fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

srebrenica_man - 72759 - 14.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


Ethnic Conflicts in Civil War in Bosnia -Political manipulation with term of Genocide (2)

25. Normal War Engagement The conditions that were set by UN SC allowed Muslim forces in Srebrenica enclave to do virtually anything. Under the Muslim Command Unit of 8th Operative Group, 28th Division, consisting of 280, 281, 282, 283, 284, etc., launched the attacks on Serbs villages that had been already attacked during 1992 and 1993. Most of the attacks were terroristic action by a small group of soldiers. More than 500 Serbs were killed by the attack form "Safe Area", and the cruelty of killings were the same as before . Dutch battalion later described this attack as follows. "Operations were relatively unpredictable because the units were almost without training and rather non-disciplined. Muslim forces made systematic assaults from the enclave, and afterwards they used to withdrew to the territory under the protection of UN." It is needless to say UNPROFOR as well as civilians were used as human shields. Military supplies were sufficient in "Safe Area," so that there were almost no problem to continue the offensive. The huge documents which Muslim forces left in Srebrenica delineate each delivery of ammunition, military uniforms, boots, computer equipment, office equipment, cigarettes, etc. Furthermore, even money amounting to 308,850 DEM were transferred to Naser Oric, according to the document from Commander Colonel Avdo Palic (dated Feb 14, 1995). More surprisingly, Muslim forces used even helicopters between Headquarters and Srebrenica or Zepa . A series of documents which were exchanged with Headquarters recorded the helicopter accident of 7 May 1995 at Igrisnik between Zepa and Srebrenica, informing 11 deaths and 9 injuries. Taking an advantage of virtually free traffic, US secretly had communication equipment flown to Tuzla, which would enable Muslim forces to coordinate offensive operations between larger units . Thanks to those conditions of "Safe Area", Muslim forces regained the power enough to attack Bosnian Serbs' vital supply route, being well coordinated with other units. Even one month before the fall of Srebrenica, Muslim forces in "Safe Area" were planning to break the road communication around Vlasenica in cooperation with the units of 2nd corps in Sarajevo. Meanwhile, operation of Republika Srpska forces of Bosnian Serbs were generally directed to keep the status quo and to protect Bosnian Serbs population in Srebrenica area from the attacks of Muslim forces in the enclave, or "Safe Area" . As all Muslim enclaves or "Safe Area" including Srebrenica were less important for Serbs, territory wise, Republika Srpska forces did not care very much about the enclaves as long as Muslim forces refrained from attacking Serbs' village and the Serbs' vital supply route. Moreover, Bosnian Serb forces did not have enough soldiers to take over Srebrenica although they had more heavy weapons, which would become ineffective in the mountainous landscape of Srebrenica. Therefore, even when Muslim forces of Srebrenica faced food crisis in spring 1993, the two Bosnian Serb political leaders, Karadzic and Milosevic, were adamant that there was no intention to take Srebrenica. Although Mladic had not been in good terms with Karadzic in those day by his quasi- coup d'etat against Karadzic, he also answered to Kareeman's question on July 21, 1995, after the fall of Srebrenica, that he would not have thought about attacking the enclaves if Muslim soldiers in "Safe Area," such as Srebrenica, Gorazde, and Zepa had been completely disarmed . In addition, on the fall of Srebrenica, Mladic showed his indifference to the territory itself by asking representatives of Muslim refugees and civilians in Srebrenica whether they would like to stay in Srebrenica or go to Muslim territories or foreign countries. What Bosnian Serb forces wanted from Muslim forces was to stop the assaults against Serbian civilians and their vital supply route. 26. Fall of Srebrenica - Chaotic Muslim Soldiers When Srebrenica began to fall into the hands of Serbs from July 6, 1995, Muslim forces in Srebrenica were hysterical, being in confusion and chaos. Having seen Dutch Battalion of UNPROFOR withdrawing, Muslim forces together with three citizens shot a blue helmet, Sergeant Van Renseen, to death on July 8. On the same day, some Muslim soldiers threw grenade at Dutch Battalion, demanding the Dutch to go towards Bosnian Serb forces and fight. On July 9, Muslim soldiers who did not allow Dutch to withdraw held another Dutch battalion for overnight . On July 10, Muslim troops threatened a Dutch captain with anti-tank weapons not to move although the Dutch captain wanted to move in order to target Bosnian Serb forces more directly . On July 11, Dutch solders saw mutual fighting in various places between Muslim soldiers who wanted to surrender and Muslim soldiers who wanted to continue to fight . On July 12, several Dutch soldiers saw a man hang himself in factory complex opposite of the Dutch base in Potocari. Negotiation With Muslim Civilians & Refugees in Srebrenica Enclave At the fall of Srebrenica, Mladic negotiated with Karremans, Dutch commander, and three representatives of Muslim civilians and refugees three times. Based on the decision of the three representatives including a woman, Mladic organized the evacuation of people, and asked for the help of the three representatives to carry out the evacuation smoothly. What he repeatedly told them was to ask soldiers to give up weapons within 24 hours. He said that Muslim soldiers, including soldiers not in uniform and even war criminals, would be treated according to the Geneva Convention if they hand over their weapons. Muslim Soldiers Who Did Not Surrender The conclusion of this negotiation must have been a nightmare for Muslim forces that were in confusion. Most of the soldiers were occupied with the worst scenario in which Bosnian Serb forces would execute all men. Later, some of the Muslim soldiers who had fled admitted, in various magazines, that the reason they had decided to flee was due to this worst scenario. Besides, Muslim hard liners' pressure was mounting so high that soldiers that had decided to surrender had to expect some assaults from their own fellows . At the night of July 10, the Muslim soldiers who had decided not to surrender started fleeing. According to Dutch Battalion, a group of some 300 soldiers of Muslim forces disappeared in moving toward the west. On the night of July 11-12, between 10,000 and 15,000 men, who had converged on the area of Jaglici and Susnjari, went in the forests to reach Tuzla or Kladanj. Mehrudin Mesanovic said in the local magazine of Sarajevo that brigades gathered in Buljim on July 11 started into woods by platoon and platoon. Although no confirmed figures are available, it is estimated that 10,000-15,000 Muslim soldiers had left Srebrenica through woods according to the Report of the Secretary-General and other accounts . Muslim Who Surrendered Approximately 25,000 out of 40,000 Muslims decided to surrender and gathered in Potocari. According to Dutch battalion, the majority of people were women, children, and the elderly, and the military capable men accounted for only 2% to 3%. Bosnian Serb forces separated them into a group of women, children, and the elderly and a group of military capable men. The purpose of this separation was two-fold: to catch Muslim soldiers as many as possible as war prisoners in order to exchange them for Serbs imprisoned by Muslim Army particularly in Sarajevo, and to screen out Muslims who had committed hideous crimes against Serbian citizens particularly in 1992 and 1993. Being free from allegation of military engagement, a group of women, children, and the elderly were directly transferred to Kladanj, a Muslim territory. On the other hand, a group of men, amounting to about 500 to 750 (or 2%-3% of 25,000), were transferred to Bratunac, where they were screened for the check of war crimes, and were grouped into three; (1) a group of men who did not have any criminal records, (2) a group of men who were required to go through farther check for war crimes, (3) a group of men who were determined to be war criminals. As for (1), Bosnian Serb forces considered the men of this group as civilians but not as prisoners of war. Thus, they were transferred from Bratunac to Kladanj, a Muslim territory, on July 14, immediately after the criminal screening. The fact that the men in this group did not become the targets for the exchange of prisoners was noteworthy because the men in this group might have fought as soldiers. In fact, a Muslim man that had been released as a civilian on this time in Bratunac disappointed Bosnian Serb forces later when he was caught as a prisoner of war on the front line near Sarajevo . The number of Muslim men in this group is estimated to be around 500 because six buses and four trucks are said to be used to transport them . The Muslim men in the remaining two groups became prisoners of war, according to their war activities. As for (2), the group was transferred from the prison of Bratunac to the prison of Batkovic. As for (3), the group was sent from the prison of Bratunac to the prison of Zvornik. The number of Muslim men in these two groups is estimated to be less than 250 in total because the number of men in all three groups totaled 500 to 750, and the group (1) consisted of approximately 500 men. When ICRC visited all three prisons in Bratunac, Batkovic and Zvornik afterwards , it registered 164 persons from Srebrenica at the prison of Batkovic on July 26, 1995 , and noted 193 persons from Srebrenica in total by November 1995 . Later, the majority of the Muslim war prisoners in these groups seems to have been exchanged for the Serbian war prisoners via ICRC. One of the example is Ibran Mustafic, a founder of the ruling Muslim party (SDA) in Srebrenica and Srebrenica representative to Muslim Parliament . He was exchanged for a Serb imprisoned by Muslim Army after having spent nine months in the prison in Batkovic although Mustafic was on the list of war criminals of Bosnian Serbs side . Unfortunately, the number of the persons who were exchanged from the group (2) and (3) is unknown due to the confidentiality of ICRC documents. Yet, taking into consideration the fact that about 500 out of 750 men gathering in Potocari were transferred to Kladanj unconditionally, the remaining 250 must have been very precious war prisoners for Bosnian Serb forces. Other than the above three groups, there was a group of 88 wounded persons . As for the evacuation of this group, ICRC said that 65 of them were transferred to Muslim territories on July 17 and 18 . Although 23 remained, ICRC noted their identities to trace them as war prisoners afterwards . As ICRC's check of identities would secure the lives of the noted persons, almost all wounded persons are considered to be exchanged for Serbian war prisoners later. Other than ICRC report, there were two accounts that contradict each other: the statement of Medicina Sans Frontiers and the statement of Dutch battalions . Taking into consideration that the statement of Medicina Sans Frontiers was also inconsistent with ICRC report and that the statement was given by the locals that Medicina Sans Frontiers employed from the enclave, their statement should not be taken seriously. 27. Alleged Massacre - Fleeing Muslim Soldiers It is said that the dreadful massacre of Muslims occurred at the fall of Srebrenica. Particularly, Muslim soldiers who decided to flee through woods instead of surrendering are said to be executed by Bosnian Serb forces as if they had been hunting rabbits. However, two important facts were ignored in this understanding: those soldiers were carrying weapons in spite of Mladic's repeated warning, and there were ferocious fighting between those Muslim soldiers and Bosnian Serb soldiers. As all Muslim soldiers headed for Muslim territories, Tuzla or Kladanj, through woods, they had to cross roads that cut off the woods vertically from north to south in some points, such as Buljim, Kamenica, Kravica, Pobudje, Nova Kasava, Bajkovica, Crni Vrh, and the line from Konjevic Polje to Milici . The combats were very intense in these places. According to a Muslim survivor, Bosnian Serb forces were waiting along the path which Muslim soldiers had to cross, and did not dare to walk into the woods . As Bosnian Serb forces were carrying anti-aircraft weapons, what they had to do was just to wait and shoot at massive Muslim soldiers coming out of the woods if they do not obey the warning of surrender . Yet, Bosnian Serb forces lost the fight at several places, such as Baljkovica, Krizevac, etc. and suffered the loss of 300 - 500 soldiers because Bosnian Serb soldiers, being inferior in number , could not fight with hundreds or thousands of Muslim soldiers that crossed roads at a time even by heavy artillery. Among the loss of Bosnian Serb forces, there were quite a few elite soldiers, and local newspapers of Serbia often carried sad stories of those soldiers together with their photos in those days . Taking into consideration the huge loss of Bosnian Serb forces under the favorable conditions for them , it can be estimated that Muslim forces must have suffered the loss of nearly 2,000 soldiers from military perspectives. However, it must be noted that this combat might look mass killings to the eye of frightened Muslim soldiers although they carried weapons and shot at Bosnian Serb soldiers randamly . There are some accounts that said that no combats occurred virtually . The reason for these accounts was that the women in the buses heading for Kladanj did not see fighting . However, Mladic told General Smith, on July 19, that he had opened the corridor towards Tuzla for Muslim soldiers who had left the enclave around July 10 and 11. Thus, Bosnian Serb forces did not put up serious opposition . Under these conditions, about 6,000 soldiers were able to reach Zenica through woods, according to UNHCR's announce . As Halilovic confirmed proudly in his book, hence, the 28th Division of Muslim Army in Srebrenica had been reorganized, consisting of 6,000 soldiers that had broke the line of Bosnian Serb forces . Therefore, during the daytime of July 12 and 13, when all buses passed by, there had not been serious combats yet. Otherwise, the buses could not have passed. However, during nights, when Muslim soldiers were moving, there were combats. Most of the local pathways became war sites as well as some places on the main roads that the buses took. Therefore, there must have been shooting sounds, which Dutch soldiers heard particularly during nights, and there must have been dead bodies scattered around the roads as the women in the buses saw during daytime. Accordingly, what the women in the buses said was rational, and it was the evidence of the combats during nights rather than the evidence of the absence of the combats. In addition to the death tolls in the combat, there were a number of Muslim soldiers who lost physical power to continue to flee. Dr. Ilijas Pilav, who succeeded this journey, said that he noticed many drowned men when he crossed the Jadar River . He added that there were mutual shootings because of illusions resulted from exhaustion . Another person said that there must have been lots of people who lost lives after losing sense of directions and going into a circle walk . After the combats, a huge number of dead bodies were scattered around. To walk for almost 20 days in the area which might be full of mines without any food and water under the fear of being shot from any directions was such a trauma that Muslim soldiers sometimes mixed reality with illusions . Having looked at dead bodies under the psychological disturbance, some Muslim soldiers could believe what they imagined. Therefore, it is necessary to confirm witness's accounts by site-inspection. Otherwise, enormously hideous stories, such as 'liver-eating story shown in the review of the indictment against Karadzic and Mladzic, would drive the general psychology to a 'witch-hunting' frenzy. Muslims that were transferred by bus As for the group of women, children, and the elderly, they were transferred to Kladanj, a Muslim territory, by buses on July 12 and 13. According to Muslim women that were transferred from Srebrenica by bus, the Serb bus drivers assured that they would protect the passengers and that nobody would touch them. In fact, there are almost no names of women from Srebrenica in the missing list of ICRC. As for the group of men who were transferred to Kladanj, several persons said that they were transferred to Karakaj in Bosnian Serbs' territory instead of Kladanj in Muslims' territory although others appeared to be transferred directly to Kladanj without troubles. According the Karakaj-massacre witnesses, men were crammed into a school complex and its adjacent sports hall in Karakaj and thousands of men were executed there. However, according to the author's site inspection, there was only one school in Karakaj, which was supposed to accommodate Muslim men. However, it was too small to accommodate them and it did not have any sports halls. Moreover, there were school records showing the presence of students day by day in July and in August. In addition, when the author met two Muslim women that had been living in Mali Zvornik (in Serbia), only about 1 km away from the school across the Drina River, they said that they didn't hear any shooting sounds from 13 July afterwards although they lived within the range that the sounds could reach. They just added that they saw a long column of the buses, carrying many Muslims. Judging from this site-inspection, and considering that Mevludin Oric, one of the witnesses who allegedly saw massacre there, was a nephew of Naser Oric, Commander of Muslim forces in Srebrenica, the story of massacre in Karakaj is very skeptical. Another dubious story is regarding the whereabouts of one of the most important Muslim citizens for Bosnian Serb forces. Nesib Mandzic, a citizen that negotiated with Mladzic as a representative of refugees together with two other civilians, is said to be executed by Bosnian Serb forces and listed as a person who disappeared on July 13. However, he signed the paper with the other representatives to confirm the safe completion of the evacuation on July 16, three days after the alleged disappearance. It can be considered that he might be killed later by Muslim soldiers partly because he was one of the persons that Muslim Army must have hated due to the negotiation with Mladzic and partly because he was a refugee but not a citizen of Srebrenica town. Summary Execution for Personal Revenge Considering that a number of Serbs were killed by Muslim neighbors in a very cruel way in 1992 and 1993, there must have been summary executions for the purpose of personal revenge. According to De Groene Amsterdammer dated March 13, 1996, Serbs were so tense to select war criminals with the lists and photos in their hands when they separated military capable men from women and others. Therefore, very selective executions could happen. Regarding the spots where executions took place, most cases must have been limited to Potocari because a particular individual would rarely see the right person among 15,000 fleeing Muslim soldiers in places other than Potocari. Moreover, any person that became insane with revenge would usually kill his target on the spot, i.e. Potocari, rather than waiting for the appropriate time and place. Direct information, such as Dutch soldiers, was one of the examples of summary executions for personal revenge. For instance, according to a Dutch soldier, a Muslim was pulled out of a crowd of refugees and shot in Potocari on July 13. Another Dutch soldier saw 10 Muslim soldiers led by Bosnian Serb soldiers on July 12, and 9 dead bodies were found around the area where they were seen last in Potocari. Yet, it must be noted that just shooting sounds or collecting people in one spot does not necessarily mean killings as shooting sound could be considered to be a threat or a warning and people could be collected in a place for screening for war crimes. The existence of Mladzic in Potocari can be considered to discourage Serbs to take their wild revenge, taking into consideration the vengeful mind of the relatives of Serbian victims that were massacred in 1992 and 1993. Several old Serbs whom the author met in January of 1998 said that they personally saw how merciless Mladzic whacked Serbs who tried to rob empty houses. It was said that Mladzic was too harsh and strict in discipline to overlook any unlawful behaviors of his soldiers. Although these were the statements of Serbs, it must be remembered that the existence of Mladzic does not necessarily mean the systematic killings and could be the deterrence to revengeful killings. Of course, however, Mladzic, who failed to stop killings perfectly, would be responsible as a superior, and those Serbs who directly committed the crimes should be punished accordingly. Summary Execution of Muslim Soldiers Who Were Captured in Fleeing through Woods It is not difficult to distinguish Muslim soldiers that were executed after being captured from Muslim soldiers that were killed in combat. The location of mass graves holds the key. The two of the three exhumation sites that author visited on May 16 in 1996 showed good examples: Cancari and Glodjansko brdo. Both of them are located in the front line area in Kamenica. Cancari is the small village on the way from Srebrenica toward the north-east, the direction of Muslim territories. The mass grave in Cancari was situated along the two local roads. Behind the mass grave, six families were living at the time of exhumation. Bones were mixed up, and the locations of the bones were not natural. Therefore, ICTY, who was working on this mass grave, presumed that they were moved from somewhere to here in order to hide. However, the circumstances were not so convincing. Firstly, the site was so close to local roads that it was not an appropriate place to hide something. Secondly, if a truck picks up dead bodies who were killed in combats for clean-up, the locations of bones were disarranged anyway. Lastly, according to a ICTY officer, this site was shown by one of the US satellite photos, which could be any graves not necessarily for summarily executed persons. Mass graves does not always mean mass execution. A village man in Cancari area began to grumble to the author about his corns, saying that his corn field was stamped so hard by massive Muslims during nights that he could not harvest corn. According to him, the combats had been so ferocious that bodies of soldiers killed in the combats had scattered around the area, and the whole area had smelled terribly as it had been more than 30 degrees. As domestic animals had eaten some of internal organs of dead human bodies, villagers had to kill all of their domestic animals. Under these circumstances, someone had to pick up the bodies to put into the ground for the sake of hygiene. On the other hand, the mass grave in Glodjansko brdo was located deep in forests. It was the site where someone wanted to hide bodies. This mass grave had been once dug in 1993 by Bosnian Serbs because it had contained victims of Serbian civilians killed in 1993. However, the exhumation work had been suspended due to the fierce combats. Most of local newspapers had carried the exhumation as top stories in those days. Comparing the two sites, it can be concluded that the mass grave in a open space along a road in combat areas were created for hygiene reasons for numerous soldiers killed in the combats. On the other hand, mass graves deep in forests are considered to be the ones which criminals wanted to hide. The exhumation site of ICTY is considered to be one of the examples of mass graves created for hygiene reasons.
srebrenica_man - 72758 - 14.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)


Ethnic Conflicts in Civil War in Bosnia - Political manipulation with term of Genocide (1)

