fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

eu - 103883 - 07.11.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

Srbija dobila još jednog Nobelovca


Peter Handke koji je nedavno dobio Nobelovu nagradu za književnost, prema pisanju austrijskih medija od 1999. godine ima srpski pasoš!

Kako otkrivaju austrijski mediji, on je prihvatio pasoš Savezne Republike Jugoslavije, pa je zakonski izgubio austrijsko državljanstvo. Oni dodaju da Beograd može da slavi jer je dobio još jednog Nobelovca.

Državljanstvo je primio u ambasadi Srbije u Beču, 15. juna 1999. godine. Miloševićev režim mu se na taj način zahvalio za podržavanje Srba tokom NATO bombardovanja.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Austrije su za "The Intercept" izjavili:

  • "Svako ko dobrovoljno stekne strano državljanstvo uglavnom gubi austrijsko državljanstvo. Da neko ne bi izgubio austrijsko državljanstvo, nepohodno je da podnese zavtev koji mora biti odobren pismenom odlukom pre sticanja stranog državljanstva. "

    Da li je Handke podneo zahtev za državljanstvo unapred, odnosno pre sticanja pasoša SRJ, nije poznato, a austrijski mediji pišu da je "verovatnoća za to mala".

    Slike pasoša postoje na njegovoj onlajn stranici, a možete ih pogledati OVDE.

    Inače, hajka na ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Petera Handkea, zbog njegove uloge u iznošenju svog viđenja rata na prostoru bivše Jugoslavije, se nastavlja, a ovaj put je suočen sa optužbama da je prekršio austrijski zakon o državljanstvu.

    Ministarstvo unutrašnjih poslova Austrije, prema pisanju bečkog dnevnika "Esterajh", nakon što su se pojavile informacije da je Handke 1999. dobio jugoslovenski pasoš, pokrenulo je proveru ovog slučaja.

    Jedan neimenovani visoki zvaničnik dodao je da ovo podseća na slučaj bivšeg austrijskog sportiste Andreasa Goldbegera. "Skijaš je tada uzeo srpsko državljanstvo, ali je brzo promenio odluku", ukazao je neimenovani izvor u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

    Ministarstvo ističe da će detaljno istražiti slučaj Handkea.

    "Intercept" navodi da je jugoslovenski pasoš Handkea slučajno pronašao na "veoma nepreglednom" sajtu Nacionalne biblioteke Austrije, na kojem se nalaze dve fotografije jugoslovenskog pasoša poznatog književnika.
  • ww1 - 103649 - 15.07.2019 : Ratko Obrenovic - best (0)

    Milunka Savic - The Forgotten War Heroine




    Even though Milunka Savic was one of the highest decorated soldiers of the entire Great War, she was forgotten soon after it ended. Her great deeds for the Serbian Army and even the impossible fact that she was serving as a female soldier became lost and were only recently discovered.
    kosovo - 103315 - 11.04.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Miloš Ković: Predavanje Kosova


    politika_srbija - 103290 - 24.03.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Domagoj Margetić: Krvave balkanske milijarde


    pocetak_rata - 103289 - 24.03.2019 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (0)

    Domagoj Margetić: Krvave balkanske milijarde


    zdravlje - 103273 - 17.03.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Da li ste za kafu od žira?


    Stari narodi su hrast zvali hljebno drvo jer su od žira pravili hljeb, pa čak pekli i kolače. Latinski način potiče od Kelta, a u prevodu znači "božije drvo" jer je bio veoma važan za ljudsku ishranu.

    Pavle Šojić sa Kosmaja već mnogo godina sakuplja i otkupljuje žir, i od njega pravi kafu, koju možete kupiti u prodavnicama zdrave hrane pod nazivom "Škap kafa" po cijeni od 330 dinara za 200 grama.

    Pavle je svoj izum patentirao 2005. godine.


    Kafa od žira i nije prava kafa, jer u njoj nema kofeina. Međutim, za razliku od kafe, ona je jako korisna jer poboljšava opšte stanje organizma. Koristi se za:


  • poboljšanje krvne slike i smanjenje anemičnosti
  • smanjenje kostobolje i bolova u zglobovima
  • regulaciju rada štitne žlijezde
  • smanjenje menstrualnih tegoba
  • smanjenje problema u probavnom sistemu
  • smanjenje hemoroida
  • regulaciju krvnog pritiska
  • smanjenje holesterola i triglicerida u krvi
  • poboljšavanje opšteg stanja trudnica i dojilja

    Proizvođača možete kontaktirati i direktno na sledeće brojeve telefona: 011-8255-692 i 063-80-87-608.


  • jasenovac - 103143 - 02.02.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Grajf: U Jasenovcu ubijeno minimum 800.000 Srba i 40.000 Jevreja


    BEOGRAD: Profesor dr Gideo Grajf, glavni istraživač Instituta za holokaust "Šem olam" u Izraelu, otkrio je zastrašujuće podatke o mučenju žrtava u Jasenovcu tokom rada na studiji "Jasenovac, Aušvic Balkana.

    Na osnovu podataka do kojih je došao tokom četvorogodišnjeg istraživanja, Grajf kaže da je u Jasenovcu na najsvirepiji način ubijeno minimum 800. 000 Srba i oko 40. 000 Jevreja.

  • "Jasenovac je bio imperija smrti - istiće Grajf i dodaje da je revizionizam drugo ubistvo žrtava", rekao je Grajf i istakao:

  • "Moramo usmeriti sve snage protiv revizionizma, kako te žrtve ne bi bile ponovo žrtve. Činjenice su činjenice i ne možemo ih stavljati pod tepih, istina uvek izađe na videlo. Sve te pokušaje revizije istorije smatram detinjastim, svi oni su osuđeni na neuspeh".

    Grajf je istakao da je u Jasenovcu postojalo 57 različitih načina ubijanja žrtava.

  • "Siguran sam da ih u Aušvicu nije bilo toliko. To je svetski rekord. Nema takvog nečeg u istoriji čovečanstva - istakao je on i dodao da ne sme biti sumnje o broju žrtava i podsetio da je istraživanje zajedničke Hrvatsko-srpske komisije pokazalo da je bilo 1, 4 miliona žrtava", rekao je.
    Gostujućina televiziji Pink, Grajf je rekao da je tom istraživanju posvetio četiri godine i da ne postoji ni jedan arhiv koji nije proučio.

  • "Rezultati su šokantni zbog okrutnosti, sadizma.. . Lanac logora poznat pod imenom Jasenovac, na 46 kilometara kvadratnih, šest puta veći od Aušvica, je zapravo bio odraz čiste okrutnosti. Tim ustaša je uživao u svojoj okrutnosti, oni su uživali u mučenju ljudi. Rekao bih da su oni smrt doveli do savršenstva", rekao je Grajf.

    Govoreći o razlikama između Jasenovca i Aušvica, naveo je da su nacionalni socijalisti voleli da im žrtve ne budu pred očima, voleli su čistu smrt, dok su ustaše uživale da osete patnju svojih žrtava.

  • "Tu je razlika, oni su više želeli da vide proces umiranja žrtava. To možemo da vidimo iz fotografija koje su nastale u Jasenovcu, dok su Nemci više voleli gasne komore, koje ako niste želeli niste morali da posmatrate. To je bila jedna, da tako kažem, sterilna smrt", rekao je Grajf.

    Prema njegovim rečima, druga razlika je u tome da su Nemci osim ponižavanja i mučenja zapravo koristili fizičku snagu svojih žrtava, a u Jesnovcu je, kaže, bila samo patnja svrha - patnja do smrti.

    Izvor: Tanjug
  • 1sr - 103117 - 25.01.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Milutin Bojić: Plava grobnica


    Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
    Gazite tihim hodom!
    Opelo gordo držim u doba jeze noćne
    Nad ovom svetom vodom.

    Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
    I na mrtve alge tresetnica pada,
    Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
    Prometeji nade, apostoli jada.

    Zar ne osećate kako more mili,
    Da ne ruši večni pokoj palih četa?
    Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
    A umornim letom zrak meseca šeta.

    To je hram tajanstva i grobnica tužna
    Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
    Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
    Mračna kao savest, hladna i očajna.

    Zar ne osećate iz modrih dubina
    Da pobožnost raste vrh voda prosuta
    I vazduhom igra čudna pitomina?
    To velika duša pokojnika luta.

    Stojte, galije carske! Na grobu braće moje
    Zavite crnim trube.
    Stražari u svečanom opelo nek otpoje
    Tu, gde se vali ljube!

    Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
    Što prolazi morem i umre bez znaka,
    I doći će nova i velika smena,
    Da dom sjaja stvara na gomili raka.

    Ali ovo groblje, gde je pogrebena
    ogromna i strašna tajna epopeje,
    Kolevka će biti bajke za vremena,
    Gde će duh da traži svoje korifeje.

    Sahranjeni tu su nekadašnji venci
    I prolazna radost celog jednog roda,
    Zato grob taj leži u talasa senci
    Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.

    Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
    Veslanje umre hujno,
    A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
    pobožno i nečujno.

    Jer hoću da vlada beskrajna tišina
    I da mrtvi čuju huk borbene lave,
    Kako vrućim ključem krv penuša njina
    U deci što klikću pod okriljem slave.

    Jer, tamo daleko, poprište se zari
    Ovom istom krvlju što ovde počiva:
    Ovde iznad oca pokoj gospodari,
    Tamo iznad sina povesnica biva.

    Zato hoću mira, da opelo služim
    bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
    Da miris tamjana i dah praha združim
    Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

    Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
    Klizite tihim hodom.
    Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
    Nad ovom svetom vodom!
    srbija - 101059 - 13.08.2017 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (2)

    Srbija ima najveće rezerve zlata na Balkanu


    Srbija zauzima 63. poziciju na novom popisu zemalja koje imaju najveće rezerve zlata a koji je objavio Svetski savet za zlato.

    Na prvom mestu se nalaze Sjedinjene Američke Države, sa 8. 133, 5 tona, dok je druga Nemačka sa 3. 377, 9 tona. Na trećem mestu je Međunarodni monetarni fond (MMF) sa 2. 814, 0 tona.

    Među deset najbogatijih nalaze se Italija, Francuska, Kina, Rusija, Švajcarska, Japan i Holandija.

    Kada je reč o Balkanu, najviše zlata poseduje Srbija (18, 8 tona), a sledi Makedonija na 77. mestu koja ima 6, 9 tona.

    Na 88. mestu je Slovenija sa 3, 2 tone, dok se Bosna i Hercegovina sa 3, 0 tone nalazi na 91. mestu, prenosi RTS.

    Na 98. mestu nalazi se Albanija sa 1, 6 tona, dok je na poslednjem, 100. mestu Mongolija sa 1, 5 tona. U prvih sto nema Hrvatske i Crne Gore.
    politika_amerika - 101055 - 13.08.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    O Trampu, američkoj demokratiji i njegovom uticaju na Srbiju


    trnovo - 99825 - 12.03.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Trnovo: poginuli borci na dan 6. oktobra 1994. godine


    Dana 6. oktobra 1994. godine, oko 5:00 časova ujutro, jake muslimanske snage su napale šator u kojem se nalazilo komandno odjeljenje, inžinjerija i sanitetsko osoblje. Napadnuti nisu imali prilike ni da se brane. Među ubijenima su bile i dvije medicinske sestre.

    Takođe treba napomenuti da su muslimanske snage prošle pored vojnika UNPROFOR-a koji su tada trebalo da nadziru dogovoreno primirje.

    Za ovaj zločin niko nikada nije odgovarao. Organizacija "Ilidžanski borac" je podnijela zahtjev federalnoj opštini Trnovo za odobrenje da bude na prigodan način obilježeno mjesto gdje je počinjen ovaj zločin nad srpskim vojnicima, ali ni do danas nisu dobili odgovor.

    Među stradalima su:

  • Risto (Mirko) Anđić,
  • Radmila (Marinko) Bjelica,
  • Tanja (Slavko) Bjelica,
  • Nenad (Dušan) Golijanin,
  • Stojanka (Petar) Golijanin,
  • Slavko (Radoslav) Kenjić,
  • Momčilo (Savo) Krstović,
  • Branko (Špiro) Milić,
  • Momir (Ilija) Minić,
  • Slaviša (Milenko) Močević,
  • Goran (Milenko) Močević,
  • Pero (Miloš) Pavlović,
  • Velimir (Relja) Popović i
  • Mirko (Mlađen) Samardžija.

    Tada su stradali i:

  • Ranko (Dobrilo) Samardžić,
  • Vaso (Risto) Sikima,
  • Nikola (Dušan) Sikimić,
  • Aleksandar (Miloš) Vidaković,
  • Svetozar (Milinko) Šešlija,
  • Žarko (Savo) Đogić i
  • Đuro (Miloš) Čančar.
  • rusija - 99355 - 28.01.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Istorijska kletva: Glavni i najveći protivnik Rusije oduvek je bila - geografija


    Predsednik Rusije Vladimir Putin u protekle dve godine započeo je znatno oštriju spoljnu politiku, što se pre svega ogleda u aneksiji Krima i intervenciji u Siriji.

    Najveća zemlja na svetu kroz istoriju često je na sličan način (osvajanjem) pokušala da se osigura od spoljnih faktora - od invazije Mongola do sadašnje pretnje koju Kremlj vidi u NATO alijansi. Glavni i najveći protivnik Rusije oduvek je bila - geografija.

    Da je Bog kojim slučajem stvorio planine u istočnoj Ukrajini, Rusija bi verovatno mnogo manje puta kroz istoriju bila meta invazije raznih osvajača. Vladimir Putin, kao i mnogi ljudi koji su vodili Rusiju pre njega, shvatio je da je za bezbednost zemlje ključna kontrola zapadnih granica, jer je odatle, kao po pravilu, dolazila najveća opasnost.

    Ogromna Evropska nizija oduvek je znatno smanjivala manevarski prostor liderima Rusije, i predstavljala ravan i otvoren put osvajačima ka Moskvi.

    Zapadni lideri kao da se muče da dešifruju Putinove motive za intervencije u Ukrajini i Siriji, ili to veoma vešto prikrivaju. Rusiju je možda najbolje opisao nekadašnji britanski premijer Vinston Čerčil, rekavši da je ta zemlja "zagonetka umotana u misteriju enigme".

    Ipak, gledano iz ugla geografije i strateškog značaja, poteze Vladimira Putina nije nemoguće dešifrovati. Potrebno je samo da pogledate mapu.

    Za Rusiju, zemlju sa najvećom površinom na svetu, problemi mogu doći kako sa kopna, tako i sa mora.

    U proteklih 500 godina, Rusija je nekoliko puta bila meta invazije sa zapada. Poljaci su 1605. napali kroz Evropsku niziju, zatim je švedski kralj Čarls XII naredio ofanzivu 1707. godine. Francuzi na čelu sa Napoleonom Bonapartom udarili su 1812. godine, da bi Nemci u dva svetska rata kao glavnu metu imali Rusiju i, srećom, oba puta omanuli.

    Mane i prednosti nepregledne ravnice

    Pomenuta Evropska nizija u Poljskoj je široka "svega" 500 kilometara, od Baltičkog mora na severu do Karpata na jugu, što i nije previše prostora za braniti, ukoliko imate u vidu da se do ruske granice prostor nizije povećava na više od 3. 000 kilometara. Odatle se okupatorima prosto nudi otvoren put ka Moskvi.

    Upravo ovaj geografski aspekt objašnjava zbog čega su Rusi u nekoliko navrata kroz istoriju pokušali da okupiraju Poljsku - mnogo je lakše braniti kapije zemlje na prostoru od 500 nego na 3. 000 kilometara.

    Sa druge strane, prostranstvo je ujedno bila i slabost i snaga Rusije. Neprijateljska vojska na putu ka Moskvi suočavala se sa neodrživo dugačkim linijama snabdevanja vojske, koja biva raštrkana i sve ranjivija na ogromnom prostranstvu. To su na svojoj koži najbolje osetile armije Napoleona i Adolfa Hitlera, koje su vremenom ostale bez hrane i vode i uz svesrdnu asistenciju ruske zime doživele strahovite poraze.

    Izlaz na topla mora - vekovna boljka Rusije

    Ukrajina kao tampon zona, Krim kao prioritet broj jedan

    Podjednaku stratešku važnost imao je nedostatak izlaska na topla mora, koji je oduvek bio rak-rana Rusije. Mnoge ruske luke na Arktiku su potpuno neupotrebljive nekoliko meseci u godini jer su okovane debelim ledom. Vladivostok, najveća luka na Pacifiku, ograničena je Japanskim morem kojim dominira, pogađate, Japan.

    Podređena uloga u tim vodama ne utiče na trgovinske puteve koji vode u Rusiju i iz nje. Glavni nedostatak je što u tim vodama Japan sprečava Rusiju da deluje kao globalna sila, jer nema neometan pristup jednom od važnijih morskih puteva na svetu.

    Napad je najbolja odbrana

    Rusija kao takva datira iz 9. veka i saveza slovenskih plemena poznatih kao Kijevski Rusi, koji su nastanjivali Kijev i ostale gradove duž reke Dnjepar, koji su u sastavu današnje Ukrajine.

    Mongoli su u kontinuitetu napadali taj region i konačno ga osvojili u 13. veku. Rusi su zatim napravili seobu ka istoku, nastanivši se u Moskvi. Ova rana Rusija, pozatija kao kneževina Moskva, bila je potpuno nemoguća za odbranu. Nije bilo nikakvih prirodnih barijera za osvajače, poput planina, mora ili pustinja.

    Na scenu stupa Ivan Grozni, prvi ruski car. On je prvi vladar koji je kao najbolji koncept odbrane uveo - napad. Proširio je granice zemlje do Uralskih planina na istoku, Kaspijskog jezera na jugu, i Arktičkog kruga na severu. Kasnije Rusija dolazi do izlaza na Crno more i osvaja Kavkaz, prvu prirodnu barijeru koja ju je štitila od Mongola.

    U 18. veku došlo je vreme da se carstvo proširi. Petar Veliki, i nakon njega carica Katarina Velika osvajaju zapad i postavljaju rusku granicu na Karpatima, okupiravši teritorije današnje Litvanije, Letonije i Estonije. Oko Moskve se stvorio ogroman zaštitni prsten: od Arktika, preko Baltika i Karpata, Crnog mora, Kaspijskog jezera i Kavkaza do Uralskih planina i ponovo Arktika.

    Širenje i smanjivanje granica, NATO steže obruč

    Nakon 1945. godine Rusi okupiraju istočnu Nemačku, dok je zapadni deo nemačkog kolača bio rezervisan za Amerikance. Sovjetski savez počeo je da podseća na staro, veliko carstvo. Samo, ovoga puta na vrata nisu lupali Mongoli, već NATO.

    Pad SSSR-a 1991. godine uzrokovao je ponovno smanjivanje ruske teritorije, nakon otcepljenja Estonije, Letonije, Belorusije, Ukrajine, Gruzije i Azerbejdžana. Da stvar bude gora, NATO je sve više stezao obruč i približavao se granicama Rusije.

    Dva glavna nedostatka Rusije eliminisana u Ukrajini

    Tokom sukoba u Ukrajini, Rusija je uspela da konačno eliminiše glavne nedostatke - ranjivost sa kopna i nemogućnost izlaska na topla mora. Nakon svrgavanja ruskog saveznika i predsednika Viktora Janukoviča, na čelo Ukrajine došla je antiruski nastrojena politička garnitura naklonjena Zapadu.

    Stari alarm se odmah upalio, a dobro naučene lekcije iz istorije bile su dovoljna opomena za Vladimira Putina. Danas je istok Ukrajine praktično okupiran i pod kontrolom Rusije, hteo neko to da prizna ili ne. Time je osigurana kopnena barijera. Anektiran je Krim, dobijen je izlaz na topla mora, a širenje NATO alijanse u tom delu teritorije je onemogućeno.

    Sirija kao nastavak ukrajinskog scenarija

    Geografija, taj stari, podmukli protivnik ponovo je na meti Rusije, ovoga puta u Siriji. Još dva izlaza na topla mora osigurao je sirijski predsednik Bašar al-Asad, ustupivši ruskoj vojsci baze u Tartusu i Latakiji. Time je Rusija dobila veliku stratešku pomoć, a Vladimir Putin sigurno neće dozvoliti da ta dragocena vrata ka toplim morima, koja je strpljivom strategijom i teškom mukom otvorio, ponovo budu zatvorena.

    U sirijskom Tartusu se govori ruski

    Ruske intervencije ne treba da čude bilo koga. Kroz istoriju je oduvek bilo velikih i malih, jakih i slabih. Veliki su u svojim okršajima i borbi za nadmoć oduvek koristili male - od starih Grka i Persijanaca, preko Mongola, Napoleona, Hitlera, Hladnog rata pa sve do danas.

    A Rusi su oduvek naspram sebe imali geografiju kao protivnika koji, poput tvrdoglavog boksera, neprestano pada i ustaje.

    Izvor: Blic
    bosna_danas - 99253 - 23.01.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Apostrof: O sankcijama Dodiku, prizivanja rata u Bosni


    kosovo - 99221 - 21.01.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Putin: Zažalićete zbog Kosova!


    politika_amerika - 99165 - 17.01.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (5)

    Dodik u sendviču između Obame i Trampa


    Sve je počelo tako što je Mile Dodik, zahvaljujući jednom svom prijatelju iz Trampovog tabora, bio pozvan da prisustvuje svečanoj ceremoniji proglašavanja novog američkog predsjednika, koja će se održati 20. januara 2017. godine.

    Nakon što su za ovo saznali i muslimani, požalili su se američkoj ambasadorki u Bosni, pa ona Dodiku nije odobrila vizu. Dodik je bio dovoljno otresit da joj nakon toga, u razgovoru preko telefona, kaže da su njeni dani u Sarajevu već odbrojani - Tramp će vjerovatno veoma uskoro postaviti drugog ambasadora za BiH. Pored toga, provukao joj je kroz uši da on ima srbijanski pasoš, pa će drugi put vizu tražiti u drugoj državi.

    Za neupućene treba napomenuti da Predsjednik Republike Srpske ima diplomatski pasoš, pa je dobijanje vize za bilo koju zemlju puka formalnost.

    Izgleda da je sve ovo silno razazlilo bosansku ambasadorku. Neosporno je i to da se ona veoma dobro "oparila" za vrijeme svoga boravka u Sarajevu, pa je odlučila da Dodika tuži gospođi Klinton, koja je nakon toga na našeg predsjednika nahuškala svog crnog buldoga. Elem, nakon toga je "Amerika" uvela sankcije Miloradu Dodiku.

    Epilog priče je da Dodik ne može da putuje u Vašington 20. januara čak ni pomoću srbijanskog pasoša. Utješno je i to da je Tramp već nagovjestio da će sve ove Obamine sankcije ukinuti čim se popne na presto, tj. istjera onog crnog čovjeka iz Bijele kuće.

    Stvari u Americi su se dobro zaoštrile. Meni se čini da će u roku od 3 mjeseca na Trampa biti izvršen i atentat, nakon koga će sve obavještajne agencije u Americi dugo vremena tragati za naručiocima tog istog atentata, a da ih pri tome nikada ne pronađu.

    Nedavno mi jedna prijateljica reče da više ništa ne pričam, jer šta god kažem ono se i ostvari. Naravno, nisam protivnik Trampa, želim mu dugovječan život i uspješnu političku karijeru. Upravo zbog toga ovu moju "prognozu" nisam rekao već napisao, tako da se iskreno nadam da se neće i ostvariti.
    politika_amerika - 98175 - 16.11.2016 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (4)

    Baka Milka iz Grocke: Čuvala sam decu Trampu! Zbog mene voli Srbiju!


    Donald je dobar i vredan, nije džangrizav, ne zna da mrzi ljude, a mnogo voli Srbiju, posebno srpske žene. Pozivam ga kod mene u Grocku na pravi domaći ručak, kaže Milka Milisavljević (85)

    Donald Tramp je mnogo dobar i vredan, nije džangrizav, to je čovek koji ima dobru i veliku dušu. On svakog voli, ne zna da mrzi ljude. Kod njega nema izveštačenosti, sve je prirodno... Inače, mnogo voli Srbiju, voli srpski narod i srpske žene.

    Ovo ekskluzivno za Kurir priča Milka Milisavljević, Srpkinja koja je krajem sedamdesetih i osamdesetih godina čuvala dvojicu sinova novog predsednika SAD Donalda Trampa.

    Vremešna Beograđanka, koja danas ima, kako sama navodi, "85 godina, sedam meseci i 18 dana", u Trampovoj kući provela je osam godina. On ju je, kaže, gledao skoro kao člana porodice, zbog čega se osećala kao kod svoje kuće.

    Plašio se Ivane

  • Čuvala sam Trampove sinove Donalda Džuniora i Erika. Kao dadilja sam kod Donalda provela osam godina. Dobro je plaćao, bio je darežljiv. I zamislite, za svaki rođendan mi je davao hiljadu dolara. Inače, volela sam mnogo njegovu decu, kao i oni mene. Ma, volela sam ih više nego sebe, volim ih i dan-danas. Mnogo bih volela da se opet sretnem s njima - priča naša sagovornica dok sedimo u njenom domu u Grockoj.

    Dodaje da je Tramp bio posebno pažljiv prema svojim naslednicima, te da se trudio da im posveti što više vremena.

  • Dođe kući, opere ruke, ostavi sako na svoje mesto, jer od žene Ivane nije smeo da ga baci bilo gde, i odmah grli i ljubi decu. Voleo je da ih drži na krilu i tako dugo priča s njima. Imao je običaj da ih ispituje kako su proveli dan, ali ih je ispitivao i kakva sam ja. Nije se baš nešto igrao s njima, više je voleo da razgovaraju - priseća se Milisavljevićeva i dodaje da se Tramp dobro slagao sa svojom tadašnjom ženom Ivanom, te da joj je zato žao što su se kasnije rastali.

    Napraviću mu našu hranu

    Naša sagovornica sada namerava da, ako nađe adresu, napiše pismo svom nekadašnjem poslodavcu:

  • Hoću da mu poželim sreću, kako u poslu, tako i u životu s Melanijom i decom, kao i da doveka bude predsednik Amerike. Hoću i da mu kažem da verujem da će pomoći svom narodu, ali i da će nastojati da ne bude nemira ni u jednoj zemlji. On je uvek za mir, nije za sukobe. Takođe, želela bih da ga pozovem da dođe u Srbiju. Priredila bih mu lep, pravi srpski ručak ovde kod mene.

    Voli sarme i punjene paprike, a špagete jede pravo iz šerpe

    Naša sagovornica otkriva da Tramp nije izbirljiv kada je reč o hrani, ali dodaje da je voleo sarme. - Nije birao hranu kod kuće. Ma, jeo je šta god mu se da. Nađe u kuhinji šerpu sa špagetama i uzme direktno iz nje nekoliko zalogaja. Ako se tu zateknem, kaže mi: "Ovo je odlično!" A mnogo je voleo i sarme, punjene paprike.. . Međutim, nije pio ništa, osim ponekad paradajz-soka i mleka. Jednom je sok od paradajza pio i za rođendan, i to na proslavi na kojoj je bio i Regan.

    U šetnju sam išla samo sa pištoljem u dečjoj torbi

    Milka Milisavljević otkriva da je kod sebe često imala pištolj kada je svojevremeno kao dadilja išla u šetnju s Trampovom decom. On za to nije znao:- Kad sam išla u šetnju s decom po jednom njegovom imanju, gde se ide preko šume i livada, nosila sam pištolj sa sobom. Krila sam ga u dečjoj torbi, da niko ne zna da ga imam. Strah me je bio da mi neko ne kidnapuje decu. A imala sam iskustva s oružjem, jer sam pre odlaska u Ameriku bila u JNA.

