fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_rat - 68938 - 28.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

Linije na Orliću, plaćanje u ratu


Pozdrav Pravom, Borisu, Nebi, Valteru, kao i ostalim posjetiocima!

Pravi moram te ispraviti jer si zaboravio koliko su blizu bile linije na Orliću poslije vaše akcije odnosno napada u Septembru te godine.
Konkretno mislim da onaj rov koji je bio presudan u odbrani Orlića, a koji si spominjao. Mi smo ga zvali rov br. 8 - OSMICA. Pripadao je Velešićkom bataljonu. Razmak između linija na tom dijelu je bio nekih 10 do 15 metara. Poslaću sliku tog rova.

Sjećam se da sam jedne prilike vršio trampu na tom dijelu.

Bilo je to ono standardno prepucavanje na liniji. Poslije psovki i uvreda počeli smo normalno komunicirati. Vaš borac je govorio kako mu se puši cigareta Drina, a ja sam mu rekao da mi se jede Sardina.

Možda će se nako od učesnika sjetiti da smo trampu izvršili tromblonom. Na onaj trenutni tromblon (zeleni tanki JNA) sam zavezao kutiju Drine i opalio, normalo nisam vadio osigurač, par minuta poslije sam taj isti tromblon dobio nazad sa zavezanom konzervom ribe.

Poslao sam na mail g-dinu Željku izgled linija na Golom brdu, skinuo sam je sa Gugla, pa bi bilo dobro da je postavi da se prisjetimo jer sam siguran da smo u tom zlom vremenu, bar mi na prvim borbenim redovima bili, a i dan danas ostali mnogo bolji ljudi.

Što se tiče plaćanja akcija, toga je bilo i kod nas. Za to sam prvi put čuo 27. decembra 1993. godine kada smo došli u komandu na Kobiljoj glavi. Zadtak je bio povratak izgubljenog rov br. 5 zvanog Balvani u blizini Medicinskog centra.

Tu noć sam iz usta jednog sadašnjeg generala čuo desetarsko razmišljanje (tu noć mi je zvučao kao kaplar ili desetar, a danas mislim da je bio u pravu i da se sve trebalo naplatiti) i riječi:

  • "Momci da se ne lažemo, recite koliko para hočete da vratite taj rov. Taj rov se mora vratiti, vi samo recite cjenu!"

    Tada tu noć sam ostao bez riječi da bi u daljnjem toku rat svojim očima gledao plaćanje.

    Imali smo jedinice koje se nisu ni počešale, a da to nisu unovčile. Opet imali smo jedinice koje su visile pred TV ekranima, isto kao i pojedinci koji nisu bili ni blizu prve linije.

    Nažalost, takvih je bilo na sve tri strane i oni su u velikom broju preživjeli rat. Mi koji smo pucali jedan na drugog borili smo se za neke ideale.

    Borise, Guto se zove Mensur.

    Mnogo pozdrava
    Max
  • nebojsa_spiric - 68886 - 25.04.2012 : Max Sarajevo - best (3)

    Za porodicu Špirić


    Pozdravi porodici Špiric!

    Molim dragog Boga da im da snage i sabura, znam kako je kada izgubiš svoje voljene jer sam i ja doživio tu tragediju...

    U povodu Špirine godišnjice pogibije:

    Iako sam boravio na suprotnoj strani o pokojnom špiri sam čuo samo sve najboje. Nisam ga poznavao, ali želim reći "Laka ti crna zemlja, Špiro!"

    Želim samo još dodati da i mi pošteni i iskreni sa ove druge strane cijenimo i poštujemo sve vaše poštene momke!

    Mnogo pozdrava,
    Max
    vogosca_rat - 68882 - 25.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Dobrovoljci, tenk i još ponešto


    Pozdrav Pravom kao i ostalim posjetiocima! Želio bih da se nadovežem za pisanje Neba Bak:

    Po informacijama i dokumetaciji koju posjedujem, (a ja ništa neželim napisati za što nemam argumente) da ste tada dobili po 300 DM. Možda griješim ali u tom periodu glavni za dobrovoljce je bio mislim Ostojić (Jovo mada za ime nisam 100% siguran ).

    Za napad koji spominješ Dobrovoljci su izvršili napad na dijelu Fočanske ulice, isparvi me ako griješim i imali ste dosta gubitaka, čak negdje posjedujem i spisak svih poginulih (laka im crna zemlja) u toj akciji. To znam jer je na tom dijelu linije, a Pravi to može potvrditi taj napad '92 bio prvi i poslednji u toku čitavog rata.

    Tenk je posebna prića! Ako je riječ o tenku koji je tada prešao preko naših rovova na Orliću, a isti je prešao preko rova u kojem su bila tri pripadnika moje jedinice sva trojica su preživjela rat, ponekad ih uz kahvu prisjetim na taj dan), a dvojica zarobljenika su uspjela preći na našu stranu ( čak jednog od njih sam poznavao iz vremena prije rata - bio je iz Gornje Bioče kod Ilijaša).

    Da budem precizan, taj tenk je prešao preko rova koji ja dražao Velešički bataljon. Vozač je još prije dolaska do linija iskočio, a tenk se po prelasku preko naših linija nastavio kretati desno tako da je došao do dijela Vogošćanskog bataljona koji tada još nije bio u našem sastavu (pripadao je 12. brdskoj brigadi) u čijoj zoni se prevrnuo.

    Tenk je imao čitav borbeni komplet. Sjećam se da kada sam provirio u unutrašnjost tenka u njemu je nešto varničilo pa smo mislili da je miniran.

    Ubrzo su došli tenkisti koji su utvrdili o čemu se radi. Po njihovj priči jedan kabal je prilikom prevrtanja ispao iz svog ležišta, oštećenja nije bilo i u toku noći je dizalicom ponovo osposobljen tj. prevrnut na gusjenice i prebaćen na dio mislim Sokolja.

    Čak mislim da smo vam kasnije taj tenk vratili nazad. Hahahahaha, Pravi i Miner znaju da je on dočekao je kraj rata na Golom Brdu.

    Mnogo pozdrava,
    Max

    fakultet - 68796 - 23.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Saobraćajni fakultet


    Pozdrav Pravom i ostalim,

    Kao što je naveo Neba Bak i ako je bilo tog šverca onda je moguće da je bio u prvim mjesecima rata.

    Podjelio bih mišljenje sa Pravim po pitanju šverca na liniji, a pogotovo u dijelu Saobraćajnog fakulteta. Želio bih da ga dopunim da se po mojim saznanjima šverc se odvijao u dijelu linije Donji Hotonj ( Fočanska ulica ) i jednom dijelu Sjeničke kose. Želim da napomenem po informacijama koje imam da se radi o periodu iz decembra mjeseca 1992. godine.

    Jednu noć u aprilu mjesecu 1993. godine smo dobili zadatak da se prebacimo i da narednih nekoliko dana pokrivamo liniju na dijelu Betanije tačnije od Medicinskog centra, preko rova br. 5 zvanog Balvani, pa desno Prema Sjeničkoj kosi i Šljiviku tj. do spoja sa 9. motorizovanom brigadom jer su postojale indicije da se u tom dijelu linije vrše razne trampe.

    Realno gledajući postojala je sumnja na one dijelove linije koje smo mi zvali "Penzija", a koji su skoro čitavo vrijeme rata su bili poprilično mirni ili neaktivni. Koliko se ja sjećam, jedini napad na tom dijelu linije je bio u 27. 12. 1993. godine.

    Po pisanju na ovom forumu vidim da se sve svodi na to da mi nismo mogli uzeti Mujkića brdo (Ježeve) ili tačnije Kotu 772 a ne 773 kako je neko napisao.

    Onda i ja mislim da ni vi niste mogli uzeti Saobraćajni fakultet jer smo i mi u tom dijelu imali veoma jake i dobro opremljene snage, tu se bacio prioritet pogotovo poslije pada Glavice. Prije svega mislim na dio od Kolaćuše - Perine kuće - Saobraćajnom fakultetu - pa gore prema Ugorskom.

    Moje lično mišljenje je da se Vogošća mogla uzeti po padu Golog brda 15. decembra 1992 godine. Možda griješim, i ponovo naglašavam da je ovo moje lično mišljenje. Tom prilikom sam tražio svježe snage da nastavimo dalje, ali komanda je bila uporna da se po uzimanju Golog brda spustimo još nekih pedesetak metara u prednji nagib i formiramo odbranu. Tada sam bio toliko ljut da sam rekao ovim mojima da ako tada ne nastavimo dalje nikada nečemo uči u Vogošću.

    Danas, mnogo godina poslije ili prije nekoliko mjeseci sjedio sam sa jednim od planera akcije i pitao ga zašto se tada nije iskoristila prilika, a on mi je ovako odgovorio: "Nismo smjeli da rizikujemo sa spuštanjem u prednji nagib, nismo imali podataka sa kakvim snagama neprijatelj raspolaže u Rajlovcu, Semizovcu, Butilama, Blagovcu, Ilijašu, a nismo imali ni dovoljno sredstava ( misleći na MTS ) pa zbog svega toga nismo smjeli da rizikujemo, a prilazni pravci da dolazak pojačanja u večem obimu nisu bili sigurni. "

    Mnogo pozdrava,
    Max
    vogosca_rat - 68748 - 21.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Ado iz Uglješića!


    Moram ti navesti podatak da su Vogošćani mojoj brigadi pridodati prilikom transformacije u martu 1993. Mislim na promjene i transformacije koje su tada nastale u Armiji RBiH, pa je tako moja brigada koja se na početku zvala 1. mehanizovana ( a koja je u svom sastavu imala dva pofalićka bataljona i jedan velešićki ) promjenila naziv i dobila novo ime 1. motorizovana brigada ( ona je sada imala u svom sastavu tri bataljona i to: prvi pofalićki, drugi velešićki i treći vogošćanski bataljon, kao i prateće jedinice među kojim je bila i moja ČVP. S obzirom da je poginuo na početku tj. u prvim mjesecima rata kao pripadnik 12. brdske kao se tada zvala ta brigada pa zbog toga nisam poznavao pomenutog Adu.

    Za kako si zvao Obrenova kuća. Tačno ja da je ta kuća poslije bila u međuzoni. Vjerovali ili ne, par puta sam uspjevao doći do nje i u njoj sam našao maskirni pancir, što su bili oni vrlo dobri panciri koje je koristila i specijalna jedinica VJ tačnije 72. spec. brig. jer sam iste pancire vidio na njima nekoliko mjeseci poslije u decembru 93 - tačnije 27. decembra ) u prednjem gornjem desnom đepu predvidjenom za bombe ili nešto slićno našao sam crni patent nož.