Part II (Practical work) Case Study: Srebrenica
  • Role of so called international media's
  • Photo documentations Ignored Massacre of Bosnian Serbs & Alleged Massacre of Muslims 13.The current situation of Srebrenica: Despair of Serbs The town of Srebrenica, which is located at the east of the entity of Bosnian Serbs or Republika Srpska in Bosnia, has the population of approximately 20 thousands now. Eighty percent of the current population is Internally Displaced Persons (IDPs) particularly from Sarajevo in Bosnia and refugees mostly from Krajina in Croatia. Although almost three years have passed since the end of the war in Bosnia, no sign to restore Srebrenica can be seen. Water is still limited in supply, and not suitable for drink. Broken windows and doors make people shivering in winter. The school buildings in the elementary school have disgusting stench of damaged toilets. There are almost no economic activities to hire the population to sustain the life although this area is rich in land and minerals such as lead and zinc. Under these circumstances, refugees or IDPs have to endure the lowest level of the living conditions, and most of them are left alone without any means of income. The local report warned that the rate of suicides and sudden death among the refugees and IDPs was high in Srebrenica area possibly because of the combination of despair and malnutrition. The report continued to say that the year of 1996 particularly saw the high rate of mortality of the refugees and IDPs in the area, citing the deaths of more than 150 IPDs in Bratunac, a relatively large town in the area. Aid, which has recently begun to trickle down into Republika Srpska due to its apparent willingness to cooperate with western countries, carefully avoids Srebrenica area not to make it a beneficiary. The reason is the alleged massacre of Muslims in Srebrenica in 1995. For the countries insisting that the bad guys, Serbs, carried out cruel ethnic cleansing of poor Muslims in Srebrenica area, the emotional conscience is so convincing that they do not want to hurt Muslims by rewarding Serbs, no matter how many refugees and IDPs are living in Srebrenica area. In general, however, emotion is often shaped by temporary hysteria and biased or unconfirmed information. Conscience driven by emotion, thus, tends to be deceived fairness. The case of "alleged Srebrenica massacre" is not an exception. 14. Depressive History of Serbs in Srebrenica: From the majority to the minority Srebrenica has a sad history for Serbs particularly during World War II, and their sorrow is reflected in the number of Serbs population in Srebrenica. Before the World War II, Serbs accounted for 50.6% and Muslims for 49.4% of the total population, or 36,000, in Srebrenica area. However, because of the atrocities of German Nazi's collaborators against Serbs in the area during the war and its resultant low growth of the population afterwards, the ratio of Serbs to the total population, or 80,000, dropped to 35.6%, and the ratio of Muslims increased to 61.9% in 1991, according to the census of the former republic of Bosnia and Hercegovina (BH). 15. Nazi's "SS Handzar Division" and Srebrenica Nazi collaborators in BH, which belonged to Independent State of Croatia, or a puppet state of Fascist Germany, were called "SS Handzar Division" of Ustasha. The Division was established in February 1943, by the order of Hitler and with the blessing of Jerusalem Mufti, Hitler's close associate, in order to fight against Tito's partisans. The role of "SS Handzar Division" was to eradicate Serbs, and it consisted of 20,000 soldiers, mainly Muslims . The techniques of terror that it used were appallingly cruel, being inherited from Turks in the period of Ottoman Empire . According to Florentin Manuel , the most usual techniques were raping women, removing eyes and cutting testicles of alive men, and the action of "SS Handzar" was more like an armed band than a military unit . It is said that their cruelty was such that even German SS officers accused actions of those people . Srebrenica area was under the direct assault of this "SS Handzar Division" during World War II. 16. Alija Izetbegovic (President of Bosnian Muslims) and Srebrenica In the history of Srebrenica, Alija Izetbegovic, the current President of Bosnia and Hercegovina, is the person who connects the present and the World War II. During the World War II, he was a main actor for "SS Handzar Division". He joined the organization "Young Muslims" in Sarajevo on March 5, 1943, and was engaged as a member of the organization in recruiting young Muslims for "SS Handzar Division" in collaboration with Hitler's intelligence service (ABWER and GESTAPO). In 1946, however, he was sentenced by former Yugoslav Supreme Military Court to three years of imprisonment and two years of deprivation of civil rights, because of his fascist activities . This criminal record of Izetbegovic was published by Russian gazette "Izvestija" dated 17 November of 1992. "Islamic Declaration" was another criminal record of Izetbegovic. Having shown his fundamentalism or intolerance of other religions ", he was sentenced to twelve years imprisonment by Supreme Court of Bosnia on March 14, 1983. However, in spite of the prohibition of its publication, "Islamic Declaration" was reprinted in 1990. Two years later, it seemed that he began to resume the activities of "SS Handzar" based on his Islamic fundamentalism particularly in Srebrenica area, intentionally or unintentionally. 17. Srebrenica area: Strategic Importance for Muslims Creation of Cordon (Geographical Center of Islam) According to Muslim National Council established on the eve of Bajram (the end of February) in 1992, the goal of all radical Muslims led by Izetbegovic was to create the Islamic State within the borders of BH . The largest concern to achieve this goal was the geographical and ethnical closeness between eastern Bosnia and Serbia in Yugoslavia. Taking into the consideration the fact that south eastern Bosnia already had demographic and Islamic connection to Sandzak and Kosovo in Serbia, the serious problem lay in 'north eastern Bosnia', where Srebrenica area stretched over. Therefore, there was an urgent necessity to draw a cordon between Serbs in eastern Bosnia and Serbs in Serbia . Under these circumstances, a huge number of invitations to the gathering in Bratunac in Srebrenica area were distributed among Muslims throughout Bosnia at the beginning of 1992, and the large gathering was held in Bratunac on the first day of Bajram, the celebration to end Ramadan, in the presence of Izetbegovic. There, Bratunac was proclaimed 'Geographic center of Muslim for the whole (former) Yugoslavia,' and to arm Muslims was openly declared. 18. Mutual Fear In the middle of the radical Islamic and militant activities, however, the general Muslim citizens in Srebrenica area were afraid of this abrupt militant move in their area in the same way that Serbs were frightened. As Besim Ibisevic (Muslim), former President of Township Assembly in Srebrenica, told a local magazine in Sarajevo, the general Muslim citizens had shouted 'peace at any cost' in the big crowded hall of culture club in Srebrenica in April 1992 . People in Srebrenica, therefore, did not allow Muslim extremists, such as Naser Oric and Zulfo Tursunovic, to enter the Srebrenica area at the beginning. According to the confession of Naser himself, he had to hide in forests together with his fellows, and get food secretly . Behind the scene, however, rifles and uniforms had been already sent to every township assembly and SDA (or Muslims') party . In addition, Vox, radical Muslim magazine in Sarajevo, published the name of Serbs to be killed in Srebrenica to threaten Serbs under the excuse of 'War Criminals' who fought as Tito's partisans against "SS Handzar". Only a little provocative push was necessary to drive people to conflicts. At the end of 1991, when Muslim National Council was on the last stage to prepare insurgence against the Former Yugoslavia, Izetbegovic and his followers decided to depend on criminals' power. For Srebrenica, they found Naser Oric and Zulfo Tursunovic as the persons whom they could depend on. Naser, born in Srebrenica area, was a policeman in Beograd in Serbia, and worked as one of the bodyguards of Milosevic, the current President of Yugoslavia. However, when Oric was fired for theft in the end of 1991, Izetbegovic's group picked him up, and appointed him as the Commander of Territorial Defense for Srebrenica. Meanwhile, Zulfo Tursunovic was in the jail in Zenica in 1991 because he had killed three Muslims in 1986. Although he did not finish the service of 15 year-imprisonment, Izetobegovic ordered the release of Zulfo, and appointed him as Deputy Dommander of BH Army in Srebrenica at the end of 1991. In the beginning of 1992, Naser and Zulfo got together in order to sneak into Srebrenica. They hid in the woods, and succeeded to sneak into Srebrenica in spring 1992. 19. Start of Ethnic Cleansing of Serbs Mutual distrust and fear between Serbs and Muslims were mounting high in Srebrenica. Armed Muslim gangs among which the Patriot League was formed in Vlasenica near Srebrenica area started raising mutual fear among people from April 1992 . Serbs already began to be fired from governments, police, schools, health institutions, and business. A group of Muslim locals in the disguise of Arkan soldiers, a Serbian para-military group, came to Srebrenica area and raised the fear in Muslim civilians ". Then, on May 8 1992, Judge Goran Zekic, President of SDS (Bosnian Serbs' political party) in Srebrenica area and Bosnian Serb representative of Srebrenica to BH Parliament was ambushed and killed. A mass exodus of Serbs from Srebrenica town to Bratunac started immediately . Ethnic Cleansing of Serbs Reliance on Serbs' Supply and Cleansing of Serbs According to Sefer Halilovic, former Chief of Staff of BH Army, Muslim's military strategy for Srebrenica area was the total dependence on the Serbs' supplies and properties . He continued to say "The only source of our supply was chetnik's (Serbs') stores and their production." In other words, it was nothing more than the robbery of bandit groups. Muslims started their assault against the smallest Serbian hamlets and then against the villages where Serbs are minority. Afterwards, they targeted Serbs villages surrounded by Muslim villages. Finally, large Serbs villages were targeted. On May 6, 1992, just two days before Zekic was killed, small hamlets, Bljeceva and Gniona, had been already robbed and burnt as a sign indicating what would happen from now on. On May 7, seven Serbs who tried to escape from Srebrenica were ambushed and killed. On May 15, the villages of Viogor, Orahovica, Karno, Civevci, and Radossevi were attacked. In this way, from May 1992 to Jan 1994, as many as 192 villages were robbed and burnt . During the period, 8,000 Serbian houses had been assaulted, and 5,400 houses were completely demolished into rubbles . The number of the killed were more than 1,000, including women, children, and the elderly, and 90% of those were killed particularly during the first six months from May 1992 in spite of the fact that most of them were civilians . 20. Cruelty of violent ethnic cleansing The wild cruelty of Muslim soldiers in Srebrenica area was very similar to the techniques of "SS Handzar" in the period of World War II. Rather than using bullets, Muslim soldiers used dull objects as weapons and gradually killed Serbs, mostly civilians, by mutilating, taking off an eye, castrating, crucifying, or burning. The traces of the torture were so visible on corpses that most of the autopsy process was videotaped and photographed by Serb doctors who conducted autopsy . Meanwhile, the top Muslim commander in Srebrenica, Naser Oric, who orchestrated the attacks together with Zulfo Tursunovic, also videotaped the scene as trophies of war. Washington Post dated February 16, 1994 said: "Burnt Serb houses, headless Serb men, their bodies crumpled in a pathetic heap" was on a videocassette tape. In the article, Naser said, "We had to use cold weapons that night," and explained as scenes of dead men sliced by knives roll over his 21-inch Sony. As Muslim soldiers did not carry this kind of tapes with them in fleeing, Commission of Legal Experts of Republika Srpska kept most of them as evidences. Documents which Muslim soldiers did not have time to take with them in fleeing Srebrenica revealed hideous crimes committed under the order of Naser Oric. One of the Muslim forces" report of No. 06-08/95 explained about the death of a Serb, Milko Markovic, who remained in the town of Srebrenica even after the death of Judge Zekic, as follows; "Milko Markovic was arrested, and delivered to Mis. Mis maltreated him, stung him by knife, and cut his throat. However, because Milko was still alive, Mis brought Milko to a small stream, and tortured him again. As Milko lost consciousness, Mis awoke Milko by pouring water on him. Then Mis burned him alive." It is said that Mis is living in Tuzla now without any troubles. There were some Serbs who received an illogical notice on the death of their families from Muslim authorities. For instance, the daughter of Radovan Marinkovic received the death notice of her father through ICRC (International Committee of Red Cross) on September 24, 1992. The notice with the signature of Zulfo Tursunovic said that her father was killed as a Serb soldier in front of his house. However, her father was too old in fact to be a soldier, and it is weird for any soldier to caryy out military actions in front of his house. It is a mystery why the international media and society hardly paid attention to this savage behavior although a series of attacks were so evident that even a local Muslim citizen explained to the author without any hesitation. More strangely, Prof. Cherif Bassiouni, Chairman of the Commission of Experts, avoided to mention the Muslims' attacks on Srebrenica in Final Report , and submitted it to Security Council through Secretary-General on May 27, 1994. It should be noted that Dragomir Djokic, then Yugoslav Charge d'affaires to UN, had submitted the criminal report and relevant evidences on the Muslims' attacks on Srebrenica to General Assembly of Security Council in June 93, and that the Dr. Stankovic, a world-famous doctor of forensic medicine who had implemented most of the autopsies for the Serbs victims in Srebrenica in 1993, had directly handed over the same report and evidences to Bassiouni. As the report became a basis for the indictments of war criminals in the territory of former Yugoslavia later, those criminals evaded accusations, and they are still free to do anything. The responsibility of Prof. Bassiouni is enormous if they repeat crimes of this kind particularly because he intentionally avoided accusing those criminals. 21. Absence of Bosnian Serb Forces From 1992 to Janary 1993, Bosnian Serb citizens in Srebrenica area were at the mercy of Muslim forces. What Bosnian Serb citizens did was to defend themselves individually by the old weapons that they could find in the house, and wait for the Former Yugoslav Army to help them. However, it never came. In 1992, the Former Yugoslav Army (FYA) was in confusion to see former Yugoslav republics receive the recognition of independence from international society. Although FYA had been in Bosnia since the birth of the Former Yugoslavia, FYA was suddenly left alone in the territory of the enemy after the independence of Bosnia April 1992. One after another Muslim and Croat soldiers deserted the Army. At the decision of the withdrawal from Bosnia in May 4, 1992, FYA started to withdraw and completely withdrew from Bosnia by May 15, 1992, leaving Bosnian Serbs behind. Meanwhile, Bosnian Serb citizens, accounting more than 30% of the Bosnian population, completely relied on the arrival of FYA. Their trust in FYA was so firm that they couldn't believe the withdrawal of FYA. In other words, they didn't understand the seriousness of the situation, particularly in countryside. Thus, they failed to organize self-defense in the absence of leadership. In Srebrenica area, even after the killing of Judge Zekic, Bosnian Serb citizens just waited for the arrival of FYA without taking any all-out defense measures. In order to fill the absence of FYA, Repulika Srpska Army was set up in May 12, 1992. Serb FYA soldiers of Bosnian origin joined Republika Srpska Army after quitting the job in FYA. Being concerned about Bosnian Serb citizens, FYA left the weapons for Republika Srpska Army. However, as the formation of Republika Srpska Army was not well-planned and make-shift in nature due to the sudden withdrawal of FYA, Republika Srpska Army was not able to take effective action in an organized way until the autumn of 1992. Even after the autumn, Republika Srpska Army, being inferior in number to Muslim Army, had to narrow down the area in which they could be totally engaged. As Bosnian Serb civilians in western Bosnia were severely assaulted by Croat Army, Republika Srpska Army focused on west, and it could not defend Bosnian Serb civilians in east Bosnia. It was Janyary 7 of 1993 when Bosnian Serb citizens finally realized that they had to organize themseves to defend. 'Drina Corps' was created in Srebrenica area under the direction of Mladzic. Having looked at fire on their houses, Several Serbs of Bosnian origin joined 'Drina Corps' after quitting FYA's 'Drina Corps,' which was stationed in Serbia. However, FYA's 'Drina Corps' never moved to Srebrenica area, and never directed their weapons at Srebrenica area across Drina River from Serbia. Serbs paramilitary forces were not in Srebrenica from the beginning of the war to the end of the war although there are some reports on Serbs paramilitary forces in Srebrenica. According to the report of UN , for example, "Drina Wolves, Seselj Militia, Specialna Policia, White Eagles, Arkan Tigers and Krajina Serbs" were said to be seen in the area. However, "Seselj Militia" was a regular unit of Republika Srpska Army as Karadzic prohibited paramilitary groups and ordered them at the end of 1992 to join the regular Republika Srpska Army in order to put them under control. "Drina Wolves" was the name of a regular unit of Republika Srpska from the beginning. There were no "Specialna Policia" except Military Police of Republika Srpska. "White Eagles", comprising of only about 50 members, never approached to eastern Bosnia. Neither did "Arkan Tigers." "Krajina Serbs" did not have any energy to defend places other than Krajina in Croatia. 22. Large Territorial Gain and Limitation By pursuing the savage policy of fighting, Muslim forces acquired as much as 95% of Srebrenica area by the end of December 1992. Sefer Halilovic boasted of the expansion of the territory in his book, saying that Srebrenica and Zepa had become an unrealized dream for alive and dead chetniks (Serbs) in spring 1993 . However, serious problems began to change the course of the war from the spring of 1993. The most important problem was lack of food. Having faced the vast territory stretching 70 miles (approx.113km), from the village of Zepa in the south to Kamenica in the north by the end of January 1993, Muslims did not have any more Serbs villages to attack in order to obtain food. A huge amount of food that Muslim forces had taken from Serbs was consumed up by the end of the spring in 1993, and the shortage of food became evident. The second problem was the encirclement of Srebrenica. Geographically, Srebrenica town had been surrounded by villages that had the relatively large Serbs population. Since the Muslims' drive to mop up Serbs was initiated from the inside of Srebrenica town, Serbs were simply pushed outwards and Muslims were drown closer into the center in exchange. Therefore, although the encircled territory of Muslims grew and expanded outwards, the position of Muslims remained unchanged, being encircled by Serbs. The last problem was the start of the offensives of Bosnian Serb forces. As Drina corps of Republika Srpska Army was eventually created in January 1993 , more effective and systematic strategy began to be implemented. Muslim forces were required to take some urgent measures. 23. Safe Area - Srebrenica as a temporary base of Muslim attack Under the plan of Muslim leaders, Muslims' territories in Srebrenica, Zepa, and Gorazde were supposed to grow endlessly until the three areas would merge into a huge chunk connecting central and north eastern Bosnia and create a huge cordon between Muslim state and Serbia in Yugoslavia. When Muslims' territory in Srebrenica area hit the ceiling of expansion, however, this plan collapsed, and the role of Srebrenica changed. Now, they were just like isolated islands in the enemy's sea, waiting for the control of the enemy. However, they could be temporary bases for Muslim forces to attack Serbs until the enclaves would come into the hands of Bosnian Serb forces. Particularly, the location of Srebrenica was best suited to break the Bosnian Serbs' vital supply route (Sarajevo-Vlasenica-Milici-Konjevic Polje -Zvornik) for Sarajevo. Therefore, while knowing that no enclave can last long, Muslim leaders wanted to keep Srebrenica as the base as long as possible. Later, on September 22, 1994, Izetbegovic admitted to a senior UN official that Srebrenica was 'indefensible.' 24. Involvement of UN What Muslim leaders came up with a device to prolong the life of Srebrenica was to use their own civilians and UN to their advantage. Having known that international organizations would bring relief supplies to the civilians, Muslim leaders have decided to keep civilians in the enclave in order that Muslim forces could obtain food and other supplies. In fact, at the end of November in 1992, UNHCR already dispatched the convoy of relief supplies to Muslims in Srebrenica area partly because Srebrenica area became an enclave encircled by Serbs who had been actually pushed outwards by Muslim forces of Srebrenica, and partly because the shortage of food became a serious problem. Being helped by this relief supplies, Muslim forces of Srebrenica launched large-scale attacks on Serbs villages along the Drina River, such as Loznica, Bijelovac, and Sikiric, two weeks later. A number of evidences that belong to Commission of Legal Experts to Republika Srpska easily prove that Muslim forces considered civilians as a magnet to attract relief food from international organizations. One of the proofs is 'demonstration of citizens.' A large group of civilians complained about too small rations of wheat flour, and protested against the Muslim authorities of Srebrenica on May 21, 1993 although UNHCR had sent wheat flour more than the required amount. A Muslim woman that spent years in the enclave of Srebrenica also complained in the author's interview that a half of the vehicles carrying humanitarian aid had been usually empty. Meanwhile, Ibran Mustafic, a founder of SDA (Muslim's political party) of Srebrenica and representative to Muslim BH Parliament, explained about the abundance of supplies as follows; "It was always possible to buy at the market anything one might have wanted. Hardly anything was lacking. Still the only source of goods was humanitarian aid since not a single commercial convoy had ever reached Srebrenica." In order to solve the problem, International aid agencies suggested that the refugees should elect their own representative for the distribution of food. However, the man elected was killed the day after his election. As Dutch battalion said in "Srebrenica: Record of a war crime", Naser Oric , top commander in Srebrenica, and his fellows such as Zulfo Tursunovic and Hakija Meholjic, were nothing more than gangsters who took most of relief supplies from refugee population for his personal profit . Human shield was the other way of using civilians. When UN decided to evacuate 15,000 people at the end of March and at the beginning of April in 1993, the Muslim commanders were furious about the idea, by insisting that UN operation was tantamount to 'ethnic cleansing' and decided that the convoy should not be allowed to come in Tuzla, Muslim territory. Later, however, the Muslim commanders privately confided to a reporter of Independent the real reason: Serbs could not launch an all-out attacks as long as civilians and refugees were there . Muslim forces' attitude towards their own civilians or refugees was merciless particularly when Srebrenica was about to fall under Bosnian Serb forces in July 1995. During the night of July 10 and 11, 1995, people started leaving Srebrenica town and headed for Potocari because of the combat. UNPROFOR decided to help transfer those people to Potocari. However, Muslim soldiers and Mayor of Srebrenica turned those people back , thinking that civilians would become shields from Bosnian Serb forces and hoping for the direct involvement of UN who was supposed to protect civilians. When Muslim leaders were looking for a more effective device to prolong the life of Srebrenica, the international society gave the most ideal scheme for Muslim leaders partly out of the egoistic national interests and partly out of the emotional outrage against Bosnian Serbs offensive called "aggression" and "ethnic cleansing". The scheme which international society offered was the half-hearted setup of "Safe Area", a product of each country's compromise. The most terrible compromise was Paragraph 5 of UN Security Council Resolution 836, which allowed Bosnian forces to stay in "Safe Area" together with civilians . Moreover, although "Safe Area" was supposed to be demilitarized, UNPROFOR were asked not to pursue the demilitarization so actively . Immediately after signing the agreement of cease-fire and demilitarization of Srebrenica and Zepa with Mladic (Supreme military commander of Republika Srpska), Halilovic (Supreme military commander of Muslim Bosnian Army), sent the order to both enclaves that weapons should not be delivered . He explained to Naser Oric that Muslim forces should hand over only unusable arms . In this way, UN, which was supposed to be an impartial institution, allowed Muslim forces to stay with civilians, attack Serbs from the enclave and secure food under the protection of UNPROFOR,. It was the best environments for Muslim forces that wanted to break the Bosnian Serbs' vital supply line rather than to expand the enclave and it was the worst environment for Muslim citizens who did not want to be trapped in the combats. Ibran Mustafic criticized this strategy of Muslim government later, saying that the person who had issued the order should bring his family to Srebrenica before the implementation.
  • srebrenica_arg - 72732 - 13.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (2)

