fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

republika_srpska - 91897 - 22.12.2014 : Stari Blizo - best (1)

Koliko treba biti pametan?


Neki dan gledam i slušam izbor nove Vlade Republike Srpske. Među njima nekoliko i novih ministara. Nisam mogao odmah zapamtiti ko su i odakle su.

U štampi nađoh njihova imena i prezimena, kratku biografiju, koje su škole i struke završili, gdje su i šta radili, ali i gdje su rođeni i koje su narodnosti.

Iz ovih podataka koje pročitah, bile su po meni uočljive dvije veoma interesantne. Prva je ona koja govori o zastupljenosti naroda o kojoj ni najveći protivnici Republike Srpske ne mogu ni pomisliti a kamo li nešto izreći na račun toga, imajući u vidu suprotnu stranu koja je čista od drugih. A mešetari s vana po Sarajevu rade li rade svoj posao bez bilo kakvih prepreka.

Jer kako protumačiti one koji su se po nečijoj naredbi i uputama, preko noći izrodili kao "Srbi", samo da ne bi Srbima dali pristup u organe vlasti Federacije BiH.

Dakle, na suprot onim u Sarajevu izgleda da SNSD sa svojim iz koalicije partijama, što se tiše zastupljenosti naroda u državnim organima Republike Srpske, pa i u svojoj Vladi, jedina se pridržava statuta SKJ.

Pored ovog ima nešto drugo, što memi lično zapinje za oko.
Mnogi od vas čuli ste onu narodnu : "Odakle si? Odakle mi je i žena!"

Tako sam i ja većinu svog života proveo u istočnom djelu Republike Srpske, rodnom kraju i zavičaju gdje mi je supruga rođena. Ali nije ni to u pitanju. U pitanju je nešto drugo. Iako sam stopostotni Krajišnik, rođen u jednom selu pored malog gradića kroz koji protiče najljepša rijeka u Evropi, rijeka Una, ne mogu se oteti utisku o velikoj nepravdi prema Istočnom djelu Republike Srpske, ili njenoj polovini od Brčkog pa do Trebinja, baš kad je u pitanju izbor ove nove vlade. Vujerovatno ćete se i vi zapitati zašto?

Pa nakon pregleda ove kratke biografije ministara nameće se pitanje:

Da li u tom Istočnom djelu Republike srpske postoje školovani, obrazovani, stručni i pametni ljudi?

Zašto? Pa evo zašto:

Namjerno nisam htjeo da iznosim imena izabranih ministara, jer to možete i sami da nađete na Gogle, iako i ovo možete naći, ali evo vam podatci o tome gdje su rođeni ministri nove vlade Republike Srpske.

  • 1. Mrkonjić Grad,
  • 2. Bosanski Petrovac,
  • 3. Prnjavor
  • 4. Mrkonjić Grad
  • 5. Brčko
  • 6. Banjaluka
  • 7. Gradiška
  • 8. Teslić
  • 9. Banjaluka
  • 10. Prijedor
  • 11. Brčko
  • 12. Podlugovi
  • 13. Banjaluka
  • 14. Ključ
  • 15. Prnjavor
  • 16. Slavonski Brod.

    I ovaj način izbora vlasti u Republici Srpskoj dolazi do podjela među nama Srbima. Ako se tome doda i prijetnja sa svojim glasovima zbog većine u NS i velike želje čelnika pojedinih koalicionih partija za vođenje željenog ministarstva uslovljavanjem svojih glasova, onda nije teško doći do zaključka kako i šta se radi u organima vlasti.

    Još je nevjerovatnije to što mnogi (zamislite) prijašnji poslanici s prstom u uvu mogu godinu dana da primaju platu koju su primali tokom svog ranijeg mandata, a jadni radnik ostane bez posla i ništa. Ide na ulicu.
  • komentari - 91340 - 08.10.2014 : Stari Blizo - best (5)

    Vjerovanja i olajavanja (2)


    Momak se ponovo oglasi pa priča kako je lagao na njih, oca mu i brata za neke pare i sada ne smije da prođe pored naše radnje. Da ga ja vidim da prolazi ovuda, ja bi ga prebio samo zato što laže i na našu porodicu.

    U priči momak završi sa skeniranjem fotografije. Dadoh mu e-mail na koji treba da pošalje fotografiju.

  • "Moraćete sačekati da vidimo da li je ova osoba primila pošiljku. Za svaki slučaj ja ću sačuvati ovo u kompjuteru, reče momak."

    Kad je sve bilo u redu, upitah momka koliko sam dužan?

  • "Ništa!"
  • "Kako ništa?"
  • "Lijepo, ništa!"

    Malo se nadmudrivasmo, ali djevojka reče:

  • "Kad ste tako uporni i ako vam nije mnogo, onda dvije marke."

    Izvadim deset i pružim djevojci. Ona htjede da mi vrati kusur, ali ja se zahvalim na usluzi, iziđem van i vratim se nazad kod svastike.

    Slušajući momka i njegovu djevojku, koji mi ispričaše priču o "neznancu, bijedniku i sirotanu", dođoh do zaključka kako me je taj "sirotan" kome povjerovah, navukao na tanak led i napravio budalu od mene. Bože, pa kakvi smo to mi ljudi?!

    Kad uporedim ovu priču neznanca, "bijednika i sirotana" sa pričom čiji je autor pod brojem 91205, zaključio sam da su maltene iste.

    Kako i zašto?
    Ali prvo nekoliko narodnih izreka:

  • Ne trčite djeco ispred rude.
  • Prvo dobro ispeci, pa onda reci
  • Koga svrbi taj se češe
  • Napad je najbolja odbrana.
  • Ne laje kera zbog sela, već zbog sebe.
  • Ne valja pljuvati pa onda lizati.

    (Da nebih prepisivao tuđe tekstove kao potkrepljene činjenice, poredao sam to po rednim brojevima. )

    R. broj.

    1) Autor članka 91205 rekao je (prošitajte pažljivo cio članak), da bi u svojoj zadnjoj rečenici istog članka rekao: "P. S. Volio bi čuti vaše komentare i mišljenje o svemu ovome."

    2) U broju 91223 oglasio se autor članka (S. L) sa: (pročitajte pažljivo taj članak i zapamtite).

    3) U broju 91237 oglasio sam se ja, podržavajući članak autora pod R. broj 2. sa širim obrazloženjem, jer je bio u pravu.

    4) U broju 91241 autor pod R. brojem 1 nadjeva meni i R. broju 2, pogrdno ime sa uvredljivim pridjevima, pozivajući u pomoć svoje "prijateljce" pod brojevima 91255 i 91257, da bi im se kasnije pridružio sa provokatorskim uvredama i autor pod brojem 91279.

    To što ste napisali u svojim člancima o meni i R. broju 2. i što ste me uvrijedili, ne samo mene, veći i crkvu, u prvom redu Dabrobosansku Mitropoliju, nazivajući je drugim imenom i prišivajući joj njene nesposobnosti, to je samo vama svojstveno.

    Imajući u vidu da sam čistog obraza dao svoje mišljenje u članku 91237 (jer je traženo mišljenje), ne mogu da shvatim autora pod R. brojem 1, da tako javno nastupa prema meni i R. broju 2.

    Ne zaboravite da je privatni Žiro račun, bio on Devizni ili ne, on je tajni dokument određene osobe i niko ne može imati uvida u stanje tog računa osim vlasnika ili zakonom određene osobe ili organa. Pokušajte prići tuđem računu, pa ćete vidjeti. To vi dobro znate, ali...

    Ako ste ljudi, recite kako pojedinci i u Federaciji i Republici Srpskoj skidaju pare sa društvenih računa (to čitam iz novina s vaših prostora), a da neće sa svog računa. Da li ja lažem?

    Da li je autor pod R. brojem 2 slagao a ja ga podržao, da crkva u Reljevu ima svoj raćun i da nema potrebe za otvaranjem privatnog žiro raćuna na bilo ćije ime. Da nema nikakvih, a kamo li velikih komplikacija, za podizanje novca sa crkvenog raćuna to ste sada i sami osvjedoćili.

    Tebi autore pod brojem 91279, koga i ne poznajem (poznavao sam dvije porodice tvog prezimena), moram da kažem :
    Meni ne treba da šalješ nikakve fotografije i da me provociraš, jer sam ja bio u toj Bogomolji više puta, mnogo prije tvog rođenja. Iz teksta koga si napisao i ovih fotografija koje postavi na ovaj sajt, s kojim imaš namjeru da nekog optužuješ i praviš budalu zaključujem, da si ti nedovoljno , , odrastao'', da ne kažem neku drugu riječ.
    Da li sam ja davao donacije, ili ću davati, to nije ni tvoja ni bilo čija briga. Samo da znaš, kad god se pojavila potreba iz naših krajeva, bio sam redobni učesnik i to s porodicom.
    Da sam bio u pravu sa svojim komentarom, s kojim sam podržao R. broj 2, to je potvrdio autor članka pod brojem 91307 (koga , , neki'' nasamariše), stavljajući imenitelja za podizanje novca i broj žiro računa od SPCO u Reljevu. Anulirajući sve ono što je prethodno pisao, vjerovatno se uvjerivši da je nasjeo na nečiju priču. Moram da mu kažem da sam ja već imao brojeve tih žiro računa, koje on postavi na ovaj sajt, ali nisam stigao zbog već napred navedenog razoga. Ali da dodam i još nešto, što on nije stavio.

    Da bi bili sigurni u tačnost brojeva računa, evo vam brojevi telefona, pa se informišite:
    387 (057) 344-766; 387/ 65/941-615; e-mail: Dusko_lalovicŽhotmail. com
    Čudi me samo to, kako autor ne nađe za vrijedno da se kao čovjek izvine nama uvrijeđenim.

    Da trčite pred rudu i da pljujete pa ližete, to se sada vidi iz članka autora pod brojem 91307 u kome sve ono što ste pljuvali, sada ližete.
    Taj moj novi , , kum sa prikumcima'', ne nađe za potrebu da se kao čovjek izvine nama uvređenima.
    Pitam se, kakvi ste to vi onda Bogomoljci?
    Sramota neka vas bude!
  • komentari - 91339 - 08.10.2014 : Stari Blizo - best (2)

    Vjerovanja i olajavanja (1)


    Zbog zdravstvenih problema u porodici, nisam stigao ranije da se javim i da odgovorim mom "novom krštenom kumu" i njegovim "prikumcima", koji mi tako bezdušno nadjenuše novo ime i uputiše uvredljive riječi. Ali, kako kažu naši stari, nikad nije kasno za odgovor.

    Prije nego počnem sa odgovorom "kumu i prikumcima", evo jednog kratkog isječka istinite priče iz mog "Putopisa" o meni, obavljenog po "starom" Radnom (ne Rodnom) zavičaju, koja se podudara sa autorom broj 91205.

    "Nakon našeg dogovora o odlasku i boravku u Rodnom kraju i zavičaju moje supruge (Sarajevski kanton), locirali smo se kod njene sestre, moje svastike, gdje ćemo provesti vrijeme našeg boravka. Dva tri dana nakon odmra od puta, supruga i ja odlučismo da idemo na groblje gdje nam je sahranjen sin.

    Za odlazak na to grblje mora se koristiti javni autobuski prevoz. Ali nama se tom prilikom ponudi jedan naš prijatelj da nas on vozi. Kada smo stigli do groblja i grobnice, bili smo iznenađeni izgledom spomenika na grobu našeg sina. Spomenik od bijelog mermera iz rudnika mermera "Venčac" ispod Bukulje kod Aranđelovca, bio je takav kao da su ga djeca četkom išarala crnom bojom. Takav spomenik moja supruga nije mogla da gleda, pa je počela plakati i tražila je od mene da se mora napraviti drugi spomenik. Stupili smo u kontakt putem telefona sa kamenorescem Zoranom.

    Kako u to vrijeme Zoran nije bio u svom mjestu, on nam je obećao da će nas nazvati kad se vrati s puta. Mi se vratismo nazad na našu lokaciju. Nakon par dana, nazvao nas je Zoran i rekao da će biti na groblju u sledeću subotu u zakazane nam sate.

    Sad moramo ponovo na groblje, ali prvo moramo autobusom do Vogošće, da sačekamo autobus koji ide iz Sarajeva direktno za Srebrenicu. To je manji autobus sa oko 30-tak sjedišta. Stigosmo u Vogošću, gdje je usputno stajalište, gdje se zaustavljaju autobusi koji idu prema sjeveru, u pravcu Tuzle, Vareša, Ilijaša i drugih mjesta. Nekad je tu bio i kiosk od pokojnog "Božura". Tu na stanici ima dosta putnika, više starijih nego mlađih. Ima priličan broj i pasa lutalica, koji se motaju između nas putnika. Putnici očekujući svoje autobuse, sve se propinju da vide, da li je njihov, jer se stvorila kolona raznovrsnih vozila zbog semafora. Pored postojećeg novoizgrađenog objekta, nalazi se i jedna klupa na kojoj sjede dvoje starijih, muškarac i žena. Bijaše jedno mjesto na klupi prazno, pa supruga ode i sjede porad njih. Čekajući autobus iz Sarajeva, sa jednom malo većom ručnom torbom, cekerom u ruci, hodam i gledam pse kako se motaju između nas putnika. Povremeno zalaju tako da se ništa ne čuje čak ni kad auti prolaze. Šetam i prilazim mjestima gdje su nalijepljeni kojekakvi oglasi i smrtovnice koje i čitam. Ima ih i na subovima od ulične rasvjete. I dok čitam jedan oglas na stubu, o kolektivnom odlaženju i odvoženju zainteresovanih na more, priđe mi jedan mladić starosti, možda oko 20-tak ili manje godina. Više crn nego normalnog tena, prije bi se reklo da je romske pripadnosti, da je Rom.

    Mislio sam da i on hoće da čita oglas, pa se ja pomjeri malo u stranu i mahinalno pogledah u njega. Tad mi se taj mladić obrati:

  • "Gospodine, dokle vi putujete?"

    Rekoh mu gdje putujem, ali ga upitah: "A dokle ti putuješ?"

  • "Ma ja sam hotijo da idem malo dolamo u Srebrenicu, jer mi dol amo živi majka, ali nejmam dovoljno para za kartu da je odem posjetiti. Majka mi živi sama jadna a treba joj pomoći, nemoše ništa da radi"

    Pa kako nemaš para a živiš ovde u gradu, pa od čega onda živiš, pitam ga?

  • "Ma radio sam ja goramo u autopraonici (pokazuje mi rukom u pravcu nekadašnje "Feridove mesare", gdje se stvarno nalazi jedna auto praonica), pa mi vlasnik dao otkaz, a primijo jednog koji je došo iz zatvora. Reko mi on, da mu je jeftinije da plaća tog radnika iz zatvora 250, nego meni 350 maraka, tako da sada ne radim niđe."

  • "Pa od čega sad živiš kad ne radiš i od čega ti majka živi u Srebrenici?"

  • "Majka živi ni od ćega, od bašće i poljoprivrede"

    Pa što se ne vratiš u Srebrenicu kad imaš imanje, sada je tamo načelnik opštine vaš Srebreničanin?

  • "Ma kaki vratiti dol amo njemu. Ma to je čojik bezobraznik i jedan najveći kradljivac i veliki lažljivac."

    Uz ovaj njegov odgovor, opsova mu još nešto nedolično. Gledam ga ali ne govorim ništa.

  • "On samo grabi sebi. Zato ja moram ići kod majke da joj pomognem, ali nejmam dovoljno para za autobus."

    Slušajući njegovu žalopojku i vjerujući toj njegovoj priči, nešto mi se sažali na njega, pa kriomice, da me supruga ne vidi, izvadim popišanih 10 maraka i dadoh mu. Misleći da on već ima nešto kako bi mogao platiti autobusku kartu (iako ne znam koliko košta karta do Srebrenice) i da ode vidjeti svoju majku. Jer majka je majka.

    Momak uze novčanicu strpa je u džep zahvali se i malo se udalji od mene. Pogledah u pravcu odakle treba da stigne autobus i vidim da se primiče semaforu koji je sada postao usko grlo na tom djelu puta od Sarajeva prema Semizovcu i dalje. Pokretom glave dadoh znak supruzi da ustane i da priđe meni. Autobus dođe i stade ulaznim vratima tačno ispred nas. Rekoh supruzi da uđe i zauzme mjesta dok ja platim vozne karte, koje vozač ručno mora da piše. Kad platih karte, dođoh do supruge i sjedoh. Sa sjedišta gledam kako koji od putnika ulazi, plaća kartu i zauzima jedno od svojih mjesta. Uđoše svi, ali mog sagovornika iz dol amo "nejma".

    Nisam čuo da je vozač bilo šta rekao u vezi viška putnika, jer je bilo još dva tri mjesta prazno. Čudno mi je to. Odmah sam shvatio da me je izradio, da me je za deset maraka koje mu dadoh, napravio od mane budalu. Pametan dečko. Nije mi za marke, ali kako me tako jeftino napravi glupog i budalastog i još me obalati.

    Ne govorim supruzi ništa i još joj nisam rekao o tom slučaju, jer bi mi rekla:

  • "Jebalo te deset marka, ko da ti je to neka para. To je dvije porcije ćevapa."

    Ali nije u pitanju taj novac već nastup neznanca i moje glupo vjerovanje, pa mi se naturi pitanje:

  • "Ko je taj mladić koji mi se tako lažno, jadno i žalosno predstavio, kao jedan veliki sirotan, bijednik?"

    Krenusmo ka odredištu i nakon par sati stigli smo i na groblje. Tamo nas je čekao Zoran. Rekosmo mu šta hoćemo i šta želimo.

  • "Nema nikakvih problema, samo vi meni recite koju vrstu i kakav spomenik želite. Evo možemo poći redom po groblju pa vi pogledajte spomenike koji vam se sviđaju. Pokazaću vam i one koje sam ja radio."

    Dosta porodica na tom grblju izmjenilo je spomenike svojim poginulim i umrlim.

    Hodajući po groblju, supruga pokaza na jedan spomenik, za koga kaže da bi takav željela, ali da se slova ne graviraju, urezuju u ploču kao kod već postojećeg spomenika.

  • "Nema nikakvih problema gospođo, imamo mi sada novu tehnologiju za slova, ali šta ćemo za fotografiju?" - pita Zoran?

  • "Pa može li ona sa postojećeg spomenika, upitah Zorana?"

  • "E, ne može. Morate imati fotografiju na papiru, pa da mi date da je ja pošaljem čovjeku u Šabac na izradu za spomenik."

    Nemamo sada ovde nikakve fotografije, govorim, a supruga reče da ona ima u putnoj torbi koja je ostala kod svastike.

  • "Nema problema sutra ću ti poslati e-mali od ovog čovjeka iz Šapca, pa možeš da pošalješ fotografiju njemu direktno preko meila, reče nam Zoran."

    Složismo se i na kraju se rastasmo. Mi se vratismo nazad. Samo što smo ušli u kuću, Zoran zove da mi pročita e-mail i kaže šta još treba da uradim.

    Po dolasku, supruga nađe fotografiju od pokojnog sina i ja sutradan ujutro na autobus i u Vogošću da preko pošte probam poslati fotografiju u Šabac. Znam da sam ranije slao jedan dokument sinu, pa sam mislio da i sada pošaljem. Na pošti udari na jednu mrzovoljnu radnicu i dobih odbijenicu. Izađem vani i stanem pet-šest koraka od ulaza u poštu, razmišljajući gdje ću da nađem nekog, kad su u Vogošći svi nepoznati, da bi poslao fotografiju. Tad mi se upališe lampice i sjetih se fotografa koji ima svoju radnju baš tu u blizini pošte. Tu, gdje se (čini mi se), nalazila prodavnica tekstilne robe gdje je nekad radila Bilja. Fotograf mi je jedne prilke radio neke fotografije od naših predaka, pa mi je tada rekao:

  • "Gospodine, sve što vam treba oko fotografija, kopiranja, plakata ili bilo čega iz ove branše, slobodno dođite kod mene. Ja ću vam sve uraditi. Ako mene ne bude u radnji, imaju moji sinovi i samo recite da ste razgovarali sa mnom."

    I ja se uputih u tu fotografsku radnju. U radnji dvoje mladih, momak i djevojka. Oboje lijepi, ali i vrlo učtivi.

  • "Dobar dan gospodine, izvolite šta ste trebali, rekoše mi oboje?"

  • "Dobar dan." - rekoh i ja njima. Rekoh šta mi treba, a momak mi reče da nema problema, ali da malo sačekam, jer sad radi jedan posao koji ne može prekinuti. Odmakoh se u stranu da sačekam. U radnju ulaze većinom mladi, tražeći da im se izrade određene vrste fotografija i fotokopiranje nekih dokumenata. Kad je momak završio sa predhodnim poslom, pozva me da mu dam fotografiju i da mu pobliže pojasnim šta hoću.

    Rekoh mu da trebam poslati fotografiju od sina na e-mail koji mu ja i pokazah, ali, rekoh i da je fotografija malo izblijedila, pa bi trebalo malo prilagoditi stvarnosti, ako se može. Momak uze fotos i stavi na svoje mašine-kompjuter da prilagodi boju lica. Kad je napravio nekoliko snimaka, pozva me da uđem u njihov prostor i da vidim fotografije. Odredismo zajedno jednu od nekoliko fotografija i on poče skeniranje. Dok on obavlja radnju, gledam kako su njih dvoje vrlo dobar tandem u obavljanju poslova. Dok momak radi na mašineriji, djevojka radi ostale poslove i sa mušterijama. Tada kao po običaju, ja priupitah njih:

  • "Izvinite, šta ste vas dvoje u srodstvu?" Jer vidim da djevojka u nedostatku posla priđe momku i nasloni se nanjegovo rame.

    Nasta blagi osmijeh na licu i zagledanje jedno u drugo, ali djevojka reče, da su momak i djevojka.

  • "Baš lijepo." - rekoh - "vidim da vrlo odgovorno radite, pa mi je malo neobično da mladi tako s voljom rade a ima ih Boga mi koji ne rade."

    Zbog njihovog složnog rada i dok čekam završetak posla koji treba da urade, ja poče priču o "sirotanu i nesretniku" sa autobuske stanice. Nisam stigao ni do pola priče, a momak me prekide pa mi se obrati:

  • "Ma slušajte gospodine, ma kakav bijednik? Ma taj nikad nigdje ništa nije htjeo raditi, niti hoće da radi. To je jedan seljački lopov, koji vara pridošle i nepoznate ljude ovde u Vogošći. On svakom priča o tome kako ima majku samu u Srebrenici i da on nema posla, a laže. On je gospodine, narkotičar i kad god se dočepa koje marke dade za drogu. A djevojka koja sluša šta momak priča dodaje:

  • "Jao, kako je tako taj bezobrazan, sram ga bilo! Kakvo je to đubre od čovjeka!"

    ...nastaviće se...
  • reljevo - 91237 - 26.09.2014 : Stari Blizo - best (4)

    Obnova crkve u Reljevu


    Obavjest na ovoj stranici o renoviranju crkve u sarajevskom naselju Reljevo i prikupljanje novčanih srestava za potrebe njenog renoviranja, vratilo me je u vrijeme kraja sedamdesetih ili početka osamdesetih godina prošlog vijeka.

    Ovo vrijeme navodim jer se ne mogu sjetiti tačnog datuma, kada je vršeno renoviranje ove crkve u Reljevu. Vjerovatno će me neko ispraviti u datumu, ako kažem da je tadašnju obnovu vanjske fasade i još nekih dodatnih radova oko i unutar crkve, obavljao jedan preduzetnik iz Vogošće, odnosno iz Semizovca.

    Sjećam se da je u toku izvođenja radova dolazio kod mene s molbom da mu pomognem kako bi mu neko u preduzeću izradio "kalup" ili "okvir-ram" za dogradnju pojedinih obilježja i značenja, koja bi se ugradila na fasadi crkve. Izišao sam mu u susret.

    Da je potrebno novčanih sredstava za obnovu crkve, sigurno da je potrebno, ali nikako da ta srestva idu na račun privatnog lica. Pogotovo ako crkva u Reljevu ima svoj vlastiti ŽR, o kome govori Somi Lutalica. U potpunosti ga podržavam u tome.

    Možda se učesnici ove stranice neće složiti samnom, ali evo zašto je to tako:

    U poslednje vrijeme, a naročito poslije katastrofalnih poplava u djelovima Bosne i Srbije, jedan dio dosjetljivih, pokušavaju da bilo po kom osnovu dođu do "lake love", pa se služe svim i svačim. Sada slušam mnoge koji pitaju za srestva koja su donirana građanima Republike Srpske i Federacije, na bilo koji način. Ali slušam i žalopojke. Bez trunke laži, učestvovao sam sa donacijama dva puta, iz Bosne u kome sam živio i iz mjesta u kome sada živim. Iz Bosne sam donaciju za kupovinu najpotrebnijih stvari odredio za Doboj, jer sam gledao jedan privatni video snimak koga je napravio čovjek sa svoga balkona.

    Odavde sam učestvovao sa kompletnom poredicom (5) članova. Gdje su stigle te i donacije drugih, to ja ne znam.

    Nije isključena mogućnost da se i na ovaj način dođe do novčanih sredstava, eura i dolara, ili KM na ime bogomolje, crkve u Reljevu. Ne želim nikoga da vrijeđam, ali ovo je moje mišljenje i ja ne želim da ovo bude odvraćanje onih koji hoće i žele pružiti pomoć.

    Moje mišljenje je moje, i ne mora niko da ga prihvati.
    jovo_mijatovic - 91195 - 21.09.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Za Nadu iz Valjeva


    Kad otvorite ovu stranicu, u desnom gornjem uglu ukucajte broj 80711 od 19. 12. 2012, ili broj 80723 od 20. 12. 2012. Možete i na Google ukucati:

    "Zdravlje iz Božije ljekarne" ili Maria Treben.
    forum - 91153 - 12.09.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Smiri se i sačekaj jutro


    Znam da si malo nervozan, jer javno izreći ovu rečenicu koju izreče, nije baš ni dobro a ni lijepo. Smiri se i sačekaj jutro jer je pametnije od današnjeg. Pozdravi sina i ostalu porodicu i dobro došao na "radno mjesto".

    Živio nam,
    Stari.

    RE:Smiri se i sačekaj jutro


    Poštovani,

    rečenica je vše figurativna, pomalo "pjesnička". Postoji i gora kazna od smrti, pogotovu za one koji koji to zaslužuju. Mnogi od nas vode brigu samo o sebi i ne poštuju i čuvaju tuđe. Mnogi od nas su naučili da samo uzimaju, pa su prestali da poštuju one koji davaju jer misle da su oni predodređeni da to rade jer su budale. Eto, zbog toga nam se i dešava da smo pali ovako nisko...
    komentari - 91091 - 10.08.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Dobro razmislite!


    Ako ovo ne uradite sada, nadolazeća mladost biće sledeća na redu.

    Nakon završetka poslednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije, nastavljena su ubistva na cijelom tom području. Istina ne u onoj ratnoj mjeri, ali ih ima, nisu prestala. Ona su nastavljena tako, kao da se rat još nije završio, već da je primirje. Nema dana kada ne nađem u novinama da je neko poginuo. Jednostano ubijen zbog ničega. Ljudi koji čine vlast u državama ovog regiona, vode brigu da sačuvaju svoj, a ne tuđi život. Ja vam ne lažem, jer i sami možete čuti, pročitati, a možda i vidjeti da se neko ubije iz čista mira, ne samoubije, iako i toga ima.

    Primjer za ovo je sarajevski policajac u kolima policije ispred Pravoslavne crkve u Reljevu kod Sarajeva. Policajac u Bugojnu, Risto Jugović na Palama, komadant Bijelih vukova, vlasnik bazena u Doboju, zadavljene dvije nane u centru grada Sarajeva, jedna starija srpkinja, baka, zatim u Foči ubijen mladić, u Prijedoru dvojica, u Karlovcu, u Osleku, u Gradišci, po Srbiji, Crnoj Gori ali i u Makedoniji. Ovo je što ja znam o ubistvima u našoj regiji.

    Poslednjih desetak i više dana u našoj regiji, tačnije u okolini Subotice, dogodio se nezapamćen zločin. Sve štampane i elektronske novine, radio i TV, obavještavale su svako na svoj način o tom zločinu. O ubistvu mlade djevojčice Tijane Jurić iz Bajboka, iz okoline Subotice.

    Vjerujte mi da sam se zgrozio kada sam pročitao tu vijest u nekim našim novinama, a još više sam bio ogorčen na pisanje pojedinih novina među kojima su i "Nezavisne novine" iz Banje luke. Ne mogu da povjerujem da su novinari, prije svih urednici iz te i sličnih kuća, toliko bez morala i duše, kada su u svojim tekstovima opisivali detalje koje je ubica vršio nad mladom Tijanom.

    Da sam ja slučajno roditelj od ovog djeteta, pokojne Tijane, vjerujte mi, ja bih podnio tužbu protiv ovih koji su se iživljavali i utrkivali pišući u javnim glasilima teške i nemoralne riječi koje je ubica izvodio nad djevojčicom i tako roditeljima nanijeli još veći bol u srcu i duši. Neka se novinari stide svoje profesije ali neka se stide i svoje djece ako ih imaju. Sram neka ih bude!

    Čitam i o tome kako Makivija, majka od ubice nema snage da ga vidi. Zar ga je takvog izrodila i odgojila da mu ode i da vidi ubicu što ubi tako svirepo to mlado stvorenje. Bolje bi joj bilo da skoči u Savu ili da se objesi u centru Surčina i da je nema. Rodbina ubice govori kako je ubica bio miran i nikom nije zla nanio. A možda je baš on nanio i zla porodici Simendića, čija je kćerka nađena preklanog vrata. Ne zna ta rodbina ubice i za onu narodnu:

    "Iz mire sto đavola vire"

    Interesantno je i to, što se nigdje ne pominje muž od Makivije i otac ubice.

    Poštovani posjetioci ovog sajta. Vi koji ste na području Srbije, pa i ostalih područja bivše nam države, pozivam vas da se udružite i prikupite potpise ne na internetu, već na papir, za povratak "Zakona o smrtnoj kazni"

    Priča o nekom demokratskom društvu bez smrtne kazne je, priča za malu djecu u povoju. Baš u tim demokratskim društvima postoje doživotne i smrtne kazne. Takav zakon živi i u Americi.

    Vama, mladim roditeljima, savjetujem da vodite računa o vaspitanju svoje djece, da ne bude kasnije i prekasno. Djeca su uvijek govorila majci ili ocu kad nešto hoće:

  • "Kako onaj ili kako ona može. Kako on ili kako ona ima>"

    Zapamtite dobro šta vam Stari kaže: Ako ne učinite to što prije sa potpisima, sledeći možete biti vi ili vaša djeca, pa razmislite. Država je davno digla ruke od naroda. Baš je briga za nas!

    Ja sam tu, još malo i ja odlazim, ali vi ostajete sa vašom djecom, bez obzira da li su muška ili ženska. Želim vam svako dobro i čuvajte se zli ljudi.
    Stari
  • pozdravi_ilijas - 91059 - 08.08.2014 : Stari Blizo - best (3)

    Zbogom ostaj zavičaju mio, rodni kraju gdje sam se rodio


    Dara je darovanje a rodni kraj gde sam se rodio, tuga je velika...

    Poštovani gospodine Nedeljko Žugiću, Hvala ti! Hvala ti za priloge koje si uvrstio u zadnjem tvom šesto-avgustovskom javljanju na ovoj stranici.

    Hvala ti kao čovjeku, a ne samo kao sakupljaču naših narodnih radinosti, umotvorevina i rukotvorevina našeg prostodušnog naroda, koji će se vjekovima prenositi s generacije na generaciju, već što si se upustio u taj posao da nam vjeru povratiš, ali i nama starijima i dušu uznemiriš.

    Nisam siguran, pa ne znam, da li još postoji "TV Istočno Srpsko Sarajevo", jer je kod njih, koliko ja znam, bilo je nekih problema i pritisaka, da se ukine taj kanal na Sarajevsko-romanijskoj regiji. Kanal, na kome sam ranije imao prilike da gledam neke tvoje priloge. Ali...

    Moram početi od malo ranijeg vremena, malo ispred. Skoro sam bio u Republici Srpskoj, pa i u Federaciji. Zbog nepredviđenih iznenadnih zdravstvenih problema, nisam imao mogućnosti da posjetim neka mjesta koja smo mislili posjetiti. Prije neki dan sam odlučio da našu posjetiti mjesto prijeratnog življenja, gdje smo supruga i ja proveli svoju mladost i izrodili djecu, opišem u kakvom je sada stanju. Ko je živ, a ko nije od onih mojih, naših poznanika Srba, pa i onih drugih, muslimana i Hrvata, koji ostadoše u tom mjestu, u VogošćI.

    Kada otvorih prvi tvoj video snimak i ugledah kuću koju su mnogi kao i ja mogli prepoznati iz ratnih dana, pozvao sam suprugu da sjedne na moje mjesto da i ona to pogleda.

  • "A, jest Boga mi ona kuća u kojoj sam ja prespavala!" - sjedajući ispred ekrana govori ona.

    I doista, bila je to "kuća spasa i dobrote", koja je bila, a trebala bi, i na kraju morala bi biti spomenik koji će ostati kao istorija, naslednicima onih koji su bili zatečeni u "Sarajevskoj kotlini" od '92. do početka '96. godine. Moram javno da priznam, da ja lično nisam bio u prilici da upoznaam vlasnicu kuće, pokojnu baba Daru, ali kad sam video kuću na snimku, odmah sam je prepoznao. Svi mi koji smo izlazili iz Srpskog Sarajeva a išli preko Poljina, Radave, Brezovice ili Vučje Luke do puta kod Mokrog, nismo mogli sići a ni doći do puta, a kamo li proći, a da ne vidimo i ugledamo prvo kuću babe Dare. Prvo se vidjela kuća, a potom put koji je išao pored nje prema Mokrom. Kuća i žena koja je u njoj živjela bile su puna usta priča mnogih, pa i moje supruge 1992. godine. Ali i sada tokom i nakon ovog video snimka o toj velikoj dušebrižnici, baba Dari.

