fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

nevesinjska - 70416 - 16.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

Sjećanje na dolinu Neretve


U mjestu Buna kod Mostara danas će biti obilježeno godišnjica stradanja srpskog naroda iz doline Neretve u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Na lokalitetu Bune 15. juna 1992. godine nestalo je 18 srpskih boraca i osam civila, čime je počeo egzodus srpskog naroda u Mostaru i okolini. Tog dana 1992. godine granatirana je i zapaljena Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, koja je nedugo potom i minirana. Obilježavanje dana nestalih regije Hercegovine počeće u 10. 00 časova simboličnim bacanjem po jedne ruže sa mosta na Buni u istoimenu rijeku, najavljeno je iz Organizacije porodica poginulih boraca i nestalih civila opštine Nevesinje.

Potom će u 11. 00 časova biti služen parastos u pravoslavnoj crkvi u Bjelušinama, u Mostaru.

Nakon parastosa u 13. 00 časova biće položeno cvijeće na spomen-kosturnicu u Nevesinju, gdje se čuvaju posmrtni ostaci neidentifikovanih boraca i civila iz hercegovačke regije.
zepa - 70380 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

Dopuna tekstova


Nakon svega što sam napisao iz svog doživljaja na Žepi, uvjek sam izostavljao imena. No slučajno sam pregledao sve svoje članke i spustio stranicu do kraja. Vidio sam da ima mnogo podataka, i imena boraca koji su tu bili.

Pa da i ja malo pojasnim. Navedeno je da je Šuka Dragan bio kapetan. Nama se na Turističkoj ravni predstavio kao major. Komandant koji je bio ranjen u ledja na samom početku je Jokić Novica i podlegao je ranama kao što sam i naveo. Čovjek koji je mnogo pomogao oko naseg izvlacenja a kasnije i poginuo na Čolinoj kapi kada smo uništavali snajperska gnijezda je bio Lolović Milorad. Nažalost, njegova pogibija jos nije rasvjetljena. Zadnje što znam je da ga je naš trocjevac pogodio u leđa. Trocjevac se nalazio iza naših položaja. Koliko je to sve istina ja ne znam, tako se pričalo tih dana.

U tekstu pod nazivom "Brašno" sam naveo da se među zarobljenicima, kada su muslimani tražili da se javi komandir, dobrovoljno javio čovjek po imenu Petronić Desimir sa Pala, inače svima poznat kao Dele. Nažalost ni on nije više među živima. Umro je.

Navedeno brašno se tada trebalo dopremiti i razmjeniti za zarobljene i mrtve, ali kako se ja sjećam, pošto je došlo do našeg spašavanja i izvlaCenja mislim da se to nikada nije desilo. A i ako neko ima podatak da jeste jos bolje da dopunimo i razjasnimo sve detalje.

I još jedan podatak! Pošto nisam bio među zarobljenima, kasnije sam na položajima oko Sarajeva, tj. na Trebeviću mnogo bolje upoznao ljude sa Pala i provodio ratne dane sa njima. Između ostalog, ispričali su mi kako se desilo to zarobljavanje pa ću i to opisati.

Čovjek koji je tražio da se javi osoba koja je komandant među zarobljenima je navodno bio Murat Šabanović. Znate ono:

  • "Murate, nemoj dizat' branu, Murate!"
  • zepa - 70378 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Ranjeni 4. juna 1992. godine


    Pošto sam završio svoju priču o staradanju na Žepi da dopunim neke podatke. Vidim da je Željko Tomić još 2007. godine postavio spisak ranjenih na Žepi. Koliko ja zna, među njima nedostaju dva imena a to su:

  • Petrović Dragiša, živi negdje u Mokrom ili njegovoj blizoj okolini

  • Kovačević (Milorada) Darko koji živi na Koranu, Pale.

    Dragiša je bio ranjen u nogu u predjelu stopala i bio je sa grupom koja se izvukla u šumu. Darko je bio ranjen u mišić lijeve ruke i ostao je u drugom djelu kolone, čak je bio i među zarobljenim.
  • zepa - 70370 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (6)

    Žepa i stradanje kolone (9)


    Još jednom, nadam se zadnji put, okrešem se prema ulazu u šumu gdje provedosmo zadnja dva dana i treći ako ubrajamo i ovaj današnji. Kad sam vidio ovaj prizor na ovoj čistini u sebi sam rekao:

  • "Bože dragi, hvala ti što mi pomože da se dočepam šume!"

    Zajedno sa par boraca koji su bili pored mene, i sa kojima sam podizao mrtve na kamione, pretražujemo užu okolinu puta da možda još negdje ne leži neki naš poginuli borac. Ništa ne primjećujemo i već smo se odmakli od puta na neka dva tri metra u stranu. Pucnjava se čuje okolo ali mi nismo izloženi nekim dejstvima. Nailazimo na još jedan prizor, kamioni i ostala vozila spaljeni i nekako sve poređano u krug. Izgleda da su ovde pohvatali te naše preživjele ljude. Šta li je sa njima?

    Bližimo se mjestu gdje je onaj most koji smo popravljali. Tu se i pomiješasmo sa našima koji su nas izvlačili. Među njima prepoznah i jednog momka iz Mrkovića. Znamo se još od prije rata jer smo izlazili na ista mjesta po gradu i Čaršiji. Pozdravismo se i ne možemo jedan drugom da vjerujemo gdje smo se sreli.

    Pitaju nas da li smo svi tu, ili da još malo sačekamo. Čekali smo petnaestak minuta a zatim krenemo dalje. U jednom trenutku pomislih da sam zadnji ušao u šumu a sada zadnji izlazim iz nje.

    Prelazim most i krećem se putem. Počinje uspon. Sa istog onog mjesta gdje sam prvi dan pronašao onu zemunicu začuše se pucnjevi, ali samo dva ili tri pa sve utihnu. Uspijem da stignem jedan plavi kamion, Mercedes Kiper. Vlasnik je bio autoprevoznik i poginuo je. Čovjek koji vozi kamion otvara mi desna vrata, ulazim u kabinu i idemo prema početku onog prokletog sela, do mjesta gdje je naš komandir izlazio sa megafonom. Njegova kuća je bila pored tunela na ulazu u Pale. Nadam se da znate o kome je riječ. Laka mu crna zemlja!

    Usput nailazimo i na naše tenkove koji su došli u izvlačenje. Stoje sa desne strane puta i dejstvuju dole po klancu. U trenutku kada smo naišli pored njega ispalio je granatu, sasula su se sva zadnja i bočna stakla na kamionu.

    Dolazimo na jednu visoravan iznad ovog prokletog sela. Nikada na jednom mjestu nisam vidio toliko naše vojske u jednom trenutku. Tu su i helikopteri koji užurbano prebacuju ranjenike do Vojne bolnice u Sokocu. Odvoze i mrtve. Ljudi plaču na sve strane. Nailazim na još jednog poznanika sa Vučije Luke. Nekada smo radili u istom preduzeću. I on je došao na izvlačenje. Pita me šta se desilo, kako tako da upadnemo u klopku. Ne znam šta da mu kažem, ne priča mi se o tome šta nam se desilo. Najbitnije je da sam živ.

    Razgovarajući sa njim ugledam majora tj. jednog od komandanata koji su nas odveli dole u pakao. Prema njemu ide komandant jednog tadašnjeg odreda specijalne policije i ljudi oko njega pokušavaju da ga zaustave. Pita majora:

  • "Zašto odvede ljude na klanje? Zašto?"

    Vidim da su mu namjere da ga pregazi, slomi. Major samo ćuti, oborio je glavu i gleda u zemlju. Jedan iz te grupe prolazi majoru iza leđa, ali je mnogo manji od majora i uzeo je nož u ruku i skače po njegovim leđima i pokušava izgleda da ga ubode u vrat. Ipak neki momci su brzo reagovali i uspjeli su da zaustave komandanta Specijalne jedinice kao i tog omanjeg čvjeka koji je skakao na majorova leđa. Okrenuo sam se i pokušavam da ne gledam sve te prizore. Pokušavam da nađem bilo koga koje bio sa mnom ispod šatora. Tražim nekoga koga poznajem.

    U tom momentu sam shvatio da se izgleda digla cijela Sarajevsko-romanijska regija da nas izvadili iz tog klanca. Kako god bilo, odradili su to brzo i efikasno. Volio bi da sam tada vidio lica onih krvoloka koji nas onako mučki napadoše.

    Dolaze autobusi, vlasništvo Famosa sa Korana, ulazimo u njih i vozimo se prema Palama. Ulazimo u Han Pijesak, ljudi na sve strane po balkonima i prozorima. Daju nam vodu, cigare... Plaču.

    U Han Pijesku i neke ljude koji su došli sa svojim ličnim vozilima. Traže svoje najmilije. Pokusšvam da zaobiđem te ljude, jer kao što rekoh na samom početku, na Pale sam se doselio nakon prvih barikada a ovo se desilo četvrtog juna 1992. godine tako da i nisam poznavao tako mnogo Paljana. Pribojavao sam se da me neko ne upita za nekoga koga sam poznavao, a nisam znao šta da mu kažem kada gotovo nikoga od poginulih nisam znao po imenu.

    U našoj koloni je bilo ljudi iz Mokrog, Sumbulovca, Ljubogošte i ko zna još odakle. Priča se da nas je bilo oko tri stotine. Tačan podatak ne znam. U to vrijem kada smo se izvukli i poslije sahrane, pričalo se među nama preživjelima da je bilo oko 70 ranjenih 52 poginula i dvanaest nestalih. Međutim, prošle godine sam gledao snimak sa parastosa poginulima i tek tada sam saznao da su muslimani i tih 12 nestalih odveli u štalu i zapalili. A broj poginulih je sada 48!

    Vozimo se prema Palama idemo kućama, sam sebi ne mogu da vjerujem šta je život, prije dva dana sam mislio da ću poginuti u tom Gođenju ili Podžeplju a evo me sada idem kući. Šta drugo da kažem sem da izgleda nije bilo moje vrijeme da poginem! Ja ni dan-danas ne mogu da shvatim kako sam ostao živ! Valjda je tako dragi Bog htio.

    U autobusu nam je neko rekao da se u Palama ništa ne zna i da je pravi haos. Javljeno im je da smo svi pobijeni, svi do jednog, kažu nam da se spremimo da uđemo u avetinjski grad. I doista, tako je i bilo. Dovezoše nas pred mjesnu zajednicu Koran-Pale. Žene vrište, plaču, kuknjava na sve strane. Gledam neke koje čak deru crninu sa sebe. Ne zna se ko više plače, mi koji smo došli ili ovi što nas čekaju. U gradu pravi haos. Idem prema svojoj kući. Mene niko nije sačekao. Pred kućom nailazim na oca, koji izlazi pred mene, grli me, stišće me jako i kroz plač reče:

  • "Dobro došao kući, sine!"

    P.S. Slučajno sam na internetu ukucao ime i prezime jednog od mojih mog pokojnih drugova koji je nažalost ostao u Sarajevu. Pokušavam da saznam kako je poginuo i tako dok sam listao ovaj sajt, naiđoh na tekst koji je prošle godine napisao Gođenac prošle godine. Kako je i sam naveo da se borio na strani Armije BIH i da je proveo vrijeme na Žepskom ratištu vjerujem da zna dosta toga o napadu na kolonu, ili bar neku priču od onih koji su bili tu.

    Ipak mi nikada mi neće biti jasno zašto su nas napali. Prolazili smo kroz njihova sela mirno, čak smo se i pozdravili sa par njih i nikome nije upucena ma nijedna ružna riječ. Sve je izgleda unaprijed bilo izrežirano i dogovoreno.

    SVAKA ČAST UREDNIKU I SVIM LJUDIMA KOJI SU OVDJE I POKUŠAVAJU DA ISTINA IZAĐE NA VIDJELO I SVE OVE SOLIDARNE AKCIJE. STVARNO NEMAM RIJEČI.
  • zepa - 70368 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (18)

    Žepa i stradanje kolone (8)


    Dan je polako odmicao. Preko veze smo dobili vijest da će jedna grupa vojnika sledećeg dana krenuti ranom zorom nama u susret i da ćemo se izvlačiti. Oni će ići iz istog pravca kojim smo i mi došli a mi treba da idemo nazad prema njima. Naš "spasitelj" nas vrlo mudro upozorava da moramo dobro paziti kada dođe do susreta sa našima, da se ne bi međusobno poubijali.