    Činjenice o Srebrenici - bačena rukavica


    Pišu Aleksandar Pavić i Stefan Karganović, jul 7, 2011 Veliki deo istine o ratnim događanjima u Srebrenici još uvek nije utvrđen. U interesu je međunarodnih faktora i mnogih lokalnih igrača da te činjenice nikada ne budu razjašnjene da bi se prikrila njihova vlastita odgovornost i da bi se lažna konstrukcija događaja mogla koristiti kao moćan politički instrument za ucenu Srbije i Republike Srpske i kao sredstvo za demoralizaciju srpskog naroda u celini. Bliži se 11. juli, godišnjica ulaska srpskih snaga u Srebrenicu 1995. godine. Iskustvo govori da će, kao i svake godine, na taj datum, kao i uoči njega, građani Srbije - (i skoro celog eks-Ju prostora) biti izloženi baražnoj paljbi propagandnih tvrdnji o "genocidu" počinjenog u to vreme, i brojki, presuda i "svedočenja" koje te tvrdnje navodno treba da potkrepe. Intenzitet te paljbe treba da bude dovoljno jak i zaglušujući da nadjača sve pokušaje da se predstave činjenice koje su poslednjih godina utvrđene, a ili dovode u pitanje ili pobijaju "zvaničnu verziju" događaja u Srebrenici. Snaga psihološkog efekta U isto vreme, propagandna paljba se otvara i radi psihološkog efekta, kako bi se jedna strana - srpska - neprekidno držala u defanzivi i stalno branila od neutemeljenih optužbi da je ne samo kriva za raspad SFRJ i krvavi rat koji ga je pratio, već i da je odgovorna za najgore i najraznovrsnije zločine, uključujući, razume se, i "najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata" - kako zapadni i regionalni mediji po automatizmu kvalifikuju dešavanja u Srebrenici. Na kraju, ista propagandna paljba se koristi i da bi se na srpski narod navukla trajna hipoteka "genocidnosti", koja bi se stalno mogla koristiti za potkopavanje spoljnog i unutrašnjeg legitimiteta svake srpske države. To će pogotovo doći do izražaja u predstojećem haškom suđenju generalu Ratku Mladiću, preko kojeg će se, na osnovu u najmanje ruku sumnjivih podataka, nastojati da se učvrsti "zvanična istorija" devedesetih - i to od strane sila najodgovornijih za raspad SFRJ i rat koji je usledio. Samim naporom da se utvrdi ili spozna istina o srebreničkim dešavanjima tokom proteklih godina, rastući broj ljudi u Srbiji i u inostranstvu, uz ključnu podršku medija kao što je "Pečat", stavio je do znanja da ne prihvata takvu igru. Zato ćemo iskoristiti ovu godišnjicu da predstavimo cenjenom, rastućem auditorijumu sve što je dosad činjenično utvrđeno u vezi događaja u Srebrenici, u sažetom obliku, na jednom mestu. Najpre kao "protivotrov" propagandi kojoj smo inače konstantno izloženi, a posebno u ovo doba godine. Ali - još važnije - kao čin bacanja rukavice svim "demokratskim" medijima u Srbiji, a pogotovo onom jednom, za koji svi plaćamo pretplatu. Organizujte ravnopravnu debatu 11. jula. Pozovite nas koji predstavljamo ove činjenice na suočavanje sa onima koji već godinama imaju rezervisan medijski prostor, bez ikakvog pokrića. Omogućite da se konačno čuju obe strane priče o Srebrenici. To je "naše pravo da znamo" - i mi od njega nećemo odustati. Srebrenica - propaganda i činjenice a) Broj prikazan na spomen-ploči Memorijalnog centra u Potočarima je "8.372-" Tri tačke treba da označe da čak ni taj broj nije konačan. Prikazani broj, međutim, ne predstavlja broj utvrđenih žrtava već broj "nestalih". Kako, međutim, može da se "zna" da je broj nestalih jednak broju "žrtava genocida" ako tela još nisu pronađena i ako nisu forenzički obrađena? Odgovor - ne može. b) Broj dosad sahranjenih u Potočarima iznosi 3.749. Da li ovo, pak, predstavlja broj dosad utvrđenih žrtava? Ne. To je samo broj dosad sahranjenih za koje se tvrdi da su "žrtve genocida". Međutim, tokom 2010. godine čak su i neki muslimanski zvaničnici bili prinuđeni da tu tvrdnju dovedu u pitanje. Mirsad Tokača, predsednik Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, izneo je dosad nedemantovanu tvrdnju da se na spiskovima "žrtava" nalazi "500 živih Srebreničana", dok je dodatnih 70 lica na tim spiskovima stradalo na drugim mestima i u drugo vreme. Uz to, direktor Memorijalnog centra Mersed Smajlović i direktor Centra za nestala lica BiH Amor Mašović su takođe izneli da je u Potočarima sahranjeno oko 50 osoba koje su stradale još 1992. godine, a "u bliskom srodstvu" su sa onima koji se vode kao žrtve streljanja. Takođe postoje indicije da je u Potočarima sahranjen i jedan broj Srba. v) Ukupan broj tela koja su stručnjaci Haškog tribunala dosad ekshumirali u vezi sa istragom o događajima u Srebrenici iznosi najviše 1.923. Forenzička dokumentacija Tribunala govori o 3.568 "slučajeva". Međutim, to je namerno zamagljivanje činjenica, u svrhu naduvavanja stvarnog broja nađenih tela, jer jedan "slučaj" ne znači nužno i jedno telo. "Slučaj" se može odnositi i na nepotpune ostatke nekog tela, pa čak i na jednu koščicu nađenu na određenom lokalitetu. Da li, dakle, bar broj 1.923 označava ukupan broj dosad utvrđenih "žrtava genocida"? Opet - ne. U grobnicama koje su obradili forenzički stručnjaci Tribunala, nalazi se 442 tela sa povezima i ligaturama, 505 gde je smrt prouzrokovao metak, što može ukazati na streljanje, ali i na smrt tokom borbenih dejstava, 627 je stradalo od granate, mine, gelera itd, što isključuje streljanje, a u 1.583 autopsijskih izveštaja ili "slučajeva" radi se o po nekoliko kostiju. U ovoj poslednjoj kategoriji u 92,4 odsto od tih "slučajeva" forenzički stručnjaci Tribunala nisu mogli da odrede uzrok smrti, pa se na osnovu njih nikakvi pravno ili forenzički značajni zaključci ne mogu izvoditi. g) Po proceni načelnika Generalštaba armije BiH Envera Hadžihasanovića na suđenju generalu Krstiću (6. april 2001, Transkript s. 9532) u povlačenju mešovite kolone 28. Divizije iz Srebrenice za Tuzlu samo vojnika i oficira ABiH poginulo je 2.628. U izveštaju Unprofora od 17. jula 1995. godine ukupni gubici kolone se procenjuju na oko 3.000, a Karl Bilt (pregovarač Međunarodne zajednice tokom sukoba, a posle rata visoki predstavnik u BiH) u svojim memoarima ih procenjuje na oko 4.000. Implicitno mešanje mnogo većeg broja poginulih u legitimnim borbenim dejstvima sa upadljivo manjim brojem pogubljenih zarobljenika, koji nesumnjivo jesu žrtve ratnog zločina, jedan je od trikova kojim se pristalice zvanične priče služe da naduvaju cifru "žrtava genocida," mada su i tako posle 16 godina vrlo daleko od "magičnog broja" od 8.000 koji im je potreban. d) Činjenice navedene u ovoj rubrici se poklapaju sa procenama vrlo ozbiljnih zapadnih posmatrača. Amerikanac Filip Korvin, najviši civilni zvaničnik UN u BiH u vreme sukoba, godinama tvrdi da broj streljanih u Srebrenici iznosi "oko 700". Josif Bodanski, dugogodišnji ekspert za terorizam američkog Kongresa, tvrdi da je broj streljanih "nekoliko stotina". Portugalski oficir i vojni posmatrač UN u BiH, u julu 1995. godine, Karlos Martins Branko tvrdi da je "najmanje 2.000 muslimanskih boraca" stradalo - ali u borbama. Isti oficir ističe da su srpske snage ostavile prostor muslimanskoj vojsci i civilima da se povlače ka severu, što ukazuje da nije postojao nikakav plan njihovog istrebljenja - za razliku od "unapred formulisanog genocidnog plana izvršenog protiv srpskog stanovništva Krajine". Forenzički dokazi a) Utvrđivanje uzroka smrti tela ekshumiranih na širem području Srebrenice je od 1996. godine u rukama dve organizacije: Komisije za nestala lica BiH (osnovane od strane vlade Alije Izetbegovića) i ICMP - Međunarodne komisije za nestala lica, čije čelnike postavlja američki Stejt department. Od početka iskopavanja do danas, ni srpski, ni drugi nezavisni međunarodni forenzički stručnjaci nisu imali pristup forenzičkom postupku nad iskopanim telima. To znači da je svaka mogućnost nezavisne provere njihovih "nalaza" nemoguća i da je jedini način da budu prihvaćeni - na veru. b) U haškoj presudi protiv potpukovnika VRS Vujadina Popovića i ostalih (2010), navedeno je da je pomoću DNK uzoraka identifikovano "5.336" žrtava. Zagovarači zvanične priče i ovde računaju na neznanje većine ljudi o upotrebi i dometima DNK analize u kriminalističkoj praksi. DNK služi jedino da identifikuje posmrtne ostatke ili da omogući reasocijaciju delova tela iste osobe. DNK tehnologija je neupotrebljiva za određivanje uzroka i vremena smrti, što su ključne kategorije u kriminalističkoj istrazi ovakve vrste. Takođe zanimljiva je činjenica da i pored toga Tribunal zasad odbija da objavi spisak imena lica navodno identifikovanih putem DNK analize. Presude za učešće u "genocidu" a) Jedina osoba pravosnažno osuđena od strane Tribunala za neposredno učestvovanje u streljanjima u Srebrenici je Dražen Erdemović, Hrvat iz okoline Tuzle koji je u zamenu za svoja višestruko kontradiktorna i nelogična svedočenja dobio "kaznu" od ukupno dve godine zatvora za navodno učestvovanje u streljanju "1.000-1.200" muslimana, kao i promenu identiteta i preseljenje u neimenovanu zapadnu zemlju. Erdemovićeva "svedočenja" čine osnovu za celu hašku konstrukciju srebreničkih optužbi. Međutim, u Pilici, na mestu gde je Erdemović navodno učestvovao u pomenutom masovnom streljanju, dosad je nađeno ukupno 124 tela, od kojih 72 sa povezom preko očiju i/ili vezanim rukama. Bez obzira na to što materijalni dokazi na terenu demantuju Erdemovićevu priču, Tribunal u Hagu i Sud BiH u Sarajevu i dalje na njoj temelje svoje presude i izriču višedecenijske kazne. b) Pored Erdemovića, ključni svedoci saradnici Tribunala koji su dali lažne izjave o činjenicama i zauzvrat dobili blažu kaznu su Momir Nikolić i Miroslav Deronjić. Nikolić je izmislio priču o "prekopavanjima" i "sekundarnim grobnicama" da bi tužilaštvu Haškog tribunala obezbedio koliko-toliko uverljivo objašnjenje zašto je broj pronađenih tela streljanih zarobljenika u tolikoj meri podbacio u odnosu na unapred razglašenu cifru od 8.000. Kada se sporazumevao sa Tužilaštvom i da bi mu se dodvorio, Nikolić je čak izmislio i pripisao sebi dva ubistva koja je kasnije pod unakrsnim ispitivanjem priznao da nije počinio. Deronjić je svoj "iskaz o činjenicama" uslužno menjao osam puta u skladu sa potrebama Tužilaštva u raznim predmetima u kojima je svedočio. v) Od ostalih pravosnažno osuđenih za zločine u Srebrenici, u julu 1995. godine - svi su osuđeni po načelu "komandne odgovornosti" (po kojem se može osuditi praktično svako u komandom lancu vojske za bilo koje delo, bez obzira na to da li je izdao naredbu ili ne, ili čak znao da se ono počinilo). Primera radi, komandant Drinskog korpusa general Radislav Krstić osuđen je na 35 godina zatvora, iako je samo Sudsko veće istaklo da on nije proveo više od jednog sata na području dešavanja, da nije izdao nikakvu komandu za streljanja i da je pred zauzimanje Srebrenice izdao naređenje da se civili i vojni zarobljenici tretiraju u skladu sa odredbama Ženevske konvencije. S druge strane, komandant muslimanskih snaga Naser Orić oslobođen je svih optužbi, iako su njegove snage odgovorne za smrt više hiljada Srba na tom prostoru između 1992. i 1995. godine. Dokazi za predumišljaj u "planiranju genocida" a) Do dan-danas ne postoji nijedan dokaz kojim raspolaže Tribunal, tj. nijedna naredba koja bi ukazala da je nekakav "genocid" u Srebrenici planiran ili naređen. Ali zato, npr. postoji naređenje generala Tolimira komandi zarobljeničkog logora Batković blizu Bijeljine da se pripremi za dolazak oko 1.200 srebreničkih zarobljenika, što otprilike odgovara broju muslimana iz kolone koje je zarobila VRS i ubedljivo dovodi u pitanje postojanje u najvišim strukturama VRS plana za njihovo pogubljenje, a kamoli za "genocid." b) Takođe, nije ustanovljena nikakva povezanost u komandnom lancu VRS sa streljanjima koja su se bez sumnje desila u okolini Srebrenice (od strane dosad još uvek neutvrđenih počinilaca, ako se izuzmu Erdemović i još nekoliko pripadnika njegove misteriozne jedinice, 10. diverzantskog odreda, koje je on imenovao i uhapšeni su tek nedavno, 15 godina posle događaja, uprkos činjenici da je vlastima odavno poznato ko su i gde se nalaze). Erdemović je u svedočenjima pominjao tajanstvenog "pukovnika" koji je navodno izdao naredbu za streljanje, ali takva osoba nije dosad ni imenovana, ni pouzdano identifikovana. v) Sama vojna jedinica koja se spominje kao izvršilac masovnih streljanja, 10. diverzantski odred, nije se formacijski nalazila u strukturama VRS. Ta jedinica je bila višenacionalna (sastavljena od Srba, Hrvata, muslimana, čak i jednog Slovenca) i neki od njenih pripadnika su se kasnije borili kao plaćenici u Africi, pod komandom zapadne vojske. Pravna kvalifikacija događaja Još jedan trik koji koriste propagandisti zvanične priče o Srebrenici je da je to činjenica koju nije utvrdio samo jedan međunarodni sud (Haški tribunal), već dva (i Međunarodni sud pravde u tužbi BiH protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije). Po ustaljenom obrascu, oni nude lažan argumenat znajući da većina ljudi nema mogućnost da ga proveri. Haški tribunal je, pre svega, ad hok politički sud koji u većini slučajeva goni samo jednu stranu - Srbe, koji su dobili oko 90 odsto od ukupnih godina kazne koje je taj sud izrekao. Taj podatak dovoljno govori o njegovoj profesionalnoj ozbiljnosti i nepristrasnosti kao pravosudnog organa. Što se tiče Međunarodnog suda pravde, on uopšte nije samostalno istraživao srebreničke događaje nego je prosto preuzeo zaključke Tribunala. Pa i tako, Srbiju je oslobodio svake odgovornosti za "genocid" u Srebrenici, a to je činjenica koju zagovarači srebreničke priče, kada se pozivaju na presudu ovog suda, uvek namerno propuštaju da pomenu. Status Srebrenice uoči jula 1995. Mada proglašena zaštićenom zonom UN, još u aprilu 1993. godine srebrenička enklava nikada nije, kako je sporazum od 17.4.1993. godine nalagao, demilitarizovana. Na primer, generalni sekretar UN u izveštaju od 16.3. 1994. godine navodi da Armija Vlade BiH koristi bezbedne zone "kao lokacije gde njene snage mogu da se odmaraju, obučavaju i opremaju, kao i da otvaraju vatru na srpske položaje, tako izazivajući srpsku odmazdu". Drugim rečima, da bi se stekla objektivna slika o Srebrenici potrebno je uzeti u obzir ne samo događaje koji su se odigrali za tri dana u julu 1995. godine, već i iz trogodišnjeg perioda koji je tome prethodio. U tom periodu, više od pedeset srpskih sela spaljenih oko Srebrenice u pogromima vojnih formacija iz enklave pod zaštitom UN i oko hiljadu pobijenih srpskih civila oba pola uzrasta od 12 do preko 80 godina (a ne samo vojnosposobnih muškaraca, kao u julu 1995) predstavlja jezivi bilans operativne delatnosti Armije BiH pod komandom Nasera Orića. Na vrhuncu svoje moći u enklavi Orić je francuskom generalu Filipu Morijonu drsko izjavio da "on nema vremena za uzimanje zarobljenika." Zato nije ni čudo što je na suđenju Slobodanu Miloševiću Morijon posvedočio o svom "strahu da će se Srbi, lokalni Srbi, osvetiti za svoje mrtve i za sve što im je Orić učinio" (Transkript, s. 31975). Oni koji bacaju bumerang snose i deo odgovornosti za štetu koju im u povratku učini. Istina i poraz propagande Veliki deo osnovnih činjenica vezanih za Srebrenicu još uvek preostaje da se utvrdi. U interesu je međunarodnih faktora i mnogih lokalnih igrača da te činjenice nikada ne budu razjašnjene da bi se prikrila njihova vlastita odgovornost i da bi se lažna konstrukcija događaja Srebrenica mogla koristiti kao moćan politički instrument za ucenu Srbije i Republike Srpske i kao sredstvo za demoralizaciju srpskog naroda u celini. Zato su poštena istraga i potpuna istina o Srebrenici ono na čemu mi insistiramo. A baš od toga propagandisti diskreditovane srebreničke "genocidne" priče sistematski beže. Oni znaju da je ovo debata koju mogu da dobiju pod samo jednim uslovom: da su svi njihovi protivnici isključeni iz javne rasprave i primorani da ćute. Ali toga više nikada neće biti. Oni su kontrolu nad srebreničkim diskursom nepovratno izgubili.
    montevideo - 72725 - 13.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Upisivanje u pravoslavlje


    rat_sarajevo - 72724 - 13.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Vijest iz 2009. godine ali još uvijek aktuelna


    ratko_mladic - 72458 - 08.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (0)

    Mladić nije kriv!


    dobrinja - 72082 - 28.07.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (0)


    Lokalno pravosuđe - Sarajevo: Završen dokazni postupak Optužbe



    Na suđenju Ibrahimu Čeči, optuženom za ratni zločin počinjen u sarajevskom naselju Dobrinja tokom 1992. godine, završen je dokazni postupak Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu.


    Slobodan Vučićević, svjedok Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, ispričao je da ga je optuženi, nakon što je njemu i još trojici muškaraca naredio da legnu na pod, udarao nogama na kojima su bile vojničke čizme, uslijed čega su mu slomljena tri rebra.

    "Ibro je naredio da legnemo, a kad smo legli, vidio sam da me udara nogama na kojima su vojničke čizme. Malo sam dolazio sebi, malo sam se gubio. To je je trajalo 10-15 minuta minimalno. Ja sam do neke granice osjećao bolove, poslije me neko mogao ubiti, a ja ništa ne bih osjetio", ispričao je Vučićević.

    Svjedok je dodao da je, zajedno sa još trojicom ljudi, uveden u podrum Mjesne zajednice (MZ) na Dobrinji, gdje ga je udarao optuženi 18. septembra 1992. godine, nekoliko sati nakon što je pobjegao jedan muškarac koji je sa njima kopao rov u naselju Dobrinja V.

    Svjedok je ispričao da je iz MZ-a odveden u zatvor "Sunce".

    "Prebacuju nas u zatvor 'Sunce', to je nekada bio granap. U zatvoru nam niko ni čvoku nije udario. U zatvoru je bilo još desetak ljudi koji su tu ranije dovedeni. Pustili su nas 20. septembra, i ja sam odmah otišao u Vojnu bolnicu na Dobrinji. U bolnici su me snimili i utvrdili da su mi slomljena tri rebra. Nisu mi predlagali da ostanem na liječenju jer je bolnica bila puna", rekao je Vučićević, istaknuvši da je tada imao strašne bolove.

    Svjedok je kazao da je optuženog Čeču poznavao od ranije iz viđenja, te da su neki civili pričali za njega kako je znao biti nasilan i da se njega treba pripaziti, a prvi put ga je izbliza vidio 18. septembra 1992. godine.

    "Za zadobijene povrede smatram odgovornim Ibru Čeču", istaknuo je Vučićević.

    U optužnici Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu navodi se da je Ibrahim Čečo, nekadašnji pripadnik Armije BiH (Armija muslimanske BiH), 18. septembra 1992. fizički zlostavljao civile srpske nacionalnosti koji su kopali rovove na lokalitetu naselja Dobrinja V.

    Optuženi Čečo, smatra Tužilaštvo, šamarao je dva civila i udarao ih šakama po glavi i tijelu, te ih, zajedno s vojnicima pod nadimcima "Šeki" i "Zoka", odveo u podrumske prostorije na Dobrinji, gdje su im naredili da legnu i nastavili zlostavljanje.

    "Čečo je nogama, na kojima je imao vojničke čizme, nanio više udaraca oštećenom S. V. u predjelu grudnog koša, od čega je on izgubio svijest i zadobio teške tjelesne povrede, kao što su prijelomi nekoliko rebara", navedeno je u optužnici Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu.

    Hamza Žujo, vještak medicinske struke, sačinio je nalaz i mišljenje o teškim tjelesnim povredama koje je zadobio oštećeni. Nalaz i mišljenje sačinjeni su na osnovu medicinske dokumentacije iz Vojne bolnice na Dobrinji, gdje je Vučićeviću ukazana ljekarska pomoć.

    "Prijelomi šestog, sedmog i osmog rebra su teške tjelesne povrede, dok su mnogobrojna nagnječenja po tijelu lake tjelesne povrede. Povrede su mogle nastati tupinom zamahnutog mehaničkog oruđa, mada se ne može isključiti da su nanesene zamahnutom obuvenom nogom u cipeli povrjedioca", kazao je vještak Žujo.

    Odgovarajući na pitanja Odbrane, vještak Žujo je rekao da ne isključuje mogućnost da je prijelom rebara mogao nastati i padom na rub kade.

    Aida Ćatović, tužiteljica Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, na ovom suđenju uložila je i nekoliko materijalnih dokaza, među kojima je i nalaz i mišljenje vještaka.

    Optuženi Čečo se brani sa slobode.

    Nastavak suđenja zakazan je za 27. april ove godine, kada je planirano da Odbrana iznese prijedlog svojih dokaza.

    A. S.
    prosecutions - 72080 - 28.07.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (0)


    Struggle of Serbian Civilians in Moslim Sarajevo

    Local Justice - Sarajevo: Presentation of Evidences of the Prosecution Completed



    At the trial of Ibrahim Ceco, indicted for war crimes committed in Dobrinja in 1992, Sarajevo's Cantonal Prosecutor's Office completed its presentation of evidences.

    Slobodan Vucicevic, the witness of Sarajevo's Canton Prosecutor¿s Office, said that the indictee, after ordering him and other three men to lie on the floor, kicked him with military boots, and thus fractured him three ribs.

    "Ibro ordered us to lie down, and when we did it, I saw that he hit me with military boots. I was getting a little bit lost. It lasted minimally 10 to 15 minutes. I felt pain to some extent, afterwards someone could kill me and I would not feel anything', said Vucicevic.

    The witness said that he and three other persons were taken to the basement of the premises of the Local Community (MZ) in Dobrinja, where he was beaten by the indictee on September 18, 1992, just few hours after one man who dug a trench with them in Dobrinja 5 escaped.

    The Witness said he was taken from MZ to prison Sunce.

    "They transferred us to prison Sunce, a former food store. In prison, no one touched us. There were dozen persons inside, who were brought there before. We were released on September 20, and I immediately went to the military hospital in Dobrinja. They examined me there and found out that I broke three ribs. They did not propose me to stay in the hospital because it was full", said Vucicevic, pointing out that he felt terrible pains then.

    The witness said that he knew who Ceco was from before because some civilians told him that he could be violent and that one should beware of him, and that he closely saw him for the first time on September 18, 1992.

    "I hold Ibro Ceco liable for sustained injurues", said Vucicevic.

    The indictment filed by the Sarajevo Cantonal Prosecution alleges that Ibrahim Ceco, former member of the Army of Bosnia and Herzegovina, Armija muslimanske BiH, physically abused Serb civilians, while they were digging trenches at a locality in Dobrinja 5 on September 18, 1992.

    The Prosecution alleges that indictee Ceco slapped and hit two civilians on their heads and other body parts and took them, in collaboration with soldiers nicknamed "Seki" and "Zoka", to a basement of a building in Dobrinja, where they ordered them to lie down and continued abusing them.

    "Ceco hit S. V. several times with his boots to the chest, after which the civilian lost consciousness. Ceco broke several ribs of his ribs during the abuse", states the Cantonal Prosecution in the indictment.

    "Ceco hit injured party S. V. on his chest several times by kicking him, while wearing his military boots. The injured party lost conscience and received severe bodily injures, like fractures of a few ribs, - the Sarajevo Cantonal Prosecution's indictment alleges.