    Pobeda je obradovala - Igrala sam od sreće

    Milka Milisavljević kaže da veruje da će Tramp kao predsednik SAD pomoći Srbiji, jer on "mnogo voli našu zemlju". Da je pobedila Hilari, smatra, bila bi to katastrofa za Srbiju. Zato je, kako kaže, skakala od sreće i igrala kad je Tramp u utorak odneo pobedu na izborima.- Tramp je oduvek voleo srpski narod. Govorio je svojevremeno prijateljima da je bebisiterka koja radi kod njega iz Jugoslavije. A čula sam i da je 1999. mislio da je nepravda što je naša zemlja bombardovana. Tada je bio tužan. Govorio je: "To je mnogo dobra zemlja i dobar narod tamo živi. Šteta da taj narod tiranišu, ne zaslužuje to." Nije mogao da podnese rat i da se ljudi ubijaju. On mnogo voli Srbiju. Voli srpski narod i srpske žene. Misli da su naše žene mnogo dobre i lepe - ispričala je ona.

    Melanija, ne ljuti se, ali Tramp je lepši

    Sagovornica Kurira kaže da joj se dopada Trampova sadašnja supruga Melanija.- Melanija mi deluje kao dobra i pametna devojka. Slatka, predobra, predivna... Vidi se da ima dobru narav. Ali meni je Donald lepši od Meli, moram to da kažem, pa nek mi se ona ljuti. Pa to je bio mužina za kakvim bi se svaka žena okrenula.
  • izbori - 98147 - 14.11.2016 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (3)

    Kako izabrati svoju političku opciju?


    Nakon skorašnje, po meni neodmjerene, Dodikove izjave da neće pomagati opštine u kojima je pobjedila opozicija, tj. SDS, želim da kažem sledeće:

    Pomalo je surovo od najvećeg branioca Republike Srpske da srpski narod optuži za greške koje je sam počinio. Meni se nekako čini da je sam kriv što njegova partija u nekim opštinama nema uspjeha na lokalnim izborima. Primjera za to ima dosta, a ja ću ovu moju tezu obrazložiti na opštini Sokolac, jer je ipak ovo u neku ruku sokolačka stranica.

    Propast SNSD-a u Sokocu je počeo sa smrću Zorana Kosorića, kada su na čelo ove partije došli braća Čolovići, "poznati" biznismeni u opštini Sokolac. A poznati su po tome što su na Romaniji napravili hotel sa pogledom na kamenolom, fabriku vode koja ne radi jer nije dobila upotrebnu dozvolu, mesaru za koju nema mesa, benzinsku pumpu koja je propala do te mjere da su je morali prodati.. . itd, itd. Drugim riječima, narod na Romaniji o njima može da kaže sve najgore, čak ih je i ovjekovječio u onoj čuvenoj izreci "vrati uže, jebeš kravu"...

    Sem povezanosti sa Dodikom u izgradnji benzinske pumpe kod Modriče, braća Čolovići nemaju nikakvih političkih kvaliteta da budu postavljeni za lidere jedne takve političke partije kakav je SNSD. Ipak, uprkos upozoravanju nekih članova Opštinskog odbora SNSD-a Sokolac, Dodik se (izgleda zbog nekakvih svojih ličnih interesa) odlučio na ovaj kobni potez, zbog kojeg danas krivi romanijskog seljaka.

    Naš narod kaže da je rđav domaćin u svojoj kući još gori u tuđoj. Tako je bilo i sa braćom Čolović kada ih je narod izabrao na kormilo Opštine Sokolac. O njihovom radu ne mogu ništa reći jer on nije ni vrijedan pomena. Ostali su zapamćeni po seks skandalima, pljački hotela u Sokocu, pucnjavama na slavama i sličnim skandalima. Dodik ih je na kraju smjenio, ali javna je tajna da oni još uvijek drže sve konce u rukama, pokušavajući da kao "tampon zonu" između sebe i naroda istaknu mlade kandidate ove stranke, koji baš i nemaju nekih velikih kvaliteta sem što su pristali da budu marionete u rukama vladara iz sjenke.

    Kada nepismeni romanijski seljak izađe na izbore, pred sobom ima dilemu da izabere između dvije opcije:

    1) slatkorječivog Cicka Bjelice, koji nije nimalo bolji od svojih kumova - gore pomenute braće. Njega je najlakše opisati rječima da je on sklon da obeća sve a da pri tome nikada nije održao svoju riječ,

    2) propalih biznismena, koji su svoju reputaciju zapečatili u narodu time što njihovi zaposleni već godinama ne primaju plate. Ukratko rečeno, oni su legalizovali robovlasništvo na Romaniji.

    I tako, kad nepismeni seljak bira svoju lokalnu samoupravu, on bira između dva zla, a vrlo je teško reći koje je od njih manje. U isto vrijeme, Dodik iz Banjaluke ne vidi pravu suštinu problema, pa za svoj neuspjeh u Sokocu hoće da kazni prostog, romanijskog seljaka koji njega, kao Predsjednika Republike Srpske podržava i voli više od bilo kojeg političara u regionu.
    tarcin - 93861 - 20.10.2015 : Ratko Obrenovic De - best (1)

    Sarajevo, logor(i) za Srbe


    republika_srpska - 93261 - 07.07.2015 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (3)

    Zašto napadaju Stefana Karaganovića?


    Meni se nekako čini da su Vladimir Putin i Emir Kusturica dva najveća Srbina današnjice! Možda sam pomalo nepravedan prema par onih koji su bili, ili su još uvijek u Hagu. Konkretno mislim na Voju, koji je i prije Haga bio istinski Srbin, ali je tek u zatvoru postao legenda jer će se se njegova brilijantna odbrana pred ovim kvazi-sudom pominjati u advokatskim udžbenicima i stotinama godina nakon ovog našeg vremena.

    Ne treba zaboraviti ni plejadu srpskih pisaca, koji uglavnom o svom trošku, pokušavaju da objelodane istinu o događajima iz skorašnje istorije. Nažalost, jako je malo onih koji uspjeli da nešto urade na globalnom nivou, uglavnom zbog toga što za svaki veliki projekat, sem mnogo truda treba izdvojiti i priličnu količinu novca.

    Jedan od najuspješnijih pisaca koji se perom bori za istinu je Stefan Karganović. Njegovo djelo dobija poseban značaj u ovo vrijeme, kada Engleska pokušava da u Savjetu bezbjednosti UN-a proturi rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

    U isto vrijeme, na internetu se može pronaći i članak kako je nekakvo Specijalno tužilaštvo Republike Srpske pokrenulo istragu o milion evra koje je ovaj američki advokat (ujedno i provjereni srpski rodoljub) dobio od Vlade RS a da isti nije opravdao računima.

    Možda će nekome ovaj iznos izgledati veliki, ali treba znati da je ovaj provjereni srpski rodobljub angažovao nekoliko renomiranih svjetskih pisaca, koji su objavili značajne radove na tu temu. Koliko je važno dijelo Stefana Karganovića, govori i činjenica da je Vlada BiH zabranila prodaju i štampanje njegovih knjiga na teritoriji BiH. Valjda su, zbog toga što im smeta istina, bili prinuđeni da pribjegnu metodi koju je u Srednjem vijeku koristila Katolička crkva, kao i Hitler u periodu prije 2. svjetskog rata.

    Ruski izvori tvrde da Rezolucija o Srebrenici ima za cilj da kazni Srbiju što Vučić nije uveo sankcije Putinu. Isti izvor dalje tvrdi da Zapad radi na daljoj destabilizaciji političke situacije u BiH, pokušavajući da od Srebrenice u Bosni napravi još jedan distrikt. Zbog taga i rade na daljnoj satanizaciji Srba. A da bi im to pošlo za rukom, potrebno je da zabrane dalje širenje istine. Zbog toga, čak i 20 godina nakon ovoga događaja, Srebrenica treba da dobije svoju rezoluciju u Ujedinjenim Nacijama.

    Meni pomalo smeta što je onaj "zvanični", sokolački sajt, pridružio hajci na Stefana Karganovića. Od toliko interesantnih vijesti oni su preuzeli i na svojim stranicama objavili optužbu o potrošenih "milion evra" za koje Karganović nije priložio račune. U isto vrijeme, nisu objavili ništa o tragediji srpskog stanovništva u Srebrenici. Zbog toga se pitam za koga radi "zvanična" sokolačka vlast - za nas Srbe ili za nekoga drugog?
    kazani - 92825 - 20.04.2015 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    KAZANI, 1992-1993. GODINE


    IZ DOKUMENTACIJE KOMITETA ZA
    PRIKUPLJANJE PODATAKA O IZVRŠENIM
    ZLOČINIMA PROTIV ČOVEČNOSTI
    I MEĐUNARODNOG PRAVA


    Beograd, decembar 1996. godine

    Pripadnici 10. (kasnije 110.) brdske brigade prvog korpusa Armije tzv. BiH su u periodu od 1991-1993. godine, prilikom racija, hvatali Srbe na sarajevskim ulicama i stanovima i odvodili ih na Trebevic na kopanje rovova. Srbi su se odatle retko vracali zivi. Na Trebevicu se nalazila pecina Kazani u koju su muslima-nski vojnici bacali tela Srba, koje su prethodno ubili ili zive Srbe, koje su usmrcivali i na taj nacin. Da bi unistili tela ubijenih Srba koja su bacali u provaliju Kazani, u nju su ubacivali stare gume i palili ih, a ubacivali su i krec. Bilo je i drugih mesta gde su bacani lesevi ubijenih Srba. Komandant ove jedinice je bio Musan Topalovic, zvani "Caco", koji je imao "elitnu cetu" u koju se primalo sa "upisninom", a "upisnina" je bila odsecena srpska glava. Pripadnici ove jedinice su glave zaklanih Srba izlagali u Osnovnoj skoli. Pripadnici ove brigade su neke Srbe ubijali i na taj nacin sto bi ih privezali za kamion i vukli ih sve dok ne izdahnu. Neke su, pak, ubijali na taj način sto bi ih vezali za dva automobila koji bi krenuli u suprotnom smeru, pa bi ih tako raščcerečili.

    Pripadnici ove brigade su učestvovali i u snajperskom gađanju civila u srpskom delu Sarajeva. Komandant snajperske čete je bio Esad Tucaković. Jedan od snajperista je bio Čolak Refik, koji se javno hvalio da je lično od Alije Izetbegovića dobio na poklon snajperski karabin koji mu je ovaj doneo iz Beča.

    U posetu ovoj jedinici su dolazili lično Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Biserka Turković koja je kasnije bila ambasador BiH u Zagrebu.

    Okružni vojni sud u Sarajevu, čijem veću je predsedavao sudija Muhamed Podrug, zbog nekih od ovih ubistava je vodio krivični postupak protiv jednog broja pripadnika 10. brdske brigade. Tako je 23.12.1994. godine izrečena presuda po kojoj je bila izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 meseci do 6 godina.

    Zbog krivičnog dela ubistva iz čl. 36 st. 1 Krivičnog zakona BiH, a ne ratnog zločina, osuđeni su Zijo Kubak, Refik Čolak, Esad Tucaković i Mevludin Selak - na po 6 godina zatvora, Omer Tendžo i Akid Alibašić - na po 4 godine i 4 meseca zatvora, Senad Hasić, Samir Seferović, Sabahudin Žiga, Samir Ljubović, Esad Raonić i Senad Haračić - na po 10 meseci zatvora, Armin Hodže na 5 godina i 8 meseci zatvora, dok je Sead Kadić osuđen na 4 godine zatvora.

    Mera obaveznog psihijatrijskog lečenja u medicinskoj ustanovi izrečena je protiv pet lica. Na glavnom pretresu je izneto da su sudsko-medicinski veštaci pronašli ostatke 29 izmasakriranih ljudskih leševa, ali su uspeli da identifikuju samo 8. Sud je našao da se radilo o takozvanom "običnom" ubistvu, a ne o ubistvu na svirep i podmukao način, kako je to bilo stavljeno okrivljenima na teret od strane javnog tužioca.

    Posle samo godinu dana, pred Novu 1996. godinu svi su osuđeni bili pušteni na slobodu. Sam Mušan Topalović nije bio izveden pred sud pošto je, navodno, bio ubijen pri pokušaju bekstva. Pripadnici ove brigade, koji su vršili ubijanje civila, prethodno su ih protivzakonito zatvarali, mučili ih i sa njima nečovečno postupali, nanoseći im pri tom teške patnje i povrede. Sve to je bilo u funkciji istrebljenja srpskog naroda. Tako su, između ostalih, ubijeni i sledeći Srbi:

    1. Vuk Sanja, stara 16 godina,
    2. Vučurović Zoran (svedok 649/96).
    3. Drašković Milena - koju su zaklali Samir Saferović i Suad Osmanović i bacili telo u provaliju "Kazan",
    4. Jovanović Dušan - koga su noževima izmasakrirali pripadnici 10. brdske brigade i bacili u provaliju "Kazan",
    5. Komljenac Radoslav, iz Sarajeva, Ulica Dragice Pravice 7/2 - koga je zaklao Mevludin Selak (svedok 649/96).
    6. Komljenac Marina, iz Sarajeva, Ulica Dragice Pravice 7/2, supruga Dragoslava Komljenca - nju je zaklao Refik Čolak, a njeno telo je takođe bačeno u provaliju "Kazani" (svedok 649/96).
    7. Lavrian Vasil, zaklao ga je Zijo Kubat, koji mu je odvojio glavu od tela, a telo gurnuo u provaliju "Kazan". U ubistvu je učestvovao i Ertan Hukelić.
    8. Lavrian Jelena - Ana, od majke Olge Sciban, supruga Vasila Lavriana, kojoj je Suad Osmanović naredio da legne i da raširi noge a zatim joj je, dok joj je on gurao komad drveta u polni organ, Esad Tucaković upaljačem palio stidne dlake i na kraju je zaklao Tucaković Esad, odvojio joj glavu od tela i telo bacio u provaliju. U ubistvu je učestvovao i Ertan Hukelić.
    9. Muminagic Zoran, star 17 godina,
    10. Nikolić Ervin (ili Ergon), zvani "Eno" - kome je Samir Bejtić zabio sablju kroz vrat, a potom su ga ostali udarali noževima po telu dok ga nisu izmasakrirali pa mu je Samir Bejtić odvojio glavu od tela i bacio telo u provaliju "Kazan",
    11. Radosavljević Branislav - njemu je Mušan Topalović odsekao glavu, a potom je telo bačeno u provaliju "Kazani",
    12. Salipur Katarina, iz Sarajeva, Ul. Borisa Kidriča br. 3, supruga Predraga Salipura - njeno telo je posle ubistva bačeno u provaliju "Kazani",
    13. Salipur Predrag, iz Sarajeva, Ul. Borisa Kidriča br. 3, koga je zaklao Nihad Hodžić, a Husein Hodžić mu je nožem odvojio glavu od tela koje je potom bačeno u provaliju "Kazani",
    14. Šljivić Božidar (svedok 649/96).
    15. Sciban Olga, majka Jelene Lavrian,

    ISKAZI SVEDOKA

    1. Svedok 806/95-18 navodi: "... Dok sam se nalazio u ćeliji broj 2 u Centralnom zatvoru u Sarajevu (april 1993 - septembar 1995. godine), izvesno vreme su u toj ćeliji boravili i pripadnici jedinice Topalović Mušana zvanog "Caco" i njegovog zamenika Delalić Ramiza zvanog "Ćelo 2", i to: Hatić Alen i Kapetanović Emir. U prostoriji za dnevni boravak razgovarao sam sa Kapetanović Samirom i Kulenović Harisom. Hatić je u zatvoru bio zbog krađe, Emir i Samir zbog oružane pljačke sa ubistvom neke dece, a Haris Kulenović kao saučesnik. Sa Hatićem i Kapetanovićem sam vodio razgovor i oni su pričali da su učestvovali u mnogim akcijama kao pripadnici navedene jedinice, kada su hvatali mnoge Srbe u Sarajevu i odvodili ih na kopanje rovova. Tada su, prema njihovim rečima, mnogi Srbi ubijeni. Njihovi leševi su odvoženi na mesto zvano "Kazani", iznad naselja Bistrik u Opštini Stari Grad. U ove "Kazane" su bačani u slojevima i, kako su objasnili, prvo bi bacali 30-40 leševa, zatim preko njih živi kreč, a preko kreča jedan sloj zemlje i tako redom. Prema njihovim rečima, bilo je deset slojeva..."

    2. Svedok 344/96-3, lekar koji je rođen i radio u Sarajevu, svedoči: "...Ja sam od 3. januara do 15. juna 1994. bio u Centralnom zatvoru u Sarajevu. U to vreme tu su bili zatvoreni pripadnici jedinice Mušana Topalovića "Cace" i Ramiza Delalica "Ćele". Oni su otvoreno pričali o zločinima koje su počinili nad Srbima u Sarajevu. Amir Jusović zvani "Fifa", Ertan Hukelić, zvani "Eso" i "Kliker", koji je imao jedno veštačko oko i "Cipsa" pričali su dosta o zločinima koje su izvršili na mestu zvanom "Kazani" kod Sarajeva. Sam "Cipsa" je pričao da je na "Kazanima" nađeno 124 ili 138 ličnih karata sa srpskim imenima. Tokom mog boravka u zatvoru, većina njih je oslobođena izdržavanja kazne i puštena na slobodu. Pre mog hapšenja, u jesen 1993. godine, saznao sam da su iz svog stana u Pionirskoj ulici br. 31 odvedeni roditelji mog školskog kolege Vaso i Jelena Lavrian i Jelenina majka Olga Sciban. Pokušaj njihovih prijatelja i suseda da saznaju šta je sa njima, bio je bez uspeha. Tek tokom boravka u Centralnom zatvoru, saznao sam od pripadnika Topalovićeve i Delalićeve jedinice da je za ubistvo porodice Lavrian odgovoran Eso - "Kliker" koji je pričao da je lično ubio članove porodice Lavrian na mestu zvanom "Kazani" i to Vasila klanjem, a Jelena je ubijena nakon mučenja, tako što joj je stavio kramp u vaginu, posle čega je, koliko se sećam, bila spaljena. Pretpostavljam da su članovi porodice Lavrian likvidirani zato što je njihov sin, kao radio-amater, imao radio stanicu u stanu, pa su ih zbog toga teretili da su održavali veze sa Srbima. Od više lica u Sarajevu saznao sam da su muslimani u tunelu Vratnik na Bembaši ubili 400 Srba. U tom kontekstu se pominje i tunel Ciglana..."

    3. Svedok 649/96, koji je pratio ovo suđenje u Vojnom sudu u Sarajevu, svedoči: "...Kazani se nalaze na levoj obali Miljacke, između Bembaše i Bistrika. Do tog mesta može se doći iz pravca Ugostiteljske škole, a odatle do Kazana se mora ići peške oko 150 m. Mesto Kazani je dobilo naziv po tome što se u stenama nalaze duboke jame i provalije. Uhapšeni Srbi dovođeni su na to mesto gde su klani, pa su im odsecane glave i bacane u jednu jamu, a tela u drugu jamu. Lećševe su identifikovali lekari patolozi Ilijaz Dobrača i Hamzo Zujo, koji su na sudu izjavili da su pronašli veliki broj leševa u fazi raspadanja čiji identitet nisu utvrdili. Pominjali su samo žrtve Radoslava Komljenca i njegovu suprugu Marinu, Zorana Vučurevića, Sergeja Lavriana i njegovu suprugu Anu, Duška Jovanovića, Ergona Nikolića, Božidara Šljivića i Milenu Drašković. Karakteristično je bilo svedočenje na ovom suđenju supruge Božidara Šljivića - muslimanke po nacionalnosti, koja je pored ostalog izjavila da je videla preko 200 leševa sagorelih i u fazi raspadanja, među kojima je pronašla leš svoga supruga. Među optuženima je bila i Đurđina Škorić iz Tutina, ali je tužilac odustao od njenog gonjenja, pa je saslušana u svojstvu svedoka za ubistvo Božidara Šljivića. O suđenju počiniocima ovog zločina pisalo je sarajevsko Oslobođenje i Večernje novine od 24.12.1994. godine. U vezi masovnog ubistva na Kazanima i motiva za te zločine interesovao sam se kod nekih muslimana i oni su mi objasnjavali da su ta klanja vršena radi polaganja mudžahedinske zakletve. Po njima kandidat za ovu zakletvu morao je zaklati određen broj Srba i jesti pečene džamijske golubove..."

    4. Svedok 341/96-1, student iz Sarajeva, svedoči: "...U Centralnom zatvoru sam od Idriza Dragolovčanina iz Sjenice saznao da je on lično pobio mnoge Srbe i da ih je bacio u jamu na lokalitetu "Kazani" ispod Trebevića. On je imao neku funkciju u Patriotskoj ligi, a bio je i pripadnik 110. brigade Mušana Topalovića zvanog "Caco"..."

    5. Svedok 281/96-9, penzioner iz Sarajeva, koji je napustio Sarajevo početkom 1996. godine, svedoči: "...Poznat mi je i takozvani slučaj Boguševac ili "Kazan" na Trebeviću. Tu su bila organizovana dva punkta za ubijanje Srba. U prvom punktu zvanom "Kazan" ubistva su vršena klanjem i sabljom, koja je bila dugačka 80 cm, a na drugom punktu, koji se nalazio prema Kozijoj ćupriji, Srbi su ubijani udarcem u glavu tupim predmetima. Glavni izvršilac je bio Suad Osmanović, od oca Osmana iz Sarajeva. Ovoj grupi je sudio Okružni vojni sud u Sarajevu pod predsednikom veća, sudijom Muhamedom Podrugom. Na pretresu su saslušani sudski veštaci Dobraca Ilijaš i Zujo Hamzo. Ovi veštaci su izneli da je veliki broj leševa bio zapaljen i u fazi raspadanja i da zbog toga nisu mogli biti identifikovani. Tačan broj ubijenih Srba nije mogao biti utvrđen, jer su ubistva vršena od početka rata pa sve do januara 1993. godine. Posebno velike zločine nad Srbima u Sarajevu su činile organizovane grupe muslimana predvođene Ismetom Bajramovićem zvanim "Ćelo" i Mušanom Topalovićem zvanim "Caco", sve do njihovog hapšenja krajem 1993. godine. Oni su često upadali u srpske stanove, odvodili Srbe koji se više nikada nisu vratili i pljačkali imovinu. Čak su dolazili i u zatvore i odvodili zatvorene Srbe pod izgovorom da vrše razmenu. Ali većina izvedenih je poubijana..."

    6. Svedok 478/96-27, koji je u sarajevskim logorima bio od aprila 1992. do januara 1996. godine, sa izuzetkom boravka na slobodi od svega mesec dana na kraju 1994. godine, svedoči: "...Dok sam boravio u "Viktoru Bubnju" i Centralnom zatvoru bio sam u prilici da izvesno vreme provedem u ćelijama zajedno sa pripadnicima tzv. 10. brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović zvani "Caco". Među tim licima su bili Nermin Hatić, Alen Hatić, Sejo i Zijo Kubat, Sejo Kadić i Nermin Narandžić. Ta lica su izvesno vreme mislila da sam ja musliman i da se kao kriminalac nalazim u ovom zatvoru, pa su u mom prisustvu slobodno pričali o svojim zločinima koje su počinili nad Srbima. Pričali su da su masovno učestvovali u pokoljima Srba u Sarajevu i da su njihove leševe bacali na mestu zvanom "Kazani" na padinama Trebevića. Sa nekima od njih sam bio izvođen na fizičke radove u grad. Jednom prilikom, kada sam zajedno sa Alenom Hatićem bio na kopanju kanala za električne kablove na padinama Trebevića, on mi je pokazao jamu u koju su bacali leševe Srba. To mesto bih i sada mogao da pokažem. Rekao je da je to samo jedno od mesta gde su bacali leševe Srba. Tokom tih razgovora sam imao utisak da su se oni utrkivali da ispričaju ko je od njih više ubistava počinio. Govorili su da su ubistva najčešće vršili klanjem. Preko gomile leševa su bacali zemlju, a zatim nove leševe. Među stražarima u Centralnom zatvoru i logoru "Viktor Bubanj", nalazio se i Sarija Miralem. On je takođe bio pripadnik oružane grupe Topalovića i komandir jedne od njegovih jedinica. Učestvovao je u izvršenju zločina nad Srbima u slobodnom vremenu, kad nije bio na dužnosti u zatvoru. Dok su oni boravili u zatvoru, Sarija je bio stražar i zajedno sa njima je komentarisao svoje učešće u zločinima u mom prisustvu. On je i sada zaposlen kao stražar u Centralnom zatvoru. Oni su pričali da je u njihovim zločinima neposredno učestvovao i zamenik Topalovića, Senad Pecar, koji nije bio hapšen a sada se nalazi u Sarajevu i pripadnik je muslimanske armije u činu pukovnika. Ova lica su u mom prisustvu pričala da je u progonu i ubistvu Srba u Sarajevu zajedno sa grupom Topalovića učestvovala i 9. brdska brigada pod komandom Ramiza Delalića "Ćele", poznatog ubice Nikole Gardovića. Delalić se pojavljivao neposredno u emisijama sarajevske televizije u kojima se otvoreno hvalio da je učestvovao u ubistvu Nikole Gardovića. Jednom je na televiziji bio u društvu sa ministrom unutrašnjih poslova Jusufom Pušinom. Čak se sa njim i zagrlio..."

    INDICIJE O IZVRSIOCIMA:
    1. Topalović Mušan, zvani "Caco", komandant "elitne čete" 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,
    2. Seferović Samir, zvani "Ceble", star oko 30 godina, pre rata radio u preduzeću "Neretva" u Sarajevu, komandant bataljona 10. brdske brigade, protiv njega vođen postupak zbog ubistva šestoro Srba,
    3. Delalić Ramiz zvani "Ćelo 2", zamenik Mušana Topalovića, učestvovao kao komandant "9. brdske brigade" Armije BiH, zajedno sa Topalovićem u progonu i ubistvu Srba u Sarajevu. Sada drži piceriju u bivšoj prodavnici "Slatko ćoše" na Baš-čaršiji.

    4. Abduli Ramo,

    5. Alibašić Asif (ili Akid), pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije Bih,

    6. Bejtić Samir, rođen 14.01.1969. godine u Gračanici, od oca Rama, nastanjen u Sarajevu, Ul. Džeka br. 36,

    7. Gezo Osman, rođen 13.12.1959. godine u Sarajevu od oca Mustafe, nastanjen u Sarajevu, Ul. Bostarići br. 26, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    8. Dorić Ekrem, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    9. Dragolovčanin Idriz, iz Sjenice, imao neku funkciju u Patriotskoj ligi, pripadnik 110. brigade Mušana Topalovića. Pobio mnoge Srbe i bacio ih u jamu na lokalitetu "Kazani" ispod Trebevića.