    Tenkovi su bili beskorisni. Jedan je ulazeći u klanac udario sa cijevi u neku stijenu i ona se iskrivila. Pored toga, imao je i problem sa kupolom. Drugi je već prvi dan pokušao da pređe preko balvana, dobio je klizanje i kontrapaljenje. Tenkisti traže ručne bacače jer žele da ih dokrajče. Transporter gusjeničar je u redu. U njemu su još uvijek oni "hrabri ljudi" koji ni danas ne izlaze iz njega, nego sjede unutra i bespomoćno čekaju da ih neko bezbjedno preveze na sigurnu teritoriju.

    Pojedini borci ispoljavaju negodovanje jer ne žele da idu nazad istim putem. Boje se da će im se desiti isto. Ja sam se iznervirao i počnem da vičem na njih:

  • "Da smo ovako spremni ušli ovdje ne bi nam se ništa desilo, ama baš ništa. Ljudi moji, sada idemo nazad i znamo čime raspolažu, oni izgleda nemaju nikakvo teško ni automatsko naoružanje, čak ni jednu bombu nisu bacili, pa čega se bojite. Evo, ovdje smo u okruženju već drugi dan i niko na nas više ne puca, gađaju nas balvanima i stijenama. Ma dajte, osvjestite se. Puške u ruke i naprijed, sad je došlo naših pet minuta."

    Naš "spasitelj" mi prilazi i kaže da se smirim jer ko hoće živu glavu na ramenima ići će sa nama, a ko neće neka mu je dragi Bog na pomoći. Jednostavno odustanem, ne vrijedi, neki su se jednostavno prepustili.

    Dolazi i sledeća noć. Uglavnom prolazi mirno. U toku noći su par puta nešto zakolutali prema nama. Dok sam spavao, začuo sam da se nešo koluta prema meni. Onako bunovan, ne znam zašto ali uhvatio sam golim rukama tu neku loptu. Držim je i okrećem. Ona kao da je od neke slame, ili šta je već. Iz te lopte varniče neke iskre, izlijeću i padaju po mojim šakama. Pogledam dole prema koloni, i bacim ovu čudnu loptu između balvana i podnožja brda a zatim povičem:

  • "Pazi dolje!"

    Ta čudna naprava je pukla, eksplodirala, ali ne jako. Ozlijeđenih nije bilo. Pitaju me šta je to i ko baca te bombe. Mrak je i ne vidimo se dobro. Odgovaram da je došlo odozgo, sa vrha klanca. Na nekim djelovima naše kružne odbrane se malo i pripucalo, ali ništa značajno. Ponovo tišina. Umor i san rade svoj posao.

    Sviće. Ranom zorom se prolomi čudan zvuk granate. Jedna pa zatim druga u razmacima od po minut dva. Ovo su maljutke 100%. Rakete sa ručnim navođenjem. Po detonacijama ocjenjujemo da pogađaju nešto na desnoj strani klanca, ne tako blizu nas. Neki pričaju među nama da se desnom ili donjom stranom klanca prošlu noć čulo kao da ide mnogo ljudi, stoke ili šta već. Kažu teško je bilo procjeniti jer nije baš bilo ni blizu. Mora da su vidjeli naše da dolaze pa su se dali u bijeg. Ali od svega toga ko zna šta je istina a šta nije. Uglavnom artiljerija dejstvuje sve češće i bliže. Naš "spasilac" navodi artiljeriju preko veze da se ne bi desilo da udare po nama.

    Naredba je pokret, izvlačimo se. Nešto vozila koje je još uvjek bilo u voznom stanju pokrenuto je. Ponovo se nalazimo pred brisanim prostorom i opet ga treba preći. Na samom izlazu iz šume zaprepašćujući prizor. Mrtvi leže na obje strane puta. Ima ih i po sredini puta. Nailazimo i na napola izgorjele leševe. Crvi izlaze iz tijela, koja zaudaraju tako snažno da smo svi povraćali zbog toga. Više nas nije interesovalo šta se događa okolo. Dozivamo se među sobom i dogovaramo da kupimo sve leševe i da nikoga ne ostavljamo. Tako smo i uradili. Dižemo ih na kamione, neki se raspadaju... Ne mogu da vjerujem da za samo tri dana ljudsko tijelo može da tako satrune. Bože dragi, šta li su ovi ljudi preživjeli?
  • zepa - 70362 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

    Žepa i stradanje kolone (7)


    Vrata od transportera se zatvoriše i to je bio kraj dogovora sa ljudima koji su bili unutra. Jedno je sigurno, oni su se unutra osjećali bezbjedno i nikome se nije izlazilo vani.

    Ako neko ko je bio tamo cita ovo zna o cemu pisem. samo Bog dragi na nebesima nas je zastitio. Sreca nasa pa nisu imali rucne bacace, zolje ili ose e vjerujte ne bi ja sada ovo pisao. Tacno je da su nas sacekali na mucki nacin , "navodno su uspostavili dogovor da nas ne napadaju". Da li su ili nisu to mi nikada nećemo saznati. Ako bi se javio Gođenjac koji je bio na suprotnoj strani, možda bi se istina i mogla otkriti. Vidjevši njegov članak koji je napisan još prošle godine, navede me da poslije dvadeset godina sjednem i odvojim malo vremena da napišem nešto o Žepi, tj, stradanju kolone.

    Mjesto na kome su nas napali se navodno zove Budučin potok, jedni kažu Podžeplje a drugi Gođenje.

    No da nastavim dalje. Noć se polako spuštala. Ne čuje se više pucnjava. Umor čini svoje. Zastanemo pored ranjenih i pričamo sa njima, dajemo im snage da izdrže, pokušavamo da im skrenemo misli na drugu stranu. Oni koji su ranjeni u predjelu stomaka imaju strašne bolove. Nemamo nekog stručnog medicinskog osoblja. U drugom djelu kolone koji se nije uspio probiti do ove šume, ostale su i medicinske sestre koje su nažalost izgubile svoje živote. Bile su u vojnim sanitetskim vozilima za koje svi znamo da su imali na sebi oznake crvenog krsta koje se stvarno vide iz aviona. Ali ovim krvolocima kojima nije bilo dovoljno što su nas poubijali onako nezaštićene na brisanom prostoru, bez ikakvog razloga i povoda, nego su bezdušno pucali i po sanitetu.

    Ranjene gubimo, umiru nam tu ispred očiju, nemoćni smo da bilo šta uradimo. Prije sat vremena pričamo sa njima, i obilazimo ih na smjenu, nažalost napuštaju nas i umiru...

    San nas sve više obuzima. Ipak, mi smo samo obični ljudi. Tišina je ništa se ne čuje osim one ptice koji neki zovu ćuk, a drugi kukavica, a koja se oglašava svakih par minuta. Ležimo na zemlji. Neko se pokriva granjem a neko i šatorskim krilima, jedni su ispod tenkova i kamiona, gdje je ko sebi našao mjesto da malo dremne.

    Odjednom su prestali i tužni krici one ptice. Prolomili su se strašni zvukovi, kao da se cijelo brdo ruši na nas. Svi smo u pripravnosti, ali ne možemo da dođemo sebi šta je to. U tom klancu u kojem smo se kako tako organizovali, nisu nam mogli nista, ama bas nista. I sada na nas guraju balvane, ogromne balvane. Jedan od balvana se niz klanac spušta i pogađa vojni kamion, popularniji kao 110 i baca ga u klanac. Sad možete da zamislite kakvi su i koliki balvani bili. Srećom nisu povrijedili ili ne daj Bože ubili ni jednog borca. Jedan za drugim na različitim mjestima, balvani se survaju na našu kolonu, na sreću bez gubitaka.

    I to je najzad prestalo. Tišina ponovo. Predlažem da idemo gore uz klanac i da će nas tragovi od balvana odvesti do krvoloka pa da se najzad obračunamo, no saborci mi kažu da mi čekamo da oni sada dođu mi smo njima išli pravo na cijevi, ali su se stvari sada okrenule, pa neka izvole, sad mi njih čekamo. Mislim da su bili u pravu.

    Noć je promicala mirno. Hrane smo imali ali vode nikako. Hvata me san, legnem ispod jedne bukve i tako i zaspim. Pred samu zoru probudi me razgovor boraca. Iz drugog djela kolone koji je ostao na brisanom prostoru, uspjeli su da se izvuku tri borca. Kažu najteže im je bilo da priđu noćas nama, našoj kružnoj odbrani i uz dozivanje i predstavljanje ko su i odakle su najzad su uspjeli.

    Ovo nam je ujedno dalo i do znanja da je ova ideja o kružnoj odbrani za sada odlična. Pričaju nam da su pohvatali žive ljude, počeli su da nam saopštavaju imena poginulih, za one za koje su sto posto bili sigurni. Jedan od boraca im skreće pažnju da ne pričaju o poginulima jer među nama ima i očeva, sinova, braće i kumova kojima je neko poginuo, i nije baš sada vrijeme da im se to saopšti.

    Uprkos svemu što se desilo juče, tog jutra sam bio pomalo srećan jer su se borci koliko-toliko opustili i došli sebi pa najzad možemo da funkcionišemo i kao vojska. Jedna grupa je ranom zorom otišla do tog prokletog Zlovrha i vratili su se nazad. Kažu da gore nema ništa i nikoga. Moram da priznam da sa njima nisam lično razgovarao. Jedni su kažu da su pronašli zaklane vojnike koji su gore bili. Razgovarali smo među sobom šta dalje. Svi smo se složili da je najbolje da se vratimo putem kojim smo i došli. Treba da se organizujemo i krenemo nazad. Većina je za to, ali ima i onih koji misle da je najbolje da se probijamo u grupama.

    Među nama se nalazio i Lolović Milorad, veoma vješt i sposoban čovjek, starosjedilac sa Pala, jak i ozbiljan. Bio je mnogo dobar u izviđanju terena, tumačenju karti a imao je dosta drugih vojničkih vještina. Saznao sam da je bio u školi za rezervne oficire, i to u diverzantskim jedinicama. Nije se isticao mnogo ni prije, a ni poslije ove bitke. Svoje znanje i sposobnosti nam je pružao i pomagao nam je kada god je bilo najteže.

    Među svim ovim vozilima nalazio se i onaj čuveni PUH. Imao je radio stanice i uređaje. Bilo je to jako dobro opremljeno vozilo veze! Međutim, nije bilo signala pa nikoga nismo mogli da dobijemo. Milorad je predložio da prvo uklonimo sa puta vozila koja su usljed jučerašnjih borbenih dejstava bila beskorisna i uništena. I tako smo i uradili! Zgurali smo te krntije niz klanac. Predložio je da se vozilo veze pomjera naprijed nazad ne bi li se kako-tako dobio signal i to je doista uspjelo. Sa još jednim čovjekom vojno obrazovanim sjeda u vozilo veze u tu malu radnu sobu, tako da je nazovem i uspostavlja vezu sa komandom negdje na Sokocu. Svojim znanjem i umjećem koje posjeduju ova dva čovjeka, uz pomoć karti i mapa šalju informacije gdje se nalazimo, koliko nas je kakva je trenutna situacija, gdje je kolona presječena, gdje se nalazimo mi a gdje drugi dio.

    Milorad je, nažalost, izgubio život na Trebeviću, baš u akciji uništavanja snajperskih gnijezda. Njegova smrt je i dan-danas misterija. Pročitao sam negdje na ovom sajtu da su ga ljudi mnogo voljeli i poštivali, a naročito njegovi učenici jer je bio nastavnik po profesiji.

    Kao što napisah, veza je uspostavljena i očekuje se odgovor iz sokolačke komande. Na lice boraca se vratio osmjeh! Kakav takav, najbolji mogući u takvoj situaciji. Sada već imamo neke šanse da preživimo!

    Za to vrijeme smo se dobro organizovali. Sve mrtve koji su bili tu među nama smo zamotali u šatorska krila i podigli na kamione. I ranjenike smo spremili za transport.

    Najteže je bilo dizati mrtve! Nosimo poginule , dižemo na kamione, suze teku niz lice, ne mogu se zaustaviti. Jecaji na sve strane!

    Nakon toga nam ostaje samo da čekamo. Najveći problem je bila voda. Nemamo vode. U jednom kamionu smo našli kanister sa vodom. Bili su to oni bijeli kanisteri od 25 do 30 litara, ali su bili potpuno prazni. Ovaj naš "spasitelj" uzima kartu i razgleda je, a potom kaže da zna gdje bi bilo moguće da ima vode. Javilo se dobrovoljno pet-šest ljudi da odu po vodu. Otišli su i vratili se sa punim kanisterima.