    Hamza Zujo, a medical expert witness, prepared the findings and the opinion regarding serious physical injuries sustained by the injured party. He prepared it on the basis on medical records from the military hospital in Dobrinja, where Vucicevic was examined.

    "Fractures of the sixth, seventh and eighth ribs are serious injuries, while many contusions on the body are minor injuries. Injuries may have occurred from some mechanical instrument, but it cannot be excluded that they were caused by the shoe", said Zujo.

    Answering the questions of the Defense, the expert Zujo said that he does not exclude the possibility that the broken ribs could occur by falling on edge of the tub.

    At this trial, prosecutor Aida Catovic entered several material evidences into file including the findings and opinion of the expert.

    Indictee Ceco defends himself from liberty.

    The continuation of the trial is scheduled for April 27 this year, when the Defence plans to present the proposal of its evidences.
    seselj - 71611 - 13.07.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (3)

    Istorijska izjava Šešelja


    bratunac - 71436 - 07.07.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    U Bratuncu obeleženo stradanje 3. 627 Srba srednjeg Podrinja

    Služenjem parastosa i polaganjem venaca na centralni spomen-krst na gradskom groblju u Bratuncu danas je obeleženo 20 godina od stradanja 3. 267 Srba, pretežno civila, koje su na području srednjeg Podrinja i Birča ubile muslimanske oružane snage iz Srebrenice tokom 1992. godine.

    Parastos je u prisustvu 2. 000 ljudi koji su došli iz nekoliko opština Podrinja služio episkop zvorničko-tuzlanski vladika Vasilije.

    Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Petar Đokić rekao je da zločine u Podrinju ne treba niko i nikada da izgubi iz vida, ističući da je ova komemoracija prilog da se govori o istini.

  • "Ali, deo te istine jeste da u pravosudnim institucijama BiH i Haškog tribunala još niko nije osuđen, niti procesuiran za ove zločine", rekao je Đokić.

    On je pozvao međunarodnu javnost da jednako daju značaj i zločinima koji su počinjeni u Podrinju nad srpskim narodom, kao što pridaju značaj zločinima nad Bošnjacima, a koje Srbi ne spore.

    Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo, koji je kao izaslanik predsednika Srpske Milorada Dodika položio venac, rekao je da u BiH nedostaje procesuiranje ratnih zločina nad Srbima, što je civilizacijski neshvatljivo.

  • "Zato Republika Srpska ulaže napore da se kroz strukturalni dijalog o reformi prevosuđa zaustave nepravde i da odgovaraju svi oni koji su počinili zločine nad Srbima", rekao je Čađo.

    Delegat u Domu naroda parlamenta BiH Staša Košarac rekao je da nametnute institucije u BiH, kao što su Sud i Tužilaštvo BiH, ne rade pravedno i da njihov rad ne podržavaju dva naroda.

    Vence su položili u ime Vlade Srpske Petar Đokić, predstavnici Narodne skupštine Republike Srpske, predstavnici amabasada Srbije i Rusije, visokog predstavnika BiH, boračkih organizacija, porodica poginulih boraca, opština iz Podrinja i mnogobrojnih udruženja građana.

    Za ubistvo 3. 267 Srba srednjeg Podrinja, pretežno civila, među kojima je bilo najviše žena dece i staraca, i nad kojima su počinjeni stravični zločini, još ni jedan Bošnjak nije osuđen, niti je u toku neki sudski proces, a nema ni uhapšenih.

    Jedino je do sada komandant muslimanskih oružanih snaga iz Srebrenice Naser Orić prvostepenom presudom Haškog tribunala bio osuđen 2006. godine na dve godine zatvora, međutim njega je žalbeno veće Haškog tribunala presudom 2008. godine oslobodilo, jer navodno nije dokazana njegova komandna odgovornost za te zločine.
  • bosna_komentari - 71240 - 01.07.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Nije bilo genocida nad muslimanima u BiH!


    Odluka Haškog tribunala da bivšeg predsednika RS Radovana Karadžića oslobodi po jednoj tački optužnice za genocid potvrdvrđuje da se u Republici Srpskoj nije dogodio genocid.

    "Sudska odluka apsolutno potvrđuje naše tvrdnje da se ovde nije desio genocid i demantuje sve one koji su na olak, politički način, političkim i medijskim pritiskom, hteli da to nakaleme Srbima i srpskom narodu. To je apsolutno promašeno", rekao je Dodik.

    Dodik je dodao da su i ranije postojali pokušaji da se napravi, kako je ocenio, politička ujdurma "u kojoj bi se tragalo na nekim drugim mestima vezano za genocid", ali da je to u Republici Srpskoj - apsolutno propalo.

    Sudije su u odluci o Karadžiću navele da tužioci nisu izneli dovoljno dokaza kako bi podržali tačku optužnice koja ga je teretila za masovna ubistva, proterivanje i progon muslimanskog i hrvatskog stanovništva iz bosanskih gradova od marta do decembra 1992. godine, na samom početku rata u Bosni. Ostala je optužba za genocid koja tereti Karadžića za učešće u masovnom ubistvu muslimana u Srebrenici 1995. godine.
    islamizacija - 69870 - 28.05.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Kako je teklo poturčivanje (3)


    Ovih slučajeva nije bilo malo, i nisu bili verom podeljeni samo Anđelići, Hercegovići, Vlahovići, Crnojevići, Sokolovići i t. d. već je uz njih pristao i veliki deo naroda: Dva se brata bore oko vjere, i oko njih hiljade ratnika.

    Više nego ma u čemu drugom, verska trpeljivost viših turskih upravnih krugova vidi se i na držanju samih novih muslimana, naših poturčenjaka. Kako su slobodni u pogledu vere bili ti naši prvi poturčenjaci vidi se na mnogima njima. Sa m Staniša - Skenderbeg bio je " čudna mešavina srednjevekovnog vladaoca i muhamedanskog velikaša ". On se često pozivao na svoje pretke; na pečat svoj stavljao je dvoglavog belog orla; dve su mu sestre bile udate u Kotoru; glasonoše su mu bile delom hrišćani, šta više kaluđeri, a delom muslimani - Mletačkoj republici poslao je na poklon mošti Sv. Stefana okovane u srebro; pazio je naše pravoslavne manastire i manastiru Vranjini ponovo je potvrdio sve imanje koje je dotle pritežavao. Staniša-Skenderbeg j e bio tako labav musliman da ima mišljenja da ga je savest toliko grizla što je ostavio pradedovsku veru, da se vratio u hrišćansku veru u kojoj je i umro kao monah Maksim.

    Isto takvo predanje zabeleženo je i o Stevanu Hercegoviću.

    Takva je bila većina ondašnjih poturčenjaka. Mehmed Sokolović je primao hrišćane svoje srodnike i nije ih nagovarao da ostave svoju hrišćansku veru. Ne zna se tačno nije li, između ostaloga, i poginuo, g. 1579. , što se držalo da se tajno molio Bogu na hrišćanski način. Da se ovako vladaju naši poturčenjaci činilo je i to što je u muslimanskoj veri razvijeno sektaštvo, koje Muhameda dovodi u vezu sa Isusom Hristom.

    Kad su se ovako Turci držali prema onima koji su se dragovoljno poturčili, može se sa sigurnošću predstaviti da su još liberalniji bili prema onima koji su od XVII v. na ovamo nasilno poturčeni.

    Nasilnog je turčenja bilo samo pojedinačno. Njega je bilo svuda gde sada ima naših poturčenjaka. Iako se ne može tvrditi da te vrste poturčivanja u neratnom doba nije bilo do XVII v. , sigurno se može uzeti da je počelo od toga doba. I evropski putnici, Riko i mnogi drugi, kad tvrde da je nasilno turčenje počelo od XVII v. , od kako je Turska počela da posrće, misli na ovu vrstu poturčivanja.

    Pojedinačno nasilno poturčivanje našega sveta držalo je do naših dana, do konačnog oslobođenja našega naroda od Turaka 1912. g. Prepuna je istorija našega naroda tim događajima, od kojih je velika većina bila i jezovita i krvlju zapečaćena. Žrtva toga nasilnog pojedinačnog poturčivan j a bila su oba pola i svi uzrasti, ali najviše ženskinje: odrasle devojke i mlade žene.
    islamizacija - 69869 - 28.05.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Kako je teklo poturčivanje (2)


    Mi imamo veliki broj zapisa i natpisa o doba pod Turcima. Imamo dosta beležaka i od evropskih kulturnih putnika po našim zemljama pod Turcima. Međutim većina tih beležaka ne samo što su vrlo protivurečne između sebe, već su i netačne. Ni jedne ni druge ne opisuju stanje u celoj zemlji već u pojedinim stranama i u pojedinim mestima. Imamo zapisa, koji kroz sve doba pod Turcima beleže: o "ljutom i priskrbnom" vremenu, o rušenju crkva i stradanju hrišćana; "tuga od Turaka", "veliki zulumi od Sinan paše Ratulovića" (1574. g. ) "zlo od islama", "zlo od Turaka"; "zapuštenje mnogih crkava od Turaka"; spaljenje patrijaršije, V. Dečana, Studenice, Krušedola, Remete; "veliki pritisak turski; opustošenje, bežanija, strahota velika"; "teška i usilna vremena, ljuta vremena za hrišćane, tegoba rodu hrist i janskom"; velika muka hrišćanima i t. d. , a, kao što smo već spomenuli, imamo jedan jedini zapis o poturčivanju našega naroda, - onoga u Bosni i Hercegovini, i to o dragovoljnom poturčivanju.

    Ima li još potrebe, danas, dokazivati da su preterani zapisi na pr. o spaljivanju man. Studenice, V. Dečana i Patrijaršije i t. d. kad se s druge strane istorijski zna da toga nije bilo i kad ti spomenici i današnji dan postoje.

    Iz vrlo mnogih uzroka, niko od hrišćana nema osećanje niti razloga, da brani upravu ma koga doba robovanja hrišćanskih naroda Turcima i bez obzira na onoliki pritisak i zulum, koji se sve više osećao u koliko se pobeđeni balkanski hrišćani i njihovi jednoverni susedi počeli sve više podizati. Što se hrišćana pravoslavne veroispovesti tiče, za njih je, jedno doba, bilo najgore. To je doba kad se Rusija pojavila kao sila koja je počela Turskoj ulivati strah, pa sve do kraja toga v. dok nije Rusija dostigla, da baš od Turaka izvojuje za pravoslavnu crkvu u Turskoj velike privilegije.

    Ali ima ne što i dobroga što se mora i toj naopakoj turskoj sili i upravi priznati, a to je da je u verskom samoopredeljenju svojih podanika bila vazda liberalna, i da visoka državna uprava nije nikada ništa direktno činila, da se njeni hrišćani poturče. Ako su se o d kraja XVI v. , od kad je Tursko carstvo počelo da posrće, pojavili u carstvu elementi koji su osećali i radili po onom Njegoševom:

    "Zakon mu je što mu srce žudi
    Što ne žudi u koran ne piše"


    i nasilno mnoge hrišćane pojedinačno primorali da prime islam, visoka državna uprava se je vazda pridržavala odredbe korana: da se vera ne širi silom.

    Po drugoj grupi starih srpskih zapisa i natpisa, po drugim pisanim podatcima koji su nam ostali od evropskih putnika onoga vremena, i po predanjima samih poturčenjaka u Južnoj Srbiji, dolazimo do rezultata koji potvrđuju naše gledište o toleranciji Turske uprave raznih vera u carevini. Štaviše i hrišćani u Prizrenskoj oblasti imaju predanje da je sultan, 1665. g. , osudio na smrt Sinan pašu što je razorio crkvu Sv. Arhangela u Prizrenu - Nigde, ni u kojoj oblasti, naši poturčenjaci nemaju predanja o sebi da su nasilno poturčeni u masi. A i sama kritička istorija uzima da se Turci nikad nisu starali da pokorene narode denacionaliziraju. Predanje o nasilnom poturčivanju u masi ili pojedinačno nemaju naši poturčenjaci ni u drugim našim zemljama. O onome kako je to vršeno u Bosni i Hercegovini imamo autentičnih pisanih podataka.

    Zna se da, kad su Turci uništili Srbiju 1499. godine, da su uništili i srpsku crkvenu administraciju. Između ostaloga i zauzeti osvajanjem zemalja, oni su dugo bili indiferentni prema toj našoj administraciji. Ako i nisu posle Arsenija II imenovali drugog srpskog patrijarha, drugoredni crkveni poglavari postojali su sa celim svojim klirom i posle Arsenija II i sve do treće desetine XVI veka, do potčinjenja Pećske patrijaršije Oridskoj crkvi. Za to vreme, naše je sveštenstvo pod Turcima, štaviše, učinilo i jedan korak napred, trglo se iz učmalosti, pribralo se i prionulo radu pisanje i prepisivanje knjiga nastavljeno je i po padu Srbije i ustanovljeno je pet naših štamparija, mnoge su crkve opravljene, mnoge i iznova podignute i živopisne, dosta je stvari kupljeno, u mnogim mestima dosta i imanja kupljeno; ponegde i zvona nabavljena itd.

    Kad je bila uništena Bugarska, svrgnut je bio i trnovski patrijarh Jevtimije i interniran u Filipopolj. Tamo je patrijarh Jevtimije držao propovedi ne samo protivu jeretika već i protivu islama, protivu turske državne vere, i dosta hrišćanskog sveta sačuvao od poturčenja.

    Turci su zauzeli Bosnu 1463. godine. Dosta našega sveta dragovoljno je primilo islam, a stara pravoslavna crkva u Sarajevu bila je iznova podignuta tek posle zauzeća Bosne Turcima.

    Evropski putnik Kotorani Zeno, koji je, g. 1550, putovao po Bosni i Hercegovini, piše da je bio u crkvi Sv. Save (man. Mileševa), u kojoj "rekoše, da je njegovo (Sv. Save) telo, da je crkva uređena po grčkom, da u njoj ima mnogo svešteničkih odjejanja izvezena zlatom i srebrom". U manastiru ima 50 kaluđera i igumanu je potčinjeno dvadeset manastira u Hercegovini i Bosni itd.

    Na tridesetak godina posle podvlašćenja Pećske patrijaršije Oridskoj crkvi obnovili su Turci godine 1557. Pećsku patrijaršiju sa ekzekvaturom samostalnosti ravne onoj što ju je dobila Carigradska patrijaršija i u granicama, u koje su, kao nikada dotle ušle, bez malo sve naše zemlje. Ma kako daje za to zasluga ondašnjeg velikog vezira, našeg poturčenjaka Mehmeda Sokolovića, u tajnosti i rodoljuba našeg ipak su taj značajan akt najviše turske uprave diktovali fino pojmljeni i do kraja sračunati duboki državni interesi Turskoga carstva i verska trpeljivost ondašnjih visokih turskih upravnih krugova.

    Ne samo u vremenu obnovljenja, već je Pećska patrijaršija uživala tursku trpeljivost sve do ukinuća 1766. godine. Za vreme postojanja naše patrijaršije pod Turcima vidimo gde se patrijarh, mnogi mitropoliti i episkopi drže nelojalno prema carstvu Turskom, mnogi od njih tražili su u stranih sila pomoć za oslobođenje od Turaka, mnogi su agitovali protivu reda u državi, čiji su bili velikodostojnici, tri patrijarha su, u toku toga vremena, kompromitovali prema Turskoj upravi i široke narodne mase i svoj patrijaršijski poziv u dva velika događaja, u toku dva rata, pa je Pećska patrijaršija i dalje ostala i funkcionisala, dva patrijarha su velike mase svoje pastve iseleli iz carevine u susedne zemlje i tamo ih stavili pod neprijateljske zastave, pa je patrijaršija i dalje trajala i uživala sve one prostrane pr i vilegije koje je dobila kad je bila obnovljena, i postojala sve donde dok nisu drugi, opet viši turski državni interesi nalagali da se ukine, i podvlasti Carigradskoj patrijaršiji.

    Pa i posle ukinuća Pećske patrijaršije, turska državna uprava ukazival a je svu zaštitu i moralnu potporu srpskoj crkvi i hijerarhiji, i kad god je mogla stavljala se u odbranu hrišćanske vere: gotovo uvek je intervenisala protivu nasilnoga poturčivanja hrišćana ili ma koje vere, i kad god je mogla, odbijala je tu navalu od naše crkve. Drugi su glavni uzroci koji su uticali da se naš svet nasilno turči, u koliko se nasilno i isturčio.

    Spomenuli smo već da su Turci, zailazeći u naše zemlje, već imali hrišćana poturčenjaka. Odmah posle Kosovske bitke, i ako ne poturčenu, na dvoru sultana Bajazita nalazimo našu princezu Milevu, ćerku kneza Lazara. Na četrdeset i nešto više godina po tom, g. 1435. , na sultanskom dvoru, opet nepoturčenu, nalazimo i drugu našu princezu, Maru, ćerku despota Đorđa Brankovića. Uz njih je na dvoru sultanskom bilo dosta Srba, dvorana i dvorkinja, bilo je sveštenika i kaluđera i druge svite, sve sinovi i kćeri našega naroda i hrišćanske veroispovesti. Ako je beleška Petra Bragadina iz godine 1566. tačna, prva zakonita žena sultana Sulejmana (1520.-1576.), majka njegova prvorođena sina Mustafe, bila je iz Crne Gore, a druga žena Sulejmanova bila je Ruskinja. Poturčene ili ne, i ove su dve sultanije imale jak uticaj na izmirenje dve vere u državi.

    Sa sve dubljim nailaženjem Turaka u naše zemlje, sve se više utvrđuje njihov uticaj i u još polusamostalnim našim zemljama. S rastenjem turskoga uticaja sve se više javljaju i naši poturčenjaci. Još u toku XV v. nalazimo gde mnogi naši prvi ljudi, pojedinačno i dragovoljno, primaju islam i postaju turski velikodostojnici. Godine 1479. , treći sin hercega Kosače, Stefan, prima islam i dobija pašalik. Ahmed paša Hercogolgu postaje i zet sultana Mehmeda II. Stefana je sam sultan ranije nudio da se poturči, i još onda mu nudio ruku svoje ćerke, ali on nije hteo sve donde, dok mu se nije ukazala potreba za sultanovom pomoći protivu brata Vlatka koji mu je sporio deo očevine. Kao Stefan Hercogoglu, poturčio se, godine 1485. , i Staniša, najmlađi sin Ivana Crnojevića i dobio ime Skenderbeg. Sa Stanišom se pot určilo onda dosta prvih ljudi iz Crne Gore, koji su bili sa njim otišli sultanu Bajazitu u Carigrad. Zbog toga što je prešao u islam, Staniša je postao sultanski namesnik Crne Gore (1514. -1528. g. ).

    U istoj polovini XV v. nalazimo mnoge druge turske velikodostojnike naše krvi. To su bili Mahmud Branković, Ali beg Vlahović, Osman beg Vlahović, Ali beg Pavlović. Baš u krajevima o kojima se ovde bavimo bilo je docnije dragovoljnih poturčenjaka paša: Sali paša u Prizrenu, Rustem paša u Đakovici, Liman paš i u Peći, Jašar paša Malić u Prištini, Džinići u Gnjiljanu itd.

    Kako su se u ovo doba dve vere lomile između sebe, kako se vrši kompromis u korist islama i kako se taj proces razvijao u širim narodnim masama vidi se iz ovih pisanih podataka o Gornjem Podrinju. Isa beg haski vojvoda. g. 1454. , ima brata Hercega i sinovca Petra; robinja Milica, g. 1477. , ima sina Hamzu; Eleza, sluga Ajas pašina. Jela, otkupljena iz ropstva 1485. g; Milivoj Muhačević, g. 1489. , ima sina Mustafu, a Mustafine su robinje: Čavka, Stana, Milica, Jeluša i Radnja.

    Ovih slučajeva nije bilo malo, i nisu bili verom podeljeni samo Anđelići, Hercegovići, Vlahovići, Crnojevići, Sokolovići itd. već je uz njih pristao i veliki deo naroda: Dva se brata bore oko vjere, i oko njih hiljade ratnika.
    islamizacija - 69868 - 28.05.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (3)

    Kako je teklo poturčivanje (1)


    Od svih pitanja u odnosu na naše poturčen jake o kojima ovde govorimo najteža su ona: kako su se oni poturčili, na koji način, iz kojih uzroka, je li nasilno ili dragovoljno; je li odjednom ili postupno, i kad je to bilo.

    Ni jedno od ovih pitanja nije u nas za ove poturčenjake raspravljeno istorijski. - Po narodnim pesmama i tradicijama, koje su ušle u prve po vremenu pisanja naše istorije, održava se uverenje, da je s malim izuzetkom, turčenje i ovoga dela našega naroda vršeno nasilno. - Samo se o Bosni i Hercegovini znalo, da se vlastela sama po t určila - dragovoljno. Ovo uverenje o turčenju našega naroda prenošeno je iz istorije u istoriju sve od Jovana Rajića pa do današnjeg dana. I to ima svoga razloga.

    O poturčivanju naših sunarodnika u Južnoj Srbiji pisali su i strani pisci. I oni su pisa li nekritički. Tako se pisalo i piše i o poturčenjacima u Bugarskoj. Ima više od 150 godina kako se po tradicijama i mistificiranim podatcima održava i u našoj i u bugarskoj istoriji zabluda, da je sultan Selim I (1512. 1520. ) pri kraju svoje vlade, naredio da se svi hrišćani u carevini prevedu u islam; ko neće, da se poseče. Jedni su pisali da su tu Selimovu naredbu ublažili veliki vezir Pirin paša i šeik ul islam Džemail, a bugarski istoričar Pajsije u svoju Slavjano-blgarsku istoriju, štampanu 1762. g. , uneo je o ovome i svoj podatak: da je sultan Selim I poslao u Maćedoniju svoga velikog vezira sa 33. 000 vojnika i da je ovaj "Nač ot Drama daže do Bosna vse poturčil, Espinu, Krupnik, Kočeni, vsi togda isturčili". M. Drinov, docniji bugarski istoričar, ublažava ovu Pajsiju belešku time što iznosi da je Selim I samo izjavio mišljenje: da bi za Tursku bilo vrlo korisno da svi hrišćani prime islam.

    Poturčivanje ovoga dela našega naroda u masi nije počelo pod Selimom I već mnogo ranije. Zašto se taj akt veže za Selima I sad ćemo videti. Mi imamo zapis, i to je jedini zapis koji govori o poturčivanju našega naroda u masi u neratnom doba. Taj se zapis odnosi na poturčivanje našega sveta u Bosni i Hercegovini, i glasi "i mnozi nikim že mučimi otstupiše ot pravoslavia i pristaše k vnjrnj ih(Turaka)" Zapis je ovaj iz 1505. govori i govori o nečemu što je ranije bilo. S druge strane znamo, da se naš svet u Bosni i Hercegovini u masama poturčio odmah po zauzeću onih naših zemalja Turcima i o Bugarima, bug bojarima se zna da su se u masi poturčili odmah po zauzeću Bugarske, dosta pre Selima I, da se oni u Čepinu poturčili u drugoj polovini XVII veka , mnogo vremena posle Selima I, i da je turčenje, u grupama i pojedinačno, nasilno i drago voljno, počelo najviše od početka 19. veka i oteglo se sve do polovine 19. veka.