    Za borbe na Ježevima
    pošto vidim da poznaješ konfiguraciju terena i velike livade i čistine na tom dijelu moja zamisao je bila da bi bilo bolje da na Ježeve ili Mujkića brdo napadamo sa boka tj. gledajući sa vašeg dijela desnom stranom od Mujkića brda šumom iz pravca Kuta.
    Pojedini delegati iz komande su mislili da mogu manipulisati i izvoditi operacije nacrtane na karti bez poznavanja terena, obilaska i izviđanja.

    Moram ti priznati da su operativci u Brigadi u 95% slučajeva bili jajare, htjeli su uvijek da idu na slijepo, da uberu poene preko naših leđa i preko što većeg broja poginulih, e pa vidiš ja im to zadovoljstvo nisam priuštio i to nisma dao. Zato i dan danas imam poštovanje mojih saboraca, možda će neko od vas pomisliti, a smijem se zakleti mnogi da sam bio pička i da nisam imao hrabrosti i petlju, ali ja sam akcije izvodio samo na sigurno. Kada kažem na sigurno onda mislim na izvođenje svih onih priprema prije operacije, od izviđanja do planiranja do u same detalje.

    Nažalost kako je rat trajao mi smo gubili one najbolje i najhrabrije prijatelje i operativce. Ovim koji nikada nisu izlazili iz komande i koji su sklonjeni od rata nisam vjerovao.

    Da li sam imao hrabrosti evo još jedan podatak pa procjenite, Pravi i Miner znaju gdje su se nalazile kamionske gume u Jezerima, tu su naslagane još prije rata, 50 metara ispod sela u potoku, e ja sam sa jednom gurpom bio ubaćen kod tih guma u noći 4. na 5 decembar 1992 godine, a linije su bile na Orliću, Vis, Kotu 850, Golo Brdo i Jezera je tada držala VRS. Sve te kote su bile oko mene i moje ekipe. PAT je još uvijek bio kod dalekovoda na krivini ispod pravoslavnog groblja, sada je dolazio nama iza leđa.
    Strah operativaca sam koristio na taj način tako što bi čuvao ljude, Pravi će se mislim složiti sa mnom, tako što može potvrditi koliko je lažnih napada imao, znao sam doći na početni položaj za napad i prvo obezbjediti ljude pa tek onda malo onako bez veze zapucati da bi sve to izgledalo kao napad.

    Moram ti reći da "nema tvrđave koja se ne može osvojiti, samo je stvar do napadača".

    Mujkića brdo smo uz velike gubitke mogli uzeti, da bi prošli sa manjim gubicima morali bi imati dobru artiljerisku pripremu, mi je nažalost nismo mogli imati, u takvoj situaciji preči su mi bili ljudi. Današnje vrijeme najbolje govori da li sam bio u pravu. Da li su moji postupci bili dobri ili loši.

    Ipak ja i dan danas mislim da nijedna kota nije vrijedna ljudskih života. Kada sve stavim na vagu samo je onaj pošteni narod na sve tri strane ginuo.

    Puno pzdrava
    Max

    vogosca_rat - 68710 - 20.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Ogovori na pitanja


    Pozdrav i tebi F16 Brioni
    Pokušaću da ti odgovorim

    Granata sa Blagovca

    Moram ti priznati da je preko 80% poginulih boraca iz moje brigade poginulo upravo od granata, konkretan primjer je moja jedinica u kojoj sam od 19 poginulih imao 17 poginulih od granate. Trenutno nisam u mogućnosti da provjerim tačnost tvoje informacije, jer nisam blizu podataka i evidencija koje posjedujem, ali ti mogu reči da je sve moguće pa čak i podatak za tu granatu.

    Kada se sjetim artiljerijske pripreme na dio Šabanove kuće i one granate koja je u jednom rovu direktnim pogotkom ubila 5 mojih prijatelja, ili granate koja je pogodila zemunicu na Visu ( tačnije stotinjak metara desno od Visa ) kada su poginula sedmorica boraca, taj dan su baš u toj zemunici poginula torojica iz moje jedinice.

    Rahmetli Žutu

    Lično sam je poznavao, a moje pravilo je da o mrtvim treba govoriti sve najbolje, bez obzira na kojoj se strani nalazili, tu ćeš ostati uskraćen za odgovor. Realno ne mogu ni odgovoriti jer ništa nisam ni vidio ni čuo.

    Opet mogu reči da se radi o zamjeni identiteta jer se jedna iz saniteta udala za jednog komadanta kooji je zbog nje ostavio ženu i dvoje djece. Danas žive u Vogošći.

    Rahmetli Hakija Mršo

    Po mojim informacijama Rahmetli Hakija je poginuo od granate kod kuće koja se nalazila prva gledajući sa Mujkića brda prema Šabanovoj kući, ili kada ideš iz Ugorskog poslednja kuća koja je bila ispod samog Mujkića brda.

    Za Adu zvanog Guz

    Ako znaš ime i prezime ili datum pogibije meni lićno nije poznat, tako da ne znam o kome je riječ.

    Nadam se da sam bar malo uspio odgovoriti.


    Pozdrav Pravom i jedno pitanje za njega: Jesi li ovu sliku napravio negdje na putu za Kremeš? Ovo pitam jer me zbunjuje pogled na Žuč sa brda iznad Radića potoka, slićan je.

    Mnogo pozdrava
    Max
    pozdravi - 68515 - 12.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Praznici


    G-dine Željko Vama, Vogošćaninu Pravom, Mineru, Valteru, Luni, Nenadu, F16 Brioni, kao i svim vjernicima pravoslavne vjeroispovjesti od srca četitam nastupajuće blagdane i mnogo zdravlja, sreće i lijepih trenutaka u životu, i neka je na vas Božiji miri i božiji blagoslov...

    Max


    Max,
    mnogo ti hvala na lijepim željama, i pogotovu mi je drago što su došle od tebe, jer znam da su iskrene i iz dubine srca.
    Puno pozdrava Tebi i tvojoj porodici!
    operacija_prsten - 68486 - 12.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Operacija Prsten (3)


    Pitali smo se šta da radimo, ko da ostane na straži. Mirso je rekao:
  • "Boli me briga, mene nije strah."
  • "Kad nije tebe nije ni nas" - odgovorili smo mu ja i Pašo i povaljali smo se.

    Ubrzo je počelo da sviće. Ustao sam i izašao ispred, ali sada sam bio mnogo oprezniji i pažljiviji. Pogledao sam lijevo prema Golom Brdu. Pogled sa kote 830 na Golo Brdo je bio takav da je Golo Brdo bilo kao na dlanu.

    Na bageru koji se nalazio skroz lijevo visila je srpska zastava. Probudio sam Mirsu i Pašu i rekao im šta sam vidio. Odmah su ustali i pogledali smo ponovo prema dole.

  • "Ma to se neko od naših zajebava".

    U produžetku iza bagera i zastave se nazirao friško iskopan rov, a puškarnica je bila okrenuta prema našim linijama. Počelo je ponovno granatiranje. Ništa nam nije bilo jasno! Povukli smo se do komandnog rova jer taj istureni rov u kojem smo proveli noć se pokrivao samo po noći. Na ulazu ispred komandnog rova stajao je Ela. Vidjevši nas odma je upitao:

  • "Jeste li čuli kako sam rok'o sinoć?"
  • "Samo nemoj reči da si ispalio pet okvira i bacio bombu" - ja sam se našalio, a on je dodao
  • "Dvije bombe, ali jedna nije pukla mamu joj j...!"

    Ja sam tada podigao glas:
  • "Pa konju jedan, pucao si na mene! Četri okvira pa prva bomba koja nije eksplodirala, pa onda druga bomba i peti okvir, je li tako?".

    Ela se samo nasmijao i kroz smijeh rekao:
  • "Pa što si šušk'o!?".

    Nasmijali smo se i mi svi ostali. Hvala Bogu dobro je prošlo! Mirso je opet dodao:
  • "Što govno nisi ubio? Ja sam mu govorio da se smiri."

    Ubrzo smo se svi uozbiljili i vratili na dešavanja i o onome što smo vidjeli sa pitanjem zna li iko išta šta se to dešava na Golom Brdu. Pogledao sam u Zeku, a on je i dalje izgledao zbunjeno.

  • "Pali su rovovi sedamnaeska i kec. Četnici su izašli na Golo Brdo i to kod bagera. " - odgovorio nam je neko od momaka iz bataljona.

    Tad nam je postalo jasno odakle ona zastava na bageru. Zna li se ko je od naših (mislim na momke iz naše jedinice) poginuo jučer, niko ništa nije znao bili smo zatečeni.

  • "Odoh u komandu po hranu ili smjenu" rekao sam.
  • "Pričekaj da prestanu granate" neko mi je odgovorio.
  • "Neče one stati ili poginuo ovdje ili u putu, isto mi je" samo sam odgovorio.

    Pašo reče da i on hoće da ide sa mnom. Da bismo se mogli brže kretati svu opremu smo ostavili u rovu.

    Jednim dijelom smo morali da puzimo jer su nas četnici sa dijela Golog brda na koji su bili izašli, kao i sa kote 772 Mujkića brda mogli baš ono pravo vidjeti. Trenšeje su več odavno bile zatrpane. Neke dionice smo pretrčavali. Uspjeli smo pobjediti metke i granate. Prebacili smo se do kote 850 i onda se potokom spustismo do Baroševe vikendice. Bilo nam je čudno to što nismo nikoga sreli, a kamo li vidjeli nikoga od vojske. Sve je bilo prazno!

    Uspjeli smo se spustiti do puta koji je vodio prema selu Jezera. Dalje prema Jezerima smo nastavili ići putem. Više se nismo ni saginjali ni čuvali. Najednom nešto se prelomilo u nama. Neka veća sila, šta li je?

    Na granate koje su padale oko nas više se nismo obazirali. Samo smo išli dalje. Napokon na nekih 200 do 300 metara od isturenog komandnog mjesta Brigade uz ivicu puta smo vidjeli vojsku kako leži. Ležali su uz ivicu i po putu.

    Kada su vidjeli kako se slobodno krećemo bez saginjanja i treptaja na granate koje su padale oko nas, gledali su u nas kao u duhove. Njihove face su nam bile nepoznate. Pitali smo ih iz koje su jedinice. Odgovorili su da su iz Izviđačko-diverzantske čete Prvog korpusa, a neki su govorili da su iz Laste. Svi su bili izmješani. Ležali su pribijeni uz zemlju, a ja i Pašo smo i dalje uspravno koračali.

    Došli smo u IKM komande brigade. Poselamio sam se sa Panjeta Šabanom on je bio vezista. Šaban mi je rekao da se dio naše jedinice nalazi na odmoru u vojvodinoj kući. Stražar pred komandom je stao na vrata i upitao gdje ću. Samo sam ga zgrabio za ramena i prebacio do Paše koji se nalazio iza mene, a on mu je rekao da bude miran.