    Među borcima nema više straha, svi smo kao jedan. Nećemo se više nikada, ali baš nikada, prepustiti nekome da nas vodi tamo gdje se njemu ćefne kao piliće na klanje. Neko nas je sigurno namjerno gurnuo u ovu jučerašnju klopku. Da li smo bili prodati i zašto smo tamo išli na taj Zlovrh to se još nikada nije saznalo. Ili bar ja nisam saznao!

    Sretnem se ponekad sa ljudima koji su ovo preživjeli i još ponekad popričamo o ovome i nikada nikome nije jasno zašto smo poslati na taj Zlovrh. Moje mišljenje je da nas je neko prodao.
    zepa - 70320 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (7)

    Žepa i stradanje kolone (6)


    Na početku kolone je stajao tenk. Ispred njega preko puta tri četiri bukvina balvana, veće u životu Hodam okolo i shvatih da sam u stvari jedini koji se šetka okolo. Neki mi dobacuju da legnem dole da se ne izlažem.

    Stanem i pogledam u nebo iznad sebe, koje se jedva naziralo od šume i pa se zapitah od koga da se krijem jer ovdje nema ništa i nikoga.

    Pogledam u ljude okolo sebe i primjetim da su im svima oči nekako došle do izražaja kao da su dva puta veće nego obično. Niko od njih ne trepće, svi su nekakvi pocrnili pa ne ličimo sami na sebe.

    Ne mogu bas tako da legnem i sjedim iza nekog drveta, jednostavno sam na tom mjestu osjetio kakvu takvu sigurnost, jednostavno se ne osjećam kao tamo na brisanom prostoru, živa meta glineni golub.

    Odlučim da odem do ulaza u šumu. Tamo je stajao jedan kamion i nekoliko ljudi se okupilo iza njega. Odjekuje sporadična pucnjava. Mi pucamo rafalno i nasumice, a oni jedinačno i precizno. Međutim, situacija je sada mnogo drugačija jer više nismo na brisanom prostoru. Konačno se začuše i balijski glasovi, koji se deru:

  • "Predajte se ćetnici, sve ćemo vas poklat, predajte se ćetnici!"

    U tom momentu se bacim na zemlju shvatim po glasu koji dolazi od strane balija da su vrlo, vrlo blizu. Samo gdje? Još uvijek ne mogu da ocjenim odakle dolazi glas. Gledam, osmatram ali ništa ne vidim. Ovako na jednom brdu tu blizu vidi se ko neka pećina, ko ulaz u pecinu, kaze mi saborac odma do mene oni su tu u pecini pucaj u pecinu. Nanišanio sam na sami ulaz u pećinu i ispalio par metaka i onda sam samo onako tuzno spustio pušku pored sebe i kažem mu:

  • "Ma kakva pećina, ona je previše daleko. Oni su tu, oko kamiona i oklo nas!"

    Odjekuje rafalna paljba. Da da li smo ikoga pogodili, Bože mili, da li smo?

    Mi koji smo se uspjeli izvući u šumu smo sami po sebi napravili nekakvu vrstu kružne odbrane. Uglavnom smo se bazirali oko puta. Predložim da se malo raširimo i da ipak odemo i malo dalje i dublje od puta, jer ko zna šta nas čeka. I ljudi to stvarno prihvatiše. Kružna odbrana se protezala od ulaza u šumu do mjesta gdje je prvi tenk zaustavljen.

    Dok ovo pišem, prisjetih se da smo, dok smo popravljali most, mnogo prije nego što je sve ovo počelo, čuli zvuk motornih pila kako rade i obaraju omare po putu. Čula se iz pravca na samom ulazu u selo koji smo mi već bili prošli što je značilo da ćemo ući u klanac ali dalje nećemo moći.

    Polako pada noć, ranjeni na sve strane leže čak i na putu u šatorskim krilima. Izgleda da će kiša. Pokušavam nekako da zaštitimo ranjenike, neki su nam već i umrli. Mrtvi isto tako i na kamionima.

    Jedan me od ljudi pita kako tako i odakle mi snaga i hrabrost da sve ovo tako podnosim. Ja mu odgovaram da ni sam ne znam. Mislim da mi je najviše pomoglo to što nisam nikoga poznavao pa ni sa kim nisam bio blizak. Primjetio sam da su se grupisali, uglavnom brat pored brata, kum do kuma, rođak do rođaka itd.

    Nisam mogao da gledam ranjenike kako kisnu pa odem do transportera i pitam da otvore vrata. Nevjerovatno, ali oni neće! Jedva ih nekako ubijedismo. Odškrinuli su vrata, pa vidim da su se unutra nabili ljudi, da ih je neko pod presom gurao ne bi uspio da ih toliko složi. Međutim, nikome ne pada na pamet da izađe, nema nikakve šanse. Objašnjavam im da ima ranjenika i da treba da ih sklonimo sa kiše jer rane ne smiju da kisnu, ali ne nevrijedi.

    U transporteru primjetih i onog momka koji je još pod šatorima pričao o izvrtanju stolova i raznim tučama. Sakrio se u transporter i ni makac. Eh, brate moj, koji su to miševi! Nisam mogao ostati hladnokrvan pa počnem da ga provociram kako se u priči tuče sa pet ljudi a ovamo se sakrio, pa da je bar ranjen ja bih to razumio. Nagovaram ga da izađe, ali on i ne pomišlja na to.
  • zepa - 70314 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (7)

    Žepa i stradanje kolone (5)


    Stali smo pored kamiona . Vozač je izašao iz kabine. Pucaju po kabini, ne može se dalje. Dolazim do samog prednjeg djela kamiona i pitam ga gd je onaj tenk, transporter, praga... Gdje svi nestadoše? Kažu mi da su uspjeli su da pobjegnu u šumu. Počinjem da psujem, ne mogu da vjerujem da su pobjegli! Ipak je to bio tenk, praga, transporter... Što se ne vrate i ne uzvrate kontrapaljbom? Mi pješadinci, kojima su kamioni na ovom brisanom prostoru jedini zaklon, ne možemo ništa da uradimo. Stalno mi se vrti u glavi misao da su praga, tenk i transporter pobjegli i ostavili nas na nemilost neprijatelju. Sjetih se i čovjeka koji je bio na pragi kad smo sklanjali one omore gore na prvoj barikadi. Izašao i hoda oko vozila, brada mu do pupka, kosa do pola leđa, raspojasao se a po njemu redenici, šubara na glavi... A gle sada, pobjegao kao miš zajedno sa pragom u šumu, jebem te državo šta se ovo dešava?

    Pokušavam da smirim ljude, ne znam ni sam odakle mi to, ali sam tada imao neku nenormalnu koncentraciju na sve što se okolo dešavalo. Strah je jednostavno nestao. Govorim polako, pokušavam da ih smiri i da vidimo šta ćemo dalje. Dopužem do zadnjeg dijela kamiona, i na nekih dvadesetak metara od nas vidim još jedan naš kamion i ljude oko njega. Ista slika samo drugi ljudi. Dozivamo se, pitamo ima li mrtvih, ranjenih...

    Ležim kod zadnje lijeve gume kamiona i pokušavam da provalim odakle pucaju, odakle nas gađaju. Ne vidi se ništa! Nikakvih znakova o rovovima ili slično, a pucaju pojedinačno i često i stalno pogađaju. Nevjerovatno! Okrenem se i kažem prvom do sebe da su negdje blizu, i da bi možda trebali da bacamo bombe dole u taj kanjon. Čovjek mi odgovara da je nemoguće da su dole, ne bi mogli ovako dobro da nas pronalaze preko nišana. Neko počinje da se dere i viče "gdje ste, pojavite se, gdje ste..." Izgleda da je čovjeku pukao film, ubiše nas a mi ne možemo da provalimo odakle pucaju.

    Još uvjek nisam ni jedan metak ispalio jer ne znam u šta i gdje da pucam. I opet mi kroz glavu prolazi zašto se praga, tenk i transporter ne vrate jer oni imaju optiku pa mogu bolje da vide odakle pucaju na nas. Pošto pucaju pojedinačnom paljbom bar su oni bezbjedni u tim oklopima. Ni jedna bomba, granata, tromblon, ama baš ništa nije ispaljeno sa druge strane, samo pojedinačna paljba, vrlo smireno i precizno.

    Ubijeđen sam da ih nema mnogo. Vraćam se do prednjeg dijela kamiona i neko predlaze šoferu da ubaci kamion u prvu brzinu i da ne sjeda za volan već da sa stepenice polako proba da odveze kamion u šumu. Momčina pristaje i polako se krećemo, kao puž, sasvim polako. Ubili su par ljudi na kamionu, ima i ranjenih. Šofer je popizdio kaže "jebem ti ovo, idemo..." i sjeda za volan. Samo što je stisnuo kvačilo, gledam svojim očima, vrata su još uvjek otvorena pogodi ga metak ravno u čelo tačno između obrva i šljema i on ispade iz kabine. Sjećam se kao sad, iz čela mu je prilikom pada tekla krv u malazu debljine prsta. Ova slika me i dan-danas proganja!

    Kamion se ugasio, stao. Neko viče "ne ostavljajte nikoga, dižite mrtve na kamion!" I tako je i bilo. Među nama se našao još jedan hrabriji, koji se usudio da sjedne za volan, i samo što je sjeo, zatvorio je vrata i punim gasom krenuo prema šumi. Nekih tri stotine metara do šume bilo je kao tri stotine kilometara. Trčimo pored kamiona, ali je on sve brži i brži. Kontam neću uspjeti. Hvatam se desnom rukom za stranicu od vozila i pokušavam nekako da ga pratim međutim, to je nemoguće. Kamion je ubrzao i to me je samo bacilo u stranu. Letim kroz vazduh i padam iza jednog kamena pokraj tog prokletog puta i glavom udaram o kamen. Krv mi krene u predjelu uha, ali je dobro, pri svjesti sam. Živ sam! Oko mene po putu mrtvi na sve strane. To mora da su ovi koji su bili ispred nas, pa su pokušavali da se dočepaju šume. Oko mene leže razbacani rapovi, opasači, maske, torbe, čak i puške. Ljudi su pokušavali da po svaku cjenu pretrče do šume pa su se pri tome oslobađali svega što im je smetalo...

    Šta sad da radim? Do prije par minuta sam bar imao kamion kao zaklon, a tu su bila i braću Srbi pa ako me neko pogodi bar će neko ostati živ tako da bih imao šansu da mi neko i pomogne. Ovako sam sam samcat. Iako ni za ove koji su donedavno bili oko mene nisam znao ko su i odakle su, bar mi je bilo jasno da smo svi Srbi i da smo upali u isto sranje.

    Mislim se šta ću dalje i kako do te šume. Jedno je sigurno, kontam ko u nju uđe više se ne pojavljuje nazad. Da li je to put spasenja ili propasti ne znam, niko se ne pojavljuje nazad niti daje bilo kakvih znakova. Ali ni ostati ovdje nije nikakvo rješenje. Ležim i odlučih da se ne mrdam, vidim da ne pucaju po mrtvima i da se pucnjava ne smiruje. Kontam praviću se mrtav pa valjda će mi i Bog dragi pomoći. Sjećam se da sam se skupio kao lopta. Iz svega toga dana viđenog tražim način kako da pokrijem glavu, čime da je zaštitim? Stalno mi pred očima slika onog mladog šofera koji poginu na moje oči, a ni ime mu ne znam, laka mu crna zemlja. Zatim slika od ranjenog komandira, koji je bio ranjen u leđa ali je još uvijek bio živ. Mnogo kasnije, kada se sve ovo završilo, saznao sam da je i on podlegao ranama u toku tog dana.

    Polako sam podizao RAP uz tijelo prema glavi, tako lagano da sam imao osjećaj da me svi oni krvoloci sa druge strane gledaju. Uspio sam nekako da ga stavim nad glavu i okrenem u pravcu odakle su dolazili meci. Lijevom rukom sam uzeo bombu i držao je u šaci odlučan da u njihove ruke živ ne smijem pasti.

    Ležao sam u tom položaju nekih sat vremena. Čujem plač , vrisku, pucnjevu, pakao... Molim dragog Boga da me spasi, da da snage i meni i ovim ljudima oko mene da nekako istrajemo. Molim se da padne noć. Čujem da mi se približava kamion. Neko govori:

  • "Majko moja šta je ovdje mrtvih!"

    Kamion je bio iza mene nekih 20 metara. Polako prilazi, ljudi su se dozvali, kriju se iza njega i žele da se domognu te šume. O šumo, šumo, tako si blizu a tako daleko! Okrenem se prema kamionu i jedan od boraca reče:

  • "Onaj je živ, mrda!"