    !992. godine, na dan pogibije našeg sina, moja supruga nije bila u Vogošći samnom. Bila je u Srbiji. U to vrijeme vodile su se jake borbe na putnom pravcu od Zvornika prema Sarajevu na dva pravca, preko Šekovića i preko Milića, ali i oko Sarajeva i Vogošće. Njen dolazak je bio u pitanju, tako da nije bila prisutna na sahrani našeg poginulog sina. Ona je odlučila da krene bez obzira na posledice koje su po njen život. U društvu sa jednom ženom i njenim sinom koji su izbjegli iz Sarajeva u Jagodinu, krenuli su za Vogošću. Već je bio mrak kada su s autobusom stigli u Sumbulovac. Ljudi koji su na tom području bili dobro obavješteni o ratnoj situaciji na tom djelu ratišta, rekli su im da neće moći ići prema Vogošći, jer u to vrijeme nema nikakvog prevoza. One nisu znale šta da rade u to doba dana u nepoznatom mjestu, jer im je Sumbulovac kao mjesto nepoznato. Takođe su im rekli da mogu da odu kod baba Dare.

  • "Mi smo se pogledali, ali smo se ipak uputili ka toj kući. Dođemo pred ulazna vrata i pokucasmo, ali se niko ne javlja. Žena sa sinom otvori vrata, ali unutra nema nikoga."

  • "Uđosmo i stadosmo na sred kuće čekajući hoće li neko doći. Odjednom uđe jedna manja starija ženica sa jednim manjim loncem u rukama. U loncu mlijeko..." - priča mi supruga o svom susretu sa baba Darom, pa nastavi priču:

    Samo što je ušla reče:
  • "Sjedite, sad ću ja da skuvam mlijeko i pripremiti nešto da pojedete, reče baba Dara."

    Na brzinu skuva mlijeko i nasu nam u šolje, a zatim ih stavi na sto, donese još sira i kajmaka, pite i domaćeg hljeba, govoreći nam da uzmemo i da se ne stidimo.

    Sve ovo mi ispriča moja supruga dok samnom gleda ovaj snimak u kome gospodin Savo priča o narodnom dobročinitelju, baba Dari, a sve njegove riječi potvrđuje moja supruga.

  • "Poslije večere, baba Dara nam spremi ležaje gdje ćemo spavati, pa nam reče:

  • "Vas dvije ćete gore na sprat, a ti mali, ti ćeš ovde samnom, reče nam baba Dara. Na sprat smo se morali penjati pomoću merdevina. Sutradan smo ustali rano i malo pojeli od onog što je sinoć ostalo, a onda izišli iz kuće. Imala sam nešto manjih novčanica (DM) kod sebe, ali sam sve to što sam imala dala babi Dari. Ona je odbijala da uzme, ali sam ja tušnula njoj u ruku i mi smo se zahvalili na prijemu i zatim smo otišli iz te njene kuće."

    Priča mi supruga tako što gleda i sluša priču koju gospodin Savo priča u video snimku, a ona samo potvrđuje njegove riječi sa "baš je takva bila."

    U ovom tvom snimku učesnici pominju i mogućnost izgradnje nekog od simbola koji bi ostavio uspomenu na pokojnu baba Daru. Ja ne znam njenu zaostavštinu kolika je, ali ako još ima bliže okućnice, ja predlažem da se od kuće i okućnice napravi park sa spomen kućom-muzejom: Muzej za donaciju "Baba Dara" u koji bi se svraćali oni putnici, dobro-namjernici i naslednici od onih koji su tokom rata bili zatečeni u "Sarajevskoj kotlini", koji bi prolazili tim putem. Međutim, mi podržavamo svaki predlog koji će sačuvati lik i dobro djelo naše baba Dare i spremni smo da učestvujemo u dobrovoljnom prilogu. Hvala ti Nedeljko još jednom za ovaj prilog!

    Komentar za tvoj drugi snimak, gotovo da ga i nemam, ali ipak moram malo reći i početi iz daljnje prošlosti. Ovo baš zbog riječi navedenih u naslovu ovog članka: "Rodni kraju gdje sam se rodio."

    Moram prvo da pomenem jednu našu narodnu izreku:

  • "Odakle si, odakle ti je i žena!"

    U Vogošću sam došao kao dijete bez roditelja, sa navršenih 14 godina života. Kao ratno siroče sam, zajedno sa mojim vršnjacima odrastao i sticao znanja, kako stručna tako i kulturna. Jer ja sam dijete iz jednog krajiškog sela.

    Kao dijetetu i još ratnom siročetu sa područja Bosanske krajine (jer ja sam dijete iz sela, ispod Kozare), u kojoj se neki naši običaji razlikuju od običaja u Srarajevsko Romanijskoj regiji, bilo mi je vrlo teško da se prilagodim sredini u koju sam stigao. Istina u sredinu u koju su se sjatilo mnogo mladih ljudi, momaka i djevojaka iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Sredina u kojoj su se razlikovali dijalekti govora i izgovora pojedinih riječi, odjevanje a naročito po načinu pjevanja. Kada bi se organizovale razne zabave na otvorenom, a toga je u ono vrijeme bilo dosta na području Sarajeva i okoline, pa i u Vogošći, momci i djevojke bili bi prepoznatljivi po mjestima iz koji su stizali sa svih podrućja bivże nam države Jugoslavije. Tada bi se odvajale grupe iz Sarajevske, Hercegovaćke, Dobojske, a naroćito iz okoline Dervente, Krajiżke i Lićke regije. Pjevalo bi se i igralo u njihovim narodnim kolima sa tih podrućja, koja su se igrala na ovim okupljanjima. Nije bilo moje "Ojkaće".

    Vremenom sam stasao i rastom uzrastao do momkovanja. Odlazio sam na "teferiče", koji su se kod nas zvali zborovi, a u Srbiji vašari. Odlazio sam i u Reljevo kod crkve gdje sam slušao način pjevanja u Sarajevskoj dolini, koje nam baš ti sada ponudi u ovom svom drugom snimku. Bilo mi je vrlo neobično kad sam slušao te pjesme jer, pravo da kažem, nisam mogao razumjeti njihove riječi.

    Gdje god je bilo kakvo veselje, ja sam odlazio sa svojim drugarima.
    Nisam imao mnogo djevojaka, ali sam se zaljubio u jednu i baš u "vašu" iz tog kraja. Kada sam prvi put otišao sa njom u njeno selo, u blizini Vogošće i Ilijaša, slušao sam njihove pjesme koje su me sve više opijale, iako nisam mogao kako već rekoh, da razumijem njihove riječi. Vremenom su se sve više udomaćile kod mene, pa bih i ja tada ponekad zapjevao, a pjevao sam ih (po nekima) vrlo dobro. Jer mi i supruga ponekad kaže:

  • "Ja ne znam šta bi s tobom. Ranije si pjevao odlično, a sada ni glasa od tebe i pjesme."

    A, ja joj odgovaram: "Ženo, kako oženih tebe ja sam potpuno umukao!"

    Čim bih čuo da odjekuju glasovi pjevanja sarajevskog područja, ja bih znatiželjno osluškiva i gledao odakle dolaze ti zvukovi i gdje se to pjeva. Nije ni čudo što ova narodna izreka koju već navedoh ima svoj smisao. Odakle si, odakle mi je i žena.

    Gledajući snimke i slušajući pjesme naših Ilijašna kod crkve Sv. proroka Ilije u Ilijašu, koji su bili i ostali hrabri junaci tokom i sve do kraja rata (iskreno ti govorim), da su mi pošle suze niz lice kada su zapjevali ovu.

    Zbogom ostaj zavičaju mio,
    Rodni kraju gdje sam se rodio.

    Žao mi je što nisam uspio da zapišem riječi ostalih pjesama koje su se tada pjevale, ali bar sam zapamtio ove riječi. Zato molim učesnike i izvođače ovih pjesama, ako su u mogućnosti, da ih postave na ovoj stranici.

    Nije me sramota, ma koliko se branio, ipak je zbog ovih riječi morala suza da poleti niz moje lice poslije otpjevane ove pjesme. Hvala vam dragi Ilijašani za pjesme koje su stigle i u ovaj dio podneblja.

    Dragi moji Ilijašani, vi ste ostali naš ponos iz ratnih dana, a danas sa vašim porodicama i prijateljima i zaštita srpskog obilježja na području nekadašnje Sarajevsko-romanijske regije, vašeg zavičaja i vašeg rodnog kraja, ali i u mjesima gdje sada živite i gdje se okupljate u vrijeme naših praznika.

    Neka ste mi živi i zdravi i budite ponosni na svoj zavičaj i rodni kraj sa vašim porodicama. Još jednom hvala ti Nedeljko. Živjeli!
    Stari
  • republika_srpska - 90427 - 08.06.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Baš je nekorektno!


    Ko je taj Rade Rakulj da u moje ime i imena drugih penzionera kao što sam i sam, odlučuje o mojoj odnosno našim vlastitim novčanim sredstvima i predlaže, nekome koliko ću ja i drugi penzioneri davati dio novca od naših penzija za pomoć nastradalim od poslednjih poplava u Republici Srpskoj?

    Otkud njemu, Radi Rakulju pravo, da on u moje ime donosi odluku i predlaže republičkom organu koliko će meni da obustavljaju dio novčanih sredstava od moje vlastite penzije.

    Još je crnje da je baš taj Rade (zamislite samo), predložio ovako:

    Penzioneri će donirati: PRIMALACA

  • 5KM. oni koji imaju penziju od 1000 do 1589 KM. (najveća 29
  • 4 KM. oni koji imaju veću od 700 do 1000 KM. 11
  • 3 KM. oni koji imaju 500 do 700 KM. 204
  • 2 KM. Oni koji imaju od 331 do 50
  • 1 KM oni koji imaju od 160 do 331 KM 59. 000 a od ovog broja ima 17. 000 penzionera koji primaju najnižu penziju od 160 KM.

    Zamislite samo koja je to solidarnost prema jadnom narodu, penzionerima, a Rade Rakulj se isprsio baš kao da su to njegova lična novčana sredstva. Udri po sirotinji pa nek bude još veća sirotinja.

    E, što je previše, baš je previše, pa i od Vlade Republike Srpske i njene predsjednice.

    Ja se ne slažem s tom njihovom odlukom iz dva razloga. Prvo ne smije Rade Rakulj da upravlja mojom imovinom, jer ga nisam ovlastio. Rade Rakulj je dupelizac u Banjoj Luci, kao još neki o kojima je bilo dosta riječi na ovoj stranici. Čudi me da je predsjednica vlade Željka Cvijanović kao žena i majka upala u klopku i tako osiromašila i onako siromašne penzionere. Ja sam za pomoć i već sam učestvovao u donaciji na dvije strane i hoću i treću ali pravilno.
    Ja predlažem da se izuzmu svi penzioneri koji primaju penzije ispod 161 KM. A da se ostali oporezuju po ovoj tablici:

    Penzije od 331.. .. .. .. .. .. 350 0, 3% ili 1 KM
    350 400 0, 4% ili 1, 5 KM
    400 450 0, 5% ili 2 KM
    450 500 0, 6% ili 3 KM
    500 550 0, 7% ili 3, 5 KM
    550 600 0, 8% ili 4 KM
    600 700 1% ili 6 KM
    700 800 1, 25% ili 10 KM
    800 900 1, 5% ili 15 KM
    900 1000 2, 0% ili 20 KM
    1000 1100 2, 5% ili 25 KM
    1100 i više 3, 0% ili 30 KM

    Mislim da bi na ovaj način spasili one čije su penzije 161 KM i još manje.

    Evo, ja rekoh svoje, a sad očekujem vaše mišljenje. Živi bili!
  • bosna_statistika - 89996 - 03.05.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Ne zaboraviti čitati između redova (2)


    Šta su do rata bili i šta su imali od imovine njegovi "profesori klikeraša?". To bi trebali znati oni koji su mjesec i više dana, zahvaljujući lijepom vremenu, bili u "Bosanskom proljeću" na ulicama Sarajeva i drugim gradovima u Federaciji. Koji "nemaju šta da jedu" a nose u sred Sarajeva transparent na kome piše ime "kradljivca" Milorada Dodika.

    Dakle, posledice navedenih pokradenih giganata i preduzeća, vide se sa navedenih brda i bržuljaka.

    Međutim, ima stvari koje se i ne mogu vidjeti očima. Nije valjda da ih je Dodik pokrao.

    Zbog krađe i pokradenih fabrika koje su se većinom nalazile i još se nalaze na području Federacije i to u sarajevskom bazenu, ne može se optuživati Milorad Dodik, Republika Srpska i njeni zakonom izabrani organi. O Dodiku i njegovim saradnicima, ostavite to nama.

    Čeprkajte po svojim avlijama i đubrištima i recite javno, koliko je zaposleno Srba u ovim navedenim fabrikama? Koliko se nalazi Srba u državnim organima Federacije i kantona, konkretno u Sarajevu, a da ne govorim u ministarstvima?
    bosna_statistika - 89993 - 03.05.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Ne zaboravite čitati između redova (1)


    Kada sam prošli put pisao priču o sjećanju na Špire i nastanku riječi "je l' ribarska?", govorio sam vam pravu istinu o mojoj laži kao sportskom ribolovcu. Ali, kad je u pitanju ozbiljna tema, tu sam nastojao i nastojim da budem iskren i da po mogućnosti sve ono što iznosim javno, da to i potkrijepim sa činjenicama.

    Sadašnja moja priča neće imati veze sa prošlom pričom o mojoj laži, ali ima veze sa lažima koje dolaze iz Fedreracije. O lažima koje se svakodnevno uvećavaju i proturaju o nama Srbima i protiv Republike Srpske i njenih zakonom izabranih organa. Lažima s kojim hoće svijetu da prikažu kako oni u Federaciji ostvaruju veća materijalna dobra u odnosu na republiku Srpsku. Optužujući nas Srbe kako kočimo njihov brži razvoj i napredak iz koga ste vidjeli njihova materijalna dobra, ostvarena u "Bosanskom-sajevskom proljeću".

    U postu pod brojem 89809 od 18. 4 o. g. uz moj sasvim mali dodatak na "Izjavu predsjednice vlade Republike Srpske", pozvao sam s razlogom Srbe, građane Republike Srpske da podrže njen, odnosno vladin stav u vezi zakona o prijavi prebivališta u Republici Srpskoj. Zakon koji će stati u kraj lažnim prebivalištima u Republici Srpskoj, o kojima je već rečeno da su to prodavane prijave prebivališta samo zbog onih kojima su trebali njihovi glasovi. Jer priznaćete doći u Srebrenicu iz mnogih udaljenih krajeva, iz unutrašnjosti Bosne, pa i iz drugih država, nastaju troškovi prevoza i boravka u vrijeme glasanja. A ljudi na ulicama Federacije štrajkuju, "nemaju šta da jedu". Ali zato imaju laži protiv Republike Srpske toliko, da izvoze u svijet.

    Postavlja se i pitanje ispravnog popisa stanovništva. Koliko je tim popisom utvrđeno broj stanovništva u pojedinim mjestima prebivališta?

    I dok oni proturaju svoje laži na naše predstavnike vlasti da nas mezusobno posvade, mi se, da bude još gore, međusobno svađamo i dijelimo na "ove ili one". A poznata je ona narodna: "dok se dvojica svađaju, treći koristi."

    O mnogim lažima na Republiku Srpsku, već je rečeno u predhodnim postovima, pa i u postu pod brojem: 89885.

    Kada sam poslije održanih zadnjih izbora čuo i čitao, da su se muslimanski građani lažno prijavljivali i to po nekoliko desetina na jednu adresu, na jedan broj kuće ili stana, tada sam zaključio da Bosna i Hercegovina stvarno nije nikakva država. Pored toga ni zaposleni u nadležnim organima u Republici Srpskoj, koji su zaduženi da provjere vjerodostojnost njihovih prijava nisu zaslužili da sjede tamo gdje sjede. Očito je da su prijavljeni prekršili zakonske odredbe i zbog toga MUP Republike Srpske morao je pokrenuti disciplinsku odgovornost svojih službenika, osoba koji su radili na šalterima.

    Ja stvarno ne volim polemisati o bilo čemu, a pogotovo o onome što ne poznajem, jer ono što sam ranije iznosio i što iznosim na ovom forumu ili na bilo kom mjestu u javnosti, usmeno ili pismeno, iznosim sa potkrepljenim dokazima, sa činjenicama. Već rekoh da iz Federacije dolazi toliko laži, da im je "izvoz poboljšao njihove budžete". Vidjeli ste prošlih mjeseci ulice Sarajeva i ostalih gradova Federacije "bosansko proljeće".

    Ali u ovom članku, u jednom njegovom djelu vratitiću se malo u bližu i malkice dalju prošlost, iz koje ćete vidjeti od kada počinju njihove "istine" i zajedništvo.

    Koliko se sjećam, na ovom forumu od početka mog saznanja za njega i učestvovanja u njemu, bilo je (možda nisam u pravu), oko 90% govora o proteklom ratu u Bosni, a najviše sa područja sarajevsko-romanijskog ratišta. Autori mnogih članaka na ovom forumu, među kojima su najviše pisali urednik i još mnogo drugih (vidi spisak autora na lijevoj strani), iznosili su istinite događaje potkrepljujući ih svojim dokazima kao direktni učesnici ili svjedoci tih događaja.

    Mnogo njih je pisalo da je rat u prijašnjoj nam državi bio nepotreban, obzirom na posledice koje su ostale.

    Dakle, bilo je, a i sada ima autora članaka i sa druge strane koji su pisali i pišu na ovom forumu. Pojedini autori sa druge strane, dobili su od jednog dijela učesnika foruma, nekoliko iskrenih pohvala za svoje članke pisane na ovom foruma. Nije bilo uvreda zahvaljujući uredniku foruma, koji nije dopustio da prođu na vidjelo. Autori su uglavnom iznosili ono što su doživljavali i čime su se sučeljavali tokom i poslije rata u Bosni.

    Poslije, ovih istinitih priča navedenih autora, bilo je čini mi se "iskrene" priče i od pojedinih autora sa druge strane. Bilo je čak poziva da se pojedini autori slikovitih priča s jedne i sa druge strane sastanu negdje i da, što ono kažu, uz kafu uživo porazgovaraju o ratnim danima, jer su kroz svoje priče na ovom forumu konstatovali, da su bili licem u lice okrenuti nišanom jedan prema drugom na linijama ratišta i da su srećni što su ostali živi.

    Bilo je i nekoliko iskrenih molbi upućeno drugoj strani da bi pomogli pojedinim porodicama u pronalasku svojih izginulih članova porodice na pojedinim linijama, pa i u samom gradu i oko grada Sarajeva. Jer nemoguće je da oni koji su u toku rata bili u Sarajevu, a da ne znaju ništa o izginulim borcima i o stradalim sarajevskim Srbima.

    Srbima, za koje sadašnje Sarajlije uporno ćute i tvrde da su ih "pobili četnici sa okolnih brda." A neće biti tako, jer je to njihova laž kojom se služe od početka rata.

    Iako su priče gore navedenih autora s druge strane, bile pohvaljene od jednog broja autora sa srpske strane i iskrena molba upućena za pomoć u pronalasku i otkriću tijela izginulih Srba u Sarajevu, interesantno je to, da su se autori kojima je upućena molba za pomoć, jednostavno izgubili sa foruma. Tako smo ostali uskraćeni za odgovor od "iskrenih" pojedinaca s druge strane. Ne znam zašto, jer ne vjerujem da su mogli zaboraviti šta se desilo u Dobrovoljačkoj, u Velikom parku, o spaljivanju srpskih tijela, o Kazanima i još mnogo i mnogo mjesta na kojima su Srbi ubijani,a da ne govorim o svjedočenju Edina Garaplije i knjige srebreničana Ibrana Mustafića "Planirani haos".

    Ovo je samo kap u moru o djelima koje je činila druga strana. Zar je "ribarska" da je preko 600 srebreničana "živo sahranjenih" muslimana u "memorijalni centar" u Potočarima? Zar je "ribarska" da su u taj centar sahranjivani muslimani Srebreničani, koji su umirali poslije 1995. godine? Muslimani koji su živjeli u raseljenim mjestima Federacije i poslije rata u tim mjestima umirali, da bi kasnije bili dovoženi i sahranjivani u memorijalno groblje pod motom da su eshumirani kao pobijeni u toku rata, samo da bi popunili brojku o kojoj trube po svijetu od završetka rata? Međutim, istina dolazi. Jeste spora ali dolazi.

    Njihove "ribarske" obmane i dan-danas ne prestaju i one se provlače kroz mnoge kako usmene i pisane tako kroz sve političke i društvene pore života, samo da bi sakrili i satrli tragove svojih nedjela. Pored toga, druga strana zbog svog nedjela, pokušava da radi na skrivanju svojih nedjela na sve moguće načine. Od razbijanja jedinstva kod srpskog naroda, počev od rukovodstva pa naniže, do podmetanja kojekakvih laži nama Srbima. Druga strana djeluje na sasvim drugi način i toliko je uporna da je, vidjeli ste (ali ne znamo pod kojim okolnostima), dovela naše "ljigavce" u Sarajevo. Ljigavce koji pregaziše sva groblja i grobnice naših izginulih očeva, sinova i kćeri koji dadoše svoje živote za Republiku Srpsku.

    Tako ovi iz Sarajeva djeluju na svim poljima javnog mjenja sa svojom novom "ribarskom ideologijom". Koriste "dobro školovane" svoje kadrove kao pijune u ostvarivanju svoje ideologije. Jedan od tih kadrova, ideologa je i jedan od učesnika ovog foruma, koji dolazi baš s druge strane. Koji na ovoj stranici pokušava da nama učesnicima ovog foruma lansira svoju (njihovu) "ideologiju" kao Bogom dato.

    Jedan od takvih je i "mali klikeraš", koji, čini mi se, reče da je klikerao na Grbavici.

    Ni u jednom od svojih komentara (a bilo ih je samo nekoliko), nije pisao a da nije "bocnuo", ne iglicom, već iglom, Republiku Srpsku (čitaj nas Srbe) i njene ustavom i zakonom izabrane organe, prestavljajući se kao veliki stručnjak iz oblasti ekonomije i ljudskih prava. Pobornik zajedničkog nam života, djeleći nam kojekakve savjete svojom "ribaskom ideologijom".

    Baš kao da mi ne znamo da je to ona, ali prava "ribarska".

    Na ovom forumu ima jedan autor koji povremeno objavljuje samo narodne izreke svjetskih filozofa. Skoro je objavio takvu jednu grupu, u kojoj nađoh pored ostalih i ovu:

  • "Ne zaboravi čitati između redova!"

    I evo, ja pročitah i redove i između redova sve članke od novopridošlog nam autora na ovom forumu "malog klikeraša". Iako su urednik ovog foruma i "Vogošćanin Pravi" stručno i sa vrlo blagim tonom odgovorili ovom pojedincu, potkrepljujući brojkama i činjenicama kao dokazima, uz mišljene da je previše "zagazio" u tuđu i da treba da piše o svojoj avliji, to za njega, "malog klikeraša sa Grbavice", nije nikakvo upozorenje.

    "Klikeraš" se poziva i govori svašta o Republici Srpskoj (čitaj o nama Srbima), malte ne, kao da je kod nas u Republici Srpskoj potpuni haos kao što je sada u Federaciji i u Ukrajini.

    Tako "mali klikeraš" navodi, da se kod nas u Republici Srpskoj pokradoše sva dobra, sve "živo". Da su se zbog tih krađa obogatili mnogi u prvom redu političari na čelu sa Dodikom. Da je zbog tog bogaćenja ljudi na vlasti u RS i uništavanja preduzeća, ostalo mnogo nezaposlenih radnika, čak više nego u Fedreraciji. Da su kod onih koji imaju sreće da rade u Republici Srpskoj, da su im najniže plate i da su nam najniže penzije.

    FEDERACIJA BiH

    Zaposleni-Nezaposleni 02013 01-2014 02-2014

    Zaposleni 435. 113 436. 410 438. 011
    Nezaposleni 388. 704 394. 856 394. 350

    Prosječna neto plaća u KM Grafik


    2013 12-2013 01-2014 02-2014
    835 845 850 822


    REPUBLIKA SRSKA

    Broj nezaposlenih 1"
    139. 989 151. 599 143. 219 139. 825 135. 102 139. 536 145. 343 150. 344 153. 225 151. 290

    Broj zaposlenih 2"

    236. 239 242. 624 248. 139 258. 236 259. 205 258. 634 244. 453 238. 956 238. 178 238. 640

    Prosječne plate (u KM)

    423, 00
    465, 00
    520, 00
    585, 00
    755, 00
    788, 00
    784, 00
    809, 00
    818, 00
    808, 00


    Prosječne penzije (u KM) 3"

    166, 00
    189, 00
    215, 00
    237, 30
    309, 00
    335, 00
    321, 00
    321, 00
    312, 00
    318, 00


    Stopa nezaposlenosti (APC - ILO)

    n/a
    n/a
    28, 50
    25, 20
    20, 50
    21, 40
    23, 60
    24, 50
    25, 60
    27, 00


    A o materijalnom i socijalnom položaju stanovništva u oba entiteta, iako nisam dovoljno upoznat, čini mi se da je u Federaciji ima mnogo "javnih kuhinja" u upotrebi. Često puta pročitam sarajevsku štampu u kojoj prikazuju i fotografije pojedinca kako kupe hranu iz kontejnera. Koliko znam da u Republici Srpskoj ne postoji mnogo javnih kuhinja. Ako i postoje, onda su to vjerovatno vjerske.

    ima nastavak
  • nebojsa_spiric - 89967 - 01.05.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Sjećanje na Špire


    Neki dan na ovoj stranici objavljen je datum pogibije mladog Nebojše Špire Neka mu je slava i hvala!

    Vidjevši Nebojšino ime na stranici, vratih se sjećanjem u sedamdesete godine prošlog vijeka, u vrijeme kada je pokojni Nebojša bio dječačić malo više od desetak godina. Nebojšu, koga su svi njegovi vršnjaci i drugari zvali "Špirke."

    Zahvaljujući objavljenom spisku poginulih boraca, sjećanje me vrati na starog Špiru, Nebojšinog pokojnog oca Miroslava - Miru, koji je bio stravstveni i odličan ribolovac. Špiru sportskog ribolovca. Miro se svrstavao sa poznatim vogošćanskim ribarima Lazićem, Dikom, Dugim, Hetom, Mindom, iz Sarajeva Vjekom i još mnogim čijih se imena ne mogu sjetiti. Znam da je bilo još izvrsnih ribara, kao što je bio jedan stariji čovjek koji je stanovao u blizini Radničkog univerziteta u VogošćI, a za koga su govorili da je znao prizivati zmije, pa mnogi nisu smjeli ići s njim u pecanje.

    Iako sam početkom tih sedamdesetih godina u mjestu u kome sam svojevremeno živio, bio jedan od početnika sortskog ribolova, za koje se često puta govorilo da se vole hvaliti i to baš onda kad imaju slab, ili gotovo nikakav ulov ribe. Od tih ribarskih hvalisanja i laži, bilo je i stvarnosti, pa je nastala i ova uzrečica: "Jel' ribarska?" što znači: "Jel' laž ili istina?" A bilo je i jednog i drugog. A ustvari mi smo zbog takvih naših loših ulova, a da ne bi bili na udaru onih boljih ribolovaca, bili proglašeni nikakvim ribolovcima, pa smo često puta znali slagati govoreći da smo ulovili dosta, punu mrežu, tako da i one bolje navučemo da odu na ta mjesta. Sjećam se jednog odlaska u ribolov na rijeku Drinjaču sa pokojnim starim Špirom.

    Jednu veče zove me Špiro. Poziva me i predlaže mi da tu veče krenemo na Drinjaču. Kaže mi:

  • "Hoćeš li sa mnom u ribolov? Ima autobus koji prolazi kroz Semizovac malo prije ponoći i kad stignemo tamo biće zora, a to je baš dobro. Znaš da riba grize ujutro."

    U to vrijeme malo je bilo onih ribolovaca, koji su imali svoje lično vozilo. Sve se išlo autobusima. I ja pristadoh.

    Špiro je bio stariji i mnogo bolji ribolovac od mene. Ja sam bio početnik, tek zagrizao, pa sam objeručke prihvatio njegov poziv. Nisam imao nešto dobru opremu, štap dva metra dug, upola kraći od onih u pravih ribolovaca. Spremim se i krenem poslednjim autobusom iz Vogošće za Semizovac. Dođem kod njega ispred kuće gdje je stanovao. Preko puta u blizini bila je autobuska stanica. Sjedimo ispred kuće i čekamo autobus. Pitam Špiru kad imamo autobus u povratku?

  • "Imamo u tri popodne."

    I dok pričamo pomoli se autobus i mi se ukrcasmo u pun autobus putnika. Neki su već "hrkali" na svojim sjedištima, pa su narušili tišinu u autobusu. U gluho doba noći stigosmo na mjesto gdje se ulijeva riječica Jadar u malo veću riječicu Drinjaču. Bilo je oko pola tri poslije ponoći.

    Na tom mjestu bila je ranije stacionirana jedna manja vojna jedinica, ali je napustila objekte koji su sada prazni. Prolazimo pored njih, ali me je strah, jer ne znam šta sve može da bude u objektu. Oblačno je a brda se nadvila i opkolila taj dio pa se ne vidi prst pred okom.
  • "Gdje ćemo sad?" - pitam Špiru.

  • "Sada ćemo uz Drinjaču!" - odgovori mi.

    Krenusmo nekom uskom šumskom stazom pored rijeke Drinjače. Nikad nisam bio u tom dijelu, pa nisam ni znao njen tok. Išli smo Boga mi malo duže dok nismo izišli na jedan širi prostor gdje se ukaza svjetlo na vanjskom zidu jedne kuće. Svjetlost koje obasjava ograđeno dvorište. Kad smo prilazili objektu, iz dvorišta se oglašavao već promukli glas domaćinovog psa. Čovjek iziđe iz kuće držeći lovačku pušku u jednoj ruci, vidje nas pred kapijom, pa začuđeno nas upita:

  • "Ma otkud ti Špiro u ovo gluvo doba noći? Zar vas nije sreo međed?"

    Znači oni se već znaju, pomialih u sebi, ali mi riječi "zar vas nije sreo međed" ne silaze s uma. A strujanje kroz tijelo sve više se uvećava, a kosa na glavi postaje četka, sve od straha.

    Uđosmo u kuću da sačekamo dolazak zore. Dok čekamo, domaćin nam ispriča kako mu je međed prije samo desetak minuta zaklao dvije ovce u ovčarniku. Nije uspio da ubije međeda. Mene sada strah uhvatio još više, ali se pravim hrabar.

    Čim se zora pojavila, mi se uputismo na obalu rijeke koja protiče više od stotinjak metara ispod kuće.

  • "E, ovde ćemo pecati!" - reče Špiro. Povadimo štapove i starog hljeba da pokiselimo da bi nabacali kao mamac, a onda počnemo zabacivati. I dok pecamo, ja se sve obazirem da mi međed ne dođe iza leđa. A već je svjetlost dana. I dok gledamo u plovke, Špiro mi priča kako tu, pored škobalja, deverike, mrene ima i riječne pastrmke, ne one kalifornijske, jer je Drinjača zaista čista. Zabacujemo udice, ali riba neće da grize, ni jedna od ovih pomenutih. Ni njemu ni meni. A kad je Sunce ogranulo, poče da najeztda onih "velikih" pliska. Ljuti obojica mjenjamo mjesta i mamce misleći da će biti ulova, ali nema. Špiro odlazi malo uzvodno da proba. I ulovio je dva Škobaljčića, čija je ukupna težina bila možda pola kilograma i ništa više.

    I tako, mjenjajući mjesta bez ulova, dođe vrijeme za povratak. Spakujemo stvari i nazad bez i jedne ribe. Dođe autobus na mjesto gdje smo noćas izišli i mi se ukrcamo i pravo za Semizovac. Po povratku Špiro mi reče:

  • "Sutra, ponedeljak, kad odemo na posao, nemoj da kažeš da nismo ništa upecali. Reci da je bilo i mrene i pastrmke."

    A svakog ponedeljka čim se uđe u krug Pretis-a sačekivali bi se i okupljali ribari da sumiraju rezultate svog ulova laži i istine u toku vikenda, od kojih je i nastala ova uzrečica: "Jel' ribarska?"

    Mnogo puta, kada odemo na pecanje, znalo je biti da se vratimo bez ulova. A onda kad se vratimo kući, u mjesto življenja, govorimo da smo ulovili veću količinu i da je to bila samo krupna riba, a ustvari ono bile samo obične "pliske" ili ništa. I ja sam tada znao omanuti svojim drugarima ribarima, samo da bi ih podjario da i oni odu na tako daleki put (Krivaju, Drinjaču i Drinu), da i oni ulove "velike" pliske. Tako bi se i ja ogrebao da idem s njima ako bi me pozvali.

    I tako smo naš odlazak i pecanje na Drinjači pretvorili u "bogat ulov ribe."

    Istina, bilo je stvarno izvrsnih ribolovaca koje sam poznavao, među kojima je bio i pokojni Špiro, ali toga dana nije nam išlo od ruke. Jer da je on ulovio više i ja bih sigurno dobio koju.