    Ulazim u komandu, tačnije u sobu koja se nalazila lijevo od ulaznih vrata. Ulazim bez kucanja. Pašo je ostao ispred. U toj prostoriji sa lijeve strane u fotelji sa PM-om poput mog ogrnut konjskim ćebetom, kako smo zvali vojničke sive deke sjedi Cero, lice mu je bilo naslonjeno na cijev PM-a. Žmirio je i cupkao nogom. Sa njegove lijeve strane, a preko puta mene se nalazio dvospratni vojnički krevet. Gornji je bio prazan, a na doljnjem je napola ležao Enver Šehović. Bio je pod opremom. Noge u čizmama su bile na podu. Desna ruka mu je bila preko očiju i bio je u polusnu. Za stolom sa moje desne strane su sjedili Ibro Dervišević i nepoznata faca koja mi je odmah na prvi pogled izledala arogantno i odbojno. Bio je to Zijo Rujanac, nisam znao šta je njegova uloga, tada ga nisam znao po imenu, a to sam tek kasnije saznao.

    Upitao sam Ibru šta je sa smjenom.
  • "Gdje ste?" - upitao je.
  • "Na koti 830, gladni smo i žedni, gore smo več više od 24 sata".
  • "Nema ko da vas zamjeni" - odgovorio je.

    Zijo se kao ni ostali nije mješao u razgovor.
  • "Ima vod vojne policije u Vojvodinoj kući!" Tako smo zvali največu kuću u Jezerima. Tada je Šeha neskidajući ruku sa očiju rekao:
  • "Nemože vojna policija oni su sinoć radili!".

    Ja sam udario šakom od sto i ljutito upitao:
  • "Šta smo mi komadante?".

    U tom momentu Šeha se trznuo i pogledao obratio mi se riječima:
  • "Mali zar ste još tu?"

    Zatim je pogeldao u Ibru i naredio Ibri da to riješi. Ibro je odmah rekao da imaju ljudi koji su došli na ispomoć iz 1. brdske brigade.

    Riješio je to tako što će nas zamjeniti ljudi iz 1. brdske brigade, a mi da se po izvršenoj smjeni prebacimo sa kote 830 do Jezera i spojimo sa ostatkom naših iz vojne policije u Vojvodinoj kući gdje ćemo ostati u pripremi do izlaska na Golo Brdo. Zijo se tada naslonio šakama na sto, nageo se prema meni i rekao:

  • "Momak, dobijaš mojih 60 ljudi, ako jednom bude dlaka falila lično ćeš mi odogvarati!"

    Ja sam mu se tada unio u lice i rekao:

  • "Ovo je Žuč, ovdje se gine iz sekunde u sekundu, i niko ni za koga ne može garantovati!"

    Možda bi se mi još raspravljali da nas nije prekinuo Ibro sa riječima da me čekaju dva voda sa komandirima iz 1. brdske kod Baroševe vikendice.

    Rekoh Paši za momke za smjenu. Dok sam bio u komandi bilo me je strah da me ne upitaju koliko nas je na koti 830. Bilo nas je svega 18. U putu dok smo išli prema Baroševoj vikendici sam razmišljao šta da radim sa 60 ljudi, to je previše ljudi za tako mali prostor. Tada sam dobio neku natprirodnu snagu, sigurno Božijom voljom i milošću. Počeo sam da razmišljam kao da imam duple godine u odnosu na one koje sam imao. Planirao sam kao da sam rođen za neku taktiku. Tako brzo sam našao riješenje i imao sam plan uvođenja jedinice.

    ...nastaviće se...
  • luna - 68295 - 05.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Istorijat Specijalne policije MUP-a RS


    Pozdrav Luni!

    Moram dodati nešto malo o specijalnoj, kada je došlo do podjele 34 pripadnika specijalne jedinice su prešla u srpski MUP.
    Nadam se da ćeš me isparviti ako griješim.

    Evo malo istorijata Specijalne policije MUP-a RS:

    U SRBiH MUP je imao samo jednu specijalnu jedinicu policije. Raspuštnje te jedinice je bio značajan korak u raspuštanju MUP-a SRBiH.

    Značajno za MUP RS, a obzirom na borbene operacije u kojim je učetsvovao, bilo je formiranje specijalnih jedinica policije koje su bile naoružane kalibrima od 120 mm tj. minobacačima tog kalibra što nam govori da se planiralo mnogo veće angažovanje te jedinice nego što su u praksi specijalne jedinice policije radile.

    Prve oružane operacije koje je MUP RS vodio i koje su buduće generacije MUP-a RS smatrale svojim prvim zvaničnim nastupom bilo je zauzimanje škole MUP-a na Vracama 6. aprila 1992 godine.

    Tu akcije je vodio Momčilo Mandić novi zamjenik ministar MUP-a RS i Milenko Karišik. Ovaj drugi bivši pripadnik specijalne policije MUP-a SRBiH postao je komandir prvih snaga specijalne policije MUP-a RS.

    1992. godine Karišikova jedinica koja se zvala Odred policije više je djelovala kao borbena jedinica nego kao jedinica policije. Odred se opremio teškim naoružanjem i specijalnom opremom.

    Dana 21. maja 1992. godine na platnom spisku (koji posjedujem) MUP-a RS nalazile su se dvije specijalne jedinice. Jedna je bila poznata kao "Specijalna jedinica - Pale" sa 28 pripadnika. Druga je bila poznata kao "Specijalna jedinica Saveznog SUP-a" sa 43 pripadnika.

    Do maja 92 platni spisak za Karišikovu jedinicu porastao je na 170 pripadnika.

    Još jedna specijalna jedinica je postojala u Aprilu iste godine i bila je pod komandom Duška Malovića sa Sokoca.

    Krajem juna MUP RS je evidentirao prisustvo specijalne policije na Sokocu i Palama.

    Do septembra 1992. godine Specijalna brigada policije je imala pet odreda od kojih se po jedan nalazio u svakom od pet centara službi bezbjednosti (CSB).

    Pored toga, neke stanice javne bezbjednosti (SJB), kao što su SJB Ilidža i SJB Novo Sarajevo, su imale svoje vlastite specijalne jedinice policije.

    Mnogo pozdrava,
    Max
    prepiska - 68196 - 01.04.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    O mom pisanju


    Pozdrav G-dine Željko,

    Vidio sam slike sa okupljanja na parastosu pokojnom Mići pa sam tako i došao na ideju oko okupljanja nas ratnika.

    Što se tiče knjige, to sam predložio iz razloga što ja sa ove strane posjedujem dosta materijala, evo samo primjer imam po datumima spiskove svih kako poginulih tako i svih ranjenih ( gdje-kada-kako-od čega, a za poginule čak i mjesta sa datumima kada su ukopani. Uglavnom, ja sam jedan od onih koji je pisao, sakupljao, a nešto i pamtio.

    Ako Vogošćaninu Pravom za knjigu treba nešto od materijala i dokumentacije možemo to odraditi ovako preko Vas ili da mu pošaljete moj mail.

    Mogu slobodno reći ako mu treba bilo kakva pomoč sa moje strane, tu sam.

    Ja već imam spremnu knjigu, sve što sam u njoj napisao pratim adekvatnom dokumentacijom (kako slikama tako i dokumentima), a kao najveći dokaz za sve napisano imam žive svjedoke i to opet ona prave i istinske borce sa kojim sam bio od početka do kraja, kao i sa onim koji su poslije došli u jedinicu.

    Knjigu, iako je sve spremno, nisam još izdao, a bar u ovom kratkom vremenu od kada sam se uključio vidjeli ste moj način razmišljanja, a moram reći da je i cjela knjiga tako bazirana. Cilj mi je bio napisati realno, a nikoga ne uvrijediti, uglavnom časno i pošteno.
    Drugačije ne mogu, jer upravo sam tako i odgojen.

    Mnogo pozdrava,
    Max
    forum - 68182 - 01.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O ovome sajtu


    Pozdrav Vogošćaninu Pravom!

    Kada kažeš "naš sajt" i ja to mogu potvrditi. Tačno je, ovo jeste "naš sajt" jer ga i ja ga smatram mojim, zato sam se i javio i počeo pisati, a sve to zahvaljujući gospodinu Željku koji je ovako nešto napravio i daje mogućnost svima nama da ponešto napišemo bez obzira na kojoj strani smo se nalazili...

    Tebe i mene vežu mnoge stvari iz rata. Po tvojim tekstovima vidim da smo mnogo puta bili jedan nasuprot drugog. Treba biti pošten i realan.

    Moram ti priznati da me jedna stvar posebno čini ponosnim, a vezana je za ratne zloćine. Ni protiv nijednog mog, a koliko vidim ni protiv tvog, vojnika se ne vodi postupak za ratne zločine jer mi to nismo ni bili. Borili smo se časno, prsa u prsa, puška na pušku, vojnik na vojnika, a što je interesantno obojica smo (kako sam povezao) bili Vojni policajci ili tačnije pripadnici Čete vojne policije. Ispravi me ako griješim, ali shvatio sam da si i ti kasnije preuzeo bataljon.

    Nadam se da ćemo nekada uspjeti da nađemo vremena i popijemo, kako ja kažem "kahvu", a ti kafu, hahahahaha... Eto, to su te neke razlike ali važno je da se mi razumijemo.

    Volio bih kada bi mogli da se okupimo ti sa svojima a ja sa svojima, možda će zvučati ludo, a možda će neki zlonamjernici prokomentarisati "Kakva bi to bitka bila" ali tek tada bih tim zlonamjernim pokazali da nisu u pravu, da ratnici mogu sjesti zajedno, pa da prođemo starim linijama, vjerujem da bi na svakom metru našli još ponešto, a možda i punpo toga zajedničkog.

    Moram napomenuti da ova moja ekipa nikoga ne mrzi, nije nacionalno obojena, to su samo oni pravi i pošteni ratnici, i to je prava istina. Toliko godina poslije ipak sam uspio da ih ponovo okupim, rado se prisjetimo tog vremena, a naš zaključak je da smo u tom zlom vremenu bili bolji ljudi...

    NAPOMENA VAMA G-DINE ŽELJKO!

    Imam prijedlog da se pokušamo nekako organizovati i da napravimo knjigu o Žuči. U toj knjizi bi se mogli pomenuti svi oni borci koji su dali svoje živote, nebitno na kojoj starni bili. Smijem se zakleti da bi to bio pun pogodak i udarac ovim strujama koje smo mi napravili, obezbjedili im pozicije, a koje nas se danas odriču i pljuju po nama.

    Bar ja tako mislim. Pozdrav svim dobronamjernima!

    RE: O ovom sajtu

    Max,

    veliki broj posjetilaca ovog portala, uključujući i one koji aktivno pišu, su se 2009. godine okupili u Aleksandrovu (Vojvodina) na parastosu Mići Vlahoviću, jednom od najvećih heroja sa Žuči. Mnoge od njih sam poznavao, a tada sam imao priliku da upoznam i "Vogošćanina Pravog" i još neke, koje nisam znao iz rata.