    Sa nekih petnaestak metara me pita jesam li ranjen. Sav srećan što sam opet ugledao nekoga nešeg, kažem mu:

  • "Ne brini dobro sam, ne idi ovamo zbog mene nije mi ništa!".

    On i dalje ne skida pogled sa mene. Kamion i ljudi su sve bliži i bliži. Skočim, vratim bombu u fišekliju, i zajedno sa njima se uputim prema šumi. I dalje nas gađaju. Čovjek pored mene trči i sam sebe ranjava u stopalo. Bože dragi, šta je ovo? Ljudi smirite se, polako. Ovaj vozač kao i svaki drugi, čim ugleda da je blizu ulaska u šumu po gasu, a mi koji smo se krili iza kamiona ostajemo na čistini, poput glinenih golubova. Nema nam druge nego da trčimo do šume pa šta Bog dragi da. Trčao sam sa još nekima, mislio sam da će mi srce iz grudi iskočiti, zadnjim krajem snage trčim a čini mi se da hodam, žedj udara a noge izdaju, srce hoće napolje a ja bi da živim, još samo malo da poživim da pobjegnem iz ovog pakla jer tek su mi dvadeset i dvije. Rođen sam 11. februara 1970. godine.

    I ja i još par ljudi smo uspjeli da stignemo do šume, jedine zaštitnice tada, majke prirode. Na samom ulazu u šumu naiđoh na par kamiona i tenk, koji je stajao na desnoj ivici puta. Transporter, praga, i još jedan tenk su bili naprijed, na samom početku kolone. Skljokao sam se poput veće odmah pored prvog kamiona pokušavajući da povratim dah. Grudi su me tako bolile da sam mislio da će poput lubenice pući na dva djela.

    Ipak, brzo sam se povratio. Ustao sam. Sve je bilo pogašeno, ništa se ne čuje, tenk, praga, transporter, kamioni... Bila je tišina, tako hladna tišina. Ne čuju se više ni pucnjevi sa onog prokletog brisanog prostora.

    Krećem se okolo kamiona i ostalih vozila. Ljudi su oko drveća, zauzeli položaje, a ni sami ne znaju gdje da se okrenu, odakle da čekamo ove krvoloke i prevarante što nas izradiše za dogovor o mirnom prolasku. Idem naprijed do samog početka kolone.
  • zepa - 70310 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (4)

    Žepa i stradanje kolone (4)


    Kao što sam već ranije pomenuo, mi treba da nastavimo putem koji ide desno, preko mosta. Problem je što je most srušen. Glavne grede koje nose most sa obale na obalu su još uvjek tu, ali su poprečne grede su skinute i ostavljene tu sa strane. Naredba je da se most popravi. Čujem da neko spominje tenkistu i da on treba da donese nekakav tenkovski metar, koji mu navodno pokaze da li taj most može da izdrži tenk ili tako nešto slično.

    Naredba je da siđemo sa kamiona i obezbjedimo prostor oko mosta, dok se isti ne popravi. Ja sa jednom grupom odlazim u pravcu put koji odvaja lijevo. Na par metara prije raskrsnice odlučih da uđem u šumu i da odatle osmatram. Sa moje desne i lijeve strane borci uradiše isto. Nismo bili baš rame uz rame jedan drugom, ali smo se vidjeli dosta jasno. Nailazim na neku vrstu zemunice, rova, ni sam ne znam kako da to da nazovem. Razgledam okolo i ne vidim nikoga, polako prilazim. Vidi se i žar od vatre koja nije ugašena već je samo prestala da se loži pa je žar još uvjek tu. Desno od vatre naiđoh i na drvenu klupu prekrivenu ponjavom. U jednom kraju te zemunice spazih i jednu plinsku bocu od neka tri litra.

    Zastao sam tu i pomislih da sam dovoljno ušao u šumu i da ne treba da idem dalje. Zauzeo sam zaklon i čekao. Iza mene čujem ljude koji popravljaju most. Poslije izvjesnog vremena začuh naredbu za pokret, tj. da svi uđemo u kamion. Nasa Lada Niva, u kojoj su se vozili komandiri, je stajala na putu iznad mosta i još uvjek nije prešla most. Začuo se pucanj, pa zatim još dva. Komandir viče da se ne puca, i da se penjemo na kamione jer idemo dalje.

    Opet pomislismo da je neko, ponovo iz straha, pucao nehotice, no javiše da je Lada Niva pogođena u krov. Vidim da je vrag odnio šalu što bi naš narod rekao, pa odlučih da se ne penjem na kamion već da pregazim potok, pa se nađoh u prvom djelu kolone. Prilazim jednom od komandira i kažem mu da sam naišao na rov, i opišem mu kako je to izgledalo, ali on samo odmahnu rukom.

    Našli smo se na brisanom prostoru između mosta i šume u koju je taj put kojim smo trebali da nastavimo ulazio. Počela je paljba sa suprotne strane mosta. Bila je pojedinačna, ali česta. I svaki metak je pogađao. Vidim jednog od komandira kako leži između kamiona i lijeve strane puta. Iznad puta tj. sa lijeve strane je brdo a sa desne strane je klanac, strmo se vidi nekakav kanjon. Desno se ne može, ili pravo pa u šumu ili lijevo u šumom obraslo brdo. Do ulaza u šumu tj. ako nastavim putem pravo imam nekih tri stotine metara. Da li ću uspjeti da se sklonim odavde? Prilazim komandiru koji već leži, ali je još uvjek pri sebi . Vidim ogromnu ranu na njegovim leđima. Onako ležeći , drži se jednom rukom za leđa, malo ispod rane i govori borcima šta da rade, gdje da idu. Borci su se toliko zbunili da nemaju blage veze kud će i šta će. Ne mogu da vjerujem svojim očima! Trče okolo kao muve bez glava, ne znaju gdje đe i šta će, deru se i viču.

    Kleknem pored komandira i pitam ga da mu pomognem, na šta mi on odgovori da bježimo u šumu. Potapša me svojom rukom po čizmi u predjelu lista i kaže:

  • "Idi, idi naprijed!"

    I tako je i bilo! Nastavio sam, našao sam se pored kamiona a na njemu ljudi leže jedan preko drugog, deru se i viču "vozi, vozi". Pucnji se i dalje ponavljaju, ali samo jedinacna paljba. Iznad moje glave je na neka dva do tri centimetra profijukao metak. Okrenem se i vidim da je prošao kroz starnicu od kamiona kao kroz sir. Kažem im:

  • "Ljudi, siđite sa kamiona, pobiće vas k'o zečeve. Siđite!"

    Međutim, niko i ne pomišlja da to uradi. Svi leže, ne mrdaju i ne pružaju nikakav otpor. Kamion je stao, vozio ga je mlad momak, sjecam se imao je tamnu put i kovrdžavu crnu kosu koja mu je bila onako duga ali ne duža od ramena. Bio je visok jedno metar osamdeset. Nas nekoliko se sakrilo sa lijeve strane kamiona. Moramo se probiti do šume. Izgledalo je tako blizu, a bilo je tako daleko.
  • zepa - 70308 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Žepa i stradanje kolone (3)


    Motorne pile su svojim zvucima parale prostor. Prestalo je, ugašene su i omare se uklanjaju sa puta. Naredba je da uđemo u kamione i da se kreće dalje. Poslije ovih barikada nema više smijeha i šale među nama, i ako nešto neko kaže ućutkuju. Govore nam da ćutimo, gledamo okolo... Pitam se šta li će sledeće da nam se desi...

    Kolona polako izlazi iz šume na livadu, tj. proplanak na čijem se kraju nalazi nekakva kuća. Bio sam na prvim kamionima, odmah iza komande. Naredba je da siđemo sa kamiona i obezbjedimo prostor oko kuće, koja se nalazila na pedesetak metara od na. Jedni su zalegli cisto onako kao na nekim vjezbama na livadu, drugi iza kolaca od ograde, neki su ipak nasli dobre zaklone. Komandir se okrenuo i gleda nas onako povaljane po livadi i reče:

  • "Ma ljudi, šta je sa vama, šta to radite? Šta će da vas spasi ako ležite tako nezaštićeni po livadi?"

    Nakon toga je komandant napravio odličan raspored za sve prisutne, među kojima sam bio i ja. Zahvaljujući njemu, svi su na kraju imali prirodne grudobrane ispred sebe, mnogo bolje od gole livade. Nakon toga se još jednom okrenuo prema nama i reče:

  • "Tako ljudi!"

    Pojavljuje se tenk, izdvaja se iz kolone i zauzima položaj na desnoj strani od te kuće. Nastaje tišina. Komandir uzima megafon i bez oružja, naglašavam ovo još jednom - "bez ikakvog oružja" odlazi u pravcu kuće. Zastao je na pola puta između nas i kuće, podigao megafon i sledeće riječi su razbile tišinu:

  • "Zelene beretke, ovde komandir ..... idemo sa kolonom za Zlovrh, da li još uvijek postoji sporazum?"

    Ponovo nastade tajac. Sa druge strane ne stiže nikakav odgovor. Nakon izvjesnog vremena, naš komandir se ponovo oglasi putem megafona:

  • "Mi sada krećemo u miru i nećemo nikoga povrijediti. Međutim, upozoravam vas da ukoliko bude ispaljen i jedan metak na našu kolonu, sravnit ćemo vaša sela!"

    Sa druge strane i dalje niko ne izlazi, i niko ne odgovara. Ne vidimo nikoga ispred, iza ili oko kuće. Komandir se vraća i naređuje pokret. Sjedamo na kamione i krećemo dalje. Naredba je da se skinu cerade.

    Kolona polako ulazi u selo. Krivine se nižu jedna zadrugom. Iznad puta na svakoj krivini kamenje poredano, vidi se ljudskom rukom, veliki grudobrani. Ljudi počeše da paniče i govore:

  • "Ma ljudi, ovo gore su rovovi!" - uzviknu neko.
  • "Sreća pa su prazni, jedna bomba bačena na kamion bi nas sve koštala glave!" - uzvratih ja.

    Nevjerovatno kakav je to teren! Vozimo se kroz to selo, kuće su odmah tu, u blizini puta. Čini se da svakoj možeš dohvatiti zidove sa kamiona. Kolona polako mili kroz selo i mi se počcesmo blago spuštati niz brdo. Kad se pogleda desno sa kamiona zapanjujuci prizor, ogromna terirorije sa desne strane, pašnjaci, livade, šume, obradive površine, krave pasu, sve izgleda normalno.

  • "Al' je bogato ovo selo, vidi samo kolike su im krave!" - prokomentarisa neko.

    Vozeći se pored kuća, primjećujemo da su ulazna vrata na svakoj kući otvorena, ali da nema nigdje nikoga. I evo, dok ovo pišem, prođe mi kroz glavu da smo baš oko tih kuća vidjeli dvije ili tri žene i jednog starca koji je sjedio pored puta i u ruci držao drveni štap, koji su nas pozdravili i čaks smo razmjenili i par riječi sa njima.

    Kolona je nastavljala dalje. U jednom trenutku primjetismo da desno od nas niz brdo trče muškarci i nose puške u rukama. Ja sam lično vidio dvojicu. Nastala je galama. Uskoro je do nas stigla naredba da ništa ne preduzimamo i da treba da ostanemo mirni i na kamionima. Oni neka idu svojim putem, a mi ćemo svojim. Jedni su komentarisali da i oni bježe pred tolikom vojskom, tenkovima i pragama. Vjerovatno im nije bilo lako, ali mi nismo čak imali ni metak u cijevima. Sjedili smo na kamionima i razgledali okolinu, baš ko da smo krenuli na nekakvu ekskurziju. Vozeći se tako, dolazimo na jednu manju raskrsnicu. E, od ovoga trenutka za nas počinje pakao.
  • zepa - 70284 - 12.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (14)

    Žepa i stradanje kolone (2)


    Vrijeme je tih dana bilo fenomenalno. Boravili smo na turističkoj ravni pod šatorima. Bilo nas je sa svih strana Sarajeva, uglavnom Srbi koji su izbjegli iz grada. Naravno nije nas bilo ni blizu koliko Paljana. Bilo nam je dozvoljeno da odemo kući na sat vremena, međutim ko je bio pametniji parkirao je svoja kola malo niže ispod logora i bježao kući kada god bi se za to ukazala prilika. Kao sto sam i naveo, neki pametnjakovići SU postavljali neka svoja pravila pa nema ni kući.