    Da se sprovede tvrđenje da je ovaj deo našega i bugarskoga naroda poturčen silom najviše državne vlasti, zgodno su pozajmljene tradicije samoga turskoga naroda o sultanu Selimu I Sami su Turci Selima I nazvali svirepim i krvavim, dali su mu, istina, i naziv javuz, što znači blag, blagorodan, ali to je, tumači se, rečeno u ironiji i iz straha Skoro na pola veka posle Selima I, vladao je Selim II (1566 -1674) Mnogi istoričari meš aju ova dva Selima na štetu Selima I - I po našim zapisima, i po drugim pisanim podatcima, stanje u našim zemljama je u ono doba bilo vrlo teško i to teško stanje vezano je u tradicijama opet sve za sultana Selima I.

    Sve to bilo je iz ovih razloga:

    Zna se, da je Osmanova dinastija još s pojavom Turaka u našim zemljama bila u dinastijskom ratu. Zna se kako je sam Bajazit I došao na presto. Poznate su razmirice i ratovi između sinova Bajazita I, Sulejmana i Muse, poznata je borba oko prestola između sinov a Meh meda II, Bajazita II i Džema 1480 ih godina. Pri kraju XV v već se ispoljavaju u Turskoj i janičari u ulozi pretorijanaca i najamnika ovoga ili onoga pretendenta prestola. Za samo Selimovo doba, Bajazitovi sinovi, namesnici raznih delova carevine u Maloj Aziji, bune se i otimlju o carstvo Najenergičniji među njima, Selim I, da učini kraj tim dinastijskim borbama, svrgao je, spomoću janičara, sa prestola i samoga svoga oca, i starijeg brata i dao da se, između ostalih, ubiju otac mu i majka mu, sv a njegova braća, i većina bratanaca Otac Selimov morao je otrov popiti. Braću i bratance su pobili u Brusi na oči Selimove. Pošto mu se učinilo da je učinio kraj dinastijskoj borbi Selim je učinio što treba, da i janičare obuzda i osigura sebi mir u zemlji. Od kako su Turci prešli u Evropu, Selim I je prvi njihov sultan, koji je obratio jaču pažnju stvarima na istoku. On je definitivno osvojio Siriju, Palestinu, Egipat, Meku i Medinu. Razlog za to ležao je za Selima I i u tome, što su pretendenti prest ola sa svojim pristalicama odstupali na istok. Da te svoje suparnike onemogući, naredio je Selim da se u svoj carevini pobiju svi šijiti od 7 do 70 godina starosti. I poubijano je bilo njih 40 000.

    Pomešane i preterane tradicije pripisuju Selimu I zločinstva koja se ne mogu uzeti u obzir za ocenu njegove ličnosti i vlada vine. Po tim je predanjima Selim I najveći zločinac. A po istorijskoj oceni, on je bio "smesa visoke intelektualne kulture i svirepe divljačnosti - kao što se sretamo sa mnogim velikim vladaocima". Istorijski se zna da je Selim I po osvojenju svetih gradova na istoku, Meke, Medine i Damaska, sa svim vezao za Osmanovu dinastiju titulu i dužnosti kalife, čuvara korana i islama. Pogrešno shvatanje i primenjivanje korana o širenju islama takođe je uticalo, da hrišćani docnije onako shvate vladavinu Selima I.

    Koliko su te narodne tradicije o ovome nepouzdane i zavodljive, i koliko se sa podatcima koje smo naveli kose, da se zaustavimo samo na onima koje govore o nasilnom p oturčivanju u masi našega svega u Prizrenskoj oblasti. Po tim tradicijama, za vreme sultana Selima I veže se poturčivanje hrišćana u ovoj oblasti pod Sinan pašom I ovo je ime zgodno došlo u tradiciji Po tome što je Sinan paša naredio da se spale mošti Sv Save, i što je Sinan paša bio rodom iz Prizrenske oblasti, i što je Sinan paša po rušio crkvu Sv Arhangela Mihaila i Gavrila kod Prizrena i načinio džamiju, nije čudo što je za to ime i pod Selimom I vezano poturčivanje u Prizrenskoj oblasti Zna se da je bilo dva Sinan paše rodom iz Prizrenske oblasti koji su kao dečaci bili odvede ni u janičare pa tamo dostigli do visokih položaja. Oni su se sustigli u životu ali ni jedan od njih nije bio saradnik Sultana Selima I. Starijem Sinan paši bilo je tek 14 godin a kad je Selim I umro. O starijem Sinan paši, koji je bio veliki vezir, ima predanje da je kod Beloga potoka u Prizrenskoj oblasti dao pogubiti 40000 hrišćana što nisu hteli da prime islam pa su hrišćani od tada taj potok prozvali Crni potok.

    Iako ne treba bukvalno shvatiti, ipak je i suviše preterano predanje da je na potoku bilo pogubljeno 40000 ljudi, i da su hrišćani u Prizrenskoj oblasti, delom isturčeni delom pogubljeni, pa ipak onaj potok prozvali crnim.

    I sultan Selim pogubio u "Persiji", na potoku, 40000 jeretika i u isto doba Sinan paša pogubio opet na potoku u Prizrenskoj oblasti 40000 drugih jeretika-hrišćana.

    Kako se u narodnim predanjima lako operiše brojevima jasno pokazuje i ovaj slučaj. Po narodnom predanju Juruka, samo u okolini Sera, bilo je nekoliko stotina hiljada! Na Dospadu između Balkana i Nevrokopa, prikazuju da je pre 200 godina bilo samo Konjara na 70000 odžaka-domova, međutim dva učena evropska putnika 17. veka i početka 18. veka po Turskoj, navode, i to jedan da je u ono doba Turaka onuda bilo svega 1294 kuće, drugi da ih je bilo svega 1702 kuće. Dok se prema narodnim tradicijama silom isturčilo mnogo našega sveta u Prizrenskoj oblasti, i dokle je njih 40000 pogubljeno na jednom potoku što se nisu hteli poturčiti, dotle iz pisanih podataka vidimo gde su u isto ono doba u Štrpcu u ovoj istoj oblasti, godine 1577, odprilike u Sinan pašino doba, hrišćani podigli iznova crkvu i živopisali je, gde su, na nekoliko godina posle ove, podigli hrišćani u istoj oblasti drugu crkvu, onu na putu iz s Štrpca za s Gotovušu itd.

    Isto tako, dokle je, po narodnom predanju Sinan paša prisiljavao hrišćane u ovoj oblasti da prime islam, dotle, opet, po pisanim podacima vidimo da je baš taj Sinan paša bio branilac hrišćana u toj oblasti i da im je oprostio svoje pravo gospodarstva itd.

    Nu da se vratimo predanjima o poturčivanju našega naroda za vlade Selima I. I ako je po pisanim podatcima sasvim drukčije, za doba ovoga istoga sultana veže se i poturčivanje našega sveta u Debarskoj oblasti. Po tom predanju debarski begovi kad se već više od pola hrišćana poturčilo, molili su sultana da zastane s turčenjem pošto nestaje raje koja bi zemlju obrađivala itd. Međutim, baš ti debarski begovi, kao poturčenjaci i begovi datiraju tek od kraja 17. i od početka 18. veka i ni četvrtina od poturčenjaka u Debarskoj oblasti nije se bavila niti se bavi obrađivanjem zemlje. Sam Balkanski rat je zatekao poturčenjaka jedva 1/5 od celokupnog stanovništva u ovoj oblasti. I od svega je najinteresantnije to što isti oni pisci, koji svoje zaključke zasnivaju na ovim narodnim predanjima, na drugom mestu pišu da je poturčivanje hrišćana u ovoj oblasti počelo tek s kraja 18. i produžilo se do polovine 19. veka!

    Sva predanja o nasilnom pot určivanju našega naroda u masi našla su i suviše mesta u duši našega naroda koji je inače sve više osećao tegobu turskoga gospodarstva Teške, i sve teže prilike, koje su nastale u carstvu od početka 17. veka, neprekidni turski ratovi sa hrišćanskim državam a i narodima, narodni ustanci i seobe itd. razvili su predanja o ovome i ovakvom poturčivanju do krajnjih granica. Naša crkva, naši emigranti, književnici, uskoci, ratnici itd. učinili su da se pojača to uverenje, i da se i na strani kristališe i utvrdi, da su više turske državne vlasti vršile pritisak nad hrišćanima u cilju poturčivanja. Poznata je proklamacija, okružnica cara Petra I (1682-1700), svima glavarima balkanskog pravoslavnog sveta, u kojoj se, između ostaloga, veli: da su Turci "stado hristijsnskije razorjali i tolikije hristijanskije provinciji v podanstvo nepravedno priveli jako i do nine tiranstvom i mučenijem onih razorjajut i v poganskuju magometanskuju veru nasilno privodjat", itd.
    islamizacija - 69866 - 28.05.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (4)

    O poturčivanju našeg naroda uopšte


    U glavnome, naš se narod deli u dve veroispovesti; u hrišćansku i muslimansku veroispovest. Ovi hrišćanske veroispovesti dele se, u glavnom, u dve crkve; a oni muslimanske dele se u nekoliko sekata. Sama pomisao na muslimane naše krvi zaustavlja nas najpre i najviše na Bosni i Hercegovini, računajući tu u širu Novopazarsku oblast. I to ima svoga razloga u pregnantnosti naših etničkih osobina u muslimana i u njihovoj kompaktnosti u ovim oblastima. Međutim, mi imamo svojih sunar o dnika muslimanske veroispovesti i u drugim krajevima naših zemalja. Mislimo na one u Južnoj Srbiji.

    Istorijski, u našim se zemljama za Turke znalo još u početku našega državnoga života. - U južnim krajevima naših zemalja bilo je Turaka još od IX v. Turci Vardarioti poznati su iz XI v. Ali za Turke muslimane kod nas zna se tek od pojave Osmanskog carstva u našim zemljama, od polovine XIV v. na ovamo. Od toga se doba zna i za muslimane naše krvi. Još prvo, ako i delimično, zavojevanje naših zemalja na jugu Turcima izazvalo je poremećaj i u veri i crkvi. Nasilno i dragovoljno, počeo je naš svet još onda prelaziti u islam. Od onoga što je bilo nasilno prešlo i prevedeno u islam, propalo je sve, kako za našu veru tako i za našu nacionalnu celinu . - Kao roblje, veliku većinu, ako ne i sve od toga našega sveta, progutale su Mala Azija, Persija, Arabija pa i Afrika.

    Poturčivanja našega sveta bilo je od početka dvojakog: nasilnog i dragovoljnog i, kao što će se u daljim redovima videti, vršeno je u masama i pojedinačno. I ako nas ovde interesuju muslimani naše krvi u Južnoj Srbiji, koji su i do današnjega dana u islamskoj veri sačuvali naše nacionalne odlike: jezik, običaje i dr. , najpre ćemo ukratko izložiti kako je turčenje našega sveta vršeno na silno i u masama.

    Prema onome kako su Turci činili docnije, i kroz sve vreme svoje vladavine, sa sigurnošću se može uzeti, da su oni još od prvoga upada u naše zemlje, još sa prvim ratom, počeli odvoditi naš svet u roblje. A pozitivno se zna da su Turci odv eli u ropstvo dosta naših glavnih ljudi. Još sa Kosova 1389. g. Samo preseljavanje našega sveta iz Orida Skoplja i dr mesta u Carigrad u M. Aziju nije bilo ni¿ta drugo nego odvođenje roblja. To je bilo ratno roblje, roblje po ratnoj sreći. Kao što su pojimali dobit u zemlji i gradovima, tako su Turci pojimali i roblje u ljudima kao domaću stoku. A zna se da su Turci bili nemilostivi u odvođenju roblja u ratu sa našim narodom i u svakom našem narodnom pokretu protiv njih.

    A kad se uzme da je naš narod bio s Turcima u ovim odnosima od 1371. godine pa do ustanaka u Šumadiji u početku XIX, pa i kroz ceo XIX v, onda se može uzeti da su Turci gotovo stalno i odvodili naš svet u roblje. Odvodili su ga i dokle su ratovima zauzimali naše i susedne zemlje.

    Pri svem tom godine 1659. , 1661. , 1690. i 1691. smatraju se kao najteže u ovom pogledu. I ako se sve ne odnosi na naš narod, samo posle Muhačke bitke (1526.) odveo je Sultan u ropstvo 200. 000 duša iz Ugarske i Slavonije, svakako oba pola i svih uzrasta. Iz pisanih izvora znamo da je svaki paša imao na stotine svojih robova dvoranika. Zabeleženo je, da je naša poturica, Hrvat Rustem paša, posle sebe god. 1516. , ostavio 1700 robova, Iskeder Čelebija (turski Krez) imao je 6-7000, a Ibrahim paša 1700 robova. Kad je sultan Mehmed II zauzeo, 1455. g. , Novo Brdo, vojnicima je dao 700 žena a 320 dece odveo je u Malu Aziju u janičare. Spomenuli smo da se godine 1661. odlikuje velikim porobljenjem. Onda je mnogo našega sveta odvedeno u roblje. Godine 1690. zabeleženo je takođe veliko porobljenje i " rasejavanje" našega naroda. Nije bolje bilo ni 1691. g. Godine 1715. , na gradu Vrljinu udare Turci i "uhvaćene pod mač a žene i decu u ropstvo okrenuše. U to vreme porobiše Turci i Otok. " A godine 1717. u Novom "sužanja već tko nije mario, mogao ufatiti".

    Mnogo je bilo našega naroda robljeno i odvedeno i za vreme Nemačko-turskoga rata 1737-1738.

    Roblje je odvođeno iz naših zemalja kad su Turci i sa susednim ili dalekim hrišćanskim državama rat ovali. Veliko su naše roblje odveli i za vreme rata s Rusijom 1771. Za vreme prvoga ustanka u Šumadiji, odjednom samo dovedeno je bilo samo u grad Prizren 30 duša žena i dece. Š15Ć Kao da se porobljavanje našega naroda u masama završilo sa 1815. g. I te godine je bilo mnogo sveta zarobljeno, ali je dosta i povraćeno. Š16Ć Osim robljenja u masama za vreme ratova i pohoda vojske, porobljavanje je vršeno i jedinačno. To su roblje zva li sužnjim i otkupljivali su ga.

    Jake je tragove u narodnoj duši ostavi lo ovoliko nemilostivo robljenje našega sveta. Ono je i u narodnim pesmama tužno opevano i u mnogim narodnim tradicijama živo očuvano. Veliki je broj toga roblja. To je bilo tužno roblje, teško roblje, pusto, sužnje i plemenito roblje. To je roblje gonjeno u Jedrene i Carigrad i ta su mesta bila glavni trgovi na kojima je sortirano i prodavano to naše roblje. Ako ne sve, 90% toga roblja propalo je za nas time što se u tom dalekom svetu poturčilo. Mih. Konstantinović veli, da se roblje izmešavši se sa Turcima pokvarilo i prima "poganičku veru pa je još i hvale i takvi bivaju mnogo gori nego što su pravi poganici. " Vuk je zabeležio da je mnoga zarobljena Srpkinja dospela do velike gospođe, i to je istina, ali je bilo isto tako, i to mnogo više, gde je mnoga velika naša i dr. gospođa dospela do najnižeg ropstva.

    Javno roblje u Turskoj ukinuto je zakonima 1830-ih godina. Taj je zakon uveden u život 1846. g. pa ponovo proširen 1856. g. I ako je roblje bilo zakonima ukinuto, njega je nestalo od kako su se Turci izmešali sa drugim narodima i pod presijom drugih, kulturnih evropskih država i naroda. Ima pisanih podataka da i sami Turci nisu više hteli roblje.

    Drugi način turčenja našega sveta u masi vršen je kupljenjem dece u janičare. To je tako zvani danak u krvi. Ustanova janičarskih odreda postojala je u Turaka pre no što su i počeli nadirati u naše zemlje. Taj red vojske ustanovio je još sultan Orkan 1329. g. i iznosio je 10-12. 000 i to iz samih poturčenih i zarobljenih hrišćana i iz izabrane dece. Broj se njihov pod Sulejmanom popeo na 20.000 duša. Ali su zato za janičare u to doba birana najbolja hrišćanska deca. Njih su svake pete (četvrte) godine kupili naročiti sultanski činovnici, turnadžibašije i jajanbaš ije. Najpre su uzimata deca stara od 6 do 10; po tom od 10 do 16 godina. Ako je ko imao četvoro i petero dece uzelo bi mu se jedno, ako je imao više od petero dece uzelo bi mu se dvoje. Fakat da je janičarski jezik bio naš, srpsko-hrvatski jezik, kroz ceo XVI i početkom XVII veka. Dokaz je da je do Bajazita II bilo dece najviše naše krvi. Ta su deca smatrana kao izgubljena za svoju kuću i svoj rod. I ako se znalo da se niko iz Janičara ne vraća svojima, mnogi su roditelji, u XV veku još pri krštenju ucrtavali deci krst na čelu, i to sokom nekakvoga bilja, da se nikako nije mogao krst utrti. Zanimljive su pisane beleške i predanja kako su roditelji krili od komesara svoju decu i kako su se hrišćani potkazivali komesarima koji su decu popisivali. Ova su deca odvođena u Malu Aziju i tamo su bila razdeljivana među stanovnike gradova i trgovce, dok se nauče turski. Upotrebljavana su za svakakve ručne poslove. Kad deca ojačaju i dvor ih zahte, moraju se predati u Carigradu. Ako je, međutim, koje dete umrlo ili se izgubilo, kućni starešina kome je dete bilo predato, mora odgovarati pred sudom; kako se je izgubio. Ako se ne može opravdati mora platiti izgubljeno dete. Odraslija deca i mladići upotrebljavani su u dvoru, na brodovima, u vrtovima, konjušnicama i drug d e gde su potrebna. Mnogi uče zanate a ponajviše budu janičari, koji posle sa svojim roditeljima i prijateljima postupaju tiranski.

    I ova deca su deca sva propala za nas. I ako su mnoga od njih održala vezu sa svojim hrišćanskim roditeljima i srodnicima, nekolicina od njih, koji su dostigli u carstvu visoke položaje, mnogo i učinili za svoj narod, velika većina ih je na svagda propala za svoju naciju.

    Među tim niko danas ne može imati pretenzije ni približno tačno da odredi koliko je sve ovim načinom turčenja propalo našega naroda. Prema onome što smo do sad naveli, jedno je izvesno, a to je da je taj broj vrlo veliki. Mi tu veliku dozu naše narodne krvi otpisujemo i tražimo naknadu u naših sunarodnika muslimanske veroispovesti koji su, i ako poturčeni, nasilno i dragovoljno, ostali u svojoj otadžbini i sačuvali sve bitne odlike svoje narodnosti. Pored onih u Bosni i Hercegovini, to su naši poturčenjaci u Južnoj Srbiji.
    svijet_hapsenja - 69782 - 25.05.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Dejan Radojković


    Dejan Radojković je uhapšen u januaru 2009. godine, znači prije tri godine i četiri mjeseca zbog toga što nije prijavio svoje učešće u ratu u Bosni. Naravno, ovo je jedna od najglupljih optužbi, koju Ameri koriste po potrebi, a po kojoj 75% osoba koje danas borave na tlu SAD-a ne bi mogle dobiti američku vizu, niti državljanstvo.

    U Bosnu je izručen pod optužbom da je navodno učestvovao u genocidu u Srebrenici, pošto je bio komandir jednog odeljenja Specijalne policije koje je kod Kravice učestvovalo u zarobljavanju oko 200 pripadnika jedinica Nasera Orića, koje je kasnije predao Vojsci RS, a koji su navodno kasnije ubijeni.

    I ovo je jedan od onih namontiranih procesa, koji se vodi protiv Srba, a koji će se na kraju završiti porazno i za same muslimane.

    Dejanov američki advokat, Šeirez, je jasno izjavio da:

  • "Dejan nije ratni zločinac, i da čak ne postoje nikakvi dokazi da je Dejan bilo koga ubio. Jedina stvar koju je Dejan uradio jeste da je učestvovao u zarobljavanju oko 200 muslimanskih vojnika, koje je kasnije predao Vojsci Republike Srpske. Dejan nije mogao da zna da će neki od njih kasnije biti ubijeni!"

    Dejan je u Ameriku došao 1999. godine, a državljanstvo SAD-a je dobio 2002. godine. Njegova supruga, Radojka, poginula je u automobilskom udesu u septembru 2000. godine. Od novca koji su dobili od osiguranja, Dejan je u Las Vegasu otvorio skromnu piljarnicu, koja je uspješno radila sve do njegovog hapšenja 2009. godine.

    Dejan ima kćerku Ranku, koja se vratila u Republiku Srpsku, i sina Ranka koji živi u Americi.
  • srpske_vojvode - 68528 - 13.04.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Vojvoda Milenko osnovao prvi srpski harem


    Vojvoda Milenko Stojković je jedan od najkontroverznijih vođa Prvog srpskog ustanka. Osim po junaštvu, i po tome što je pogubio četvoricu zloglasnih janičara, tj. dahije Kučuk Aliju, Aganliju, Mula Jusufa i Mehmed-agu Fočića, ostaće upamćen i po tome što je osnovao prvi srpski harema koji se nalazio u Poreču, zalivu na putu od Donjeg Milanovca ka Đerdapskoj klisuri.


    Vojvoda Milenko Stojković je rođen 1769. na obali Dunava, u selu Kličevcu - mestu gde marihuana sama raste i smatra se korovom - u Požarevačkoj nahiji, Stojković je pismenost i umeće terzijskog (krojačkog) zanata stekao u manastiru Nimniku. Kao imućni domaćin postao je vođa ustanika u svojoj nahiji, a kada su u leto 1804. srpske i turske carske vlasti donele odluku da pogube odmetnute beogradske dahije, zbog čijeg zuluma i seče knezova je došlo do narodnog bunta, Stojković je određen da izvrši presudu. Sa grupom od pedesetak momaka otišao je na Adu Kale (ostrvo-grad na Dunavu, potopljeno 1971. prilikom izgradnje HE "Đerdap") gde su se dahije sklonile, primorao upravnika grada da mu oda kuće u kojima se kriju, a onda ih tokom noći posekao svu četvoricu za šta je bogato nagrađen novcem i skupocenim darovima.