    Više informacija o tom našem susretu možeš naći na stranici "Rat1992-Mićo Vlahović", a ovom prilikom objavljujem i par slika koje sam napravio tom prilikom.

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću

    Kako reče Bajaga, "moji su drugovi rasuti svugdje po svetu..." Isto važi i za nas. Ipak, možda nekada i organizujemo takvo okupljanje, ali nemoj pomisliti da je to lako. Treba da znaš, da su na našoj strani mnogi pošteni borci bili maltretirani i ispitivani od razno-raznih organizacija, prijetilo im se čak i Hagom, a da pri tome nisu ništa loše uradili. Zbog toga neki od njih izbjegavaju susrete i sa nama, a pogotovu "sa drugom stranom".

    Siguran sam da ćeš se složiti, ovo je još jedna od nepravdi koja je nanesena borcima, a sve u svrhu da bi političari mogli da rade ono što hoće. Toliko o amnestiji za poštene srpske borce.

    Hoću samo da shvatiš da ja jesam da za to da se ratni zločinci kazne. Međutim, šta reći za sud i državu koji su oslobodili Nasera Orića, pod čijom komandom je ubijeno 3600 osoba (uglavnom civila) i o kome postoje tone dokumentacije o ratnim zločinima, a u isto vrijeme osuđena Biljana Plavšić, senilna baba koja je hodala po Palama a da je pri tome niko nije zarezivao ni 3%.

    Što se knjige tiče, "Vogošćanin Pravi" već odavno razmišlja o tome. Ukoliko tu svoju želju i ostvari, mišljenja sam da bi njegova knjiga mogla biti mnogo bolja od svih koje su napisane u prošlom ratu, upravo zbog toga što stalno dobija ispravke i dopune na njegove tekstove koje je objavio na ovom mjestu. Drugim riječima, njegovu knjigu "cenzuriše" desetine boraca sa obje strane prije nego što istu i počne pisati.

    Što se mene tiče, ja sam pustio da stvari idu svojim tokom, a šta će nam sutra donijeti to samo onaj odozgo zna. Po meni, ako hoćeš nešto da napraviš prvo moraš skupiti jako dobar materijal za to. Isto važi i za knjigu.

    U svakom slučaju, samim time što si se javio i počeo da pišeš na ovim stranicama, otvorio si mogućnost da se to jednoga dana i dogodi.
    operacija_prsten - 68180 - 01.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Operacija Prsten (3)


    Sad je najdublja tranšeja na koti 830 bila 40 do 50 cm, a na nekim dijelovima ih uopšte nije ni bilo. Tranšeje i veći dio rovova su bili ili uništeni ili zatrpani.

    Ja, Mirso i Pašo smo se polako uspjeli prebaciti do tog isturenog rova. U njemu smo zatekli dva momka iz 2. bataljona. Nisu nam znali ništa reći ni ko nam je desno ni ko nam je lijevo, a pogotovo šta se dešava. U njihovom glasu se osjetio blagi ton sreće i uzbuđenja što smo tu. Kad smo im rekli da smo došli da ih smjenimo i da mogu ići oni su otišli tako brzo da nisu ni ponijeli svoje stvari. To znam jer su Pašo i Mirso u jednom rancu našli komad maslenice i u jednom zalogaju pojeli. Nudili su i meni ali ja glad uopšte nisam osjećao. Rekao sam im da odoh malo ispred da izvidim situaciju. Mirso mi je rekao:

  • "Idi konju jedan, samo ti njuškaj, ali nemoj mene zvati da te poslije izvlačim, što si iš'o".

    Znao sam da se šalio. Već smo jedan drugog jako dobro poznavali. Znali smo i to da, bilo šta da se desi, jedan drugog ne bi nikada ostavili. Bilo je to neko bratstvo koje je u danima rata i kroz razne situacije postajalo sve jače i jače. To zlo vrijeme je jako zbližavalo ljude.

    Malo sam osmotrio našu lijevu stranu. Kada sam se vratio u rov, Mirso me ponovo dočekao riječima:

  • "Nađe li šta, kud te ne ubiše?"

  • "Lijeva strana mi se čini da je u redu. Kasnije ću provjeriti desnu, a da znate i da više nama tranšeje. Sve je zatrpano!"

    Moje riječi je prekinula žestoka pucnjava sa lijeve strane tj. sa lijevog krila. Pucnjava je odlijegala iz pravca Golog brda. Izletili smo iz rova i u tom trenutku nismo znali šta se dešava. Poslije nekih sat vremena sve se ponovo smirilo pa smo se vratili nazad u rov.

    Nakon sat-dva odlučih da ponovo odem u izviđanje, samo ovaj put na desno krilo. Puzio sam pravcem zatrpane tranšeje i osluškivao. Znao sam da se ispred mene nalazi Mujkića brdo, desno malo niže Šabanova kuća, a iza leđa pravac prema Koti 850. Kako je noč postajala mirnija ja sam gubio strpljanje da puzim. Ustao sam i nastvio polupognuto da se krećem držeći prst na obaraču svog PM-a.

    Imao sam osjećaj da se krećem kroz brazde oranice jer je sve oko mene bilo preorano. Onih dubokih tranšeja kojima sam nekad prolazio nije bilo ni na mapi. U tom dijelu nije bilo nikakvih znakova života. Nije ostala ni slamkica na livadi, a drveče je bilo povaljano kao otkosi. To pokošeno drveće i grane su mi otežavali kretanje. U jednom trenutku sam stao na neku granu koja je tako jako kvrcnula i pukla. U djeliću sekunde ili krajičkom uha sam uspio da čujem zvuk koji mi je ličio na repetiranje puške pa sam se instinktivno bacio na zemlju.

    Zapucalo je sa moje desne strane. Čuo sam svaki ispaljeni metak jer su oni zviždali oko moje glave. Nisam uspio ni da se pomaknem, a već sam čuo zamjenu okvira i ponovo rafale. Ležao sam priljubljen uz zemlju i brojao: prvi okvir, drugi okvir, teći okvir, ćetvrti okvir.

    Za trenutak sam pomislio da je sve gotovo! Ovaj ne zna da prestane da puca. Na vatru mu nisam nikako mogao odgovoriti jer me podobro prikovao za zemlju. Samo sam osjećao bljeske vatre, čudne zvižduke i fijukanje metaka koji su pogađali svuda oko mene, dok su komadići zemlje padali po meni.

    Kada je na mene ispaljen i četvrti okvir, pucnjava je za trenutak prestala i sve se ponovo utišalo. Pokušao sam da iskoristim to zatišje, pa sam počeo da se polako povlačim. U jednom trenutku sam se zapetljao u neke grane, i u momentu kada sam pokušao da se malo podignem i oslobodim nogu, na par metara od mene se začuo tup udarac u zemlju. Ponovo sam se bacio misleći da je u pitanju bomba. Međutim nije došlo do eksplozije. Prva pomisao mi je bila da me je onaj srpski borac primjetio pa me sada gađa busenjem.

    Odlućčo sam da rizikujem i da naglo ustanem i u dva koraka uskočim u jedini mali, nezatrpani dio tranšeje. I tako i uradih! Sve se dešava u djeliću sekunde. Ustao sam i napravio prvi korak. Ponovo sam čuo tupi udar u zemlju. Instiktivno sam se bacio na zemlju i tada je eksplodiralo. Zemlja i geleri su me ovaj put podobro zasuli. A onda se ponovo prolomio rafal.

    Postao sam još odlučniji da pretrčim do Mirse i Paše pa šta god da bude. Naglo sam skočio i potrčao prema našem rovu. Mislim da sam uspio u dva tri koraka doći do odredišta.

    Kada sam uskoćio u rov Mirso me zasuo rijećima:

  • "Gdje si bio, pička ti metrina, hoćeš da pogineš? Smiri guzicu tele jedno!"

    Kada se situacija malo smirila oni su mi isprićali ovako:

    Kada su njih dvojica začuli prvi rafal odmah su izletjeli da vide šta je sa mnom dešava. Nisu mogli da procjene gdje se tačno nalazim. Čekali su da se rafalanje malo smiri pa da me onda potraže. Oni su se već pribojavali onom najgorem. Pretpostavljali su da mi se nešto dogodilo jer nisu čuli da moj PM odogvara na vatru. A kada su pokušali da izađu i da me potraže ja sam preko njih već uskočio u rov.

  • "Šta ovo bi, ko nam je iza leđa?" - upitao sam Mirsu, na šta mi on odgovori:

  • "Idi sad pa ponovo vidi, samo nastavi tražiti mobu na guzicu, ali nemoj meni pomagati poslije da te vadim!"

    Mirso je samo tako govorio, a znam ja da je drugačije mislio. Znao sam ja njega dobro, još od prije rata, a u ratu smo postali baš prava raja. Ni on ni Pašo me nikada ne bi ostavili.

    Mirsa je bio jako požrtvovan saborac. Jednom prilikom, iako ranjen, izvlačio je svog amidžu Nusreta, koga ni u takvom stanju nije htio da ostavi. Drugom prilikom su iz komande tražili da onako naslijepo i bez izviđanja krenemo u neku akciju. Da krenemo, baš kao ovce! Mi smo to zvali kao kurbani. Normalno, svi smo se pobunili. Mirso je bio najgrlatiji, bacio je opremu i rekao da nema teorije i onoga ko će mu narediti da ide. Svi ostali su podržavali Mirsa. Međutim, kada je po nas došlo vozilo, Mirso je prvi uzeo svoju pušku i opremu, a onda se idući prema vozilu, okrenuo prema nama i rekao: "Ja odoh!" Nama nije preostalo ništa drugo nego da uzmemo svoje stvari i krenemo za njim. Eto, takav je bio on!

    Ali, da se ja ipak vratim na dešavanje te noći...

    nastaviće se!
  • prepiska - 68179 - 01.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    RE: Ševko


    Ševko kojeg spominjem je bio vozač u logističkom bataljonu Brigade. Ne preziva se Ruhotina, a zajedničko im je da su obojica radili kao vozači u Centrotransu i da su vjerovatno obojica dobri ljudi, samo što je ovaj moj tamo radio i prije rata. Inače, i on je preživio rat, sada je penzioner i viđamo se svaki dan. Ponekad ga zezam za one julske dane 1993. godine, kako mu je bilo prpa, a on se, nemajuči adekvatan odgovor kada zna da sam u pravu, nasmije i kaže: "Kakve sam ja budale vozio pravo je čudo da ste rat uspjeli preživjeti!"

    Puno pozdrava!
    vogosca_rat - 68128 - 30.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    22-28 jul 1993. godine


    Pozdrav Valteru!