    Međutim, mi koji smo bili lošiji ribolovci od gore navedenih, poučeni ovim odlaskom na Drinjaču, znali smo omanuti, slagati onim boljim od nas. Još ako im ne otkrijemo direktno mjesto, onda smo se nadali da će nas pozvati da idemo s njima i pokažemo mjesto.
  • srpska - 89809 - 18.04.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Cvijanović: Odluka o tačnosti podataka nije antidejtonska


    Pozivam sve pripadnike mog naroda, Srbe da, ako ništa drugo, podržimo ovaj odgovor Predsjednice vlade Republike Srpske, onom Bakiru Izetbegoviću i njegovim "saborcima" što vodaju svoj narod kao stoku izmišljajući gluposti koje im svakodnevno serviraju već četiri godine. Trebamo podržati ovaj njen odgovor upućen ne samo Bakiru i čelnicima u Federaciji već i drugima, njihovim "zaštitarima" Čelnicima Federacije, koji se ponašaju baš ko mala djeca kad su nešto nezadovoljna, pa trče kod onih "starijih" (OHR-a), da se njima požale. E, ne može više. Ja sam birao moje rukovodstvo sa mojim narodom, a rukovodstvo mora raditi po Ustavu i zakonu koji postoji u Republici Srpskoj.

    Sada vas moji sunarodnici pozivam, da se pridružimo gospođi predsjednici Željki Cvijanović. Bravo gospođo Željka!

    Tako i treba, a ne kao oni ljigavci što odoše u Srajevo pod skute i ljubiti im dupe. Zar su to naši prestavnici koji se "istinski" ali lažno zalažu za nas Srbe, a pregaziše grobnice i groblja poginulih naših drugova, saboraca, očeva, sinova i kćeri sahranjenih u groblja u Miljevićima, na Sokocu, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku i diljem naše Republike Srpske. Zar oni da budu moji predstavnici? Nikada!
    bosna_komentari - 88943 - 25.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Luda kuća i predsoblje


    Vjerujem da mnogi od nas ne znaju koje se sve igre igraju iza kulisa. Nađoh ovaj tekst pa želim da i vama predočim. Pročitajte i vi.

    Piše: Mirjana Kusmuk
    01. 02. 2014.

    Šta je više normalno u ovoj državi?

    Ovako je odgovorio ministar pravde BiH Bariša Čolak na pitanje da li je normalno da se u Tužilaštvu BiH saslušavaju parlamentarci zbog nesprovođenja presude "Sejdić i Finci" i dao preciznu dijagnozu i zemlje i vremena i procesa u kojima živimo.

    U prevodu: luda kuća i predsoblje!

    Saslušanja

    Kada je Tužilaštvo BiH i to Posebno odjeljenje za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju polovinom decembra obznanilo Naredbu o sprovođenju istrage protiv N. N. lica zbog neimplementacije odluke "SF" Evropskog suda za ljudska prava, jer je time BiH oštećena za 45 miliona evra IPA fondova, niko iole normalan nije mogao da vjeruje da to nije samo dobar vic.

    Ali ne lezi vraže. O radu Radne grupe, koja je od 2010. pratila sprovođenje presude "SF", među prvima kao svjedok ispitan je Bariša Čolak. Potom poslanik SDA Šefik Džaferović, ali se o tom saslušanju ne zna ništa. Ove sedmice u Tužilaštvu BiH 45 minuta boravila je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić.

    Tužilac za organizovani kriminal Oleg Čavka, koji je dobio zadatak da izvrši nemoguću misiju, u tom ispitivanju postavljao joj je, malo je reći, glupa pitanja:

  • Zašto mislite da sprovođenje presude treba da se pretvori u rješavanje hrvatskog pitanja?

  • Zašto SNSD nije istrajao na svom dobrom prijedlogu sprovođenja presude?

  • Je li Radna grupa ozbiljno radila posao?

  • Da li je neko zadržavao prijedloge u ladici?

    Tužilac Čavka, u naponu tužilačke snage kada treba da se bavi borbom protiv organizovanog i privrednog kriminala koji državu godišnje ošteti za mnogo, mnogo više od 45 miliona IPA evra (samo u jednoj pošiljci kokaina ili granata), postao je tako glavni lik pravosudne farse u kojoj se konci povlače iz drugog plana.

    Farse u kojoj Tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju remeti i pravosudni i društveni sistem zemlje uzimajući u svoju nadležnost rješavanje političkih pitanja.

    Tačno je da u Krivičnom zakonu postoji krivično djelo za nesprovođenje odluka Ustavnog suda i ranije Doma za ljudska prava, a sada Evropskog suda za ljudska prava.

    Ali tačno je i to da poslanike štiti imunitet i da oni ne mogu krivično da odgovaraju. Poslanike je birao narod na izborima da zastupaju njegove stavove i štite njegove interese, a Krivični zakon ne poznaje krivičnu odgovornost zbog političkog stava.

    Tačno je i to da lideri parlamentarnih stranaka Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik, Dragan Čović, Fahrudin Radončić, Božo Ljubić, Mladen Bosić i Bakir Izetbegović već četiri godine uz pomoć visokih evropskih zvaničnika Štefana Filea i Pitera Sorensena pokušavaju da nađu rješenje za implementaciju presude "SF", ono koje bi imalo dvotrećinsku većinu u parlamentu potrebnu za izmjenu Ustava. Budući da je Tužilaštvo BiH najavilo da će u istrazi saslušati 70 sumnjivih lica, logično je očekivati da u Tužilaštvu uskoro završe svi lideri političkih partija, ali i evropski pregovarači: File i Sorensen.

    Sam Sorensen odmah je odbacio takvu mogućnost, ističući da bi to bio presedan u diplomatskoj praksi. Zaboravio je da doda jednu sitnicu: da je presedan u demokratskim evropskim državama da se na saslušanja u Tužilaštvo za organizovani kriminal pozivaju poslanici, zbog neusaglašenih političkih stavova!

    Politička farsa

    Da se radi o političkoj farsi, a ne sprovođenju pravde dokazuje i podatak da od 2005. godine do danas nije izvršeno više od 80 odluka Ustavnog suda BiH, a Tužilaštvo nije mrdnulo prstom.

    Isti slučaj je i sa presudama Evropskog suda za ljudska prava koje je, kao i "SF" presudu, potvrdio Ustavni sud, a godinama su mrtvo slovo na papiru.

    Jedna od njih je povreda prava na imovinu u više predmeta stanova oficira JNA, oduzetih na teritoriji FBiH.

    Tužilaštvo BiH ne zanima njihovo nesprovođenje, kao što ih ne zanima više oko 35. 000 penzionera u Republici Srpskoj i Srbiji koji su penzije zaradili na teritoriji FBiH, ali ona odbija da im ih isplaćuje.

    I ovdje je presudom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju "Karanović protiv BiH" iz 2008. i slučaju "Šekerović i Pašalić protiv BiH" iz 2011. utvrđeno da se neisplaćivanjem penzija u FBiH krše elementarna ljudska i socijalna prava građana na nacionalnoj osnovi.

    Tužilaštvo BiH nije pokrenulo istragu ni u ovom slučaju u kojem su oštećene na hiljade ljudi i budžet jednog entiteta za milijarde maraka i u kojem je N. N. lica više nego lako pronaći.

    Najnovija zloupotreba Tužilaštva BiH u političke svrhe neodoljivo podsjeća na slučaj u kojem je tragična sudbina jednog čovjeka i njegove porodice instrumentalizovana na najbezobrazniji i najnemoralniji način.

    U slučaju Palić Dom za ljudska prava 2000. godine naredio je Republici Srpskoj da sprovede potpunu istragu i utvrdi sudbinu nestalog pukovnika Avde Palića. Potom je bagerima prekopano pola RS, a Avdi Paliću nije bilo traga. Vlada RS je formirala dvije komisije po nalogu OHR-a, odgovorni su se tresli od prijetnji sankcijama i smjenama... A onda... tijelo Avde Palića je u avgustu 2009. godine pronađeno u Centru za identifikaciju u Visokom. Tamo je bilo punih osam godina koliko je prošlo od kada je ekshumirano iz masovne grobnice Gajevi kod Rogatice.

    Svo to vrijeme RS je bila pred sankcijama.

    I sve su prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš. Slučaj Palić je istog časa zaboravljen i niko nije odgovarao zbog toga što je tijelo Avde Palića osam godina ležalo neidentifikovano, a njegova sudbina poslužila za ucjene.

    Nije i neće jer je slučaj Palić, kao i slučaj "SF", bio sredstvo za ostvarenje političkog cilja, a ne za uspostavljanje pravne države.

    A da ima prava i da postoji pravna država ne bi se moglo dogoditi da se Tužilaštvo za organizovani kriminal, istovremeno dok saslušava poslanike zbog nedonošenja političkih odluka, proglašava nenadležnim za 1. 300 granata pronađenih kod Tešnja za koje je SIPA podnijela izvještaj protiv Šemsudina Mehmedovića.

    Ne bi se moglo desiti da gomile predmeta o ratnim zločinima i organizovanom kriminalu godinama kupe prašinu u ladicama Tužilaštva, a da tužilac Čavka pregleda ladice poslanika u Parlamentu BiH.

    Prosto mi žao kako uvijek Čavku izvuku iz rukava kada se radi na specijalnim zadacima. A i sam je priznao da je smijenio nekadašnjeg glavnog tužioca Milorada Barašina kojem je hakovao i-mejl sa kojeg je slao lažne dopise tužiocima i medijima. Čavka je potom kažnjen umanjenjem plate šest mjeseci, ali zadatak je obavio: Barašin je "eliminisan".

    Zato mu je povjeren novi, važan zadatak. Uputstvo je dobio sa iste one adrese sa koje je "odstrijelio" Barašina. Znakovito ili ne, ta i-mejl adresa glasi popushilismoŽgmail.com.
  • bosna_danas - 88779 - 16.02.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Milorad Dodik: Političke igre oko Bosne


    Dodik: Fond Nataše Kandić finansira proteste u FBiH!
    Politika: 12. 02. 2014.
    Autor: Fonet

    Predsednik Republike Srpske tvrdi da novac za finansiranje protesta ne dolazi direktno u Sarajevo, već se plasira preko kancelarije Fonda iz Beograda, pa se tako stiče utisak da Srbija podržava demonstracije

    BANJALUKA - Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže da se u Bosni i Hercegovini radi o mnogo većim političkim igrama, nego što većina građana može da sagleda.

    Dodik tvrdi da ima proverene podatke da novac za finansiranje protesta u FBiH dolazi iz Fonda Nataše Kandić, i da nije stigao direktno u Sarajevo, nego preko njene kancelarije u Beogradu.

  • "Onda u Sarajevu kažu da proteste podržava Beograd, ali niko ne spominje da iza toga stoji Nataša Kandić", rekao je Dodik.

    Prema njegovim rečima, stranci su nezadovoljni dosadašnjim razvojem situacije u BiH.

  • "RS je stabilna - u njoj je politička situacija redovna i nema ekscesa", ocenio je Dodik i dodao da je Republika Srpska pokazala svoje demokratsko i civilizovano lice koje mnogi ne žele da vide.

  • "Važno je da Republika Srpska ostane mirna i sačuva stabilnost. Mi znamo da ima problema, da je ekonomija u lošem stanju, ne produkuje nova radna mesta, ali kriza je svugde i za vidno poboljšanje potrebno je više godina", rekao je Dodik u emisiji Intervju Radio-televizije Republike Srpske.

    On dodaje da SNSD prihvata predlog opozicionih stranaka u Republici Srpskoj da se održe prevremeni izbori na svim nivoima vlasti u RS, ali bi rezultati izbora u tom slučaju važili do oktobra kada se održavaju opšti izbori u BiH.

    Dodik je ocenio da su protesti u FBiH politički motivisani i da je zahtev za raspisivanjem vanrednih izbora na teritoriji cele BiH neprihvatljiv.

    "Strancima je u interesu da se u javnosti prikaže da su neredi rašireni na celoj teritoriji BiH, bez obzira što se u Banjaluci okupilo svega 20 ljudi na ulici. Ako stranci traže vanredne izbore u BiH, mora biti i vanredna situacija na celoj teritoriji. To u ovom slučaju nije tako", rekao je Dodik.

    On dodaje da isti oni koji su pravili demonstracije zbog matičnog broja, koje su takođe bile politički motivisane, sada protestuju u Sarajevu.
  • komunizam - 88726 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Vidićeš ti šta će biti (2. dio)


    U početku svog predavanja, Vatropir je počeo svoje uvodne riječi o životu i međusobnim odnosima građana u sarajevskim opštinama. A Sarajevo je kao grad imalo pod svojim okriljem deset opština.

  • "Obišao sam dosta gradskih opština, pa evo me i kod vas u vašoj. U nekim opštinama među kojima je i vaša, primjetio sam da su ovde muslimanski građani ugroženi. Da nemaju ista prava kao ostali građani vaše opštine."

    Počeo je Vatropir ovim riječima svoje obraćanje prisutnim slušaocima u kino sali. Samo što je Vatropir izgovorio tu rečenicu, negdje iz sredine sale ustao je sa svoje stolice Đokan. Đokan se veoma glasno i ljutito suprostavio Vatropiru. Nije više dozvolio Vatropiru, da bilo šta kaže, već mu je ogorčeno uputio upozorenje.

    Đokan, čovjek oko šesdesetak i više godina, jedan od učesnika Drugog svjetskog rata, a sada pripadnik službe bezbjednosti, osuo je "paljbu" po Vatropiru, nazivajući ga razaračom bratstva i jedinstva građana našeg mjesta. Svašta mu je izgovorio, da bi mu na kraju još rekao:
  • "Ti si došao ovde s namjerom da raspiruješ mržnju među nama i našim građanima. Građanima koji žive skoro trideset godina u velikoj slozi. Možeš odmah da napustiš ovu salu i otići odavde tamo odakle si došao. Idi tamo onim, koji su te poslali nama, pa njima to pričaj. Reci im da nama takvi ne trebaju da dolaze."

    Vidno ljut i crven, Đokan je verbalno napao Vatropira.

    Nakon Đokana, ustalo je još nekoliko ljudi koji su podržali Đokana i još uputili kritike Vatropiru tako, da Vatropir više nije imao smjelosti da bilo šta kaže, već je uzeo svoju tašnu i brzim korakom izišao na sporedna bočna vrata kino sale. Poslije tog slučaja izišli smo svi iz sale, komentarišući svako na svoj način ovaj ispad Vatropira.

    Nakon ovog slučaja nastali su komentari po našem mjestu i fabrikama. Komentarisalo se nekoliko sedmica, pa i mjeseci. Od tada se više nisam pojavljivao na bilo kojim partijskim ili drugim predavanjima. Jedino sam išao kada bi dolazili poznati jugoslovenski novinari putopisci, ili oni koji često putuju po svijetu zbog svoje profesije. Slušao one koji su imali mnogo toga da nam ispričaju o nepoznatom svijetu, u koji ne odlazimo pa ga zato i ne poznajemo. Posebno sam volio slušati novinarku Daru Janeković, koja je više puta dolazila u fabriku i pričala nam svoje utiske s putovanja po drugim državama. Naročito su interesantne njene priče bile, o državnicima pojedinih zamalja. Bila je puna hvale o egipatskom predsjedniku Anvar al Sadatu.

    PRIJEM UČENIKA

    U proljeće 1987. godine, kada je naš stariji sin završio fakultet, ja sam u svojoj radnoj jedinici bio predsjednik Komisije za radne odnose. Međutim, to mi nije davalo pravo da na osnovu moje uloge u komisiji, zaposlim sina u jednu od fabrika u mom mjestu. Jer kompleks fabrika u našem mjestu, bio je kompleks metalne i vojne industrije, pa samim tim nije bilo potrebe za takvim kadrovima. Jedino je bilo jedno manje odelenje pri jednoj RJ, koje se bavilo nekom manjom gradnjom i dogradnjom, rekonstrukcijom.

    Iz tog vremena i te godine kao predsjedniku komisije, ostao mi je u sjećanju jedan Detalj iz rada komisije koji je imao dodirnih tačaka sa onim prethodnim predavanjima koji će nakon nekoliko godina, otkriti neke već odavno zacrtane namjere ljudi koji su živjeli i radili sa mnom. Koji su bili dobro uvezani s ostalim većim brojem građana, svojih sunarodnika, pa i u višim organima vlasti i politike.

    U krugu fabrika pod okriljem jedne od RO , formirana je Učenička radionica za praktično obrazovanje učenika za radnička zanimanja. Sve do tada učenici su odlazili na obuku u RJ-e i uz majstore bili samo pomatrači jer nisu imali prilike da direktno rade određene stvari na mašinama i uređajima, kako bi nešto naučili.

    Zbog toga su majstori koji su radili na normu, gubili vrijeme u obučavanju učenika. Da ne bi išli po pojedinim RJ-a i bili samo posmatrači kod majstora, oni su sada imali svoju učionicu za praktičnu obuku, koja je bila opremljena sa solidnim mašinskim parkom. Za UR-u određeni su stručni kadrovi kao instruktori, koji su bili različitih metalskih struka, zanimanja i oni su regrutovani iz dvije RJ-e, Alatnice i Pirm-a. Nakon formiranja Učeničke radionice, Radnički savjet na nivou RO, usvjio je Samoupravni sporazum, odluku o obaveznom prijemu jednog broja učenika radničkih zanimanja u RJ-e, po završetku njihovog školovanja. To je važilo za sve RJ-e, koje su imale potrebe za radnicima metalske struke, zanatlijama. A ta potreba bila je ne samo u RJ-a, već u svim fabrikama u našem mjestu. Naročito je bilo potrebno u dvije RJ-e koje su proizvodile alate i mašine.

    Na jednoj od sjednica Radničkog savjeta moje RJ-e, donešena je odluka da se po završetku školske godine, primi pet svršenih učenika iz Učeničke radionice. Odluka je na snazi i samo se čekao završetak školske godine.

    Moja radna jedinica kao jedna od vrlo važnih i značajnih radnih jedinica za proizvodnju svih vrsta alata, kako na nivou UNIS-a i regiona, tako i u Bosni i Hercegovini, imala je tu mogućnost i privilegiju da bira sebi najbolje stručne kadrove, pa i ove iz Učeničke radionice. Tako je bilo i sad u vrijeme kad sam ja predsjednik ove komisije. Ali, u birou u kome sam radio, a radilo nas je osam, šest muškaraca i dvije žene, ponekad bi se znala naći i po flaša ljutog pića. Glavni organizator bio bi Radoslav. On je bio i najstariji po godinama života. Njemu smo pomagali u novcu, ali i u piću i mi ostali. Ali su više pili on i jedan naš drugi radni kolega, Amar. Rakiju bi nam donosio ili po dogovoru odlazio kupovati Janko, koji je rođen na Nišićkoj visoravni, u blizini Olova. Iako se ništa nije smjelo od alkohola unositi u preduzeće, Janko je bio vrlo vješt za to unošenje jer je na ulaznoj kapiji imao nekog poznanika koji ga je propuštao bez kontrole.

    U junu mjesecu 1987. godine, kada su učenici u privredi završili školsku godinu, trebalo je odabrati pet svršenih učenika, koji su završili svoje školovanje razlićitih struka. Znajući da su u UR-i instruktori naši poznanici, ljudi koji su ranije radili u našoj RJ, ja sam kao pedsjednik komisije odlućio da se informišem kod njih dvojice. Obojica su bili dobri strućnjaci u svojim pozivima, dobri drugovi pa i ćlanovi partije. Istina, jedan je statiji od mene oko 10, dok je drugi mlađi od mene isto toliko godina, ali je ovaj mlađi bio vrlo vrlo ozbiljan. Obratio sam se njima dvojici za pomoć, da mi oni predlože svoje najbolje svršene ućenike, koji su završili strugarska, frezaka i brusaćka zanimanja.

    Ni na kraj pameti nije mi bilo, da bih te ućenike birao po nacionalnoj pripadnosti. Pogotovo kad su mi njih dvojica, predložili, po njima pet najboljih svršenih ućenika. Poslije njihovog predloga, ja sam zakazao sjednicu komisije da donesemo odluku o prijemu tih mladića. Na sjednici komisije, obrazložio sam naćin na koji sam se odlućio za odabir i predložio ih za prijem u našu RJ-u. Niko, ama baš niko od ćlanova komisije, a bilo nas je pet, nije stavio ni jednu primjedbu. Zato smo jednoglasno donijeli odluku o prijemu djece. Sve je to lijepo unešeno u zapisnik koji se vodi na svakoj sjednici komisije.

    Sad je trebalo da odluku s imenima mladića odnesem kod sekretarice direktora, da ona otkuca našu odluku koju ću potpisati i dostaviti našem Radničkom savjetu na konačno usvajanje.

    Po završetku sjednice komisije, ostavio sam svesku od zapisnika u ormarić gdje se drži dokumentacija, a onda sam navratio u našu službu. U službi se upravo tada našla jedna boca žestokog pića i to sa mezom od suvog mesa. Od svih u službi, njih dvojica, Radoslav i Amar, bili su u stanju koje je govorilo da su malo ko veseliji, više pričljiviji. Da su, kako se ono govorilo "pod gasom". Kad sam sjeo za radni sto koji se nalazi iza leđa Radoslava i Amara, Amar se okrenu prema meni pa me upita:

  • "A jel jarane, reci ti meni, kako ti vršiš prijem radnika u našu RJ-u?"

    Ja se iznenadih njegovom pitanju, jer znam da je on prije mene bio predsjednik iste ove komisije, pa mu odgovorih:

  • "Pa pobogu, što me to pitaš! Koliko ja znam ti si bio predsjednik ove komisije prije mene. Pa valjda znaš kako se primaju radnici. Drugo, ne vršim ja prijem već komisija od pet članova." - odgovorih Amaru.

  • "Jest jarane, ali ja hoću da znam, kako vi vršite prijem?"

    Ne misleći uopšte zbog čega me to pita i kakav odgovor Amar želi od mene, ja nastavim odgovarati:

  • "Znaš li ti da postoji Samoupravni sporazum na nivou RO, o obavezi prijema svršenih učenika radničkih zanimanja?"

  • "Znam!" - odgovori on.
  • "Znaš li ti, da je naš Radnički savjet donio odluku o obavezi i potrebi za prijemom radne snage?"

  • "Znam!" - ponovo će Amar.

  • "Znaš li ti da na osnovu tog sporazuma i odluke našeg Radničkog savjeta koja nam je proslijđena, imamo obavezu, da izvršimo prijem pet svršenih učenika. Da poslije našeg odabira i donešene odluke, da se ide na konačno usvajanje na naš Radnički savjet?"

  • "Ne, jarane, ne pitam ja tebe to, već kako ti primaš radnu snagu po nacionalnoj pripadnosti?"

    Kad mi je to izgovorio, ja sam se našao u čudu i počeo sam se znojiti od neke nervoze. Kroz mene je prošla jeza od bijesa i gorčine. Nisam ništa odgovorio, već sam ustao i otišao do ormarića u kome se nalazi dokumentacija komisije. Uzeo sam svesku zapisnika i pogledao imena predloženih učenika. Vidim dva strugara muslimanske nacionalnosti, dva frezača hrvatske i jedan metalobrusač srpske nacionalnosti. Bilo mi je laknulo, ali sam sada postao još više ljut i bjesan, pa sam po povratku u službu verbalno napao Amara:

  • "Ne mogu da razumijem da se kod tebe Amare, čovjeka koji je rođen poslije Drugog svjetskog rata, javlja takav nacionalizam u sadašnje vrijeme. Znaš li ti šta si me pitao? Odkud ti to da me pitaš? A ti si još i član Saveza komunista. Hoćeš li da te predložim partijskoj organizaciji na razmatranje?"

    Svi su u službi ćutili i gledali me dok sam mu to govorio. Nije mi ništa odgovorao, ali sam ja zbog toga, zbog njegovog nastupa ostao ljut na njega. Duže vrijeme poslije našeg sukoba, to Amarovo pitanje vrtilo mi se u glavi, ali ja lud pa ne mogu da skontam zašto me je to pitao?

    ISTINA JE U ALKOHOLU

    Još kao mlad dječak slušao sam mnoge priče starijih ljudi. Obično kada nam stariji pričaju kojekakve priče, onda mi mlađi dobro otvorimo uši da čujemo šta to oni pričaju. Tako mi je ostala u sjećanju jedna priča od dobro starijeg čovjeka. Tada nam je stari čiča pričao o mnogim dešavanjima, zgodama i nezgodama u toku njegovog života. Govorio nam je i o tome da se može lako otkriti mnoge tajne pomoću samo jednog pića, pomoću alkohola. Pomoću rakije. Zapamtio sam tako jedan dio te njegove priče:
  • "Ako hoćeš da saznaš i čuješ pravu istinu od sagovornika, šta misli o tebi, tvojima ili o drugima, kakvu ima namjeru prema tebi ili drugome, daj mu da se dobro napije alkoholnog pića. Tad otvori uši i dobro slušaj, pa ćeš čuti sve i saznati pravu istinu. Saznaćeš šta je sve do tada mislio i šta ubuduće misli tvoj sagovornik o tebi i drugima."
    Ova izreka potvrđuje svoje postojanje. Iz ovih kazivanja, može se zaključiti od kada se "igre" igraju.
  • komunizam - 88725 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Vidićeš ti šta će biti (1. dio)


    Željkova istinita priča o ocu i kćerki iz okoline Bratunca me je podstakla da pošaljem moju istinitu priču vezanu za alkohol, ali sam prilikom vađenja tekstova iz knjige pomalo zabrljao, pa evo šaljem ponovo sve što sam mislio poslati. Pozdrav!

    Ako hoćeš da saznaš više nego što znaš ili znao, moraćeš saslušati nekog ko zna više od tebe, školovane. Ali, ponekad treba saslušati i one koji su manje školovani, obrazovaniji, koji su neškolovani. One koji su imali nešto u sebi što su od nekoga čuli, pa su znali i odgovore na dobar dio pitanja iz života drugih ljudi. Od onih koji su nečim nadareni, koji su znali proricati, pretskazati. Proroke.

    Ako hoćeš saznati mnogo više iz bilo koje oblasti ličnog i društvenog života, istorije, nauke i kulture, moraš učiti u školama i ustanovama gdje se to uči, ili pročitati neku stručnu i naučnu knjigu, iz koje ćeš naučiti i saznati više, da bi bio spreman za svoj budući život. Da bi se moglo naslutiti šta se sve može desiti u nadolazećem vremenu i u budućem tvom životu. Neki događaji tokom mog života, ostali su u mom sjećanju dobro i duboko urezani.

    Sada, nakon tridesetak i više proteklih godina, vratih se na početak tih mojih sjećanja.

    Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kao i mnogi mladi ljudi, tako sam i ja bio znatiželjan za mnogo kojekakvih stvari koja su me interesovale. Slušao sam priče mojih radnih kolega, a naročito od onih starijih, školovanijih i stručniji, pametnijih. Išao na razna predavanja, od školskih, stručnih, do onih građanskih i političkih. Političkih jer sam u to vrijeme bio član tadażnje partije, komunista. A članovi ove partije, jer druge nije ni bilo, bili su obavezni da prisustvuju i slušaju druge, one odozgo iznad, a naročito one iz vrha vlasti i politike.

    Tih sedamdesetih godina u Beogradu je Savezna narodna skupština usvojila Novi Ustav SFR Jugoslavije. Poslije usvojenog Novog Ustava, u nażem malom mjestu, bilo je kasnije komentara od strane onih iskusnijih, školovanijih i pametniji od mene. Komentari među onim koji su znali i poznavali istoriju jednog, drugog i trećeg naroda. Naroda koji su živjeli u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam bio po strani, još nedorastao tom poznavanju istorije. Iskreno da kažem, ja nisam ni poznavao daleku istoriju bilo kog naroda, nego samo onu kroz koju sam ja prošao i učenje u školi. Jer nisam bio usmjeren u tu oblast, pa nisam pridavao važnost toj dalekoj, pa ni bližoj istoriji. U bližoj istoriji bio sam takoreći živi svjedok kao dijete, onog Drugog i sada kao odrastao, ovog poslednjeg Građanskog rata u našoj nam dotadašnjoj državi i ta mi se istorija urezala duboko u glavu.

    Svako jutro kad odlazim na posao u većini slučajeva zbog mojih dugih koraka, pristizao sam pojedine komšije, prijatelji i poznanike koji krenu ranije, i priključivao se njima idući prema krugu fabrike. Tako je bilo i ovog puta.

    Drugi ili treći dan nakon usvajanja Novog Ustava Jugoslavije, stigao sam dvojicu mojih poznanika. Jedan od njih bio je Vlado. On je stariji od mene nekoliko godina i rođen je negdje na sjeveroistoku Bosne. Ne znam šta su njih dvojica pričali do mog pristizanja, ali kad sam se priključio njima i idući ulicom Đure Salaja, Vlado me pored uobičajenih svakodnevnih jutarnjih pitanja o porodici, upita i ovo:

  • "Jesi li slušo da je usvojen Novi Ustav?"
  • "Nisam.!" - odgovorih mu jer stvarno nisam slušao a ni gledao vijesti na TV.
  • "Što? Šta je bilo?" - priupitah.

  • "Vidjećeš ti šta će biti!" - odgovori mi Vlado bez ijedne dodatne riječi obrazloženja i daljeg komentara.

    Išli smo dalje prema fabrici, a njih dvojica su nastavili priču koju su pričali do mog pristizanja. Slušajući bez interesovanja njihov razgovor o nekim dječijim problemima, dođosmo i do ulaznu kapiju. Stigosmo do prvog raskršća kod malog bazenčića, gdje se nas trojica razdvajamo, ja na lijevu a oni na desnu stranu. Nisam ništa razmišljao o njihovoj priči, a ni Vladinom odgovoru na moje pitanje u vezi Ustava, pa mi je to brzo sišlo s uma. Vrijeme mi je prolazilo, kao i svaki dan, u razmišljanju o mojim ličnim problemima i obavezama, tako da sam gotovo i zaboravio na njegovo pitanje. Ali ono je imalo svoje utemeljenje i značenje.

    DOSTA MI JE VAS SRBA, VAŠEG TAMJANA I SVIJEĆA

    Kao i u mnogim sredinama, tako i u našem malom, ali velikom industrijskom mjestu, bila je ustaljena praksa da se održavaju raznovrsna predavanja. Ona su bila organizovana kako u naselju tako i u fabrikama, a teme su bile iz raznih oblasti, najviše u vezi politike. Predavači su uglavnom bili ljudi iz vrha republičke vlasti ili politike, najčešće iz Gradskog ili Centralnog komiteta SK. Na takva predavanja, a naročito na ona politička, članovi partije u našem mjestu morali su da sa svojim primjerom utiču na ostale sugrađane, kako bi ih privukli da i oni sa njima prisustvuju na zakazanim predavanjima. Trebalo je da na tim predavanjima bude što veći broj slušaoca, da bi što više nas čulo i saznalo, pa i naučilo nešto više. Da se sazna šta se sve dešava u našoj državi i šta o nama misle oni u tuđem svijetu. Da na osnovu predavanja što veći broj građana čuje i nauči nešto novo od predavača koji su u našem mjestu primljeni sa posebnim epitetom. Jer oni su velikani, odozgo s vrha. Sve je to bilo tako, da bi se poslije predavanja vjerovalo u priče ovih "pametnijih" političara i da bi se oni niži komunisti i građani morali ponašati kako ovi gore kažu. Da članovi partije, kao građani moraju biti za primjer nekome drugom, a prije svega svojim sugrađanima.

    Kako sam u to vrijeme bio član Saveza komunista sa desetak i više godina staža i aktivan u društveno-političkim organima i organizacijama, onda sam kao takav bio obavezan da prisustvujem malte ne na svim takvim predavanjima. Predavanjima, koja su se povremeno održavala i za aktiviste u našem mjestu življenja. A u mjestu življenja članovi partije, morali su biti za primjer drugima da bi privukli što veći broj svojih sugrađana, pristalica. Na ta predavanja koja su držali visoki funkcioneri državnih i partijskih organa, bila je obaveza da prisustvuju članovi partije ne samo iz mjesta stanovanja, već i članovi partije koji su radili u fabrikama. Ali članovi partije su trebali svojim djelovanjem da privuku i dio svojih radnih kolega i sugrađana, aktivista iz fabrika. Da sugrađani čuju i slušaju priče onih visokih, misleći da su one svetinja i da nema ništa drugo osim onog što oni kažu.

    Javna predavanja u našem mjestu, održavala bi se uglavnom u kino dvorani Radničkog univerziteta "Moša Pijade". Na predavanjima bili su većinom predavaći uglavnom ljudi iz viših ondašnjih državnih ili partijskih organa, bilo sa gradskog ili republićkog nivoa, Gradskog ili Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Bilo je predavaća i novinara, putopisaca, kao što je novinarka Dara Janeković.

    Od svih tih predavanja koja su održana u nażem mjestu sedamdesetih i poćetkom osamdesetih godina, ostala su mi u sjećanju dva. Sjećam se ja još mnogih predavanja, ali ova dva su bila pečat ostalim.

    Prvo od ova dva takva predavanja držao je tadašnji član centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine, Zajdur. Prije svakog predavanja, gost-predavač po dolasku u naše mjesto, obično odsjedne prvo u kafe-sali Radničkog univerziteta. Dok čeka da se okupe slušaoci predavanja, domaćin ponudi predavaču da popije kafu ili piće. Kafe salu i foaje kino sale djelio je pregradni zid od portala sa staklom i dvokrilnim prozirnim vratima.

    Malo sam okasnio, ali sam ipak prvo svratio u kafe-salu da vidim, ima li koga poznatog u sali. U kafe-sali u blizini izlaza prema foajeu kino sale, za jednim stolom okupilo se desetak ljudi koji su stajali. Za stolom u okruženju, sjedio je Zajdur. Nisam mogao odmah da ga vidim od ovih okupljenih ljudi, koji su stajali oko njega i stola za kojim je sjedio. Oko stola i njega stajala je grupa ljudi, koji su nešto raspravljali. Među tom grupom stajao je i Mile. Ne znam šta je bio predmet razgovora, o čemu se razgovaralo prije mog dolaska do te grupe. Ali je već bilo i vrijeme da se ulazi u kino salu gdje će se održati predavanje. U tom momentu Zajdur je ustajući sa stolice nekome iz te grupe rekao:

  • "Dosta mi je više vas Srba i vašeg tamjana i svijeća."