    10. Žiga Sabahudin, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    11. Žiga Samir,

    11. Jusović Amir zvani "Fifa",

    13. Kadić Esad,

    14. Kadić Sead - Sejo, zvani "Guz", pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    15. Kapetanović Emir, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    16. Kapetanović Samir, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    17. Kapetanović Sead zvani "Čupo",

    18. Kubat (ili Kubak) Zijo, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    19. Kubat Sejo, član štaba Topalovića,

    20. Kulenović Haris, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    21. Ljubović Samir, zvani "Mićo", pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    22. Narandžić Nermin, početkom 1996. godine bio u zatvoru,

    23. Numić Haris, zvani "Hare", rođen 12.08.1964. godine u Sarajevu, od oca Nedžada, nastanjen u Sarajevu, Ul. VI Proleterske brigade br. 3, pripadnik 10. brdske brigade,

    24. Osmanović Suad, pre rata student, iz Sarajeva, sa stanom u Triglavskoj ulici, od oca Osmana, pripadnik 10. brdske brigade Armije tzv. BiH, sada u Zenici i u mudžahedinskoj jedinici.

    25. Pecar Senad, zamenik Topalovića, sada pukovnik Armije BiH,

    26. Raonić Esad,

    27. Raonić Muhidin, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    28. Raonić Senad, zvani "Maskirni", pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    29. Raonić Fahrudin, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    30. Sadović Ismet, rođen 29.03.1964. godine u Bitoli od oca Hamde, nastanjen u Sarajevu, Ul. 6. novembra br. 56, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    31. Sarija Miralem, stražar u Centralnom zatvoru i "Viktoru Bubnju", u slobodnom vremenu učestvovao u akcijama Topalovica,

    32. Sejo, zvani "Troguz", ubio 58 Srba,

    33. Selak Mevludin, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    34. Tadić Senad,

    35. Tendžo Omer, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    36. Topolović Emir,

    37. Topalović Džemo, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    38. Turčalo Meho, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    39. Tucaković Esad, zvani "Eso", pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH, komandant snajperske čete,

    40. Haračić Senad, rođen 20.06.1963. godine u Sarajevu, od oca Fadila, nastanjen u Sarajevu, ul. Hriste Boteva br. 6, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    41. Hasić Esad, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    42. Hasić Senad, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    43. Hatić Alen, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    44. Hatić Nermin, predratni kriminalac, početkom 1996. godine bio u Centralnom zatvoru u Sarajevu,

    45. Hodžić Armin, rođen 16.02.1973. godine u Sarajevu, od oca Seada, nastanjen u Sarajevu, ul. Mujkanovića br. 2-a, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    46. Hodžić Nihad, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    47. Hodžić Husein, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    48. Hukelić Ertan, zvani "Eso" i "Kliker", koji je imao jedno veštačko oko, učestvovao u ubistvu porodice Lavrian,

    49. "Cipsa",

    50. Čolak Refik, pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH,

    51. Školić Đurđica (ili Škorić Đurđica), rodjena 27.04.1951. godine u Kutini, od oca Đure, nastanjena u Sarajevu, ulica Alifakovac br.1/2, bila pripadnik 10. brdske brigade tzv. Armije BiH.
    1992_1995 - 91609 - 15.11.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (3)

    U odbrambeno-otadžbinskom ratu u Srpskoj stradalo 35.000 ljudi


    U odbrambeno-otadžbinskom ratu u Republici Srpskoj stradalo je između 32. 000 i 35. 000 ljudi, procene su Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila.

    Predsednik Organizacije Nedeljko Mitrović izjavio je Srni da je od toga broja stradalo 22. 500 srpskih vojnika, a civila između 10. 000 i 12. 000, dok je od 10. 000 do 20. 000 srpskih žena bilo izloženo najvećim torturama, među kojima ima ubijenih i silovanih.

    Komentarišući najavu da će beogradski Institut za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku objaviti višetomnu monografiju sa imenima oko 30. 000 srpskih žrtava u BiH tokom rata 1992-1995. godine, Mitrović poručuje da podržava izradu i javno prezentovanje jedne tako ozbiljne monografije o stradanju Srba u BiH. Mitrović je apelovao da autori monografije tesno sarađuju sa predstavnicima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica i nevladinim sektorom u Republici Srpskoj da bi podaci o stradanju Srba bili relevantni i u potpunosti tačni.

    Beogradski Institut za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku pripremio je višetomnu monografiju sa imenima oko 30. 000 srpskih žrtava u BiH tokom rata 1992-1995. godine.

    Direktor ovog instituta istoričar Milivoje Ivanišević rekao je Srni da monografija sadrži oko 2. 700 stranica, na kojima su za 98 odsto popisanih srpskih žrtava navedeni podaci - ime, prezime, ime oca, mjesto rođenja, mesto i datum smrti i fotografija, te da je prilikom popisa koristio medotologiju jevrejske zajednice.

    On je naveo da je Institut ovaj posao završio nakon 20 godina upornih istraživanja i da je sada potrebno obezbediti finansijska sredstva za štampanje ove monografije, te da se nada pomoći Republike Srpske. Ivanišević napominje da je u ovoj monografiji popisano nešto manje od 8. 000 srpskih žrtava samo u Sarajevu.
    seselj - 89303 - 17.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    I Kosovo i Rusija


    krim - 89279 - 15.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Izjava srpskih Četnika na Krimu


    Video će da se startuje od 1:25 jer početak nije zanimljiv.

    hrvatska - 89265 - 13.03.2014 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (0)

    Diskriminacija Srba u Hrvatskoj: Do stana uz potvrdu da nismo kažnavani


    Da bi otkupili stambenu jedinicu u Hrvatskoj, Srbi moraju da ispune mnoštvo gotovo nemogućih uslova

    BEOGRAD - Ignorišu Sporazum o sukcesiji.

    Oko 40. 000 porodica, ili više od 100. 000 Srba, imalo bi pravo na alternativni stan u Hrvatskoj umesto oduzetog stana kad bi Državna komisija za obnovu i stambeno zbrinjavanje ukinula tri diskriminatorske odredbe kojima im se to pravo uskraćuje.

    - Jedan od tih diskriminatorskih uslova koji bi trebalo ukinuti, a kome nisu podlegali hrvatski građani prilikom otkupa stanova, jeste da nosilac stanarskog prava nigde u svetu ne poseduju nikakvu drugu nekretninu, kao i da je dužan da dokaže da nikad nekretninu nije prodao niti poklonio - ističe Miodrag Linta, predsednik Koalicije udruženja izbeglica.

    - Osim tog uslova, od direktora Komesarijata za izbeglice tražili smo da se insistira i na ukidanju odredbe da oni koji traže alternativni stan moraju doneti potvrdu da nisu kažnjavani i da se protiv njih ne vodi krivični postupak niti istraga. Kakve veze ima to da li je neko kažnjavan sa stanarskim pravom?!

    Treće je da se smanji otkupna cena stanova, koja je za Srbe sada višestruko viša od one koju su plaćali Hrvati devedesetih godina - ističe Linta i dodaje da bi nova vlada Srbije trebalo da s Hrvatskom formira međudržavnu komisiju za imovinu, koja bi predložila rešenja svih imovinskih problema oštećenih građana Srbije i Hrvatske.

    Komesar za izbeglice i migracije Srbije Vladimir Cucić kaže za Kurir da je skoro 30. 000 stambenih jedinica u Hrvatskoj najdirektnije oteto:

    - Na osnovu Zakona o stambenim odnosima, koji nije mogao da se primenjuje u vreme rata, stanovi su oduzeti svima koji u njima nisu živeli duže od šest meseci. Da bi se ta prava Srbima vratila, potrebno je da država pogura Sporazum o sukcesiji i insistira na primeni Aneksa G i Aneksa E kojima se Hrvatska obavezala da rešava to pitanje, ali tu obavezu ne sprovodi - kaže Cucuć.
    krim - 89237 - 11.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Beograd: Podrška Rusima na Krimu


    )
    krim - 89236 - 11.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Srbi stigli na Krim da pomognu Rusima


    )
    ukrajina - 89209 - 09.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Putinova strategija na Krimu


    Putinova strategija na Krimu je jasna. Novi Kijev i Zapad našli su se u opasnoj situaciji, smatra Ingo Mantojfel.

    Mnogo toga se proteklih dana desilo na ukrajinskom polustrvu Krimu i treba računati s tim da će ostati dinamično. Od samog početka je bilo jasno da procesima na Krimu upravlja Moskva. Odlično organizovani komandosi, koji nisu nosili nikakve oznake na uniformama i koji su zauzeli važne punktove na Krimu, delovali su u skladu sa interesima Kremlja. Isto važi i za takozvane proruske političare na Krimu, koji su u senci komandosa preuzeli vlast i planiraju da na referendumu 30. marta dobiju legalnu osnovu za otcepljenje od Ukrajine.

    U prilog tome da se radi o orkestriranoj akciji, govori i paralelno izgrađena preteća kulisa Moskve: vojni manevri, deklaracija u parlamentu i organizacija pres-konferencije za izbeglog ukrajinskog predsednika Viktora Janukoviča. Odluka parlamenta da se zvanično stvori mogućnost slanja ruske vojske u Ukrajinu, poslednji je dokaz intervencije Moskve na Krimu.

    Putinovi ciljevi i opcije Kijeva

    "Operacijom Krim" Moskva je novoj vladi u Kijevu i Zapadu postavila veoma opasnu klopku. Dovoljno je baciti pogled na Putinovu strategiju. Preuzimanjem kontrole nad Krimom Putin sledi dva cilja. Prvo: On je preventivno obezbedio bazu ruske mornarice u Sevastopolju, pre nego što bi nova vlada u Kijevu mogla da otkaže Rusiji ugovor o stacioniranju. Drugo: Moskva sada, sa Krimom u rukama, može da vrši pritisak na novu vladu u Kijevu. Nakon svrgavanja predsednika Janukoviča,

    Putin na ovaj bezobziran i beskrupulozan način želi da dobije pravo saodlučivanja o političkoj budućnosti Ukrajine. Ukoliko nova vlada u Kijevu ne pristane na ovu igru, za očekivati je da na Krimu nastane druga Transnjistrija ili Abhazija - dakle separatističko područje sa međunarodno izolovanom proruskom vladom koju će štititi ruska armija.

    Nova vlada u Kijevu je pred teškom odlukom. Vojna intervencija ukrajinske armije na Krimu mogla bi da dovede do katastrofe nesagledivih razmera. Ne bi bilo isključeno širenje konflikta na celu južnu i istočnu Ukrajinu, dalja destabilizacija ionako uzdrmane ekonomije, pa čak i otvoreni rat između Ukrajine i Rusije. Pritom je pod velikim znakom pitanja da li bi Zapad bio spreman da podrži rešenje krize vojnim putem.

    Dileme Zapada

    Jer, prve reakcije SAD i EU pokazuju ogorčenje zbog razvoja situacije na Krimu. Međutim, rečima se malo može postići. Putina već dugo ne zanima šta na Zapadu govore ili misle o njemu. Osim toga, Putin će uvek ukazivati na navodne zahteve ruskog naroda na Krimu koje želi da zaštiti.

    Posledica toga je da se Zapad nalazi nezgodnoj dilemi: može da odgovori jasnim sankcijama Rusiji (ograničenje trgovine, uskraćivanje viza, blokiranje računa, isključenje iz organizacije G8). To bi kao posledicu imalo ponovno izbijanje hladnog rata uz neprijatne posledice po snabdevanje Zapada gasom i milijarde evra pomoći Ukrajini koja bi postala "prva linija fronta". Teško je zamisliti da bi građani zapadnih zemalja podržali takvo rešenje.

    Ili, potiskujući bes, Zapad može za sada da prihvati situaciju takvu kakva jeste i prisili vladu u Kijevu da se smiri i na neželjne pregovore sa Moskvom. Time bi Putin, na silu i u suprotnosti s međunarodnim pravom, dobio ono što bivša opozicija u Ukrajini i Zapad proteklih meseci nisu hteli da mu daju - važnu ulogu u pregovorima o političkoj i privrednoj budućnosti Ukrajine.
    hag - 89191 - 08.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Tužiteljstvo optužilo bivšeg pripadnika ARBiH za laži


    Kako bi osporilo njegov glavni iskaz haško tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju suočilo zaštićenog svjedoka obrane s njegovim ranijim izjavama, različitim od onih datim na suđenju Radovanu Karadžiću tijekom čega je osporavao broj žrtava u Srebrenici i potvrđivao teze optuženog æ o uzajamnom ubijanju bošnjačkih boraca i ubrajanju živih ljudi u žrtve genocida.

    U dovršetku svog glavnog iskaza navodni bivši pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, svjedočeći pod zaštitnim mjerama, iskrivljenog lika i glasa i pod pseudonimom KW-012, smijao se kada mu je bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić pokazao spisak imena žrtava iz skladišta Kravica, gdje je prema optužnici ubijeno oko 1000 zarobljenih Srebreničana.

  • "Ima živih ljudi na spisku žrtava. Ima ljudi koji su u Švicarskoj, Americi.. . ima ih na vašem sudu, ima ih u Nizozemskoj", ustvrdio je zaštićeni svjedok koji je prema svom iskazu preživio zarobljavanje i pogubljenje zarobljenika u Kravici, bijegom kroz prozor jedne kancelarije, gdje ga je smjestio poznanik.

    Prema iskazu KW-012 broj žrtava u Kravici je preuveličan, kao i broj od oko 7000 žrtava Srebrenice o čemu govori optužnica. On je naime Karadžiću potvrdio tezu kako su se tijekom povlačenja 28. divizije ARBiH kolona podijelila na tri grupe koje su u međusobnoj pucnjavi ubile oko 500 do 600 vlastitih boraca, a koji su poslije ubrojeni u žrtve masovnih pogubljenja.

    Zbog njegovog saznanja o ubijanju u skladištu u Kravici, gdje prema njegovim tvrdnjama nije moglo stati tisuću ljudi, navodno su mu prijetili dužnosnici sarajevske vlade i ljudi bliski Naseru Oriću, zapovjedniku bošnjačkih jedinica u Srebrenici koje je optužio za zločine protiv srpskih i bošnjačkih civila.

    Iskaz je zbog zaštitnih mjera često prekidan tako da se mozaik priče svjedoka polagano slagao tijekom dva dana iskaza.

    Tužiteljstvo: iskaz čista mašta

    Tijekom unakrsnog ispitivanja tužiteljica Melissa Pack suočila je KW-012 s raznim izjavama u kojima je njegova priča bila drugačija, a između ostalog je citirala i njegove riječi - kako je 1996. godine, kada je bio u srpskom zatvoru zbog optužbi za ubojstvo, vršen na njega pritisak da svjedoči u korist Karadžića, a protiv Nasera Orića u vezi Srebrenice.

  • "Nisam ovdje došao da lažem. Prošao sam detektor laži prije dolaska ovamo, prošao sam sve. Dok ne vidim te ljude iz Sarajeva neću više o tome raspravljati", vikao je nakon toga iznerviran svjedok spominjući Željka Kalema i Damira Alagića kao osobe koje su ga maltretirale i prijetile mu ubojstvom te izmanipulirale javnost u BiH.

  • "Meni je prijećeno da će me likvidirati i da neću iz zatvora živ izaći. Alagić me 2010. godine nazvao i rekao - ako te nađe Hag nemoj ništa pričati o Srebrenici dok ja ne dođem", svađao se svjedok s tužiteljicom ostajući kod svog iskaza o svom progonu kao dijelu skrivanja istrage o Srebrenice.

    Tijekom iskaza je naime naveo da su mu 1997. godine efendija Mustafa Cerić i predsjednik BiH Alija Izetbegović dali 50 tisuća njemačkih maraka za odlazak iz zemlje, prilikom čega je izbrisan iz vojne evidencije "kao i mnogi drugi".

  • "Kad Vas se uhvati u laži onda je teško prihvatiti istinu, zar ne? Radi se o čistoj mašti to što Vi sada govorite?", konstatirala je tužiteljica koja je nakon toga ustvrdila da je KW-012 lagao i o smrti svog sina i majke u Bratuncu 1992. godine, koje je prema njegovoj priči ubio na kućnom pragu jedan od srpskih vojnika.
  • dobra_knjiga - 89190 - 07.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Stefan Karganović: Rušenje Republike Srpske (2)


    Osvjedočeni borac za istinu, istoričar Stefan Karganović, jedini evropski pisac koji je zabranjen u nekoj, nazovi državi, Bosni i Hercegovini, još jednom je napisao knjigu koja otkriva istinu i raskrinkava mnoge muslimanske laži. Knjiga se zove "Rušenje Republike Srpske" a može se dobiti i u PDF formatu ukoliko kliknete ovdje.
    kosovo - 89141 - 04.03.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    PANIKA U ALBANIJI: Strah od Srba posle ruske demonstracije moći!


    Jasno je da bi Srbija mogla da promeni svoj pristup ako se ruska ekspanzija nastavi, rekao poslanik Ben Bluši

    TIRANA - Članovi albanskog parlamenta iskazali su zabrinutost zbog ruske vojne intervencije na Krimu, jer kako tvrde, to bi moglo da inspiriše Srbiju da odustane od sadašnje politike i da ugrozi stabilnost Balkana.

    "Ovo može da se odrazi i na Balkan, jer je jasno da bi Srbija mogla da promeni svoj pristup ako se ruska ekspanzija nastavi", rekao je poslanik Ben Bluši.

    On je otišao toliko daleko da se zapitao na koje će sve načine ruska vojna intervencija transformisati samu Evropsku uniju i da li bi to moglo da utiče na napore Albanije da postane članica EU. Premijer Edi Rama zatražio je čak izveštaj od ministra odbrane Albanije o ulozi te zemlje kao članice NATO u ovim, kako je rekao, izmenjenim okolnostima.
    hag - 88799 - 18.02.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Svedok na suđenju Radovanu Karadžiću: Armija BiH ispalila granatu na Markale


    Beta đ 17. 02. 2014.

    Svedočeći u odbranu Radovana Karadžića, bivši pripadnik policije BiH izjavio je danas pred Haškim tribunalom je da je granatu na sarajevsku pijacu Markale, u zimu 1994, ispalila Armija BiH, po nalogu Alije Izetbegovića.

    Pod pseudonimom KW-586, skrivenog lika i elektronski izmenjenog glasa, svedok je izjavio da je kao pripadnik specijalne jedinice "Biseri", 1992-94, bio u obezbeđenju Predsedništva BiH koje je zasedalo u zgradi Narodne banke u Sarajevu. Karadžić je u sudnici citirao dokument vlasti BiH, kao potvrdu da je svedok zaista bio u jedinici "Biseri".

    KW-568 tvrdio je da je imao priliku da čuje šta su predsednik Predsedništva Izetbegović, njegov sin Bakir, poglavar Islamske verske zajednice BiH reis-ul-ulema Mustafa Cerić i drugi zvaničnici govorili na sastancima.

    Izetbegovićem i ostale, svedok je optužio da su planski izazivali civilne žrtve u Sarajevu, uključujući pijacu Markale, i u Srebrenici, da bi optužili bosanske Srbe i iznudili vojnu intervenciju NATO u korist muslimana.

  • Najsnažniji uticaj" na Izetbegovića, po svedoku, imao je reis-ul-ulema Cerić. Izetbegovićev glavni cilj bila je da se isposluje intervencija Zapada na strani muslimana "izazivanjem masovne patnje" u Sarajevu i Srebrenici, provociranjem Srba da uzvrate vatru na civilne objekte, uključujući bolnice.

    Tadašnji predsednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga, Karadžić (68) optužen je za teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i genocid nad oko 7. 000 srebreničkih muslimana.

    KW-586 posvedočio je i da je čuo Izetbegovića i verskog poglavara Cerića kako razmatraju "šta bi se dogodilo ako bi granata pala na Markale". Posle par dana, 5. februara 1994, to se i desilo, izjavio je svedok, tvrdeći da je ABiH ispalila granatu na Markale iz rejona sela Mrkovići i da je to, po naredjenju generala ABiH Sefera Halilovića, učinila jedinica generala Mustafe Hajrulahovića zvanog Talijan.

    Po optužnici protiv Karadžića, u prvoj eksploziji jedne minobacačke granate na Markalama, 5. februara 1994, ubijeno je 66 osoba, a više od 140 građana je bilo ranjeno.

    Alija je rekao (generalu ABiH) Seferu (Haliloviću) da to treba uraditi, a Sefer se okrenuo ka Talijanu i rekao: 'Talijan će to.. . '".

    U prvom pokušaju, granata je pala blizu pijace, a zatim je, za novi pokušaj, čekano da na osmatračkom položaju Unprofora bude ista posada, sa kojom je postojao dogovor da "ne broje naše granate".

    U proleće 1994, po izjavi KW-568, Izetbegović i reis-ul-ulema Cerić su se susreli sa komandantom 28. divizije ABiH u Srebrenici Naserom Orićem i naložili mu da organizuje napade na okolna srpska sela kao bi "isprovocirao Srbe" da odgovore, naglasivši da "žrtve nisu bitne na putu Svevišnjeg".

    Svedok je, po sopstvenim rečima, uskoro čuo da je Srebrenica granatirana i da je moguće da su granate ispalile muslimanske snage.

    U unarkrsnom ispitivanju, tužiteljka Kerolin Edžerton (Carolin Edgerton) nazvala je svedokov iskaz višestrukom teorijom zavere, tvrdeći da je on sve izmislio da da bi se dodvorio "onima koji ga sada štite".



    - Jok, ne, možete tumačiti kako hoćete. Što sam rekao, rekao sam
    istinu - uzvratio je svedok. On je potvrdio da nije bio Izetbegovićev telohranitelj i da nije stalno bio uz njega, ali je ostao pri iskazu da je mogao čuti šta se pričalo na sastancima Predsedništva BiH.

  • U podrumu banke, oni nisu to krili od mene, valjda su imali poverenja u mene - kazao je on.

    Kazao je i da "samo zna sta sam vidio na sastancima, šta se posle dešavalo na izvršenju tih zadataka, ja ne znam jer nisam bio prisutan".

    Nazivajući njegovu priču "čistom izmišljotinom", zastupnica optužbe podsetila je svedoka da je u vreme prve eksplozije na Markalama general Halilović već bio smenjen i "nije ni bio u ABiH".


    KW-586 odgovorio je Izetbegović "pod pritiskom smenio Sefera, ali ga nije izbacio iz Armije".

    Verodostojnost svedoka, tužiteljka Edžerton je rušila i sugerišući da se on nije javio Tribunalu da svedoči na procesima generalu Haliloviću i Naseru Oriću, iako je živeo u obližnjoj Belgiji.

    KW-586 odgovorio je da "o ratu nije želeo da priča", zato što je verovao da je u ratu postojala "ravnoteža.. . i oni su pravili to što su pravili - i mi smo pravili to što smo pravili". Rekao je da je samo želeo da "dodje sebi".

    Tvrdio je da se odlučio da progovori tek kad se vratio u Sarajevo i video da "ista banda vlada, kao da je još rat", a da "drugi odgovaraju" za ono što je ta vlast učinila.

  • Vrlo je teško nešto reći protiv svoga, ali nekada se mora - kazao je svedok, dodajući da "svako treba da odgovara za svoje zločine".

    KW-586 izjavio je da je 2000. godine želeo da dodje u Haag i "da izjavu protiv one bagre tamo" i da se "dosta ljudi" u Sarajevu slaže s njim, ali da se "plaše represije".

    Karadžić, koji je optužen i za progon muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u sedam opština poprimio razmere genocida, odbranu će nastaviti sutra.
  • praznici - 88021 - 07.01.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Pravoslavni Božić


    "Nema dana bez očinjeg vida,
    Niti prave slave bez Božića! "


    Manastir StudenicaOd dana Hristovog rođenja započinje hrišćanska era i od tog dana hrišćanski narodi, a i ostali svet, počinju brojati godine. Za spomen rođenja Hristova, još od apostolskih vremena, ustanovljen je veliki praznik - Božić. Sveti Jovan Zlatousti kaže da je Božić izvor svih hrišćanskih praznika, jer da nije bilo Hristovog rođenja, ne bi bilo ni krštenja, ni vaskrsenja, ni drugih.

    Božić se od početka nije praznovao istog dana, već je tek u četvrtom veku, u vreme cara Arkadija, uvedeno da se Božić praznuje odvojeno od Bogojavljenja. Toga istog dana Rimljani su imali praznik slavljenja Sunca koje se neprestano vraća k ljetu i obnavlja, pa je praznovanje Božića određeno u taj dan da bi se potisnuo ovaj rimski praznik.

    Da bi se hrišćani dostojno pripremili za Božić ustanovljen je post od 28. decembra do 6. januara uveče (odnosno od 15. novembra do 24. decembra), koji nije tako strog kao Uskršnji. On odgovara zimskom, godišnjem odmoru. Međutim, Božić, ma u koji dan pao, mrsni je dan.

    Na ikoni se Hristovo rođenje predstavlja pećinom u kojoj se nalaze jasle, Presveta Bogorodica sa Josifom i novorođeni Isus. Pastiri se klanjaju, a sjajna zvezda svojom svetlošću osvetljava novorođenog Hrista. Na visini lete anđeli, za jasle su privezane mazge, a jagnje je u prvom planu.

    O Božiću ljudi se, umesto uobičajenog pozdrava, pozdravljaju sa "Hristos se rodi" i "Vaistinu se rodi".

    Nijedan praznik nema više narodnih običaja nego Božić, koji su se i dan-danas održali. Najčešći običaji su: polaganje badnjaka, zastiranje domova slamom, kvocanje i pijukanje, mešenje česnice, pečenje pečenice, položajnik, a ima i mnogih drugih verovanja, gatanja, izreka i poslovica.

    Veruje se da je kod starih, mnogobožačkih Srba, postojao neki bog Badnja, čiji je kip bio deljan od drveta. Primivši hrišćanstvo, uoči dana kada se novi Bog rodio, Srbi su svog starog Badnju bacili u vatru, a pošto im je on bio vrlo drag, taj običaj ponavljaju na svako Badnje veče, a badnjak na jednom kraju namažu medom koji deca ližu da bi time pokazali kako im je Badnja sladak i drag.

    Crkva je badnjaku dala novi smisao: grejući se oko badnjaka, ukućani se zagrevaju ljubavlju, iskrenošću i slogom, a svetlošću njegovom razgone mrak neznanja i praznoverja, i ozaruju se i obasipaju radošću i miljem, zdravljem i obiljem.

    Ranije, dok su ljudi više živeli na selu, a ponegde i danas, na Badnji dan, pre nego što se sunce rodi, jedan od ukućana ode u zabran (šumu) i izabere drvo, koje mora biti mlado i cerovo. Pre nego što zamahne sekirom, pospe drvo žitom i nazove mu: "Dobro jutro i čestiti ti Badnji dan". Zatim zaseče na dva mesta da ispadne iver, i taj iver uzme sa sobom. Odsečeno drvo okreše, odnese kući i uveče naloži na vatru. Kad pregori, donji se kraj nosi oko torova i štala, a drugi, gornji kraj ostavlja se za položajnika. Zbog toga što se na taj dan pali badnjak, dan se zove Badnji dan.

    Danas se badnjak u gradovima kupuje na pijaci, ali mu je simbolika ista, a ritual je skraćen ili se badnjak jednostavno samo drži u kući.

    Uoči Božića slamom se posipa pod u kući čime se dom pretvara u onu pećinu vitlejemsku u kojoj se rodio Hristos i u kojoj se prostirala slama radi ležanja stoke. U seoskim kućama slama na podu leži i po tri dana, a u gradovima ova je simbolika svedena na rukovet slame koja se postavlja uz badnjak.
    groblje_vlasenica - 86785 - 26.09.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (2)

    Pomen herojima, sramota za nekažnjene zločine


    Danas se navršava 21 godina od stradanja 29 boraca Vojske Republike Srpske koji su poginuli 26. septembra 1992. godine na uzvišenju Rogosija, područje opštine Vlasenica. Ovo je jedno od najmasovnijih stradanje boraca VRS u jednom danu na prostorima Birča.

