno istoriju usrećivali. Ekonomija to je trošenje i prodavanje duše, odnosno odricanje od autohtone autentičnosti. Na djelu je strankokratija, partiokratija kojoj nije stalo da država funkcioniše. Samo vlada borba za vlast. Pokrali su sve i vladaju tajkuni - oni koji su se obogatili ne svojim znanjem ne svojim imanjem, šparanjem i štednjom, nego privrženošću vladarima koje su smjenjivali i kojima su pomagali da dođu na vlast da bi se ogrebali", rekao je Spahić.

    Upitan, da li je BiH zemlja loših ljudi, Spahić je rekao da smo se "sami odrekli da pravimo svoju budućnost". "Turci su Bosnu podijelili na bosanski i hercegovački i sandžački pašaluk i od tada se nikada više nije sastavila, ali muslimani to ne vide. Samo čujete -- sve što je tursko dobro je. Najvažnije je da navijamo za tursku reprezentaciju kada igra protiv Hrvatske, a u Hrvatskoj reprezentaciji 85 procenata fudbalera je iz Bosne", izjavio je profesor.

    Poglavare vjerskih zajednica je okarakterisao sljedećim riječima: "Vjerski poglavari, koji bi trebalo da budu sukus morala, ćute, a ko ćuti slaže se. Ne ograđuju se od onih hodža što siluju djevojčice, od onih sveštenika i popova koji siluju dječake i djevojčice. Vjerske institucije su najveći agenti podjele naroda. Mi smo u suštini niko i ništa šačica jada - tri i po miliona kojima se potkusuruje velika svjetska politika velikih svjetskih arhitekata koji su nam dali zadatak da se pobijemo puškom da oni ne prljaju ruke. Oni nam daju logistiku. Puljić dobija kardinalsku titulu na početku raspada Jugoslavije i čim je dobio titulu kardinala vratio se i rekao nikada katoličanstvo ni Hrvatstvo nije bilo ugroženije u BiH. Volim religiju više nego svoju domovinu. Žene nam se pokrivaju - to je katastrofa. Mi smo već propali. Naša djeca su već propala, jer im je propala budućnost i jer su ljudi bez domovine. Cerić je niko i ništa. Petlja se u politiku i određuje ko će biti biran. Šalje fašističke prijeteće poruke i radi to što radi".
    bosna_komentari - 87041 - 20.10.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Kakvu Bosnu trebamo?


    'Propali smo kao ljudi: Neću Svjetsko prvenstvo, hoću budućnost

    Večeras je pobijedila Bosna i Hercegovina i konačno idemo na svjetsko prvenstvo. Lijepo je znati da su momci koji predstavljaju našu državu uspješni i čestitam im na trudu. Večeras je hiljade ljudi na ulicama Bosne i Hercegovine i proslavlja pobjedu Zmajeva. I dijaspora je na nogama, naravno, jedino u ovakvim momentima se dijasporci osjećaju kao Bosanci i Hercegovci. Volim vidjeti sretne ljude na ulicama, čak sam na trenutak pomislila kako imamo šansu da postanemo sretna i zadovoljna država, s obzirom da se držim toga da žza sreću ne treba puno'. Ali, brzo sam se spustila na zemlju.

    Danas, 15. oktobra, smo dobili vijest da je naša heroina Belmina Ibrišević izgubila svoju bitku za život. Belmina, mala borkinja koja je živjela svega par mjeseci, ali je za svoga života ostavila dubok trag u Bosnu i Hercegovinu. Digla je čitavo (?) dobro, ne baš čitavo, ali je digla sve osvještene stanovnike Sarajeva (i šire) na noge (sve kad zbrojiš, šaka jada).

    Gledam svu tu količinu energije večeras na ulicama, nasilne radosti, pitam se gdje je sav taj patriotizam bio kada smo trebali STVARNO da se borimo za našu djecu i našu zemlju? I na isti dan (da se ne bi neko slučajno zamislio i pitao ko nam ubija djecu) portali pišu 'protesti su urodili plodom'. I nevjerovatno mi je da jedan 'ozbiljan' portal prenese vijest (a odgovorno tvrdim da to nije jedina vijest u kojoj pišu apsolutne laži) da je vlada izglasala Zakon o jedinstvenom matičnom broju, još više me je šokirala činjenica da u to SVI zaista i vjeruju. E pa, dragi moji, JMBG prestaje važiti 6. decembra i sve bebe rođene nakon tog datuma će biti žrtve sistema, baš kao što je to bila i Belmina.

    'Propali smo kao ljudi'

    Pitam se koliko smo propali kao ljudi kada nas smrt Belmine i Berine ne može natjerati da izađemo na ulice da konačno uzmemo svoje živote u svoje ruke i donesemo promjene, zajedno, ali nas fudbal itekako spaja. Gdje su nestali oni Bosanci i Hercegovci koji ne pričaju o ljubavi prema Bosni, već je vole? I ne, kada kažem 'ljubav prema Bosni', ne mislim na zapišanu teritoriju (bilo da se ograničavate na Federaciju ili čitavu Bosnu) već na čitav region. Ili ipak, čitav svijet. Jer za mene Bosna jeste čitav svijet!