    Kada mu je uoči bitke na Ivankovcu 18. avgusta 1805. Hafiz-paša niški poručio da mu se skloni s puta, Milenko mu je odgovorio: "Rđa bio ako ti se uklonio!" Sačekao ga je sa svojim buljubašom (kasnije vojvodom) Petrom Dobrnjcem i do nogu potukao. Kada su 1807. Srbi svom snаgom udаrili na Turke, Milenko je zauzeo Poreč nа Dunаvu gde se potom i preselio. Ali ne zbog vojevanja, već zbog sladostrašća.

    Pored žive venčane žene neku vrstu harema začeo je još u rodnom Kličevcu, a čim je osvojio tursko utvrđenje u Ramu iz harema komandanta grada zarobio je nekoliko žena i poveo ih sa sobom u Poreč. Konačno popunjavanje harema usledilo je nakon srpskog osvajanja Beograda krаjem 1806. godine kada je poginulo mnogo Turаkа, a veliki broj Turkinja udovicа sa decom, glаdne, prosile su po beogrаdskim trgovima. Bilo ih je toliko, zabeležio je Vuk Kаrаdžić, dа se ulicаmа skoro nije moglo proći od njih. Ustanici nisu mogli dа ih zbrinu pa su 1807. odlučili dа ih pošаlju u Tursku. Ukrcali su ih nа dve lаđe i poslali Dunаvom zа Vidin. Kаd su lаđe prolazile Poreč, vojvoda Milenko ih je zаustаvio i lično obavio vizitu. Odаbrаo je nаjlepše žene i zаdržаo ih zа sebe, а lađe je pustio dа nаstаve put.

    U to vreme u Kličevcu je umrla njegova zakonita žena Milenija (po nekim izvorima - Mileva) sa kojom je imao dva sina i kćer, a Milenko se ponovo oženio Milenom, udovicom krajinskog obor-kneza. Iako je drugoj ženi obećao da će raspustiti harem, obećanje nije ispunio, već je i Milenu poslao u Kličevac, dok je on živeo u Poreču sa desetinama haremskih žena.

    U knjizi "Ljubаvi srpskih vlаdаrа i političаrа" istoričar Radoš Ljušić beleži da je u Stojkovićevom haremu bilo i robinjа i slobodnih ženа, uglavnom Turkinja, ali i Vlаhinjа. Iako je kod podređenih izazivao veliko strahopoštovanje, prema ženama je Milenko bio bolećiv. Kаda bi se koje zаsitio, obično bi je udаvаo za nekog vojnika ili ih je jednostavno otpuštаo i dаvаo im slobodu dа idu gde žele. A decu rođenu u haremu, od kojih je nekima i sam bio otac, poklаnjаo je udаtim Srpkinjama koje nisu mogle dа imаju porodа.

    Na česta putovаnja po Negotinskoj krаjini obično je sа sobom vodio nekoliko ženа koje su gа posluživаle pićem, kаfom i duvаnom, a ponekad je i svojim gostimа dozvoljаvаo dа borаve sа ženаmа iz njegovog hаremа. S obzirom na to da je bio jedаn od vođа opozicije protiv voždа Kаrаđorđа, u goste su mu često dolаzili istomišljenici. Otuda i pretpostаvkа dа je rudnički vojvodа Milаn Obrenović, stаriji brаt knezа Milošа, uprаvo u Milenkovom hаremu dobio sifilis od čegа je i umro krаjem 1810. u Bukureštu gde je pokušao da nađe lek.

    Vojvoda Milenko Stojković je, navode istorijski izvori, bio mudar čovek, od onih koji ne govore mnogo, ali kada nešto kažu, ima se šta i čuti. Bio je srednjeg rasta, crnomanjast i vrlo dopadljiv. Kao takvome, još dok je bio momak, nije mu odolela jedna mlada Turkinja koja mu je rodila sina, a potom umrla. To dete - koje Milenko nije priznao, već su ga prihvatili njegova sestra i njen muž Ujezin i dali mu ime Đuka Stojković - posle Drugog srpskog ustanka postaje knez knežine Ramske.

    Uživajući u porečkim slastima Milenko je vremenom došаo u direktan sukob sа Kаrаđorđem koji ga je proterаo iz Srbije. Milenko je rаspustio hаrem i u izgnаnstvo u Rusiju, koja ga je prihvatila dodelivši mu penziju i čin pukovnika, poveo samo svoju miljenicu - Vlajnu Katinku - sa kojom se kasnije i oženio i dobio sina Iliju. Umro je 1831. u Bahči Saraju, na Krimu, na obali Crnog mora. Njegovo ime nosi jedna ulica u Beogradu i fudbalski klub iz Kličkovca.

    Pored Milenka Stojkovića i druge vojvode u Prvom srpskom ustanku (Pavle Cukić, Petar Nikolajević Moler, Veljko Petrović) živeli su sa dve žene u isto vreme. Na virus poligamije nije bio imun ni sam knez Miloš koga je lepotom i hrabrošću opčinila upravo žena iz Milenkovog harema - Jelenka Turkinja iz Vidina, dugogodišnja kneževa ljubavnica koju su, za razliku od "velike gospođe" kneginje Ljubice, zvali "mala gospođa". Knez je sa Jelenkom imao sina Teodora koji je sa majkom živeo i umro u Rumuniji.
    srednji_vijek - 68480 - 11.04.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Istorija Srednjeg veka (1)


    Reforme Dioklecijana i Konstantina

    Prvi zadatak bio je da se oslabe namesnici provincija. Iskustvo je pokazalo da jaki namesnici sanjaju o samostalnosti. Carstvo je podeljeno na četiri dela, sa dva avgusta i dva cezara na čelu, koji su imali svoje pomoćnike - prefekte. Svaki cezar je trebalo da zameni avgusta na prestolu posle njegove smrti. Kasnije, pod Konstantinom vlast je ponovo prešla u ruke jednog cara, pri čemu su četiri dela na koje je Carstvo bilo podeljeno dobila naziv prefekture. Prefekture su se delile na 12, kasnije 14 dijeceza, sa vikarima na čelu. Karakteristično je da vikari nisu bili potčinjeni prefektima već mimo njih neposredno caru. Dijeceze su se sastojale od provincija, u svakoj provinciji postojali su municipiji, pojedini gradovi sa okruzima, koji su nosili naziv pagi. Pagus je termin koji se u Srednjem veku koristi kao oznaka za administrativni okrug. Vojna vlast je odvojena od civilne, naročito na granicama gde su postavljene posebne vojne vlasti, tkzv. duces. Kasnije, pod Konstantinom u pojedinim provincijama i prefekturama ustanovljene su dužnosti vojnih starešina (magistri militum).

    Prvi dvoru je obrazovan jedan stalni savet u čiju je nadležnost prešlo rešavanje svih pitanja u Carstvu. Ovaj savet poznat je pod nazivom constitorium principis. Kancelar sa titulom comes et questor sacri palatii bavio se stvaranjem novih zakona i izdavao carska naređenja. Ministarstvo carskih imanja, na čelu sa comes rerum privatarum upravljao je carskom zemljom i carevom imovinom. Ministar finansija sa titulom comes sacrarum largitionum - upravljao je blagajnom Carstva. Postojala je i neka vrsta ministarstva unutrašnjih i spoljnih poslova kome se na čelu nalazio magister officiorum. On je vršio policijski nadzor širom Carstva uz pomoć specijalnih agenata poznatim pod imenom curiosi.

    Formirana je i brojna birokratija, novi vladajući sloj u Carstvu koji je konkurisao starom vladajućem sloju magnata-zemljoposednika. Da bi car imponovao svojim podanicima, zaveden je raskošan ceremonijal, car počinje da se oblači u raskošna odela i stavlja na glavu dijademu i nosi titulu dominus, dok je stanovništvo nazivano subiecti.

    Od vremena Konstantina velikog hrišćanstvo postaje priznata religija na istoj ravni sa paganstvom (Milanski edikt 313. godine), a potom i jedina državna religija. Karakter same crkve počinje da se menja, od religije siromašnih postaje religija u čijoj crkvenoj organizaciji vladaju bogataši. Uvodi se episkopski položaj i čitava hijerarhija a ideologija sve više osveštava postojanje robovlasničkog društva.

    Vojska kasne rimske države sastoji se od comitatenses-a, odabranih odreda razmeštenih u unutrašnjosti zemlje, dok su se drugi odredi razmeštali po pograničnim oblastima i nazivani su limitanei. Ukinuta je pretorijanska garda i formirani su palatini, koji su stajali pod neposrednom komandom dvora. Povećani su vojni rashodi i pojačan broj legija, ali su one ujedno i usitnjene, sa 5 hiljada na između 1 i 2 hiljade vojnika. Varvari se primaju u vojsku pod sledećim uslovima: ako su postajali federati, ili saveznici. Ti vojni odredi raspoređivani su mahom na kantonovanje na teritoriji Carstva. Drugi oblik vojne službe jesu oni koji su se predali, tkzv. dedititii. Oni su smatrani za pobeđene neprijatelje i dobijali su parcele u pograničnim oblastima.

    U vezi sa prelazom čitave zemlje na odnose naturalne privrede morao se dati naturalni karakter i državnom gazdinstvu. Vojska se izdržavala od namirnica koje im je stanovništvo neposredno dostavljalo. Sastavljeni su posebni obroci za vojnike (annona), koji su se sastojali od hleba, mesa, soli, vina, maslinovog ulja i sirćeta. Slično je bilo i sa činovništvom, ali su oni pored obroka dobijali i određene količine odeće, srebra, posuđa, čak i ljubavnice. Dioklecijan je 297. godine izvršio poresku reformu, po kojoj je utvrđeno ubiranje poreza u naturalnom obliku. Izvršen je popis stanovništva i porez je moralo da plaća stanovništvo čitavog carstva, sa izuzetkom grada Rima. U vreme Konstantina uveden je porez na teret trgovaca i zanatlija koji se naziva lustralis collatio. Njega je ukinuo vizantijski car Anastasije (491-518).

    Velika seoba naroda (IV - VII vek)


    Germanske najezde

    U IV veku granica rimskog carstva nije razdvajala čisto rimski od čisto varvarskog sveta. Još od poslednjeg veka pre Hrista Rimljani i varvari su uticali jedni na druge. Od IV veka bilo je unajmljenih germanskih odreda u rimskoj vojsci, i germanski regruti su imali veliku ulogu u legijama i pomoćnim jedinicama. Mnogi visoki rimski oficiri bili su germanske krvi.

    Nezavisni keltski narodi bili su slabi ostaci jedne moćne rase. Za proteklih pet vekova pre Hrista Kelti su vladali prostranim zemljama koje su se prostirale od centralne Nemačke i Balkana do obala Atlantika. Razvili su veoma naprednu civilizaciju, bili vešti u obradi metala i majstori za izradu metalnih proizvoda. Najranija poznata otadžbina germanskih naroda bile su oblasti koje okružuju zapadni deo Baltičkog mora i severnu Nemačku od reke Odre na istok. Odatle su se oni postepeno širili preko centralne Evrope. Istočno krilo germanskih naroda prošlo je kroz zemlje današnje Poljske i Ukrajine, osvajajući stepe severno od Crnog moga. Na donjoj Rajni su živeli Franci, dok su u gornjem toku živeli Alamani. Markomani su bili u današnjoj Češkoj, dok su Vandali i Gepidi držali ugarsku ravnicu. Odatle do Dona prostirale su se zemlje Gota. Iza Franaka u SZ Nemačkoj obitavali su Saksonci, dok su Angli i Jiti zauzimali poluostrvo Jitland.

    Tokom IV veka germanski narodi su opsedali granice Carstva. Na SZ, Angli i Saksonci svojim brodovima su opsedali britanske obale. Rim je zato imenovao komandanta saksonske obale da se bori protiv njih. Duž istočne obale podignute su tvrđave, a jedna legija je povučena iz Velsa. Na donjoj Rajni Franci su držali obe strane granice, ali u različitim službama, a isto je bilo i na gornjem toku. Vizigoti su živeli na donjem Dunavu, dok su se Ostrogoti nalazili od Dnjestra do Dona. Oko 370. godine mongolski narod, Huni, prodiru preko Alana na ostrogotske države, koje su izložene napadima.

    Germani se u IV veku lako odlučuju za ratovanje, kao način života. Pljačkaška pustošenja preko rimske granice donosila su ujedno i zadovoljstvo i korist. Germani nisu želeli da pokore Rimsko carstvo, oni su jednostavno želeli da uzmu udeo u bogatstvu.

    Velika seoba naroda počela je u prvoj polovini IV veka i trajala je od druge polovine IV veka do druge polovine VI veka. Tada su brojni germanski narodi došli u Rimsko Carstvo a u Evropski deo Rimskog Carstva došla su slovenska plemena. Udarna snaga trajala je oko 200 godina, to je bio sudar 2 civilizacije. Prvi su upali Goti.

    Goti

    (Izvor je Jordanes (VI vek), on je bio u rodovskim vezama sa ostrogotskom porodicom Amala. Bio je vladarski notar pa je prešao u crkvenu službu i postao episkop. Više ima podataka o Ostrogotima nego o Vizigotima. Počeo je da se bavi istorijom "De origine actibusque Gothorum" - "O poreklu i delima Gota" u XII knjiga. Pišući istoriju sluzio se Kasiodorovom istorijom Gota (koji je bio u službi Teodoriha) a to delo se očuvalo samo u Jordanesovoj istoriji. Kod Jordanesa ima i legendarnih izveštaja ali i istorijskih činjenica. Jordanesovo drugo delo je "De regnorum et temporum succesiorum" - kratka istorija sveta, nevešta kompilacija starih istoričara. )

    Goti su živeli u donjem toku reke Visle, danas severna Nemačka, delom u Poljskoj, ostrvo Gotland i u S Skandinaviji. Počeli su da se kreću prema SE u drugoj polovini II veku naše ere. Dok su bili na N nema podataka o njima. Vesti tek iz III, a naročito iz IV veka. Goti su prešli do reka Prut, Dnjestar, Dnjepar, Bug i usput su se podelili na one koji su išli na zapad i one koji su išli na istok. Razmestili su se u zaleđu Crnog mora - na zapadu-zapadni Goti, na istoku - istočni Goti. Zatekli su kraj kultivisaniji od njihovog, topliji i plodniji, dobro razvijenu zemljoradnju. Na obali C. mora bile su prvo grčke, a posle rimske kolonije gde su dolazili karavani iz Rusije. Tu su živeli Sarmati, Skiti koje su Goti pokorili uključujući i neka germanska plemena. Kroz III vek živeli su održavajući veze sa Carstvom koje je moralo da im ustupi Dakiju jer su se Goti približili rimskoj granici na Dunavu. Rim polako od III veka napušta sve teritorije preko Dunava.

    U vreme Konstantina, Goti sklapaju ugovor po kome dobijaju status federata. Konstantinu treba vojska i Goti obećavaju 40 000 vojnika. Goti su bili već sasvim blizu rimske granice koja ih je privlačila zbog pljačke. U to vreme 70-tih godina IV veka kroz "Vrata Naroda" nadiru Huni, surov narod iz Azije. Hunska konjica uništava sve pred sobom. Prvi su na udaru Ostrogoti koji se suprotstavljaju 375. g. Hunima. Huni ih pobeđuju i na bojnom polju Herman Arih, njihov kralj ostaje mrtav. Ostrogoti su uključeni u Hunski plemenski savez i Huni ih vuku sa sobom u osvajanja.
    jovo_mijatovic - 68358 - 07.04.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Legende koje žive - Jovo Mijatović


    Napisao: Velimir Elez
    Preuzeto sa: www.palelive.com

    Dugo će život putovati Romanijom, a u njemu se neće naći čovjek koji će na čudesan i neobjašnjiv način ulaziti u dušu trava, kao što je to činio čuveni travar Jovo Mijatović. Možda to vrijeme neće ni doći.

    Prije šest decenija, malo selo Zagajevi, smješteno na tromeđi opština Rogatica, Pale i Sokolac, postalo je mjesto pohoda nevoljnika, bolesnih, najčešće onih od kojih su i najelitnije zdravstvene ustanove dizale ruke. Tražili su zdravlje, koju godinu života više u Jovovim travama, čajevima i melemima.

    Zbog Jova i njegovih Zagajeva, u mjestu, na putu Podromanija-Rogatica, u to vrijeme, stajao je putokaz istesan od drveta na kome je pisalo "Jovina stanica". Tu su se formirale kolone i makadamskim drumom, šumom i livadama putovale prema malom selu i spasenju.

    Naravno, vlasti su se ljutile i teško podnosile travarevu popularnost. Jovo, visok, stasit, vatrenog koraka, obučen u staru romanijsku nošnju, izazvao bi pažnju gdje god bi se pojavio.

    U šetnji sarajevskom Baščaršijom, događalo se često da trgovci napuštaju svoje radnje i tramvaji zakasne na polaznoj stanici, da bi radoznali pozdravili romanijskog travara. Isto bi se dešavalo ulicama Beograda, Novog Sada, Niša, Kragujevca i drugih gradova kojima bi Jovo prolazio. Samo su Sokolac i Rogatica, ko zna zbog čega, bili hladni i namrgođeni prema čovjeku koji im je imena kroz svijet nosio.

    U vrijeme komunističke borbe protiv nadriljekarstva i svake pojave privatnog razmišljanja vlastitom glavom, Jovo je često bio u zatvoru. Dešavalo se da ga je policija po nalogu onih iz Komiteta, sprovede u zatvor, a kada bi nekom bitnijem teško oboljelom progonitelju trebala trava spasa, vraćan je iz zindana dok ne obavi posao. Potom, ponovo u ćeliju, na prevaspitavanje. Policijska marica je, u to vrijeme dežurala u dvorištu Mijatovića. Dešavalo se često da narod u Rogatici opsjedne sudnicu, da glasno protestuje zbog progona narodnog ljekara, da sudije popuste pred narodom i oslobode ga, a on bi, potom, na ulici obavljao preglede.

    Duga je lista imena ljudi koje je narodni ljekar sa Romanije otrgnuo iz zagrljaja smrti. Nakon travareve terapije, u kojoj je odlučujuću ulogu imala priroda, otpisani su odlazili na kontrole u bolnice, gdje ih je čekala zbunjenost i nevjerica vrhunskih stručnjaka. Liječio je i znamenite ljude-političare, oficire, glumce, sportiste... Putovao je i u Ameriku, na poziv tadašnjeg aktuelnog predsjednika Niksona, da pomogne u liječenju njegovog teško oboljelog sina. Romanijski travar je vrhunski obavio posao i vratio radost u porodicu prvog čovjeka najmoćnije zemlje. Teško je ošamario svjetska dostignuća u medicini. Dobio i darove od velikog Ričarda, prsten na kome je ugravirano ime poznatog državnika koji je sa ponosom nosio.

    I general jugoslovenske vojske, nekada prvo ime JNA Nikola Ljubičić, tražio je lijek za svoje bolesne bubrege kod travara iz Zagajeva i našao ga. Poklonio Romanijcu čarobnjaku lovački karabin. Policajac Mišo Subotić nije među živima. Najpoznatija slovenačka klinika poslala ga je kući kao neizlječivog. Travar Jovo je mladog policajca liječio kao svoje djete. Živio je, nakon travareve terapije, još 22 godine. Kada je posjetio Ljubljanu i ljekare koji su mu predviđali još samo mjesec dana života, nisu ga mogli prepoznati. Gledali su u njega kao priviđenje.

    Pomagao je bolesnima, otimao ih od smrti, bio poznat po vedrini i uživanju u životu. Ostaće vječna tajna, šta je poznatog narodnog ljekara natjeralo da digne ruku na sebe, posebno ako se zna da je i u poznim godinama imao savršeno zdravlje. U septembru 1986. godine, kada se primicao devedesetim, odlučio je da napusti ovozemaljski život. Nikakvu poruku nije ostavio.

    Legenda o Jovi travaru putuje podno Romanije. I danas vremešni kondukteri u autobusima koji saobraćaju na putu prema Rogatici, i sada polje nazivaju "Jovovom stanicom".
    federalno_sarajevo - 68348 - 07.04.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Ukrali tele i motornu pilu


    O ovom događaju je obaviješten tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, a B. M. i A. L. su lišeni slobode i predati na nadležnost pripadnicima policije Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo.


    U srijedu 4. aprila u 05. 20 sati u ulici Put mladih muslimana, općina Stari Grad Sarajevo, policijski službenici Prve Policijske uprave (I PU) su pokušali zaustaviti putničko motorno vozilo marke "VW vento", reg. oznake 951-T-804. Nakon zaustavljanja automobila, tri nepoznate osobe su se dala u bijeg kroz mezarje "Alifakovac".

    Policijski službenici su sustigli B. M. , rođenog 1972. godine i A. I. , rođenog 1984. , oba nastanjena u Sarajevu. Pregledom vozila u prtljažniku je pronađeno živo tele i motorna pila. U obavljenom intervju B. M. i A. I. su izjavili da su tele i pilu otuđili na području općine Sokolac. O ovom događaju je obaviješten tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, a B. M. i A. l. su lišeni slobode i predati na nadležnost pripadnicima policije Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo.
    rsk - 67800 - 15.03.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Hrvatska istina o Vukovaru


    Nisam siguran da bilo ko, pa čak i Hrvati, mogu vjerovati o ono što se priča u ovom prilogu Hrvatske televizije. Oni tvrde da je u Vukovaru nastradalo nevjerovatnih 7000 srpskih vojnika i 2000 ljudi, od čega se 300 vodi kao nestali. Hrvati izgleda nisu imali gubitaka.

    forum - 67755 - 14.03.2012 : Ratko Obrenovic Detorit, USA - best (0)

    Sve pohvale


    Željko,

    sve pohvale za promjene koje si napravio na stranici. Imam osjećaj da je zbog pojednostavljenog upisa porastao i broj postova.

    Posebno bih pohvalio skorašnje pisanje Vogošćanina Pravog, Borisa, Zorana Jankoviša i svih onih koji pišu o BORS-u.

    U ovim teškim vremenima, kada su naši borci ponovo namagarčeni, internet je jedini način da se oni koji su prolivali krv za Republiku Srpsku, oglase i izraze svoje nezadovoljstvo.
    kosovo - 65402 - 24.02.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Pa ljudi, da li je ovo moguće?


    Tadić: Kosovo će u vremenskoj prognozi uvek biti deo Srbije

    BEOGRAD, 24. februar 2012, (Njuz) " Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je danas da je između srpskog i kosovskog pregovaračkog tima u Briselu postignut dogovor da Srbija, bez obzira na dalju sudbinu statusa Kosova, trajno zadržava pravo da u vremenskim prognozama u vestima prikazuje Kosovo kao sastavni deo srpske države.

    Tadić je napomenuo da je ovo veliki trijumf našeg pregovaračkog tima u borbi za očuvanje teritorijalnog integriteta Srbije.