    Na mjestu njihove pogibije izgrađeno je spomen-obilježje.

    Ovom prilikom treba pomenuti i njihove krvnike. Jedan od učesnika ovoga napada je bio Esad (Fehim) Dedić, rođen 1962. godine u Novoj Kasabi, opština Vlasenica, koji se sem ubistva civila istakao i u mučenju zarobljenih Srba u Cerskoj.

    Hasan (Hasib) Ejubović, je takođe jedan od učesnika ovoga napada.

    Bećirović (Nezir) Safet, rođen 1966. godine u Neđeljištu, Vlasenica je osumnjičen za napad na selo Rogosija 26. 9. 1992. i ubistvo više lica srpske nacionalnosti (imena, str. 26. 9. 92. ) a potom i za njihovo masakriranje , pljačku i spaljivanje sela. Optužen je i za ubistvo nepoznatog ranjenika prilikom napada na Rogosiju 26. 9. 1992. godine.

    Bećirović (Rahman) Šahbaz, rođen 1966. godine u selu Neđeljište, opština Vlasenica. Osumnjičen je za učešće u napadu na Sadiće 15. 8. 1992. godine i ubistvu sedam lica srpske nacionalnosti (imena, str. 15. 8. 92. ), kao i pljačku i spaljivanje sela. Učestvovao je i u napadu na selo Rogosija 26. 9. 1992. godine i tom prilikom ubio više lica srpske nacionalnosti, masakrirao žrtve, pljačkao i spaljivao selo (imena, str. 26. 9. 92. ). Prilikom napada na Rogosiju je bio saučesnik u klanju nepoznatog zarobljenog srpskog ranjenika.

    Salihović (Smajkana) Šemsudin, rođen 1964. godine, Maćeši, Vlasenica. Bio je član štaba i zamenik komandanta Ceranskog odreda, muslimanske paravojne formacije na istom području. Bio je organizator napada na okolna srpska sela. Šemsudin je predvodio Interventni vod iz Konjević Polja u napadu na selo Rogosija 26. 9. 1992. godine, učestvovao u ubistvu više lica srpske nacionalnosti, masakriranju žrtava, pljačkao i spaljivao selo (imena, str. 26. 9. 92. ). Posebno je okrvavio svoje ruke u napadu na srpska sela u područje Kravice 7. 1. 1993. godine, kada je učestvovao u ubistvu više desetina meštana, masakriranju žrtava, pljački i spaljivanju sela ovog područja (imena, str. 7. 1. 93. ).
    2sr - 86755 - 22.09.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Mađarska pobila 12.763 Srba, to ne može da se zataška


    Predsednik Društva za očuvanje sećanja na Holokaust Aleksandar Veljić tvrdi da je ideološki obojena posleratna istorija zataškala činjenicu da je u zloglasnoj "Raciji" iz 1942. godine, zločinačkoj akciji mađarske okupacione vojske na području Bačke, ubijeno 12. 763 nedužnih ljudi.

    Foto: Arhiva "Mađarski narodni poslanik iz tog vremena Endre Bajči Žilinski, došao je do nepobitnih saznanja da su u januaru 1942. godine pripadnici mađarske okupacione vojske pobili u Bačkoj 12. 763 nedužnih ljudi", naveo je Veljić u saopštenju.

    On je dodao da se Žilinski pozvao na mađarske vojne izvore iz vremena kada je i počinjen jedan od najvećih fašističkih zločina u Drugom svetskom ratu.

  • "Okupator je, prema navodima Žilinskog, koji se poziva na mađarske vojne izvore, te stravične zločine činio u trouglu Dunava i Tise u Bačkoj, kad je ubijao i pod led Dunava bacao nedužne ljude, starce, žene i decu. Ideološki obojena posleratna istorija zataškala je i znatno umanjila broj žrtava. Nažalost, otkrivena istina o zločinima njegovih sunarodnika u Bačkoj, Žilinskog je koštala života", naveo je Veljić.

    On ističe da su podaci Žilinskog dobili potvrdu u nedavno otkrivenom članku Nilsa Horneja u švedskom listu "Socijademokrata" od 12. oktobra 1943. godine u kome se navodi da je u "Raciji" pogubljeno više od 10. 000 nedužnih Srba.

    Navodeći da je Hornej te podatke dobavio od mađarskih zvaničnika i izbeglica iz Bačke, Veljić dodaje da na svetlost dana izlaze podaci i o broju jevrejskih žrtava nezapamćenog genocida u Bačkoj.

    "Ovih dana otkriven je i izvor o broju jevrejskih žrtava u knjizižJugosloveni u mađarskim zatvorima i logorima 1941-1945ž iz pera bivšeg predsednika novosadske Jevrejske opštine Vladislava Rotbarta, koji u knjizi spominje oko 2. 000 Jevreja koji su ubijeni tokom takozvanih racija januara 1942. godine", podseća Veljić.

    Taj napis, navodi Veljić, podudara se sa podacima o 1. 708 identifikovanih Jevreja i saznanjem da je u Novom Sadu boravilo oko 300 jevrejskih emigranata iz zemalja pod nacističkom okupacijom. "Njihov identitet uglavnom nije poznat, a kao stranci, i Jevreji su u Raciji bili na meti za odstrel", dodaje Veljić.

    On navodi da je do sada identifikovano 545 drugih žrtava stravičnog zločina mađarskih fašista iz 1942. godine.

  • "Identifikovane su 83 romske žrtve Racije i one nikako ne predstavlja konačan broj pogubljenih, jer nema podataka o ubijenim novosadskim Romima, niti o većini žrtava iz 50 romskih porodica u Mošorinu. Takođe nije poznat identitet oko 150 pogubljenih kisačkih Slovaka u toj raciji", naveo je Veljić.

    Prilikom obeležavanja godišnjica ovog zločina u Novom Sadu, pokrajinske i gradske vlasti navele su podatak da je u zloglasnoj "Novosadskoj raciji" mađarskih fašista iz januara 1942. godine pobijeno do 1. 300 nevinih Jevreja, Srba i Roma.
  • jasenovac - 85154 - 21.05.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Svjedočenja o likvidacijama u Novoj Gradišci


    Dosadašnje su metode usmrćivanja bile ustašama spore i komplicirane, naročito se gubilo mnogo vremena kod kopanja jama i pokapanja mrtvaca. Osim toga nije se zatirao trag zločinima.

    Po uzoru svojih nacističkih gospodara odlučili su i ustaše da u jasenovačkom logoru osnuju i sagrade krematorije, u kojima će spaljivati žrtve. Posao oko izgradnje krematorija bio je povjeren ing. Piciliju (Piccilli), nadzorniku radne službe u logoru. Odlučeno je, da se izgrade dva krematorija, dvije peći, jedna kod "Ciglane" a druga u "Gradini".

    Picili je prikupio materijal i zidare te je u kratko vrijeme bila gotova peć u blizini "Ciglare", koju su zatočenici prozvali "Picilijeva peć". Kad je izgradnja peći bila dovršena, dao je Picili pogubiti sve zidare, koji su bili zaposleni na gradnji, da se ne bi saznala njegova tajna.

    Svjedoci Duzemlić Milan, Brejer Oto i Berger Egon prikazuju ovako spaljivanje u toj peći: Ta je peć gutala svoje žrtve od konca mjeseca veljače 1942. pa do svibnja iste godine, dakle skoro tri mjeseca, kad su je ustaše dali srušiti iz nepoznatih razloga, tako da od nje nije ostalo ni traga.

    Ustaše su u toj peći najprije spaljivali žene i djecu, koju su dovodili iz logora u Staroj Gradiški i drugih logora. Tako su kroz tri mjeseca stizali u Jasenovac kamioni krcati žrtava, te se zaustavljali u blizini "Spremišta za cigle". Tu su ustaše iskrcavali žrtve, a onda od vremena do vremena odveli po jednu do neke prostorije u blizini krematorija, gdje su je svukli do gola, udarcem po glavi omamili i bacili u peć.

    Odijelo, obuću i ostale stvari su na koncu slagali, sortirali i otpremili u skladište.

    Zatočenik Berger Egon opisuje potanje samu egzekuciju:

    "Ja sam kroz neko vrijeme prisluškivao iz jedne radionice, koja je bila u blizini krematorija, šta se tamo događa. Čuo sam najprije zapomaganje, plač i vrisak, potom mukli glas kao da su se srušila teška željezna vrata. Iza toga je nastala tišina, plamen se pojavio iz kape peći, no za kratko vrijeme čuo se jauk i vrisak nove žrtve. "

    Ustaše su spaljivali u ovoj peći i zatočenike iz samog logora većinom stare, nemoćne i bolesne muškarce. Njihov broj nije bio velik, dok se prema iskazima svjedoka broj žena i djece, koji su dovedeni iz logora u Staroj Gradiški, kreće oko 5. 000, a broj žena i djece, koji su dovedeni iz drugih logora i krajeva penje se na 10. 000.

    Ustaše su koncem svibnja porušili ovu peć kod "Ciglare", dok za onu, koja je bila podignuta u "Gradini", nema podataka da li je proradila.

    Svi svjedoci, koje je preslušala ova Komisija, pretpostavljaju, da su ustaše žrtve omamili udarcima po glavi, te ih bacali u vatru u nesvjesnom stanju. Samo svjedok Balija Branko, tvrdi, da je čuo od ustaša, da su bacali žive ljude u peć.

    Spaljivanjem su rukovodili pored Picilija i Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Zrinušić Ante i Mandić Ante.

    Zemaljska komisija je utvrdila ova zločinstva ustaša preslušanjem više svjedoka, a naročito su iscrpne podatke dali o tome Kovačević Vojislav, Hebner Marijan, Heršek Josip, Berger Oto, Danon Jakob, Slovenec Rudolf, Balija Branko i Brejer Oto.

    Masovne likvidacije u godini 1942.

    Od marta 1942. pa do konca iste godine bio je logor III. stalno prepun muškaraca, žena i djece, koje su ustaše dovodili onamo u velikim grupama radi likvidacije.

    Ustaše su. u prvom redu pokupili po cijeloj tzv. NDH sve Cigane i Ciganke, na broju oko 40. 000 te ih dopremili u Jasenovac.

    Sve su te Cigane smjestili na ledinama, koje se nalaze između "stare žice" (vidi nacrt) i velikog zida u sjeveroistočnom području logora. Prostor su ogradili posebnom žicom, i postavili jake straže, te ga prozvali "logorom III-C", jer su tu u prvo vrijeme boravili samo Cigani, koji su ovdje razapeli svoje šatore, ili su ležali pod vedrim nebom, goli, gladni i bosi, po suncu i kiši. Hrana im je bila još gora od hrane ostalih zatočenika, a ustaše su ih s naročitim užitkom tukli i bičevali te silili, da se međusobno mlate i ubijaju. Noću su ih vodili po partijama u "Gradinu", primoravali ih da sami sebi kopaju grobove, te ih zatim maljem ili čekićem dotukli i bacali u rake. Tako su ustaše likvidirali kroz nekoliko mjeseci sve Cigane i Ciganke, mlado i staro. Spasilo se vrlo malo Cigana, koji su se odlikovali marljivošću gradeći nasip i zid oko logora. Ustaše su ih poštedili, te ih prevezli u sela Gradinu i Uštice, gdje su im dodijelili zadaću da budu grobari i krvnici.

    Ova se grupa Cigana održala dugo na tom mjestu. Stanovala je u seoskim kućama, imala dobru hranu, opijala se do besvijesti, i značajno je, da nijedan od njih nije pokušao da pobjegne. Njihova je dužnost bila da kopaju grobove u Gradini za one žrtve, koje će od sada stizati u Jasenovac radi likvidacije, da žrtve ubijaju udarcima maljem. ili čekićem po glavi i da ih pokapaju. Premda su oni tu svoju dužnost ropski ispunjavali, ipak su morali na koncu i oni da iskuse, koliko vrijedi ustaška riječ: ustaše su ih početkom 1945. sve pobili, da ne bi ostalo živih svjedoka njihovih zločina.

    Kad su nestali Cigani iz logora III-C, dopremali su ustaše onamo velike transporte Srba, Židova i Hrvata radi likvidacije. Zatočenici su često vidjeli kako se prema Savi kreću iz logora III-C velike grupe ljudi i žena, u kojima je moglo biti 500-800 osoba, pa spominju naročito one grupe, koje su pošle u smrt na Gradinu 17. VIII 1942. , 29. VIII. 1942. i 18. X. 1942.

    Zemaljska komisija utvrdila je ova ustaška zločinstva na temelju iskaza, koje su dali svjedoci zatočenici Peška Duro, Heršak Josip, Slovenec Rudolf, Fabijanec Josip, Pejnović Đuro, Tot Ljudevit, svi iz Zagreba, Ilić Branko iz Živinice, Šetinc Marijan iz Dolenjske Jasenice i Brejer Oto iz Bjelovara.

    Masovne likvidacije izvan logora

    U prijašnjem smo poglavlju govorili o likvidaciji onih žrtava, koje su ustaše uveli u jasenovački logor.

    Međutim su tokom cijele godine 1942. dolazili željeznicom. kamionima ili pješke veliki transporti ljudi, žena i djece, koje ustaše nisu uopće uveli u jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save u blizini Jasenovca te ih likvidirali u Gradini i Ušticama ili negdje drugdje. Svjedoci Heršak Josip. Slovenec Rudolf, Bednjanec Slavko, Danon Jakov - svi iz Zagreba, Matas Pavao iz Trstenika, Brejer Oto iz Bjelovara i Tot Ljudevit iz Garešnice svjedoče o slijedećim masovnim zločinima u toku 1942. godine:

    a) neustanovljenog dana pobili su ustaše na Gradini veću grupu seljaka, koja je stigla iz Slavonije, od oko 8. 000 ljudi,

    b) kratko vrijeme nakon toga pobili su grupu od oko 7. 000 ljudi, koje su pohvatali u kraju oko Kozare,

    c) pobili iza toga veliku grupu, koja je stigla na jasenovačku željezničku stanicu u 56 vagona, krcatih živim skeletima,

    d) pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu.

    Svjedoci iskazuju, da je Ciganima na Gradini dosadilo što moraju dan i noć da kopaju grobove, pa su se mašili toljaga i tjerali žrtve, da same sebi kopaju duge i duboke grobove. Cigani su se natjecali s ustašama, tko će brže i bolje rezati žrtvama grkljane, ili ih mlatiti maljem i čekićem po glavi.

    Kad su jame bile zatrpane, opijali su se ustaše i Cigani do besvijesti.

    Originalnu priču možete naći ovdje.
    treskavica - 83665 - 16.03.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Treskavica '94


    Iz knjige Miroslava Lazanskog - Istina o Srpskoj - tekst je pisan 1994. godine

    Vrhovni komandant VRS Radovan Karadžić dao je izjavu "da su srpske snage krenule u završnicu rata u bivšoj BiH" i da će ta završnica biti vojnički vrlo komplikovan zadatak svjedoče i borbe jugoistočno od Sarajeva, gdje su snage 1. korpusa muslimanske vojske navodno zauzele 50 kvadratnih kilometara teritorije u pravcu Trnova.

    Naime, koristeći pasivnost UNPROFOR-a i tunel ispod aerodroma u Sarajevu, 1. korpus muslimanske vojske uspio je da na planine Igman i Bjelašnicu izvuče oko 7000 vojnika i krene u ofanzivu ka Trnovu i Kalinoviku. Pod komandom generala Vahida Karavelića te jedinice postigle djelimičan uspjeh, ali nisu zarobile sedam tenkova T-55 kao što je objavljeno u saopštenju Prvog korpusa muslimanske armije. UNPROFOR nije izvršio demilitarizaciju zona na Igmanu i Bjelašnici, kao što je obaćao, tako da upravo iz tih područja kreću muslimanski udari na srpske položaje. Ako je stratešku ravnoteži u zoni Sarajeva, pa i na širem prosoru bivše BiH, činio odnos između brojnije muslimanske pješadije, dakle preimućstvo u ljudstvu, i srpke borbene tehnike (tenkovi i topovi) izvlačenjem snaga 1. korpusa iz Sarajeva narušena je ta relativna ravnoteža. Srpsko teško oružje ostalo je u zoni isključenja u Sarajevu i okolini pod kontrolom UNRPOFOR-a. Srbi ne mogu da uzmu to oružje, a muslimani su kroz tunel izveli svoju pješadiju i uključili je u borbene operacije za Kalinovik i Trnovo. Unprofor sve to mirno konstatuje s akademskim raspravama o tome "da su muslimani krenuli u proširenje rata".

    Da li še u krajnjem slučaju, onda, Vrhovna komanda VRS morati da posegne i za drugim oružjima, ukoliko vojna situacija i neravnoteža to budu zahtijevale? Hoće li Srpska vojska aktivirati svoju avijaciju kaje je sada prizemljena, i da li će NATO u tom slučaju inervenissati napadom na srpske avione i kopnene položaje?

    Ako je sporazum o zonama isključenja teškog oružja između muslimana, Srba i UNPROFOR-a bio zasnovan na premisi o bilansu muslimanske pješadije i srpskog teškog oružja, može li sada general Rouz da objasni generalu Mladiću kojim su to putem muslimanski vojnici u tolikom broju stigli na Igman i Bjelašnicu, a da je istovremeno srpsko teško oružje ostalo u zoni isključenja? Ili, kako to da iz zone zaštićenosti kao što je Bihać, muslimanski Peti korpus ima pravo na ofanzivne operacije, a Srpska vojska istovremeno mora da poštuje rezoluciju UN o Bihaću kao zaštićenom grdu?

    Očigledno je da se to skupa više nema nikave logike ni vojničkog ferpleja, da se na prostoru bivše BiH muslimanske i Hrvatske jedinice pojavljuju kao prvi, a UNPROFOR kao drugi ešalon NATO-a, sa svom mogućom američkom, političkom, propagandnom, psihološkom, pa i vojnom pomoći.
    bihac - 83664 - 16.03.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Srpska kotra-ofanziva na Bihać


    Iz knjige Miroslava Lazanskog - Istina o Srpskoj - tekst napisan 1994. godine

    Sinhronizovanim napadima iz "zaštićenih" zona Bihać, Igman i Bjelašnica, kao i iz pravca prema Kupresu, snage vlade Alije Izetbegovića preduzele su do sada najveću i najžeću ovanzivu na području Republike Srpske. Da se radi o vrlo ozbiljnom vojnom pokušaju unitarizacije prostora BiH potvrđuju vijesti sa terena i intenzitet borbi, ali i najave novih koncentracija muslimanskih trupa na prilazima posavskom koridoru i oko Doboja. Pa ipak, sve te borbe, sadašnje i buduće, medijski su potisnute operacijama muslimanskog Petog korpusa u rejonu Bihaća i Cazina, čije su jedinice uspjele da prethodnih dana osvoje više od 200 kvadratnih kilometara teritorije, da zauzmu i grad Kulen Vakuf (Spasovo), da pokole Krupu na Uni i da ozbiljno uzdrmaju vojne pozicije 2. krajiškog korpubas VRS.

    U čemu je tajna opstanka i relativnih vojničkih uspjeha jedinica Petog korpusa muslimanske vojske, koji se bori u praktičnom okruženju vojnih snaga Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, koji je pobijedio snage Fikreta Abdića, zauzeo Veliku Kladušu i još ima ambicije da ofanzivnie prodore prema Petrovcu? Kako to da taj korpus muslimanske armije toliko dugo opstaje u najtežim okolnostima protivničkog okruženja?

    Tajne uspjeha Petog muslimanskog korpusa nije toliko u njegovoj vojnoj moći, niti u nemoći VRS u tom prodručju. Cijeli je splet okolnosti koji već duže pogoduje opstanku Petkog korpusa vlade Alije Izetbegovića. Taj korpus ima osam brigada sa ukupno 25. 000 pripadnika:

    1. brigada (Bihać)
    2. bridaga (Bihać)
    3. brigada
    501. brigada (okolina Bosanske Krupe)
    502. brigada (Bihać)
    503. brigada (Cazin)
    504. brigada
    505. brigada (Bužin)
    511. brigada (okolina Bosanske Krupe)
    512. brigada (Cazin)
    517. brigada (Cazin)
    Specijalna jedinica "Sanske muhe"

    Jedinice Petog korpusa većinom su naoružane lakim pješadijskim oružjem uz nešto topova kalibra 76 mm, haubicama 105 i 122 milimetra, kao i sa većim brojem minobacača od 60, 82, i 120 mm. Logističku podršku snagama Petog korpusa neprekidno daje bataljon UNPROFOR-a iz Bangladeša, a dosta dugo sabdjevanje oružjem, municijom i hranom Peti korpus imao je iza vazduha: avioni jedne ukrajinske kompanije obično leteći na liniji Pula-Kijev skretali su iznad Cazina i izbacivali pošiljke pomoći. Prije tri mjeseca protivavionske jedinice VRS i RSK su raketama tipa SA-6 pogodile i srušile dva ukrajinska transportna aviona tipa AH-26, pri čemu je poginulo sedam pilota i mehaničara. Ukrajinske vlasti taj incident taje, a kompanija koja je iznajmila transportne aviona AH-26 za krijumčarenje oružja ne želi da potvrdi nestanak aviona i pilota.

    Analize borbene vrijednosti Petog muslimanskog korpusa pokazuje da je ta formacija sastavljena od krajiških muslimana, koji su uz Sandžaklije i najborbeniji dio vojske Alije Izetbegovića. Osim toga, tim jedinicama komanduju muslimanski oficiri iz bivše JNA, koji su svoje ratno stažiranje prethodno odradili u Sloveniji i Hrvatskoj ( oko Vukovara, Pakraca i Lipika). Poznato je da je general Atif Dudaković, komandant 5. korpusa, u Hrvatskoj proglašen za ratnog zločinca zbog njegovih operacija dok je još bio u JNA.
    Zapravo, u bivšoj JNA oficiri po nacionalnosti Srbi i muslimani većinom su završavali pješadijske škole i akademije, odnosno, većinom su odabirali kopnenu vojsku, kao specijalnost, dok su Slovenci i Hrvati obično odlazili u sofisticirane vidove oružanih snaga: ratno vazduhoplovstvo i mornaricu. Zbog toga je cijela jedna generacija muslimanskih oficira iz bivše JNA, vojnički gledano sposoban kadar: general Rasim Delić, Vahid Karazelić, Ramiz Dreković, Atif Dudaković.. .

    Peti korpus muslimanske vojske svoju žilavost i borbenu aktivnost temelji na statusu opkoljene vojne formacije. Za njega nema mnogo alternativa: potpuno uništenje ili ofanzivne operacije sa nadom u proboj na nekom od izabranih pravaca.

    Situacija oko Bihaća sa VRSK djelimično je sanirana, srpske jedinice povratile su Kulen Vakuf (Spasovo) i kreću prema mjestu Vrtoče, važnoj raskrsnici puteva za Petrovac i Donji Lapac. Jedinice 2 kk VRS nastavljaju kontraofanzivu u dolini Une, pri čemu je novi momenat uključivanje trupa HVO u borbe na zapadnoj obali Une s ciljem podrške muslimansko Petom korpusu.
    hag - 82397 - 10.02.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Sudija Nijambe očitala lekciju haškom tužilaštvu


    Kazna na doživotnu robiju koju je pretresno veće Haškog Tribunala izreklo generalu VRS Zdravku Tolimiru predstavlja produžetak profesionalnog sunovrata te ustanove poslije oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču za Operaciju Oluja u Krajini i Ramušu Haradinaju za zločine počinjene na Kosovu.

    Na osnovu nategnutog i slabo argumentovanog rezonovanja, dvotrećinskom većinom, i uprkos izdvojenom mišljenju i razornoj kritici sudije Priske Nijambe iz Zambije, pretresno vijeće je prihvatilo skoro sve navode optužnice vezano za navodno djelovanje generala Tolimira u okviru operacije koja je rezultirala zauzimanjem enklava Srebrenica i Žepa u julu 1995. godine. Na taj način, i ovo pretresno vijeće Haškog tribunala potvrdilo je još jednom ne samo kontinuiranu saradnju između Suda i Tužilaštva, već i činjenicu da se oba odjeljenja haške Inkvizicije skoro uvijek nalaze na istoj strani. Njihov zadatak je da budu na usluzi političkim interesima međunarodnih struktura koje su Tribunal formirale da bi se time progonu njihovih protivnika dao privid pravne utemeljenosti.

    Nasuprot standardnim i servilnim zaključcima većine u vezi sa događajima u julu 1995. stoji blistavo napisano izdvojeno mišljenje sudije Nijambe koje ga, tačku po tačku, raznosi u param-parčad i koje predstavlja jedini profesionalno ozbiljan dio prvostepene presude u predmetu Tolimir.

    Na osnovu analize dokaza predočenih tokom suđenja, sudija Nijamba nepobitno utvrđuje neosnovanost centralnih tačaka optužnice koje se odnose na navodne udružene zločinačke poduhvate vezano za masovno ubijanje i prisilno izmiještanje civilnog stanovništva. Pored toga, ona odbacuje lažno svjedočenje svjedoka-saradnika Momira Nikolića na čijim oportunističkim izmišljotinama počiva veliki dio činjeničkih nalaza većine, ističe da je do 3. 000 muškaraca nastradalo ne kao posljedica strijeljanja već legitimnih borbenih dejstava za vrijeme proboja kolone 28. divizije iz Srebrenice prema Tuzli, i podvlači da raspoloživi dokazi ukazuju na to da je ubijanje određenog broja ratnih zarobljenika bilo "djelo male grupe pojedinaca koji su postupali bez ovlašćenja i u tajnosti", a ne odluka vojnog ili političkog vrha Republike Srpske. Ona je zato zahtijevala da general Tolimir bude - oslobođen.

    Mada dolazi iz Zambije, sa nekadašnje kolonijalne periferije današnje Evrope, u skladu sa najboljim tradicijama nekadašnje evropske pravne nauke i prakse u svom izdvojenom mišljenju u predmetu Tolimir sudija Nijambe je očitala spektakularnu intelektualnu lekciju izopačenom savremenom pravosuđu svojih bivših kolonijalnih gospodara.
    ratni_dnevnik - 82065 - 30.01.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (4)

    Dnevnik ratnog hirurga (13)


    13. maj 1994. godine

    Petak, crni petak. Izgleda da samo tužne priče postaju deo našeg života. Priča o Neni Kuvaču, trideset godina starom borcu, o teškom danu za srpske borce na Nišićima. Napad "Lasta" na naše rasturene redove, koje su držali pripadnici rezervnog sastava milicije sa Ilidže. Ima poginulih, nestalih, ranjenih. Borili su se dok im ne nestade municije. Istog dana dve žene, majka i kći. Nosile su kafu našoj tenkovskoj posadi. I baš u tom trenutku, direktan pogodak u tenk. Pored posade, koja je stradala, nastradaše i njih dve. Povrede su bile preteške. A taj Neno Kuvač otac je tri deteta. Najstariji je tek pošao u prvi razred, druga dva mlađa, bliznaci, četiri godine stari. Naša mala Dada, učenica četvrtog razreda medicinske škole i sestra u našoj bolnici, već petnaest meseci živi sa starom bakom pod samim Igmanom, na Vrelu Bosne. Neno joj je ujak, bakin jedini sin. On ih je čuvao, hranio. On im je bio jedina sigurnost.