    Što se ostalih aktivnosti tiče, donešena su nam dva Brovinga pa su nas obučavali kako se sklapaju i rasklapaju, ali se to odnosilo samo na pojedince "odabrane". Nas iz Sarajeva nisu baš gotivili, stalno nam je prebacivano da smo isti kao i oni zeleni u gradu. I postavljalo se pitanje šta ćemo mi tu sa njima i već su nas pojedini kreteni nazivali "izbjeglicama". Nama to nije smetalo, čak nam je to bilo i zabavno.

    Uveče, kada padne mrak, okupljali smo se ispred šatora i međusobno razmnjenjivali životne priče: ko je gdje radio, kako je ko izašao iz Sarajeva, šta se dešava na frontu i tako dalje. Oni najbučniji su sebe predstavljali kao neke vitezove. Pričali su kako su na muslimanskim sjelima prevrtali stolove, povlačili noževe, tukli se sa po tri-četiri čovjeka itd. Za nas iz Sarajeva sve je to pomalo zvučalo smiješno i neistinito, kontamo ko su ovi, al' su zajebani.

    Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve dosadnije. U logor na Turističkoj ravni dolazi jedan major i njegov brat sa još jednim čovjekom. Ni ovom prilikom neću pomenuti njihova imena, ali oni koji su bili tamo lako će prepoznati o kome je riječ.

    Majorov brar nam priča priče kako je bilo u Hrvatskoj. Par dana nakon njihovog dolaska, major i njegov brat sa još par pametnjakovića odlaze u izviđanje nekog terena. Među borcima se počelo pričati da negdje idemo, ali niko nije imao pojma gdje.

    Svanulo je predivno jutro. Doručkuje se, jedni su bili mrzovoljni a drugi veseli. Šta da se radi, tako nam je kako nam je! Jedni kažu dobro je, jer ne idemo po linijama i ratištima. U hotelu ispod Turističke ravni, mislim da se zove hotel Turist, došla je velika grupa vojnika. Bili su dobro opremljeni, sa uniformama i naoružanjima. Kad ih gledaš ne znaš koji je od kojeg izgledao jači. Svi su imali sportske figure, mišićavi, kratko ošišani i uglavnom ćute. To su bili Arkanovi Tigrovi. Pitamo se sta li će oni ovdje, ali niko nije ništa znao jer mi obični borci smo uglavnom o svemu bili zadnji obavješteni. Jedni pričaju da se sprema napad na Sarajevo, a drugi da su Arkanovci samo u prolazu i da već sutra odlaze.

    Sledećeg dana je proglašen zbor. Pravo smo postrojeni mirno, pa onda pozdrav komandantu, a kada smo dobili na mjestu voljno obavješteni smo o izvidnici i njihovim rezultatima. Isli su u neka sela desno od Han Pijeska. Rečeno nam je da idemo na neki Zlovrh da preuzmemo repetitor od vojnika koji još uvjek služe JNA i oni treba da se vrate svojim kucama a mi da ostanemo na tom repetitoru koji je veoma važan zbog svog položaja i veze. Kažu da je veoma važan za održavanje radio veza između srpskih položaja. Po riječima "pametnjakovića" bila je to zadnja riječ tehnike. Dalje nam je rečeno nam je da se pre tog Zlovrha nalazi i veliko muslimansko selo, ali da su oni bili tamo i uspostavili dogovor sa njima i da mi možemo da idemo da našim vojnicima odvezemo hranu, vodu i gorivo i da će jedan dio nas ostati na tamo da obezbjeđuje repetitor a ostali će se vratiti nazad.

    Meni je sve ovo zvučalo jednostavno i sigurno. Jedan od boraca je upitao:

  • "A šta ako oni ne ispoštuju dogovor?"

    Odgovor na ovo pitanje je bio da će muslimanima sela biti sravnjena ukoliko ne bude kako je dogovoreno. Nakon toga je major počeo da priča o ratu u Hrvatskoj i pokušao je da nam dočara kako izgleda prava borba, haos, krv na sve strane... Nikome se ne smije vjerovati sa suprotne strane!

    Major nam je objašnjavao da u ratu ima takvih fanatika da oni znaju da svežu eksploziv za djete i pošalju ga prema srpskim vojnicima. U tom slučaju ako se ne likvidiraju oni koji imaju svezan exploziv oko sebe ode sve bestraga. Govorio nam je da ćemo možda u ratu biti primorani da likvidiramo takve osobe.

    Među borcima zavlada komešanje. Ljudi se počeše buniti, viču i deru se, kažu da ih odmah možeš voditi u aps ali oni ne mogu da ubijaju žene i nejač, čak i ako je za njih vezan eksploziv. Pokusavaju da nas smire, kažu da to ne shvatamo bukvalno jer oni samo navode najgore moguće varijante. Situacija se polako stišava.

    Neko postavi pitanje kada kređemo na Zlovrh. Oni ne žele da nam kažu tačan dan i vrijeme, ali su napomenuli da smo mi pod šatorima upravo zbog toga što se može desiti da krenemo u bilo koje vrijeme. Kamioni sa hranom, vodom i gorivom su već bili tu.

    Prošlo je pola noći, neka tišina se uvukla među nas, kao svi spavamo ali u stvari svi smo bili budni. Oko jedan sat po ponoći dobismo naredbu za pokret, zborno mjesto i ukrcavanje na kamione. Bilo je interesantno posmatrati vojnike kako tumaraju po mraku, jedni su već bili spremni, drugi psuju jer ne mogu da nađu svoje stvari, treći su bili pospani itd.

    Bližilo se svanuće tog kobnog četvrtog juna...

    Ukrcavamo se na kamione, a kada je kolona formirana dobijamo naredbu za pokret. Pod ceradama lebde pitanja: "Gdje li idemo? Kad ćemo nazad? Gdje li je to?"

    Polako je svitalo. U Mokrom je bio nekakav zastoj. Mi sjedimo pod ceradama i ne znamo šta se dešava. Čuju se zvuci jakih motora, i mi predpostavljamo da su tenkovi. Jedni kažu da su tenkovi mnogo bučniji i da su ovo nekakvi transporteri. Nakon sat vremena čekanja konačno krećemo dalje.

    Stižemo u Han Pijesak, a potom skrećemo desno, nakon što smo prošli dvije-tri zgrade. Vozimo se dalje ali više nije udobno sjediti na drvenim klupama kamiona jer smo sišli sa asfalta.

    Nakon nekih pola sata vožnje od Han Pijeska, zaustavili smo se da se malo odmorimo. Silazimo sa kamiona čisto da protegnemo noge. Iz suprotnog pravca dolazio nekakav Tamić natovaren sa frižiderom, šporetom, nekakvom vitrinom. U kabini nekakav čovjek sa ženom, koji nam govori da ne idemo dalje jer ni jedan nećemo živu glavu izvući. Kaže nam da se muslimani već odavno spremaju za nas. Ja se pitam šta je onda naša izvidnica radila i kakav je to sporazum postignut. Mi idemo tamo a ovi ljudi bježe. Izgleda da će biti svašta!

    Neko od ovih naših "pametnjakovića" je razgovarao sa ovim čovjekom, a zatim Tamić nastavlja u pravcu Han Pijeska. Nazivam ih pametnjakovićima jer mi je postalo jasno, kada sam sve to preživio, da su nas upravo oni uvukli u taj pakao. Lokalne gazde i face, njima je bilo samo do sticanja ugleda i činova, a nama do slobode i naših domova. Nikada mi neće biti jasno šta smo mi sa Pala tražili na Žepi! Rat je, pa daj da branimo naše domove, a ne da idemo na nekakve repetitore po nekim vukojebinama.

    Kolona je ponovo krenula. Susret sa ovom porodicom je u nas unio nemir. Dolazimo na nekakvu ravan, okolo visoke omare svezale za nebo. Par ti velikih omara je bilo odsjeceno i poprijeceno po putu , ne može se dalje. Naredba je da se siđe sa kamiona i obezbjedi okolina da bi ljudi sa motornim pilama presjekli omare i uklonili sa puta. Tek tada sam silazeci sa kamiona i trazeci zaklon vidio kolika je kolona. Šta je ovo pomislih, pa tu je i tenk, prage, transporteri, a vojske ima doista mnogo.

    Iznenada, odjenu pucanj. Ljudi su polijegali na zemlju i niko ne smije da mrdne. Čvjek koji je držao motorku u rukama poče da se smije i kaže:

  • "Hajde ljudi ne bojte se već recite ko je pucao. Mora da je neko nehotice, u strahu opalio metak!"

    Među nama nastade smijeh, a neko prokomentarisa naglas kako smo smotani.

    Ono što nisam znao u tom trenutku jeste da niko od nas koji smo bili u toj koloni na taj krvavi četvrti juni, nije nikada učestvovao ni u kakvim borbenim dejstvima ili okršajima.
  • krusevo - 70274 - 11.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (1)

    Napad na Kruševo - Ajdanovići


    Jedna ispravka, general nije izdao naredbu da se uzmu bombe u ruke i ide na rov koji je zadavao probleme. Ovo je bila ideja jednog srpskog borca, čije ime namjerno neću da pomenem. Ono što je mnogo važnije jeste da je akcija uspjela.

    Neprijatelj je pružao žestok otpor, bas iz razloga sto smo uzvraćali paljbom iz ličnog pješadijskog naoružanja. Šuma je bila gusta i nisu mogli da nas primjete, jedino su imali prednost što su bili u rovu i čuli su odakle dopiru pucnjevi i normalno da su nasumice pucali u tom pravcu ali na našu nesreću a njihovu sreću pogađali su naše borce. Onda se u svom tom haosu jedan nas borac dosjetio i predlozio da bacamo bombe jer jedino tako ne znaju odakle dolazimo i koliko smo daleko, nakon čega smo i uspjeli.

    Još jednom ponavljam da general sa ovom idejom nije imao ama baš nikakve veze. Jedino je posle svega potražio tog borca i lično mu čestitao na ideji.

    Mali, neprimjećeni, mudri i pametni su odigrali značajnu ulogu u prošlom ratu, a danas ih niko ne spominje i ne zna se ni da su učestvovali, niti da li su preživjeli i gdje su sada. Igrom slučaja lično poznajem čovjeka koji je ovo odradio i ne želi da spominjem njegovo ime pa čak ni inicijale. On jednostavno kaže: "Bilo i ne ponovilo se, ne dao Bog nikada više!"
    zepa - 70272 - 11.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (1)

    Brašno


    Tačno je za brano tj. veće količine koje su spomenute za razmjenu na Žepi. Međutim, one nisu bile namjenjene za tijela poginulih, laka im crna zemlja, nego za razmjenu zarobljenih kojih je bilo 30.

    Jedan od zarobljenih se javio da je komandant, jer hrabrijih od njega nije bilo. Izveli su ga iz škole u koju su zatvorili 30 vojnika VRS. Poslije dva sata se vratio i rekao je ljudima da im neće ni dlaka sa glave faliti jer će biti razmjenjeni za tri šlepera brašna.

    Međutim, došlo je do preokreta situacije! Slijedećeg jutra je počela ofanziva oslobađanja vojnika VRS, nakon čega su pripadnici Armije BiH pobjegli glavom bez obzira pa su čak zaboravili i na zarobljene srpske vojnike, na njihovu sreću. Kušićeve nije moglo ništa zaustaviti!

    Zbog toga ne možete ovakav pokušaj razmjene zarobljenika za brašno shvatiti kao profiterstvo i lopovluk.

    Pozdrav
    zepa - 70258 - 11.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Žepa i stradanje kolone (1)


    Polovina maja, na Palama se još uvjek ništa ne zna, a rat je već odavno počeo. Doduše, paljanski mladići idu na Lapišnicu, Trebević, a išlo se i u kasarnu u Prači.

    Odjednom, kao iz vedra neba, nekakav pametnjaković se dosjetio da formira nekakav logor na Turističkoj ravni na Palama. Postavljaju se šatori, četiri velika i par malih, šatro komanda. Viđam u toj komandi uglavnom lica sa Pala koji i nisu vojno obrazovani, nose neke torbe i karte. Bože mili, da li znaju da ih koriste?

    Ja nisam sa Pala, rođeni sam Sarajlija i na Pale sam došao poslije prvih barikada. Zamjenili smo kuću, Sarajevo za Pale.

    Počinjem da se raspitujem ko su u stvari ovi komandanti. Sve starosjedioci paljanski, gazde pilana, ugostiteljskih radnji ili jednostavno zajebane face...