    Čuvši šta reče, bio sam kao čovjek ali i kao mladi komunista potpuno iznenađen tom njegovom izgovorenom rečenicom. Izgovorenoj i sigurno upućenoj nekome od Srba, koji su stajali u grupi okupljeni i okruženi oko njega. Takvom njegovom odgovoru nekome iz grupe oko njega, jedino se suprostavio Mile rekavši:

  • "Ja druže Zajdure nisam očekivao od vas, jednog visokog člana partije i to još člana Centralnog komiteta, da tako otvoreno kažete da mrzite Srbe."

    Zajdur je pomičući stolicu da može izići iza stola gdje je sjedio, krenuo prema foajeu kino-sale i samo odmahnuo rukom, ne okretajući se prema onome ko mu je uputio prigovor.

    Ja se našao u čudu kad sam čuo da tako nešto može da kaže jedan član Centralnog komiteta Saveza komunista. Partije, čija je vodilja bila "čuvanje bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti Jugoslavije." Iz grupe koja je bila oko stola i Zajdura, većina njih ostala je i dalje za stolom začuđeno komentarišući Zajdurov neprijateljski istup prema Srbima.

    Poslije takvog istupa jednog visokog partijskog funkcionera, grupa koja je ostala za stolom i ja s njima, nismo htjeli ulaziti u kino-salu na predavanje. Tad sam se zapitao kako je moguće da taj Zajdur bude član Centralnog komiteta Saveza komunista? Partije koja je bila oličenje bratstva i jedinstva. Da li uopšte znaju drugi članovi Centralnog komiteta za njegovo djelovanje po pojedinim mjestima u koja odlazi? Zajdureva rečenica kružila je po fabrici i po našem mjestu duže vremena, ali niko nije, ili nije smio pridavati važnost njegovom ispadu. Jer, on je član Centralnog komiteta i može da govori šta on hoće. Njemu i sličnim njemu, nije se smijelo reći ništa. Njega treba slušati kad govori bez obzira šta govori. Vjerovatno je to neko prihvatio sa odobravanjem, ali mislim da većina Srba koji su to čuli i saznali, nije. Jer se direktno odnosila na njih, na Srbe.

    Njegov istup u našem mjestu, kasnije će da se potvrdi sa otvorenim pripremama za još slobodniji i otvoreniji nastup pojedinih "visokih partijskih predavača" iz iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine protiv Srba.

    Ne dugo zatim ponovo je organizovano jedno od predavanja, koje je trebao, a nije uspjelo, da održi jedan malo niži političar Vatropir. Vatropir je u to vrijeme bio član Gradskog komiteta SK, Sarajevo. Ponovo predavanje u istoj kino sali. Istina, nije nas bilo mnogo kao kod Zajdura, vjerovatno zbog Zajdura, ali nas je bilo prilično.
  • jovo_mijatovic - 88701 - 13.02.2014 : Stari Blizo - best (0)

    RE: Rak dojke


    Poštovana,

    Pokušajte pronaći knjigu "Zdravlje iz Božije Ljekarne" od autora Maria Treben, koja je inače Austrijanka. Ukoliko hoćete da prevedete, možete to uraditi približno na "Googe prevodilac."

    Ja vam predlažem iz ove knjige: NEVEN - lat. Calendula officinali i to Nevenovu mast. Pazite, ne Nevenovu kremu, nego isključivo Nevenovu mast. Sve o ovoj biljci i njenom dobrotvornom djelovanju, na svim jezicima, možete naći na internetu. Evo ja vam šajljem kako možete doći do Marie i lijeka. Knjiga postoji i na sajtu SCRBID.

    Pozdrav Stari.
    bosna_danas - 88677 - 12.02.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Došle


    Danas se sjetim vremena iz početka sedamdesetih godina, kada sam, sastajući se sa mojim komšijama, pričali kojekakve dogodovštine iz do tada proteklog života. Svaki novi događaj iznosili bi na skupu kada bi se sastali. Ponekad bi bilo i u stanovima. To smo obavezno radili uz kafu i koju čašicu pića.

    Najčešće smo se okupljali u vrijeme vikenda jer tada nismo imali vozila, a pogotovo ne vikendice pa da se odlazi iz naselja u kome smo živjeli. Često bi se sastajali ispred zgrade ili jednom parkiću u blizini naše zgrade.

    Jedan od mojih komšija, Bog dušu da mu prosti jer su njega i njegovog sina ubili muslimani u njihovom stanu na Dobrinji, mi je pričao nam je tada, kako ga je jedan stari Sarajlija pitao:

  • "Odakle si ti?"

    Moj komšija mu je odgovorio:

  • "Iz Sarajeva"

  • "A gdje si rođen?" - opet upita Sarajlija.

  • "U blizini Dervente!" - odgovorio je moj komšija.

  • "E, nisi ti Sarajlija! Ti si došlo, došljak.

  • "Pa kako da nisam Sarajlija, kada ovdje živim već dvadeset i neku godinu, a moja djeca, sin i kćerka, su rođeni u porodilištu na Koševu?" - priupita moj komšija.

  • "E, da znaš, da će tvoje peto koljeno, tek onda biti iz Sarajeva!"

    Čudio se moj komšija priči starog Sarajlije, pa mu reče:

  • "Ne razumijem to nikako!"
  • "Ne, ne. Nisi ti Sarajlija jer nisi naučio sve naše marifetluke!" - reče mu stari Sarajlija.

    E, zašto pomenuh ovu kratku priču? Pomenuh je zbog riječi "došlo" i "peto koljeno." Gledajući reportaže o ovosadašnjim dešavanjima u gradovima Federacije, ako imate samo malo smisla, možete sastaviti rebus, vidjećete o čemu se radi.

    Jedan je "došlo" a drugi kao domaći, a oba su "došle". Sjećate li se dvojice "Ćela", vođa onih poznatih sarajevskih kriminalnih grupa. I jedan i drugi po starom Sarajliji su "došle". Jedan je rođen u Sarajevu, ali nije iz Sarajeva. Drugi je pravi "došlo." Pošto su obojica završila onako kako su završili, jer narodna kaže: "Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada", sada su na osnovu ovih ujdurmi u Federaciji na površinu izašle prave skrivene vođe pomenutih grupa i to baš "došle", naslednici "duo Ćela" koji su zbog svojih istupa u javnosti kao vođe sarajevskih kriminalnih grupa završili onako kako su zaradili. E šta će biti sa ovim "došlama" to vam ne mogu reći.

    Pročitajte u sarajevskoj štampi duele između "došla," čelnika dvije politike u Federaciji ko su bili povezani sa vođama "Ćela!"

    Srbi, pamet u glavu. Ne nasjedajte pričama iz Federacije.
  • bosna_danas - 88567 - 07.02.2014 : Stari Blizo - best (5)

    Muslimani hoće da vrate ustav iz 1992. godine


    Poslije ove ujdurme u Tuzli, danas u Sarajevu i još nekim gradovima Federacije, javi nam se sa vrlo poučnom porukom ovaj profesor koji nam predočava šta se krije iza ujdurme u Federaciji.
    Već sam pročitao u "Avazu" (a gdje bi drugdje i pročitao) da samo Radončić može biti neko.

    Dakle ovo je skrivalica-vodilica i mi Srbi ne trčimo tamo gdje će nas đavo dočekati. Ovo su veoma opasne igre u Federaciji.

    Prof. Vranješ: POKRETAČI PROTESTA ZA POVRATAK USTAVA IZ 1992.
    Srna - 07. 02. 2014. godine

    BANJALUKA - Protesti u Federaciji BiH ne mogu da se prenesu na nivo čitave BiH jer ih je pokrenula organizacija "Udar", čiji se politički program zasniva na povratku ustava Republike BiH iz 1992, ocijenio je za Srnu profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Vranješ.

    "Oni ('Udar') doslovno smatraju da legalno izabrana vlast na sva tri nivoa, odnosno među sva tri konstitutivna naroda, treba da bude zbačena ovim tzv. nenasilnim metodama, jer ovo su tipične tzv. šarpovske metode koje smo vidjeli u 'obojenim' revolucijama", istakao je Vranješ.

    Prema njegovim riječima, njihova osnovna koncepcija je da se izazove anarhija, gdje je potrebno, manje ili više nasilno, srušiti postojeći politički sistem BiH, koji oni doslovno osporavaju i smatraju da je nametnut, baziran na ustavu kojeg ne priznaju i da je neophodno vratiti ustav Republike BiH iz 1992.

  • "Oni pozivaju Srbe i Hrvate da im se pri tome pridruže i da se na taj način oslobode nečega što je sada trenutno stanje koje je jednako teško za sva tri naroda", naveo je Vranješ.

    On je rekao da je to potpuno sporna i paradoksalna situacija, jer se Srbi, doslovno, pozivaju da priznaju referendum, održan 1. marta 1992.

  • "To je, ustvari, idejna postavka kompletnog ovog protesta, a onda se putem 'Fejsbuka' pokušavaju pozvati Srbi da izađu, ruše i bacaju kamenje po Banjaluci, navodno sa istim motivima", rekao je Vranješ.

    On je istakao da, ko god je to organizovao i smislio, dobro ne poznaje BiH, niti političke i društvene odnose u BiH, "jer nisu isti prioriteti, niti isti problemi mogu da vežu sva tri konstitutivna naroda".

    Prema njegovim riječima, u situaciji u kojoj "BiH (ratnom komandantu muslimanskih snaga u Srebrenici) Naseru Oriću i generalu (Vojske Republike Srpske) Manojlu Milovanoviću daje različit status, neka građanska incijativa poziva Srbe da se odreknu Republike Srpske i okrenu se ustavu Republike BiH".

  • "Neko tamo piše na 'Fejsbuku' da treba da se sruše entiteti, da nestanu kantoni, da imamo samo jednog predsjednika i da po principu 'jedan čovjek jedan glas' bude uređena BiH", rekao je Vranješ.

    On je naglasio da se u tome krije totalni paradoks.

  • "U čitavoj Republici Srpskoj nema više od 40-50 ljudi koji bi se mogli identifikovati sa takvim programom koji je proklamovala organizacija 'Udar' i sada koriste društvene mreže da to propagiraju", kaže Vranješ.

    On je rekao da se sa njima mogu identifikovati u Tuzli, ali da u Banjaluci, ili bilo gdje u Republici Srpskoj te ideje ne mogu da prođu.
  • jezik - 88265 - 20.01.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Po šumama i gorama i visokim školama - dativ


    E, moj prijatelju Rade.
    Tvoje ime vrati me,
    u one naše dječije dane.
    Vrati me i u naše selo
    među djecu, našu "petrinjčad"
    I u školu našu, među onu,
    gradsku "kostajničad"
    Sjetih se Bukvara al' i
    slova Kardžića Vuka
    Što nam brate u školi
    zadavaše mnogo muka
    A znaš i sam da smo se često
    ne od Vuka, već od vukova krili
    Kad smo bosonozi u šumi
    pod kestenovima bili
    Nismo tada čuli ni
    šta su smreka, bor ni vita jela
    Jer nam je u selu rasla samo,
    vrba, kesten i breza bijela,
    Htjedoh Rade nešto,
    da napišem o tebi.
    Nešto iz onih dječiji dana.
    Al' ti dadoše drugo ime,
    pa sada radije ne bi'.
    Promjeniše ti ime Rade
    bez crkve, popa i krštenoga kuma
    Pa ni sam ne znam šta ću
    jer ostadoh bez razuma.
    Spomenuh ti jednom ime
    Da se sjetim na neke stvari,
    A oni u glas ko jedan viču,
    Ovo nam zabrljo, neki Stari
    Kažu oni sa "visokom" školom
    ispod smreke, bora i jele
    Da smo i mi kupovali diplome
    ispod vrbe i breze bijele
    Da smo šumu sjekli i
    Vozili je nekom tamo daleko
    Samo da bi onaj papir
    o našoj "visokoj" školi,
    što brže i lakše steko.
    A znaju oni dobro
    da je to nemoguće bilo
    da to danas "visoke jele" rade,
    jer onaj koji nema obraza,
    taj nam šumu krade.
    Al' nađe se novi Vuk
    te im udari pečate prave
    vrlo glasno reče njima
    da se više ne pojave.
    srpska - 88229 - 17.01.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Potresna sudbina Banjalučanke


    Primorana da čisti iako je inženjer.
    Piše: Dragan Sladojević

    BANJALUKA - Prinuđena sam da zarađujem čisteći kuće i kancelarije, iako sam završila Građevinski fakultet, naučila više jezika te stekla brojne priznate sertifikate i diplome, kao i informatičke vještine. Bude dana kada ne znam šta ću jesti. Sve što želim jeste da pronađem posao.

    Započela je tako svoju potresnu ispovijest "Nezavisnim" Jelena Mišlić (31) iz Banjaluke, inženjer građevinarstva i kćerka poginulog borca.

    Nije ovu skromnu djevojku još od rane mladosti život mazio, ali je uspjela da stekne fakultetsku diplomu te nauči engleski i njemački jezik, a kako kaže, može da se posluži i španskim i turskim. Samostalno je savladala i znanje iz brojnih programa na računaru.

  • "Zbog rata, 1991. godine zajedno s porodicom napustila sam Daruvar. Nakon što smo bili u jednom izbjegličkom kampu, zamijenili smo imovinu u Hrvatskoj i doselili se u Banjaluku. Informaciju da je moj otac nestao u akciji "Bljesak" dobili smo 1995, a 17 godina kasnije smo saznali da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici", prisjeća se ona.

    Jedini izlaz iz situacije u kojoj su se tada našli Jelena, njena majka te šest godina mlađi brat bilo je školovanje. I pored teške situacije, kaže, završila je osnovnu, pa srednju geodetsku školu, a potom i fakultet, te položila stručni ispit.

  • "Trnovit put prošla sam u tuđim pocijepanim patikama i iznošenoj garderobi. Izučavala sam sve što mi je palo u šake, nadajući se sigurnoj budućnosti. Obišla sam mnoge međunarodne kongrese građevinarstva, upoznala se s radom vodećih evropskih kompanija, dobila priznate sertifikate i diplome. Priznate, ali ne u mojoj zemlji", požalila nam se ona.

    Najveća joj je želja da se zaposli u struci, što nije uspjela, iako je pokucala na mnoga vrata i najčešće dobijala odgovor "vidjećemo".

  • "Nema gdje nisam tražila posao. Uđem, na primjer, u firmu i dočeka me sekretarica koja lakira nokte i ne pogleda me čestito, već mi kaže samo: "Ostavite papire na pult, javićemo ako šta bude." Ko zna, ti papiri su možda završili u korpi za otpatke", priča Jelena svoje noćne more.

    Uspjela je, dodaje, da odradi pripravnički staž, ali od tada nema uspjeha. Zarađivala je i još zarađuje na razne načine.

  • "Pravila sam kolače, ukrašavala torte, davala instrukcije studentima, čistila i još čistim pojedine kuće, kancelarije. Prodajem i neke stvarčice preko eBaya kako bih se prehranila", naglašava ova Banjalučanka i dodaje da bi, kada bi pronašla posao u struci, "radila za pet radnika".

    Bespomoćna Jelena priča, da bude dana kada ni sama ne zna šta će jesti.

  • "Na birou sam, a uz to prisiljena sam da vučem za rukav one koji me ni u oči ne gledaju, koji trčeći po hodnicima bježe od mene, te krišom na hodniku uzimaju moje podatke i sakrivajući pogled u njedra obećavaju da će učiniti šta je u njihovoj moći. Na kraju mi kažu da su nemoćni i dođe mi da ih upitam "Da li ja vama mogu nekako pomoći"", ističe ona.
  • jezik - 88208 - 16.01.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Odgovor Radu, dativ i još pomalo


    Bože, čiji li je ovo jezik, o kome govori "La Serb" pod brojem 88167 od 15. januara 2014. godine? Vjerujte mi da sam se toliko smijao, da su mi suze pošle na oči. Žena me pita:

  • "Šta ti je, jesi li ti pri sebi? Kome se to tako slatko smiješ, a ja te gledam svaki dan stalno namrguđenog."

    Morao sam joj pročitati zbog čega se smijem:

  • "Profesorica je objasnila kako se gradi DATIV, a vi "sarajčad" i niste "vispremni" u toj oblasti."

    Ali prije nego što ću postaviti jedno pitanje da kažem da stvarno nisam mislio da provociram nikoga na ovoj stranici, pa ni one koji se bave gramatikom, kada sam u prvom svom javljanju u vezi onog "Odgovor Radu", već sam iskreno potražio savjet od onih koji se bave tim poslom u svojoj profesiji - gramatikom. Ovo sam primjetio u dva, tri teksta koji su se suprostavljali jedni drugim u vezi, vjerovatno kadrova u školi na Sokocu.

    Dragi moji profesori,
    Davno je prošlo vrijeme kada sam ja završio osnovnu školu i moram da vam kažem da sam gotovo i zaboravio mnogo čega. Mnogi od vas, a možda i vaši roditelji, nisu bili rođeni u to vrijeme. Ja se ne stidim zbog toga što ne znam i što sam pitao. Nije sramota ne znati. Sramota je znati a ne kazati. Ima ona narodna koja kaže da se čovjek uči dok je živ. Zbog toga, ja vas iskreno molim da mi odgovorite! Imam dvojicu bližnjih rođaka koji se zovu Rade. Jedan od njih ima i sestru kojoj je ime Rada. Živimo u istom mjestu. Jedan od njih dođe kod mene i ja mu dadoh nešto da uruči svojoj sestri i onom drugom svom imenjaku?

    Hvala vam na pažnji i odgovoru. A vi na Sokocu nemoj te se svađati, sramota je.

    Pozdravljam vas sve, Stari
  • sarajevo - 87558 - 08.12.2013 : Stari Blizo - best (1)

    Pogled na Sarajevo iz šerijatske budućnosti - 2030. godina (2. dio)


    U narednih nekoliko godina u sarajevskom emiratu donijet će se brojni užasni, anticivilizacijski zakoni kojima su ukinute naše slobode i elementarna ljudska prava, zakoni koji su nam oduzeli dostojanstvo i pretvorili nas u roblje novog šerijatskog poretka... Ukinute su sve političke stranke, a kompletna rukovodstva SDA, SDP-a i ostalih starih stranaka su privedena; šerijat je postao vrhovni zakon; doneseni su zakoni o propisnom odijevanju čije kršenje donosi drakonske novčane kazne. Zabranjeni su: alkohol (kazna bičovanje i do 20 godina zatvora), homoseksualizam (kazna: vješanje, kamenovanje ili presijecanje mačem), lake droge (kazna: vješanje), pornografija (kazna: bičevanje), blud i preljub (kazna: kamenovanje), preobraćenje s islama na drugu religiju (kazna: smrt)...

    Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

    Danas, kao bivši novinar, bivši zatvorenih, politički disident i osoba osuđena da životari na margini društva, dok se sjećam Sarajeva što je nekad bilo, gledam te novoizgrađene bulevare i tu gomilu staklenih zgradurina koje se izdižu pod oblake, i koje, dok lažno svjedoče o ekonomskoj snazi našeg grada i njegovom napretku, u svojoj nutrini kriju stravičnu sudbinu jednog varvarskog društva vođenog demonskim ljudima koji su nam skrojili zastrašujuće zakone protiv kojih uljuđena zapadna civilizacija mora svim sredstvima da se bori. A neće, jer su pokazali da im ispod političkih proklamacija do ove zemlje i njene sudbine nije stalo, i da od pitanja naših sloboda i dostojanstva im je daleko preče upravo postojanje jednog takvog civilizacijskog rugla u kojem će i njihova elita moći da pere svoj prljavi novac, tu prokletinju zbog koje smo pristali da jedna zloćudna ideologija uništi naš grad i nova rasa osvoji našu zemlju, dok širina naših novih ulica i visina građevina prikrivaju istinsku bijedu, kako finansijsku tako i duhovnu, većine naših stanovnika koji su prinuđeni raditi za svoje strane gospodare.

    Ako ovo djelo čitate, znajte da je uspjelo biti iznešeno iz mog Sarajeva kojeg više nema, jer od njega je ostala samo evropska crna mrlja mračnjaštva i beznađa, a moje tijelo danas ili je bačeno u tamnicu zbog zabranjenih riječi, ili nekud svijetom luta kao apatrid. Duše ionako više nemam, jer je izgorila zajedno s dušom mog grada.

    Eh, Fahro i Mile, kakvi ste samo vizionari bili!
    bosna_danas - 87059 - 21.10.2013 : Stari Blizo - best (1)

    Prof. Spahić: NOVI RAT U BOSNI VEĆ JE PRIPREMLJEN


    Kako koji dan odmiče od rata, ovaj sarajevski naučnik, politolog, sve slobodnije izlazi u javnost sa mnogim istinama koje svi u Sarajevu znaju, o početku rata i stanju u sadašnjoj ne državi, nekadašnjoj Bosni i Hercegovini, ali neće i ne smiju da kažu.

    Prof. Spahić: NOVI RAT U BOSNI VEĆ JE PRIPREMLJEN

    Rat je bio projektovan spolja, a i novi je već pripremljen. Nikakvog razloga nije bilo ovdje da se koljemo, kaže ugledni profesor.

    Mi smo bure baruta i samo se čeka kada će se fitilj zapaliti. Sve se forsira na priči "Koliko su oni vas u Srebrenici pobili?! Osam hiljada! Evo sad vi njih 28. 000 pobijte i zato se ovi neki već pripremaju. Rata će biti samo je pitanje vremena, uvjeren je profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Besim Spahić.

    Ovaj rat je apsolutno insceniran i projektovan izvana. Nikakvog razloga nije bilo ovdje da se koljemo. Istorija nas je uništila, jer Jugoslavija nije imala zajedničku istoriju. Slovenija je, iako je u EU, propala jer već ima 27 procenata nezaposlenih, a Hrvatska čim uđe u EU odmah će za pet procenata povećati nezaposlenost i pet puta će sve poskupjeti. To je vitalni nacionalni interes koji se svodi na čisti reket.

    Profesor Spahić kaže da nema "n" od nauke u kakvom je stanju BiH, jer smo mi samo dio međunarodnog projekta. "Međunarodna zajednica je sve isplanirala i poslala OHR i visokog predstavnika ovamo da bude tako kako im odgovara", smatra Spahić. "Situacija u BiH danas je nikakva. Države nema. Narod nije narod, ma koliko bio u nekim entitetima, koliko god se zvao ovako ili onako. Država koja nema svoje ekonomije i cilja osim da prosi i čeka, ne može opstati. Hrvati čekaju da im pomognu braća iz Hrvatske, muslimani - Bošnjaci da će im pomoći islamske zemlje. Srbi opet misle da će nas braća Rusi usrećiti kao što su nas kroz cijelu istoriju, odnosno istoriju usrećivali. Ekonomija to je trošenje i prodavanje duše, odnosno odricanje od autohtone autentičnosti. Na djelu je strankokratija, partiokratija kojoj nije stalo da država funkcioniše. Samo vlada borba za vlast. Pokrali su sve i vladaju tajkuni - oni koji su se obogatili ne svojim znanjem ne svojim imanjem, šparanjem i štednjom, nego privrženošću vladarima koje su smjenjivali i kojima su pomagali da dođu na vlast da bi se ogrebali", rekao je Spahić.

    Upitan, da li je BiH zemlja loših ljudi, Spahić je rekao da smo se "sami odrekli da pravimo svoju budućnost". "Turci su Bosnu podijelili na bosanski i hercegovački i sandžački pašaluk i od tada se nikada više nije sastavila, ali muslimani to ne vide. Samo čujete -- sve što je tursko dobro je. Najvažnije je da navijamo za tursku reprezentaciju kada igra protiv Hrvatske, a u Hrvatskoj reprezentaciji 85 procenata fudbalera je iz Bosne", izjavio je profesor.

    Poglavare vjerskih zajednica je okarakterisao sljedećim riječima: "Vjerski poglavari, koji bi trebalo da budu sukus morala, ćute, a ko ćuti slaže se. Ne ograđuju se od onih hodža što siluju djevojčice, od onih sveštenika i popova koji siluju dječake i djevojčice. Vjerske institucije su najveći agenti podjele naroda. Mi smo u suštini niko i ništa šačica jada - tri i po miliona kojima se potkusuruje velika svjetska politika velikih svjetskih arhitekata koji su nam dali zadatak da se pobijemo puškom da oni ne prljaju ruke. Oni nam daju logistiku. Puljić dobija kardinalsku titulu na početku raspada Jugoslavije i čim je dobio titulu kardinala vratio se i rekao nikada katoličanstvo ni Hrvatstvo nije bilo ugroženije u BiH. Volim religiju više nego svoju domovinu. Žene nam se pokrivaju - to je katastrofa. Mi smo već propali. Naša djeca su već propala, jer im je propala budućnost i jer su ljudi bez domovine. Cerić je niko i ništa. Petlja se u politiku i određuje ko će biti biran. Šalje fašističke prijeteće poruke i radi to što radi".
    bosna_komentari - 87041 - 20.10.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Kakvu Bosnu trebamo?


    'Propali smo kao ljudi: Neću Svjetsko prvenstvo, hoću budućnost

    Večeras je pobijedila Bosna i Hercegovina i konačno idemo na svjetsko prvenstvo. Lijepo je znati da su momci koji predstavljaju našu državu uspješni i čestitam im na trudu. Večeras je hiljade ljudi na ulicama Bosne i Hercegovine i proslavlja pobjedu Zmajeva. I dijaspora je na nogama, naravno, jedino u ovakvim momentima se dijasporci osjećaju kao Bosanci i Hercegovci. Volim vidjeti sretne ljude na ulicama, čak sam na trenutak pomislila kako imamo šansu da postanemo sretna i zadovoljna država, s obzirom da se držim toga da žza sreću ne treba puno'. Ali, brzo sam se spustila na zemlju.

    Danas, 15. oktobra, smo dobili vijest da je naša heroina Belmina Ibrišević izgubila svoju bitku za život. Belmina, mala borkinja koja je živjela svega par mjeseci, ali je za svoga života ostavila dubok trag u Bosnu i Hercegovinu. Digla je čitavo (?) dobro, ne baš čitavo, ali je digla sve osvještene stanovnike Sarajeva (i šire) na noge (sve kad zbrojiš, šaka jada).

    Gledam svu tu količinu energije večeras na ulicama, nasilne radosti, pitam se gdje je sav taj patriotizam bio kada smo trebali STVARNO da se borimo za našu djecu i našu zemlju? I na isti dan (da se ne bi neko slučajno zamislio i pitao ko nam ubija djecu) portali pišu 'protesti su urodili plodom'. I nevjerovatno mi je da jedan 'ozbiljan' portal prenese vijest (a odgovorno tvrdim da to nije jedina vijest u kojoj pišu apsolutne laži) da je vlada izglasala Zakon o jedinstvenom matičnom broju, još više me je šokirala činjenica da u to SVI zaista i vjeruju. E pa, dragi moji, JMBG prestaje važiti 6. decembra i sve bebe rođene nakon tog datuma će biti žrtve sistema, baš kao što je to bila i Belmina.

    'Propali smo kao ljudi'

    Pitam se koliko smo propali kao ljudi kada nas smrt Belmine i Berine ne može natjerati da izađemo na ulice da konačno uzmemo svoje živote u svoje ruke i donesemo promjene, zajedno, ali nas fudbal itekako spaja. Gdje su nestali oni Bosanci i Hercegovci koji ne pričaju o ljubavi prema Bosni, već je vole? I ne, kada kažem 'ljubav prema Bosni', ne mislim na zapišanu teritoriju (bilo da se ograničavate na Federaciju ili čitavu Bosnu) već na čitav region. Ili ipak, čitav svijet. Jer za mene Bosna jeste čitav svijet!

    Isto tako, za mene pobjeda ne znači privremeni matični broj. Smanjenje penzija. Sklapanje pakta sa MMFom i Svjetskom bankom. Upucan pas na Breki. Napadanje LGBT osoba od strane huligana koji su duboko u svojoj duši velike kukavice koje ne mogu napraviti nikakve promjene za ovo društvo, svjesni su da ne mogu korak naprijed, stoga žele povući čitavo društvo nazad, vratiti ga u srednji vijek, jer znaju da se samo u primitivnim sredinama toleriše njihovo ponašanje. Za mene nije pobjeda ni izgradnja novih zatvora, znam da se pravi kriminalci ne nalaze u njima, jer je ključ zatvora u njihovim rukama. Svastike na zidovima. Da li je Bosna pobijedila zato što poslanici i delegati koji su ubili Belminu naplaćuju svoju odvojenost od porodice, a i posjete njima? Kupuju nove automobile, planiraju dodatna zapošljavanja i plate nakon isteka mandata, dok na svakom ćošku srećem ljude koji ne znaju kako će sutra nabaviti 1, 00 KM za hljeb (BUKVALNO). Napadi na novinare od strane direktora autoputeva i članova vodećih partija. Komentari zastupnice SNSD-a u Parlamentu koji ne priliče nikome. Video nadzor na svakom koraku. Činjenica da svaka četvrta žena u BiH preživljava trpi batine. Zatvoreni Muzej i 7 ljudi na obilježavanju godišnjice zatvaranja Muzeja.

    Kontejneri koje smo postavili ispred Muzeja, a koje niko nije pomakao, nakon 10 dana. Vraćanje seksualnog manijaka na fakultet. Kažnjavanje aktivist/kinja Akcije Građana zbog skidanja nepropisno postavljenih predizbornih plakata na javnim površinama. Mirno gledanje propadanja kulture. Neregularni popis stanovništva. Kriminal i nasilje koji sprovode ljudi na vlasti, a na koje mi šutimo. Ubica Vedrana Puljića na slobodi. Činjenica da BiH ne želi ništa da uradi povodom kažnjavanja ubice. Raspravljanje o uvođenju šintora, dok se godinama ne sprovodi zakon koji su oni sami donijeli. Sve jači osjećaj pripadnosti jednom plemenu i mržnja prema drugom. Nepoznavanje vlastite historije. O jeziku i književnosti da ne pričamo. Promoviranje nasilja nad ženama, koje je sasvim društveno prihvatljivo u BiH. Poruke mira koje na ulici mogu trajati maksimalno dva dana. Neoliberalni Zakon o radu po mjeri MMF-a. Priča o hodži koji je oženio Slavicu i zbog toga zauvijek izgubio mogućnost da radi. Izgradnja hidroelektrana koja uništava prirodne resurse. Uništavanje antifašističkih spomenika. Sporazumi SDA i HDZ-a. Trošenje 2, 59 miliona KM na uvoz flaširane vode u Bosnu, zemlju koja je bogata pitkom vodom. Uništavanje svih zelenih površina i gradnja vjerskih objekata. Ne kažnjavanje zločina iz mržnje. Otvoreni seksistički komentari načelnika Semira Efendića. NVO mafija. Propaganda. Novinarstvo koje širi strah i nacionalizam. Baštinjenje četničkih zločina. Zaboravljanje Mladenke Zadro. Nasilni ispadi ministra Heleza. Ksenofobni natpisi u svakoj ulici. Stadioni koji su poligon za fašizaciju mladih ljudi. Ali se ipak, FTV okrene protiv antifašističkih navijača i prozove ih huliganima. Bavljenjem problema u Siriji, od strane Izetbegovića i Lagumdžije. Uništavanje skvota. Izgradnja spalionice na Stupu. Doček Momčila. Zabranjivanje okupljanja na Trgu BiH. Tuče na sjednici Kantonalnog odbora SDU. Zabranjivanje postavljanja šatorskog naselja ispred Vlade TK radnicima Dite. Deložiranje 100% invalida sa dvoje maloljetne djece (Raiffeisen banka). Nasilničko ponašanje GRASovih revizora, otimanje telefona. Diplome iz BiH koje nisu priznate u Evropi. Dezinformisanje kao sredstvo medijskih manipulatora. Svakodnevne pucnjave u centru grada. Nevidljivost romske zajednice. Policijsko premlaćivanje psihičkih bolesnika na smrt. Trgovina ljudima. Prostitucija. Željko Vulić. Državni teror nad aktivistima. Uništavanje spomen-ploča civilnih žrtava opkoljenog Sarajeva...

    'Ne treba nam Brazil, treba nam edukacija'

    Ne treba nam Brazil, treba nam edukacija. Ne treba nam Brazil da bi svijetu pokazali da Bosnu u boljem svjetlu, potrebno nam je da naši ljudi imaju šta za jesti i da su zdravi. Ne treba nam zabava, treba nam posao od kojeg možemo živjeti. Ne treba nam vlast koja će nam se smijati sa prozora zgrade Parlamenta i govoriti da nas treba poklati, a na proslavi pobjede zajedno sa nama skakati i pjevati 'Ko ne skače mrzi Bosnu' ž, što se mene tiče, ta se gamad može vinuti u nebo.

    Reci te mi da li država čiji parlamentarci naredne godine planiraju potrošiti 1. 055. 000 KM više sredstava nego ove, ukupno 16. 603. 000 KM: 9, 9 miliona KM na bruto plate, 2. 152. 000 KM na naknade zaposlenih, dok je 57, 9% mladih nezaposleno (554 489), treba da slavi?

    Vi koji slavite 'pobjedu' Bosne, trebate se osvrnuti na svoje greške i pokušati mijenjati stvari, za početak krenuti od sebe, ali se vama draža interna i zajedljiva naklapanja i bezopasne kafanske kritike o tuđem radu i akcijama, stoga vam se treba priznati da ste NEPOGREŠIVA BIĆA. I večeras se osjećajte ponosnim Bosnacima. Ja nemam razloga da se ponosim. Ne želim da me jeftini trikovi vlade zavaraju i odvraćaju pažnju od njihovog kriminala. I ne, ja neću na svjetsko prvenstvo. Ja hoću budućnost!
    prepiska - 86719 - 17.09.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Odgovor Radmili Novaković


    Poštovana,

    Ako na stranici "Najnoviji", na njegovom lijevom djelu gdje su izlistani svi autori tekstova ovoga sajta, klikneš na "Stari Blizo", nađi broj 79853 od 23. 11. 2012. godine i tamo ćeš naći mnogo toga što te (i ostale) interesuje.