    Oko 15 sati Dada je pošla kući i u hodniku prepoznala tek pristiglog ranjenika, druga iz rova Nene Kuvača. Pitala ga je za ujaka. Čovek, ranjenik, odgovori: "Poginuo je!" Vrisak deteta i očaj. Plač do neba. Bol koji je dopro do svake duše koja se tu našla. Kuka:

  • "On mi je samo ostao, nemam nikoga! Šta ću ja bez njega? Ne mogu više da živim. Najviše ga volim!"

    14 maj 1994. godine.

    I dalje ranjeni. Ovo je priča o Zoranu Žuži, novinaru SRNE. Došao je na Ilidžu sa Pala da se, na punktu u Kasindolskoj ulici, posle dve godine, sretne s majkom koja je morala da se vrati u Sarajevo jer su tamo ostali, kao taoci, bliski rođaci. Oko 13.30, pored transportera UNPROFOR-a, formirala se kolona vozila radi prelaska "plavim putem" sa Ilidže u Lukavicu. Dok je stajao pored auta, pogodio ga je snajper. Kroz ceo trbuh. Pripadnici Francuskog bataljona su stajali i gledali kako leži. Petnaest minuta nisu prišli da mu pomognu. Tada je stigao sanitet sa Ilidže i dovezao ranjenika u našu bolnicu. Očevici tvrde da su francuski vojnici uperili cevi svog oružja prema Srbima kada je Zoran bio pogođen.

    U bolnicu je stigao bez vitalnih znakova života. Odmah je prebačen u salu. U trbuhu katastrofa - pola jetre iskidano, desni bubreg probijen, trbuh pun krvi, oko tri litra. Šijem jetru, vadim ostatke bubrega, zaustavljam krvarenje. Uvek verujem da ćemo pobediti smrt. Ovog puta sam pesimista. Zoran se budi iz anestezije. Priča. Živ je. Čudo božije! Petnaestog maja izjutra, Zoran dobar, krvarenja nema. Izgleda da je preživeo. Bože, ovo je tvoje i moje delo. Osećam se čudno. Posle hiljadu operacija, izmučen sam. Možda sam neskroman, ali ujednom trenutku osetio sam se tako bliskim - kao da drugujem s njim. Čudotvorcem. Ovo pišem kao jedan trenutan osećaj, ali Zoran je čudo. Ko ga je spasio? Sada više ni sam ne znam. Moji prsti, iskustvo, znanje, ili još neko?

    18. maj 1994. godine

    Bitka, rat, ponovo ofanzive. Nišići. Od 15,30 do 21 čas u sali, tri abdomena: Radić Zoran, 1968. godište, Vogošća - teška povreda trbuha, tankih creva. Jeftić Borislav, 1972. godište, Ilijaš - teška povreda debelih creva. Šurčić Dragoslav, Podlugovi - teška povreda jetre i bubrega.

    Obrad Popadić, najbolji prijatelj, drug, ratni drug, načelnik Štaba Ilidžanske brigade. Od prvog dana na čelu srpskih boraca. Junak u pravom smislu. Oslobodilac Ilidže. Rame uz rame sa svojim komandantom Zoranom Borovinom oslobodio Zoranovo - Otes. Ratnim stazama koračao samo gde najsmeliji idu: Igman, Goražde, pa onda Nišići. Tu, na Nišićima, poginuo je. Kršni Hercegovac, sin Alekse Popadića. Na tim Nišićima i rodio se. I heroj i legenda. Poginuo je u jurišu na "balijske" rovove, na njihove bunkere. Pred samim muslimanskim bunkerom pao je, pokošen. Ostao je tu nekoliko sati, dok ga njegovi saborci ne izvukoše. Još dvojica stradaše - mali Novak, devetnaest godina, sin nekada poznate plivačice Atine Bojadži, i mlađani Tomić, osamnaest godina, već jednom ranjen u stomak, pre dve godine. Padaju pogođeni, pokušavajući da izvuku telo mrtvog komandanta. Glas o pogibiji Obradovoj začas je prostrujao Ilidžom. Neverica, žalost. Za sat vremena ispred štaba Bataljona u Pejtonu skupilo se stotinu boraca sa zahtevom da odmah pođu, poginu, ali da izvuku telo mrtvog komandanta. Samo da ne padne muslimanima u ruke. I uspeli su.

    Pored Obrada, u tom jurišu, pao je i njegov saborac, njegov pratilac Bojan Pejić. Mlad dečko, dvadeset godina, sa Vrela Bosne. Ranjen, uspeo je da se dovuče do našeg rova i tu je odmah izdahnuo, pogođen u grudi. Nadljudskom snagom dovukao se do svojih drugova. Samo da ne ostane zverima, da se ne naslađuju njegovim telom.

    Obrade, prijatelju moj, dan pred pogibiju bio si kod mene u bolnici. Pričali smo, smejali se, zafrkavali. A te noći pred smrt, pred pogibiju, zvao sam te oko 23 sata i rekao da ću ići u Niš za dva-tri dana, i da ću svratiti sutra kod tebe, da se dogovorimo za auto i benzin.Ti mi reče da dođem uveče kod tebe kući, jer sutra ideš gore na brdo, na ceo dan. A ja: "Pazi se gore, nemoj da ti se šta dogodi dok ne središ auto i benzin." Smejali smo se, a sudbina učini svoje. Ostavio si svoju suprugu Milanu i nerođeno dete. Još tri meseca i video bi ga. Sahranjen si 27. maja 1994. godine u 18 sati. Kiša je padala, lila, "satirala" - ne znam kako danazovem taj potop. Svi smo mokri do gole kože, kao da smo satima plivali Bosnom. Što je čudno, nebo je lilo kišu samo iznad groblja, iznad Vlakova. Svuda okolo ne pade ni kapi. Plač tvoje supruge i sestara, plač i suze tvojih prijatelja, saboraca, naroda. Obrade Popadiću, ne verujem da si mrtav! I nisi. Živiš svuda oko nas, i u našim srcima. Zbogom, dragi prijatelju,
    nedostajaćeš mi!

    2. avgust 1994. godine

    Sveti Ilija. Isprepletale su se srpske radosti i tuge, srpske pobede i porazi, i uvek, nekako čudno, poklapali su se sa velikim svecima. Nišići. Vode se žestoke borbe od juče popodne. A unazad dva meseca, koliko nisam pisao, dešavali su se ranjeni, mrtvi, ljudske sudbine i obične priče. Prividni mir, a smrt svakodnevna. Učmalost, apatija, depresija ljudi i okoline. Čudi me što cveta, što sunce izlazi. Ljudi su utučeni. Dve i po godine rata, patnje, smrti... i sad nigde. I onda, plan evropskih prevaranata. Predaja. Nude potpuni poraz umesto osvojene pobede. Nude nam delove, komadiće, nude nam age i begove, nazivaju nas rajom. Kako to prihvatiti, u ime koga? U ime sve ove mrtve dece, poginulih sinova i kćeri, očeva i majki, u ime njihovih grobova. I šta predlažu - da se selimo sa vekovnih srpskih ognjišta, sa Kupresa, Ozrena, leve obale Neretve, Drine. A kako? Kako preseliti grobove najmilijih. Zar ih u smrti ostaviti! Pa oni su dali svoj život da mi ostanemo tu, i ostali smo! Jedino moguće, jedino časno je ostati sa njima, na jedan ili drugi način. Danas sam počeo da pišem o Nišićima, o velikim borbama na toj visoravni iznad Sarajeva. Žestoka muslimanska ofanziva. Imamo dosta poginulih, ranjenih. Muslimani su pomerili linije prema nama, prema Sarajevu. Uspeli smo da ih zaustavimo. U bolnici veliki broj ranjenika. Operišemo već dva dana bez prestanka. Meni je noga u gipsu. Na tim istim Nišićima pre sedam dana slomio sam skočni zglob i povredio ligamente.

    Ipak radim. Sinoć sam operisao mladića, srpskog borca iz Milića, više od četiri sata. Ime mu je Šojić Aleksandar, 1960. godište. U šoku, donesen je u bolnicu. Sestre su na čas pomislile da je mrtav, delovao je tako. Ipak, onako, s nogom u gipsu, s jakim bolovima, jedva sam sišao do Prijemne ambulante, pogledao, pipnuo puls na vratu i osetio da još radi. Bio je u teškom hemoragičnom i traumatskom šoku, razvaljenoga grudnog koša i stomaka. Masirali smo srce i zenice su se suzile. Rekao sam: "Odmah u salu" "Ko će ga operisati, doktore?" "Pa ja, ko će drugi." Strahovita povreda grudnog koša, dijafragme, slezine, debelog i tankog creva, mokraćne bešike, mokraćnih kanala, velikih krvnih sudova.

    Više od četiri sata, uz neviđen napor, bol, operisao sam tog dečaka, stojeći na levoj nozi, a ispod desne sam stavio stolicu i kolenom se oslonio na jastuk. Morao sam izdržati, i izdržao sam. Mladić je došao bez pulsa i tenzije, sa teškim povredama grudnog koša, trbuha i karlice. Ušao je u salu mrtav, izašao živ. U grudnom košu dve i po litre krvi, u trbuhu litar i po. Za vreme operacije dobio je oko osam litara. Prešio sam pluća, dijafragmu, izvadio smrskanu slezinu, odstranio deo tankog creva, prešio debelo crevo, zaustavio krvarenje, prešio mokraćnu bešiku, sredio mokraćne kanale.

    Jutros priča, ne krvari, diureza - do 12 časova litar. Ima Boga, bukvalno je otrgnut od smrti. Koleno me boli. Imam dekubitus na njemu. Stopalo takođe boli, ne mogu izdržati bez injekcije. Ali - šta je bol prema ljudskom životu?! Danas smo ga prevezli do Pala, a odatle je odmah prebačen na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu. Teško sam izdržao ovu operaciju, stojeći četiri sata sa slomljenom nogom. To je još jedan dokaz velike potrebe za hirurzima. Da nisam operisao, mlapić bi umro. Radim i dalje. I bez obe noge bih radio - našao bih načina.

    3. avgust 1994. godine

    Sećate se priče o Neni Kuvaču, ocu troje dece, bliznaca, borcu sa Ilidže. Tačno nakon četrdeset dana, njegova majka je dobila leš svog sina. Unakažen ubodima i bestijalnošću zlotvora. Spušten je u srpsku zemlju. Postavljam uvek isto pitanje: kako sada otići sa te zemlje?

    7. avgust 1994. godine

    Teška operacija. Danilović Radojica, dečko iz Banjaluke, 1975. godište. Broving. Potpuno uništena leva natkolenica, a zatim je metak ušao u stomak - teške povrede karlice, tankog i debelog creva. Borba za život traje više sati. Noga boli pod gipsom. Koleno žulja na stolici. Dečko je spašen. Metak izvađen. Tanka i debela creva prešivena, ostao bez desne noge u kuku, ali živ.

    8. avgust 1994. godine

    Opet ranjeni borci. Operacija trbuha, sve u redu. Prešio creva. Noga i dalje boli. U 15,30 časova dovoze mrtvu ženu. U sred Hadžića pogodio je broving. Stomatolog Gospić Tanja, 1958. godište, vraćala se s posla svojoj deci. Metak je ušao na jedan kuk, izašao na suprotnu stranu. Verovatno je trenutno bila mrtva, jer je prekinuo glavne arterije karlice i abdominalnu aortu. Sa Ilidže je, radila u Hadžićima. Kod kuće čekaju dvoje dece. Sin od deset i kćerka od jedanaest godina. Sami. Otac stradao na početku rata. Mali siročići čekaju majku koja nikada više neće doći. U bolnicu je došla Tanjina svekrva, u stvari, sestra njene svekrve. Baka od sedamdeset dve godine, jedini rođak. Deca su kod nje. Plače baka. Jauče. Ko će čuvati decu? Ona je stara, a jedina im je ostala. Ostali su bez oca, sad i bez majke Plaču iskusne sestre. Suze naviru svima. Jadna mala deco, siročići mali! Da sam Bog, da mogu ispuniti samo jednu želju, oživeo bih vašu majku. Tugo, rate, siročići, deco - smrt i užas! I dalje nam ne rade telefonske veze s Jugoslavijom. Potpuno smo blokirani. Dvadeset i jedan sat. Idem u Operacionu salu, operišem abdomen, trbuh. Još tri ranjenika čekaju na operaciju. Prvi - bubreg, drugi - povreda trbuha, treći - otvoreni prelom noge. Brzo, za četrdeset pet minuta, završavam debelo crevo i mezenterijum, a onda u obe sale ulaze sledeća dvojica. Ujednoj operiše kolega Čalić, urolog, u drugoj-traumatolog. Ambulanta puna ranjenika. Opšti napad na Ilijaš, a ranjenici govore da "balije" jurišaju u talasima, uz pištaljku i uzvik: "Juriš, braćo!" Sad je 1 sat, još dolaze.

    9. avgust 1994. godine.
    Deset časova. Starac, civil, Sekula Balorda, 1917. godište. Grudni koš, teška eksplozivna povreda. Obe sale zauzete. Radim ga u ambulanti. Šijem izuzetno teško, i za mene i za pacijenta. Kokoruš Milan, 1969. godište, Ilijaš - teška penetrantna povreda trbuha sa oštećenjem više organa. A onda dečak, Lemez Mladen, 1990. godište, pet godina star, Vogošća - eksplozivna povreda trbuha i obe šake. Našlo dete eksplozivni upaljač, neoštećen. Aktiviralo ga. Došlo do eksplozije, povrede trbuha i šake. "Uradili" smo ga moj kolega Sekulić i ja. Sve će biti dobro. Ide muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo, na Doboj, Brčko. U isto vreme, NATO-avioni nas bombarduju. Neverovatna "koincidencija"?! Ali ovaj narod i njegovi borci su od čelika. Bore se junački, izdržavaju, ne povlače se. Deset dana žestokog otpora, mnogo poginulih mladića i civila. Dan i noć gore nebo i zemlja na Nišićkoj visoravni i nad Ilijašem, ali srpski borci Sarajevske brigade zaustavljaju napade. Sami protiv svih! Dva dana je mirno. Očekujemo napad sa Igmana.

    15. avgust 1994. godine

    Danas je rođendan mojoj sestri. Nadao sam se da ću joj čestitati. Tamo u Nišu, u mom Nišu, u mojoj Srbiji. Tako blizu, a tako daleko i nedokučivo. Telefoni - nemi. Već petnaest dana nema veza. Ne znam ni kako su mi deca. Kako su roditelji? Možda ne shvatam ovu politiku. Možda je ovako moralo da bude, možda je ovako trebalo. Možda je ovo jedini način da krajnji rezultat bude pozitivan, da ostvarimo svoj cilj. I danas stižu ranjeni sa Nišića, iz Ilijaša. Stigao je dobrovoljac, delija iz Zemuna. Ranjen, srećom lakše. Ima nas još Srba iz Srbije. Sestro, srećan ti rođendan! Deco moja, Nina i Peđa, živ sam! Da li ste vi dobro? Kako mama, babe, deke? Voli vas vaš Tata. Ove će reči ostati zapisane 15. avgusta 1994. godine u 18,45 časova. Samo, misli nam još niko nije uzeo. Sreća što nauka nije u tom pravcu daleko otišla. Ali srce, srce nam je uzeto, srce ovog napaćenog naroda je slomljeno.

    20. avgust 1994. godine

    Tri dana svakodnevnih operacija. Hercegovci. Gačani, iz Bileće, Trebinja, Srbinja, iz Nevesinja. Njih više od hiljadu stiglo je u pomoć. Zgazili su muslimane, pobili, pomerili linije, teraju ih dalje od Ilijaša, na Brezu, i dalje od Srpskog Sarajeva. Imaju ranjenih i poginulih. Teško ranjen Ivković Rajko, mlad, pre dva meseca oženjen, hrabar borac, kažu jedan od najboljih, najhrabrijih. Borimo se za njegov život. Uzalud - umire. Težak blast učinio je ono što ni jedan hirurg na svetu ne može da popravi. Njegov komandant Mastilović, takođe teško ranjen u glavu, geler kroz mozak. Legendarni komandant i borac. Zajedno su ih doneli. Hrabri ljudi. Hercegovci. Idu duž cele Republike Srpske i tuku se s muslimanima. Uvek daleko od svoje kuće. Samo napred. Ne staju. Čvrsti, hladni, obični ljudi. 20 časova. Od 17 do 20 - sedam ranjenih, jedan mrtav. Poginuli srpski borac iz Gacka, Boljanović Kosta. Jedinac. Bestrzajac na Čemernom. Ranjena još dvojica Gačana, tri Trebinjca i jedan Ilijašanin. Mladost u borbi za Republiku Srpsku, za Srpstvo, za Srpsku Čast, Krst, Slobodu, za Porodice i Otadžbinu. Na dan Cerske bitke. Pravi sinovi srpskog naroda.

    22. avgust 1994. godine

    Dolaze ranjeni Bilećani. Jedan mrtav - glava. Bajčetić Milan, pripadnik dobrovoljaca grupe Radovića iz Bileće. Drugi u komi. Šest do sedam gelera u glavi. Prezime mu je Kapor. Trojica lakše ranjenih, i ranjenik iz Semizovca - obe ruke prostreljene PAMom. Vode se žestoke borbe na planini Čemerno.


    29. avgust 1994. godine

    Borbe i dalje. Ginu mladi srpski borci za slobodu Republike Srpske i svoga naroda. Ćurčić Milan, Trebinje - teške povrede glave, smrt. Ovih zadnjih sedam dana bolnica je puna ranjenika. Borbe su ogorčene. Nikad neću zaboraviti mladog Trebinjca Milovana Kneževića. Dok mu je sečena noga ispod kolena, svestan, u spinalanesteziji, sluša jezivi zvuk testere i govori:

  • "Stati ne smijemo! Ja sam dao sebe. Radujem se životu. Da me vole moja dječica."

    Tog dana mu je sin krenuo u prvi razred. Ima još jednog sina i kćerku od dve godine.

  • "Sad će se, valjda, neko pobrinuti za mene."

    Kad je saznao da sam ja dobrovoljac iz Niša:

  • "Bravo, alal ti vjera! Nisi ti kao oni tvoji tamo."

    A na moju rečenicu:

  • "Hajde da ih sredimo, zajedno", odgovorio je:

  • "Nikad više, druže moj, na svoga. Jednom smo to uradili i šta nam se desilo. Nikad više!"

    A testera lagano pili nogu i ječi kroz noć ispod Igmana, i dalje kroz celu Republiku Srpsku, i valjda će preći i preko Drine, da naježi Srbe i tamo. Juče, mladi Gačanin Slijepčević Aleksa. Dvadeset jedna godina. Otišlo stopalo. Ni reči. Miran. Ratuje od Vukovara. Danas su mu došli roditelji iz Gacka. Dan i noć su putovali kamionima, peške, kako su znali i umeli, da iz Gacka dođu do daleke Ilidže. Otvrdle seljačke ruke oca drže ruku mladoga borca. Meko, vlažno od suza, lice majke ljubi sinovu nogu. Umesto stopala, gomila belih gaza. Seća se majka kad se rodio, kad ga je kupala u limenom koritu. Soba seoske kuće u hercegovačkom kršu, zagrejana vatrom od suvog drveta koje pucketa, a njen odsjaj titra po belim zidovima sa ikonom Bogorodice i malim žutim kandilom. Seća se majka kako mu je ljubila prstiće na nožicama, kao i svaka majka kad kupa svoje dete. Seća se, i suze klize, a lice puno ljubavi i nežnosti. Strah od neizvesnosti šta je sa sinom. Da li je samo teše da je dobro? Zebnja još ne nestaje sa njenoga lica. A posle dva sata, kada sam svratio u bolesničku sobu, na slobodnom krevetu, do sina, spavala je majka. Marama i dalje na glavi, a šaka hercegovačke seljanke, velika i žuljevita, ispod glave. Verovatno je mnogo puta, umesto na jastuku, spavala na ruci. Otac na stolici, puši. Ko zna koju cigaru zaredom. Žuti prsti i žuti brkovi. Gleda kroz sina koji spava. Prvi put posle dva dana. Gde su očeve misli, teško je dokučiti? Daleko, to je sigurno. Verovatno kroz njegovu glavu prolaze vekovi patnje i borbe za život, i pitanje da li će ikada živeti slobodni, ostaviti pušku. Koliko se generacija očeva mog naroda to pitalo gledajući svoje ranjene sinove, unakažene, mrtve, i koliko će se generacija još to pitati? Ej, Srbijo, budi se! Krvare ti najbolji sinovi! Spomenuh malopre mladića Ćurčić Milana, devetnaest godina, 1975. godište. Umire u našem "šoku". Lobanja, mozak. Smrt, jutros u šest sati. Telefoni ne rade. Jadna majka, otac i tri sestre, još ništa ne znaju i neće saznati do prekosutra, dok ne stigne leš mladića na vojnom kamionu u njegovo Trebinje. Lelek će odjekivati hercegovačkim kršem. A možda je majka jutros, u šest sati, kad seljanke iz Hercegovine porane da pomuzu kravu i urade kućne poslove, stala. Nešto je steglo u grudima. Možda je majka jutros rano osetila da je sin zove. Majke junaka, ja vam se klanjam! Vi ste danas Srbija! I bile ste, i bićete! Srpske majke! Majke Obilića!

    31. avgust 1994. godine

    Mladi borac Aleksa Slijepčević jutros je sa majkom i ocem otišao za Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju. Čujem da je otac hrabroga borca Rajka Ivanovića, većsam pisao o njemu, odmah nakon sahrane sina u Gacku, uzeo njegovo oružje, došao na planinu Čemerno i zauzeo sinovljevo mesto. Kakvi su to posebni ljudi, od kakvog materijala satkani?! Njih je mogla iznedriti samo zemlja gde vekovima ginu najbolji sinovi za slobodu i život. Duhovi predaka žive u njima. Snaga vekova. I to je Srbija!

    2. septembar 1994. godine

    Mirno je u ova dva-tri zadnja dana. Za ovu bolnicu i ovaj kraj potpuno mirno. Razmišljam o ovoj ratnoj bolnici. Mnogo sam pisao o ratu, o ranjenima, a malo o osoblju ove bolnice. Nenametljivost, to je još jedna odlika ovih vrednih, humanih i neumornih medicinskih radnika. Žive u bolnici već dvadeset dva meseca. Volim ih sve kao porodicu. Kolege, svako sa nekom "svojom" osobinom, ali rade teško dan i noć. Loš život, za razliku od onog predratnog. Pejić, direktor, vredan čovek, za ranjenika dao i daće sve. Ipak, težak, danonoćan rad, preopterećenje, čine svoje. Čovek na granici umora. Ortoped Popović i traumatolog Anušić - za njih ima mnogo posla. Rade teško, svakodnevno. Navikli na lep život pre rata, sada žive ispod svakog nivoa. Kolega Ilija Čalić. Hirurg. Došao u "Žicu" krajem 1993. Radi rame uz rame sa mnom. Neurohirurg Saratlić, radi, ništa mu nije teško. Dvoje male dece. Stiže sve svojom starom folcikom, kao iz crtanih filmova. Anesteziolog Vujičić, od prvog dana možda najviše opterećen. Mnogo radi, uvek smiren. To mnogo znači, ali, kao i svi anesteziolozi, malo u senci. Porodica Malinović, muž Milenko, urolog, i žena Ranka, anesteziolog, izašli su iz Sarajeva pre četiri meseca. Rade sa nama. Doktorica Mira Bošković, hirurg, za neki mesec specijalista-urolog, moj prvi i najbolji asistent. Bez nje ne znam kako bih sve ovo izdržao i radio. Svaki mi potez zna unapred. Sve zna u hirurgiji, a još nije završila specijalizaciju. Tri godine rada - dan i noć. Asistent meni i svima. Sigurno ima najviše operacija. Nikad ni jednim gestom, ni jednim pokretom, ni jednom rečju, nije pokazala umor ili nezadovoljstvo. Neverovatno krhko telo, sa tolikom fizičkom i duhovnom snagom. Divna je. Svi je volimo. Tu su i ostali. d, doktorica Zorica Vujisić. žena reaktivirana iz penzije, ali puna snage i volje. Mnogo znači za ovu decu ovde, za ove ljude i za nas, jer teško je kad ti dođe bolesno dete - a ona sve zna o deci. Ovde su i doktorice, početnice, Olja, Slavica, Snježa, Duška, Tanja. Od prvog dana rade dosta i mnogo su naučile. Danas su već iskusni vukovi. Tu su i predivne sestre, da im ne nabrajam imena. Mnogo njih. Savesne, odane, pravi drugari, vredne - poveriti im sve. Čak i posao hirurga. Za ove tri godine toliko su naučile, da bi negde mogle obavljati, sigurno i savršeno posao lekara. Rade sve, od intenzivne nege, prijemne ambulante, sale, odeljenja. Rotiraju se i sve znaju. Poveriti im pacijenta - nema problema. Odmene te kada imaš mnogo posla, i znaš da pacijentu neće ništa škoditi, jer takva sestra, koja sedi pored njega, vredi jednog dobrog lekara. Tu su i ostali radnici koji čine bolnicu - vozačidrugarčine, koji su mnogo puta izložili svoj život vozeći ranjenike opasnim putevima, gde tuče snajper, gađaju muslimani automatskim oružjem ili minobacačima. Tu su čuvari i svi ostali, bez kojih ova bolnica ne bi bila ovo što jeste.

    3. septembar 1994. godine

    Dovoze ranjenog borca iz Ilijaša. Rosuljaš Mihajlo, 1962. godište. Ranjen u Rajlovcu. Pogođen iz brovinga kroz trbuh i karlicu. Od toga se ne ostaje živ. Ogromna izlazna rana u predelu leve polovine karlice, ulaz na sredini trbuha, jedva živ. Još može da priča, i ponavlja mi da je iz Ilijaša, da mu je danas kćerki šesti rođendan, da je žurio kući. I ja imam kćer od šest godina. Odmah ga šaljem u salu. Otvaram mu trbuh, a još nije uspavan. Moram da kradem svaki sekund. Radim brzo. Molim Boga da ga spasim.' Ne želim da umre na šesti rođendan svoje devojčice. Zar da joj svaki naredni rođendan bude smrt njenoga oca. Uspevam! Živ je! Tri sata žestoke borbe: tanka creva, debelo crevo, karlica, krvni sudovi, kosti, tamponada. Ujutro je spreman za dalji transport. Sigurno će biti dobro. Krvarenje je zaustavljeno, vitalno je dobar, priča. Došli su mu kći i žena da ga posete. Hvala ti, Bože, još jedan život sam spasio, još jednom detetu sačuvao oca! U 16 sati trebalo je da odem drugu Srđanu Milanoviću, borcu sa Ilidže, bez noge, na veridbu. Odložio sam odlazak za 19 časova, i to je spasilo život Mihajlu Rosuljašu. Da sam otišao, isteklo bi nekoliko dragocenih minuta, i on ne bi bio živ.

    6. septembar 1994. godine

    Noćas i danas sam odmarao. Pre toga, dva teška dana, više operacija, od čega tri izuzetno teške. Sedam dana nisam ni minuta izašao iz bolnice. Izlazim ponekad, jednom u desetak dana, inače bih poludeo. Živim, spavam, radim, provodim sve vreme u bolnici. I kad izađem, uvek blizu. Telefon je tu, uvek spreman da se brzo vratim. Četvrtog septembra u 11,50 dolazi u moju sobu Rajko, naš vozač, i kaže mi:

  • "Lazo, brzo do ambulante, dovukli su Vasu Jeremića, ranjenog!"