    - Građani Srbije mogu da budu mirni, postignut je čvrst dogovor Beograda i Prištine, uz garancije Evropske unije, da će Kosovo i narednih godina moći da se u vremenskoj prognozi na našim vestima prikazuje kao neotuđivi deo Srbije " izjavio je Tadić.

    Srpski predsednik se osvrnuo na nedavno istraživanje Stratedžik marketinga koje je pokazalo da preko 50 odsto građana smatra da je Kosovo u sklopu Srbije dokle god je tako prikazano u vremenskoj prognozi u Dnevniku, i da bi im najteže palo ako jednog dana stajalo drugačije.

    Predsednik Tadić je saopštio novinarima da su pregovori oko statusa Kosova u vremenskoj prognozi bili toliko uspešni da srpska strana nije morala da pristaje na bilo kakve kompromise.

    - Kako su pregovori završeni, mogu da kažem da je pregovarački tim bio spreman da albanskoj strani ponudi da, u slučaju da jednog dana Srbija prizna Kosovo, ono u prvom Dnevniku bude prikazano kao nezavnisno. Cilj od kog nismo bili spremni da odstupimo bila je pozicija Kosova u vremenskoj prognozi u drugom Dnevniku RTS-a. Ipak, bez većih problema, uspeli smo da Kosovo zadržimo u sastavu Srbije i u prvom i trećem Dnevniku, kao i vestima na Pinku, Prvoj, B92 i svim ostalim televizijama " izjavio je Tadić.

    Autor teksta Marko Dražić, izvor: njuz.net
    radomir_neskovic - 65182 - 23.02.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (2)

    Radomir Nešković - slike


    Željko,

    evo ti i nekoliko slika Radomira Neškovića:






    Komandant Radomir Nešković i Jovo Planinčić

    Ovo je slika iz knjige Momira Krsmanovića "Teče krvava Drina". Sa lijeva na desno: nepoznata žena, Radomir Nešković, Desanka Rebić, nepoznata žena i Jovo Planinčić

    Komandant Radomir Nešković

    Ovo je slika Radomira Neškovića, ali nemam nikakvih podataka o njenom porijeklu

    Komandant Radomir Nešković

    Ovo je slika Radomira Neškovića o kojoj se takođe jako malo zna".



    kosovo_rat - 64222 - 20.02.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Kosovo


    savo_derikonja - 63502 - 14.02.2012 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (0)

    Savo Derikonja


    rogatica_politika - 62242 - 01.02.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    RE: Rogatički vatrogasci


    U potpunosti podržavam komentar Mitra Krunića vezan za rogatičke vatrogasce, o kojima je (ukoliko se dobro sjećam) nedavno pisao i nenadmašni Zoran Janković, po meni jedan od najboljih novinara u Republici Srpskoj.. .


    Ovom prilikom želim da ukažem na još jednu grešku opštinskih vlasti, ali iz malo drugačije perspektive. Naime, za mene je jako zanimljiv podatak da jedna mala opština poput Rogatice ima čak 18 osoba zaposlenih u Vatrogasnoj službi. Naravno, veoma je lako pretpostaviti da, sem direktora i par sekretarica, u toj službi radi još bar pet-šest administrativnih radnika (knjigovođa, osoba za obračun plata, čistačica... ) I na kraju, da ne zaboravim, služba vjerovatno zapošljava i 5-7 vatrogasaca.

    Neću da griješim dušu, ali se meni sve čini da je za ovako malu opštinu u ovoj službi i potrebno svega 5 do 7 zaposlenih. Umjesto direktora ovakva služba treba da ima samo komandira vatrogasne brigade (koji je ujedno i vatrogasac), zatim par vozača (koji su ujedno i vatrogasci), dva mehaničara (koji su ujedno i vatrogasci) i dva vatrogasca (koji su ujedno i čistačice Vatrogasne ustanove). Obračun plata i knjigovodstvo za ovu ustanovu mogla bi raditi i opština, jer su oni i onako na budžetu.

    Možda će neko reći da Opština zauzima veliko područje, od Žepe do Stjenica, od Kukavica do Han Pijeska, i da ima dosta šume i objekata pa joj je ovakva služba i potrebna, posebno zbog šumskih požara u toku ljeta.. . Međutim, i to se može riješiti, recimo pozajmljivanjem Vatrogasnih službi iz Han Pijeska i Sokoca u onih par dana u godini kada je to potrebno, kao i zabranom godišnjih odmora u ljetnjim mjesecima kada ovom području prijete šumski požari, ili čak zapošljavanjem "sezonskih vatrogasaca".. .

    Međutim, u sistemu u kome ništa ne funkcioniše sem razno-raznih veza i vezica za zapošljavanje, upravo se i dešavaju apsurdi poput ovoga - da Opština ukine službu od egzistencijalne važnosti za čitavo područje.

    Eh, šta li će Braća smisliti sledeće? Možda da ukinu policiju i sudstvo i ozakone krađu i otimačinu?
    seselj - 59562 - 09.01.2012 : Ratko Obrenovic Detrioit, USA - best (0)

    Pokušali da ubiju Vojislava Šešelja


    Nedelja, 8. Januar, 2012. đ Autor: Agencija BETA

    BEOGRAD - Član lekarskog tima za praćenje zdravstvenog stanja Vojislava Šešelja, Milovan Bojić izjavio je da postoji opravdana sumnja da je pogoršanje zdravlja lidera radikala posledica pokušaja ubistva.

    "Bojim se da se radi o pokušaju ubistva sa umišljajem, jer smo to videli u sprečavanju lečenja Slobodana Miloševića", rekao je Bojić na konferenciji za novinare u sedištu Srpske radikalne stranke u Beogradu.

    Bojić je naveo da se ne zna koji lekovi i u kojim koncentracijama se daju Vojislavu Šešelju. Naveo je da je umesto betablokatora od zatvorskog stražara Šešelj dobio nepoznati lek, nepoznatog oblika, ali je Šešelj odbio da ga primi. Prema rečima Bojića, bivšeg visokog funkcionera Miloševićevog režima, tegobe od kojih Šešelj pati mogu da izazovu trenutnu smrt, a dužina, priroda i kompleksnost njegovog stanja vode ka fatalnom ishodu, ukoliko nešto ne bude hitno preduzeto.

    Bojić je rekao da Šešelj od ranije pati od ubrzanog i usporenog srčanog ritma, aritmije, problema sa jetrom, kao i da mu se u poslednjem kontaktu pre hospitalizacije požalio da je psihički uznemiren, umoran, da ima vrtoglavicu, zujanje u ušima, nelagodnost u grudnom košu, povremeno stezanje i bol, sa osećajem lupanja srca.

    Šef tima za odbranu lidera radikala pred Haškim tribunalom Zoran Krasić rekao je da je Šešelju u četvrtak ujutru zatvorski stražar dao tabletu nepoznatog leka, koju je Šešelj odbio da uzme. Prema njegovim rečima, lekar u pritvorskoj jedinici napisao je u belešci da on nije Šešelju prepisao taj lek, a takođe je najavio da će mu biti svedok ukoliko to pitanje bude hteo da aktuelizuje. Krasić je rekao da od petka posle podne sa Šešeljem nisu kontaktirali članovi njegove porodice, kao ni predstavnici stranke i tima za njegovu odbranu pred Haškim tribunalom.

    "Vojislav Šešelj izložen je stalnoj torturi u Haškom tribunalu. Menjaju se samo oblici i sredstva, ali je ta tortura stalno prisutna", rekao je Krasić i dodao da će pravni tim za odbranu Šešelja upozoriti sve nadležne u Hagu i Beogradu da "to što se sprovodi nad njim prevazilazi sve dosadašnje oblike torture".

    On je rekao da će biti zatraženo da se u praćenje zdravstvenog stanja i lečenje Vojislava Šešelja uključe medicinski stručnjaci iz Beograda i da se pitanje njegovog zdravlja "ne marginalizuje". Predsednik SRS-a Vojislav Šešelj prebačen je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja iz pritvorske jedinice u Sheveningenu u kliniku Lajden u Hagu, u četvrtak 5. januara, a iz Haškog tribunala je saopšteno da je njegovo stanje stabilno.
    srbija - 59545 - 09.01.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Srbi neće Srbiju


    Više od 22. 000 Srba s Kosmeta koji su zatražili rusko državljanstvo dobili su mig od predsednika te zemlje Dmitrija Medvedeva da će njihova molba uskoro biti uslišena!

    Medvedev je, kako je rekao stalni predstavnik Rusije u NATO Dmitrij Rogozin, dao nalog da se prouči način na koji će se odgovoriti na zahtev Srba.

  • Predsednik Rusije je u toku, MSP ima nalog da u skladu s ruskim zakonima prouči mogućnosti da odgovori - rekao je Rogozin.
    Srpski političari, i iz vlasti i iz opozicije, "zahvalili" su se Medvedevu i naglasili da Srbi s Kosova imaju svoju zemlju.

  • Svako ima pravo da traži državljanstvo bilo koje zemlje i ako Rusi na to pristanu, onda to pozdravljam. Međutim, nije mi svejedno što je toliki broj Srba to zatražio - rekao je ministar za KiM Goran Bogdanović.
    Zamenik predsednika SNS Aleksandar Vučić, kako kaže, želi da veruje da je zahtev samo izražavanje revolta.

  • Srbi su Srbi i nadam se da će to i ostati. Hvala Rusiji, ali mi imamo svoju zemlju - naglasio je Vučić.

    Da ideja Srba sa severa KiM, ali i odgovor Medvedeva nisu dobri smatra i potpredsednik SRS Dragan Todorović.

  • Rusija je i do sada pokazivala da želi da pomogne Srbiji, ali ovo nije najbolji put, jer ionako nas je mnogo raseljeno po svetu - rekao je Todorović.

    Lider NS Velimir Ilić smatra da je "bruka za Srbiju da naši ljudi traže tuđe državljanstvo".

  • To znači da nemaju poverenja u sopstvenu državu - kazao je on.

    Potpredsednik DSS Miloš Aligrudić smatra da je zahtev za državljanstvo poruka kosovskih Srba vlastima u Beogradu koju ne treba shvatiti bukvalno.

    Poslanik DS Srđan Milivojević podsetio je da je uvek bilo ljudi kojima je tuđa zemlja bolja nego sopstvena.

  • Nije vreme za nepromišljene poteze i jeftinu propagandu - naglasio je Milivojević.

    I Putinovi bajkeri za Kosovo Aleksandar Zaldastanov, lider ruskog moto-kluba Noćni vukovi, rekao je da će njihovi članovi formirati "slovenski bataljon" i tako se odazvati pozivu kosovskih Srba za pomoć. On je rekao i da podržava ideju Dmitrija Rogozina da "slovenski bataljon" bude organizovan po principu francuskih legija stranaca.

    P.S. Ovakve vesti me nisu iznenadile. Znam da tadić (molim urednika da mi ne ispravlja slovo t, sa razlogom ga pisem malom slovom) i ostali "žuti" bi pre dali i prodali zemlju "žutima', ali ja bih samo volela da znam kada je polu-srbin, po majci jevrejskog porekla, prodao Kosovo? Da li je Kosovo prodao Đinđić ili je ostavio u amanet da ga "mali" proda? Zašto se mi Srbi sada ne organizujemo i krenemo da sačuvamo ponos, a ponos je Kosovo i Metohija, oteramo izdajničku vlast, izborimo se da svi "skupštinari" i foteljaši primaju minimalac, ukinimo im dnevnice.. ?

    Zar nam nije dosta što su nam Srbe prekrštavali Turci, zar hoćemo da nas tadić i dalje istrebljuje, gasi nam ognjišta, prekrštava, goni...
  • praznici - 59402 - 07.01.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Božićni praznici i običaji


    Iako je Vaskrs najveći hrišćanski praznik, tj. praznik nad praznicima, kod Srba se Božić i praznici vezani za njega proslavljaju najsvečanije i obiluju mnoštvom lijepih običaj, koji vreme od nekoliko nedelja oko Božića čine najljepšim i najsvečanijim periodom u celoj kalendarskoj godini.

    Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Spasitelja svijeta. Ta činjenica da je to praznik rađanja novog života, praznik djece i djetinjstva, praznik roditeljstva očinstva i materinstva, ukrasio je kod Srba ovaj praznik najljepšim vjerskim običajima i obredima. Svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: Umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina. Sve je to izraženo u kratkoj narodnoj zdravici i molitvi o Božiću:

    "Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam se rađaju zdrava dečica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!"

    U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Djetinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan, Božić. Za svaki od ovih dana i praznika vezani su naši lijepi običaji.

    Djetinjci
    Ovaj praznik se slavi u treću nedelju pred Božić. Toga dana ujutru rano, ili po dolasku iz crkve sa bogosluženja, odrasli vežu svoju ili tuđu djecu. Za vezivanje se obično koristi: kaiš, gajtan ili običan kanap, ili običan deblji konac. Obično se zavežu noge ili ruke, pa se jednim delom kanap zaveže za sto ili stolicu. Vezivanje na Djetinjce, Materice i Oce, ima višestruku simboliku. Prvo simbolizuje čvrste porodične veze, slogu, mir, poštovanje i međusobno pomaganje u svim prilikama. Drugo, upućuje ukućane na štedljivost i istrajnost u vrlinama, jer onaj ko poseduje pošteno zarađenu imovinu i dobra djela, lako će sebe otkupiti u svim sporovima pred zemaljskim sudovima, a posebno na poslednjem Strašnom sudu, gde će se samo vrednovati ono što je čovjek učinio dobro u svom životu.

    Materice
    Ovaj praznik pada u drugu nedelju pred Božić. Ovo je najveći hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana deca porane i unaprijed pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu svoju majku, za noge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Djetinjce. Majke se prave da ne znaju zašto su vezane. Djeca joj čestitaju praznik, a majka onda dijeli djeci poklone, i na taj način se "driješi". Na isti način se vežu i sve udate žene, koje se driješe poklonima djeci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima.

    Oci ili Očevi
    Ovaj praznik se praznuje poslednje nedelje pred Božić. Toga dana, isto kao na Materice, djeca vezuju svoje očeve, a ovi im se "driješe" poklonima, isto kao i majke.

    Oci, Materice i Detinci su čisto porodični praznici i za taj dan domaćice pripremaju svečani ručak na kome se okupi cijela porodica. Ovi praznici, i običaji vezani za njih, doprinose jačanju porodice, slozi u njoj, razumjevanju i poštovanju između djece i roditelja, starijih i mlađih, što sve zajedno čini porodicu jakom i zdravom. A zna se, da je porodica temelj jednoga društva države i crkve.

    Tucindan
    Na dva dana pred Božiš, 5. januara, je Tucindan. Toga dana se kolje i redi pečenica za Božić. Nekada se pečenica "tukla" ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ili jagnje klalo i redilo. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.
    Na Tucindan, po narodnom vjerovanju, djecu "ne valja" tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva.

    Badnjidan
    Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnjidan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana sječe badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Ujutro rano, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangija objavljuje se polazak u šumu po badnjak. Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica. Žene u kući mijese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.

    Šta je badnjak?
    Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnjidan ujutro rano siječe i donosi pred kuću. Uveče, uoči Božića, badnjak se presjeca i zajedno sa slamom i pečenicom unosi U kuću.

    Kako se siječe badnjak?
    Pre izlaska sunca, na Badnjidan, domaćin sa sinovima ili unucima odlazi u šumu da siječe badnjak. Bira se obično mlad i prav cerić, ako nema cerića, može i hrast. Stablo cerića treba da bude toliko, da ga domaćin na ramenu može donijeti kući. Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sjekiru u ruke i siječe badnjak. Badnjak se siječe i zasjeca sjekirom ukoso, i to sa istočne strane. Po narodnom vjerovanju, badnjak se mora posjeći sa tri snažna udarca. Što sjekira od tri puta ne preseče, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem (sukanjem). Taj lomljeni dio na badnjaku zove se brada i poželjno je da bude na svakom badnjaku. Vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju. Ne smije se zaustaviti na nekom drvetu. Iver od badnjaka se uzima i stavlja među karlice, da kajmak bude debeo kao iver. Kad se badnjak donese kući, uspravi se uz kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče.

    Šta simboliše badnjak?
    Badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri donijeli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio. Badnjak nagovještava i drvo Krsta Hristovog.

    Badnje veče
    Badnje veče, praktično spaja Badnjidan i Božiš. Zato se u našem narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljski bliske i vezane da su kao "Božić i Badnjidan". Uveče, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Pečenica se nosi na ražnju, obično dvojica nose između sebe, i jedan od njih prvo stupa desnom nogom preko praga i pozdravlja domaćicu i žensku čeljad riječima: "Dobro veče! Čestit Božić i Badnje veče!" Domaćica i ženska čeljad posipaju pečenicu i domaćina sa zobi i pšenicom, odgovarajući: "Dobro veče! Čestiti vi i vaša pečenica!" Pečenica se unosi u sobu gde se obavlja večera na Badnjidan i Božićni ručak, i prislanja na istočni zid, tamo gde su ikone i kandilo.

    Pošto se badnjak prethodno isječe sa debljeg kraja na tri dijela, veličine da može da stane u šporet ili kakvu peć, unosi se u kuću. Isto se govori i radi kao kad se unosi pečenica. Badnjak se stavlja na ognjište, ali pošto ognjišta nema više, stavlja se pored šporeta ili peći, i odmah se jedno drvo loži. Tamo gde nema peći ili šporeta, badnjak se stavlja kod pečenice.

    Slama
    Posle badnjaka u kuću se unosi slama. Prilikom unošenja slame domaćin i domaćica govore i postupaju kao kad se unosio badnjak i pečenica Slama se posipa po cijeloj kući. Domaćica u slamu pod stolom, gde se večera, stavlja razne slatkiše, sitne poklone i igračkice koje deca traže i pijuču kao pilići. Slama simbolizuje onu slamu u pećini na kojoj se Hristos rodio.

    Večera uoči Božića
    Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpjevaju tropar "Roždestvo tvoje...", pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sjedaju za trpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, svježa ili sušena riba i druga posna jela.

    Božić
    Najradosniji praznik među svim praznicima, kod Srba je Božić. Praznuje se tri dana. Prvi dan Božića je uvijek 7. januara. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja. Ukućani oblače najsvečanija odjela i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Poslije službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju riječima: "Hristos se rodi!" i odpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!" Ovako se pozdravlja od Božića pa sve do Bogojavljenja. Kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane sa ovim radosnim božićnim pozdravom, i oni mu otpozdrave i ljubeći se međusobno i čestitajući jedni drugima praznik.

    Položajnik - Polaznik
    Rano na Božić, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položajnik. Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: "Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica, koliko varnica toliko u toru ovaca, koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, koliko varnica, toliko gusaka i piladi, a najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj". Položajnik simbolički predstavlja Mudrace koji su pratili zvijezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Domaćica poslije toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek, koji na Božić, i za cijelu narednu godinu donosi sreću u kuću.

    Česnica
    Rano ujutro na Božić, domaćica zamjesi tijesto od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Domaćin od pečenice za Božić sječe najprije levu plećku, glavu i dio od rebara. Kada svi sjednu za sto, domaćin zapali svijeću, uzima kadionicu i okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna pjeva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. česnica se okreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi na onoliko dijelova koliko ima ukućana. Onaj ko dobije dio česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cijele godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sjedaju za trpezu.

    Božićna pečenica
    Prema narodnim običajima, jedna vrsta žrtve koja se prinosi Bogu i vuče korjene iz vremena vjerovanja pre hrišćanstva, a pominje se i u starozavjetnim knjigama. Poreklo je sigurno iz vremena mnogoboštva, a Crkva je ovaj običaj prihvatila i blagoslovila, sa obrazloženjem da poslije Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jaka i mrsna hrana dobro dođe.

    Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, a uz to neko još kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokoš. Običaj vezan za klanje pečenice, ostao je verovatno iz starih mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje.

    Božić u urbanoj sredini
    U urbanim sredinama, gde nema ni vatre ni ognjišta, ni šume, ni drveća i gdje je nemoguće na visoke spratove podizati veliko drvo i slamu, Božić se slavi u nešto izmjenjenim uslovima. Srbi Božić slave i u teškom ratnim uslovima: u rovu, na straži, na frontu. Umjesto velikog drveta u crkvi se uzme osvećena grančica badnjaka i slame. Sve se to, zajedno sa pečenicom, uoči Božića unosi u kuću i stavlja ispod slavske ikone na istočnom zidu stana.
    praznici - 59322 - 06.01.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Danas se seti


    Danas sam dobila ovu poruku, na Badnji dan, i želim da je podelim sa vama.

    Mir Božiji Hristos se rodi!

    Danas, pre nego što kažeš neku ružnu reč - pomisli na one koji ne mogu da govore.

    Pre nego što se počneš žaliti na ukus hrane - pomisli na one koji nemaju šta da jedu.

    Pre nego što se požališ na svoga muža ili ženu - pomisli na one koji mole Boga da im podari supruga.

    I danas, pre nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.

    Pre nego što se požališ na svoju decu - pomisli na one koji žele decu, ali ih nikad neće imati.

    Pre nego što se počneš svađati s onim ko nije očistio kuću - seti se onih ljudi koji žive na ulici.

    Pre nego što se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš preći vozeći - seti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.

    I kad si umoran i žališ se na svoj posao - seti se nezaposlenih, invalida, onih koji bi dali sve da imaju tvoj posao.

    I pre nego što i pomisliš da uperiš prst u nekoga i počneš ga osuđivati, seti se da niko od nas nije bezgrešan.

    I kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmeh na svoje lice i pomisli:
    Ja sam živ i još sam tu.
    bosna_komentari - 55902 - 12.12.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Meša Selimović: O Bosancima


    Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

    A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

    Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego email, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
    smrtovnice - 55082 - 06.12.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Sokolac obavijen tugom


    Sokolac se danas oprostio od svoje mladosti. Na Novom gradskom groblju, koje se nalazi odmah iza Vojničkog groblja "Mali Zejtinlik" u Sokocu sahranjene su Svjetlane Komlenović i Milice Dobrilović, koje su nastradale u saobraćajnoj nesreći kod Bjelosavljevića.


    Svjetlana Komlenovići i Milica Dobrilović


    Svjetlana Komlenović je bila atletičarka, reprezentativka BiH. Sahranjena je na dan kada je trebala da u Italiji brani boje države u biatlonu. Bila je član Sportskog društva "Glasinac" iz Sokoca.