    Dolazi naredba da se svi moramo uredno ošišati i obrijati, baš kao u bivšoj JNA. Čak se i dotadasnji komandir, neću spominjati imena, koji je do juče nosio bradu obrijao pa sada popuje o disciplini i radu. Smješno! Rat je, ljudi ginu a nekome je do sticanja vojnog ugleda i činova...

    Negodovanje među ljudima što danas moramo da se šišamo a sutra ne znamo da li ćemo biti živi. Ja baš volim dugu kosu pa mi ne pada na pamet da ostanem bez nje.
    zepa - 70094 - 04.06.2012 : Sarajlija - best (0)

    Godišnjica stradanja na Žepi


    Danas je 20 godina od stradanja Srba u Žepi. Ja sam jedan od prezivjeli tog masakra. I pored dogovora mučki su nas napali. Neka je laka crna zemlja svima koji su stradali.
    zepa - 69172 - 07.05.2012 : Sarajlija Pale - best (0)

    Kolona u Žepi


    Zdravo svima,

    evo da se i ja uključim! Bio sam na Žepi tj. u Podžeplju ili Gođenju, kako ga već ko zove. Preživio sam sve to, ali nikada nisam saznao odakle ste pucali na našu kolonu.

    Ja sam bio u VRS, jedni kažu da ste to izvodili sa drveća a drugi iz rovova. Ja se jedino sjećam da su glasovi dopirali iz blizine, tj. bili ste veoma blizu jer ste imali pogotke tako precizne, pa bi se moglo reći da ste pucali sa nekih 20-30 metara.
    bosna_komentari - 62042 - 30.01.2012 : Sarajlija Sarajevo - best (1)

    Zajednička zabluda


    Na početku svog čitanja na ovom forumu, učini mi se da konacno pročitah nešto pametno, nešto što će poslužiti generacijama za nauk, ali se prevarih. Čitam i ne mogu da verujem u kakvoj mržnji i dan-danas, 16 godina od rata mnogi žive.

    Drago mi je, ako ce vam biti lakše ako zaista mislite da su muslimani krivi za rat u Bosni. Rat je naneo mnogo zla svima: Srbima, muslimanima, Hrvatima, Sarajevu. Grad koji je bio ponos stare Jugoslavije, multietnički grad kojeg Evropa nije imala, grad u kojem su se Božić i Bajram ravnopravno slavili, grad u kojem su komšije, prijatelji bili braća al ne po nacionalnoj liniji.

    Ja sam musliman, Bošnjak, ili kako god me vi nazovete, pristajem. Pre svega ja sam čovek od krvi i mesa, imam dušu, osmeh, oči. Izgubio sam pola familije u ratu, al' ipak se nadam i živim da doživim da još jednom vidim slogu između Srba i muslimana. Međutim, teško da ću je dočekati! Boli me što moja generacija u amanet narednim ostavlja: mržnju, patnju, bol...

    Slušam mlade muslimane koji žive za to da jednog dana ponovo izbije rat, kažu: "Eee, tada ćemo videti ko će koga!" Na TV-u gledam mlade Srbe željne islamske krvi... Pitam se, ko je kriv? Znam, krivi smo mi što im ostavljamo mržnju, što ih pogrešno učimo, što od njih pravimo ubice, nasilnike, siledžije.

    Ne želim da vređam niti ću ikada! Ne želim da vam ja solim pamet, sami ćete vi to najbolje uraditi. Rat je na ovim prostorima naneo mnogo zla i bojim se da će sledeći biti mnogo krvaviji. Za kraj ću napisati da, u jedno sam siguran, ja ću u svoj mezar odneti ljubav, dobrotu, osmeh, a vama koji mrzite neka je sami Bog na pomoći.
    nisici - 23216 - 06.01.2010 : Sarajlija Sarajevo - best (1)

    Nišići, novembar 1994. godine


    Pa Jovane izgleda da smo nakon aprila, i u novembru ponovo bili skupa. Doduše, ja u novembru '94. godine nisam više bio u diverzantima nego u 3.bataljonu 102. mtb. Pošto sam ti ja tu bio j**ena ovca stavljen sam na prvo mjesto "dobrovoljaca" za akciju. Mi smo držali liniju iznad Ravni, ispod livade pa na naniže prema Zvijezdi. Slabo se sjećam naziva tih brda, a i vidim da ti to mnogo bolje znaš jer si iz tih krajeva.

    Ona vaša mreža je bila fantastično rješenje za odbranu! Danima smo izviđali i šetali se ispred vaše linije, baš kao i vi ispred naše. Jedno jutro, na par dana prije ofanzive, bio sam na straži i lijepi strah i oprez (čitaj ratno iskustvo) pa sam i pored najstrožije zabrane pucanja opalio rafal iz pm-a i "natjerao" cijelu liniju liniju da zapuca. U ratu mi je nekako uvijek bilo lakše kad se puca!

    Skontali su naši "stručnjaci" da napadnu, koliko se sjećam treći rov od livade na vrhu brda, na prelomljenom terenu gdje prestaje uspon. Ja sam bio protiv i predlagao da sačekamo da Mačak padne pa da se vi sami povučete odatle. To se i desilo. Umalo me ne optužiše da sam saboter! Sreća, prethodno iskustvo me spasilo od ulizivača i kretena.

    Uglavnom, ujutro smo kao šatro napali taj rov. Ispucali smo 2-3 rakete iz RPG, zarafalali i sjedili u korjenju. Ja lično sam ispucao jednu raketu i legao da jedem neku sjajnu slovenačku čokoladu. Znao sam da od proboja nema ništa jer se kroz žicu nije moglo. Pucalo se, granatiralo, letjeli su trombloni... I tako do popodne. Samo bezvezno trošenje municije!

    Ujutro smo ponovo otišli na liniju, kada dođe informacija da je pao Mačak i da vi bježite sa linije. Oprezno smo se privukli onom našem jučerašnjem položaju. Malo smo pucali da uvjerimo da ste vi napustili liniju, jer su nas takve glasine u više navrata skupo stajale tokom rata. Kako nam niko odgovorio na paljbu, polako sam se privukao armaturi usput preskačući žice od mina i sa šipkom za čišćenje kalašnjikova provjeravao da ne naletim na neku paštetu.

    Prvi sam prošao kroz žicu i zauzeo položaj kod rova. U životu nisam vidio bolje utvrđen rov, sa tri reda debla i zemljom i kamenjem između. Krov fantastično napravljen! Da se niste sami povukli ne znam kako bismo vas uspjeli istjerati odatle!

    Kasnije smo vidjeli da je cijela linija bila besprekorno utvrđena. Polako smo izašli do linije i vidjeli da nema nikoga, a zatim sišli par rovova niže.

    Vidjeli smo neke zavoje, odbačene čizme na putu prema selu i pretpostavili da je dan ranije bilo stradalih. Polako smo se kretali prema selu. Kada smo došli do prvih kuća na nas je neko zapucao sa brda preko puta. Nekoliko hitaca, pomislili smo da je to bio snajperista, ali po svemu sudeći neko je zaostao u povlačenju.

    Brzo smo ušli u selo i vidjeli da nema nikoga. Ubrzo je u selo došlo i dosta druge vojske. Nama je naređeno da se vratimo na liniju i uzmemo municiju. Mi smo se opredijelili za hranu. Našli smo mesa, krompira, kajmaka u nekoliko zemljanih "frižidera".

    Što se tiče povlačenja kamiona sa pješacima, bili ste primjećeni. Nas pet vas je pratilo kako idete polako. Mislili smo da su u pitanju civili koji bježe iz Zubeta i Ravni i nismo pucali iako smo mogli napraviti masakr.

    Poslije toga se spojila linija i naša brigada je povučena sa tog ratišta. U maju 1995. godine smo ponovo došli na to područje, da držimo liniju u blizini Bijambara iznad sela Klinčici i onog drugog, čijeg imena ne mogu da se sjetim.
    nisici - 23196 - 04.01.2010 : Sarajlija Sarajevo - best (0)

    Nišići, april 1994. godine


    Pišem povodom teksta o napadu Armije BiH u aprilu '94. Iz Sarajeva su nas doveli u Vareš, a zatim i na Zvijezdu. Rečeno nam je da se priprema ogromna ofanziva. Dan uoči napada smo imali par sati za izviđanje. U ponoći smo iz Vareša prebačeni na Zvijezdu. Bili su ti Crni Labudovi koji su takođe trebali napasti ali nisu. Kasnije su rekli poslije da je bilo "tvrdo".

    Naš pravac napada je bio rejon raskrsnice, a druga grupa je trebala da prođe iza leđa. Mi smo trebali napasti niz strminu koja je bila minirana. Teren je bio nepregledan za napad i izuzetno pogodan za odbranu. Nosio sam pasp i automat. Bio sam postavljen da gledam situaciju dok se ostatak jedinice prikradao.

    U trenutku pred napad iza bedema od brvna je izašao jedan vojnik i počeo razgledati. Pucao sam i pao je. Onda je počela pucnjava na sve strane. Jedan od prvih pucnjeva je ubio jednog našeg, a Čampara je preskočio cestu i tamo ostao. Njegovo tijelo je razmijenjeno nekoliko mjeseci kasnije. Ostali iz grupe, koji nisu imali iskustva u šumskom ratovanju, su ostali sa gornje strane ceste i pucali.

    Kod nas više niko nije bio ranjen, a pat pozicija praćena obostanom pucnjavom je trajala nekih sat vremena, možda i nešto duže.

    Druga grupa koja je prišla tom isturenom rovu je imala dva ranjena od čega je jedan sam sebe ranio metkom iz paspa.
    zlocini - 12927 - 26.05.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (1)

    Pokojni Memo Kovačević


    Sjećate li se 1992. godine, kada su muslimani zarobili pokojnog dr. Mema Kovačevića iz Sokoca. Ne znam mu ime, samo nadimak.

    Prikazivali su na televiziji kako su ga uhvatili, postoje zapisi o tome. Dječak koji je u zaostao u razvoju, završio je specijalnu školu u Sarajevu. Na sarajevskoj televiziji je ga prikazivali kao, lafo, koljača Pitara.

    Neka vas je sramota Turci! Dečko nema nikoga da pita za njega, pa bi zamolio Slavuja ako zna o tome nešto da objasni a ja ću mu u potpunosti ispričati sve o ovoj sceni i nemilim događajima. Imenovani je stanovao u ulici Milanka Vitomira u Sokocu, bio je naš drug jer nije uopšte imao meru. Mogao je da pojede 40 baklava u Enverovoj slastičarni. Iz razgovora sa jednim momkom koji je bio zatvornik u Centralnom zatvoru u Sarajevu, sam saznao da je njegovo ime i prezime našao urezano u šperploči od vojničkog kreveta. Ima mnogo toga samo polako, tiha voda brege roni!

    Ako se ne varam, pogrijesio si u nadimku. On se zvao Neno, a ne Memo. Ako mislimo na istu osobu, ja sam sa Nenom bio dobar, javljao mi se na ulici. Ponekad bih mu i kupio neku limunadu, ili sampitu. I ja bih volio da znam detalje, sta se sa njim dogodilo. Kao kroz maglu se sjecam te price o njegovom zarobljavanju, ali nista vise ne znam o njemu
    razno - 12662 - 11.05.2007 : Sarajlija - best (0)

    Dokumenti iz Vogošće u Rudom


    Prije nekoliko dana skoknem ti ja do Rudog. Za one koji ne znaju, to je gradić u istočnoj Bosni - Republika Srpska. Trebao sam odraditi neki posao u srednjoj školi, ne znam tačno ime škole: "Sveti Nemanja" ili "Sveti Vuk Karadžić" ili tako nešto... Trebao sam podići svjedočanstvo o završenom četvrtom razredu tehničke skole SSC "Djuro Pucar-Stari" iz Vogošće.

    Sigurno se pitate kako podići u Rudom dokumente iz Vogošće. E pa lijepo, zato što su gospoda Srbi bježeći pred Alijinin fanaticima i mudžahedima 1995. godine odnijeli i moje svjedodžbe o završenoj školskoj 91/92 godini. Sve sam uredno odradio, platio podigo i vratio se kući živ i zdrav fala dragom Bogu.
    privreda - 12299 - 13.04.2007 : Sarajlija - best (0)

    Pohvala za Nebojšu Erića


    Šta da ti pričam o Nebojši Eriću! Kada bi svi ovi koje prozivamo imali radnika kao on, bili bi veoma dobi. To je čovek koji se bori da usepe u životu.