    Pozdrav, Stari Blizo.
    sarajevo - 84369 - 15.04.2013 : Stari Blizo - best (1)

    RE: Munira Šubić najbolji plaćen jezik


    Kada sam pročitao članak o Muniri Subašić, toliko mi se nakupilo gorčine u organizmu da sam gotovo eksplodirao.

    S razlogom se postavlja pitanje, kako je uopšte moguće da se dozvoli jednoj šugi od žene da hoda po svijetu i bljuje po nama Srbima. Da li znaju naši organi koliko je ta grdoba od žene nanijela ljage nama Srbima? Znaju sigurno. Šta to oni čekaju? Ali, zašto već jednom ti naši organi ne reaguju na način koko je to zakonom uređeno. Oni moraju pod hitno da se uključe u sprečavanje ovakvih otvorenih vrijeđanja i ljage na naŝ narod, na Srbe. Naši prestavnici u zajedničkim organima ponašaju se kao da su otišli na neko predavanje koje treba samo da odslušaju i da se vrate kući sa dnevnicama u džepovima, pričajući kako je bilo na tom predavanju i nikom ništa.

    Kada toj šljapuri Muniri, ženi grdobi, koja je toliko pokvarena i bez trunke ljudske pameti i odgovornosti, dodam i splićanina Borisa Dežulovića, koji za veoma dobre novce "slatkorečivo" piše kolumne za sarajesku štampu, u kojima bez imalo griže savjesti bljuje na nas Srbe, nazivajući naše prestavnike ustašama, a Republiku Srpsku fašističku, onda mi je došlo do grla a svi mi znamo šta je bio Split za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega. Odakle se najviše izrodilo ustaša. Kad sve to čitam, čudi me kako nisam već eksplodirao.

    Ne mogu se pomiriti sa tim i zbog toga što baš niko od zvaničnih organa iz Republike Srpske ne reaguje na ponašanje ovih i njima sličnih neljudi iz Federacije, licemjera, bezobraznika i pokvarenjaka. Čudim se i zbog toga jer mi imamo u zajedni;kim organima BiH, na svim nivoima vlasti svoje prestavnike.

    Čudim se i zbog toga što svaki dan čitam kako se hapse Srbi za navodni zločin nad muslimanima, a za zločine nad našim narodom svi se prave gluvi. Što je najgore što se prave gluvi i naši prestavnici u tim zajedničkim organima, od Radmanovića pa do najnižih funkcija. Hoće li po nama početi javno i pišati po glavi a mi ćemo i dalje da ćutimo. Šta to rade naši prestavnici u SIP-a? Jesu li oni sluge onim sa druge strane?

    Danas pročitah u novinama kako su pojedini "bosanski" novinari podnijelu tužbu protiv onih novinara, koji su preko novina napali Predraga Lučića, splićanina, koji je napisao nekakvu pjesmu "ići, mići, Ahmići." A ti isti novinari dopustili su da baš njihov Splićanin Dežulović naziva Dodika, ustašom i Republiku Srpsku fašističkom, nisu se ni trunke oglasili. To što se novinari iz Federacije nisu oglasili nije me iznenadilo, ali šta je sa našim novinarima iz Republike Srpske? Njima kao da su usta zašivena. A i kako će reagovati kada su svi ko rogovi u vreći.

    Mi se svađamo međusobno a druga strana koristi sva moguća srestva da nas olajavaju. Bruka nad brukom svaki dan!
    sarajevo - 84177 - 06.04.2013 : Stari Blizo - best (0)

    I ovo je dokaz ko su oni!


    Šta reći poslije ovog teksta objavljenog u sarajevskom Avazu o pruženoj pomoći iz Republike Srpske za prevoz građana Sarajeva. Ostalo je samo da se pozovu vozači autobusa koji su stigli iz Republike Srpske u Sarajevo:

    VOZAČI I AUTOBUSI IZ REPUBLIKE SRPSKE, VRATITE SE NAZAD ODAKLE STE DOŠLI, JER VAS SARAJEVO NE ŽELI. NI VAS NI VAŠU POMOĆ.

    Pustite čaršiju neka riješava svoje probleme sama bez vas. Nemojte da upadnete u klopku.

    UDRUŽENJE "ZELENE BERETKE NOVO SARAJEVO" PROTIV PRIJEVOZNIKA IZ RS-ADo jučer su pucali po građanima Sarajeva, a sada ih voze Boračko udruženje podržalo štrajk GRAS-a.

    Podršku radnicima preduzeća GRAS koji su već nekoliko dana u štrajku zbog neisplaćenih plaća i katastrofalnih uvjeta u kojima rade, dalo je Udruženje "Zelenih beretki Novo Sarajevo".

    Predsjednik ovog udruženja Muhamed Sukić kazao je kako je ogorčen time što je Vlada KS pozvala prijevoznike iz RS-a.

  • To je sramota, i to baš na dan kada je počela opsada grada. Vlast koja je GRAS dovela do ovog stanja sad se pokušava izvući iz kriminala koji su počinili. Dovode vozila iz Banje Luke, Lukavice i sa Pala, na kojima piše "Obilići" i kojima su možda naši građani odvoženi u logore. Neki od ljudi koji voze te autobuse možda su prije 20 godina pucali po Sarajevu i po građanima koje sad prevoze, a sve je to dozvolila naša vlast ż kazao je Sukić.
  • prepiska - 84119 - 03.04.2013 : Stari Blizo - best (4)

    Peticija za uvođenje smrtne kazne zbog silovanja


    Kada sam pročitao članak o stravičnom događaju-zločinu, u toj nekad davno opjevanoj Banja Luci, o silovanju rođenog djeteta, nisam imao druge riječi nego da kažem:

    Banja Luko da Bog da grom u tebe puko
    Što okalja naša lica, sramna srpska bruko.


    Zar je moguće da je grad na Vrbasu postao najveći centar u Republici Srpskoj, po krađama, prevarama, otimanju, pedofiliji, silovanju i ubistvima? Zar se tako čuva obraz Republike Srpske i njenih poštenih građana?

    Banja Luko, ti okalja obraze onih što dadoše svoje živote za slobodu tvoju i Republike Srpske.

    Zar institucije kao što je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Socijalna zaštita dolaze zadnji do saznanja za slučaj koji se evo desio pred licem onih poštenih građana Banja Luke?

    Nije ni čudo što su u Socijanoj zaštiti, u svojoj sredini imali pedofila.

    Je li moguće da u tom gradu nema zakona da zaštiti svoje poštene građane, maloljetnu djecu, nejake i nemoćne građane?

    Bože, da li u tom gradu žive ljudi ili divlje zvijeri?

    Banja Luko probudi se već jednom. Vrijeme ti je, već je kasno.
    Sramota je to velika, da vam i dragi Bog neće oprostiti. To je bruka za naš srpski narod.
    Stidi se Banja Luko!
    prepiska - 83981 - 29.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Molba


    Vjerovatno se vi mlađi sjećate vremena prije početka rata u Sarajevu?
    Može li mi neko od vas mlađih da kaže datum, kada je bio miting ispred zgrade nekadašnjeg Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine na Marindvoru, na kome je došlo do tuče i međusobnih sukoba.
    Hvala i pozdrav, Stari
    miodrag_lazic - 83783 - 19.03.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Odlikovanje za Dr. Lazića


    Kada sam neki dan uputio predlog onima koji čitaju ovu stranicu, pa i šire, koji se susrećemo na ovoj stranici, pa i šire, prethodno sam pogledao odlikovanja Dr. Lazića.

    Tačno je da je Dr. Lazić odlikovan ordenom Svetog Save, ali je tačno i to, da je taj orden dobio od Pravoslavne crkve, kojim ga je odlikovao patrijah Pavle.

    Ako se do sada u Republici Srpskoj nisu sjetili, prije svega boračka udruženja, u prvom redu oni koji stoje na čelu tih udruženja (Pantelija i Perendija), da tog čovjeka predlože za odlikovanje, onda to mora poteći od boraca, a posebno boraca sa Sarajevsko-romanijkog ratišta. Da se potpisima uputi predlog nadležnoj instituciji da se Dr. Lazić odlikuje.

    Ja nisam pristalica prikupljanja dobrovoljnog priloga za kupovinu bilo čega (iako bih dao prilog), jer bi po meni to (ovo je moje lično mišljenje), bila za Dr. Lazića uvreda. Oni borci kojima je Dr. Lazić direktno pomogao spasavajući im živote, vjerujem da bi u međusobnom ličnom dogovoru pristali da na takav način pristupe prikupljanju dobrovoljnog priloga i kupovini nečega, da se oduže svome doktoru što im je spasio život.
    Dr. Laziću za njegov humani doprinos u toku rata, Republika Srpska ne samo da treba, već se mora oduži za njegovo hrabro i humano dijelo, jednim od visokih odlikovanja Republike Srpske.

    Živjeli mi i pozdrav svima. Stari.
    planirani_haos - 83771 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Planirani haos 1990 - 1996 (4)


    POLITIČKO DJELOVANjE

    To je bila prva informacija o Nurifu Rizvanoviću u kojoj se spominje direktno njegova likvidacija, jer sam do sada samo mogao nazirati. "Zar su ga ubili?", prekinuo sam brata."Jesu, i to tako podlo i na najbrutalniji način! Na udaru su im i najugledniji i najkorisniji ljudi koji se prema njima odnose ravnodušno. Zabranili su i rad stranke. Ne samo SDA, nego svakog političkog djelovanja. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, je običan borac koji se živ ne čuje, niti bilo kako eksponira", pričao je brat. Počeo sam razmišljati o svemu, a onda rekoh: "Molim te, sve mi ispričaj u tančine šta se ovdje događalo za vrijeme moga odsustva?" Brat je počeo: "Nakon tvog odlaska u Sarajevo na tu prokletu Skupštinu, Sado (načelnik SJB) je donio rješenje o formiranju sedam ratnih stanica policije na terenu, onako kako je i dogovoreno. Ja sam bio u stanici na Potočarima, zajedno sa svima našim. Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, zavladala je opšta panika među narodom, takođe je dosta ljudi pobjeglo za Tuzlu, čak i nekih koji su bili članovi rezervnog sastava policije. Svi su krenuli na svoju stranu, jednostavno je došlo do povlačenja i policije i naroda prema brdima. Većina nas je to veče zaglavila prema Pasiku, gdje smo čitavu noć beznadežno tumarali.

    BARIKADE PREMA BRATUNCU

    Nakon toga su se od nas odvojili Naser i Mirza Halilović, otišli su kod Zuhde i Himze u Klanac. Naser nam je rekao da se snalazimo kako ko zna i umije i da ide svako na svoju stranu? Mi smo se ostali dogovorili da se oko tri sata iza pola noći sastanemo naprostoru Metalske Vode, ali se tu Mirza i Naser nisu pojavili. Poslije našeg okupljanja na Metalama, razbili smo se i ja sam sa Saidom Atićem Sajom otišao u Jelahe, gdje smo noćili. Kada je malo popustio strah, došlo je do novog okupljanja. Četnici su počeli s prvim granatiranjem Potočara, tako da su pale i prve žrtve. Bilo je i ranjenih. Zakazano je novo postrojavanje u Pasiku. Postrojavanje jedinice je izvršio Ekrem Salihović. Nakon postrojavanja, odlučeno je da siđemo na Donje Potočare i napravimo barikadu kako bismo zakrčili glavni putni pravac Bratunac - Srebrenica. Kolona se uputila prema Donjim Potočarima. Ja sam zauzeo položaj iznad fabrike 'Cinkare', podno Potočarske stijene, a u mojoj neposrednoj blizini je bio Ibe Planić. Glavni zadatak je bio istjerati kamione iz transporta i njima prepriječiti putni pravac. U momentu kada je Zurijet Smajić počeo izvoziti kamione, začule su se sirene iz auta koja su se kretala izpravca Srebrenice prema Bratuncu. Zurijet je jedva uspio istrčati iz kamiona. Nije se imalo kuda dalje, tako da je nastala opšta pucnjava po autima u kojima su se nalazili Srbi.

    KOMANDIR STRAŽE

    Pri prvom otvaranju vatre, ključnu ulogu je odigrao Ekrem, koji se nalazio u neposrednoj blizini puta pored magacina, kraj samog mosta u centru Potočara. Svi koji su bili u autim asu poginuli, koliko znam, samo se jedan od njih, ranjen, uspio probiti prema Pećištima. Bilo je i dosta naoružanja u autima, ali je većina izgorjelo kada su auta zapaljena od pucnjave. Tog momenta je sve više postajala očita borba između Nasera i Adema ko će biti jedan od komandanata, ali je Adem izgubio bitku, tako da se pokunjio i pokušao sebi formirati neku grupicu kojoj će biti komandir na Donjim Potočarima. Nama je bio jedan od prioriteta zauzeti kotu Lipa, koja je dominirala iznad srpskog sela Gniona, a sa koje se kontrolisalo kompletno okruženje Potočara i dolina do samog grada Srebrenice. Ja sam na Lipi u prvim momentima bio komandir straže. Nakon jednog incidenta, poginuo je Bajrin sin iz Budovića. Izgleda da ga je ubio neko od naših. Spominje se Feho. Uhvatio ga strah, pa je počeo trčati. Na naše povike "stoj", nije stao, tako da je nanjega otvorena vatra, misleći da je Srbin. Nažalost, platio je glavom. Bacuta je bila okupirana kako vojskom ili preciznije rečeno policijom, tako i izbjeglim stanovništvom iz pravca Donjih Potočara. Mehin Sead sa Bacute, koji je imao kamion i trgovinu kod punca u Kazanima, je na Bacutu istjerao kamion brašna. Sve pristiglo stanovništvo i vojska se uglavnom hranila po kućama Bacučana, tako da sam odmah od Seadaza vojsku kupio 350 kilograma brašna i platio 400 maraka.

    VOD ZA STRIJELjANjE

    Jedan dan smo se samoinicijativno organizovali ja, Mevćo iz Krajevače, Hajro Bešić iz Podčauša, Sapko, Zuhrija, Nezir sa Bacute, Elvir Fehimov iz Broševića i još neki, te otišli u srpsko selo Čumaviće. Kako sam se lično dobro poznavao sa Milošem iz Čumavića, kad smo došli u Čumaviće, zovnuo sam Miloša da porazgovaramo. Milošu sam rekao da smo došli u Čumaviće da tražimo od njih da predaju naoružanje, iako je bio blef, rekao sam mu da su Čumavići opkoljeni sa svih strana sa 150 ljudi i da smo mi određeni da sa njima obavimo razgovor o predaji naoružanja. Naravno, rekao sam mu da bi to za njih bilo najbolje rješenje, a da im mi zauzvrat garantujemo bezbjednost. Poslije dugog ubjeđivanja, postrojili smo žene i djecu. Već smo sa ubjeđivanjem počeli da gubimo živce, tako da je Hajro iz stroja izveo jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati ako ne prihvate ultimatum o predaji naoružanja. Znao sam da je Hajro stari kavgadžija i problem, tako da sam se uplašio da to i ne uradi. Prišao sam Hajri i uze odjevojčicu rekavši da se ne šali i curicu vratio njenoj majci, koja je stajala u stroju. Djevojčicina mati je odahnula jer se zaista uplašila za kćerkicu, a kada sam je predao majci, uzvratila je riječima "da ni mi nismo svi isti i da i nas ima dobrih". Nakon ponovnih Miloševih konsultacija sa svojim komšijama, konačno su donijeli odlukuo predaji naoružanja. Predali su 14 dugih cijevi, a Miloš mi je izvadio i ponudio svoj vlastiti pištolj. Pištolj nisam htio uzeti, rekavši mu da je to njegovo lično naoružanje za samoodbranu, a kako je ovo teško vrijeme, da ga treba zadržati za sebe. Zlu ne trebalo, jer se uvijek može naći neka budala. Kada su se mještani Čumavića razišli svojim kućama, natovarili smo naoružanje na sebe ikrenuli u pravcu Bacute."

    (Napad na srpski zaselak Čumovići izveden je 6. maja 1992. na Đurđevdan. Čitavo stanovništvo je zatvoreno, maltretirano, ucjenjivano ipretvoreno u taoce 9. maja 1992. pr. r.)

    RATNE TORTURE


    Moram posebno spomenuti Sabahudina Planića Sapka, koji je bio jedan od najboljih prijatelja mog brata, pa i moj. Sapko je bio na policijskom kursu na Vracama kada je napadnuta škola unutrašnjih poslova. Iako tako mlad, pretrpio je ratne torture prijemnog ih i kada je uspio sačuvati živu glavu na Vracama, sa svojom automatskom puškom se uspio probiti u Potočare. Nema više Sapka, ni mog brata, ni Nezira, Hajre, Mevće... nema Potočara, ni Srebrenice bez takvih. Nema Bosne bez takvih. Prave patriote, ma gdje bili, vraćaju se svojoj grudi kada joj je najteže. Oni trče sa zarobljenom puškom u ruci sa Vraca, ne žaleći života, tamo gdje ih srce vuče. U svom putu susreću one koji bježe u Njemačku sa potvrdom da su Srbima uredno predali naoružanje ili su ga uspjeli baciti. Poslije boja, ako prežive, pognuto uzdignute glave, kada izgube posljednji atom duhovne snage, oni idu dalje. Daljina ih liječi. Njihov osnovni moto je da idu da bi svoju domovinu mogli opet zavoljeti, jer narušenu ljubav vraćaju nostalgijom. Opet će doći kada joj bude najteže. U svom putu ponovo se mimoilaze sa onim koji su branili njemačke šatore, jer se nisu izborili za papire da nastave dalje. A misle i da je sada prilika da dobiju donaciju. Ljudi su dvosmjerna ulica. Uvijek negdje trče, ali pola u jednom a pola u drugom smjeru. Ima i jedna kategorija koja sebe naziva "kosmopolitima".

    NASEROVA EKIPA

    Njihova parola je da je njihova ledina tamo gdje je bolja djetelina. Svaka ovca gleda samo gdje je dobra ispaša. Ako opet zagusti, ponovo će se mimoići. Oni koji su poslije rata otišli iz beznađa, vratiće se domovini, a oni koji su se poslije rata vratili u Bosnu, navaliće na osvajanje novih imanja. Oni su cijeli život na nečijim leđima. Ovako mi je Same dalje govorio: "Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao se krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane. Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo. Po našem scenariju za Čumaviće, izdao je ultimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su dali sutradan do 12 sati i vratili se nazad. Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić. Iz ljutnje, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a poslije pljačke zapalili selo. Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera, Ekrema, Envera, Kemala i još nekih iz njihove ekipe. Biznis i danas cvjeta. Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu. "Sa dinamitom, koji su dobili od načelnika policije, Dževad Osmanović, Safet Mujić i Osman sa Šušnjara krenuli 8. maja 1992. uveče da miniraju dionicu puta između Vidikovca i Zalazja. U tom momentu presreli su kolonu automobila iz Bratunca na koju su otvorili vatru i ubili više Srba. Prenoseći dio razgovora koji je vodio sa bratom Samirom, po dolasku iz Sarajeva, gdje se duže vremena zadržao zbog izbijanja rata, Ibran Mustafić u svojoj knjizi piše: "Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno otjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato. Poslije transporta Čumovljana u Potočare, naš hodža Alija Jusić je postao glavni magacioner, koji se sa traktorom obreo u Čumavićima. Krenula je pljačka. Osjetio hodža da je rat bolji biznis od vjere. Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Kada su "opljačkali" Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neki je hodžu upitao da li da i totovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno, jer će i pločice zatrebati. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak je uzeo mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola. Nakon deportacije Čumovljana u Potočare nastala je polarizacija među Potočarcima na one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju. Jedni Čumovljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta.

    CIGARETE IZ BRATUNCA

    Poslije toga Čumovljani su prebačeni u kuću Sabita Efendića, a nakon toga su smješteni u kuću Sidika Mustafića, dok konačno nisu razmijenjeni. Ibrahim ih je vozio nekoliko puta na razmjenu, ali kasnije su razmijenjeni za naše mrtve na Zalazju. Prije nego što će biti razmijenjeni, Miloša su pustili u Bratunac, ostavili mu porodicu, a on se, pored toga, nije htio vratiti. Žrtvovao je cijelu porodicu. Poslije ovladavanja četnika Bratuncem, stanje se u Bratuncu prividno normalizovalo. Ja sam od nepredatog pazara sa stovarišta imao pun džep para. Kadira, žena Seada Hafizovića, sa Bratuncem je bila razvila biznis. Ide preko brda u Bratunac i kupuje robu. Ja sam joj u dva-tri navrata dao svežanj para tako da mi je donosila iz Bratunca šteke cigara. Vjeruj,oni koji se sada tresu, nakon nekoliko dana rata nisu imali šta zapaliti. Kadira donese šteke cigara, a mnogi gledaju da li ću im dati cigaru. Ja, bolan Ibro, uzmem raspakujem šteku i svima podijelim po kutiju. Ne bih dozvolio da pušim, a drugi da nemaju. Mnogi, kada je rat i počeo, nisu u džepu imali ni kintu, i to većina onih koji o tebi predu razne priče i oni koji su pravili plan propagande protiv tebe. Poslije prvih granatiranja, ranjen je i Redžin Rešad. Pandža ga je sa bolničkim autom, jer nije bilo drugog izbora, prebacio u bolnicu u Bratunac. Umalo nije izgubio glavu. Rešada su u bolnici zbrinuli i, izgleda, prebacili preko Srbije, a Pandžu su dobro izudarali ali, sva sreća, nekako se uspio iščupati i vratiti živ.

    EKSPLOZIV

    Nakon formiranja Gornjepotočarske čete, Ekrem je izabran za njenog komandanta, a ja za njegovog zamjenika. Iz ljutnje prema meni, Enver na mene nateže pušku. To mi je bio najteži momenat u mom životu. Nakon toga sam demonstrativno otišao kući, a kada sam se pojavio pred mamu rasplakao sam se kao "guja u procijepu". Nikada nisam zaplakao ali izliv takve mržnje me je dokusurio, tako da nisam mogao izdržati. Majka je bila toliko van sebe, da sam je sa suzom toliko izbacio iz takta, pa im je ona prekorila, rekavši da će ona da ide na Ribnjak da se sa njima obračuna. Ko mati. Na Lipi, poslije mog obilaska straže, susrećem se sa Osmanom (sa Šušnjara) i Dževadom Osmanovićem i Safetom Mujićem koji su se prebacili do Lipe sa Soločuše da bi se priključili jedinicama. Jedne večeri Osman odlazi do Sade (načelnika SJB), uzima od njega eksploziv, a onda sa Dževadom i Safetom odlazi da na putnom pravcu između Vidikovca i Zalazja miniraju put koji je jedina četnička komunikacija sa Srebrenicom iz Bratunca. Tekšto su došli do puta koji trebaju minirati, naišla je kolona vozila. Otvorili su vatru na posljednje vozilo u koloni. Iako nije bilo teoretske šanse da preživi, iz auta uspijeva izaći neki krupan čovjek koji nasumce otvara vatru. Dževad baca bombu ali je ona bila kobna i za njega, tako da Dževad gine, a Safet i Osman se uspijevaju izvući. Sutradan sredstva informisanja iz Srbije objavljuju vijest da je poginuo srebrenički vojvoda Goran Zekić.

    (Narodni poslanik u Skupštini BiH Goran Zekić ubijen je iz zasjede 8. maja 1992. godine, pr. r.)

    KOMANDIR STANICE

    Početkom maja Sućeska dobija ultimatum o predaji naoružanja. Iako je i sam bio prepušten sam sebi, Sado odlazi u Sućesku. Na sastanku u zgradi osnovne škole Zulfo Tursunović se ponaša kabadahijski. Osjetio da je pogodan trenutak da sprovodi svoju samovolju. Suljo Hasanović, aktuelni komandant Štaba TO Srebrenica, na sastanku dobija prve šamare kao znak upozorenja da se kloni svog posla. Suljo je poslije toga pokušao sakupiti nekoliko ljudi i krenuti prema Zvorniku kako bi pomogao odbrani na Kuli ali ni od toga nije bilo ništa. Hasan Mustafić, kao komandir Ratne stanice u Sućeskoj, biva isto tako zaobiđen ili bolje rečeno nepodoban, tako da je Sado napustio sastanak u Sućeskoj, vidjevši da je vrag odnio šalu i da je pojedinim ljudima veći prioritet borba protiv uglednih i odgovornih ljudi sa legalitetom i legitimitetom, nego borba protiv četnika.

    (Autor uknjizi najčešće za srpsku vojsku ili civile upotrebljava pojam - četnici, pr. r.)

    Nakon toga Sućeska odbija ultimatum o predaji naoružanja i dolazi do prvih okršaja, takoda Sućešćani odbijaju prvi napad iz pravca Milića, a na putu na Žutici, izrešetan je autobus od strane naše zasjede. Bilo je mrtvih i zarobljenih četnika. I pored toga što je očigledno ratno stanje, neki Sućešćani, koji su radili u "Boksitu", pokupili su se u Miliće da podignu platu. Dosta ih je zaglavilo u logore, neki su premlaćeni, pa su se nekako uspjeli vratiti. Neki Sućešćani su razmijenjeni za njihove poginule i zarobljene.

    (Zasjeda u Žutici u kojoj je poginulo više lica organizovana 21. maja 1992. godine)

    GLAVNA KOMUNIKACIJA

    U tom periodu na putnom pravcu Kragljivoda - Zeleni Jadar organizovana ekipa ispod Osmača postavlja zasjedu četničkoj koloni koja se kretala iz pravca Skelana. U toj zasjedi četnici trpe gubitke, tako da je presječen prolaz prema gradu i iz pravca Skelana. Tokom prvih dana našeg konsolidovanja, sa nama je stalno bio i Fahro Alić ali i sam razočaran odnosom nekih ljudi prema situaciji, on nas napušta i odlazi u svoje rodno selo Brezovice i radi konkretno na organizaciji otpora na tom lokalitetu. Akif Ustić sa svojom ekipom je zauzeo pozicije na Starom Gradu. Kada su Srbi pokušali da izvrše napad, Akifovi su ušli u direktni okršaj, tako da su Srbi imali gubitaka i morali su odstupiti, ali je poginuo Muamer. Kako je ovladano glavnim komunikacijama ka Srebrenici i odbijeni prvi napadi koji su uslijedili, vrijeme je bilo da se krene u objedinjavanje slobodnih teritorija. Srbi sa Soločuše daju ultimatum Gostiljanima opredaji naoružanja ali ključnu ulogu odigrava Hajrudin Osmanović, brat prve žrtve -Bahrudina, koji ni po koju cijenu ne prihvata. Naprotiv, on kao rezervni policajac daje ultimatum njima ali Srbi, uvidjevši da na prepad ne mogu ništa uraditi, napuštajuS oločušu i bježe prema Zalazju.

    PSIHOLOŠKA PODRŠKA

    Srbi iz Studenca su već napustili svoje selo, i to su ih prema Bratuncu sprovela dva-tri muslimana, među kojima i Hasan Malić. Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona. Nije pružilo neki otpor ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soločuše pobjegli prema Zalazju i Sasama. Slijedi napad na Viogor, Orahovicu, koji su pali bez većeg otpora, a većina sela je popaljena, jer se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. U tim prvim akcijama, iako je za većinu nas bio dijete, veliku psihološku podršku nam je pružao Juso Orić, koji je bio i na hrvatskom ratištu. Iako sitan i vižljast, baratao je puškomitraljezom M53 kao olovkom. Nažalost, Juso je poginuo. Žao mi je svih koji su poginuli ali mi je Jusina smrt najteže pala. Posvetio sam mu i jednu pjesmu. Moraš je pročitati? Zanimljiv prizor je bio iz Gnione. Mi palimo Gnionu, četnici pale grad. Gori Gniona, gori Srebrenica. Ali, u Gnionoj nikog nismo ubili

    (Napad na Đurđevdan 6. maja1992. ubijena dva starca, a kompletno selo opljačkano i spaljeno, pr. a.) ,

    a u Srebrenici je u kućama izgorjelo oko 30 ljudi, uglavnom staraca, dok su neki likvidirani na brutalan način. Poslije uzimanja Gnione, Orahovice, Viogora, četnici, a sa njima kompletni srpski narod, bježe iz grada, preko Zalazja i Sasa, prema Bratuncu.

    NAJVEĆA PRIJETNjA

    Ostalo je nekoliko Srba. Sve što su mogli opljačkati, opljačkali su. Grad ostaje sablasno prazan i tek nakon dva dana nas jedna grupa iz Potočara odlazi do grada. U toj grupi smo bili ja i Sapko. U gradu smo našli Mijača. Obišli smo i nekoliko stanova ali nas ništa drugo nije interesovalo, osim rakije. Kad smo obezbijedili dovoljno, sa Mijačem smo cijelu noć proveli uz priču i piće. Grad Srebrenica nije ni oslobađana, ostavljena je, tako da je ispalo da smo ja, Sapko i još nekolicina nas, koja je prva ušla u Srebrenicu, ušla kao oslobodioci. Na samom početku je od strane nekoliko naših momaka oslobođena Zvijezda koja je bila najveća prijetnja iz pravca Bratunca. Hajro sa Pala, Salih i Melvo sa Budaka, Aziz iz Dugog Polja, su kao od šale uzeli Zvijezdu ali je nisu mogli zadržati. Nažalost, poslije napuštanja Zvijezde, naletjeli su na mine i nekoliko ih je izginulo. Stanovništvo se vratilo svojim kućama ali je sav prostor bio izložen konstantnom granatiranju...

    IZMIŠLjENI "SPECIJALCI"

    Gornji Potočari bili su stalno izloženi paljbi sa Čauša iz pravca Likari, sa jedne strane, a sa Rogača, iz pravca druge strane. U više navrata slobodni prostor opštine Srebrenica je bio izložen i dejstvu avijacije. "Migovi" su nas bombardovali sa kasetnim bombama. Kako granatiranja nisu prestajala, morao se napadati prostor Čauša i Obadi. Kad smo ovladali prostorom prema Obadima, bilo je i poginulih. Među prvima je poginuo Sead Orić. Napadi nisu jenjavali. U četničkim napadima na prostor oko Čauša imali smo direktne borbe sa niškim specijalcima i specijalcima iz Bijeljine. Poslije jedne bitke, kada sam došao do mrtvog četnika, zarobio sam vojni snajper, tako da je i prvi vojni snajper stigao upravo u našu kuću. Nije uspjela radost ni prenoćiti, jer su me probudili prije rane zore da mi ga uzmu. Dao sam im. Na odbrani rubova oko Čauša poginuli su, između ostalih, i Bekir Begović i Musa Nurijin. Poslije napada na Ježesticu, Kemo iz Pala donio u torbi odsječenu glavu u Srebrenicu, a pričalo se da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke, koji su zaklani u kući - Izbjeglica je bilo sa svih strana. Sve što je moglo pristići iz Glogove i Podčauša, bilo je ovdje. Poslije masovnih likvidacija u Glogovoj i Bratuncu, sve što je moglo stići došlo je. Nisu sa sobom imali ništa, pa je glavni problem bio kako ih sve prehraniti. Kod nas su došli rođaci Ćatići iz Dugog Polja ali su poslije mjesec našli smještaj, jer nije bilo teoretske šanse da borave kod svojih kuća, iako smo taj prostor mi kontrolisali. Znaš da je Mefail (Gaibijin brat) bio ranjen, ali je, hvala Bogu, sada dobro, iako je pored njega na kauču poginulo dvoje, jedno sa lijeve, a drugo sa desne strane. Kako je cijela Johovača bila puna stoke, počelo se meso masovno klati i dijeliti.
    planirani_haos - 83770 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Planirani haos 1990 - 1996 (3)


    KRIMINAL U DUŠI

    "Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi nemamo. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser?!", bio sam ozbiljan. Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo. U tom periodu sam u Nasera zaista ima opovjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao, ali je, isto tako, svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan. Jednostavno je volio kriminal, ali je, i takav kakav je, meni bio neophodan. Iako policajac, u tom periodu Naser brzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi, događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očigledno, i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je i sam znao za krađu. Tokom intenzivnog naoružanja muslimanskog stanovništva na području opštine Srebrenica 1991. godine, u organizaciji SDA i njenih funkcionera u lokalnim strukturama vlasti, glavni liferant bio je Šaja iz Foče. Ne znam kojeg decembra 1991. godine Hamed Efendić me je zovnuo i rekao da dođem do njega na kafu u kancelariju. Odmah sam otišao. Rekao mi je da je ponovo kontaktirao sa Šajom (Senad Šahinpašić iz Foče, pr. r.) i da su dogovorili novu pošiljku naoružanja. Hamed je već dogovorio sa Ahmom Tihićem da transport naoružanja on obavi svojim kamionom, tako što će u Ustikolini natovariti kamion pun stočnog brašna, a poslije toga ispod brašna da utovare naoružanje. Hamedu sam rekao da s tim ne želim ništa imati direktno, a da ću oko svega biti pri ruci. Hamed mi je rekao da me ne želi izlagati bilo čemu i da će on sve završiti, samo da pristanem da se naoružanje istovari u mojoj kući, s obzirom na to da je Hamed smatrao da je ona najbezbjednija na kompletnom prostoru opštine Srebrenica. Pristao sam bez razmišljanja. Hamed je u Foču otputovao putničkim automobilom, a Ahmo je krenuo kamionom i poveo Esusa Skelana. Kako je utovar brašna i naoružanja prošao bez ikakvih problema, Hamed je putničkim autom krenuo preko Romanije za Srebrenicu, a Ahmo i Eso su krenuli Srbijom preko Tare. U ranim večernjim satima Hamed je došao kod mene i pitao da li je stigao Ahmo. Nisam imao nikakvih informacija pa smo nastavili da čekamo oko dva sata. Ahmo se nije pojavljivao. Nas je sve više i više počela da hvata panika da se nije nešto dogodilo. Tek nakon još jedan sat čekanja, Ahmo se pojavio, a ja i Hamed smo konačno odahnuli.