    Poslednji put kada smo ovako komunicirali bilo je vezano za period od 22. do 28. jula 1993 godine. Tada sam pitao za momka ( Sandžakliju ) koji je imao 20 godina i koji je ostao ispog Golog brda. Ovdje navodiš pokušaj napada na Kotu 850 koji je bio 31. jula 1992. godine.

    Pašo kojeg spominjem tada nije bio u mojoj jedinici, došao je negdje u proljeće 1993. godine. Ovaj kojeg ja poznajem moraću te demantovati nije iz Žepe.

    Moram ti reći da na Žuči nikada nije bila ni jedna jedina jedinica Mudžahedina. Ovo ti odgovorno tvrdim. Oni se pojavljuju tek 1993. godine, dolaze preko teritorije koju je držao HVO i to u jeku sukoba između ARBiH I HVO-a. Kakve su to političke igre bile u pitanju mi nikada nećemo saznati. Moje mišljenje je da su oni Armiji RBiH nanijeli više štete nego koristi.

    Taćno je to da smo imali neke jedinice koje se nisu mogle kontrolisati, ali to je bilo u 1992. godini kada se još uvijek radilo na ustrojstvu i discipliniranju jedinica. Pa i sam sa takvim više puta dolazio u sukob što fizički što vatreni.

    Napisaću još i to da je na početku rata lako bilo biti neki opjevani komadant, a to si mogao ako u jedinici imaš muzičara, napravi pjesmu, svakako je bilo doba patritskog naboja i eto te, opjevan a da prve linije nisi ni vidio. Takve komadante i komandirčiće mogu poimenično nabrojati.

    Da se vratim na taj 31. juli 1992. goine. Taj dan smo trebali izaći na Kotu 850 ali jedan od komandira koji je bio u potoku ispod kote, a to je desno od one vikendice koju smo zvali Baroševa vikendica, nije smio da krene. Prepao se! Čak je naredio svojim da ne pucaju. Znam sigurno da bi bio strijeljan da taj dan na tom mjestu tj. početnoj poziciji nije ostao bez ruke. Takav je na kraju rata nagrađen Ordenom.

    Moja jedinica taj dan nije imala zarobljenih, bilo je nekoliko ranjenih, a o toj akciji ću pisati poslije.

    Puno pozdrava!
    operacija_prsten - 68120 - 30.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    RE: Diverzant na Ježevima


    Nisam 100% siguran da li se radi baš o tim datumima koje si naveo, ali to je mogao da uradi samo jedan moj prijatelj koji je prije rata bio u JNA kao pomorski diverzant. Taj dan je preživio. On je bio previše hrabar čovjek, imao sam priliku da ga par puta pratim i pokrivam dok bi vršili izviđanja, a onda i u samim akcijama.

    Nekada bi sa njim izašao ispred linije, mislim na onim dijelovima gdje je postojala bilo kakva mogučnost (a svi oni koji su bili na Brdu Žuč nebitno na kojoj strani znaju koliko su blizu bile linije), dopuzati do polo"aja neprijatelja. Ležati tako po nekoliko sati i čekati priliku.

    Znao je da ode sam, što nije bio prvi put, vojnici koji su bili na liniji već odavno su bili navikli na te njegove izlete, zato napominjem da su datumi bitni ako se to desilo to je mogao samo on. Ako se desilo tako kako si opisao to je sigurno njegovo djelo. Jer ona sam je napravio toliko nekih djela...

    Imao je on i prije takvih izleta još od Orliča, Stupa, Dogloda, Azića pa tako da me ta tvoja priča ne iznenađuje.

    Ako mislimo na istog momka, rahmetli Aga je poginuo 19. februara 1993. godine. Bio je zamjenik komadanta bataljona, a noć prije njegove pogibije smo sjedili i gledali po karti koji bi nam pravci napada ujutro bili najpovoljniji.

    Tu noć su mene i moju ekipu negdje oko tri sata ujutro poslali na dio linije prema Šabanovoj kući. Imali smo zadatak da odradimo lažni napad iz tog pravca prema Mujkiča brdu, a da glavni pravac napada koji je bio prema Rajlovačkoj petlji vodi Rahmetli Aga.

    Desilo se da je poginuo od granate jer sam poslije saznao da je od komande dobio naređenje da kao komadant operacije ne može biti u prvim redovima.

    Prvi put nije bio među jurišnom ekipom, prvi put i prva akcija u kojoj je ostao na komandnom mjestu i tu ga je našla njegova granata.

    Kada je umirao poslćednje riječi su mu bile:

  • "Recite Ibri da nema više Age!"

    Inače, Ibro Dervišević je bio zastavnik JNA, koji je koji je kao tenkista učesvovao u napadu na Vukovar.

    Nadam se da sam uspio odgovoriti.
    Pozdrav!
  • operacija_prsten - 68115 - 30.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    Fotografije sa Žuči


    Žvo i objašnjenja za slike:

    Prva fotografija je na Golom brdu i to je nekadašnji najistureniji rov Armije BiH, koji smo mi zvali Četvorka. Na ovom mjestu sam proveo dosta dana i noči. Nalazio se na samoj livadi na Golom brdu. U lijevom dijelu se vidi dio Kote 830, a desno je livada koja se proteže prema Koti 850. Tenk se zaglavio na nekih tridesetak metara ispred i to malo sa lijeve starne.

    Sječam se da su mi iz komande zabranili da koristim periskop jer svaki puta kada bi podigao periskop neko od vaših bi ga prepolovio. Eto, koliko smo bili blizu! Znaju to dobro momci koji su bili nasuprot nas na svega nekoliko metara. Pogotovo se dobro pokazala ona vaša M84, koja je gledajuči sa moje strane nalazila desno od ovog rova. Ponekad bi me nervirala, a ponekad mi pravila društvo. Kada bi na liniji bilo dosadno ja bi uvijek podigao nesto kao da virim, a ona bi zapucala.

    Na tom rovu sam izmislio i jedan ritual, a vezan je za ono kada bi došli novi momci i to po prvi put na liniju. Eto, da se u gradu bar mogu pohvaliti kako su bili na Žuči tj. "Brdu smrti". Mene bi dopao taj zadatak da ih provedem i upoznam sa linjom. Kada bismo došli do Četvorke ja bi im govrio kako je taj rov najsigurniji na cijeloj linji fronta. Oni bi odmah počeli da se svađaju ko će tu da ostane. Kada bi se ipak dogovorili, ja bi podizao drvo preko tranšeje a onaj vaš bi rafalom po njemu. Novi momci bi odmah tražili smjenu ili drugi rov. Meni je to bilo smiješno.

    Istu stvar bih redovno ponavljao kada bi mi javili da je neko iz komande sakupio hrabrost i krenuo u obilazak moje čete na tom dijelu linije. Interesantno, ali ova fora je uvijek prolazila. Hahahahaha.

    Druga fotografija je dio Mujkića brda/Ježeva i taj dio smo mi držali do početka Operacije "Prsten". U jednom dijelu fotografije se vidi dalekovodni stub, a i šumski put kada se sa Mujkića brda ili Ježeva ide prama Golom brdu. Lijevo se vidi dio puta koji se spušta dole prema Šabanovoj kući i dalje dole prema Glavici i Ugorskom. Gledajuči fotografiju lijevo od dalekovoda su obronci kote 830.

    Na svega par metara, kada bi se okrenuli za 180 stepeni, tj. iza leđa autora fotografije prema Ježevima, su bili naši rovovi i tu je poginuo jedan moj blizak saradnik i prijatelj. Nažalost vidio sam kako gine i tu sliku pogibije ne mogu izbaciti iz sjećanja. Pale su dvije granate u razmaku od par sekundi. Prva ga je ranila i kada smo pokušali da mu priđemo i pružimo mu prvu pomoć pala je i druga koja ga je ubila. Bio je komandir izviđačko diverzantske ćete. Iskreno rečeno, ova fotografija me je žestoko potresla.

    Treča fotografija koja u desnom dijelu na drvetu ima crvenu tablu sa oznakom "mine" je u produžetku i nalazi se sa lijeve strane puta tj. kada se putem iz pravca Mujkića brda ili Ježevima nastavi ići prema Golom brdu, a dalekovod sa prethodne slike nam ostaje iza leđa na nekih par metara. U vrhu se vide obronci Kote 830, krećući se putem prema naprijed poslije nekih 200 metara se izlazi na Golo brdo.

    Nadam se da sam bar malo uspio da pojasnim fotografije, ako neko misli da griješim lično ću otići gore i napraviti iste.

    Puno pozdrava!
    operacija_prsten - 68085 - 29.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    Operacija Prsten (2)




    U jednom momentu granata je pogodila u nasip ispod vozila na svega par metara od nas. Da je pogodak bio samo metar i po više sigurno ovo ne bih pisao jer bi to bio direktan pogodak u vozilo. U momentu kad je ta granata eksplodirala Ševko me samo zgrabio za koljeno i rekao

  • "Ući".

    Dao je gas i ubrzo smo zamakli u jednu šikaru, koja se nalazila na krivini ispod pravoslavnog groblja. Tu smo izašli iz vozila. Pozdravio sam se sa Ševkom. Tamić je sad bio prazan i mogao je voziti brže. Ševko se vratio nazad, kako je prošao u putu nazad to samo on zna.

    Sada mogu reći da je taj dan nas 18 i vozač podijelili jednu veliku sadaku, a Božje davanje je bilo da niko, ama baš niko od nas računajuči vozaća, nije bio ni ogreban.

    Kada smo izašli iz vozila motorolom dobijam naredbu da se moramo prebaciti na kotu 850, a odatle prema koti 830. Granate nisu prestajale da padaju, čak su počele da padaju još žešće.

    Odlućili smo, pošto smo već bili ispod pravoslavnog groblja koje se kosom vezalo za kotu 850, da se kroz šikaru prebacimo do groblja i nastavimo prema koti. Moglo bi se reći da smo istrčali do groblja. Tamo smo zastali i zalegli da malo odmorimo. Zezali smo jedan drugog kako smo mogli da preživimo tolike granate, a bilo nam je čudno da niko od nas 18 nije bio ogrban. Tu našu zanciju bi prekinula poneka granata koja bi pala u našoj neposrednoj blizini.

    Od groblja do kote 850 ima nekih 300 do 400 metara, ali zbog silnog granatiranja trebalo nam je gotovo dva sata da pređemo tu dionicu. Dobar dio te dionice smo morali i da pužemo.

    Konačno smo došli i do kote 850. Uopšte nismo znali šta se dešava, jer se niko iz komnde nije udostojio da nas sačeka i upozna sa situacijom na liniji.