    Silazim u ambulantu za nekoliko sekundi. Vaso u teškom stanju, jedva izgovara:

  • "Lazo, gotov sam!"

    Stomak mu raste na moje oči, krvari brzo, tone. Viknuh da ga nose odmah preko dvorišta u Operacionu salu. Ja, prečicom preko hodnika, u prolazu oblačim hirurške pantalone i dolazim za manje od minuta. Anesteziolog masira srce i saopštava da je Vaso egzitirao, u prevodu - umro. Ne može, nikako! Počinjem da snažno masiram srce. Gledam Vasu, mog prijatelja i kuma Obrada Popadića. Nisam mogao pomoći Obradu, zar ni Vasi?! Masiram snažno, lomim rebra... Čudo, nakon dva minuta srce radi! Otvaram trbuh samo u rukavicama, bez hirurškog mantila, a Vaso u uniformi, razdrljene košulje i otkopčanih pantalona. Nalazim iskidane donju mezenteričnu arteriju i venu, i još nekoliko manjih krvnih sudova. Podvezujem oštećene krvne sudove. Živ. Srce radi. Čudo! Šijem tanka creva, odsecam jedan deo, prespajam...

    Nakon sat vremena je dobro. Juče dobro, danas još bolje - spasao sam ga. Srećan sam, zbog njega, njegove dece, zbog još jedne pobede života nad smrću. Dragi Obrade, dobio si sina pre deset dana. Nisi uspeo da ga vidiš, a toliko si ga želeo. Tvoj kum Vaso će ostati živ, da te zameni koliko može, da pomogne tvojoj Milani i tvome malom sinu Obradu - Bati. Sve to mi je prolazilo kroz glavu dok sam radio, vodio bitku za život Vase Jeremića. A Bog mi je svedok koliko puta sam proklinjao sve, što nisam imao šanse tebe, Obrade, da spasem. Vaso je danas dobro, vitalno neugrožen.

    Sve se vrti u krug, život je, izgleda, takav. Tek što sam završio operaciju, stigao je mladi Zvorničanin, Šokić Goran. Grudni koš. Nova operacija, nova bitka, opet pobeda. Dobar je. Danas mu je stigao otac sa Majevice, da se vide. Otac i brat na Majevičkom ratištu, on na ilijaškom, a majka u Zvorniku. Sudbina srpskih porodica.

    7. septembar 1994. godine

    Dan pakla. Stižu ranjeni Ilidžanci, Zvorničani. Gori zemlja na Nišićkoj visoravni. Više od dvadeset ranjenih za pola sata. Operišem mladog Zvorničanina, dvadeset pet godina. Krajišnik Ranko. Razoren trbuh, pola tankih i pola debelih creva iskidano. U donjoj sali borba za nogu. Krv, krv, krv...
  • stari_sloveni - 79651 - 18.11.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Genetička genealogija


    Da bi se shvatilo ko su Srbi prvo se mora odgovoriti na pitanje: Ko su Sloveni?

    Skoro sam pročitao dosta literature koja se bavi etnogenezom Slovena i skoro svugdje sam naišao na gotovo jedinstven stav koji širenje i ekspanziju Slovena u Evropi dovode u vezu sa hunskim carstvom. Posebno je interesantna knjiga ruskog autora Aleksejeva "Slovenska Evropa 5. i 6. vijeka". Autor tvrdi da su Sloveni bili neka vrsta kontrolora zemlje za hunske gospodare. Ako se pogleda karta Slovenskiih arheoloških kultura u 6. vijeku i položaja hunskog Carstva u Evropi krajem 5. vijeka sasvim je jasno poklapanje prostora.

    Pokušavajući da objasne jedinstvo slovenskog jezika na području od Soluna do Baltika, zaključuju da je taj jezik morao biti neka vrsta lingua franca ili opšteg govornog jezika u nekom političkom entitetu, a to je upravo bilo Hunsko Carstvo Atile. Germanska plemena su bila pokoreni sloj, Sloveni koji su sa Hunima po prvi put došli u Panoniju su bili sloj zemljoradnika i stočara koji su poslije nomadskog tankog hunskog sloja bili sledeća instanca u hunskoj vlasti nad pokorenim narodima Centralne Evrope. Pominje se čak turska riječ "saqlav" koja znači nadzornik i za koju se tvrdi da ima veze sa etimologijom slovenskog imena. Ova riječ može biti posebno interesantna zbog porijekla transilvanskih Sekelja, po genetici jasno slovenske grupacije, koja ima predanja o porijeklu od Atile i Huna. Ako se zna da je Atilina prestonica bila na području Transilvanije i da je na mjestu gdje žive danas Sekelji prisutna slovenska arheologija, stvari su sasvim jasne. Kad su Goti u protivnapadu protjerali Atiline sinove iz Transilvanije u današnju Vlašku niziju, na području nekadašnje Atiline prestonice ostala je hunskoslovenska mješavina od koje su nastali Sekelji (tur. saqlav, nadzornik) koji su tu dočekali mađarizaciju un 10. vijeku.

    Kao jedan od ključnih dokaza za Hunskoslovensku simbiozu navodi se država Atilinih sinova sjeverno od Dunava u današnjoj Vlaškoj. Naime, kad su Goti pobijedili i protjerali Hune preko južnih Karpata u današnju Vlašku sa Hunima su iz panonije krenuli i Sloveni. Aleksejev smatra da je to ono famozno Nestorovo izgnanja Slovena iz Panonije pod pritiskom Volha, jer se u jednoj drugoj verziji iste priče umjesto Volha pominju Goti.

    Ključna stvar je da vizantijski pisci prvi put pominju Slovene samo nekih dvadesetak godina kasnije od Huna na istom mjestu sjeverno od Dunava, u Vlaškoj. Od zadnjeg pomena Huna i prvog spomena Slovena na istoj teritoriji nije bilo nikakvog novog doseljavanja naroda. Prosto Huni nestaju, a Sloveni se jednostavno pojavljuju.

    Pitanje je da li su Sloveni mogli tako demografski eksplodirati naseliti tako velik prostor? Odgovor je nisu.

    Sloveni su jezička unija, a ne jedinstven narod istog rasnog, genetskog i krvnog porijekla. Hunsko Carstvo im je samo pružilo okvir da se uobliče kao poseban socijalni sloj. U slovenski etnos su ušle tri osnovne grupacije:

    Sloveni u užem smislu riječi I2a1b1 Dinaric (potomci staroevropljana)-Praško Korčakovska Kultura
    Anti- indoevropski narod najbliži Sarmatima R1a1 istočna grupa- Penkovska kultura
    Venedi-indoevropski narod najbliži Baltima R1a1 M458- Sukovska kultura

    Ono što je interesantno je da Aleksejev Slovene I2a1b1 dijeli na dvije grupe, dva plemenska saveza. Lenđane zapadno od Buga, poštovaoce boga Volosa (zmije, zmaja) i Duljebe istočno od Buga poštovaoce Peruna Gromovnika.

    Što se tiče Srba i Hrvata, Aleksejev i jedne i druge spominje kao antska plemena sa istočnih Karpata. Za Hrvate daje prilično uvjerljive dokaze da su antskog, a ne slovenskog porijekla, dok za Srbe ne daje nikakvih dokaza. Moje je mišljenje da Srbi i Hrvati nisu istog porijekla. Sasvim je izvjesno da su Hrvati antskog, a Srbi slovenskog porijekla. Sama imena govore tako. Dok ime Hrvat kao i sva imena sarmatskog porijekla završavaju na t, kao Hrvat, Sarmat, Ant dotle ime Sr-bi sa nastavkom bi završava kao i Dulje-bi.

    Sasvim je moguće da je migracija Srba i Hrvata na zapad bila zajednička i da su oni još na istočnim Karpatima živjeli u susjedstvu, Srbi sjeverno od Hrvata tamo gdje je počinjala zona Praškokorčakovske slovenske kulture, a Hrvati južno gdje je počinjala Penkovska antska kultura. Različita im je bila i genetika. Srbi su bili I2a1b1 Dinaric, a Hrvati R1a1. Dolaskom u moravski bazen Hrvati formiraju plemenski savez u sjeveroistočnoj Češkoj i preko u Šleskoj koji će se poslije širiti do Krakova i južne Poljske, a Srbi se naseljavaju u zapadnoj i sjeverozapadnoj Češkoj koji se kasnije širi ka porečju Labe i Sale formirajući takođe plemenski savez.

    Zašto su se imena Srba i Hrvata tako rano izdvojila i bila izvikana u svim slovenskim zemljama bila je upravo činjenica da su Srbi i Hrvati svaki ponaosob nalazili na čelu velikih plemenskih saveza, što je poslužilo kao korijen i budućih naroda. Čini se da je glavnina i srpkog i hrvatskog plemena ipak otišla na jug. Na sjeveru su o njima ostale uglavnom samo legende.
    tuzla - 78208 - 17.10.2012 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (1)

    Tuzlanska kolona












    kompjuteri - 77712 - 01.10.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Windows is not genuine


    Evo kako riješiti problem kada Windows prijavljuju gresku da vam sistem nema licencu.

    rat_sarajevo - 77568 - 27.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (5)

    Zločini nad Srbima u Sarajevu


    Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila...

    Piše: Zoran Janković

    Brojne ratne akcije Armije BiH u Sarajevu u kojima su počinjeni pokolji nad srpskim stanovništvom godinama su smatrane velikim vojničkim uspjesima i o njima su pisane knjige. Danas se zna da se radilo o zločinačkim akcijama u kojima su čitavi dijelovi grada etnički čišćeni od Srba. Jedan od očiglednih primjera ovakvog razvoja događaja je akcija TO RBiH na Pofaliće. Naselje sa većinskim srpskim stanovništvom napadnuto je u maju 1992. godine. Vojna akcija izvedena je da bi bilo očišćeno od "četnika". Jedan od rijetkih "četnika" koji je sve to preživio je starac Milan Mijović.

    Srbi na Pofalićima masakrirani

    "Ja sam tada zarobljen i još mnogi Srbi. Jedini sam preživio. Znam tačno ljude koji su počinili zločine na Pofalićima. To su Izet Balović (otac mu Agan), Zudo Zijadić i drugi. Tu gdje su mene zatvorili bila im je komanda. Ovdje sam bio u zatvoru dva dana. Onda su me oćerali u Velešiće, iz Velešića na Alipašino polje, a odatle u "Viktor Bubanj". Iz "Bubnja" opet u Velešiće, iz Velešića u Centralni zatvor, iz Centralnog ponovo u "Viktor Bubanj". Tamo sam bio ne znam ni koliko. Evo, vidite kakve su mi ruke", priča Mijović, zavrće rukave i pokazuje ubodne rane od noža, gdje je sječivo probolo kompletno tkivo i izašlo na drugu stranu, iznad zgloba šake.

    "Noge da i ne spominjem. Što su najteži jadi, presjekao mi je tetive od stopala. Sad imam problema s tim. Tri dana sam bio vezan bodljikavom žicom. Šta da vam još pričam", svjedoči o svojim stradanjima Miloš Mijović iz Pofalića. Prije rata bio je jedan od najbogatijih ljudi u ovom naselju, imao dvije ogromne kuće (koje su zapaljene), a u ratu je bio jedan od najtežih stradalnika.

    Dalje priča o napadu na Pofaliće: "Kad sam krenuo od Doma, pobijenih Srba ležalo je kao pljeve. A ovi samo viču: "Hasane, pali kuće". Ko im je Hasan - ne znam. Tad je zarobljen Pero Pikula, Gojko Radović i zatvoreni su. Nakon dva-tri dana oni su izvedeni i ubijeni. Bio je tu i Stanko Kuzman, njegov brat, pokojni Blažo Šarović i još Srba. Ubili su Vidaka pred rođenom kućom. Kad su mene naveli ovuda viču da su ubili četnika iz Srbije. A on je tu doselio negdje 64-65. godine i napravio kuću. Čovjek nije ni služio vojske, niti je znao šta je puška. U Stanka Pikule zapalili su štalu, unutra bile ovce i koze i sve je to izgorjelo.

    Kad su nas doćerali kod Doma u Gornjim Pofalićima ja sam vidio da je tu ležalo pet ubijenih Srba. Samo neke deke bačene po njima. Svezanog su me, u toj kući gdje su me prvo zatvorili, tukli dva dana. Tukli su me, tukli i tukli...

    Najteže mi je bilo kasnije u Velešićima. Ućerali su nas u podrum sa cisternama za parno grijanje, a u njima voda. Ko je bio mali, voda mu je bila skoro preko glave. Sve se propinje na prste a voda mu ulazi u usta. A onaj katran i jad od mazuta ostaju po tebi. Ja ne znam kako sam živ i pametan ikako ostao?

    Na kraju me je iz zatvora izvukao jedan musliman, on mi je glavu spasio - Ragib Salčin. Iznijeli su me iz Centralnog zatvora jer nisam više mogao ni hodati. Stavili me u "golfa". Ponudio me je čašom vode, ali ja niti sam je mogao uzeti, niti sam mogao progovoriti. Dovezli su me na Hrešu i razmijenili. Sjećam se da je kiša padala - nebo se otvorilo. Molio sam ih da me bace u kanal sa vodom jer sam vidio da od mene nema ništa. Naš doktor na Palama govorio je da neću preživjeti. Čudio se kad je ujutro vidio da sam živ. To ti je moja priča", kaže Miloš Mijatović iz Pofalića.

    Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila. Napad su izvela dva pofalićka odreda predvođena Hebibom Idrizovićem i Jusufom Lošićem. Sadejstvovali su "teritorijalci" iz Velešića pod komandom Envera Šehovića koji su otvarali vatru čak i na zbjeg od 2. 500 srpske nejači koja je bježala prema Žuči. U napadu je učestvovao i odred TO iz Buća potoka. Među planerima i naredbodavcima napada spominju se i imena Salke Idriza, Mirsada Čauševića, Ferida Omerovića, Ismeta Alije, Fadila Alihodžića, Smaje Šikala.

    Policija Istočnog Sarajeva u posjedu je i video-materijala rađenog u Sarajevu za propagandne svrhe: rijetki preostali Srbi (uglavnom starci i starice) pričaju kako im je lijepo i kako ih niko ne dira. Danas skoro niko od njih nije više među živima. Neki su ubijeni odmah nakon što je napravljen snimak.

    Ubijen u Sarajevu - ekshumiran u Zenici

    O prikrivanju počinjenih zločina izmještanjem tijela nastradalih Patriot je pisao u nekoliko navrata. Ali sada nam je poznato i da policija Istočnog Sarajeva raspolaže podacima da je ovo rađeno. U policiji o tome ne žele javno da govore jer se saznanja zasnivaju na izjavama svjedoka, pa ne žele da iznose detalje sve dok ne bude riješeno pitanje zaštite svjedoka. Za sada se pouzdano zna da su svjedoci govorili o izmještanju posmrtnih ostataka u Dobrinji, na Alipašinom polju i u rejonu Miljacke. Operiše se i podatkom da je vjerski objekat - džamija na Alipašinom polju, napravljena na jednoj od sekundarnih grobnica.

    I na Dobrinji Srbi su nastradali u toku proteklog rata. Zatvarani su u nekoliko logora, mučeni i ubijani. Između ostalog i u podrum jedne piljare odakle danima nisu vidjeli dnevnu svjetlost. Vlaga je bila tolika da su im otpadali komadi kože. U ovom naselju živjela je učiteljica Vida Borković. Prvi komšija bio joj je Kerim Lučarević. A njegov stan je bio premali - dvosoban. Vida je uhapšena, a tijelo je nađeno kod aerodroma - zaklana je. Eto tako su rješavana stambena pitanja za "kadrove" na Dobrinji.

    "Živio sam na Dobrinji 5, a otac mi je živio u Buća potoku. Tu je i ubijen. Moj stric je poginuo na kućnom pragu, ubili su ga snajperom posred čela. Otac je ostao da ga sahrani i ubili su i njega. Radio je u bašti, kraj kuće, a onda su došli pripadnici TO i odveli ga. U junu 1992. godine. Imao je moj radni mantil na sebi.

    Majci su rekli da ga vode na informativni razgovor, a nikad se više nije pojavio. Ubijen je u Sarajevu - ekshumiran u Zenici. Identifikovali smo ga putem DNK analize. Kad su ga odveli od kuće ruke su mu svezali žicom. Tako smo ga i našli, a vilica i par rebara su mu bili polomljeni. Izgleda da je strijeljan rafalom.

    Ubijen je 1992. godine a našli smo ga tek 2004. godine. Uz mnogo muka. Ali eto, sahranili smo ga kako dolikuje, i mogu vam reći da smo tek sada našli svoj mir i on i ja. On na onom a ja na ovom svijetu.

    Otac je imao osamdeset dvije godine, nije imao ni puške, a odveli su ga ispred kućnog praga. Moj prvi komšija, Zajko Vahid jedan je od odgovornih za njegovu smrt. On je danas prvi privrednik opštine Stari grad kome ne možete ništa. Valjda njegova stranka na vlasti pa ga ne daju", priča za Patriot Niko Simanić koji je tek nedavno sahranio oca.

    Snajperisti zlatni ljiljan

    "U Hrasnici je ostalo dvadesetak lovaca lovačkog društva "Igman" Ilidža. Najveći krivolovac među njima bio je Šerif Kereš iz Bobovice kod Trnova. Imao je lovački snajper i čehoslovačku pušku 7x65 R i 12x12 sačmu. Imao je na njoj snajper. Kad je počeo rat bio je glavni snajperista. Kad je ubio devetnaestog Srbina dobio je "zlatnog ljiljana" i bio je na njihovoj televiziji. Inače, bilo je trideset snajperista na ovom području. Svaki dan su išli na različite lokacije. Jedna je bila iznad sela Paštrik. Ubili su nekoliko ljudi, ali su pucali i u stoku, krave, ovce. Druga lokacija je bila kod Rondića kuća, treća na Butmiru kod GP "Igman" i "Bosna" i odatle su pucali na Kasindolsku ulicu", svjedoči jedan čovjek sa Stojčevca za Patriot, ali ne želi da mu se ime otkriva.

    "Imamo informaciju da će se pojaviti još kartona i informacija o zločinima nad Srbima. 12. 600 srpskih civila je prošlo kroz 126 logora u Sarajevu. Za dva do tri mjeseca će uslijediti drugi dio kartona i tad će cifra od 10. 000 nastradalih Srba izaći na vidjelo. Mi imamo izjave živih svjedoka, slike žrtava i za dosta slučajeva i slike zločinaca. Ja imam evidentirano 447 zločinaca iz Sarajeva koji su okrvavili ruke nad srpskim stanovništvom. I to bez njihovih pretpostavljenih po komandnoj i političkoj odgovornosti. Posebnu odgovornost, na primjer, za stradanje Kukanjčeve kolone u Dobrovoljačkoj ulici imaju Ejup Ganić, Jovan Divjak i Rasim Delić. Takođe zahtijevamo i tražimo da se gradska deponija već jednom otkopa i povade srpske kosti koje se tu nalaze. Mi imamo svjedočenje čovjeka, nećemo mu spominjati ime radi njegove sigurnosti, koji je vozio pobijene Srbe na smetljište kamionom. I to će morati doći na dnevni red. Ako ne danas a ono sutra ili prekosutra", kaže za Patriot o saznanjima Udruženja porodica nestalih lica Istočno Sarajevo predsjednik ove nevladine organizacije Milan Mandić.

    "Čovjek nije igla, pa da se izgubi. Srba iz Sarajeva - nema. Nema čitavih porodica jer je počinjen ždržavni zločin". Organizovan iz vrha vlasti. Pojedine specijalne jedinice odgovarale su direktno Aliji Izetbegoviću. Ovi ljudi su bili profesionalci i iza sebe nisu ostavili tragove. Kako sad dokazati koliko su ljudi oni pobili?

    A ako smo mi skinuli kapu pred njihovim žrtvama morali bi i oni skinuti kapu pred našim.

    Nas boli to što još nije završena satanizacija Srba u BiH. Amor Mašović predstavlja BiH na raznim simpozijumima od Beča do Novog Zelanda i kao papagaj ponavlja da je ubijeno svega 266 Srba u Sarajevu, što je bezobrazluk. Jer samo naše udruženje danas može ponuditi građu o preko 2. 500 srpskih žrtava. Imenom i prezimenom a ponegdje znamo i počinioca", kaže za naš list predsjednik Udruženja građana "Istina" Dušan Zurovac.
    igman - 77522 - 25.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (9)

    Dragan Savić, Igmanska brigada


    U boj, u boj: Te 1992. godine napustio sam Sarajevo zahvaljujući mojim komšijama koji su mi spremali ubistvo... U gradu je tih godina djelovala Patriotska liga, u džamijama su se fabrikovali takvi ljudi, i moje ubistvo, između ostalih, opredijelilo bi i one kolebljive muslimane za fundamentalističku struju, fundamentalizam bi ojačao i na kraju bi se desilo ono što je Alija Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji o povezivanju islama od Turske do Makedonije i koji bi preko Sarajeva jednostavno ušao na velika vrata u srce Evrope. U februaru '92. je moj stan obijen (traženo je oružje, ali nije nađeno pošto ga nije bilo), a krajem marta sam odlučio otići iz grada u vikendicu na Crkvinama kod Blažuja. Moja majka je krajem aprila sa vikendice sišla u Sarajevo da ponese odjeće i umalo poginula od snajperskog metka koji je došao sa plavog nebodera u Hrasnom. Komšija, musliman, spasio je majku: dok je ona zalijevala u prozoru, povikao je:

    "Mileva, bježi odatle!"

    Ona se sagnula. Kada se vratila, donijela je odjeću i dum-dum metak zamotan u maramicu.

    Na Crkvinama je u jednoj muslimanskoj vikendici pronađena kompletna poljska bolnica, u drugoj kuhinja. Mobilisan sam prvog juna: gledao sam u pušku i shvatio da može nekog i ubiti, nekog ko mi je drag, pogrešnog. Međutim, kada sam je uzeo u ruku, uzeo sam je muški. Bilo je vrijeme da srpski narod nakon svih ovih vjekova dođe u situaciju da se više ne plaši komšija, i to je jedan od razloga što sam ovdje; nismo došli do pozicije koju bi trebali da imamo.

    Jak sam, rode: Moj prvi žestoki okršaj bio je na Golom brdu, kada je nas tridesetak napalo 1. 000 muslimanskih vojnika; to je bio baš jedan sinhronizovan i dobro organizovan napad. muslimani su već bili krenuli uzbrdo prema nama, pet naših vojnika, u jednom rovu, između deset tankih omorika, galame:

  • "Ajde neka neko priđe, izginusmo ovdje!"

    A muslimani prilaze. Vidim da su se ljudi prepali i skontam po očima da sam ja tu najjači i, želeći da ih spasim, silazim do jedne bukve, a dan prije sam zadužio puškomitraljez, i odbijam taj napad. Međutim, jebavo me neki tip među njima, pametan, sabran, osjetiš mu u glasu, pita:

  • "Ko je gore?", miran, a to pozitivno djeluje na vojnike.

    Kontam: "Jebaću ti mater!", i uzimam bombu, brojim do 25, bacam je među njih i nema više komandovanja, ne čuje se glas. Bilo je oko šest, ali se mrak počeo rano hvatati, kada su mi javili da je nestalo municije. Moramo se povući, a ne mogu proći kraj mene, rode, nema šanse! Žao mi, u pizdu materinu, žao mi, jer, vidim, ne mogu nam ništa, a moramo se povući.

    Kad sam uzeo pušku, uzeo sam je muški, nisam se žalio, ni štedio, jer sam mislio da što se bolje tučem, prije će se rat završiti. Izuzetno poštujem dobre borce sa druge strane: jedan me gađao sa 15 metara na Kralupima kod Visokog, nije me pogodio; poslije sam ja njega gađao bombama, ali nije ni njega htjelo.

    Od novembra 1992. bio sam u interventnom vodu, u Igmanskoj brigadi, ratovao sam čestito, nikad nisam u civila okrenuo pušku, mada sam imao priliku. U Vidovićima sam im pucao iznad glava, da bježe, činio sam koliko sam mogao da tom civilnom stanovništvu pomognem, da odu prema Kiseljaku.

    Nastradao sam 28. aprila 1993. na Ormanju: to je bila zona široka dva do tri kilometra, ničija zemlja, i interventni vod je obezbjeđivao kopanje. Tu sam naletio na minu i, kad sam vidio šta se desilo, bukvalno sam poželio da me nema, da se ubijem, pokušao sam da dođem do puškomitraljeza, ali tada me je nešto sprijećilo i nisam se ubio. I to kad hoće čovjeka: balkon muslimanskog stana u koji sam ušao na Dobrinji okrenut je prema Golom brdu, i kad god izađem na terasu i podignem glavu, vidim ga.

    Ja sam Krajišnik porijeklom, i to je vjerovatno ta mahnita kozaraćka... Moj pokojni djed je ubijen u Jasenovcu, a priča glasi, ne znam je li istina, vjerovatno jeste, jer se ne bi pričalo, da je jednom rukom sebi raku kopao, pošto je u drugu bio ranjen, i da je prije same egzekucije uspio ustaši grkljan iščupati zubima, i da su i on i ustaša zajedno otišli u raku. Eto, tu su mi priču pričali od djetinjstva.

    Ooo, Turci

    Srpski vojnici su se osjećali uvrijeđenim, vrijeđala nas je propaganda da smo agresori; osjećali smo se ugroženim, kao da nas napadaju Turci 1389. godine, i tu je došao do izražaja ogroman prkos i inat. Mi smo se tada borili da preživimo, a ne za RS, jer je situacija oko Sarajeva bila takva: nas je bilo mnogo manje nego muslimanske vojske u Sarajevu, bili smo u jednom crijevu i ne znam da li smo imali više od 20. 000 vojnika. Jeste da je Sarajevo bilo okruženo; ako uzmeš kartu, vidjet ćeš da smo i mi bili u jednom procjepu i interesantno je da smo se odbranili.

    Imam osjećaj da su loši ljudi upravljali svime time i držali su stanje na vagi, da se lupamo dotle dok ne postanemo nemoćni da se sutra ne možemo oduprijeti strancima. S druge strane su bili ljudi koji su željeli da nas potisnu sa našeg ognjišta, da šire islam, a mi to nismo dali jer smo tu rođeni. Rat je igra u kojoj se gube životi, ali nikad nisam vjerovao da se neki narod može istrijebiti. Jedan borac, inače odavde, iz Banje Luke, a ljudi stalno dolaze da me obiđu, rekao mi je juče:

  • "Ma, tu Ferhadiju nije trebalo ni rušiti!"

    Izdaja

    To je bio još jedan strašan udarac: nismo izgubili vojnički, nego se potpisalo. To je bio takav šok i dodatna frustracija, i ja vjerujem da ljudi koji su to prošli nikad to neće moći neutralisati. Na sarajevskom bojištu je stradalo 4. 000 vojnika i to je neko tek tako dao. Svi smo krivili Miloševića i Karadžića; ja sam na mitingu poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pjevao "Tamo daleko" u smislu čežnje za maticom koja nas je izdala. I pored svih ratnih nedaća, sve te godine vjerovali smo da će nam biti bolje, ta kohezija stanovništva je bila čudo, život je pulsirao bez obzira na sve. Stotine i hiljade glava boraca i sa jedne i sa druge strane platilo je kao zalog švercerima koji su bili i u uniformama i bez uniformi, i mislim da je tu počela tragedija.