    PUŠKOMITRALjEZ "BREN"

    U Gornjim Potočarima smo kamion parkirali neposredno pored prozora moje kuće i počeli sa istovarom naoružanja. Sve smo istovarili i smjestili u maloj sobi na spratu moje kuće. U ovoj pošiljci je bilo 30 automata kalibra 7,62 i 9 mm, 14 pušaka M48, jedan puškomitraljez "bren", engleske proizvodnje, sa 500 komada metaka, 12 protivtenkovskih mina, oko 30 kilograma trotila TNT i 30 kg dinamita. Za ostalo naoružanje je takođe bio po jedan komplet municije. Čim sam ugledao puškomitraljez, koji je izgledao moćno, odmah sam Hameda pitao koliko ga je plati. "Tri i po hiljade njemačkih maraka puškomitraljez i municija 500 DM, dakle 4.000 DM", odgovorio je. Iako je izazivao divljenje i čežnju, ipak je bio više nego skup, s obzirom na tadašnju platežnu moć. Odmah sam negodovao, pitavši što ga je uopšte kupovao, ako je već ovoliko skup, s obzirom na to da nam je potrebnije 10-ak pušaka M48, nego jedan puškomitraljez. Na to mi je Hamed odgovorio da je puškomitraljez bio uslov da bi se moglo dobiti drugo naoružanje. Zaista, u ovu pošiljku naoružanja nisam se posebno miješao. Samo sam Hamedu rekao da, kada mu zatreba neka cijev, neka dođe u bilo koje doba dana i noći da uzme. Lično znam da je Hamed, odmah nakon istovara, dao Esi jedan automat i Ahmi pušku M48, jer su to oni više nego zaslužili. Isto tako znam da je Begi Begiću iz Lipovca dat automat, Osmanu Osmanoviću Ćimobi iz Ljeskovika sam dao pušku M48. Pored toga, znam da je Ćazimu Salimoviću dat automat, a puška M48 Zulfi Tursunoviću iz Sućeske.

    OBAVEZE PREMA ŠAJI

    Jednom me je Hamed pozvao da odemo autom do Ljubisavića. Sačekao sam ga u autu, a on mi je rekao da treba ostaviti automat Beširu. Pored toga sam bio sa njim jednom u autu kada se zaustavio na Vidikovcu i izašao iz auta sa paketom. Kada sam ga pitao gdje treba, rekao mi je da treba ostaviti automat kod brata, dr Avde Hasanovića. U neke detalje oko Hamedovog rada sa oružjem nisam ulazio, ali sam mu uvijek sugerisao kome bi bilo neophodno dostaviti oružje bez plaćanja. Hamedov princip je bio nekom dati, a nekom prodati, s obzirom na to da je oružje kupljeno i da je trebalo izmiriti obaveze prema Šaji. Zaista je bilo onih koji su puno učinili i dali od sebe, a nisu bili u prilici doći do naoružanja. Bili su i slabog imovnog stanja. Njima je bilo korisno naoružanje, jer su takvi bili začetnici stvaranja nekih oružanih formacija na terenu, da bi se mogao pružiti otpor ako zatreba. Ako je jedan puškomitraljez plaćen 4.000 DM, onda je zaista bilo neophodno prodati nekoliko cijevi da bi puškomitraljez ostao u posjedu, jer nije bilo domaćina koji može izdvojiti toliki novac za puškomitraljez. Jednostavno, naberi od svake puške i automata da bi pokrio puškomitraljez. Nekom je trebalo dati naoružanje po zaslugama. Jedan automat sam dao Nusretu Salihoviću, direktoru "Transporta i mehanizacije".

    NEOPHODAN MRKI

    Isti taj automat Nusret mi je rekao da je poklonio Džehlaludinu Delibegoviću Mrkom u Tuzlu. Jako mi je bilo žao, jer je otišao van Srebrenice, ali nam je bio potreban i Mrki, pa ga je trebalo pripaziti. Dovoljno je reći da je tada "Transport i mehanizacija" dobila posao vrijedan oko 25.000 milijardi tadašnjih dinara, a ticao se spajanja putnog pravca između Srebrenice i Skelana. Znam da sam jedan automat dostavio u Kutuzero, i to jednom čovjeku koji se, čini mise, prezivao Alemić. Kada je u pitanju ovo naoružanje, nekih novih detalja ne bih se moga osjetiti, samo znam da mi je, nakon petnaestak dana, Hamed Efendić rekao da će po ostatak naoružanja doći mojoj kući i da ga ostavi kod sebe jer nema posebne opasnosti ako stoji i kod njega.

    U mojoj kući je ostalo samo dvanaest protivtenkovskih mina, nešto municije i po tridesetak kilograma trotila i dinamita. Pored toga, kod mene je ostao i puškomitraljez "bren", a od prije sam imao automat "tompson", automatsku i poluautomatsku pušku i dva pištolja. To je ono što sam sa bratom raspolagao, ali to nisam nikada smatrao svojim, samo je bilo pitanje vremena ko će sav taj višak nositi. Smatrao sam da to trebaju imati najbolji i najhrabriji. Ono što mogu sa sigurnošću tvrditi je da je po dvije-tri cijevi prodato u Pusmoliće i, po mojim saznanjima, u Daljegošću.

    ULOGA HASANA ČENGIĆA

    Nakon izvjesnog vremena, kada sam otišao na sjednicu skupštine RBiH, susreo sam se sa Šajom, koji mi je rekao da mu dugujemo još oko 5.000 DM i pitao je kada ćemo mu te obaveze podmiriti. Šaji sam rekao da s tim nemam ništa i da ništa konkretno nisam radio s tim naoružanjem, te da je to stvar između njega i Hameda i da ću ja to prenijeti Hamedu, a njih dvojica neka sravne račune. Kada sam tu informaciju prenio Hamedu Efendiću, on mi je rekao da prenesem Šaji, kako reče, "da je Hamed već prije nekoliko mjeseci Hasanu Čengiću uplatio istu sumu sredstava za četiri automata 'kalašnjikov', a da nikada nije dobio niti jedne cijevi i da ta sredstva traži od Čengića, tako da bi Hamed i Šaja bili kvit". Zaista ne znam da li je Hasan ova sredstva proslijedio Šaji, jedino vjerujem da Hamed nije lagao, mada me je ova Hamedova informacija pomalo zbunila. Zaista nisam imao pojma dotada da je Hamed već nešto sa Hasanom radio, tako da sam se od ovog posla definitivno distancirao, ali sam isto tako bio dovoljno liberalan da Hamedu Efendiću ništa posebno ne sugerišem, jer sam znao da je Hamed za takvu vrstu posla od mene puno sposobniji.

    POKLON OMERU BEHMENU

    Hamed je za takve poslove, što je rekao naš narod, "imao nos". Zaista, tada sam bio unekakvoj sumnji da mi ništa nije bilo jasno. Kao prvo, pri jednom odlasku i Foču, ispred Šljivine kuće, u čijem je podrumu bio magacin oružja, stajala je jedna cisterna, sivomaslinaste boje, vojno vozilo sa registarskim tablicama JNA u Šajinom vlasništvu. To me pomalo zbunilo, s obzirom na takvu Šajinu hladnoću. Pri prvoj kupovini, puške su bile u konzerviranim sanducima. Očigledno, da su puške JNA koje se dopremaju u cisterni JNA. Sve mi sumnjivo. Jednom sam zamoljen od strane Hameda Efendića da odemo do Sarajeva, jer je on, kako reče, dogovorio susret sa Omerom Behmenom. Pristao sam. Prije nego što smo krenuli, Hamed mi reče da odavno ima jedan jako dobar poklon i da ga je namijenio Omeru Behmenu. Niti sam kada zbog interesa od nekog popio kafu, niti sam kada iz interesa nekom platio kafu, tako da mi je takva "komunikacija" sa ljudima bila potpuno strana, ali se nisam petljao u Hamedove ideje, jer je očigledno znao da je najlakše ljude imati kada ih "kupiš". Ono samo što sam znao je to da su Omer i Hasan "jedna duša i dva tijela", tako da su neki poslovi Hameda i Hasana vjerovatno išli preko Omera, kao posrednika. Od svega što mi je bilo tada jasno je to da su Hamedove namjere dobronamjerne, a njegova sredstva kako da dođe do cilja me apsolutno nisu interesovala, mada su me puno od svega distancirala. Jednostavno, u takvim vodama se nisam nikada dobro snalazio. Dakle, što se tiče naoružanja, to bi od mene bilo sve, a kad je zapucalo, sav višak je došaou prave ruke, mada sada sa ove distance mogu komotno postaviti pitanje da li su to bileu istinu prave ruke?

    POKRET OTPORA

    Na terenu je situacija iz dana u dan postajala sve teža. Prilikom jednog susreta sa nekim prijateljima iz zapadne Hercegovine, obećali su mi da bi oni mogli nešto uraditi za mene. "Naoružanje možeš prihvatiti u Hercegovini. Tvoj je transport i svaki drugi rizik koji moraš sam prihvatiti", rekoše mi. Iste riječi, dobijene od ljudi iz Hercegovine, sam prenio Hamedu Efendiću, predsjedniku SDA, ali je on bio izričito protiv: "Ibrane, ja ne želim više bilo šta raditi po pitanju oružja! Oružje je posao na kojem čovjek može izgorjeti. Zalažemo sebe i svoju porodicu da bi, nemajući dinar, neštou radili, a poslije toga možemo samo postati šverceri uz sve naše žrtvovanje". Stvarno je bio u pravu. Ipak, kada se situacija toliko usložnila da je neki prividni mir doslovno lebdio u vazduhu, rekao sam Hamedu da bih bio ponovo u stanju raditi na naoružanju, jer sam smatrao da sutra, ako zapuca, neće niko nikog pitati odakle ti, nego samo imaš li? Zaista, oni zlonamjernici koji nisu ni prstom mrdnuli već su počeli proturati razne dezinformacije, tako da čovjek nije mogao ništa ni raditi. Bilo je mnogo ljudi koji su se interesovali za naoružanje, neki uistinu, a neki samo da bi imali povoda za neke nove priče. Svakom sam rekao da ih mogu samo povezati sa određenim ljudima iz Hercegovine koji rade sa oružjem, a da ne želim u tome direktno učestvovati.

    PATRIOTSKA LIGA

    Neki ljudi proturaju priče o masovnom dolasku naoružanja koje dijeli stranka iz Sarajeva, a da se to oružje preprodaje. Ja zaista tvrdim pred Bogom, narodom i bilo kojim zakonom da ni jedna puška, za koju znam, u Srebrenicu nije došla džaba, osim jednog automata "tompson" i puške M48, koje sam, kao što sam prethodno napisao, dobio od Asima Juzbašića iz Zvornika... Iako konstantno u ovom periodu činimo sve što je u našoj moći da bismo se mogli oduprijeti težim vremenima koja su pred nama, noćima držeći straže, a danju se ponašajući normalno i radno, dopiru inicijative i sa strane da se treba konkretno raditi na formiranju i organizaciji pokreta otpora ako u BiH dođe do onog najgoreg. Tu će organizaciju kasnije nazivati Patriotskom ligom. Na nekoliko sastanaka smo bili prisutni i mi iz Srebrenice. Ja sam lično bio na jednom sastanku u Brčkom, Živinicama i Tojšićima kod Kalesije, a na jednom sastanku u Kalesiji su iz Srebrenice bili prisutni predsjednik SO Besim Ibišević i načelnik SJB Hamed Salihović. Svi ovi sastanci su bili regionalnog karaktera. Na sastanku u Brčkom, tek što sam stigao sa Hamedom Efendićem u Dom kulture, nakon što smo iznijeli neke naše stavove, ponovo smo morali nazad u Srebrenicu. Stigla je vijest da je stanje u Skelanima nepodnošljivo. Iako se nismo čestito ni odmorili, naša nova odrednica je bila - Skelani. Rat u BiH zatekao je Ibrana Mustafića u Sarajevu, gdje je kao poslanik trebao da prisustvuje hitno sazvanoj sjednici Skupštine BiH. Skupština RBiH je zvanično prestala sa radom i sve njene nadležnosti preuzelo je Predsjedništvo RBiH, a očigledno da su neki jedva i čekali da se kompletna vlast prenese i koncentriše na uski krug ljudi koji trebaju odlučivati. Grupa poslanika koja je bila u Sarajevu insistirala je na reaktiviranju poslanika i da, iako ni o čemu ne odlučuju, ipak održavaju sedmično sastanke sa civilnim i vojnim strukturama vlasti i da se informišu o glavnim pitanjima i dešavanjima na nivou cijele države. Kako sam kao poslanik i prije rata bio član skupštinske Komisije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, nakon susreta sa prof. Muhamedom Filipovićem dogovorili smo da nastavimo rad te skupštinske komisije. Ja, prof. Filipović, Safet Isović i prof. Tatjana Ljujić -Mijatović smo se sastali i održali sastanak komisije, jer smo smatrali da je njen rad upravo najbitniji u ovom vremenu, s obzirom na to da je BiH postala klanica u kojoj čovjek nije imao ni osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na sopstveni život. Objektivno,nismo napravili neki vidan napredak u radu komisije.

    NARODNI TRIBUNI

    Od grupe poslanika, koja je ponekad brojala do petnaest članova, napravili smo jedno neformalno skupštinsko tijelo koje se okupljalo svake srijede u zgradi Predsjedništva RBiH. Pored tih sastanaka, svakodnevno sam "obijao" pragove mnogih institucija kako bih našao bilo kakav modus da se pomogne Podrinju, a prije svega Srebrenici. Jednom prilikomsam otišao do centrale SDA da bih potražio Omera Behmena kako bih pokušao obezbijediti bar municiju za Srebrenicu, ali sam u centrali SDA samo zatekao Biseru Turković, koja nije znala ni zašto se tu obrela. Bilo mi je jasno da oni ne znaju ni šta će sami sa sobom, a kamo li da mogu nekom pomoći, pogotovo Srebrenici. Počela su se formirati razna udruženja građana. Svi su tražili bilo kakav modus da nosaju fascikle, umjesto puške i na jednom su svi postali narodni tribuni. Tako se začelo formirati neko udruženje Srebreničana, potpomognuto Bratunčanima. Najagilniji u ime Srebrenice je bio Murat Efendić, koji je svoju djecu iz Sarajeva poslao u Švedsku preko Beograda. Bilo mi je sve jasnije da dolazi vrijeme takvih i da se ljudi preoblikuju preko noći da bi pod noge bacili istinske patriote domovine. U dva navrata sam otišao na sastanak tog udruženja. Već se počelo pričati o pisanju knjiga, edicija, enciklopedija i drugih patriotskih djela samo da bi se patriotizam dokazivao na bilo koji način, osim puške. Jedan broj ljudi, koji je drugačije razmišljao, otišao je svojim putem da bi individualnim sposobnostima doprinio borbi za slobodu, a edicije takve ljude nisu ni zanimale. Odmah na prvom sastanku je postavljeno pitanje prostorija za rad udruženja.

    LIČNI INTERESI

    Nakon što sam vidio u čemu je problem, susreo sam se sa Mehmedom Avdagićem, koji je bio u rukovodstvu Saveza sindikata BiH. "Sve mi se čini da će one prostorije koje se traže za udruženje biti poslovne prostorije Murata Efendića", rekao sam Mehmedu, što je on jedva dočekao da prenese Muratu, a iskreno, to mi je i bio cilj. Zaista, poslije rata te prostorije su i imale tu namjenu. Dovoljno sam poznavao Murata i bilo mi je jasno da on ni kašiku do usta ne donosi džaba. Profit i lični interes je njegova vjera, nacija, država i familija. Kako sam konstantno obilazio sve državne institucije da bih pokušao na bilo koji način pomoći mojoj Srebrenici, prilikom jednog susreta sa Muratom na ulici, rekao mi je da ni jednu instituciju ne posjećujem sam bez znanja udruženja i bez njihovog prisustva. Ja sam, u stvari, tada trebao njega i njegovu ekipu vodati od vrata do vrata po Predsjedništvu i Vladi, kako da bi oni poslije toga mogli i bez mene. Kada mi je to rekao, pogledao sam ga cinično i nisam nikako znao kako da reagujem. Da li da prećutim ili da ga otjeram u neku stvar, da li da mu saspem zube u grlo, ali je, ipak, u meni preovladalo dostojanstvo. Znao sam da se sve čini na mojoj kompromitaciji i da bi neki ljudi najradije sebe proglasili i za poslanika. KOS je učinio svoje. Iako sam totalno bio odsječen od bilo kakve komunikacije, "burgijaši" su bili i te kako aktivni, tako da sam sasvim slučajno saznao da se na relaciji Srebrenica - Sarajevo razmjenjuju telefaksi i poruke. Meni je to bilo nedostupno.

    NOVOPEČENI BORCI

    U Sarajevu mi je agresija zatekla amidžića Elvira Mustafića, koji je bio student Poljoprivrednog fakulteta. Iako sam gledao na bilo koji način da mu pomognem, nisam imao mogućnosti, jer sam i ja bio u istom položaju. On se preko Adnana Karovića ubacio u MUP i konstantno je bio na dežuri, ali sam se uspijevao sa njim viđati. Kako sam ga uvijek jako volio, jer krv nije voda, i sam moj amidžić je kroz komunikaciju osjećao ogromnu nepravdu od novopečenih boraca za Srebrenicu u Sarajevu. Sav izbezumljen, u potpunom bijesu, jednom progovori iz njega: "Šta taj Murat više ima protiv tebe, sad ću mu ja j... mamče?!" Imao sam osjećaj da je momak bio toliko povrijeđen odnosom prema meni, da je u stanju bio na njih pucati. Uspio sam ga smiriti, jer sam znao da nisu u pitanju pojedinci, nego da je u igri kompletan sistem KOS-a. Već saznajem da je u Srebrenici komandant TO Naser Orić, a da je predsjednik Ratnog predsjedništva opštine Hajrudin Avdić. Pošto sam u Ministarstvu odbrane imao rođaka Nijaza Mustafića, inače Naserovog daidžića i Muratovog kompanjona, od njega sam saznao da se on ponekad čuje sa Srebrenicom.

    NASEROVO IMENOVANjE

    Saznao sam da je Naser dobio i rješenje o imenovanju za komandanta TO Srebrenica od strane ministarstva i da je rješenje potpisao ministar Jerko Doko. Veza je bio Nijaz Mustafić. Saznao sam da je u vezi sa Naserom i Sefer Halilović. Čak se spominjalo da je on imenovao Nasera za komandanta. Koliko sam svemu vjerovao, toliko i nisam, ali kada sam vidio faks koji je došao iz Srebrenice i koji je potpisao Naser, onda mi je bilo jasno da se ipak nekako ostvaruje veza sa Srebrenicom. Na faksu je bio napisan izvještaj o zasjedi koja se dogodila u Potočarima u kojoj se kaže "da je tom prilikom poginulo osamnaest četnika, među kojima i Željko Ražnjatović Arkan". Imao sam priliku da čujem kasete snimljene sa radio-amaterske stanice. Bio je to razgovor Nijaza Mustafića i Rešida Efendića Muje, inspektora SJB Srebrenica. Kroz snimljeni razgovor sam vidio da se oko Srebrenice naveliko ratuje i da se drže straže, a saznao sam i za prve žrtve pri granatiranju Potočarske doline - piše Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", koji se poslije propale sjednice Skupštine BiH u Sarajevu na putu za Srebrenicu obreo u Tuzli.

    PARE IZ SREBRENICE

    - U Tuzli sam ostao ukupno osam dana. Moj definitivan stav je bio "ako ne mogu iz Tuzle za Srebrenicu, onda nemam šta tražiti u Tuzli". Kad sam došao u Tuzlu, Mirsad mi je rekao da je jedna ekipa iz Srebrenice došla u Tuzlu i da se namjerava vratiti. Među pridošlim iz Srebrenice su bili Sakib Malga, Meho sa Kule, Mehmed sa Kule, Sadik Li Kuk, Salan Mandžić, Mirzet sa Kule. Pričalo se da im je jedan od zadataka bio da iz Srebrenice donesu pare, jugoslovenske dinare, i da ih zamijeneza bh. dinare. Jedno veče sam se sreo sa Salanom, ali nismo ništa konkretno razgovarali. Amidža Nurćo mi je pričao da se viđao sa Mehom i Li Kukom i da ih je najviše pitao kakvo je stanje u Srebrenici. Kako su mog amidžu cijeli život najviše interesovale žene, uglavnom ih je ispitivao na tu temu. "Bratiću, priča mi onaj Sadik od Kule da je tamo opšta uzbuna. Najviše sam o tome sa njim pričao, 'ljuljaju' i oni od kojih se ne bi niko nadao", nabrajao je. Kako mi je o tome pričao, obuzimao ga je gromoglasan smijeh i veselje, ali sam u njemu osjećao čežnju što i on nije tamo.

    MASAKR SRPSKIH CIVILA

    Mirsad mi je dao jedan papir, ne znam da li je iz novina ili je pristigao iz Srebrenice, u kojem je pisalo da je jedna grupa srpskih boraca zarobljena na Zalazju i da su poslije toga likvidirani. Među njima je bio Branko Šimić, moj školski iz Gnione, i njegov brat Pero. Pored njih dvojice na spisku sam prepoznao i Slobodana Ilića, nekada sudiju u Opštinskom sudu u Srebrenici, Miju Rakića, autoprevoznika sa Zalazja. Bila je i bolničarka Rada na spisku. Kada sam to vidio, obuzela me neka sumnja. Daleko od toga da samih žalio, naprotiv, veselio sam se svakom poginulom četniku, ali ovaj slučaj me je totalno zagolicao, jer sam taj gest smatrao lošim potezom i da nije u skladu sa ratnim pravilima, ali sam isto tako smatrao da će nam se takvi potezi dugoročno obiti o glavu.

    KEMO SA PALA

    "Mi ne smijemo biti kao oni. Ako smo kao oni, onda ne trebamo ni ratovati. Naš cilj je jasan, a to je sloboda naše domovine i borba protiv agresora", tako razmišljaju praviborci. Saznao sam u Tuzli da je i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsječenu glavu i plašio ljude. Po tim saznanjima sam vidio da glavno kolo u Srebrenici vode ljudi od kojih se svašta može očekivati. Od Mirsada sam saznao da je u Konjević Polju uhapšen i Nurif Rizvanović, koji je ljetos sa sobom iz Tuzle doveo na prostor Konjević Polja oko 500 do zuba naoružanih momaka. Nurif je po tadašnjim saznanjima bio odveden u zatvor u Srebrenicu i da je navodno bio optužen za izdaju. Svaka nova vijest koju sam čuo iz Srebrenice me je dodatno brinula i bila je, doslovno rečeno, produkt samo glupih i neiživljenih ljudi kojima je rat došao kao najbolji poligon da pokažu svoje pravo lice. Ipak, ja sam stalno insistirao da nešto radim na odlasku u Srebrenicu, pa makar se vrtio u krug. Mirsad mi je uporno trubio i insistirao da ne budem nestrpljiv i da malo sačekam: "Strpi se malo? Mi imamo na Nezuku oko 200 ljudi koje namjeravamo uputiti za Srebrenicu. Čim se ukaže prilika, mogao bi sa njima."

    ŠEF POVJERENIŠTVA

    Inače, moj amidžić Mirsad je bio na čelu isturenog štaba ili, bolje rečeno, povjereništvaza Srebrenicu u Tuzli, tako da je znao šta se događa oko Srebrenice u Tuzli, ali i u samoj Srebrenici. Iskreno rečeno, s obzirom na to da sam znao da se mnoge mutne radnje igraju oko mene, nije mi baš bilo dovoljno jasno kako su iz Srebrenice pristali da za šefa povjereništva u Tuzli za Srebrenicu imenuju mog amidžića. Vjerovatno su razmišljali da će me tako lakše obraditi i napraviti opšti rascjep u mojoj porodici. Jedno veče kasno je Mirsad došao u stan. Prije nego Što smo pošli na spavanje, reče mi: "Danas sam se čuo sa Srebrenicom. Razgovarao sam sa Naserom i rekao sam mu da si stigao do Tuzle. Reče mi da bi bilo najbolje da se što prije probijaš i dođeš do Srebrenice, jer si tamo veoma potreban?" Ove njegove riječi nisam uopšte komentarisao, ali sam malo ostao zatečen. Moja odluka je da po svaku cijenu idem u Srebrenicu, ali to je moja odluka i ničija drugo. Uvijek sam išao logikom da ništa ne radim što mi neprijatelj predlaže, a s obzirom na to da sam već imao jasne signale kakav je stav u Srebrenici prema meni, ali sam isto tako znao da je Naser postao glavni gazda. Poslije oružanog napada na srpski zaselak Čumaviće, postrojene su žene i djeca, a Hajro Bešić iz Podčauša odvojio je jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati, ako mještani ne predaju sve oružje.

    Poslije višednevnog putešestvija Ibran Mustafić je konačno iz Sarajeva stigao u Srebrenicu, gdje je, kako piše u svojoj knjizi, zatekao pravo haos, o čemu ga je prvi informisao brat Samir.

    - Interesovalo me je sve. Cijeli dosadašnji tok rata na ovim prostorima. Iako smo se jedan drugog zaželjeli da se nismo mogli međusobno nagledati, moj brat je još uvijek mislio da je možda bilo bolje da nisam ni dolazio. Iz njega je već vapilo preveliko razočarenje na svešto se u Srebrenici događalo do tada. Počeo je: "Moraš se čuvati?! Ovdje se protiv tebe vodi velika kampanja. Sve ide od Nasera. Ništa ne radi javno. Sve je sinhronizovano i planski izrežirano, a sva kampanja je zacrtana u taboru Bajramovaca u Begovoj Njivi. Naime, prije nego što je i definitivno zapucalo, sastali su se u kući Envera Salihovića i zacrtali šta trebaju činiti. Za sve njihove ciljeve ti si im najveća prepreka. Naser nije ono što ti je nekada bio, on je drugi čovjek i pod njihovim je ogromnim uticajem. Naveliko radi protiv tebe. Prva dva mjeseca su se plašili tvoje sjene. Glavno sjedište i, maltene štab, je bila naša kuća, sve dok je nad njima tvoj duh lebdio. Kada su pomislili da se ti nikada nećeš vratiti u Srebrenicu, počela je ogromna kampanja protiv tebe. Po narodu se priča da si ti samo na naoružanju zaradio oko 740.000 maraka, da si opljačkao opštinu, da si izdao narod, da si sa parama pobjegao u Tursku. Spominje se i Švajcarska, Španija..., ja sam totalno u podređenom položaju. Razoružali su me, što sam, iskreno, jedva i dočekao, jer meni i nije mjesto među njima. Moraš da znaš da su spremni na sve. Ako su spremni likvidirati Nurifa Rizvanovića, onda treba da znaš kakvi su i na što su spremni."
    planirani_haos - 83769 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (1)

    Planirani haos 1990 - 1996 (2)


    INICIJATIVNI ODBORI

    Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odzivgrađanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu jeto bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali. Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad. Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalnovezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelose definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica. Prema ocjeni autora knjige i predsjednika Izvršnog odbora opštine Srebrenica Ibrana Mustafića, u ljeto 1991. godine, najteža situacija vladala je u mjesnoj zajednici Skelani, zbog pokretanja inicijative za formiranje posebne opštine. - S obzirom na kompletnu situaciju u tom periodu, sve više je uz mene Naser Orić, policajac specijalne jedinice MUP-a Srbije. Sve je uporniji da mu pomognem da pređe u MUP RBiH. Zaista smo se često družili i ja sam nastojao da mu u tim namjerama pomognem. Pored njegovih konstantnih molbi, meni je na to ukazivao i moj brat, koji se uglavnom često, mimo mene, družio sa Naserom, a ujedno smo i najbliži rođaci. Iako po cijelu noć ne spavam i konstantno sam na terenu, sve više stiže pritužba nakompletnu bezbjednosnu situaciju na cijelom prostoru opštine Srebrenica. Na terenu su česte provokacije građana muslimanske nacionalnosti od strane Srba, a one uglavnom dolaze iz Srbije, i to u noćnim časovima. Faktički, u tom periodu moj posao se svodio od sedam do 15 sati u opštini, a pravi posao je kretao poslije 15 časova, obilazeći terenstranačkim autom, najčešće sa Hamedom Efendićem ili sa načelnikom SJB Srebrenica Hamedom Salihovićem Sadom i patrolom policije. Zaista, ni sam ne znam koliko je mogla i policija u tom periodu izmoći da bude prisutna na kompletnom terenu opštine? Ne mogu a da ne pomenem Hasana Mustafića, Aliju Hasića i Edima Bektića, koji su više vremena radili nego što im je službom propisano.

    VATRENO ORUŽJE

    Nakon loše bezbjednosne situacije, sve je više pritisaka i zahtjeva prema SJB za dodjelu dozvola za nošenje vatrenog naoružanja. Ja sam načelniku stalno govorio da svakom čovjeku koji može nabaviti naoružanje odgovori pozitivno na njegov zahtjev po bilo kojem osnovu. Jedno poslijepodne sam imao informaciju o sve većoj uznemirenosti stanovnika duž granice, odnosno duž obale Drine, pogotovo na potezu Perućac - Klotjevac. Bilo je već duboko u noć kad sam sa Hamedom Efendićem, predsjednikom SDA, krenuo na područje Osata da obiđemo teren i vidimo o čemu je riječ. Već na potezu od Kragljivoda do Oštrika naišli smo na barikade. Na svakoj barikadi smo izlazili i razgovarali sa ljudima koji su nam govorili o sve češćim provokacijama iz vatrenog oružja sa one strana jezera na Drini. Znali smo da je velika koncentracija vojske na desnoj obali Drine, a pogotovo na platou planine Tare. Kad smo sišli niz Osat i došli do sela Rađanovići, koje se nalazilo u neposrednoj blizini jezera, naišli smo na mučnu situaciju - izbezumljeni ljudi su stajali pored puta sa sjekirama i vilama u rukama. Vriska žena i djece se čula sa svih strana. Više ih je bilo po obližnjim baščama, nego u kućama, jer sam instinkt govori da pri opasnim situacijama ništa drugo ne preostaje nego bježati iz kuće.

    PRIVIDAN MIR

    Nakon umirujuće situacije, nastavili smo dalje uz lijevu obalu. U Prolićima je bilo isto, a sa narodom smo zatekli i Mevludina Sulejmanovića, koji je bio član IO stranke. Kada smo došli u Klotjevac, situacija je bila prilično mirna. Na seoskoj vodi smo našli tri-četiri momka koji su držali stražu. Kad smo prišli bliže i pozdravili se, vidjeli smo da je Nekir Bečić, član IO stranke i Senahid Halilović, član Glavnog odbora stranke u Srebrenici. Držali su neke puške. Pitali smo ih za stanje u Klotjevcu. Rekli su da je prilično mirno, ali da je, ipak, bolje biti na oprezu i držati stanje pod kontrolom. Danas, Hamed Efendić nije živ, Mevludin Sulejmanović nije živ. Nekir Bečić i Senahid Halilović su živi. Jedan je u Americi, a drugi u Australiji. Sada su uglavnom "generali" ARBiH oni, između ostalih, od kojih smo se tada branili i po cijelu noć bili budni. Svaka podanička vlast voli hulje, oni su poslije svakog rata nagrađeni, a patriote se poslije rata protjeruju da cijeli život tumaraju po bijelom svijetu. Poslije našeg razlaza sa Nekirom i Senahidom, krenuli smo u pravcu Srebrenice. Kad smostigli u grad, zatekli smo mirnu atmosferu. Nekoliko članova gradske "elite" je bezbrižno igralo karte u Osminoj kafani.

    DODATNA MOBILIZACIJA

    Bože, kakva drastična razlika na dva lokaliteta jedne opštine. Otišao sam do zgrade opštine i ušao u svoju kancelariju. Iako je bila kasna noć, telefonski sam sazvao vanrednu sjednicu Izvršnog odbora opštine Srebrenica, bez srpskih članova. Nakon pola sata, pozvani članovi Izvršnog odbora su došli na sastanak, a jedina tačka dnevnog reda je bila političko-bezbjednosna situacija na području Srebrenice. Nakon kratke diskusije donesena je odluka o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica. Istu odluku smo uputili u Sarajevo Vladi RBiH i MUP-u RBiH, čekajući odgovor o tome da li smo ih dovoljno zainteresovali da postupe po našim zahtjevima na nivou Republike i donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Odluka Izvršnogodbora je proslijeđena na ruke predsjedniku Vlade Juri Pelivanu i ministru unutrašnjih poslova Aliji Delimustafiću. Decidirano smo rekli, ako oni ne donesu takvu odluku ilinam ne daju saglasnost, mi ćemo samoinicijativno pristupiti mobilizaciji rezervnog sastava. Iako smo izvršili sve pripreme i počeli sa mobilizacijom rezervnog sastava, nakon izvjesnog vremena dobili smo i odgovor da Vlada razmatra taj prijedlog. Zaista, poslije toga uslijedila je i odluka Vlade o mobilizaciji rezervnog sastava na nivou čitave Republike shodno procijenjenim potrebama po opštinama.

    KURS U ZAGREBU

    Kako je kod nas mobilizacija bila u toku, načelnik SJB je insistirao da se na nivou opštine za početak mobiliše 50 odsto ukupnog rezervnog sastava, jer je njegova procjena bila da trenutno tolika formacija može biti dovoljna da kontroliše situaciju. Većina momaka, koja je u Zagrebu pohađala kurs, ušla je u novi rezervni sastav policije. Bilo je problema kako finansirati dodatne snage u policiji, jer ministarstvo nije našlo adekvatno rješenje. Morao sam otići u policiju da u direktnim razgovorima sa rezervistima pokušam riješiti nastalu problematiku. U razgovorima sa direktorima srebreničke privrede dogovorili smo se da svi rezervisti, koji su do mobilizacije bili dio njihovog kolektiva, obavljaju dužnost policajca, a da će biti zadržani na platnom spisku svoje matične firme. Problem je bio za one koji nisu nigdje bili u radnom odnosu. Ipak, iznašli smo neki modus. U početku, da se uđe u rezervni sastav policije, osnovni motiv svih je bio da se dođe do puške, ali poslije dobijene puške, odmah su prioriteti bili drugi.