    Ništa nije bilo tužnije ni u Podromaniji gdje je sahranjena i Nadežda Debelnogić. Još jedna tužna slučajnost: Nadežda je poginula upravo na svoj rođendan.
    srebrenica_istina - 54083 - 01.12.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (2)

    Srebrenica, izdani grad


    Treba pogledati i prilog RT BH u vezi ovog filma. Sa izuzetkom par komentara Hakije Meholjića, poput onog "Srbija agresor.. . ", u ovom komentaru ima i dosta istine. Ovu emisiju više preporučujem muslimanima nego Srbima. Oni ovu stranu medalje dobro poznaju!



    visoko - 52504 - 16.11.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Strašna tragedija Srba iz Visokog


    PATRIOT (Republika Srpska)
    BROJ 168
    09. 05. 2005.

    Svedočenje Dušana Nikolića iz SAD

    Povukao je obarač i pištolj nije opalio. Preživio sam taj Jusićev "ruski rulet" i on razočaran kaže: "Vidi, neće četnika ovaj metak, što je sretan!"

    Potom ponovo izgovara lozinku za nove batine: "Ne dirajte ga!" Odmah su pritrčali specijalci i udarali me čim su stigli sa svih strana. Izgubio sam ponovo svijest i više nisam znao šta je bilo. Tek negdje oko 22 časa osjetio sam hladnu vodu i hladnoću, uz trzaje nogama i rukama. "Jebo mater četničku, živ je!" " rekao je iznenađeno jedan od specijalaca.


    piše: Marko Ručnov

    Kazivanje Dušana Nikolića, Srbina iz Visokog, o svojim zatočeničkim danima u muslimanskom logoru za Srbe u Visokom više je nego potresno. Danas on živi u SAD, ali posledice svakodnevne torture u ovom logoru i dalje traju, a zlikovci se šepure po Visokom i Zenici, kao novopečeni poslovni ljudi sa ogromnim kapitalom. Nikolić se potpisniku ovih nevoljnih i crnih redova javio pre nekoliko meseci i bio je veoma iscrpan u svome dramatičnom svedočenju o ličnom stradanju, kao i stradanju ostalih Srba na području Visokog, kojih je po poslednjem predratnom popisu bilo tačno 7. 377 ili oko 16 procenata. Nikolić spominje broj od 402 logorisana Srbina u Visokom, a mi prenosimo njegovo svedočenje o tome kako je "izgledalo" njegovo hapšenje.

    Svedočenje

    " Moram naglasiti da su u mom kraju sjenke prošlosti, posebno stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu, bile još uvijek žive. Masovni zločini su počeli prvo nad viđenijim Srbima, a potom su slijedila ubistva na kućnom pragu, sveobuhvatne pljačke i logori. Isto to se desilo i u ovom ratu. Prvo sam istjeran sa posla 1990. godine, a potom slijede razna maltretiranja. Bio sam prisiljen da pošaljem svoju porodicu za Beograd, a potom u Kostolac, da bih ja na kraju 2. juna 1992. bio uhapšen bukvalno na kućnom pragu, iako su moje muslimanske komšije mene stalno hrabrile:

  • "Ne boj se, brate Srbine, mi te čuvamo!"

    Bila je to njihova dogovorena lozinka da nas što više unište. Tog jutra u moj stan su stigli specijalci, kako se to govorilo, Buza i Samir i uz pomoć komšija muslimana me hapse. Tuku me tupim predmetima i rečeni Samir mi stavlja nož pod vrat i kaže:

  • "Ne boj se, četniče, samo ćemo ti presjeći dvije žile. "

    Okolo je bilo puno djece i ljudi, a Samir im naređuje:

  • "Sklonite se jer će vas uprskati četnička krv", no drugi specijalac ga odvraća od te namjere i oni me odvoze u logor. Vezali su me bodljikavom žicom i debelim užetom i pri tom mi vezali oči. Tučen sam do besvijesti.

    Optužen sam da sam zlikovac i da imam sprave za davljenje i nekakve kuke za vađenje očiju i to prvenstveno muslimanskoj djeci, te da sam zbog toga na listi za likvidaciju. Tako sam od osam ujutro do 14 časova tog, 2. juna 1992. proveo u nekoj vrsti bunila, tučen najrazličitijim predmetima. Tada su me izvukli do nekog džipa, jer nisam mogao da hodam. U džipu sam malo došao sebi i vidim još četvoricu zatočenika. Svi su premlaćeni, krvavi i u modricama. Bili su to Sveto Vujisić (podlegao od batina), Branislav Čebić, Jovan Bilal (umro u Visokom) i neki meni nepoznati čovjek po imenu Marijan.

    Vode nas ponovo na neka ispitivanja i to u bivšoj kasarni JNA "Ahmet Fetahagić". Tuča se nastavlja uz povike: "Četnici, zaklaćemo vas, spalićemo vas žive na ražnju." I slično. Vučeni smo kroz neke duge hodnike i to je za mene trajalo celu večnost.

  • Na kraju sam dovučen na prvi sprat do kancelarije Kadira Jusića, upravnika logora. Odvezali su mi oči i onako krvavog po cijelom tijelu pitaju me (bilo ih je desetak): "Da li te je neko dirao." Morao sam da kažem da me niko nije dirao. Neko od njih kaže: "Vidiš, to je u redu!" I odmah poslije te rečenice nastavljaju sa najtežim batinama. Ubačen sam u kancelariju kod upravnika Jusića. Zapravo dovučen do njegovog stola. Za mnom je ušlo desetak specijalaca u kompletnoj opremi. Ja sam im bio okrenut leđima i nisam ih mogao vidjeti. Odvezali su mi krvave ruke od bodljikave žice i debelog užeta.

    Upravnik logora mi tog momenta kaže: "Neće te niko dirati!" Ja sam se tada malo opustio i nisam bio u grču. Na meni je bila samo majica kratkih rukava. Čim je to Jusić izgovorio, bio je to znak ili lozinka za nove batine. Jedan od prisutnih specijalaca se zaletio i svom snagom me čizmom udario u leđa i oborio sa stolice. Slijedili su potom udarci tupim predmetima. Koliko je to batinanje trajalo, ne znam, ali stali su konačno.

    Uspio sam ponovo da sjednem na stolicu. Upravnik Jusić me uhvatio za kosu i podigao moju krvavu i natečenu glavu i pokazao mi mali metak, dug 2-3 cm: "Vidiš ovaj metak, on može da ubije slona." Potom je stavio metak u pištolj kolutaš. Drugom rukom je okrenuo kolut i prislonio mi cijev pištolja na sljepočnicu.

    Povukao je obarač i pištolj nije opalio. Preživio sam taj Jusićev "ruski rulet" i on razočaran kaže: "Vidi, neće četnika ovaj metak, što je sretan!"

    Potom ponovo izgovara lozinku za nove batine: "Ne dirajte ga!" Odmah su pritrčali specijalci i udarali me čim su stigli sa svih strana. Izgubio sam ponovo svijest i više nisam znao šta je bilo. Tek negdje oko 22 časa osjetio sam hladnu vodu i hladnoću, uz trzaje nogama i rukama. "Jebo mater četničku, živ je!" " rekao je iznenađeno jedan od specijalaca. Bacili su me na neku drvenu paletu u hodniku i tako sam ostao ležeći nepomično nekoliko sati. Nakon toga, pošto nisam mogao ići, vukli su me opet kroz neke hodnike i ubacili u jednu prostoriju. Ležeći na keramičkim pločicama podigao sam glavu, bojeći se da će me zaklati, ali specijalaca nije bilo. Čujem kao u daljini promukle glasove: "Nema ih, otišli su!"

    Bila su to ona četvorica s kojima sam bio dovoden u ovaj logor. Nisam ih mogao prepoznati, a ni oni mene. Spavali smo u tom podrumu na pločicama i svaki dan smo odvođeni na saslušanje uz obavezne batine. Od mučitelja u tim mojim logorskim danima 1992"1993. samo da spomenem one najgore kojih se ovog trenutka mogu sjetiti:

    1. Hajrudin Halilović Mrčo (Seferov brat),
    2. Asim Hamzić, milicioner iz Visokog,
    3. Amir Murtić,
    4. Miralem Čengić,
    5. Samir Selimović, zvani Domac,
    6. Esnaf Pulić, zvani Esno,
    7. Kadir Jusić, upravnik logora,
    8. Fejzić, zvani Dajdža,
    9. Kengur i
    10. Cikota.


    (Nastaviće se)
  • hrasnica - 52503 - 16.11.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Svedočenje Živomira Trajkovića iz Sokolović Kolonije, sada izbeglice u Vranju

    Vlastita kuća kao logor

    Kada je rat sa programiranom dinamikom sišao iz Kučanove deћele i Tuđman-Račan-Mesićeve "lijepe im njihove" i "stigao" južno od Save, Živomir Trajković je živeo u svom domu u sarajevskoj Sokolović Koloniji. Nije bio politički ni opterećen ni angažovan u zapenušenoj demokratiji, koja je uzimala sve viљe maha, i ostao je sa svojom porodicom u svojoj kući. No ubrzo je uvideo da je đavo odneo šalu i da glavi treba tražiti mesta, ali nova vlast je imala svoje planove, odavno napisane. Došli su naoruћžni u Trajkovićev dom.

  • Došla je muslimanska vojska i saopštili su mi da će me ubiti ako pokušam da odem, da će mi kuću zapaliti i da će uništiti svaki trag mog postojanja, da su oni već organizovali ljude koji su me pratili svakog trenutka. Čak su i komšijska deca i žene bili zaduženi da me prate i da me ne ispuštaju iz vida. Mnogo Srba je pokušalo da se izvuče iz ovog obruča ali su bili ubijeni. Pokušaj bekstva bio je ravan samoubistvu.

  • Izmislili su svoju varijantu tzv. civilne zaštite, a to je bio okvir za mučenja bez granica i bilo im je dopušteno da nam rade sve i svašta.

  • Niko nikome nije odgovarao, a ako neko ubije Srbina, onda je po pravilu ubica bio unapređen u vojsci.

  • Prvih dana rata uzeli su mi putnički automobil tako što su me zaustavili sa uperenim automatima, izbacili me iz mojih kola, seli u njih i otišli. Da sam se slučajno pobunio, bio bih odmah izrešetan. Sledeći korak bio je oduzimanje najnužnijih i najskupljih stvari iz kuće. Jedne večeri došlo je njih dvoje i odneli su dva televizora u boji, veš-mašinu, mašinu za šivenje, "cepter" garniture u vrednosti oko 4. 000 evra i druge vrednije stvari.

  • Naterali su me da odem u klozet dok oni pljačkaju moju imovinu i rekli su mi da nikome o ovome ne pričam, u protivnom sam mrtav. Bili su obučeni u uniforme Alijine vojske.
  • pozdravi_sokolac - 49882 - 08.11.2011 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (0)

    Romanijo goro jelovita


    sarini_specijalci - 48582 - 03.11.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Uhapšen general policije RS Goran Sarić



    General policije Republike Srpske Goran Sarić uhapšen je jutros u Bijeljini, saznaje Srna u izvorima Agencije za istrage i zaštitu /Sipa/.

    Pripadnici Sipe odveli su Sarića iz njegovog stana oko 10. 00 časova jutros.

    Sarić je u ratu bio komandant Specijalne jedinice MUP-a Srpske.

    Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu /Sipa/ BiH danas su na području Bijeljine lišili slobode jedno lice osumnjičeno za ratni zločin, potvrdila je Srni portparol Sipe Željka Kujundžija.

    Ona nije otkrila identitet uhapšenog, a Srna iz izvora u ovoj agenciji saznaje da je riječ o policijskom generalu Goranu Sariću koji je tokom rata bio komandant Specijalne jedinice.

    Kujundžija je najavila da će više informnacija o ovom slučaju biti saopšteno tokom dana.
    kanada - 48082 - 29.10.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (7)

    Odlazak u inostranstvo


    Aleksandra,

    savršeno razumjem tvoju želju da odeš na bolje, i pobjegneš iz tog "pakla" u kome se nalaziš. Međutim, nemoj biti ubjeđena da ćeš za deset godina, ukoliko uspiješ da odeš u inostranstvo, misliti da si uradila pravu stvar.

    Razmišljajući kako da ti ovo objasnim, došao sam do zaključka da bi najbolje bilo da ti navedem nekoliko primjera iz stvarnog života.

    Poznato mi je bar desetak naših porodica koje su kopale i rukama i nogama da dođu do Kanade i Amerike, a onda su se nakon nekoliko godina mučenja i teškog rada vratili u Srbiju tj. Republiku Srpsku. Život na Zapadu je upravo kao u onoj Jevrićevoj pjesmi "Kuća, pos'o" pa nakon nekoliko godina shvatiš da si sva ona mala životna zadovoljstva prodao/la za malo veću platu, koja ti omogućuje bolji auto, udobniji stan i malo skuplju odjeću i obuću.. .

    Život većine imigranata izgleda ovako:

    1. Prvih šest mjeseci si oduševljen visokim zgradama, prelijepim fontanama, uređenim parkovima sa mnogo cvijeća. Nedavno sam imao priliku da čitam pisma koja sam pisao mojoj majci, daleke 1996. godine. U njima sa oduševljenjem pominjem zgrade sa bazenima, podzemnu željeznicu, prekookeanske brodove, patke i labudove, cijene u supermarketima.. . Ma šta da ti kažem, sam sam se sebi smijao!

    2. Nakon pola godine počinje da te drma nostalgija, koja u izuzetnim situacijama (pogotovu kod žena) dobija i oblik halucinacija. Miriše ti domaći krompir, pečenje sa ražnja, crvena paprika, sjenički sir, domaći kajmak, pržena jaja.. . Meni je lično najviše nedostajao parizer i kiselo mlijeko iz PKB-am a posebno - lubenice. Naravno, ovdje svega toga ima preko cijele godine, ali ukus je nekako - bez ukusa.

    3. Mnogo je onih koji se u inostranstvu nikada ne snađu. Činjenica je da, ukoliko ne poznaješ odlično jezik nikada nećeš imati ni dobro plaćen posao, što opet znači da ćeš se jako puno mučiti i da nikada nećeš biti bez stresa. Na Zapadu posao mijenjaš mnogo češće nego što to želiš. Mnogi su se zbog ovoga i vratili u svoj rodni kraj, ali tamo pričaju da su to učinili jer ih "drma nostalgija".

    4. Mnogi odluče da se vrate jer im nedostaje život koji su imali u svom rodnom kraju, a koji nisu znali da cijene dok ga nisu izgubili. Ovamo odlasci kod komšinice na kafu, pa čak ni izlazak u kafić nije isto kao u Nišu. Ukoliko ti se desi da odeš na Zapad, sanjaćeš da ponovo prošetaš Tvrđavom u nekom ljetnom danu, sjedneš u onaj kafić na splavu, da se slikaš ispred Ćele kule, u kojoj sigurno nisi bila u zadnjih deset godina.. .

    5. Mnoge porodice odluče da se vrate! Rasprodaju ovdje sve svoje stvari, odu nazad na šest mjeseci a onda shvate da im ni tamo više nije dobro jer su izgubili onaj posao koji su imali.. . I tako, ostaneš da živiš u procjepu između dva svijeta, bez ikakih šansi da se ponovo uklopiš u jedan od njih. Meni je poznato mnogo porodica koje su se u Kanadu, a i u Ameriku, vraćale po nekoliko puta. Sudbine su iste, samo su prezimena različita: Đurić, Filipović, Pavlović.. .

    6. Kažeš da si sama, pa moram da ti kažem da je ovamo za samce i najteže. Nemoj da se mnogo nadaš da ćeš ovamo naći nekakvog bogatog Amerikanca, koji će riješiti sve tvoje životne i materijalne probleme. Amerikanci žive po "slovenački", tj. žensko plaća sebi piće, a u braku svako ima svoj novčanik. Ako do braka ikada i dođeš. Jer oni u brak ne vjeruju, ganjaju karijeru umjesto da čuvaju djecu.

    7. I na kraju, ukoliko te svi ovi argumenti nisu ubjedili da nemaš razloga da ideš u inostranstvo, moj savjet ti je da ovamo sama ne dolaziš. Najprije se ti lijepo udaj, a zatim otiđite preko "grane" u paru. Ukoliko si našla srodnu dušu, život će ti ovamo biti mnogo lakši. Ovo ti kažem iz iskustva jednog mog prijatelja koji je oženio jednu djevojku iz Portorika. On mi kaže: "Najteže mi je kada se ujutro probudim, pa ženi koju ugledam na jastuku pokraj mene ne mogu na svom maternjem jeziku reći "Dobro jutro, draga!"".

    8. Vrlo poučan primjer je i slučaj jednog mog prijatelja koji je ovamo došao 1946. godine. Iako je imao svega 16 godina, pobjegao čovjek pred partizanima jer je bio u četnicima. Kaže on: "Kada smo mi došli ovdje, bilo je tu i mnogo naših djevojaka. Međutim, one nas Srbe nisu htjele ni da gledaju. Sve su tražile bogate Amerikance, htjele da se udajom otarase sirotinje. Ja nemadoh kud pa oženih Škotlanđanku. A one naše žene, nakon jurnjave za Amerikancima, gotovo ni jedna ne ostvari svoj san da se uda za bogataša. Ostadoše same, usjedelice bez roda i poroda." Ovaj moj prijatelj je umro prije desetak godina. Njegova "Škotlanđanka" još uvijek dolazi u našu crkvu, slavi njegovu slavu (Đurđevdan) i pomalo priča Srpski.


    Nadam se da ti je ovo moje pisanje bilo korisno, ili da će te bar natjerati da još jednom razmisliš o nekim stvarima. Kroz sve ove faze sam prošao i sam jer već 16 godina živim u inostranstvu. Ipak, naučio sam da živim u porcjepu između dva svijeta. Pomirio sam se sa svojom sudbinom, poput bolesnika koji u sebi nosi neku opaku bolest. Balansiram između dva svijeta: odlazim u Zavičaj jako često, valjda i zbog toga što finansijski dobro stojim. Ostatak života provodim planirajući svoj sledeći godišnji odmor.
    kosovo - 44442 - 30.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Tadiceva obećanja


    srbija - 44422 - 30.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Aleksandar Konuzin - Ima li ovdje Srba?

    pozdravi_vogosca - 44402 - 30.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Pohvala za Look-a


    Moje iskrene čestitke za tekst koji je napisao Look. Svaka ti čast! Vidi se da si obrazovan i jako pametan čovjek.

    Pored toga, želio bih da istaknem da je tvoje pisanje posebno vrijedno jer opisuje, onako iskreno i iz dubine duše, ono unutrašnje previranje koje se dešava u normalnom čovjeku. Dok sam čitao ovo tvoje pisanje i sam sam pomislio: "Hej, slično ovako je izgledalo i moje vatreno krštenje! "

    Svaka čast, i samo nastavi!
    brigade - 43665 - 28.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Specijalci iz Osmaka


    risto_djogo - 43182 - 26.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Turistička razglednica BiH


    hrasnica - 43163 - 26.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Podrska Filipu


    Brate Srbine,

    kao prvo, da ti se zahvalim za ovo tvoje pisanje, koje dolazi iz dubine duše. Imaš našu punu podršku i molim te da nastaviš da opisuješ to vrijeme koje si proveo u "multietničkoj Bosni" kao borac, nazovi nekakve armije.

    Ako ti to nešto znači, i mi koji smo bili na srpskoj strani nismo baš najbolje prošli. Mnogi od nas pate od tog "Koreanskog sindroma" ili još bolje rečeno - pukli smo brate! Doduše, neko samo 10%, neko 50% a oni koji su 100% više nisu ni živi jer su se mnogi od njih i ubili.

    I za kraj: drži se Brate. Mi smo uz tebe, da te razumjemo. Pisanje je jedna vrsta terapije, pa te molimo da nastaviš. Tvoje pisanje je sasvim dobro i nema gramatičkih grešaka. Možda zbog toga što to Željko malo ispravi, ili si ti previše samokritičan...
    risto_djogo - 41984 - 18.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (2)

    Desanka Domazet


    U nekoliko navrata na ovoj stranici je vođena diskusija o Desanki Domazet, izdajici srpskog naroda. Mislim da se i njen unuk javljao, braneći njene političke stavove. Dva nagradna pitanja za sve posjetioce:

    1. Da li je Desanka sama napisala ovaj govor?
    2. Da li je njen kojeficijent inteligencije preko 50?




    zlocini - 41682 - 17.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Hronika zločina nad Srbima




    Drugi dio je cenzurisan, zbog previše nasilnih scena, koje nisu prikladne za sve uzraste. Da biste pogledali i ovaj dio morate da se registrujete.








    srbija - 38322 - 01.09.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Za one koji vole Srbe







    nesortirano - 33922 - 26.06.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Zivjela Republika Srpska!


    ratko_mladic - 33544 - 22.06.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Protesti povodom hapsenja Mladica


    srbija - 33362 - 19.06.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Pismo organizatora Evropske smotre folklora

    Tadić i Irinej se stide opanaka

    Izvor: blic.rs 17. 06. 2011.

    BEČ - Ogorčen tretmanom učesnika Evropske smotre folklora u Beogradu, predsednik Saveza Srba u Austriji Dragiša Vasiljević uputio je otvoreno pismo predsedniku Srbije, civilnim i crkvenim vlastima u Beogradu.

    Pitajući Borisa Tadića čega i koga se stidi, Vasiljević pored ostalog konstatuje:

    "U prestoni grad je došlo 4. 000 lepih i lepo vaspitanih momaka i devojaka kojima je Srbija u srcu i čiju kulturu i tradiciju žele da sačuvaju i neguju. Vi ste tu mladost ignorisali. Treba da znate, kad već toliko želite u EU, da se tamo niko ne stidi svojih opanaka i svoje nošnje, da je oblače kad god im se ukaže prilika za to. Samo se u Srbiji oni koji su došli na vlast, stide opanaka svojih predaka".


    U istom tonu Vasiljević pita Tadića da li su učesnici smotre trebali u Srbiju da dođu "sa punim kesama ekstazija ili drugih opojnih droga" da bi ih mediji primetili, izražavajući nevericu u to da predsednik države nije mogao ni minut vremena da odvoji da pogleda smotru.

    Vasiljević zamera i gradonačelniku Beograda Draganu Đilasu što, kao domaćin smotre nije došao da pozdravi njene učesnike. Nema razumevanja ni za izostanak ministra za dijasporu Srđana Srećkovića, za koga tvrdi da je dan pre skupa otišao u Tursku.

    Vasiljević u ovom otvorenom pismu ne štedi ni patrijarha srpskog Irineja:

    "Neshvatljivo je da se ni on nije pojavio na manifestaciji da pozdravi učesnike, sve one koji po nekoliko stotina kilometra pređu da bi njega dočekali kada je bio u poseti Austriji. Nije čak ni vladiku poslao, već samo sveštenika. Nije morao ni njega".


    Predsednik Saveza Srba u Austriji nije zaboravio ni beogradske medije za koje navodi da o dijaspori "izveštavaju samo onda kad od nas treba napraviti divljake i huligane".




    Idi na stranu - |listaj dalje|