    Vjerujem da je i u Sarajevu bilo jako teško i nikad nisam bio za neselektivno bombardovanje, nisam nikad prisustvovao neselektivnom bombardiranju, to su radili bolesni ljudi. Ali, isto tako sam ubijeđen da su oni veliki masakri u Sarajevu konstruirani. Mislim da je srpska vojska jedna čestita vojska.

    Srpsko Sarajevo

    Napravio sam stambenu zadrugu, napravio koncepciju gradnje koja bi omogućila ljudima da kupe stanove za vrlo skromna sredstva i odjednom su mafijaši to počeli otimati, osjetivši pare. Međutim, ja još uvijek vjerujem u izgradnju Srpskog Sarajeva i mislim da imamo pravo na to.

    Sloboda kretanja

    Prvi put sam prešao liniju u martu 1996, idući u Kiseljak da kupim lamelu za auto. Tablice na autu bile su prijeratne, latinične, saobraćajne i vozačke nisam imao, ustvari, imao sam neke papire, blatobrani vezani žicom i takvog me u Rakovici zaustavi policija. Kaže mi policajac:

    Ja mu dam dokumente i tek tad skontam da mi na vjetrobranu piše četnik. Prijatelj iz Novog Sada, taksista, ostavio mi vizitkartu, na kojoj velikim plavim slovima piše "četnik", to mu nadimak, jebi ga. Valjda je policajac to pročitao, pipa pištolj za pojasom i kaže mi:

  • "Morat ćete do petog aprila promijeniti tablice!"

    Ja kažem da neću, a čovjek se opet izmakne, pa opet provjeri gdje mu je pištolj. Pita me gdje živim. Rekoh:

  • "Trg Kralja Aleksandra broj 10!"

    Čovjek se ohladio, umro, nema ga. Udara onim papirima po ruci, gleda me i kaže:

  • "Što je onaj Radovan Karadžić gospodin!", i vrati mi dokumente.

    Radovan pjesnik

    Radovan se i u toku rata držao pogrešnih ljudi ili su ti pogrešni ljudi držali njega. Pazite, on je ipak pjesnik, a da bi jednu pjesmu napisao, moraš biti potpuno čistog srca, i upravo stoga mislim da nije nikad naredio masakr, u to sam ubijeđen. Njega su potrošili ljudi oko njega, jer nije uspostavio red '92. godine. Ljudi koji su bili oko njega, bili su usmjereni na pljačku i otimačinu, i to je teret koji on sigurno nosi kao prvi čovjek u RS-u.

    Ratkov narezak

    Za mene je Ratko pravi, čestiti predstavnik VRS. U bolnicama u kojima sam bio, dolazio je dva-tri puta. Kad me je vidio na Koranu, nije me znao, ali uhvatio se za glavu i prošao pokraj kreveta. To je čovjek koji ima dušu, koji je ratnik u suštini, čovjek koji zna svoj posao, i siguran sam da mu nije mjesto na ovoj potjernici i boli me njegova potjernica, zaista me boli. Nije sebe žalio, nije kod njega bilo komande "Naprijed!", nego "Za mnom!", to je čovjek koji je sebe žrtvovao želeći da se uspostavi RS i da Vojska RS postoji kao takva sa svim atributima koje je naslijedila u balkanskom, prvom i drugom svjetskom ratu. On je stalno bio u sukobu sa politićkim rukovodstvom tokom rata, znam da nikad nije htio ni jesti ništa osim hrane koju je jela vojska. Sleti negdje helikopterom u toku rata, oni ispeku janjca, da se dodvoravaju, a on kaže:

  • "Daj mi narezak!"

    Kada sam krenuo iz bolnice Koran u Miliće, potpuno razvaljen, fiksator bio na ovom butu, ova noga odvaljena, iz auta hitne pomoći, gladan, vidim nekog u bijelom mantilu. Zavićem:

  • "Daj mi ponesi taj Ratkov odrezak, gladan sam, crkoh od gladi!"

    Ide žena, nosi u pola hljeba izrezan narezak i kaže:

  • "Junače, ovo je Ratkov narezak!"

    Jebi ga, političari su kurve, on nije bio kurva, on je bio ljudina. U njemu nije bilo ništa genocidno, ne bih volio ogriješiti dušu, u njemu je bio samo ogroman vojnik, čestit vojnik, i da je kojim slučajem ovdje među nama, drukčija bi se pjesma pjevala.
  • izbori - 77320 - 18.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (4)

    Da li i za koga glasati?


    Preostalo je manje od tri sedmice do sledećih lokalnih izbora na Sokocu. Mnogi od nas se još uvijek pitaju "Za koga glasati?"

    Izbor političkih stranaka i njihovih kandidata u Sokocu, a i širom Republike Srpske, ne obećava puno. Za to se pobrinula Međunarodna zajednica, a i naša politička elita, koji su donijeli takve izborne zakone koji otežavaju da se za državne funkcije kandiduju nezavisni kandidati, koji bi mogli da budu "glas naroda". Ovako, u sivilu političke kampanje ostalo nam je sledeće:

    Srpska Demokratska Stranka (SDS)

    Teško je i pomisliti da u Sokocu još uvijek ima pojedinaca koji bi glasali za Srpsku Demokratsku Stranku! Nekadašnja uzdanica Srba i Srpstva, ova organizacija se još u toku ratu pretvorila u švercersko-mafijašku elitu koja satire i ubija sve što je srpsko. Progon stanovništva sa Opštine Sokolac je počeo još u tim sumornim, ratnim vremenima i još uvijek traje.

    U godinama poslije rata lokalni SDS je žigosao Sokolac kao leglo kriminala i mafijaškog pozemlja pa su pošteni ljudi počeli da u širokom luku zaobilaze naš grad. Iz Sokoca je pobjeglo i previše onoga što valja, pa ova opština više nema "kritičnu masu" za bilo kakve značajnije promjene.

    Zbog korumpiranosti sudova i drugih institucija, Vlada Republike Srpske je sa pravom bila primorana da iste izmjesti izvan naše opštine. Od naše nevolje najviše su profitirale susjedne opštine: Pale i Istočno Sarajevo. Pored toga, dosta institucija je otišlo i u Banjaluku.

    Da se prisjetimo još nekoliko detalja! Područje Srpskog Sarajeva, uključujući i opštinu Sokolac, je u posleratnim godinama dobilo ogromnu količinu građevinskog materijala, u vidu donacije više humanitarnih organizacija. Pomoć koja je bila namjenjena izbjeglicama iz Srpskog Sarajeva za izgradnju kuća, završila je na privatnim stovarištima širom Federacije BiH, a profit ostvaren na ovaj način je otišao u džepove lokalnih moćnika tog vremena.

    Nakon rata SDS se dobro potrudio da uništi sva preduzeća na području sokolačke opštine. Mašine iz "Unisa" i "Romanije" su isječene i prodate u staro gvožđe. Novac dobijen na ovaj način je takođe završio u džepovima političara iz ove stranke. Istovremeno je osiguran opstanka "šumske mafije" koja na ovaj način dobija ekskluzivno pravo na sječu drveta na Romaniji, našeg najvažnijeg privrednog resursa.

    Konačno, ono malo preduzeća, koja su još uvijek mogla uspješno da posluju, privatizovana su pod jako sumljivim okolnostima, ponekad i uz upotrebu oružja i prinude.

    Ma koliko se trudio, ne mogu da pronađem ni jednu-jedinu riječ pohvale za ovu mafijašku organizaciju. Iako na njihovoj listi za izbor poslanika u Skupštinu ima dosta mladih ljudi o čijim kvalitetima ne želim diskutovati, ne treba zaboraviti da su oni samo marionete mračnih sila zla, koje iz pozadine vuku konce i donose odluke koje uglavnom imaju katastrofalan ishod za srpski narod na ovoj regiji.

    Zbog svega ovoga, SDS je još uvijek poslednja stranka kojoj bih dao svoj glas.

    Savez nezavisnih socijaldemokrata - SNSD

    Lično mislim da sokolački socijal-demokrati nikada nisu ni osvojili vlast jer su je dobili kao poklon od SDS-a. Naime, narodu je bilo svega preko glave jer više nisu mogli da trpe javašluk koji se dešavao u vodećim političkim krugovima pa je na vlast došla partija druga po veličini u to vrijeme.

    Prilikom preuzimanja vlasti sokolački SNSD je u svojim redovima imao samo nekoliko kvalitetnih stručnjaka: inženjera, šumara, agronoma... Po informacijama sa kojima sada raspolažem, situacija je nešto bolja. Ipak, postoji ona stara poslovica da "riba smrdi od glave" pa da odatle i počnemo:

    Naš narod kaže da za prvog čovjeka u selu treba birati najboljeg domaćina, koji ujedno mora da bude dobar i pošten kako bi svima ostalima bio uzor. Na našu veliku žalost, najupečatljivija osobina prvog čovjeka našeg "sela" je sklonost za promašenim investicijama. Sem komentara tipa "vrati uže, jebeš kravu" i "pucao na slavi" o njemu i ne može ništa bolje čuti. Do ovog zaključka su došli i članovi SNSD-a, koji su u više navrata išli kod Dodika da traže smjenu prvog čovjeka njihove partije. Međutim, "veliki šef" nije imao sluha za svoje članstvo, vjerovatno zbog toga što sa pomenutim "biznismenom" ima nekoliko značajnih aranžmana, poput one čuvene benzinske pumpe kod Mrkonjić Grada.

    U svakom slučaju, SNSD je svojom nesposobnošću eliminisao sam sebe, pa se tako našao na samom dnu kandidata za predstojeće lokalne izbore - samo jednu stepenicu iznad SDS-a.

    Koalicija SDS-a i SNSD-a

    Iz dobro obavještenih izvora saznajemo da se nakon ovih izbora sprema koalicija između SDS-a i SNSD-a. Ovo ujedno znači da će dosadašnjeg gospodara kojeg je imala "raja" zamjeniti - dva! Umjesto jednog zla na vlast će doći još jedno, pa bi stvari mogle da postanu mnogo gore nego što su do sada bile!

    O ovoj koaliciji štampa je pisala još prošlog ljeta. Njeni zagovornici smatraju da bi ona osigurala vlast SNSD-u sve do 2020. godine. A vlast u našoj politici nije sredstvo, ona je cilj kome svi teže.

    Za koga glasati?

    U tragičnom sokolačkom sivilu ne postoji ni jedna partija koja će širokim narodnim masama donijeti značajne promjene. Ipak, moje lično mišljenje jeste da bi trebali dati šansu sokolačkom PDP-u, jer je to jedina stranka, koja uz SNSD i SDS, ima objektivne šanse da pobjedi na lokalnim izborima.

    Po mom mišljenju sokolački PDP još uvijek nema onaj "centar moći" iza koga se kriju privredni kriminalci i mafijaški sponzori. Zbog toga bi njihovi mladi kadrovi imali mogućnost da urade nešto više za našu opštinu. Možda se iz njihovih krugova izrodi i poneki patriota kome nije jedini politički cilj da iz opštinskog budžeta dobija platu.

    Protivnici PDP-a bi svakako pomenuli raniju koaliciji ove partije sa SDS-om, kao i još neke greške koje su njeni članovi počinili u prethodnim godinama. Međutim, sve ovo je dio svakodnevnog političkog mozaika, pa ne mislim da su oni dali značajan doprinos da stvari budu mnogo gore.

    Zaključak

    Gotovo je sigurno da gotovo polovina Sokočana ne namjerava da izađe na predstojeće lokalne izbore, iako je to jedina stvar na koju još uvjek imaju pravo. I njima, a i meni, je potpuno jasno da ni ovaj put neće dobiti vlast kakvu zaslužuju. Ipak, zar mene ično bi bila dovoljna satisfakcija da svojim glasom kaznim one koji su u prethodnim godinama potvrdili svoju nesposobnost. Iako bi ovo bila samo Pirova pobjeda, u narodu naše opštine bi možda probudila nadu za neko bolje sutra, koje stalno iščekujemo a koje nikako da dođe.
    islam_komentari - 73724 - 07.09.2012 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (2)

    U Sokocu sahranjena Mirjana Dragičević


    Na Sokocu je 5. septembra 2012. godine sahranjena devetogodišnja Mirjana Dragičević, koju su prije 20 godina silovali, a potom ubili mudžahedini

    SARAJEVO - Posmrtni ostaci jedne od prvih žrtava ratnih zločina mudžahedina u BiH, devojčice Mirjane Dragičević - koja je pre 20 godina prvo silovana, a potom ubijena - sahranjeni su danas na groblju na Sokocu kod Sarajeva.

    Iz MUP-a Republike Srpske ukazuju da, uprkos dokazima, nijedan ratni zločin mudžahedina još nije procesuiran u Tužilaštvu BiH, a da vlasti BiH uglavnom deportuju mudžahedine u afro-azijske zemlje, iako su pojedini osumnjičeni za zločine.

    Lokalno sveštenstvo služilo je parastos u crkvi Svete Petke na sokolačkom Vojničkom spomen-groblju "Mali Zejtinlik".

    Rada Dragičević, majka ubijene djevojčice, rekla je novinarima da je poslije 20 godina dočekala da ćerkine posmrtne ostatke prenese iz Ilijaša na Sokolac i sahrani je u srpsku zemlju.

    Predsjednik Kordinacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila sarajevsko-romanijske regije Mirjana Simanić istakla je da za zločin nad Mirjanom Dragičević niko nije odgovarao, kao ni i za druge zločine nad Srbima.

    Sud i Tužilaštvo BiH ne treba da postoje, istakla je Simanićeva, te upitala zbog čega nastaviti njihovo finansiranje ako se 18 godina čeka da se sazna ko je silovao i ubio malu Mirjanu.

    Mirjana, koja je kad je ubijena u selu Donja Bioča decembra 1992. imala devet godina, bila je sahranjena u obližnjem Ilijašu, ali su na zahtev njene majke - koja je glavni svedok zločina - posmrtni ostaci danas prebačeni na Sokolac.

    Majka, Rada Dragičević, ispričala je istražiocima da su joj u kuću, u kojoj je živela sa majkom, tetkom i dvoje maloletne dece, tog jutra - 28. decembra 1992 - upala trojica mudžahedina.

    Ćerku su odmah odvojili u susednu prostoriju, gde su je brutalno silovali, a potom ubili hicima iz vatrenog oružja. Radu su teško ranili, hicima u stomak, a njen maloletni sin preživeo je sakriven ispod kreveta.

    "...Naveče 27. decembra 1992. godine legli smo da spavamo. Sve je bilo normalno. Međutim, ujutro pred zoru, oko 7. 30 časova, čuli su se pucnji. Majka me je probudila da vidim šta se dešava. Mislila sam da su naši, ali nije bilo tako. Bili su to muslimani, koji su probili liniju odbrane i ušli u naše selo.. . Ostala sam sa dvoje dece u sobi. Sin mi je ostao u sobi, a ja i ćerka smo pošle prema izlazu. Trojica mudžahedina su već bila na vratima. Bila je pucnjava. Čula sam majku i tetku kako jauču iz dvorišta. Njih trojica su ušla u kuću i uzela mi ćerku za ruku. Dvojica su bila crnci, a treći je bio bijelac. Crnci su imali neke poveze preko glava. Čuli su se pucnji granata i vika mudžahedina. Ništa ih nisam razumjela. Moja ćerka je bila u crvenoj trenerci. Ja sam je obukla. Ta trenerka je bila široka. Ćerku su uhvatili i odvojili od mene, ona je vrištala i plakala. Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala je: "Mama, mama!". Nisam joj mogla pomoći. Oni su me držali i terali da sve to gledam. Kad ju je prvi silovao, bila je svesna. Kad su je ona dvojica već silovala, izgubila je svest i nije se više čula. Niti je plakala, niti se pomerala. Samo je ležala na podu. Kad su to završili, prvo su pucali u nju, pa u mene", ispričala je nesrećna majka, a preneo je Glas javnosti.

    Prema podacima iz policijske prijave, koju je Centar javne bezbednosti Istočno Sarajevo podneo tužilaštvu 2005. godine, pripadnici 2. bataljona 7. muslimanske brigade u zoru su upali u selo Donja Bioča u kojem su ubili troje civila, među kojima i devetogodišnju Mirjanu. Ubijeni su i Nikola Mićić i Lenka Skoko, a ranjene Milojka Draškić i Rada Dragičević.

    Inspektor Uprave kriminalistićke policije MUP-a RS Simo Tuševljak potvrdio je da je CJB Istočno Sarajevo Tužilaštvu BiH pre sedam godina podneo izveštaj protiv 11 ljudi, koji se terete za krivično djelo ratnog zločina u selu Donja Bioča, opština Ilijaš. Osmorica osumnjičenih terete se po komandnoj odgovornosti, dok se preostala trojica sumnjiče kao neposredni izvršioci krivičnog dela ratnog zločina.

    Tužilaštvo BiH "ostajalo je nemo" čak i kad su iz BiH deportovani ili su u fazi deportacije osobe iz afro-azijskih zemalja koja se sumnjiče za ratne zločine.

    O stradanju porodice Dragićević, 2005. godine snimljen je i dokumentarni film "Mirjana", koji je na ovoj stranici objavljen već nekoliko puta!

    raspad_juge - 73340 - 01.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Najtačniji opis rata i razloga ratovanja




    Kako je bilo moguće otcjepljenje Bosne i Hercegovine bez saglasnosti srpskog naroda?

    I BiH i Hrvatska i sve federalne jedinice bivše Jugoslavije nisu konstituisane na demokratski način. Prvobitna Jugoslavija je bila unitarna država. Jeste jednim protiv-ustavnim aktom, tadašnja vlast sa Hrvatima (negdje 1939. godine) dogovorili izdvajanje jednog dijela teritorije koja će se zvati Hrvatska. Međutim, to je bilo protiv-ustavno i nikada nije prošlo kroz Parlament.

    Dakle, ta unitarna jugoslavija voljom komunista, u toku i nakon Drugog svjetskog rata, pretvara se u federaciju.

    Komunisti izmišljaju nove nacije. Izmišljaju makednonsku, crnogorsku a trideset godina poslije rata i muslimansku naciju. Izmišljanje nacija u Jugoslaviji je bilo tragično!.

    Hrvatska federalna jedinica je konstituisana voljom komunista, bez ikakve demokratske procedure, ali su i komunisti dali garancije da je ta federalna jedinica, kako su oni rekli, država i hrvatskog naroda i srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj. Jer kada je tkz. Vojna granica pod Austro-ugarskom propojena .... Srbi su dobili.. Šta je to značilo? Da Hrvati nisu mogli proglasiti Srbe i proglasiti nezavisnost bez saglasnosti političkih predstavnika srpskog naroda koji u njoj živi.

    U Bosni i Hercegovini je to bilo još jasnije. U BiH ni jedan od tih konstituivnih faktora nije imao apsolutnu većinu. Imali su Srbi do Drugog svjetskog rata, u kome je nad njima izvršen genocid. Posle rata to više nisu imali.

    Bosna i Hercegovina je konstituisana kao federalna jedinica Srba, Hrvata i muslimana. I samo njihovom saglasnošću mogao je da se menja status Bosne i Hercegovine, što znači da muslimani i Hrvati nisu mogli da se dogovore i preglasaju Srbe. A to se i desilo! I kakvi bismo mi Srbi bili narod da se tome nismo suprotstavili? A bili smo dovoljno pošteni da unaprije kažemo: "Nemate pravo da nama Srbima ukinete status konstituivnog naroda!"
    komunizam - 73180 - 27.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Goli otok




    montevideo - 72800 - 15.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (2)

    Bora Stjepanović


    O Bori Stjepanoviću sam do sada imao neutralno mišljenje. Onako sićušan i zbunjen, veoma dobro glumi uloge slabašnih ljudi koji se veoma loše snalaze u društvu. U njegovim ulogama uglavnom susrećem osobe lošeg karaktera, koje sa puno muke ostvaruju najobičnije životne ciljeve.

    Izgleda da Stjepanović uopšte i nije glumac! On u svojim filmovima samo igra sebe, onakvog kakav on i jeste svom stvarnom životu. Jer, kako objasniti činjenicu da je u jednom-jedinom članku uspio da ispljuje i Srbe sa Pala i muslimane iz Sarajeva. Malo je ljigavo da čovjek o sebi sam kaže da je kao glumac "dvije stepenice iznad svih"!

    Ova flaša od čovjeka isto misli i o Beograđanima! Ni tamo mu niko ne valja, od političara pa do običnih ljudi. Naravno, izuzetak čini njegov tast kod koga bi otišao čak i da ovaj živi u Prištini.

    Za ovog kvazi-glumca čak ni Kusturica ne valja! Možda je to zbog toga što je Kusta bar dvije stepenice iznad njega. I kao čovjek i kao umjetnik!

    Što se ovog jadnika tiče, želja mi je da se njegovo ime nikada ne pomene na ovoj stranici. A što se njegovih filmova tiče, vjerovatno ću da ih u budućnosti izbjegavam.
    srebrenica_man - 72768 - 14.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Ethnic Conflicts in Civil War in Bosnia -Political manipulation with term of Genocide (6)