    KORIST ZA STRANKU

    Jednog dana u moju kancelariju je došao Adib Đozić, odbornik DSS-a (Demokratski socijalistički savez, pr. r.) i direktor "Srebrenica kamena". Pošto je dugo godina bio blizak Hamedu Efendiću, jer je jedno vrijeme bio direktor GP "Radnik", Adib je osjetio potrebu da se približi rukovodstvu opštine i stranke, a vjerovatno je i prije komunikacije sa mnom bio u kontaktu sa Hamedom. Poslije razmijenjenih nekoliko rečenica i popijene kafe, Adib mi je rekao: "Znaš šta, predsjedniče, na nivou opštine Srebrenica postoji jedan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje koji je formiran 1988. godine, za koji je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Ja sam potpredsjednik tog Fonda, a predsjednik je Mira Petrović. Mi bismo trebali da vidimo šta ćemo konkretno sa tim sredstvima, koja već jede inflacija, a mogu biti od koristi za stranku? Meni treba samo odluka Izvršnog odbora da se ta sredstva mogu koristiti namjenski. Ko j... Miru, ja ću, mimo njenog znanja, završiti posao! "Po nekim našim internim kalkulacijama trebali smo odrediti preduzeća kojima bi bila donirana ta sredstva pod uslovom da od tih sredstava izdvoje po 30 odsto za stranku. Objektivno, tražili smo koliko-toliko podobne, pa bi sredstva trebalo donirati DP "Srebrenicakamen", JKP "Polet", DP "Boksit" i DP "Rudnik olova i cinka"..

    NAORUŽAVANjE NARODA

    Sve je lako, ali kako doći do oružja? Mnogi su ljudi pitali za oružje? Mnogi su bili spremni da ga kupe. Dvije puške koje je trebalo prodati, da bi se izmirili troškovi, prodao sam ljudima koji su me molili da dođu do nje tako što će je platiti. Jednu Ćamilu Deliću sa Meljanovca, u mjesnoj zajednici Potočari, a drugu rođaku Kemalu Mustafiću. Sredstva od ove dvije puške sam uredno predao Hamedu Efendiću, koji je vodio računa o finansijama i koji je trebao izmiriti dugove Šaji. Hamedu sam predložio da ostatak od preostalih osam pušaka ja, on, Naser i amidža Ibrahim trebamo zadržati po jednu za sebe. Valjda smo to zaslužili, jer smo zbog njih mogli glavom platiti. Preostale četiri smo se dogovorili da damo Ahmi Tihiću na Skelane, Azizu ef. Hasanoviću iz Osmače, Adibu Đoziću u Zabojnu, jer nam je obezbijedio sredstva preko Fonda, i posljednju Zulfi Salihoviću u Sućeski. Ja sam lično na Poligonu u autu dao pušku Zulfi Salihoviću, rekavši mu da su puške nabavljene i da ih treba platiti oko 1.000 maraka po komadu. Zulfi sam htio pojasniti da puške nisu dobijene besplatno, tako da je shvatio da pušku treba platiti. Zaista, ta puška je bila namijenjena njemu iz sredstava koja su bila obezbijeđena... Nakon nekoliko dana zvao me Hamed i upitao da li bih sa njim otišao do Goražda i Foče? Odgovorio sam potvrdno. Ujutro smo krenuli za Goražde službenim "sitroenom" DP "Srebrenicakamen", čiji je direktor bio Adib Đozić. Zaista, tog momenta je Adib bio kao odbornik DSS-a najkorisniji čovjek iz kompletne srebreničke privrede, a ujedno je bio na usluzi SDA. Stari vuk zna u svakom momentu šta treba činiti.

    NOVE POŠILjKE

    U Goraždu smo se zadržali jedno vrijeme sa prijateljima, a zatim smo produžili u Foču. Tek u putu mi je Hamed rekao da opet namjerava da poveze još 10 PAP-ovki (puške). Zaista, poslije našeg prvog transporta, rekao sam - nikada više. Radiš iz ubjeđenja posao na kojem se gubi glava, da bi poslije svega samo bio predmet ogovaranja i u narodu kao švercer. Hamedov prijedlog sam dočekao izričito protiv, jer je, prije svega, osnovni razlog za taj stav bio moj strah na osnovu prvog iskustva, ali sam vidio da dobre namjere vode samokompromitaciji. Ipak me je Hamed ubijedio da se ne bojim i da će biti sve u redu. Poslije Hamedovog završetka poslova sa Šajom, krenuli smo nazad za Srebrenicu. Bio je dan, kiša je lila kao iz kabla, a put je protekao bez ikakvih problema. Hamed je uzeo sve na sebe oko ove nove pošiljke od 10 PAP-ovki i nisam više htio da budem direktno uključen oko bilo čega. Hamed mi je rekao da je obavezan da od ovih deset cijevi Adibu da tri komada. Znam da mi je rekao da je jednu dao Sadiku Begiću, njegovom badži, i direktoru DP Fabrika stolica "Zeleni Jadar" i našem poslaniku u Vijeću građana Skupštine RBiH. Jednu od tih pušaka uzeo sam ja i poklonio je Mehmedu Mustafiću Ćiletu sa Dobraka, našem aktivisti koji je uvijek bio pri ruci. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, bio je u veoma čestim kontaktima sa ljudima iz privrede, tako da je pronalazio sve mogućnosti da dođe do pomoći stranci. Iako je za njim bila raspisana savezna potjernica zbog teških kriminalnih djela, Naser Orić predlagao Ibranu Mustafiću da obije skladište specijalne policije Srbije u Batajnici i doveze oružje u Srebrenicu - Poslije moja dva-tri odlaska u MUP, insistirajući da se Naser prebaci u našu policiju, jednom sam, nakon razgovora sa Avdom Hebibom, otišao do Hajrudina Hodžića, koji je bio jedan od načelnika sektora u MUP-u i obavio razgovor na tu temu. Hajro me je pitao da li ima još naših momaka sa radom u MUP-u Srbije i da bi trebao doći do još imena, da bi se radilo na njihovom prebacivanju u naše ministarstvo, onako "u paketu". Nakon mojih odlazaka u ministarstvo, jednom je u MUP otišao i Hamed Efendić i vratio se sa zabrinjavajućom informacijom. Naime, Hamed se u MUP-u sreo sa Asimom Dautbašićem, načelnikom SDB-a, i on mu je rekao da je za Naserom raspisana savezna potjernica. U pitanju je bilo djelo kriminala. Hamed je zamolio Asima da potjernica ostane u ladici i ne ugleda svjetlo dana. Zaista, nisam ni jednog momenta sumnjao da to nije istina, jer je očigledno bilo da je Naser sve rjeđe išao u Beograd, a pitanje je da li je uopšte i išao. Kako je stalno bio pored mene, više puta mi je predlagao da bi on bio spreman da ode u Batajnicu u sjedište specijalne policije Srbije i da sa jednom našom grupom pokuša obiti magacin i ukrasti naoružanje. Zaista, ta ideja me golicala i stalno sam razmišljao, ali je ona za mene bila nerealna, tako da se nikada nisam izjasnio pozitivno, jer sam smatrao da mogu izgubiti glavu.

    AUTOMAT "UZI"

    Poslije nekoliko dana dobili smo informaciju da su Naser Orić i njegov kolega Fahrudin Alić prebačeni u naše ministarstvo. Raspored su dobili u SJB Ilidža i tu su na službi proveli nešto više od mjesec dana. Ponovo sam otišao u naše ministarstvo, insistirajući na tome da budu prebačeni u Srebrenicu. Tako je i bilo. Kako je SJB, poredstanice u gradu, imala i jednu područnu stanicu policije sa sjedištem u Skelanima, jedanod njih dvojice je trebao ostati u Srebrenici, a drugi je trebao biti prebačen na Skelane. U razgovoru sa Sadom, načelnikom SJB, dogovorili smo se da Naser ostane u Srebrenici, a Fahrudin Alić da bude upućen u Skelane. Kako se situacija u cijeloj BiH sve više usložnjavala, osjećala se potreba za oružjem. U ovom periodu ja i Hamed Efendić smo najviše bili vezani za gornje područje opštine Srebrenica, jer je situacija na tom prostoru bila puno teža i komplikovanija. Naser je imao neki svoj automat "uzi", izraelske proizvodnje, koji je bio i tehnički neispravan. Jednom smo ja i Hamed krenuli da obiđemo gornje Podrinje i vidimo kakva je situacija, te da se sretnemo sa našim prijateljima i razmijenimo iskustva. Sa nama je krenuo Naser i ponio "uzi". Prvo smo navratili do Hadže Efendića, predsjednika SDA i Skupštine opštine Goražde. Ostali smo sa njim u dužem razgovoru, a Hadžo je uzeo i Naserov "uzi", rekavši da on ima ljude koji mogu otkloniti kvar. Hadžo nam je tada dao dva-tri primjerka improvizovanih ručnih bombi. Nakon toga smo produžili do Foče. Naser mi je govorio da mu je i Šaja nudio neko drugo oružje za njegov "uzi".

    ŠLEPERI ORUŽJA

    Kako se situacija sve više usložnjavala, na području Bratunca postaju sve interesantnije aktivnosti Nurifa Rizvanovića, koji svoju mrežu pokušava širiti i na prostor opštine Srebrenica, predstavljajući se kao predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeća. Rukovodstvo SDA u Srebrenici je sprečavalo bilo kakav vid vršljanja raznih mešetara u ime nekih neprofilisanih organizacija, jer za to nije bilo potrebe. Mi smo uvijek nastupali sa pozicije legaliteta i legitimiteta svih organa, pošto smo u Srebrenici kontrolisali sve organe vlasti. Iako je stalno Naser sa nama, on koristi svaku priliku da ima komunikaciju sa članovima MNV, pokušavajući da se što više približi Nurifu Rizvanoviću. Pored svih motiva koji su bili prisutni pri bilo kakvom organizovanju, jedanod osnovnih motiva je posao sa oružjem, jer su zaista u tom periodu mnogi osjetili da se na oružju može dobro zaraditi. Jedan od razloga Naserovog približavanja Nurifu je bio i taj, jer je zaista uživao u poslovima koji su izvan zakona, a novac je zaista volio. Preko drugih smo saznali da Naser ima dobru komunikaciju sa Nurifom. U tom periodu po cijelom terenu opština Srebrenica i Bratunac kruže priče o masovnoj dopremi naoružanja. Više se ne priča o komadima, nego o šleperima. Jednom priliku u kancelariju u Srebrenici je upao Bekir Avdić Barak da me direktno pita za istinitost tih priča. Bekiru sam, bez bilo kakve tajne, rekao sve što sam znao, a o navodnim šleperima nisam imao blage veze.

    GLAVA U TORBI

    Poslije našeg prijateljskog i iskrenog razgovora, Bekir je zadovoljno napustio kancelariju, shvativši da se radi o potpunim neistinama. Istina je da je u to vrijeme mnogo ljudi na prostoru opštine Srebrenica pokušavalo da radi sa naoružanjem. Ja sam svima davao podršku, nezavisno od bilo kakvih komentara, jer je osnovni cilj bio samo neka ima. Ako zapuca, neće biti prioritet odakle ti, nego imaš li. Nakon mog gorkog iskustva sa Han Pijeska, nisam više ni sanjao da trebam stavljati "glavu u torbu", jer i tad moj osnovni motiv je bila tadašnja situacija u kojoj smo se našli. Svakom čovjeku, koji je pokušavao nešto uraditi na nabavci, uvijek sam sugerisao da na svakom poslu čovjek treba zaraditi, ali da "imaju dušu" i da sa cijenama budu primjereni. S obzirom na to da je Srebrenica bila privredno među razvijenijim opštinama u BiH, nije bilo puno ljudi sa našeg prostora koji su radili u inostranstvu, a svaki posao naših ljudi se uglavnom svodio na preživljavanje. Samim tim, stanovništvo opštine Srebrenica nije imalo neku platežnu moć da bi bili dobri kupci. Jedan dan mi je u kancelariju svratio Husein Aljkanović Behaija. Priča poznata; ima jedan kanal za nabavku naoružanja iz pravca Hrvatske i ako mogu da mu, preko ljudi koje poznajem, obezbijedim što bezbjedniju dopremu do Srebrenice. Učinio sam sve sa svoje strane, nazvavši načelnika SJB Srebrenica, te sam ga zamolio da poradi šta na bezbjednosti. Sadomi je rekao da može komunicirati sa povjerljivim kolegama-načelnicima, preko kojih opština ide put od granice na Savi do Srebrenice.

    PROIZVODNjA PUŠAKA

    Iako smo na nekoj bezbjednosti poradili, po mom saznanju do tog Behaijinog posla nije nikada došlo, mada sam i u razgovoru bio svjestan da je to samo jedna od uobičajenih Behaijinih "šupljih priča". Nakon ovog neizvodljivog transfera, dobio sam informacijuda je Behaija sa Husom sa Skelana drugom prilikom nešto i napravio, ali nisam imao pouzdanih informacija o kojoj se količini radi. Pored pokušaja nabavke naoružanja, sve je više onih koji pokušavaju praviti primitivno naoružanje koje je ličilo na lovačke puške - sačmarice, a osnovni materijal je bio dvije vodovodne cijevi od pola cola. Prve primjerke takvog naoružanja mi je pokazao daidžić Gaibija i on je nekoliko takvih pušaka donio u Srebrenicu iz Sarajeva. Gaibija je pokušavao uspostaviti proizvodnju ovakvih pušaka sa našim rođakom Sakibom Ćatićem, ali je bilo neophodno nabaviti zatezne opruge za okidač. Kako je bio urađen izvjestan broj, ali bez opruga, moj daidžić i njegov otac (moj daidža) Mustafa Ćatić su krenuli u Gračanicu da pokušaju nabaviti opruge. Na putu za Gračanicu, u neposrednoj blizini Zvornika, doživjeli su saobraćajni udes u kojem je daidža poginuo, a Gaibija preživio sa težim povredama. Ponavljam, mi smo u svakom momentu vodili evidenciju lovačkog naoružanja u pojedinimmjesnim zajednicama Srebrenice. Na primjer, mjesna zajednica Sućeska je imala oko 120 cijevi lovačkog naoružanja, pušaka i karabina. Iako sam čvrsto rekao da me posao okonaoružanja ne interesuje, ipak sam jednom prilikom krenuo sa Hamedom Efendićem i Ahmom Tihićem da pronađemo mogućnost nabavke. Ako bismo sa nekim uspostavili kontakt ko se bavi ovim poslom, bar bi mogli druge upućivati na pravu adresu. Obišli smo Višegrad, Goražde, Foču, Sarajevo, Mostar, Lišticu (Široki Brijeg), Grude, Tuzlu... Nažalost, ništa konkretno nije urađeno.

    TRAŽENE "PUMPARICE"

    U Mostaru sam otišao do CSB, pokušavajući pronaći Ivana Lučića, sa kojim sam bio udobrim odnosima. Nažalost, Ivana nisam uspio naći, tako da smo produžili u zapadnu Hercegovinu. U Grudama sam pokušao ostvariti kontakt sa Matom Bobanom, sa kojim sam proveo u Skupštini RBiH dosta vremena i bio jako blizak. Međutim, nisam ni njega uspio naći. Sa ovoga puta smo se vratili "kratkih rukava", ne uradivši ništa. Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Čarli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom bi sa nama bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jedno veče me je odveo usvoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolaze iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika. Nakon "pumparica" u Rokinoj sobi, poslije dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane sa sobom, dovezavši dvije "pumparice". I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića. Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima. Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega.
    miodrag_lazic - 83763 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (11)

    Doktoru Laziću treba dodjeliti orden!


    Više učesnika ove stranice, pisalo je o ratnom hirurgu Dr. Laziću. Čovjeku koji je svoj život stavio na kocku, a nije morao, pomažući ranjenim borcima Sarajevsko-romanijskog i drugih ratišta. Koji je za život boraca odlučio da stavi svoj život na kocku i biti ili ne biti živ.

    Danas nađoh jedan članak o doktoru i ponovo ga pročitah. I dok čitam kroz glavu mi dođe i jedno po meni veoma važno pitanje:

    Da li se iko od već pomenutih učesnika na ovoj stranici, pa i od nas boraca, a i onih kojima je Dr. Lazić bio i otac i majka u Žici sjetio, a nalazi se u Republici Srpskoj, da pokrene predlog da se taj heroj iz Žice odlikuje najvišim odlikovanjem Republike Srpske za ratne zasluge?

    Evo ja predlažem da se Dr. Miodrag Lazić, ratni hirurg iz Žice predloži za jedno od najviših odlikovanja za zasluge u doprinosu u proteklom ratu.

    Pozdrav, Stari

    RE: Doktoru Laziću treba dodjeliti orden!



    Koliko je meni poznato doktor Lazić je dobio orden Svetog Save.

    U svakom slučaju, meni se sviđa ideja da mu mi, posjetioci ove stranice uručimo jedan mali poklon, kao znak pažnje i zahvalnosti za sve ono što je učinio za nas. Trenutno nemam ideju šta bi to moglo biti, može bilo kakav poklon u vrijednosti od par stotina evra, čak i iz Amerike i Kanade, a može i nešto od tradicionalnih srpskih obilježja. Uostalom, mogao bi i neki novčani prilog pa neka on sam kupi sebi i svojoj porodici ono što hoće.

    Ukoliko podržavate ovu ideju, molim vas da kliknete na pet zvjezdica i ocjenite članak. Umjesto poruke upišite vaš prijedlog šta bismo mogli da mu poklonimo i u kojoj novčanoj vrijednosti.

    Napominjem da ovoga ljeta namjeravam da ga potražim i tom prilikom bih mu eventualno uručio poklon. Novac ovaj put neću skupljati jer kod sebe još uvijek imam izvjesna sredstva od prošlih akcija.

    Evo i nekoliko prijedloga:

  • Gusle
  • Ikonu izrezbarenu u drvetu
  • Jednu zlatnu pločicu sa narukvicom na kojoj bismo mogli urezati poruku: "U ime svih onih koji život duguju Bogu i dr. Laziću".

    Ukoliko podržavate ovu ideju kliknite na pet zvjezdica i ocjenite članak.
  • srebrenica - 83717 - 17.03.2013 : Stari Blizo - best (3)

    Ibran Mustafić: Orićeve snage ubile 1000 Bošnjaka


    "Alija Izetbegović i Naser Orić su se s Bilom Klintonom dogovorili o genocidu u Srebrenici, a Orićeve snage likvidirale nepodobne Bošnjake" kaže Ibran Mustafić.

    Ibran Mustafić, pisac knjige "Planirani haos", osnivač SDA i član Organizacionog odbora za obeležavanje događaja u Srebrenici izjavio je da je su iza zločina u Srebrenici stoje Alija Izetbegović i Naser Orić u dogovoru sa Bil Klintonom, kao i da ima dovoljno dokimentacije da raskrinka mnoge zablude u vezi ovog zločina.

    "Bošnjaci su činili zločine nad Bošnjacima u Srebrenici! Orićeve snage su likvidirale između 500 i 1. 000 ljudi za koje su procenili da su im pretnja ako se domognu slobodne teritorije. Zbog žrtava, boli i manipulacije, neću se smiriti sve dok Orić i njegovi vojnici ne budu iza rešetaka. "

    Ovo su tvrdnje Ibrana Mustafića, koji kaže da je pripremio obimnu dokumentaciju sa izjavama svedoka i vojnim izveštajima, koju će dostaviti pravosuđu BiH.

    Mustafić, koji je izgubio više članova porodice u srebreničkoj tragediji i o svemu detaljno pisao u svojoj knjizi "Planirani haos" kaže da je Srebrenica "planirani genocid" za koji su direktno odgovorni tadašnji bošnjački lider Alija Izetbegović i srebrenički komandant Naser Orić.

    "Bošnjački ratni političko-vojni vrh, u saradnji sa tadašnjim američkim predsednikom Bilom Klintonom, dogovorio se o genocidu u Srebrenici. ", navodi Mustafić.

    Pripremio je, kaže, obimnu dokumentaciju, na stotinu stranica, sa izjavama svedoka.

    I Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva je utvrdio da je na spisku stradalih Srebreničana čak 500 ljudi za koje je utvrđeno da su - živi"

    Prema njihovim podacima, u Memorijalnom centru Potočari sahranjeno je 70 ljudi koji u julu 1995. godine uopšte nisu bili u Srebrenici.

    Otkrili su da je od 7. 100 nestalih osoba u Srebrenici i okolini utvrđeno da ih je više od 5. 000 iz Srebrenice, a 1. 600 iz Zvornika i Bratunca.

    Mustafagić svedoči da Orić ne samo da je dobro znao da su uhapšeni srpski vojnici pobijeni, nego da je i sam u tome učestvovo. Naveo je da mu je Orić lično ispričao šta se desilo:

    "Kada smo onu ekipu zarobljenih iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovarao ni reči. Izvadio sam bajonetu i direktno ga udario u jedno oko, a zatim provrteo nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da verujem da ne reaguje. Tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga odmah posle toga preklao. "
    srebrenica - 83709 - 17.03.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Mustafić: Orić u julu 1995. ubio 1.000 Bošnjaka u Srebrenici


    20. februar 2013. godine
    Izvor: FoNet


    SREBRENICA - Jedan od osnivača SDA i dugogodišnji član Organizacionog odbora za obeležavanje događaja u Srebrenici Ibran Mustafić izjavio je za Vesti onlajn da su između 500 i 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice ubili njihovi sunarodnici.

    Prema njegovim rečima, to je učinjeno tokom proboja ka Tuzli u julu 1995. godine, zato što su postojali spiskovi onih koji ni po koju cenu ne smeju živi da se dokopaju slobode.

    Za spiskove nepodobnih Bošnjaka znalo je muslimansko rukovodstvo sa Alijom Izetbegovićem na čelu, a ratni komandant u Srebrenici Naser Orić je najodgovorniji što je taj grad postao najveća mrlja u istoriji čovečanstva, rekao je Mustafić.

    On je istakao da je spisak nepodobnih Bošnjaka pravila srebrenička mafija, usko vojno i političko rukovodstvo u Srebrenici, koje je od 1993. godine bilo "gospodar života i smrti".

    Da sam mogao da sudim Oriću u Hagu, ja bih mu za zločine nad Srbima presudio najmanje 20 godina zatvora, a za zločine nad sunarodnicima presudio bih mu najmanje 200.000 godina, rekao je Mustafić, dodavši da je Orić 1993. godine, kada je ta enklava umalo osvojena, pobegao iz Srebrenice, a to je uradio i dve godine kasnije.

    Zločin u Srebrenici dogovorili Izetbegović i Klinton

    Mustafić tvrdi da su zločin u Srebrenici dogovorili Izetbegović i tadašnji predsednik SAD Bil Klinton.

    "Srebrenica je apsolutno dogovorni genocid između međunarodne zajednice i Izetbegovića, odnosno između Izetbegovića i Klintona. Zato je za mene mnogo veći zločin od onog počinjenog jula 1995. godine bio trenutak kada je u Memorijalni centar zakoračio Klinton. To je bio trenutak kada se zločinac vratio na mesto zločina", rekao je Mustafić.

    On je istakao i da postoje velike manipulacije imenima žrtava u Srebrenici i smatra da se veoma teško može utvrditi tačan broj ubijenih i nestalih u tom gradu.

    "Srebrenica je odavno predmet manipulacija, a mnogi iz Izetbegovićevog okruženja su još od leta 1992. godine krenuli u sprovođenje projekta po kome je jedino bitno da se prikaže što više bošnjačkih žrtava", naglasio je Mustafić.

    Mustafić je autor knjige "Planirani haos", u kojoj je izneo niz optužbi na račun tadašnjeg muslimanskog rukovodstva da je zločin u Srebrenici bio dogovoren, zbog čega mu je više puta prećeno, a 2008. godine bio je brutalno pretučen.
    ispovjest_zlocinaca - 83671 - 16.03.2013 : Stari Blizo - best (1)


    Posljednja ispovijest Ramiza Delalića Ćele (I): Pitao sam Bakira da li Alija zna da je Kemal Ademović od mene naručio ubistvo Ugljena!?



    Sarajevski sedmičnik "Slobodna Bosna" u julu 2007. godine posthumno je objavio posljednju ispovijest ratnog komandanta Devete brdske brigade Ramiza Delalića Ćele, u kojoj ovaj govori o svojoj ratnoj i poratnoj ulozi u Sarajevu i BiH te daje odgovore na mnoge misterije o ljudima i događajima iz bošnjačkog vrha u glavnom gradu naše zemlje.

    U interesu javnosti i konačnog saznavanja istine o važnim događajima iz nama bliske prošlosti, kompletnu ispovijest prenijet ćemo u nekoliko nastavaka:
    Šta je pisala 'Bosna'

    - Ramiz Delalić Ćelo je 2007. ubijen na isti način kao i čovjek koga je, kako sam Delalić kaže, on trebao ubiti devet godina ranije, dakle Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a.

    U policijskim i mafijaškim krugovima se kaže ubistvo istim rukopisom, uz samo jednu razliku. Delalić nije samo ubijen, on je izrešetan mecima od glave do pete i na taj način izmasakriran, dok je Ugljenov ubica bio "elegantniji". Ono što je zajedničko je sljedeće: Delalić je juna 2007. ubijen u Odobašinoj ulici, ispred stana svoje djevojke, odnosno žene sa kojom je, pored zakonske, imao paralelnu vezu, kao što je Ugljen, na Aneksu ubijen ispred stana svoje tadašnje djevojke Atije Muftić. "Hvatalo" ih se u momentu smanjene koncentracije.

    Delalić je bio u stanu i pozvan je na mobitel da ispred zgrade siđe na par minuta. Očito, zvao je neko poznat, jer je izašao potpuno opušten i bez oružja, koje je uvijek nosio, kao što se i Ugljen, stojeći pored auta u koji je htio sjesti, opušteno okrenuo da se pozdravi sa ubicom, kojeg je, očito, znao. Prema opisima susjeda koji su sa prozora posmatrali ubistvo Ugljena, ubica je bio visok preko 180 cm, što odgovara opisu Ramiza Delalića Ćele, ali ne i opisu Enesa Pandžića, vozača Kemala Ademovića, na kojeg je Delalić u razgovoru sa ovim novinarom upro prstom, okrivljujući ga za ubistvo Ugljena.
    Moguće je da je ubica jedan od njih dvojice ili neko sasvim treći iz koloritnog svijeta koji je dolazio u njegov kafić "Kiborg" i sa Ćelom u podrumu igrao pikado. Ali, ono što je nedvosmisleno jasno jeste: da je vrh državne bezbjednosti SDB, odnosno kasnije AID, usko surađivao i koristio mafijaše za specijalne poslove i da je nad tom "neprincipijelnom koalicijom" lebdio blagoslov Alije Izetbegovića, čijim je stopama nastavio da gazi njegov sin Bakir. Kada su se interesi previše prepleli i kada je mafija počela imati državu u šahu, počela su uklanjanja neugodnih svjedoka. Svi oni: Nedžad Herenda, koji je slučajno preživio, Nedžad Ugljen i Ramiz Delalić radili su za istu službu i imali su istog šefa!

    Slijede pitanja koja su novinari SB-a uputili Delaliću i njegovi konkretni odgovori:

    Kada ste upoznali Nedžada Ugljena?

    - Ja sam rahmetli Nedžada Ugljena upoznao u ratu, negdje tokom 1992. Bio je to čisto službeni odnos, jer sam ja u to vrijeme bio komandant 3. brdske brigade, a Ugljen je radio u MUP-u i slovio je kao povjerljivi čovjek Bakira Alispahića, tadašnjeg ministra MUP-a. Moje poznanstvo za Ugljena se veže za taj period kada smo imali nekoliko sastanaka u komandi moje jedinice. U septembru 1996. sam čuo da je ubijen, tada je on već bio na funkciji drugog čovjeka AIDa, i mislim da je nešto ispred Vlade radio za potrebe Suda u Haagu.

    U to vrijeme je direktor AID-a bio Kemal Ademović. U junu ili julu 1996. je bio slučaj Herenda. Mene je dandva ranije na džumi u Carevoj džamiji vidio Hasan Pervan, kojeg sam znao od ranije i ponudio da mi proda "hekler" i "škorpion" sa prigušivačem. Ispričao mi je interesantnu priču. Rekao je da imaju stranog špijuna kojeg trebaju da likvidiraju i da će od njega ostati BMNJ koji, navodno, žele meni da prodaju. Hasan Pervan je u to vrijeme bio u onoj ekipi gdje i Edin Garaplija. Mene je ova ponuda začudila, jer nisam vidio nikakve veze u toj priči, pa sam mu rekao: "Donesi mi naoružanje, a vozilo prodaj Hrvatima u okolini Travnika."

    Sutradan ili nešto kasnije Pervan mi je donio "hekler" koji sam platio 1.200 KM, a "škorpion" je rekao da će donijeti za dan-dva. Nakon toga sam sa Kenanom Ušanovićem, sa kojim sam se našao u svojoj radnji "Kiborg", uputio prema Rajlovcu, kod "Božića pumpe", da isprobam novo oružje. Sa mnom je bio i moj sin. Dok smo se vraćali prema vozilu, naišao je Ugljen koji se iz pravca Rajlovca vozio prema gradu i kada je vidio Kenana, zaustavio je auto četiri do pet metara ispred našeg. Prišao je Ušanoviću koji je stajao pored vozila i pozdravio se sa njim. Meni je mahnuo rukom i dok sam prilazio, rekao je: "Kenane, hajde, kada je već Ramiz tu, neka i on ovo čuje."

    Otmica Herende

  • Kakav je Vaš utisak, da li je Ugljen slučajno naišao?

    - Mislim da jeste. Moj je utisak da jeste. Vidio sam da je jako uznemiren, usplahiren. Rekao je: "Šta se ovo radi u državi i šta to radi Kemo Ademović?" Iz unutrašnjeg džepa sakoa je izvadio jednu kasetu. Ispričao nam je kako je Nedžad Herenda pretučen po naređenju Keme Ademovića, da su mu, navodno, pucali u glavu sa više metaka, a onda ga bacili u neki šaht. Ne sjećam se da je spominjao gdje je taj šaht.

    Razgovor je trajao kratko, četiri do pet minuta. Dakle, dobro se sjećam da je rekao da je ovo urađeno po naređenju Keme Ademovića i da je on, znači Ugljen, obišao Herendu u bolnici i snimio razgovor sa njim. Vjerovatno je to bila kaseta koju je on pokazao meni i Ušanoviću. Ja sam odvezao sina kući, a dogovorili smo se da se nađemo u kafiću na Grbavici, lijevo od raskrsnice koja vodi na Vraca. Tu smo se našli i onda nam je opširno ispričao šta se, ustvari, desilo sa Nedžadom Herendom.

  • Šta Vam je tada rekao Ugljen?

    - On je rekao da su Herendu na Ciglanama, ispred njegovog ulaza, kidnapirali ljudi Keme Ademovića koje on poznaje. Bio je uznemiren i rekao je u jednom momentu: "Ako preživim ovih 15 dana, živiću još 100 godina." Tih dana se po gradu pričalo da je po naređenju Ugljena i Alispahića, Herenda trebao da ubije Ismeta Bajramovića Ćelu, pa je pucao i teško ga ranio. To je bila priča, ali nisam siguran je li bilo tako. Kada smo ga pitali što tako govori, on je rekao: "Upravo zbog ove kasete će me likvidirati Ademović Kemo, jer je meni za vrijeme posjete Herenda Nedžad sve ispričao." Ugljen je rekao da su Herendu kidnapovali iz njegovog BMNJ-a i tada su mi se upalili klikeri.
    Šta ste zaključili iz te priče sa BMNW-om?

    - Izvukao sam zaključak, s obzirom na Pervanovu ponudu da kupim BMNJ, da se meni možda nešto namješta. Opteretilo me to. Kenan i Ugljen su ostali da pričaju, a ja sam otišao kod Fikreta Prevljaka, koji je u to vrijeme bio komandant divizije u Sarajevu i sve mu ispričao.

  • Zašto ste se obratili baš Prevljaku?

    - Znao sam da su ovi iz AID-a dvostruki igrači, imao sam dojam da se meni nešto sprema i htio sam da se nekako osiguram. Pokazao sam Prevljaku "hekler" i rekao ko mi ga je prodao. Prevljak je telefonom nazvao Ademovića i rekao da sam ja tu, u njegovoj kancelariji, da imam interesantnu priču i da bi bilo dobro da dođe. Ademović je rekao da ima neki sastanak i da ćemo se vidjeti kasnije. Stvarno smo se kasnije sreli na Džidžikovcu, u ulici Mustafe Golubića.

    Ademović je sjedio u vozilu, ja sam prišao i kraj otvorenog prozora mu ispričao kako ga Ugljen optužuje u vezi s Herendom. Ademović je rekao: "Jebem li mu mamicu i jebaću mu mamicu." Kemo je tom prilikom bio jako uznemiren. Ponovo smo se našli navečer oko 10 sati. Ja sam bio sam, a on u pratnji Enesa Pandžića, svog vozača. Ponovo sam mu detaljno ispričao Ugljenovu priču, Pandžić je bio malo udaljen od nas i nije čuo šta razgovaramo. Kemo je opet psovao Ugljena, rekao je da on radi za Haag i da ima dokumentaciju koja može kompromitirati državni vrh, dakle, predsjednika i krug ljudi oko njega.

    Zamolio me je da ponovo "uglavim" sastanak sa Ugljenom i dao mi diktafon ili nešto slično kako bih mogao snimiti razgovor. Dva dana kasnije pozvao sam Ugljena i on je došao u moju radnju, u "Kiborg", i sjeli smo u podrum. Ja sam sve snimao, a rekao sam da sam ga pozvao, jer mi je nuđen na prodaju BMNJ iz kojeg je kidnapovan Herenda. Ugljen je sa svoje strane rekao da su otkriveni ljudi koji su pucali Herendi u glavu i sjećam se da je spomenuo ime Garaplija. Pitao me je, naravno, ime osobe koja mi nudila BMNJ na prodaju, ali sam rekao da trebam još neke stvari provjeriti, pa ću mu javiti. Otišao je veoma raspoložen iz radnje.