    Padao je prvi mrak. Granate su i dalje padale, samo sa manjim intezitetom. Odlućili smo da se privremeno smjestimo u stare rovove srpske vojske, koji su ostali još od decembra 1992. godine. Ti rovovi su bili odavno dotrajali i zapušteni. Uopšte nisu bili utvrđeni. Natkriveni su bili samo toliko da ne prokišnjavaju.

    Granatiranje polako jenjava. Tek poneka granata bi proletila preko nas i pala u pravcu Smiljeviča i Sokolja.

    Kada je popustila napetost od granatiranja, kao kontra efekat poćeli smo pomalo osjećati glad. Zadnji put smo jeli 22. jula, tj. večerali smo jućer negdje oko 18 sati Pitali smo se šta je sa hranom jer smo na taj naćin htijeli zaboraviti situaciju u kojoj smo se nalazili.

    Zeka je motorolom pozvao komandu, i pitao šta je sa hranom i gdje je možemo preuzeti. U jednom trenutku taj razgovor je prekinuo drzak i mrzovoljan glas rijećima:

  • "Dobićete jelo u osam (tj. 20:00) sati mater vam balijsku".

    U prvi mah smo pomislili da se neko od naših zeza, jer to i ne bi bio prvi put. Čak smo se i u akcijama znali zezati, dozivati i zvati srpskim imenima. A onda je u sekundi ponovo zagrmilo sa svih strana. Ponovo su poćele padati granate svih kalibara. Sve je gorjelo, i činilo se da nije bilo ni djelića sekunde bez detonacije. Pitao sam Hujketa koji je ležao do mene koliko je sati, a neko iz mase je rekao da je osam tj. tačno 20 sati. Zvao sam Zeku koji je sa nekoliko momaka bio u susjednom rovu. Ubrzo mi se javio i ja sam sam se našalio riječima:

  • "Hvala ti Zeka za ovu duplu porciju, nemoj vi"e tražiti Alaha ti".

    Zeka mi je odgovorio rijećima:

  • "Hajde dođi do mene da uzmeš još repete!"

    U tom trenutku prekinula ga je jaka detonacija granate koja je pala na njegov rov. Zvao sam ga, ali mi se nije javljao. Zvao sam ga bez prestanka možda jedan minut, a taj minut je u ovakvim situacijama kao godina. Ni iz susjednog rova se niko nije javljao.

    Ja mislim da je moj glas tu noć bio jaći i glasniji od svih tih granata i detonacija, a onda se javio neko iz tog rova riječima:
  • "Ne deri se k'o jarac, dobro smo!"
  • "Šta je sa Zekom? - upitao sam.
  • "Svi smo živi" - dobio sam odgovor.

    Mene je brinulo što mi se Zeka ne javlja. Od silnih detonacija rovovi su se počeli obrušavati, a nama je bilo važno da samo ne vidimo nebo. Znali smo da smo u ovim rovovima slabo utvrđeni, a razlog tome je bio što mi nismo imali adekvatnu artiljerijsku podršlu. Znam kada smo napadali plato Žuči da smo imali svega nekoliko minobacačkih granata. A od pet ispaljenih naših tri bi pale među nas. Oslanjali smo se na bombe i tromblone. Srbi su imali sve, a Boga mi nisu ni štedili.

    Tražio sam da mi se javi Zeka. Napokon se javio riječima:
  • "Evo me, što si dosadan!"

    Bilo mi je mnogo lakše. Nakon nešto više od jednog sata, granatiranje je utihnulo. Ponovo se na motoroli začuo onaj glas:
  • "Hoćete li još?".

    Niko nije ništa odgovarao. Dogovorili smo se da niko ne ide po hranu u komandu, a da budem iskren glad nas je već i bila prošla. Rješili smo da se počnemo prebacivati prema koti 830. Tamo smo zatekli ljude iz 2. bataljona, tačnije Smajketovu četu. Nisu krili radost što nas vide i u tom momentu po njihovom ponašanju sam primjetio da smo im ulivali dodatnu sigurnost.

    U komandnom rovu smo našli Smajketa, komandira tog dijela linije. Pitali smo ih šta se dešava, a oni su nam rekli da su čuli da je linija pala ali da ne znaju gdje. On su bili već 24 sata na tom položaju. Poslali smo ih da se odmaraju i da mi preuzimamo ovaj dio linije na sebe.

    Mene je zabrinjavalo Zekino ponašanje. Ništa nije govorio, najednom je postao miran i ćutljiv. Pitao sam Hujketa šta je sa njim, a on mi je rekao da ne zna.

    Ni ostali momci nisu znali šta se dešava sa Zekom. Ona granata što je pala na njegov rov ga je skroz izbacila iz takta. Ubrzo smo skontali sa se ne smijemo puno oslanjati na njega jer bio je u šoku i nismo htijeli da mu dodatno komplikujemo situaciju, da na njega u takvom stanju vršimo dodatni pritisak, da ga zamaramo. Znali smo dobro da bi u takvom stanju lako mogao donijeti neku nepromišljenu odluku. Odlučili smo da ga izolujemo i da on ostane u komandnom rovu, a mi čemo odraditi ostalo oko smjene bataljonaca na liniji. Nisam ni slutio da ću tog 24. jula sa nepunih 19 godina života dovesti sebe u poziciju vođe i da ću na sebe, pored toliko momaka koji su bili i po nekoliko godina stariji od mene, preuzeti takvu vrstu odgovornosti. Ipak, moram priznati da mi je i Pašo u tome dosta pomogao. O tome ču pisati malo kasnije.

    Tu noć, negdje oko ponoči, preuzeli smo liniju na koti 830. Već je nastupio 24. juli 1993. godine, dan bješe subota. Ljudi iz Bataljona se povlače na odmor i ujedno u pripremu. Na najistureniji rov idemo ja, Mirso i Pašo.

    Kada smo pošli prema tom rovu vidio sam na jednoj krivini (tranšeja je bila u obliku slova "Z") Elu koji me upitao gdje idemo. Samo sam mu odgovorio da ćemo biti na njegovoj lijevoj strani. Bilo mi je teško da se orjentišem mada sam bio jedan od onih koji je znao kompletnu liniju brigade, u dužini od 18,5 kilometara. Liniju od Visa do Šljivika kako smo zvali naš poslednji rov. Znao sam kompletnu zonu naše brigade od spoja na Visu sa 2. viteškom pa do spoja sa 9. motorizovanom, kasnije 115. brdskom brigadom.

    Šta me je tu noč zbunilo pa Eli nisam rekao da idemo u istureni rov koji se nalazi ispod njega. Zbunile su me tranšeje koje su bile duboke preko 2 metra, a kojih sada nije ni bilo jer su zbog silnog granatiranja bile zatrpane. Sječam se da sam prije te ofanzive znao stati u tranšeju i podići ruku i opet ta visina nije prelazila dubinu tranšeje, pa čak ni grudobran.

    Žuč: mapa brda
  • bosna_komentari - 68075 - 28.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    O današnjim vremenima


    Pozdrav vama g-dine Tomić,

    Treba mi informacija da li ste dobili one mailove i slike koje sam Vam poslao? Pitam iz razloga da li da pošaljem još ponešto, ne dobijam odgovor.

    Zamolio bih Vas da u mojim tekstovima u kojim sam pisao i u narednim koje ću pisati umjesto riječi četnik ubacite VRS, ne iz razloga što sam na Vašoj stranici pa se sada nekoga bojim, ili da nekome ližem guzicu. Ne, nisam ja takav tip. Ovo radim zbog mlađih pokoljena da bar njih ne dijelimo i ne trujemo. Nisu oni krivi za ono što smo mi stariji glupani sebi dozvolili i nažalost preživjeli.

    Svoju djecu učim da poštuju, nisam zadojen nacionalizmom, samo sam rođen i živim u takvom vremenu gdje se politički poeni dobijaju na tu kartu, a narod glup pa i dalje nasjeda.

    Ja sam za tezu da svako zna svoje ali i da poštuje tuđe. Ovo pišem kao čovjek koji je toliko puta bio blizu smrti, gledao je u oči, borio se za neke ideale, a da ni dan danas ne znam čije.

    Dobro znate da smo svi mi koji smo iznijeli teret rata sada na rubu opstanka. Nažalost samo naše porodice ispaštaju traume koje smo preživjeli. Nisu oni krivi! Samo su se našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.

    Cilj mi je da poslije svega odem iz Bosne. I nikada se ne bih vratio, pa čak ni kada umrem jer mi smo generacija koja je nažalost umrla onda kada je umrla i Jugoslavija.

    Dozvoli smo sebi da se unazadimo, da se međusobno ubijamo i mrzimo a da drugi prosperiraj. Ovdje, prije svega, mislim na zemlje EU. Koliko su samo Mađari, Poljaci, Česi, Bugari i Rumuni bili iza nas! Često se sjetim prijeratnih odlazaka u Suboticu po njihovu robe, koju smo dobijali za Vegetu i slične stvari.

    Možda griješim, ali bar ja tako mislim.

    Ovo ne morate objaviti.

    Puno pozdrava!

    Max,

    ovo tvoje "ne morate" sam protumačio da mogu ako hoću, a ukoliko ipak nećeš, javi mi i ja ću ovaj tekst izbrisati.

    Kao prvo, ja sam neke slike dobio i već sam ti odgovorio na jedan tvoj email. Slike nisam objavio jer sam ovih dana jako zauzet sa privatnim obavezama, pa nisam stigao ni da pročitam sve poruke. Kao što vidiš imam i dosta obaveza na ovim stranicama, stalno se piše i ja moram da objavljujem tekstove bar dva puta dnevno.

    Što se ispravke tekstova tiče, uradiću onako kako si tražio, mada meni uopšte ne smeta kada me neko naziva "četnik". Malo zbog toga što čovjek ogugla na "uvrede", a više zbog toga što što su u srpskoj istoriji četnici bili najžešći borci za slobodu, što je nešto dobro.

    Svaka čast za tvoje tekstove! Kada ih čitam, sve mi se čini da sam ih lično ja pisao: iskreno, od srca, bez političke obojenosti...

    Da su uoči rata u Bosni ljudi razmišljali kao što ti razmišljaš, vjerovatno bismo mi još uvijek imali stvari ( poput vegete i žvakaćih guma) koje bi Mađari kupovali od nas!
    operacija_prsten - 68058 - 28.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    Odlazak na Žuč


    Četvrtak: 22. juli 1993. godine

    Kasno poslijepodne. Svi smo pod uzbunom i u pripravnosti već od 14 sati. Ponovo na Žuči odjekuju detonacije. Čekamo. Poslije par sati i pod punom spremom počinje da nas hvata nervoza. Šta više čekamo? Ovo čekanje stvarno ubija.

    Niko više ne gleda koji je vod sad smo baš svi izmješani. I prvi i drugi, a čekamo da dođu i momci iz trećeg voda.