    Zamislite kakav kvalitet proizvoda morate da imate i ostvarite da bi robu koju proizvedete izvezli u Italiju! Ponekad zakasni plata, ali nije do njega, čim legnu pare od odrađenog posla i radnicima legne zarada. Jeste da se radi, ali ko ne radi neće ništa ni imati. Nema viće obešenih komada, samo rad.

    Svaka čast svima, a Nebojši posebno. Za vreme rata nije prodavao cigarete, kao Ciciban turcima u Goražde. Oružje da i ne pominjem! Nebojša je zaradio na balvanima, ali zato i drugi zarađuju kod njega.
    zoran_borovina - 11729 - 26.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (0)

    Zoran Borovina


    Pozdrav svima!

    Kako se ne bih sjećao Zorana Borovine! U ratu su manje-više skoro svi koji su imali bilo koji čin gledali da sklone dupe u hladovinu. Pukovnik Borovina je bio nešto sasvim drugo. Dok njega nisam upoznao mislio sam da takvi oficiri i ne postoje.

    Došao je na Ilidžu par dana pred početak akcije na "Otes". Prvo je otišao da zatvori opštinu i još neke "civilne" ustanove, i istjera sve kancelarijske guzonje da bi ih natjerao da obuku uniforme i uzmu puške u ruke.

    Nije tu bilo iznimke ni za koga! To je isto uradio i u komandi Brigade i ostalim bataljonima gdje je sve komandire i komandante izveo na prvu liniju fronta.

    Sjećam se kako smo se uoči same akcije smijali i uživali gledajući "guzonje", navikle da preko motorola jurišaju i izdaju naređenja o napadu, sada znoje sa strahom u očima.

    Do nas je stigla priča da je lično Ratko Mladić poslao Zorana Borovinu da organizuje oslobađanje Otesa. Isto tako smo čuli da mu je Zoran jedan od najdražih komandanata.

    Napad na Otes je krenuo u zoru 1. 12. 1992. godine, ako se ja dobro sjećam. Napad je vršen iz tri pravca, a na najtežem pravcu na čelu vojske je bio lično pukovnik Borovina. Ostavljao je utisak hrabrog i čestitog čovjeka. Bio je prilično šutljiv, sa konstantnim blagim osmjehom na licu...

    Četvrti dan akcije, već ulazeći u noć, kada su borbe počele da jenjavaju, poveo je sa sobom nekoliko dobrovoljaca, inače svi su bili moji poznanici, da izvrše diverzantski upad iza neprijateljskih položaja. Kretali su se "tranšejima" sa pukovnikom Borovinom na čelu. U jednom trenutku je pala bomba direktno u tranšej, baš pred njihove noge. Svi su se bacili nazad na zemlju. Svi, osim Zorana Borovine. On je pokušao da digne bombu i izbaci je iz tranšeja. Bomba mu je eksplodirala u ruci prilikom pokušaja da je baci nazad.

    Pukovnik Borovina je donešen u bolnicu " Žica " gdje su ga proglasili mrtvim. Baš je i pokojni Role bio tamo na dužnosti.

    Otes je te noći ustvari i pao. Ta bomba je ustvari i bačena u trenutku muslimanskog povlačenja. Ipak, mi to tada nismo znali. Nakon Zoranove pogibje moral vojske je totalno pao i zamalo da se odustalo od nastavka akcije. Međutim, sutradan smo zatekli prazan Otes. Ostatkom Otesa smo prošetali, malte ne, bez ispaljenog metka.

    Pukovnik Borovina je imao u planu da se nakon oslobađanja Otesa automatski produži akcija sve do Stupske petlje. Međutim, sa njegovom pogibijom naši "slavni" komandiri, opštinari itd, su se odmah vratili na svoje stare pozicije. Htjeli su da nastave juriš preko motorola na njima dobro poznat način. Naravno, nastavka akcije nije bilo ništa.

    Mada su ga opštinari kasnije okivali u zvijezde, vjerujte mi da je mnogima od njih svanulo kad je Zoran poginuo. Bili su se dobro "uzentali" za svoje guzice.

    Pukovnik Borovina je bio klasični primjer komandanta junaka!

    Ali kao sto ti rece za Rusku poslovicu:

    "Domovina te neće zaboraviti, već te se ne sjeća"

    Borovina Zorane, neka ti je vječna slava!




    brane_tadic - 11647 - 22.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (3)

    Tadić Brane - Romanija ili Role


    Mnogi od vas su imali priliku da pročitaju priču iz "ratnog dnevnika" od doktora Lazića. On je dobar dio rata proveo na Ilidži, odnosno u bolnici "Žica" kao hirurg, i spasao je mnoge živote. Ja, kao srpski borac sa Ilidže, mogu samo da mu se zahvalim za sav njegov trud u spašavanju naših života.

    Sjećam se da kada naš Lazo ode na par dana do Srbije da obiđe svoju porodicu, svi hodaju kao po iglama. O akcijama za vrijeme njegovog odsustva nije bilo ni govora! Svi smo govorili: "Ko će da nas zakrpi, ne daj Bože, ako te šta zakači". Doktor Lazić je bio i ostaće junak Srpskog naroda!

    Međutim, jako mi je žao što u njegovom "Ratnom dnevniku", a ni na drugim mjestima niko nije pomenuo, sada pokojnog Brana Tadića zvanog "Romanija" ili "Role".

    Role je stanovao na Alipašinom polju. Nekako uoči rata je diplomirao na Medicinskom fakultetu kao student generacije. Bio je veliki drug, nimalo "ufuran" kao što znaju biti oni koji završavaju neki od fakulteta. U isto vrijeme, bio je i pravi šmeker za "muvanje" riba koje su ga obožavale.

    Kada je počeo rat, Role je došao na Ilidžu, a kasnije u bolnici "Žica". Tamo je tako-reći preko noći postao hirurg. Bio je jedan od Lazićevih pomoćnika. Asistirao je u mnogim teškim operacijama, a neke i sam obavljao. Sve u svemu, dao je veliki doprinos u spašavanju ljudskih života. Kakvog se užasa Role nagledao u ratu, to je samo on znao.

    Pred kraj rata odlazi u Beograd, a ubrzo i na Novi Zeland. Poslije pet mukotrpnih godina u dalekoj tuđini, gje je radio najteže poslove jer "oni" nisu priznavali njegovo doktorsku titulu, Brane se vraća u Beograd. Tu se zaposlio kao doktor i počeo da živi koliko-toliko normalan zivot. Na Novom Zelandu su mu ostali žena, sin i punica.

    Roditelji su mu se vratili iz izbjeglištva u stan na Alipasinom polju. Prilikom jedne njegove posjete Sarajevu, otac mu se bacio kroz prozor njihovog stana na 9-10 spratu. Role ga je pokušao uhvatiti za nogu, međutim otac mu je iskliznuo, pao i tragično završio.

    Pola godine poslije tog velikog šoka, i Role je skočio sa tog istog prozora i završio kao i njegov otac.

    Tadiću Brane zvani "Romanija" ili "Role", neka ti je vječna slava i hvala u ime svih srpskih boraca i civila kojima si spasao živote!
    republika_srpska - 11607 - 19.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (0)

    Pitanje o sudbini Bosne


    Pozdrav svima! Željko pročito sam dosta tvojih postova i vidim da si upućen u aktuelna zbivanja. Interesuje me tvoje, a i mišljene ostalih članova foruma o budućnosti Bosne i Hercegovine, i inače ovih Balkanskih prostora. Da li će biti novih ratova, kako i čija religija će da se širi - smanjuje, da li će ikada sunce zasijati na ovim prostorima. Sjećam se samo priča sa početka rata tip Amerikanci su zakuhali jer hoće baze na Balkanu i tome slično. A opet vidimo da zemlje u našem okruženju mole Amerikance da dođu i prave baze i šta god požele, a ovi (Ameri) se baš ne interesuju nešto puno za to. Vidimo da se Rusija ponovo diže i sve je jača i jača. Amerikanci opet žele da je skrhaju na stari, provjereni način. žele da je uvuku u novu trku u naoružanju kao u hladnom ratu, jer tako su dokrajčili SSSR. Ta trka je ekonomski uništila Ruse već jednom.

    Poštovani,
    što se budućnosti Bosne i Hercegovne tiče, odgovor na većinu pitanja možeš naći u članku "Da podvučemo crtu", gdje sam jednom tvom zemljaku sumirao moju viziju budućnosti i Bosne. članak se nalazi u rubrici "Popularno-Odgovor posjetiocima".

    Vidim da si jako obrazovan čovjek, ali moram ti priznati da si, kao i većina pojedinaca sa tih naših prostora, jako loše upućen u svjetsku politiku.

    Kao prvo, Sovjetski savez nije uništila Amerika nego komunizam. Naime, 50-tih i 60-tih godina Rusi su vjerovali u komunizam, i to je bila njihova snaga da budu najbolji u osvajanju svemira, tehnici, nauci, pa čak i u šahu. čak ni činjenica da su bili u naučnoj blokadi od strane Zapada nije ih spriječila da budu budu vodeća sila u tehnici.

    Međutim, onog trenutka kada se Rusi razočarali u sistem, tj. shvatili da i njihovu politiku vode mašin-bravari koji su, prije svega, zainteresovani za lične interese, došlo je do početka kraja jedne velike civilizacije. Naravno, prvo je došlo do "odliva mozgova", jer su i glupi radnici shvatili da se živi jednom, i život ne treba protraćiti u ime nekih ideala. Ni čuveni ruski univerziteti nisu mogli da proizvedu dovoljno naučnika da nadoknade one koji su prebjegli u Ameriku pod parolom "samo jednom se živi".


    Ali, prije što pređemo na Rusiju i Kinu, da ti objasnim jednu veoma važnu stvari. Rat u Iraku ne vodi Amerika, nego nekoliko Jevreja koji iz budžeta trenutno najmoćnije zemlje na svijetu finansiraju svoje privatne interese. Naime, Džordž Buš i svi američki senatori su samo marionete u rukama nekoliko bjelo-svjetskih moćnika, čije bogatstvo raste svakog sekunda zbog visokih cijena nafte. Naravno, krajnji cilj rata u Iraku je da se obezbjede pozicije, tj. privatizuju iračke rezerve sirove nafte, koji je deveti po proizvodnji, ali drugi po rezervama.

    Naravno, ceh za rat u Iraku plaća američki (glupi) narod, koji me u mnogome podsjeća na taj glupi, balkanski narod.

    Ovo sam ti morao objasniti da shvatis da je pojam "nacionalni interes" jedna otrcana fraza za budale. Danas je sve u interesu međunarodnog biznisa, i mega-profita. Jer kako da objasniš činjenicu da je Amerika glavni finansijer velikog industrijskog čuda zvanog Kina, i da se svi otimaju da dobiju dio velikog ruskog kolača. Američke fabrike se zatvaraju, pa se sada auti prave u Meksiku, softver u Indiji, itd... Ovaj problem se u Americi zove "outsourcing" i njega svaki američki radnik osjeća na svojoj koži, dok američki političari diskutuju da li taj problem postoji ili ne? Smješno i žalosno, ali istinito!

    Eto vidiš! čak su se i zemlje evropske unije odrekle svojih "nacionalnih interesa" u korist Novog svjetskog poretka. Kapitalizam finansira komunističku Kinu, Rusiju, Indiju. Međutim, za razliku od Bosne, ove zemlje imaju: veliki broj stanovnika (čitaj: tržište), jeftinu radnu snagu, sirovine i naravno - potkupljene političare koji pišu zakone da zaštite jevrejski kapital.

    Kakva je budućnost Bosne? Da li ona ima kakve šanse da stvari krenu nabolje?

    I don't think so!

    U budućnosti ce postojati dvije religije:

    1) ona zelena (ne islamska, nego zelena od američkog dolara)
    2) narkomanska (ova je rezervisana za Bosnu, koja će biti "ničija zemlja")

    Ratova će uvijek biti, ali mislim da će ih i dalje voditi lopovi i kriminalci, kao što su vodili i ovaj zadnji. Ovaj rat nije trebao ni meni ni tebi! Jedina razlika između mene i tebe je što sam ja već odavno shvatio da je moj Radovan bio kriminalac, a ti ne misliš isto za tvog Aliju, koji je bio to još u ono vrijeme kada smo ja i ti vjerovali u Tita.