    Kafa u "Kiborgu"

    Poznato je da ste, naročito od oktobra 1993., imali dobre odnose sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem. Jeste li njih pitali, budući da ste to već pitali i Ademovića, znaju li oni da se planira ubistvo Ugljena?

    - Polovinom septembra 1996. sam otišao kod Bakira Izetbegovića sa kojim sam bio u dobrim odnosima i o svemu ga obavijestio. Tačnije, pitao sam ga da li on zna da se sprema Ugljenova likvidacija i zna li uopšte ko je Ugljen. Odgovorio je da zna ko je Ugljen, ali da o likvidaciji nema pojma. Tom prilikom mi je još rekao: "Vidjećemo se za nekoliko dana, a što se tiče Ugljena, Ramize, mogu ti reći da je on veliko đubre i din-dušman." Nakon nekoliko dana Bakir je došao kod mene u "Kiborg", popili smo kafu i jasno mi je rekao: "Ramize, ti se ne bi trebao u to miješati", misleći na likvidaciju Ugljena. Mislim da je on to od sebe htio da otkloni, da se sutra, ne daj Bože, njemu nešto ne desi, da se on ne poveže sa likvidacijom.

  • Kakav je Vaš utisak, je li Bakir Izetbegović bio upućen u planiranje Ugljenovog ubistva?

    - Lično mislim da je sve znao oko toga!

    Bili ste u bliskim, prijateljskim odnosima sa Vasvijom Vidović, tadašnjim oficirom za vezu BiH sa Tribunalom u Haagu, zašto nju niste pitali je li Ugljen preko Haaga naštetio predsjedniku i državi, kako Vam je rekao Ademović?
    - Pitao sam je. Vasvija mi je rekla da je Ugljen bio veoma koristan za BiH, što se tiče suradnje sa Haagom. Vasvija je o Ugljenu imala pozitivno mišljenje i smatrala je da ispravno radi. Ovo mi je ponovila i nekoliko dana nakon njegove smrti, rekavši da ako išta saznam u vezi s likvidacijom, treba da se obratim sudu ili tužilaštvu i prenesem informacije - objavila je 2007. godine "Slobodna Bosna".

    (U sutrašnjem broju: Ko je Delalića vozio u službenom automobilu, šta su bili grijesi Nedžada Ugljena, ko je Ćelu pozivao u AID, ko je s Delalićem obilazio mjesto Ugljenove likvidacije, šta je tajna italijanske "berete")

    Šta je zanimalo Bakira Alispahića

  • Ugljena više niste sretali ili jeste, nakon susreta u "Kiborgu"?

    - Jesam, jer je njega zanimalo ko mi je nudio da mi proda "hekler" i BMW. Ja mu to nisam htio reći. Jednom je dolazio sa Bakirom Alispahićem, a poslije nekoliko dana je do mene došao Bakir Alispahić sa ženom jednog našeg pjevača. Kada smo se malo odvojili, on je pitao: "Ramize, da li znaš o Ugljenu, jer se njemu nešto sprema!?" Pitao me je i o onom Pervanu, ali nisam ništa htio reći, nego sam odgovorio u smislu otkud mu ideja da ja znam da se nešto opasno sprema Ugljenu i, inače, kako bi ja to mogao da znam!? Poslije toga su dolazili neki ljudi, jedan po imenu Fazlić...

    Zašto "Dnevni avaz" objavljuje intervju Ramiza Delalića Ćele

    S obzirom na to da državna mafijaška hobotnica putem svojih medija pokazuje da je u panici zbog činjenice da se otkrivaju ubice ratnog komandanta Ramiza Delalića Ćele i da pokušavaju svoje leševe podvaliti drugima, što se čini putem mafijaških biltena "Dani" i "Oslobođenje", Redakcija "Dnevnog avaza" objavljuje intervju, senzacionalnu ispovijest koju je "Slobodnoj Bosni" dao Delalić i koja je objavljena poslije njegove smrti. Intervju otkriva pozadinu i strah Delalića od ljudi oko SDA, za koju je godinama radio i čak ubijao! Oprema teksta preuzeta je iz "Slobodne Bosne".
  • srpska - 83521 - 11.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Oduzmite, prodajte, isplatite


    U rubrici "Bors" pod brojem 80349 od 12. 12. 2012. godine sam pisao sam o "neodoljivom ljubavniku"' iz Banjeluke. Čovjeku koji je imao toliko "hrabrosti i odgovornosti" na funkciji koju je obavljao pa se obogatio tako, da se sada piše o njemu.

    Ovog puta ne želim da komentarišem ništa o njemu, već samo da predložim okružnom sudu u Banjaluci da mu oduzmu svu stečenu imovinu, prodaju i isplatite porodicama poginulih boraca ratnu materijalnu i ne materijalnu odštetu, jer se na račun tih porodica ljubavnik obogatio! Evo vam još jedan dodatak članku, koga sam ranije stavio na ovu stranicu.

    Pozdrav, Stari.

    BANJALUKA- CJB Banjaluka uhapsio je jutros Miloša Šmitrana bivšeg načelnika Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Administrativne službe grada zbog zloupotrebe službenog položaja i primanja mita. "Nezavisnim" je potvrđeno da će Šmitran nakon kriminalističke obrade biti sproveden u banjalučko Okružno tužilaštvo na dalje postupanje. Podsjetimo, policija je Šmitarana saslušala 20. februara ove godine u vezi sa načinom sticanja nekretnina, prvenstveno osam stanova, u vrijeme njegovog dvanaestogodišnjeg mandata na toj funkciji, te zloupotrebu položaja.

    Od toga, jedan stan je dobio kao kadar, pet je kupio, a dva kupljena pretvorio je u poslovne prostore.

    Šmitran je nedavno, poslije 12 godina rada, dobio otkaz s posla u Administrativnoj službi grada.

    Šmitrana su supruge poginulih boraca optuživale da ih uslovljavao seksualnim uslugama kako bi dobile stan.

    On to negira, ali za sebe kaže da je "neodoljiv ljubavnik".
    vogosca_rat - 83231 - 03.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Ilija iz vogošćanske policije


    Pozdravljam posjetioce ove stranice i molim Vogošćane, a naročito one koji su živjeli u Vogošći pre i u toku rata, da napišu nešto u vezi Ilije (čije sam prezime zaboravio, bivšeg predratnog direktora Omladinske zadruge u Vogošći. Ilija je bio u toku rata bio na nekoj "dužnosti" u vogošćanskoj policiji.

    Pozdrav Stari.
    odgovor - 83093 - 26.02.2013 : Stari Blizo - best (7)

    Za Otrova, članak 83001


    Nisam mogao a da se ne javim povodom bljuvotina autora članka pod brojem 8301, od 24. februara ove godine.

    Od tada, pa evo do danas, očekivao sam da će mu neko odgovoriti jer je zatrovao sve oko sebe, uključujući i svoje sugrađane. Namjerno ne želim da spomenem njegovo ime, jer on to ne zaslužuje, ni kao autor ni kao čovjek.

    Pa bezobrazniče jedan, veličina karaktera moderatora ove stranice, jeste upravo toliko velika, kada ti bez trunke razmišljanja i cenzure pustio članak na ovu stranicu.

    Stidi se! Stidi se pristojnih ljudi na ovoj stanici, a prije svega se stidi svojih sunarodnika koji su već ranije pisali na ovom sajtu, kao što to već odavno čini Max, a evo u poslednje vrijeme ima ih sve više koji su spremni da pišu realno.
    Zar nisu velike riječi "Zis-a" koji kaže:

  • "Ne mogu da opišem pogibiju dotičnog vojnika zbog njegove porodice, koja će to da čita na ovom sajtu!"

    Vogošćanin Pravi i njemu slični, na jednoj strani, kao i Max i njemu slični na drugoj strani, su bili istinski borci za svoj narod. Borili su se jedni protiv drugih, možda čak jedan drugog i gledali preko nišana, a napisali su mnogo toga što bi trebalo da mladima ostane kao pouka da je rat zao brat. Rat je ubio mnoge, ne samo na prvim vatrenim linijama, već i u pozadini. Rat je uništio mnoge, samo nije kriminalce. Sada to vide svi, i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani. Vidiš to i ti, ali ti si i dalje željan nečije krvi.

    Koliko si upio mržnje u svoju glavu, dovoljno govori tvoja riječ: "Spremni!".

    Ti si otpad od tih koji su te podojili sa tom riječju. Pogledaj film "Apokalipso" pa ćeš vidjeti gdje su bili ti tvoji, a gdje su bili pretci moderatora, urednika ovod sajta. Grozim te se!

    Stari
  • srebrenica - 82797 - 19.02.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Mustafić: Bošnjaci ubijali 'nepodobne' sunarodnike u Srebrenici


    BIJELJINA - Najmanje između 500 i 1000 Bošnjaka iz Srebrenice ubijeno je od sunarodnika tokom proboja ka Tuzli u julu 1995. godine, zato što su postojali spiskovi onih koji "ni po koju cijenu ne smiju živi da se dokopaju slobode", izjavio je jedan od osnivača SDA iz Srebrenice Ibran Mustafić.

    On je rekao da je o spiskovima "nepodobnih Bošnjaka" znalo muslimansko rukovodstvo sa Alijom Izetbegovićem na čelu, a da mu je postojanje ovakvog spiska potvrdilo više desetina ljudi.

  • "Najmanje 10 puta sam to čuo i od nekadašnjeg načelnika policije Hakije Meholjića. Međutim, ne bi me iznenadilo da slaže da to nije rekao", naveo je za "Vesti" Mustafić, koji je dugogodišnji član Organizacionog odbora za obilježavanje događaja u Srebrenici.

    Prema njegovim riječima, spisak je pravila srebrenička mafija, usko vojno i političko rukovodstvo u Srebrenici, koje je od 1993. godine bilo "gospodar života i smrti".

  • "Da sam mogao da sudim Naseru Oriću u Hagu, ja bih mu za zločine nad Srbima presudio najmanje 20 godina zatvora. Ali, za zločine nad sunarodnicima presudio bih mu najmanje 200. 000 godina. On je najodgovorniji što je Srebrenica postala najveća mrlja u istoriji čovječanstva. On je i 1993. godine, kada je ova enklava umalo osvojena, pobjegao iz Srebrenice. Pobjegao je i 1995. godine", rekao je Mustafić.

    On je napomenuo da su zločin u Srebrenici dogovorili Izetbegović i tadašnji predsjednik SAD Bil Klinton.

  • "Srebrenica je apsolutno dogovorni genocid između međunarodne zajednice i Alije Izetbegovića, odnosno između Izetbegovića i tadašnjeg predsjednika SAD Bila Klintona. Zato je za mene mnogo veći zločin od onog počinjenog jula 1995. godine bio trenutak kada je u Memorijalni centar zakoračio Bil Klinton. To je bio trenutak kada se zločinac vratio na mjesto zločina", rekao je Mustafić.

    On je istakao i da postoje velike manipulacije imenima žrtava u Srebrenici. "Znam da je na tom spisku otac koji je izgubio sina, s tim što sina uopšte nema među ubijenim ili nestalima. Slično je i sa čovjekom koji je umro u Holandiji, a vodi se u grupi nestalih. Mnogi su se na to odlučivali zato što nisu imali sredstava za život ili uopšte nisu imali radni staž. Drugo, Srebrenica je od 1993. do 1995. godine bila demilitarizovana zona. Pa, otkuda onda toliko boraca invalida", zapitao je Mustafić.

    On smatra da se veoma teško može utvrditi tačan broj ubijenih i nestalih u Srebrenici.

  • "Veoma teško, zato što je Srebrenica odavno predmet manipulacija, a glavni manipulator je Amor Mašović koji je planirao da na žrtvama Srebrenice živi narednih 500 godina. Međutim, tu su i mnogi drugi iz Izetbegovićevog okruženja koji su još od ljeta 1992. godine krenuli u provođenje projekta po kome je jedino bitno da se prikaže što više bošnjačkih žrtava", naglasio je Mustafić.
  • bors - 82735 - 18.02.2013 : Stari Blizo - best (0)

    RE: Draga Republiko Srpska


    Upravo sam na ovom sajtu našao i pročitao ovaj članak "Pismo Republici Srpskoj". Bravo Boro Miloševiću! Iako si svojim tekstom obuhvatio mnogo tema današnjeg života i stanja u ovoj "našoj" Republici Srpskoj, ja ću pokušati da kažem samo o jednom djeliću.

    Pored mnogo izgubljenih boraca i stečenih invalida u toku rata, kako starijih, tako i onih mladih i najmlađih učesnika u proteklom ratu, "naša" Republika Srpska nam je odavno okrenula leđa, a oni koji su je stvorili su postali njeni siričići.

    Zar treba da navodim primjere sa borcima i njihovim pravima? Zar treba da navodim groblja Mali Zejtinik, Miljeviće, Vlasenica, Bratunac i ostale u istočnom djelu Republike Srpske, o kojima je na ovom sajtu napisano dosta, ali ne i previše? Zar treba da navodim primjere porodica poginulih boraca koji još i dan-danas lutaju od nemila do nedraga, dok u Banjaluci i Bijeljini svakodnevno niču vile. Zar treba da navodim stvaranje imidža Banja Luke i Bijeljine i njihovih međusobnih svakodnevnih svađa. (pogledajte izjave čelnika na dan završetka poslednjih izbora?

    Koliko je ova naša današnja vlast otuđila od stvaralaca Republike Srpske ima mnogo dokaza, a "vozovi prolaze li prolaze".

    Vlast u Republici Srpskoj nakon rata nije učinula ništa u vezi pitanja granica Republike Srpske. Njima je važnije da li će pobjedili u Banjoj luci i u Bijeljini. A granica kod Brčkog i Srpske Kostajnice ih uopšte ne brine. Pogledajte koliko je Hrvatska ušla u teritoriju Republike Srpske u Kostajnici, radi jedne kule od kamena i spriječila vlasnicima, srpskim seljacima, da obrađuju vlastito imanje koje se nalazi u "našoj" Republici Srpskoj. A Hrvatska ode u grupu koju ne može razbiti niko.

    Najsvježiji primjer kakva je naša vlast dolazi iz Pravobranilaštva Republike Srpske. Institucije koja se smatra zaštitom ljudi i dobara.

    Drugi i to najsvježiji primjer je jučerašnja vijest preko javnih medija Republike Srpske.

    Vlast Republike Srpske, da bi se oterasila balasta koga je sama napravila uzimajući kapom i šakom iza leđa onih koji su na ovaj ili onaj način, na vatrenim i drugim borbenim linijama odbrane, stvorili Republiku Srpsku. Sada je od jednog dijela tih stvaralaca pretvorio u jednu tenisku lopticu na kojoj su igrači u Banja luci i Sarajevu. U pitanju su penzije.

    Ja iskreno da kažem, ne znam koliko je prijeratnih penzionera učestvovalo u ratu u odbrani Republike Srpske, ali evo, Republika Srpska želi da se i takvih riješi sa svoje grbače, bez obzira što su negdje i čitave porodice učestvovale u stvaranju Republike Srpske. I umjesto da je vlast Republike Srpske stavila u zaštitu svojih sunarodnika i tražila od Federacije potrebnu sumu novca za prijeratne penzionere, penzionisane na području sadašnje Federacije, "naša" vlast se odlučila da skida sa evidencije prijeratne penzionere i šalje u Federaciju. A ovi iz Federacije jedva dočekali, ali odgovaraju bez ustručavanja i bojaznosti da će biti kažnjeni svojim izjavama. Oni prihvataju i hoće ali...

    Ovim činom vlast Republike Srpske želi da se oterasi balasta i da svoje sunarodnike pošto poto pošalje u ropstvo muslimanima u Federaciju, a vlast Federacije to objeručke prihvata, jer će Srbi biti potlačeni u Federaciji. Gdje će da žive kada su svoju imobinu zamjenili, prodali ili napustili zbog nemogućeg života Srba u Federaciji. Primjer bosanski Petrovac i drugi djelovi Federacije u kojima već žive Srbi. Više je Federacija pomogla svojim sunarodnicima u Republici Srpskoj, nego Republika Srpska svojim građanima u sopstvenoj sredini. Raspitajte se po mjestima gdje su izbjegli Srbi i povratnici muslimani nastanjeni.

    Zar je to zahvala ljudima koji su se borili za Republiku Srpsku? Zar to nije sramota i bruka?
    bijeljina - 82433 - 11.02.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Svetosavski bal


    Pod brojem 82429 oglasio se autor V. G. koji je uočio jednu grešku u tekstu koga sam poslao uredniku o Svetosavskom balu u Bijeljini.
    Prihvatam kritiku, jer sam zaboravio staviti znake navoda, tako da je pogrešno otišlo u "eter".

    Dakle, hvala V. G. na uočenoj grešci.

    Međutim, kad smo kod "ličnosti" o kojoj govoriš, moram da ispričam jedan vic, koji sam čuo prije više od 10 godina:

    "U Bijeljinu se sjatilo mnogo izbjeglica sa mnogih područja. Svi su oni tražili smještaj, stan ili kuću. Jedan od malo "hrabrijh" je bio uporan da dobije stan u stambenoj zgradi, pa su mu dali stan u zgradi gdje je stanovala pomenuta "ličnost". Saznsavši da i on tu stanuje, čovjek se povrati kod komisije za stanove pa im kaže:

  • "Slušajte, ja neću stan na tom mjestu!"

    Ljudi se iznenadiše, pa ga upitaše:
  • "Zbog čega nećeš?"


  • "Pa ne mogu dva lopova stanovati u istoj zgradi!"

    Pošto kupio, po to i prodao.
  • prepiska - 81988 - 28.01.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Otišli su veseli, ko da će u svatove ili na svadbu!


    Kako kod mene sada, zbog godina koje nosim, vrijeme mnogo brže prolijeće, tako mi se sjećanja vraćaju u glavu, pa se sjetih i onih prvi dana rata u Vogošći. Prvih dana na Radnoj obavezi provedenih u krugu Unis-ovih fabrika.

    A baš tih prvih dana dolazilo je mnogo mladih ljudi sa linija koje su držali vojni obaveznici iz Vogošće, Ilijaša, Rajlovca i Ilidže... Pa čak su i izbjegli muškarci koji su stizali iz drugih područja Bosne bili na okolnim linijama. Oni su dolazili i molili da im se naprave zaštitnici za rovove. Trežili su da se naprave i zaštitnici na autima, kako manjim tako i na onim većim. Nisu tražili neke velike zaštitniek, nego tek toliko da se može zaštititi jedno ljudsko tijelo u ležećem položaju. Zaštitnik je zahtjevao i jedan mali otvor kroz koji bi se moglo osmatrati.

    Mi smo činili sve da uradimo ono što su tražili od nas. Pravili smo najbolje kako smo mogli. Pored nas četvorice varilaca - zavarivača, od kojih su dvojica bili priučeni, ukazala se potrebe za još varilaca-zavarivača jer fizički nismo mogli postići sve ono što se od nas zahtjevalo. Pored toga, morali smo odlaziti i u druge radne jedinice u kojima je takođe bio manjak radne snage. Izgledalo je da se rat i rad na radnoj obavezi sveo samo na nas varioce. Nije nam bilo kao onima na prvoj liniji, ali nam je bilo zaista bilo jako teško.

    Pored toga, imali smo i problem u obezbjeđenju energenata, potrošnog materijala, acitilena-plina, kisika, elektroda i žica za varenje i letovanje-hartletovanje. Svaki komadić žice smo čuvali kao da je od zlata. Teško i preteško, pa smo tražili ispomoć da nam dođe još ljudi, zavarivača.

    Ubrzo nam je došao i jedan mlađi varilac sa Ilidže. Međutim, on se nakon nekoliko dana nije pojavio na svom radnom mjestu. Najprije smo pomislili da je prolaz od Ilidže do Vogošće bio zatvoren, ali su nam kasnije rekli da je taj mladić uhapšen od strane Vojne policije zbog toga što je izbjegavao odlazak na linije.

    I dok je potražnja zaštitnika i dalje bila velika, došao nam je jedan momak sa svojim drugom sa područja Rajlovca. Stigao je sa Kedijem, tražeći da mu se napravi pokretni zaštitnik na karoseriji auta.

    Iako su u mojoj radnoj jedinici bila samo dva varilačka radna mjesta, sada smo bili raspoređeni na lokaciji na kojoj je bilo dovoljno prostora za nesmetani rad. Radili smo i vani. Moje radno mjesto je bilo ispod nekog staklenog krova kroz koji je Sunce još više pržilo, pa je niz lice neprestano lila znoj.

    Kada je momak sa Kedijem stigao do nas, uputili su ga kod mene. Došao je do mene i upitao me:

  • "Jeste li vi majstor Stari?"

    Ja mu odgovorih potvrdno, uz napomenu da nisam majstor.

  • "Mi smo došli sa molbom da nam se napravi jedan pokretni zaštitnik na ovom našem zarđalom autu."

    I doista, njegov Kedi je bio sav zarđao. Karoserija je bila izlupana, pa čak i šasije. Dečko mi je pokaza kakav zaštitnik želi. Htio je da na to auto postavi jedno ručno oružje sa pokretnim zaštitnikom.

    Pošto sam već imao odsječenog lima i cijevi, ja sam sve to uz njihovu pomoć spojio i postavio na vozilo. Ubrzo je pokretni zaštitnik sa sjedištem bio gotov. Momak mi reče da je zadovoljan, pa je bio veoma raspoložen i veseo.

    Prije nego što će otići, upitah momka koji je vozio Kedija:

  • "Kako se ti momak zoveš?"
  • "Milan" - odgovori on.
  • "Pajdak!" - dodade njegov kolega.

    A sjećam se da su tamo prijeko u Slavoniji zvali , , pajdak, pajdaši'' pa sam mislio da je to drug.

    Ali Milan, spremajući svoj auto za odlazak od mene, oglasi se:

  • "Pazi majstore, ima nas dvojica Milana, ali ja sam sin Đorđa."
    Potom se zahvališe na obavljenom poslu i uđoše u kabinu, upališe svoj auto i odoše veselo kao da će nekome u svatove ili na svadbu.

    A ustvari, on se prezivao Milan (Đorđa) Pajdaković i živio je negdje na predjelu Žuči. Njegovog oca Đorđa sam upoznao kasnije, jer je izbjegao sa Žuči u Vogošću i radio je na radnoj obavezi u "Transportu".

    Dva dana nakon toga stigla nam je vijest da je Milan (Đorđa) Pajdaković, poginuo istog dana kada je otišao od nas. Rekli su nam da je, idući na liniju prema brdu Žuč poginuo od snajpera.

    Odlazak prema tom brdu Žuči, oko koga se vodila duga i teška borba za njegovo osvajanje, bio je sada koban i za našeg Milana. Žuč na kome je poginulo i na jednoj i drugoj strani jako mnogo mladih ljudi.

    A Milan je bio veoma mlad momak. Crnomanjast, lijep i veseo momak. Ostao mi je u trajnom sjećanju pa smatram da Milan treba da bude u nekoj, ali i u mojoj knjizi "Putešestvije sjećanja".
  • srpska - 81929 - 26.01.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Da li je Dodik potreban Republici Srpskoj?


    Na stranici pod brojem 81863 od 24 januara ove godine, izišao je jedan članak pod naslovom:

    Da li je Milorad Dodik potreban Republici Srpskoj?

    Kada sam pročitao taj članak i članak o Jugoslavu Petrušiću, onda me je ponuklo da kažem nešto u vezi toga.

    Republici Srpskoj potreban je svaki Srbin, pa i Milorad Dodik.
    A da li je Milorad Dodik potreban Republici Srpskoj kao predsjednik, e o tome se može diskutovati.

    Kako i zašto?

    Ako jedan predsjednik Republike Srpske u ovom slučaju Milorad Dodik neposredno poslije samih izbora javno putem javnih medija kaže svojim građanima:

  • "Važno je da smo osvojili Banja luku, a ostali djelovi nas ne interesuju!"

  • "Mi smo od Banja luke, jedne mahale, napravili jedan evropski grad! Da su ovo i ono..."

    To je stvarno tačno, da su osvojili glasovima Banjaluku, ali ne i da je Banjaluka bila Mahala. Ali tačno je i ovo:

    Dvadeset godina Milorad Dodik nalazi se u vlastima Republike Srpske, a da nije uradio ništa osim što se zadužio toliko kod svijeta, da neće moći vraćati dug ni naši pra-pra unuci.

  • Da je Milorad Dodik formirao vladu od ljudi iz Banja luke i Mrkonjić grada.
  • Da je Milorad Dodik postavio na vodeća mjesta u javnim državnim preduzećima i ustanovama ljude iz svog rodnog mjesta Laktaša i okoline.
  • Da je u onu veliku zgradu zaposlio većinu svoje rodbine i prijatelja.
  • Da je mnogo toga napravio mimo volje građana Republike Srpske na koje se poziva, a mnoge porodice poginulih boraca žive još u kojekakvim kolektivnim neuslovnim smještajima. On se toliko busa u prsa da drugi ne znaju (čitaj ne smiju) ništa uraditi bez njega. On je predsjednik Republike "Banjaluke", jer je ta njegova Banjaluka vodeći grad u BiH u kriminalu. To je čovjek koji se ponaša u najmanju ruku diktatorski. On bi čak i smicao ljude da smije od stranaca.

    E, takav nam Srbin ne treba! Ne treba nam niko za predsjednika Republike Srpske ko je sličan njemu. Ni Bosić, ni Ivanić ni mnogi ini.

    Nama treba predsjednik koji će poštivati onog iz okoline Nevesinja, onog iz okoline Čajniči, Rudog i okoline, onog iz okoline Višegrada, Srebrenice, Bratunaca, Zvornika, Srpske Kostajnice, Mostara i okoline, Kalinovika. On se poziva na strana investiranja u Republiku Srpsku, a to će stranci veoma bogato naplatiti i naplaćivati. Toliko se brine o Srpskoj da mu teritoriju Repšublike Srpske uzimaju Hrvati kako i koliko hoće. Kod Brčkog su ušli u bosansku teritoriju. U Bosanskoj ili Srpskoj Kostajnici su ušli toliko da su vlasnicima svojih imanja oduzeli sve i ne dozvoljavaju im da obrađuju svoja vlastita imanja, a Milorad se kicoši i šepuri po Banjaluci i Kamengradu u Višegradu. Za njega nisu građani Republike Srpske ovi iz istočnog dijela koji su svojom krvlju očuvali tu republiku. Pa o kakvom se to onda predsjedniku radi kada je on otišao toliko daleko da je i sudske odluke preinačio u svoje odluke. Pročitajte vi koji ste izgubili svoje sinove, očeve i djecu na onovu koje ste sudom dobili odštetu, a Milorad je to stornirao. On je sve, samo nije ono što je trebao biti, pa zbog toga i ne zalužuje da bude na čelu Republike Srpske.

    Mi trebamo izabrati predsjednika referendumom, a ne po partijskoj liniji, jer su partije koje su bile i koje su sada na vlasti, ostavile sraman trag iza sebe.
  • tuzla - 81913 - 26.01.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Novi dokazi o slučaju Tuzlanske kapije


    Bivši pripadnik francuske tajne službe Jugoslav Petrušić, u Foči je predstavio nove dokaze u slučaju Tuzlanska kapija.

    U više navrata je bezuspješno pokušao da stupi u kontakt sa generalom Novakom Đukićem, koji je zbog ovog slučaja osuđen na 25 godina zatvora. Tvrdi da mu to sistematski zabranjuju. Petrušića je na ovom predmetu angažovao advokat generala Đukića. Njegovi dokazi govore da se na Tuzlanskoj kapiji, gdje je ubijeno 71 lice, dogodilo nešto drugačije od onoga što predstavlja zvaničnu istinu.

    Tvrdi da je general Đukić nevin, i da na Tuzlansku kapiju nije pala nikakva granata ispaljena sa položaja Vojske RS.

    Gomila dokaza ukazuje na ovu činjenicu, kaže Petrušić. Od toga da povrede na ubijenima potiču od više oblika eksploziva, preko jasnih tragova namještanja mjesta udara eksploziva, do činjenice da objekti na tuzlanskoj kapiji nisu pretrpjeli štetu koja bi morala da bude veća od granate 130 milimetara.

    Na tijelima ubijenih, koji su bili na samo metar i po od mjesta udara, nema tragova gelera, nastavlja Petrušić. Ugao pogodaka na tijelima udaljenim 30 metara od eksplozije je prenizak i za Petrušića jasan dokaz da je ovdje riječ o terorističkom aktu, a ne o granati.

    Za iskrivljavanje činjenica u ovom predmetu Petrušić krivi mnoge. Od istražnih sudija, preko vještaka obje strane u predmetu, do stranog faktora, koji nikada nije mogao da dokaže da je granata u tom trenutku ispaljena sa položaja Vojske RS. Njegova želja je da za generala Đukića osnuje Fond, u koji će svi koji žele da saznaju pravu istinu o zločinu u Tuzli moći da uplate novac, i tako ponovo pokrenu proces pred domaćim sudovima.
    srebrenica - 81841 - 23.01.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Tokača: Nekoliko hiljada živih na spiskovima


    Čitajući nekoliko članaka na ovoj stranici o pravoj istini poginulih u toku proteklog rata i gledajući film "Istina o Srebrenici", evo još jednog dokaza o laži sarajevskih medija i a posebno onih koje sebe nazivaju "majke srebrenice" koje su potplaćene da lažu (jer su na osnovu svoje laži dobile više nego svi njihovi borci koji su se borili u prošlom ratu.


    Na raznim spiskovima ubijenih pronašli smo nekoliko hiljada živih ljudi. U tome je važnost ovog projekta, što mi nismo trčali za brojevima, nego smo željeli da objasnimo svakog čovjeka. Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) BiH Mirsad Tokača, koji je u ponedjeljak predstavio "Bosansku knjigu mrtvih".

    "Gotovo da je postala navika da se vrlo često ljudski životi pretvaraju u brojke i da se dođe u situaciju da se različiti interesi konfrontiraju, da se stvara atmosfera takmičenja u brojevima, kao da su brojevi bitni, a ne ljudski životi. Mi u posljednjih deset godina intenzivno promovišemo priču o poimeničnom popisu žrtava rata, jer smo svjedoci da se s brojevima može poigravati na različite načine, a da iza toga ne postoje imena. Sakupili smo imena, obradili ih kroz statističke izvještaje i pokazali svu dinamiku, prostornu i vremensku distribuciju smrti, kaže Tokača.

    Tokača obkjašnjava da od ukupno 95.940 imena, 38.239 su civili, a 57.701 vojnik. Najviše civila ubijeno je u periodu od aprila do avgusta 1992. godine. O pitanju nacionalne strukture, dvije trećine su Bošnjaci, oko 25 odsto Srbi, a oko osam odsto Hrvati. On naglašava de se ne može više govoriti kao ranije o 200.000, 250.000 ili 350.000 žrtava, a da nemamo njihova imena.

  • "Nije važno da li je nekih ubijeno više ili manje i to nije razlog da se ignorišu oni kojih je ubijeno manje. To su građani BiH i njima se mora odati poštovanje", zaključuje Tokača.

  • bijeljina - 81739 - 19.01.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Čija je BNTV?


    Poštovani uredniče,
    Odvano pokušavam da upitam, a ne znam koga: "Čija li je BN televizija?"

    Sada kada ste naveli da u toj TV kući učestvuje i ratni zlostavljač nad srpskim civilima, govori ko je ta TV.

    To što sam odavno pokušavao da se oglasim zbog ove po meni sramne TV stanice, jeste što se ta TV kuća, koja sebe prestavlja kao srpsku, otvoreno stavila u službu protiv Srba. Ko je u stvari ta kuća, kada je svoje usluge stavila onim koji su i još uvijek zlostavljaju srpski narod pute njihovih javnih medija.

    Kako?

    Molim vas, vi možete slušati svaki dan u određeno vrijeme (19, oo) sati putem Radio BN, Radio slobodne Evrope, koja vrši napade na Republiku Srpsku i njihove izabrane prestavnike u republičkim i državnim organima. Nema ni jednog dana a da se od strane ove radio stanice "Sslobodne Evrope", Republika Srpska preko BN televizije i radija ne prikazuje slušaocima kao neprijateljem građana u BiH.

    Na moju veliku žalost, moram da kažem i to, da sve to slušaju i borci i njihove porodice iz Bijeljine, a naročito oni koji su uz gubitak svojih najmilijih za Republiku Srpsku, ostavili svoja ognjišta i otišli da žive u tom gradu i drugim mjestima, kao što su naši ilijašani, vogošćani, hadžićani, ilidžanci i drugi.

    Izgleda da je ta BN televizija svojim zastarjelim pjesmama opila sve njih, pa i porodice poginulih boraca sa Sarajevsko-romanijske regije, pa je ta kuća, vidi čuda, uvela u svoje odaje i zlostavljačicu srpskih civila u toku proteklog rata.

    Ne mogu se sjetiti, da li je već bilo govora na ovoj stranici o BN televiziji.

    Ako nije bilo, evo malo o njoj.

    Ko je BN televizija, šaljem ti gospodine uredniče ovaj video da ga staviš na stranicu, pa neka ga vide i ostali posjetioci ove stranice.

    Pozdrav Stari.

    prepiska - 81727 - 19.01.2013 : Stari Blizo - best (0)

    O Miroslavu Todoroviću - Toši


    Molio bih nekoga da mi malo objasni oko Miroslava Todorovića-Toše. Ukoliko je to momak na kojeg ja mislim, onda se o njemu, kao djetetu, momčiću, momku, radniku i čovjeku, može govoriti samo u superlativima. Interesuje me ko su njegovi roditelji, gdje su stanovali i gdje je Miroslav radio?
    Hvala i pozdrav,
    Stari




    Idi na stranu - |listaj dalje|