    Ubrzo i oni dolaze u bazu. Kasno navečer nam govore da možemo u spavaone. Čitava četa je na okupu i ostajemo pod uzbunom. Poslednji dogovor je bio da iz svakog voda ide po nekoliko momaka.

    Petak 23. juli 1993 godine

    Osvanuo je 23. juli. Niko ne zna šta se gore dešava. Opet uzimamo oprema i čekamo. To čekanje nas stvarno ubija. Negdje oko dva sata popodne dobijamo informaciju da su četnici napali na Golo brdo. Taj napad su izveli na dijelu gdje je bio spoj 1. i 2. čete, tačnije na rovove 17 i 1. Ti rovovi su bili malo ispod Golog brda. Rekli su nam da ima poginulih iz naše jedinice. Idemo od spavaone do spavaone svi smo tu. Neko je rekao da su momci koji su bili na obezbjeđenju komande otišli sa Komadantom Enverom na Žuč. Bilo nam je malo čudno. Obezbjeđenje komande su radili momci koji baš i nisu imali neko ratno iskustvo, tj. to su bili oni koji su se izvlačili da ne idu u akcije. Tu su pretežno bili oni mlađi. Ja sam već u odnosu na takve bio uveliko prekaljeni ratnik. Sve te informacije koje su u međuvremenu dolazile su bile neprovjerene.

    U 15:00 dobijamo hitnu uzbunu. Odmah nam je rečeno da ne idemo svi jer i onako ne možemo stati u kamion, nego je dovoljno 20 tak momaka, a ostali ostaju u pripremi.

    Maskirni tamić je već bio spreman. Vozio ga je moj komšija Ševko. Prvi sam izašao iz objekta i sjeo na mjesto suvozača.

  • "Đe si Šele, šta ima novo" - pozdravio sam se.

    Ubrzo je došao Hujke i sjeo do mene. Ostali momci su ulazili i sjedali nazad. Tamić je bio zatvorenog tipa. Bilo nas je 18 u toj grupi. Put do Buća potoka je bio uredu i bez problema, a onda kroz Buća potok su nas cijelom dionicom prema Brdu Žuč pratile granate. Padale su nekih 50 metara od nas sa svih strana i mi im nismo pridavali neku veliku važnost, navikli smo da padaju po nama, a ta daljina od 50 metara je bila za nas nekako daleko.

    Kad smo se počeli peti prema Žuči te granate su počele padati sve bliže i bliže našem vozilu. Od Ignjatove kafane pa do rampe granatiranje je bilo podnošljivo. Međutim, kada smo prošli rampu i krenuli u pravcu Živkovića ili kako neko zove Hodžića nastaje pravi haos. Granate su padale oko vozila u pokretu i to neprestano sa svih strana. I ispred, i iza, i iznad i ispod, ama baš sa svih starna. Geleri neprestano pogađali vozilo. Čitavu tu dionicu puta smo im bili na otvorenom. Kada bi neka od granata pala previše blizu geleri bi tako pogađali vozilo probijajući lim i prolijetajući oko glava i nogu da bi se čudili kako smo ostajali živi i bez ogrebotine.

    Ja i Hujke bi zalupali po kabini i upitali da li je sve u redu, a iz drugog dijela vozila bi dobili odgovor sve je OK. Javljali bi se da su svi živi i bez ogrebotine. Gađali su nas sa Trebevića, Vojkovića, Vraca, Ilidže, Otesa, Blažuja, a minobacačima iz Vogošće, Rajlovca, Blagovca, uglavnom sa svih strana i iz svih vrsta oružja i oruđa.
  • vogosca_rat - 67975 - 25.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Vozač tenka


    Pozdrav Valteru

    Mislio sam da se radi o istom momku, nišandžiji iz tenka. Po informacijama koje ja imam, tenk nije vozio taj za kojeg ti mislis da je. Ovih dana ću provjeriti ko je bio vozač.

    A za kahvu u "Parkuši" bujrum, za mene nije nikakav problem. Iskreno bih volio bi da se ispričamo. Po svemu sudeći, sigurno smo bili tako blizu, a opet tako daleko jedan od drugog.

    Danas je takvo vrijeme da postoji mogućnost da se nekada nađemo i jedan pored drugog, a da toga nismo ni svjesni. Ono što je bilo bilo je, žao mi je samo one sirotinje tj. naroda, ma ko god da bio i kome god da je pripadao. Nismo mi krivi za to, mi smo samo imali nesreću da živimo u tom vremenu.

    Bar ja tako mislim!
    Pozdrav!
    vogosca_rat - 67974 - 25.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O borbama na Golom brdu


    Pozdrav Mineru!

    Na dijelu Golog brda gdje se zaglavio tenk tačno je da je oko tenka bilo leševa. Ti momci su izginuli par minuta poslije, kada su vidjeli da tenk gori, uhvatila ih je panika, a već sam naveo da niko od starješinskog kadra nije bio sa njima. Ti momci su pripadali Specijalnoj jedinici MUP-a, tačnije bili su 5. četa.

    Ta 5. četa nikada nije korištena za borbena dejstva. Bili su neiskusni borci, i u toj četi su po mojim saznanjima bili oni mlađi momci koji su većinom bili štele.

    Prije toga su držali linju na dijelu Muzeji - Ekonomska škola- Bristol- Elektroprivreda tj. desnom obalom Miljacke prema Grbavici.

    Ta linija je bila najsigurnija u gradu i u tom dijelu od septembra 1992 god. pa do kraja rata nije bilo borbenih dejstava. Nije bilo napada ni sa vaše ni sa naše strane.

    Napominjem da su bili neiskusni i da nisu osjetili šta je bitka. Tačno je i to da su imali dobru opremu, ali sjeti se one stare "Boj ne bije svjetlo oružje, boj bije srce u junaka!" . Moram priznati da sam im i ja sa svojom ekipom zavidio na opremi.

    Dio te 5. čete, tačnije jedan vod, je radio po gradu kao OBL ( Luna zna sta to znači), u prevodu opet daleko od borbene linije.

    Kao i većina, samo su se ložili na specijalce, i bilo im je drago da ih zovu specijalcima.

    Napisao sam inicijale jednog k-dira koji ih je ostavio u tom paklu al hele nejse ... Kao što sam naveo, uhvatila ih je panika jer su vidjeli kako tenk gori i kako je presječena glavna komunikacija za dolazak pomoći ili izvlačenje, sa njima nažalost nije bio niko od starješina, samoinicijativno su počeli da jedan po jedan pretrčavaju oko tenka, ali su ih dočekali rafali tako da su jedan po jedan ginuli. Drugi dio je izginuo u dijelu ispod tenka, jer se nisu mogli izvući nazad pa je dobar dio izginuo u tom prednjem nagibu.

    Taj dan, u veoma kratkom periodu, poginulo je njih 17.

    Na noć prije 26. / 27. jula poginuo je jedan momak iz specijalne, a koji je jedini među njima bio iz starije i prekaljene postave. On se zvao Pandžić Edin.

    Za posjetioca "F16 Brioni"

    Momak koji je imao akreditacuju zvao se Ušanović Edin.

    Na kraju ove priče, a nadam se da će se i ostali složiti sa mnom, u pravu si kada si napisao da se poslije 28. jula 1993. sve smirilo. Glavna priča o Žuči na ovom dijelu Golog brda je završena. U zimu na kraju 1993. i početkom 1994. nastavljene su aktivnosti na dijelu oko Visa, ( nešto malo oko Šabanove kuće ), Orahovog brijega i Sjeničke kose - Betanija. Poslije smo u proljeće 1994. pa do kraja nastavili na Bjelašnici i Treskavici. Nažalost, ni jedna operacija da li sa va"e ili na"e strane nije me mimoišla. Naš poslednji napad na Kotu 830 bio je 17. juna 1995 god. bez bitnijih pomaka linije. I u toj akciji smo imali gubitaka.

    Nadam se da je sada malo jasnije!
    Pozdrav
    operacija_prsten - 67957 - 24.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O tenku na Golom brdu


    Pozdrav Valteru,

    Zamolio sam g-dina Željka da stupi u kontakt sa tobom vezano za onog momka, unaprijed hvala Vam obojici.

    Prema informacijama koje ja u ovom trenutku imam, kada je tenk pogo đen niko nije bio u njemu i lažu svi oni koji kažu je neko bio u njemu.

    U toku noći je bilo pokušaja da se tenk izvuče, ali za to nije bilo mogućnosti jer je iz grada trebala doći ona velika dizalica da tenk malo pomjeri kako bi on dobio oslonac na tlo, medjutim nije bilo šanse da se tako nešto odradi.

    Realno govoreći, vi sigurno niste imali namjeru da čekate da se tenk izvuče, niko ne bi pucao dok mi to ne završimo a onda bismo mogli nastaviti ratovati. Ma šta da ti kažem, nebuloza mozgova sa naše starne.

    Moja pretpostavka je da je posadu, a posebno vozača, uhvatila panika i da uradio tako kako je, ne znam možda griješim.

    Tenk se zaglavio po dužini, tako da mu je pod bio na zemlji a obje gusjenice u zraku tj. nisu imale oslonac na zemlju jer bi se u protivnom mogao normalno izvući.

    Ovo pišem iz razloga da shvatite da kada je počelo granatiranje oko tenka i par zolja ili granata iz RB, svi su se razbježali.

    Tvoj kolega koji ti je tako nešto prenio bio je nišandžija u tenku, ali da li u tom ne znam. Možda jeste, ali tenk je bio prazan i bez posade. Vozač se zadnji izvukao kroz otvor na podu to je tačno, ali prije nego je tenk bio pogođen. Vratio se tranšejom koja je išla preko Golog brda prema putu i onda u Jezera.

    Tenk je uništen tek sutradan ujutro.

    Pozdrav
    operacija_prsten - 67928 - 23.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O padu kote 830


    Pozdrav za Lunu, Vogošćanina Pravog i Valtera!

    Luna, hvala ti za ono što si napisao za pokojnog Slavka. Ako želiš mogu ti poslati spisak tvoje kompletne specijalne jedinice MUP-a, dosta poznatih imena, a velik broj i onih šminkera koji su prodefilovali kroz nju, znaš to bolje od mene.

    Za Vogošćanina i Valtera ću poslati jednu sliku, pogled sa Kote 850 na Golo brdo i tenk u tranšeji da se bar malo prisjetimo tih dana.

    Tačan je podatak da smo tih dana u mjesecu julu 1993. godine, pogotovo u periodu druge etape operacije od 21 jula, imali velike gubitke, ali kako sam već naveo veliki broj ljudi koncentrisan na tako malom prostoru bio je laka meta za ono silno granatiranje, konkretno za period artiljerijske pripreme koji je trajao od 6 sati ujutro do 12 sati poslijepodne lično sam vidio, a neke momke lično i sam nosio. Imali smo 22 poginula za samo šest sati granatiranja, dosta ranjenih i to sve od granata.