    LIST OF THE CAMPS FOR SERBS IN SREBRENICA: (320. SREBRENICA, a prison between the buildings of the Municipality Court and the City Hall 321. SREBRENICA, prison of a police station 322. SREBRENICA, village of Potocari, private prison of Oric Naser 323. SREBRENICA, village of Sceska, Zulfo Tursunovic's private prison Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Zeravice and the village of Recice, the municipality of Han Pijesak, August 1993. BRIEF DESCRIPTION: On August 2, 1993, soldiers of Muslim armed formations attacked the Serb villages of Recice and Zeravice. In Recice, there were no victims in the civilian population because the villagers had fled before the soldiers' arrival. The soldiers looted and then burnt seven houses with auxiliary buildings. The burnt houses were owned by Dusan and Milovan Golijan, Tomo and Vasa Golijan, Stevan Golijan and his brothers, Rajko Vaskovic, Svetozar Golijan and Milorad Golijan. Muslim soldiers attacked Zeravice the same day and killed: 1. Dobrivoje Golijan, born on April 6, 1926, resident of Zeravice, 2. Rajka Todorovic, born in 1958, who had been mentally ill, 3. Aleksa Golijan, born in 1923, 4. Danica Sokanovic, born in 1926, 5. Milovan Golijan, born in 1967, 6. Marko Mirovic, born in 1923, 7. Jovan Sokanovic, born in 1931, 8. Zora Sokanovic, born in 1936, wife of Jovan Sokanovic. During the attack, Dana Sokanovic, a primary school pupil, sustained a wound in the arm, after which she was captured and taken by Muslim soldiers to Kladanj, together with Golijan Velimir, born in 1946 and Milojka Mirovic, born in 1926. When they occupied the village, the Muslim soldiers plundered and burnt down more than 70 Serb-owned houses and their auxiliary buildings and took away some 200 heads of cattle. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Brajko Huseinovic, of father Hamid, m. Ajsa - maiden name Doljancic, born on October 7, 1959 in Rubnici, the municipality of Han Pijesak, tradesman by profession, employed in TP "Napredak" before the war, permanent residence in Rubinici, the municipality of Han Pijesak, 2. Rifet Vrabac, called "Bekan", of father Djulbeg, m. Sema - maiden name Bubic, born on December 1, 1961, in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, timber dispatcher by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, before the war, permanent residence in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, 3. Rizvo Vrabac, of father Sahbaz, born on November 10, 1953, in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, driver by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, permanent residence in Nevacka, 4. Becir Makanic, of father Jakub, m. Cura, born on April 15, 1957, machine technician by profession, permanent residence in Vlasenica, commander of 1st Muslim detachment of Cer, 5. Ismet Vrabac, called "Redzo", of father Djulbeg, m. Sema - maiden name Bubic, born on September 1, 1963 in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, worker by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, before the war, permanent residence in Nevacka, 6. Muhamed Vrabac, of father Mujo, born on February 10, 1939, in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, employed in PTT, Han Pijesak, before the war, permanent residence in Nevacka, 7. Resid Imanovic, of father Bajra, born on July 13, 1955 in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, locksmith by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, before the war, permanent residence in Nevacka, reserve JNA officer before the war, 8. Zaim Avdagic, of father Himzo, born on May 28, 1946, in Turalici, the municipality of Vlasenica, carpenter by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, before the war, permanent residence in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, 9. Zijad Avdagic, of father Himzo, born in 1962 in Turalici, the municipality of Vlasenica, worker by profession, employed in DP "Stupcanica", Olovo, permanent residence in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, 10. Galib Durakovic, of father Osman, m. Mevla - maiden name Sanderovic, born on August 12, 1945 in Sasevci, the municipality of Olovo, coachman by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, before the war, permanent residence in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, 11. Hajrudin Glasic, of father Began, born on January 5, 1953 in Rubinici, the municipality of Han Pijesak, worker by profession, employed in SIP "Planinsko", Han Pijesak, before the war, permanent residence in Rubinici, 12. Semso Harderbasic, of father Hamid, born on January 24, 1939 in Nevacka, worker by profession, employed in DP "Stupcanica", Olovo, before the war, permanent residence in Nevacka, the municipality of Han Pijesak, 13. Ramiz Camdzic, born in 1938 in Podglavica, the municipality of Kladanj, butcher by profession, permanent residence in Podglavica, the municipality of Kladanj, 14. Alija Mutapcic, born in 1957, in Vlasenica, worker by profession,permanent residence in Vlasenica, the "Bacino Brdo" settlement. EVIDENCE: Records on investigation on the spot, with photo- documentation, medical findings, testimonies by witnesses filed with the Committee under No. 136/95-2. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Potocani, end of May and beginning of June, 1992. BRIEF DESCRIPTION: At the end of May, 1992, most probably on 25 or 26 May, in the village of Potocani, Muslim soldiers in "Green Beret" uniforms, under command of Semin Rustanpasic, killed the following Serbs: 1. Draga Cavic, of father Nedeljko, born in 1933, 2. Milenko Lukic. At the beginning of June, the following persons were also killed in this village: 3. Ljubo Cavic, of father Ljubo, born in 1911, and his wife, 4. Bosa Cavic, of father Aleksa, born in 1924 - slaughtered in front of their house. A big cross was cut into Ljuba's chest. Bosa's throat was cut, both her breasts were cut off, her eyes were gouged out and her ears cut off. Both her arms were cut to the elbows. 5. Jelena Jovic, of father Milan, born in 1928. Her nose, ears and arms were cut off and her eyes were gouged. 6. Mara, from Kupres by birth, was slaughtered. 7. Radojka Prgomelja, of father Stanoje, born in 1944. Her right leg and nose were cut off, her eyes were gouged out and she was cut all over the body. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Semin Rustanpasic, commander of the "Green Berets" unit, 2. Senad Bajric, 3-6. Eric, Corina, Rizvan and Durakovic, "Green Berets" soldiers. EVIDENCE: Testimony by the witness 234/95-13. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. On October 5, 1992, Moslem armed formations attacked the house of Sreten Djokic in the village of Divovici near Bratunac, and two days later the bodies of the people killed in Divovici were handed over to the Serbs. The body of Sreten Djokic was given without the head and the right arm. On the neck hung a patch of skin with hair from the top of his head. The head and the arm have not been found and the body was buried accordingly. Proof: 37/94-6. In an attack on the Serb village of Brezani, the commune of Srebrenica, on June 30, 1992, members of Moslem armed forces killed 19 serb villagers. The body of Milos Novakovic from the hamlet of Cicevac was found with the head cut off. Proof: 493/94-9, 493/94-5, 493/94-6, 493/94-7, 493/94-8 and 635/94-9. Slavko Mladjenovic, (father Ljubomir), born in 1965, was killed on August 8, 1992 during an attack on the village of Jezestice, the commune of Bratunac. He was buried without the head which had been cut off and taken away. Proof: 68/94 and 635/94-28. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. In clashes between Moslem armed forces and those of the Army of the Republic of Srpska on November 5,1992 in the area of Kamenica, the commune of Zvornik, the Moslems captured and killed by beheading Vlado Grabovica, Savo Djokic, Dragomir Bozic, Slavko Tijanic, Savo Kazanovic and Radomir Pavlovic. Dragomir Bozic was massacred his head severed from the body. The head of Slavko Tijanic was found without the eyes, ears and nose, a 6 mm diameter iron bar was found in his chest, while his neck, hands and feet were tied with wire. The head of Savo Kazanovic had also been cut off, his chest pierced with a large nail, and he himself nailed to an oak tree and crucified. A head without the body was also found which is assumed to have belonged to Milos Grabovica. The following were also killed in Kamenica on November 5,1992: Miladin Asceric, 28; Mico Tesic, 24, and Nikola Milinovic, 27. They were also beheaded. Proof: 184/94-5, 184/95-6, 184/95-7 and 184/95-8. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. In an attack carried out on June 3,1992 on the village of Brezane, the commune of Srebrenica, Moslems killed Milivoje Mitrovic and Stanoje Mitrovic. When this village was liberated in April 1993 their headless bodies were found. Stanoje Mitrovic's throat had been slit by one "Kemo" from Pale. Proof: 635/94-9. The Moslems killed the Serb Sredoje Jovanovic from Krnice by beheading him when they attacked this village on July 5, 1992. Proof: 493/94-13. On September 24,1992 Moslem forces occupied the village of Podravanje in the commune of Milici, set it to fire, looted it and killed all the wounded they came across in the village. They killed 19 persons on that occasion and massacred their bodies. Zulfo Tursumovic from Suceska had the severely wounded Tomislav Perendic put his head in his (Tursumovic's) lap and then slaughtered him and cut his head off. Svetozar Jovanovic's head was cut off and impaled on a stake and Gojko Tomic was beheaded and his head thrown some 20 metres away from the body. Proof: 184/95-34. 33. REPORT OF THE SECRETARY-GENERAL PURSUANT TO SECURITY COUNCIL RESOLUTION 1019 (1995) ON VIOLATIONS OF INTERNATIONAL HUMANITARIAN LAW IN THE AREAS OF SREBRENICA, ZEPA, BANJA LUKA AND SANSKI MOST UNITED NATIONS Security Council Distr. GENERAL S/1995/988 27 November 1995 ORIGINAL: ENGLISH 95-37227 (E) 281195/... *9537227* A. Missing persons 4. The Bosnian Serb offensive on Srebrenica from 6 to 11 July 1995 led to a mass displacement of the entire Bosnian Muslim community of the area. An estimated 25,000 people were forcibly evacuated on a convoy of buses and trucks organized by the Bosnian Serb authorities. A group of people, estimated at between 10,000 and 15,000, most of whom were men, left Srebrenica on foot. The exact number of persons from these two groups who arrived safely in Bosnian Government-held territory is not known. By most accounts, the local population prior to the Bosnian Serb offensive numbered 38,000 to 40,000, although UNHCR estimated the population of the enclave for food distribution purposes at 42,600. 5. Thousands of people still remain unaccounted for. An unknown number who made their way to safety have simply not been registered by the appropriate authorities. At least several hundred persons are believed to have been killed in armed combat. There are also accounts of men in hiding in Bosnian Serb-held territory, although no more than a few hundred men are believed to be still at large. 6. It is thus difficult to ascertain the exact numbers of those missing. The International Committee of the Red Cross (ICRC) has received over 10,000 tracing requests from families and has determined that 2,000 of the requests are duplicative, leaving a total of 8,000 tracing requests. A further analysis by ICRC indicates that 5,000 of the tracing requests concern individuals who are said to have left the enclave before it was taken by Bosnian Serb forces. Some 3,000 requests concern persons who were taken from their families by Bosnian Serb forces during the expulsion itself. 34.Faxsimil of document of Bosnian Muslim Army (BMA) 1.Republic of Bosnia and Herzegovina ARMY OF R. BiH Defense of Republic The 285.East Bosnian Brigade Zepa Top secret No.08-20-454/95 Date: 19.04.1995. State security Defense of Republic military secret - Top confidential HEADQUARTER OF ARMY DIRECTION FOR TACTICAL HEAD OF DEPARTMENT Asim Dzambasovic Connection with your act, top secret No: 2/628 from 18.04.1995 Requested information we submitting to you: We are submitting you data of military equipment, which arrived;
    ARTICLEZEPASREBRENICAIN TOTOAL
    Bullets cal 7,6223.50050.00073.500
    Mines 82mm153550
    Mines 60mm2575100
    Rockets TF-8404
    B.R. M-933490124
    Lancer TF-8101
    Office materials25171
    Comandant: Avdo Palic COMMENT: It is evidently that Srebrenica, which was Demilitarization Zone under the protection of UN, was supplied by weapons and military equipment. 2. The Republic of Srpska - Civilian Affairs Committee for Srebrenica No:07-27/95 Date: July 17 1995 DECLARATION of the Representatives of the Civilian Authorities of the Enclave of Srebrenica on the realization of the agreement on the evacuation of the civilian population of the Enclave. A meeting was held on July 12 1995 in the "Hotel Fontana", on our request, between representatives of our civilian Authorities and representatives of the civilian Authorities and the Army of the Republic of Srpska, concerning the evacuation of our civilian population out of the enclave. Our side was represented by: Purkovic Camila, Nuhanovic Ibro and me, Nasib Mandzic. The Serb side was represented by: Civil Affairs Commissioner for Srebrenica, Deronjic Miroslav, General Ratko Mladic, the President of the country of Bratunac Ljubisav Simic, the Chief Executive of the country of Bratunac Srbislav Davidovic, the Chief of Police Zvornik, Mr. Vasic, General Kristic, Corp Security Chief Mr. Popovic and Colonel Krstic. The negotations were attended by UNPROFOR Representative, Dutch Battalion Commander. The following was agreed: -The civilian population can remain in the enclave or evacuated, depend upon the wish of each individual; -In the event that we wish to evacuate it is possible for us to chose the direction of our movement and have decided that the entire population is to evacuate to the territory of Country of Kladanj; -It has been agreed that the evacuation is to be carried out by the Army and Police of the Republic of Srpska, supervised and escorted by UNPROFOR. After the Agreement had been reached, I assent that the evacuation on was carried out by the Serb side correctly and the clauses of the agreement had been adhered to. During the evacuation there were no incidents on either of the sides and the Serb side has adhered to all the regulations of Geneva Conventions and the international war law, as far as concern convoy escorted by UN forces. UN representative Representative of the Civilian (signature) Authorities of the Enclave of Srebrenica Colonel Karemans Mandzic Nesib Civil Affaire Commisioner for Srebrenica Miroslav Deronjic
    srebrenica_man - 72766 - 14.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Ethnic Conflicts in Civil War in Bosnia - Political manipulation with term of Genocide (5)

    DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Jelasci, the commune of Visegrad, 1 August 1992. BRIEF DESCRIPTION: In the night of 2 August Moslem military troops attacked the village of Jelasci and shot the following civilians: 1. Milo Savic, born in 1943, of father Gvozden, 2. Petka Savic, born in 1945 of father Dragomir, 3. Radomir Savic, born in 1949, of father Gvozden, 4. Dragan Susnjar, born in 1928, of father Jovan, 5. Slavka Susnjar, born in 1930, 6. Trivun Jelicic, born in 1929, of father Velizar, 7. Sava Jelicic, born in 1920, 8. Mirjana Jelicic, born 1960, of father Miloje, 9. Dragana Jelicic, 8 years old, 10. Vidoje Jelicic, 11 years old. The victims were killed in their homes or leaving their houses. Each of them had several bullet shots on their bodies. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Ahmed Sejdic, from Visegrad, commander of a Moslem military unit. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witnesses filed with the Committee under numbers 440/94-36 and 440/94-40. NOTE: Supplement to application I-139. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Vlahovici, the commune of Visegrad, 9 June 1992. BRIEF DESCRIPTION: A group of Moslem soldiers killed the following civilians from the village of Vlahovici on 9 June in a field called Krcevina: 1. Dragomir Simsic, born in 1949, of father Momcilo, 2. Perka Simsic, maiden name Gogic, born in 1941, of father Vitomir, and 3. Bozo Simsic, born in 1932, of father Obren. Dragomir and Perka Simsic were killed by Bajic and Sabanovic from fire arms, and Bozo Simsic was both shot and slaughtered by Hurem. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Hamdo Bajic, from Velika Gostilja, the commune of Visegrad, of father Asim and mother Mejrema, 2. Adil Sabanovic, from Mala Gostilja, the commune of Visegrad, born on 27 November 1972 in Visegrad, of father Rifet, 3. Ragib Hurem, called Rapce, from Mala Gostilja, the commune of Visegrad, born on 24 September 1960, of father Ragib and mother Hajra. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness and an application of the public security station in Visegrad, Ku. 6/93, filed with the Committee under number 440/94-35. NOTE: Supplement to application I-139. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Donja Lijeska, near Visegrad, 25 October 1992. BRIEF DESCRIPTION: The witness Pecikoza was nearby the house of Milka Zecevic when Moslem soldiers who attacked that Serbian village took the fifty year old Milka out of her house and killed her. The witness was about fifty meters away from them. He recognized Maric, Alija Kustura and Zain Kustura. After the murder they burnt her house, as well as the houses of other Serbs from the village. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Osman Maric, from the village of Babica Potok near Visegrad, 2. Alija Kustura, from the village of Okruglo, near Visegrad, 3. Zain Kustura, from the village of Okruglo, near Visegrad. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness filed with the Committee under number 440/94-29 DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Mesici, the commune of Rogatica, 26 June 1992. BRIEF DESCRIPTION: On 26 June 1992, Moslem soldiers attacked the Serbian village of Mesici near Rogatica and in the settlement Hidroelektrana they killed Nedjo Gladanac from Mesici, born on 25 August 1922 in Sudici, of father Ostoja. On his body there were several bullet wounds and several knife stabs in the chest and the neck. The next day when the family was burying Gladanac Moslem soldiers came and disturbed the funeral. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Members of the Moslem Army. 2. Minutes from the hearing of the witnesses filed with the Committee under number 440/94-21. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The villages of Klisura and Bursici, the commune of Visegrad, 8 August 1992. BRIEF DESCRIPTION: On 8 August 1992 a Moslem military unit attacked the Serbian villages of Klisura and Bursici near Visegrad, in which there were no Serb troops. In front of the house of Marko Kusmuk Moslem soldiers killed his two sons while he was tending sheep nearby: 1. Milorad Kusmuk, born in 1961 and 2. Milos Kusmuk, born in 1965, and burnt the house in which were: 3. Danica Kusmuk, Marko's wife, born in 1931, of father Dusan and 4. Joka Vukasinovic, Marko's aunt, born in 1914 of father Milos. Danica burnt in the house, and Joka managed to escape the fire, but was shortly afterwards killed by Moslem soldiers. The following persons were also killed: 5. Drago Kusmuk, born in 1954, of father Veso and 6. Zoran Kojic, from the neighbouring village of Adrovici, born in 1965, of father Ljubo. On the same day the following persons were killed in the village of Bursici by Moslem soldiers: 7. Bozana Ircagic, born in 1905, and her daughter 8. Stanojka Ircagic, born in 1933, of father Vojin. After that they burnt Kusmuk's house, two stables, a pigsty, a shed, a cottage and a dairy, and left out 105 sheep and 13 cows, altogether to the value of 700,000 DM. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Dzevad Sisic, born in 1961, in the village of Bogdasici, near Visegrad, of father Ismet, 2. Dzevad Muharemovic, from Medjedja near Visegrad, born in 1961, of father called "Pobro". EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness filed with the Committee under number 440/94-20. NOTE: Supplement to application I-116. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of civilians. PLACE AND TIME: The village of Donja Lijeska near Visegrad, late July 1992. BRIEF DESCRIPTION: In late July 1992, a group of Moslem soldiers headed by Ramiz Nuhanovic, entered the house of Radojka Rajak, born in 1927, of father Milic Bozovic; Nuhanovic killed Radojka from firearms on the threshold of her house. Radojka had several bullet wounds on her body. After the murder, they burnt the house and all auxiliary facilities (a stable for cows, a pigsty, a barn), altogether to the value of 500,000 DM. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Ramiz Nuhanovic, from the village of Tustamedj near Visegrad. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness filed with the Committee under number 440/94-30. NOTE: Supplement to application I-139. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of arrested persons-POWs. PLACE AND TIME: Srebrenica, September-October 1992. BRIEF DESCRIPTION: After the arrest, Tursumovic cut the witness's chest with a knife, which left a visible scar. After that he was taken to the Srebrenica police for hearing. There they put a pistol into his mouth and Koljevic pulled the trigger, but the bullet was not in the barrel, and only a clicking sound could be heard. Then everybody started beating him, after which they called Dragoljub Kukic for hearing; they hit him against the ground and beat him. Kukic reacted at one point by cursing their Ustashi mother, after which Ahmetovic took a log which was by the stove, and hit Kukic in the chest with it until he died. They threw Kukic's body on a junk yard somewhere near Podravanj. The witness was later beaten with the same log, and Ahmetovic knocked his tooth out. When he was beaten on other occasions they knocked out all his teeth and broke his ribs in 14 places. They put out cigarettes on his legs, which left scars. They urinated into his mouth. They hanged him on the ceiling by tying his legs with a rope hung on a wheel fixed to a strip. As a result of such an inhumane treatment and poor diet, the witness lost 30 kg in 21 days in the prison, and had 62 kg when he left the prison. Naser Oric also participated in the beating of prisoners. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Zulfo Tursumovic, 2. Mirzet Koljevic, head of the police, 3. Kemal Ahmetovic, called "Kemo", 4. "Beli", a guard, 5. Naser Oric, commander of the Moslem army in Srebrenica. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness filed with the Committee under number 378/94-14. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of arrested persons-POWs. PLACE AND TIME: Gornji Potocari, the commune of Bratunac, June 1992. BRIEF DESCRIPTION: Dragan Mitrovic, a retired miner, born in 1929, from the village of Donji Magasic, was heavily disabled and walked with two walking sticks. On 16 June he tended cattle nearby his house when he was approached by Babajic, Ramic and Ibrahimovic from the village of Glogovo and forcibly taken to the Moslem village of Cizmici and closed in the house of Camil Muratovic. He was beaten. On 25 June Mitrovic's sons were on the hill called "Cuka", in the neighborhood of Cizmici, when they heard Moslems calling them, proposing to negotiate on the exchange of Mitrovic. They wanted to see their father first, and they took him out in front of Camil Muratovic's stable. Mitrovic could hardly walk with the help of a stick; he shouted that he was alive and well. In exchange for Mitrovic they demanded 5 tons of flour or 5 boxes of ammunition, which his sons did not have. Then they shouted to them: "Send your mother Jovanka. We have no one to fuck; we'll give you your father back". Mitrovic's sons felt humiliated and asked in despair their friends to kill their father so that Moslems could not torture and humiliate him any more, but they refused. Mitrovic was taken to the prison in Gornji Potocar, where Beslic, the warden, beat him daily; one day he hit his head against the wall, and when he fell kicked him to death with his boots. His body was thrown into the Potocanska reka (a river), and later taken in a truck in an unknown direction. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Hajro Beslic from Bratunac, prison warden in Gornji Potocar, 2. Ejup Golic, former shipper, from the village of Glogovo, 3. Sabrija Babajic, of father Mehmed, from the village of Glogovo, 4. Murat Ramic, of father Osman, from the village of Glogovo, 6. Camil Muratovic, from Cizmici, 7. Refik Babajic, of father Rama, from Glogovo. EVIDENCE: Minutes from the hearing of Mitrovic's son Jovan, filed with the Committee under number 560/94 and the document of the Basic Court in Zvornik Ki. 70/93 filed with the Committee under number 266/1-94. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Inhumane treatment of civilians. PLACE AND TIME: Srebrenica, 1992-February 1994. BRIEF DESCRIPTION: The witness, a 70 year old pensioner, lived with his wife in his family house in Srebrenica where he was born. When a great number of Serbs escaped from Srebrenica, where until the war 1/3 of the population had been Serb, the witness believed that was just a phase, and that life would become normal again. In the end only 21 persons of Serb nationality remained in Srebrenica. Life was difficult for Serbs. They were constantly exposed to various forms of abuse, especially by Moslem refugees who threw stones at Serb houses, demolished them, and often plundered them. Moslem military police searched the witness's house twice. The first time they searched his house they took all food he had, as well as medicines and other valuables. The second time, a police patrol consisting of Hajrus and Safet from Voljevica, searched his house and then came back the same day and took away his clothes, his wife's underwear, stockings, hygienic necessities. The two men continued visiting the witness another 6 evenings. They forced their entry every time by breaking the gate. The witness complained to the military police and commander Krdzic told him that he would "take necessary measures". The witness knew about the killing and maltreatment of other Serbs which is why he was afraid to leave his house during the day, so he went out only in the evening, while his wife had to wear long dresses like Moslem women to hide that she was a Serb. The witness finally left Srebrenica assisted by the Red Cross because he fell ill and required a surgery. In Srebrenica he left behind his real estate, a two- storey house (11x8m), a yard and an orchard. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Atif Krdzic from Osmaca, who was a policeman before the war, commander of the military police in Srebrenica, 2. Hakija Mehovic, commander of the military police in Srebrenica, 3. Hidajet Mustafic, from the surroundings of Skelani, member of the military police, 4-5. Safet and Hajrus, both from Voljevica, near Bratunac, members of the military police. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness of 30 August 1994, filed with the Committee under number 378/94-3. DESIGNATION OF CRIME: Inhumane treatment of arrested persons - POWs. PLACE AND TIME: Srebrenica, the prison in the police building, September-October 1992. BRIEF DESCRIPTION: The witness was arrested in his house in the village of Podravanje in an attack of the Moslem army and taken to a prison in Srebrenica. He was placed in a cell (2 x 2.5m) in which there were no beds or covers. In fact, there was no furniture in the cell. They could not lie down, because there were six of them in the cell, and guards kept spilling water on the floor, so that they stood or crouched all the time. The witness and other Serbs were beaten every day. The witness was beaten with boots, as a result of which his ribs were broken. This was done by Koljevic whose boots, as it occurred to the witness, were specially intended for beating, since they were strengthened with pointed boot legs, and the witness often lost consciousness after beating. The beating usually started at 10 p.m., and ended at 4 a.m. The witness was also beaten with electric cables, cords, metal pipes. He particularly had a difficult time when they burnt his hands with cigarettes made of walnut leaves. On one occasion Koljevic ordered him to strip naked, and burnt his penis with a cigarette. The witness lost consciousness. Seven of his teeth were knocked out - five in the upper and two in the lower jaw. Apart from Koljevic, he was also beaten by the guards Kemo, Beli and Dule. Guards often clogged the toilet, so that the witness and other prisoners had to put their hand in the opening. Several times they brought women and children from the town to the cell in which the witness was, and they spat on them and insulted them. They were not allowed to take a bath or to wash their faces ever, and when they asked to go to the toilet, it depended on guards whether they would go or not. If they let them go, they had to go out together, and they were beaten by guards in the corridor. This is why they had to avoid going to the toilet. They usually received food twice a day - leftovers from what guards ate. Occasionally they received tea with no sugar and a piece of bread of the size of a cigarette package. As they were not allowed to wash, sometimes they had to take bread with hands on which there were feces from the cleaning of the toilet. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Mirzet Koljevic, head of the police, 2. Naser Oric, commander of the Moslem army in Srebrenica, who beat the witness so hard that his left eye remained damaged as a result of a blow. 3-6. Guards Kemo from Pale near Sarajevo, Beli and Dule from Osmaca near Srebrenica, Cemo from Suceska. EVIDENCE: Minutes from the hearing of the witness filed with the Committee under number 378/94-1. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing and inhuman treatment of the wounded and the sick PLACE AND TIME: Srebrenica, a prison located between the Town Hall and the Courthouse, January - February 1993. BRIEF DESCRIPTION: During a Moslem attack on Serbs in the village of Kusici, the witness, a student of the second year of high school was on holiday when she received a wound in her left hip while feeding the cattle with her mother. After that they were captured by the Moslems and taken away. But, since she was unable to walk on account of the wound, her mother carried her for two kilometers and then she was loaded on an oxen cart, took to Srebrenica and put into the prison between the Town Hall and the Courthouse. She stayed in the prison from January 16 till February 6, 1993. She lay on a stretcher and was completely unable to move. During the above stated period she had her wound dressed only once and was given a few pills. She was not taken to the hospital, which at the time existed in Srebrenica and was providing services. She and other inmates were given food only once a day consisting of a slice of bread and beans soup. The water was supplied in the least possible quantities depending on the mood the guards. They were not provided with any facilities for washing or taking a bath. Men were imprisoned in the adjacent room wherefrom guards' curses and wailing and howling from the inmates being beaten could frequently be heard. Owing to the effects of the inflicted wound and the untimely medical care, she had to spend four months in a hospital after the exchange and her leg remained shorter by 5 cm. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Zulko Turusovic, the prison commander in Srebrenica. EVIDENCE: The minutes from the hearing of the witness of August 30, 1994 filed with the Committee under No. 378/94-5. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Deliberate killing of prisoners - prisoners of war. PLACE AND TIME: Gornja Kamenica, a village near Zvornik, 24 August 1992. BRIEF DESCRIPTION: At about 6 a.m. on August 24, 1992, armed Moslem formations attacked the village of Gornja Kamenica. Most of the inhabitants managed to leave the village, but the following persons stayed behind: 1. Ljubomir Tomic 2. Dragomir Tomic, and 3. Milomir Kukolj, of father Veljko, all from Gornja Kamenica. After the arrest, members of the Moslem armed formations tortured and then killed the three mentioned persons. After the liberation of Gornja Kamenica on October 20, 1992, their bodies were found near a stable which belonged to Bo a Tomic. Their bones were broken, including their skulls, which proves that they were killed. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Esad Mehmedovic, former policeman from the village of Besici, the Milici Commune 2. Meho Suljagic, from Kamenica, the Zvornik Commune 3. Saban Redzic, former inspector of the Commune of Zvornik 4. Edo Haskic from Gornja Kamenica 5. Esad Haskic, from Gornja Kamenica 6. Ahmed Grebic, former policeman from Zvornik 7. Hazir Begic, former policeman from Zvornik 8. Esad Salkic 9. Muhamed Selimovic 10. Meho Suljic EVIDENCE: A document of the Basic Court in Zvornik, No. Kri. 71/93, filed with the Committee under No. 266/1-94 and document 378/94-19-23 including testimonies of B.V.,T.M., K.V., T.M. and K.T. DESIGNATION OF CRIME: Willful killing and inhuman treatment of wounded and sick persons. PLACE AND TIME: Srebrenica, hospital, between July 24 and 27, 1993. BRIEF DESCRIPTION: Halilovic, as soldier of Moslem Armed formations, shot to death a civilian in the hospital. The civilian was Stojan Krsmanovic, nee 1924, from the village of Rekovac, the municipality of Bratunac. Krsmanovic was placed in the hospital after he had been captured and injured by Moslem armed units of Ejup Golic, when he was on his way home from Jelovac to Rekovac, unarmed. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Emir (Safet) Halilovic, barber by profession, from Srebrenica, born in the village of Budak, the municipality of Srebrenica. EVIDENCE: The documentation filed with the Committee under No. 371/94-1 and in the documents of the Basic Public Prosecutor's Office in Zvornik Kt. 9/94, where the records on autopsy performed by the physician of the out-patient health center in Bratunac are also filed. Some of the war crimes that are reported to the UN and listed by the case and proof number. All Bosnian Muslim units were from Srebrenica's operational Muslim army group. DESIGNATION OF CRIME: Ethnic cleansing. PLACE AND TIME: Medje, a village near Srebrenica, May - August 1992. BRIEF DESCRIPTION: On May 16, 1992 the commander of a Muslim armed formation, Beketic, came to the Serb village of Medje and, promising to the villagers that nothing would happen to them and that they could go on living and working in peace, he seized all their weapons and came again to the village on July 15, 1992 in the company of armed members of his unit and, on that occasion, killed: 1. Cvijetin Gagic, alias "Mato" , of father Srecko, 2. Velimir Simeunovic, of father Petar, 3. Radojka Simeunovic, of husband Velimir, 4. Milojko Gagic, 5. Milovan Gagic, 6. Ljubica Gagic, of husband Milovan, 7. Milena Gagic, of husband Milan, 8. Danica Gagic, of husband Djordje, 9. Milovan Andric, of father Sava, 10. Mladjen Subotic, of father Simeun, 11. Ilinka Subotic, of husband Milisav, 12. Manojlo Subotic, 13. Milena Subotic, wife of Manojlo, 14. Vidoje Subotic, of father Drago, 15. Andja Gagic, wife of Miladin, 16. Petar Gagic, 17. Petrija Andric, and 18. Radivoje Subotic, all from the village of Medja. Individuals were put behind the bars after they were transported by lorries from Medja to Srebrenica where they were locked up in the rooms of the former territorial defence HQs, subjected to torture and abuse, and then slaughtered; their bodies were exchanged on August 13. At the same time, Serb houses in this village were looted, cattle driven away and the houses and auxiliary buildings owned by the following set alight and destroyed: in the hamlet of Karan: Velimir Simeunovic, Mladjen Subotic, Manojlo Subotic, Vidoje Subotic, Milenko SUbotic, Cvijetin Gagic, Djordje Gagic, Milovan Gagic, Dragan gagic, Milenko Gagic,Petar Gagic, Vojislav Andric and Milovan Andric; in the hamlet of Radacevic: Pera Vasic, Ljeposava Vasic, Stanisa Vasic, Stevan Golic, Bo a Golic, Jova Todorovic, Radisav Gligic, Todor Todorovic, Nedja Jovanovic, Milenko Jovanovic, Milan Jovanovic, Jevdja Jovanovic, Zivko Jovanovic, Cvjetin Jovanovic, Draga Jovanovic, Jova Jovanovic, Dragan Jovanovic and Radoje Vasic; in the hamlet of Valtovic: Zivan Trifunovic, Milenko Trifunovic, Vlada Lukic, Steva Lukic, Mara Lukic, Vinka Lukic, Radisav Lukic, Zivko Lukic and Milan Lukic; in the hamlet of Crni Vrh: Radomir Djuric, Vojislav Djuric, Radivoj Jezdic, Krsta Petrovic, Petar Jovicic and Milka Petrovic. INDICATIONS CONCERNING PERPETRATOR: 1. Members of the Muslim armed formations under the command of Ned ad Bektic, former JNA lieutenant, born at Karadzici, commune of Srebrenica to father Rama and mother Zelja, a Muslim. EVIDENCE: Documentation filed with the Committee for Compiling Data on Crimes against Humanity and International Law under No. 371/94-2 and with the Basic Court at Zvornik under No. Ki.78/94.




    Idi na stranu - |listaj dalje|