    Bosna će postati nova Sicilija. Pamet je otišla preko "grane". Cini mi se da je i Bog digao ruke od nje! Što se muslimana (Bošnjaka) tiče, oni su previše vikali "Alahu egber! ", pa se Alah prepao da ga ne izaberu za predsjednika i - pobjegao iz Bosne.
    razno - 11594 - 16.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (0)

    Religija


    Zaboravio sam da kazem kako sam na ovaj forum naletio slucajno surfujuci po netu. Primjetio sam da ima dosta dobrih prica i komentara ali i masu gluposti i bezveznog prepucavanja tip medena i tome slicno. Jos sam primjetio da je cesto prisutno prepucavanje u vezi poturcivanja i tome slicno.

    Pa volio bih i ja da iznesem svoje misljenje u vezi toga. Kao prvo svi mi smo postali od nekoga i dosli od nekuda. Kroz silne vjekove mnogo je vojski ovuda proslo i mnogo religija samim tim. Niko ne treba da se stidi sebe i svog porjekla. Jevreji kao jedan od najstarijih naroda i Judizam kao jedna od najstarijih religija mogli bi mnoge da prozovu vi za vi mjenjanja vjere. Ili mnoga plemena i narodi koji su bili pagani ili mnogobozci do pojave Hriscanstva, sada bi mogli da nas sviju prozovu kako smo se pokrstili radi ovog ili onog razloga. Isto tako sa dolaskom Turaka dolazi i njihova vjera Islam. U toku njihove vladavine, a to je bezmalo 500 godina neke porodice su uzimale Islam za svoju vjeru. Neko sam od sebe bez ikakvog subjektivnog uticaja, neko na silu, a neko radi ocuvanja svoje imovine tj. radi materijalnog faktora. Pa sad bi i nas koji smo otisli preko mnogi mogli da prozovu kako smo napustili vjekovna ognjista radi materijalnog faktora bez obzira sto smo zadrzali religiju.

    A sta ce se desiti sa nasom djecom koja se rode ovde pa sa njihovom djecom, pa jos 7-8 generacija u naprjed. Da li ce oni da nastave sa nasom religijom i da li ce uopste da ih bude briga sto im je tamo neki cukun cukun cukun deda bio Srbin, Hrvat, Bosnjak ili ce da uzmu aktuelnu religiju u zavisnosti od zemlje u kojoj se nalaze. Pa vec sada djeca po Evropi koja su se tu rodila od roditelja koji su dosli u zadnjih petnestak godina bez obzira koje su vjere slave Bozic 25 jer tako je u obdanistu, skoli tradicija. Posto je vecina Zapadne Evrope Protestanska ko garantuje da sljedece generacije kao sto sam vec rekao nece to i da postanu. Sve ovo govorim zbog toga da se prestane sa bezveznim prozivanjima ko je od koga postao i ko je kako vjeru promjenio jer se to desavalo kroz istoriju na cijeloj planeti i desavace se mozda bas nasim potomcima. Niko ne treba da se stidi zbog toga, pogotovo ne na nesto sto nije sam mogao da utice na to. Nisam zelio da pametujem mada ce se nekima mozda to uciniti nego sam samo zelio da iznesem svoje misljenje.
    brne - 11593 - 16.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (2)

    Rat 1992 - 1995


    Pozdrav svima i hvala na komentarima! Što se tiče Brneta, uopšte nisam uzeo za loše vaše ispravke oko Grbavice, i mislim da ste dobar poznavalac Brneta. Meni se učinilo da se radi o 12. aprilu '92. godine, a ne 21. pa sam zato i napisao da Brne nije tu bio.

    Ja sam od 6. aprila pa negdje do 15. aprila 1992. godine, ne znam baš tačno, sa svojih par drugara bio na Lukavičkoj cesti. Tu se nalazio Brne sa par svojih boraca još sa Hrvatskog ratišta.

    Negdje oko 15. aprila, po mene i moje drugove je došao kapetan, ne mogu da mu se sjetim imena ali znam da je bio komandant u kasarni "Viktor Bubanj", i sa njim smo otišli u kasarnu kao rezervisti. Napominjem i to da je JNA još uvijek postojala, i da su se u kasarni nalazili mladi vojnici na odsluženju vojnog roka iz svih krajeva bivše Juge sa kojima se sudbina poigrala da se tu zadese na početku rata.

    Već tada sam doživio razočarenje u ljude i shvatio da smo svi pijuni u nečijem prljavom ratu i da samo služimo kao sredstvo za ispunjenje nečijih ciljeva. Poslije nekoliko dana, nas desetak rezervista i dvadesetak mladih vojnik, smo poslati da izvučemo MTS iz vojnog magacina "Faletići" iznad Kovača.

    Kada smo tamo došli, u koloni sa nekoliko vojnih kamiona, ispostavilo se da se radi o stolicama, stolovima i tako nekim glupostima! Izgleda da je neko rizikovao naše živote zbog stolova i stolica.

    Na povratku u kasarnu naša kolona je blokirana baš na Kovačima. Prišli su nam pripadnici "Zelenih beretki" i od našeg komandira tražili da predamo oružje i da zarobe nas rezerviste da bi ostatak kolone mogao da prođe. Ne trepnuvši naš komandir je na to pristao, ne mareći šta će biti sa nama kad nas zarobe.

    Tako je i bilo! Nas desetak rezervista su poskidali sa kamiona, a ostatak kolone je pušten poslije predaje oružja.

    Tom prilikom nam je prišao "Ćelo" Ramiz i glasno nam je govorio kako nas treba streljati. Već sam se pomirio sa sudbinom da je sa mnom gotovo, kada dolazi "Puška" Sakib i kaže da nikome ne smije da fali ni dlaka sa glave. Sakib Puška, ne da je bio fer i korektan, nego i više od toga. Nakon što su nas razoružali, puška nas je stavio u jedan kombi i lično sa nekim vozačem odvezao skroz do kasarne "Viktor Bubanj", gdje nas je pustio. Naravno, znao je da ćemo se vratiti u kasarnu.

    Što se "Puške Sakiba" tiče, o njemu ima svakakvih priča. Ja lično mogu samo da kažem neka mu Bog da zdravlja i hvala mu! Tokom rata sam se našao par puta u sličnoj situaciji kada smo zarobili i neke naše poznanike iz grada i bio-bili smo korektni maksimalno prema njima. Oni su kasnije razmjenjeni i dan-danas su živi i zdravi u Sarajevu.

    U kasarni "Viktor Bubanj" sam proveo i vrijeme blokade (otprilike oko mjesec dana) koje je nastupilo poslije napada na kasarnu. Na kraju smo ipak uspjeli da izađemo uz dosta muke i pregovora.

    Nakon izlaska iz kasarne odlazim na Ilidžu (otprilike sredina maja 92) i tu sam ostao do kraja rata. Što se tiče jedinice u kojoj sam bio vjerovatno mislis na "Saletovu" Gardu. Nisam bio u Gardi nego u "Interventnom vodu".

    Što se tice Pene njega ne poznajem lično i ne znam zbog čega je ranio Brneta, mada začas mogu da saznam tačan razlog. Gagu sam poznavao površno, a sa Vilijem sam bio dobar - prošle godine sam ga sreo ovamo preko.

    Što se Brneta tiče, puno je tu napuhanih priča. Kod njega je u jedinici bilo dosta dobrih momaka: Žuti, Serđo, Deba, Stika... Na Ilidži je bilo dosta dobrih i hrabrih momaka kao npr. Čenta, Stanke, pokojni Brzi, pokojni Đuka, Gogo...

    Što se tiče kriminala tiče, manje-više svi smo se nekako morali snalaziti da preživimo jer "Ikar" konzerve ni mačke nisu htjele da jedu. Pravim kriminalom su se bavili Tomo Kovač, Joja Tintor i ostala bratija na visokim položajima.
    ilidza - 11584 - 14.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (0)

    O Brnetu, za bivseg MUP-ovca


    Proveo sam citav rat manje vise na Ilidzi kao srpski borac. Cjenim sve casne borce na bilo kojoj strani bili. I u ratu se moze i treba biti castan i drzati se nekih civilizovanih kodeksa.

    Ja se ponosim sto sam bio castan borac. Ne ulazeci u uzroke i povode za ovaj prljavi rat, postujem svakog ko se casno borio za svoj narod. Sto se tice tvog komse Brneta nije bio taj dan u borbama na Grbavici. On je skoro citav rat proveo u svojoj bazi u "Vocnjaku" iza Blazuja. Rijetko kad je prisustvovao nekoj akciji, i ako jeste kao npr. u Aerodromskom naselju onda je to bilo u stabu na liniji fronta.

    On se uglavnom brinuo da mu se prijavi sve sto se "zapljeni". Bio je komandant Cetnickog odreda "Tomo Veljancic" (poginuo u Nedžarićima na pocetku rata pod navodno sumnjivim okolnostima) u sklopu puka "Savo Derikonja".

    On je na terenu sve prepustao svojim zamjenicima "Zutom" i B. P. Jedinica je brojala izmedju 40 do 70 ljudi. On licno bio je paranoik da ce ga neko od nasih roknuti. Bio je tesko ranjen u nogu kada ga je iz magnuma u Vogošći ranio izvjesni Pena. U Srbiji ga je pokusao ubiti Dragisa Kujacic pucajuci mu u stomak dok su se vozili u autu. Iako tesko ranjen uspio je da se sam odveze do bolnice i prezivi.

    Bilo je u ovom ratu i misterioznih pogibji kao smrt Mongina na Ilidzi ili pogibja Bore Radica.

    Postovani,
    vidim da si dobro poznavao situaciju oko Sarajeva, ali u nekim stvarima nisi u pravu. Da te podsjetim, A. koji se potpisuje kao "MUP" je pisao o dogadjajima kod "Palme", 21. aprila 192. godine. A ja sam Brneta prvi put u zivotu vidio 21. aprila na Palama, negdje oko 9 uvece. On se tada upravo vratio sa Grbavice, i bio je lakse ranjen u lijevu ruku. Ustvari, i ne znam da li je to bila rana, ili laksa povreda prilikom pada.

    Do tada sam o njemu samo slusao price, tj. da u svom stanu u Alipasinom polju spava u tabutu, i tako neke slicne gluposti.

    Slazem se sa tobom da je bio i na Aerodromskom naselju 17. juna 1992. godine. Ja sam taj dan presao preko aerodroma za Lukavicu, i dobio metak iz brovinga u zadnji dio auta, iako smo se krili iza oklopnog transportera koji nas je pratio preko aerodroma. I tu si u pravu! Brne je "kontrolisao" odvijanje dogadjaja preko motorole, i motao se oko nekog tenka koji je bio parkiran iza aerodromske zgrade.

    Znam i to da je Brne vecinu rata proveo u "Vocnjaku" ili u kuci svoje babe na Vucijoj luci. Prosao sam pored te kuce mnogo puta, vidio sam i one njegove vucjake.

    Dobar dio rata je proveo i kod svoje djevojke, Svjetlane, u Srbiji. Znam gdje je i ona zivjela, cak sam joj i kucu znao. On je sa njom cesto isao u jednu luksuznu banju u Srbiji. E, i tamo sam bio! Nemoj ovo da protumacis da sam ja dobar poznavalac Brneta, nego ti samo kazem da, igrom slucaja, i ja u tom istom gradu imam neke prijatelje, koje sam redovno posjecivao, pa su mi oni o svemu tome pricali.

    Ne znam sta se dogodilo izmedju Brneta i Pene, ali znam ko je bio bolji covjek. Penu sam poznavao i vjerujem da ne bi pucao u Brneta bez dobrog razloga.

    Ne znam da li se i Pena bavio kriminalom, ali se u vrijeme rata uglavnom drzao svoga sela (Krivoglavci), i nije se mnogo mijesao u Borine poslove. Za vrijeme rata je rijetko silazio u Vogošću, i ja sam ga rijetko vidjao. Penu sam zadnji put vidio u sokolackom hotelu kod Fuje, u povratku sa lijecenja od metka koji mu je prosao kroz stomak. Cini mi se da na ovom sajtu Penu do sada niko nije spomenuo, a volio bih da mi neko kaze koju rijec i o njemu.

    Mislim da znam u kojoj si jedinici bio. U onoj istoj kao i jedan moj poznanik sa Sokoca, inace vozac. Znam da ce ti ovo biti dovoljno da se sjetis.
    muslimani - 5961 - 21.03.2006 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (0)


    Svaka muslimanska kuca trebala bi da ima ikonu Slobodana Miloševića, jer ih je "on" spasio jada i belaja ovom prokletom ratu. "On" je otjerao u smrt toliko nevinih srpskih glava da će mu istorija suditi. I zato, kad vi muslimani pišete o "njemu", ustanite iz počasti.




    Idi na stranu - |listaj dalje|