    Isto tako, za mene pobjeda ne znači privremeni matični broj. Smanjenje penzija. Sklapanje pakta sa MMFom i Svjetskom bankom. Upucan pas na Breki. Napadanje LGBT osoba od strane huligana koji su duboko u svojoj duši velike kukavice koje ne mogu napraviti nikakve promjene za ovo društvo, svjesni su da ne mogu korak naprijed, stoga žele povući čitavo društvo nazad, vratiti ga u srednji vijek, jer znaju da se samo u primitivnim sredinama toleriše njihovo ponašanje. Za mene nije pobjeda ni izgradnja novih zatvora, znam da se pravi kriminalci ne nalaze u njima, jer je ključ zatvora u njihovim rukama. Svastike na zidovima. Da li je Bosna pobijedila zato što poslanici i delegati koji su ubili Belminu naplaćuju svoju odvojenost od porodice, a i posjete njima? Kupuju nove automobile, planiraju dodatna zapošljavanja i plate nakon isteka mandata, dok na svakom ćošku srećem ljude koji ne znaju kako će sutra nabaviti 1, 00 KM za hljeb (BUKVALNO). Napadi na novinare od strane direktora autoputeva i članova vodećih partija. Komentari zastupnice SNSD-a u Parlamentu koji ne priliče nikome. Video nadzor na svakom koraku. Činjenica da svaka četvrta žena u BiH preživljava trpi batine. Zatvoreni Muzej i 7 ljudi na obilježavanju godišnjice zatvaranja Muzeja.

    Kontejneri koje smo postavili ispred Muzeja, a koje niko nije pomakao, nakon 10 dana. Vraćanje seksualnog manijaka na fakultet. Kažnjavanje aktivist/kinja Akcije Građana zbog skidanja nepropisno postavljenih predizbornih plakata na javnim površinama. Mirno gledanje propadanja kulture. Neregularni popis stanovništva. Kriminal i nasilje koji sprovode ljudi na vlasti, a na koje mi šutimo. Ubica Vedrana Puljića na slobodi. Činjenica da BiH ne želi ništa da uradi povodom kažnjavanja ubice. Raspravljanje o uvođenju šintora, dok se godinama ne sprovodi zakon koji su oni sami donijeli. Sve jači osjećaj pripadnosti jednom plemenu i mržnja prema drugom. Nepoznavanje vlastite historije. O jeziku i književnosti da ne pričamo. Promoviranje nasilja nad ženama, koje je sasvim društveno prihvatljivo u BiH. Poruke mira koje na ulici mogu trajati maksimalno dva dana. Neoliberalni Zakon o radu po mjeri MMF-a. Priča o hodži koji je oženio Slavicu i zbog toga zauvijek izgubio mogućnost da radi. Izgradnja hidroelektrana koja uništava prirodne resurse. Uništavanje antifašističkih spomenika. Sporazumi SDA i HDZ-a. Trošenje 2, 59 miliona KM na uvoz flaširane vode u Bosnu, zemlju koja je bogata pitkom vodom. Uništavanje svih zelenih površina i gradnja vjerskih objekata. Ne kažnjavanje zločina iz mržnje. Otvoreni seksistički komentari načelnika Semira Efendića. NVO mafija. Propaganda. Novinarstvo koje širi strah i nacionalizam. Baštinjenje četničkih zločina. Zaboravljanje Mladenke Zadro. Nasilni ispadi ministra Heleza. Ksenofobni natpisi u svakoj ulici. Stadioni koji su poligon za fašizaciju mladih ljudi. Ali se ipak, FTV okrene protiv antifašističkih navijača i prozove ih huliganima. Bavljenjem problema u Siriji, od strane Izetbegovića i Lagumdžije. Uništavanje skvota. Izgradnja spalionice na Stupu. Doček Momčila. Zabranjivanje okupljanja na Trgu BiH. Tuče na sjednici Kantonalnog odbora SDU. Zabranjivanje postavljanja šatorskog naselja ispred Vlade TK radnicima Dite. Deložiranje 100% invalida sa dvoje maloljetne djece (Raiffeisen banka). Nasilničko ponašanje GRASovih revizora, otimanje telefona. Diplome iz BiH koje nisu priznate u Evropi. Dezinformisanje kao sredstvo medijskih manipulatora. Svakodnevne pucnjave u centru grada. Nevidljivost romske zajednice. Policijsko premlaćivanje psihičkih bolesnika na smrt. Trgovina ljudima. Prostitucija. Željko Vulić. Državni teror nad aktivistima. Uništavanje spomen-ploča civilnih žrtava opkoljenog Sarajeva...

    'Ne treba nam Brazil, treba nam edukacija'

    Ne treba nam Brazil, treba nam edukacija. Ne treba nam Brazil da bi svijetu pokazali da Bosnu u boljem svjetlu, potrebno nam je da naši ljudi imaju šta za jesti i da su zdravi. Ne treba nam zabava, treba nam posao od kojeg možemo živjeti. Ne treba nam vlast koja će nam se smijati sa prozora zgrade Parlamenta i govoriti da nas treba poklati, a na proslavi pobjede zajedno sa nama skakati i pjevati 'Ko ne skače mrzi Bosnu' ž, što se mene tiče, ta se gamad može vinuti u nebo.

    Reci te mi da li država čiji parlamentarci naredne godine planiraju potrošiti 1. 055. 000 KM više sredstava nego ove, ukupno 16. 603. 000 KM: 9, 9 miliona KM na bruto plate, 2. 152. 000 KM na naknade zaposlenih, dok je 57, 9% mladih nezaposleno (554 489), treba da slavi?

    Vi koji slavite 'pobjedu' Bosne, trebate se osvrnuti na svoje greške i pokušati mijenjati stvari, za početak krenuti od sebe, ali se vama draža interna i zajedljiva naklapanja i bezopasne kafanske kritike o tuđem radu i akcijama, stoga vam se treba priznati da ste NEPOGREŠIVA BIĆA. I večeras se osjećajte ponosnim Bosnacima. Ja nemam razloga da se ponosim. Ne želim da me jeftini trikovi vlade zavaraju i odvraćaju pažnju od njihovog kriminala. I ne, ja neću na svjetsko prvenstvo. Ja hoću budućnost!




    Idi na stranu - |listaj dalje|