    U samo nekoliko dana imali smo preko 200 ranjenih što teže što lakše. Tačno je i da smo Žuč zvali "Brdo smrti" jer ono je uistinu i bilo bez obzira kojim formacijama pripadas (VRS ili ARBiH).

    Kota 830 nije pala tih prvih dana pala je poslije, ali je tačno da su pali dijelovi linije koji su bili malo ispod nje tačnije onaj dio oko dalekovoda koji se nalazi na Mujkića brdu ili Koti 772.

    Za pad Glavice i dijela prema Šabanovoj kući tačan je podatak da sam sa svojom interventnom grupom došao na lice mjesta, kada ste već bili odradili taj dio, bili smo rasporedjeni tu blizu vas i nismo se htjeli javiti, pratili smo dešavanja, par momaka koji su bili dobri sa tromblonima sam rasporedio gore visočije i oni su preko nas pucali tromblone, znate i sami kako je kada izgubiš dio linije, a u komandi nema niko ko ti može reći pravu situaciju na terenu jer malo je bilo onih koji su iz komande imali petlju biti tu na prvoj liniji. Zbog toga je moja procjena bila da vas pustimo da nam priđete bliže, a onda prsa u prsa. Zbunilo me je to kada ste se samo najednom počeli povlačiti nazad, ne znam šta je bilo u pitanju.

    Ispravite me ako griješim ali mislim da ste na rukavu nosili žute trake. Ako sam nešto pogriješio, moguće je, jer ovo pišem po sjećanju. Ipak, davno je to sve bilo.

    Puno pozdrava!
    vogosca_rat - 67920 - 22.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O poginulom muslimanskom borcu


    Pozdrav Valteru,

    Volio bi znati te detalje, ali toga dana nisam bio na tom dijelu jer sam, kako sam već naveo, bio na Koti 830.

    Ako budeš htio, kod moderatora ima moj mail pa mi možeš napisati.

    Ovi jadovi koji su bili sa njim i koji su ga ostavili su tako pričali dok nisam popizdio i rekao im da se najzad dogovre koja je verzija njihove priče prava istina. Međutim, ni dan-danas ne znam pravu verziju, a tu dvojicu kada god sretim samo pljunem, naravno radi se o pripadnicima Armije RBiH, a što je još žalosnije bili su na spisku u mojoj jedinici. Takvih parazita je bilo svugdje.

    Iz iskustva govorim da sam na spisku imao 140 do 200 ljudi, ali sam se uvijek mogao osloniti samo na nekih 30 do 40 boraca. Ostali su bili foleri.

    Pozdrav
    operacija_prsten - 67911 - 22.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Poginuli muslimanski borac


    Ako on u pitanju, i ako je riječ o momku koji je imao 20 godina, zvao se Murat jeste, bio je Sandžaklija. Nije se prezivao Smajilović. Nestao je na dijelu Golog brda koji ste vi zauzeli, mislim 22. ili 23. jula 1993. godine.

    Po priči šupaka (tj. nazalost pripadnika onog dijela koji smo mi nazivali pičketinama i dupelizcima iz moje jedinice koji su na foru taj dan izašli na liniju ne znajući gdje idu) koji su bili sa njim i koji su ga ostavili, kasnije su pričali da je bio ranjen u noge od granate i da je ostao tamo. Druga verzija je bila da je poginuo na licu mjesta od granate, a treća da ga je pokosio rafal i da je ostao mrtav na licu mjesta.

    Poginula su još dvojica bataljonaca, ali oni su izvučeni na našu stranu.

    Za ove diskusije i razmjene informacija su jako bitni datumi jer se počinju mješati dešavanja sa početka jula 1993. godine i zadnjih desetak dana istog mjeseca.
    Pozdrav svima!


    Max u prethodnom tekstu nigdje nije napisao, niti spomenuo Orlić. Ja sam ga greškom dodao, jer sam mislio da je Vis, muslimanski naziv za Orlić. Uradio sam to iz dobre namjere i izvinjavam se za omašku.

    Takođe sam dobio i sledeći komentar od Max-a:

    Brdo Vis je desno iznad Smiljevića, gledajući prema srpskim linijama iznad petlje i sela Kute, lijevo od Golog brda, a sa pogledom na Rajlovac , Zabrdje i Rajlovačku petlju gledano sa strane Armije BiH. Orlić se nalazi iza Kote 850 pa mislim skoro od 800 metara do jedan kilometar udaljenosti, tako da te prilazne puteve sa Orlica Armija muslimanske BiH nije mogla koristiti jer su bili dalji, a i zbog isječene šume si bili nesigurni.


    Pogled na brdo Žuc iz Sarajeva
    operacija_prsten - 67907 - 21.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    Malo informacija sa druge strane


    Drago mi je da bar ovako možemo razmjeniti neke detalje oko minulih gluposti koje su se desavale u ratu, a da tek sada, nakon toliko godina poslije postajemo toga svjesni.

    Kada sam naveo da se prisjetiš datuma, to sam govorio iz razloga što odgovorno tvrdim da Kota 830 nije pala do 26 jula. Lično sam bio tamo sa svojom jedinicom i branio tu kotu.

    Sjećam se da sam sa ekipom od 18 ljudi preko kote 850 na kotu 830 došao 22. jula i tamo sso ostali do 24. jula.

    Oni koji se sjećaju konfiguracije terena še takođe znati da se sa Kote 830 pruža pogled na Golo brdo.

    Na dijelu Golog brda i to na nekom bageru je bila vaša zastava, pretpostavljam da je postavljena u noći 23. na 24 juli, gledano sa kote 830, a nama iza leđa. Zbog granatiranja nisam imao vezu sa komandom i nisam znao šta se dešava dole na Golom brdu. U prvom trenutku sam pomislio je da se neko od naših zeza.

    24. jula sam ponovo preko kote 850 u jeku granatiranja, a imaju i snimci tog granatiranja, uveo jedan vod iz 1. brdske brigade koji nam je iz Starog grada došao u ispomoć i uvezao ih sa ljudima iz našeg 2. bataljona.

    Niko od tih ljudi nije bio ni ogreban jer sam znao prilazne puteve, koji su koliko toliko bili sigurni.

    Da ste uspjeli zauzeti dva rova ispod Golog brda, koje smo mi zvali "17" i "1", i popeti se na dio nekih 20 metara od bagera to sam saznao kada sam se prebacio do Jezera, gdje sam zatekaodosta vojske iz skoro svih jednica iz Sarajeva. Po meni, ovo je to bila glupost jer su naši oficiri na malom terenu grupisali veliki broj ljudi, a granatiranje nije prestajalo.

    U Jezerima samo od rahmetli Šehovića dobili zadatak da se preko Golog brda tom famoznom tranšejom ( u kojoj ce se kasnije zaglaviti tenk 27. jula ) prebacimo do šume i to sa naše strane desno od rovova koje ste zauzeli što smo i uradili. Zadatak moje grupe je bio da napadnemo sa boka ali uz sadejstvo i ostalih koji su bili u dijelu iz pravca Visa.

    Ako se sjećaš, u šumi smo se sreli sa jednom srpskom udarnom grupom i dobro popucali. Moram priznati da nas je onaj vaš BST imao kao na dlanu.

    Jedan detalj mi se žestoko urezao u sjećanje, a odnosi se na to da ste nas taj dan prozivali jednog po jednog i to po nadimcima ili imenima, pa sam došao do zaključka da ste 14. juna na Mijatovića kosi ili tačnije kod "kuće sa krstom" kako smo je mi zvali, zarobili živog jednog našeg momka koji je bio ranjen, pa ste od njega saznali naša imena i nadimke. Inače tog momka su ponijeli početni uspjesi sa naše strane tako da se u tom zanosu odvojio od svog tima i otišao dublje među vas. Zbog prage i tenkova koji su doćli nismo mu mogli prići.

    Možda ima onih koji ce reći da lažem ili izmišljam, ali to mi nije cilj, na takve stvari sam godinama ogluhnuo, ali sjećam se dobro jer nas je pored muških glasova prozivao i jedna ženski glas, ta zena je bila sa vama. Ovo mogu potvrditi samo oni vaši momci koji su bili gore taj dan, a ne oni koji su nesto čuli ili načuli, a takvih je nažalost mnogo.

    Rat smo nekako uspjeli preživjeti, a hoćemo li mir???

    Pozdrav!
    operacija_prsten - 67889 - 20.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    O borbama na Golom brdu


    Pozdrav,

    volio bi kada bi pisali ili se bar priblizno prisjetili datuma pa da se mogu uključiti u detaljniju analizu protekog vremena, ako sam uspio dobro da povežem radi se o operacijama koje su vođene početkom jula 1993. godine, i one koje su vođene od 21. jula 1993. godine pa sve do 1 augusta iste godine.

    Bio sam aktivni učesnik u tim operacijama ali sa druge strane.

    Nekoliko mojih prijatelja je ostalo gore i dan danas nisu pronađeni, a razlog za to je što su otišli sa drugim ljudima, a ne ljudima iz moje jedinice.

    Tačno je da smo imali gubitaka, ali toga je bilo na obje strane.

    Negdje sam pročitao da su dvojica vaših ostala na Glavici, to je tačno, poslije smo ih izvukli u dio kod Šabanove kuće.

    Interesuje me kada ste prvi put uzeli dio ispod Golog brda tj negdje 2. na 3. juli 1993. godine i kada smo navečer vratili taj dio linije našao sam u jednom rovu crni pancir sa rupom ispod kragne u predjelu vrata. Na panciru je bilo krvi. Interesuje me da li je taj momak preživio?

    Nastojaću da se u narednom periodu aktivnije uključim.

    Pozdrav svima, na kojoj god strani da smo bili, realno svi smo popušili, pomeli su nas poltroni i pizde!
    sokolje - 67888 - 20.03.2012 : Max - best (0)

    O poginulom srpskom borcu


    Pozdrav svima,

    Dugo pratim pisanja na ovom forumu, ali nisam imao namjeru da se javljam. Međutim, kada sam vidio da se spominje ime Šemse moram napisati da je istina da je on dogovorio pad Sokolja. Sve do 17 sati nije izvještavao o stanju u njegovoj zoni, kada je rahmetli Smajo Šikalo došao na Sokolje okrenuo se prema Šemsi i rekao:

  • "Jebaću ti majku ako se živ vratim!"

    Nažalost rahmetli Smajo je tada teško ranjen i preminuo je 8. 12. 1992 godine.

    Imam pitanje za Lunu: Kako se zvao onaj momak iz specijalne ili bar mislim da je bio iz specijalne što je ostao na našoj strani. Poginuo je držeći u rukama pušku. Ostalo mi je u sjećanju jer je moj prijatelj jedva uspio da mu tu pušku uzme iz ruku.

    Pozdrav svima!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|