fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

luna - 24186 - 25.03.2010 : Luna - best (0)

Autobus


Neko je napisao nešto o autobusu u kome su muslimanski vojnici u Rajlovcu ubili jednog vojnika. Možete li mi pojasniti kada se to desilo i na koji autobus se mislilo? Pisano je o borbama na Mijatovića strani ili oko Sokolja. Kako se zove borac koji je poginuo u tom autobusu?
odlikovanja - 24165 - 23.03.2010 : Luna - best (1)

Borci prve kategorije


Eh, da je stvarno bilo ovoliko boraca prve kategorije, mi bi mnogo bolje prošli u ovom ratu. Ovako, neki kvazi borci na čelu boračke organizacije su se dogovorili o kategorizaciji i počeli da dijele te kategorije.

Da se razumijemo, i ja sam borac prve kategorije i odlikovan sam Karađorđevom zvijezdom, ali nikakva prava na osnovu toga nisam dobio. Naime, nisam htio ni da se prijavim za onih 300 km koje me sleduju na osnovu boračkog staža i ordena. Ja sam ratovao za svoju državu, a ne za pare. Međutim, smeta mi kada vidim da su borci prve kategorije neki koji u ratu uopšte nisu ni pušku imali, a čak ni opalili metka iz puške. To mi nije jasno, kakva je to poštena kategorizacija.

Protivnik sam i toga da neko ko je bio u zoni borbenih dejstava, recimo Ilijaš i nikada nije uzeo pušku, po tom zakonu može da bude borac 1. kategorije kao i Mladen Savić junak koji je jurišao. Takvi kao Mladen se ne mogu porediti u toj kategorizaciji ni sa onima koji su cijeli rat bili na prvoj liniji. Pa ljudi, on nije ni bio na liniji, uvijek je isao ispred linije. I uvijek je pomjerao te postojeće linije naprijed.

Ovde slučajno pomenuh Mladena, ali takvih je bilo mnogo, ipak ne 70 hiljada kao što misli Pantelija Ćurguz. Sraman im je ovaj zakon. Sramni su i zato sto uopšte ne štite borce i one koji su čitav rat proveli sa puškom u ruci. Sramota je da u vrhu boračke organizacije ne budu: Josipović, Savčić.... i drugi generali i oficiri ili makar obični jurišnici.

Zamišljam, kad bi mogli ovde nekako da objavimo spiskove boraca i kategorije pa da onda svi posjetioci stranice ostave komentar o tome koga znaju iz borbenih dejstava. Mislim da je bolji način bio nakon Drugog svjetskog rata, kad su se spomenice dobijale na osnovu dva svjedoka. Ovako ja bih volio da vidimo te spiskove pa da kažemo da li je neko bio saborac tim ljudima.

Vjerujte mi da ima mnogo onih koji nikada nisu uzeli pušku u ruke a sada su borci prve kategorije. Isto tako ima onih koji nisu učestvovali ni u jednoj borbenoj akciji a imaju ordenje koje se dobija samo za zasluge u oružanoj borbi za slobodu srpskog naroda.

Eto, ako je moguće dobiti spiskove po regijama, pa da otvorimo komentare. Bila bi to Ćurguzu i Dodiku najbolja revizija do sad provedena. Ovako, prosto ne znamo ko su ti "prvoborci". Napominjem isto tako da smo mi, borci koji smo jurišali i proljevali krv krivi što nas nema u boračkoj organizaciji. I što je vode neki ljudi koji to, po meni, ne zaslužuju.

Sam položaj boraca i odlikovanih u Republici Srpskoj govori o tome kakvo nam je rukovodstvo. Mi, koji smo jurišali na neprijatelja sada kao jajare ćutimo i gledamo kako nam smanjuju penzije, invalidnine, ukidaju i ono malo što su nekada davali. Ukidaju oni koji koriste državu stvorenu na krvi. Na krvi koju nisu oni prolivali!
sokolje - 24128 - 17.03.2010 : Luna - best (0)

Tri napada na Sokolje


Još uvijek poprilično dobro pamtim dešavanja iz rata, ali pošto nisam vodio dnevnik (iz bezbjednosnih razloga) ne mogu tačno da se sjetim datuma. Ja ja ću ukratko opisati moja tri ulaska u Sokolje, a oni koji prepoznaju događaje neka upišu datume.

Prvi put smo ušli u Sokolje samo do crvene kuće, i jedva sam izvukao živu glavu. Ovaj događaj sam već ranije opisao.

Ne dugo nakon tog napada smo ponovo krenuli u akciju. Ovaj put smo imali namjeru da odbacimo neprijateljsku liniju od komunikacije Vogošća-Stupska petlja. To je bila akcija većeg obima i mene je zakačio isti pravac - opet preko crvene kuće u centru, preko brisanog prostora koji treba savladati. Krenuli smo naprijed uz podršku tenkova i došli do ježeva koji su bili postavljeni duboko ka nama, a povezani bodljikavom žicom, i to onom UNPROFOR-skom. Nismo sjekli žicu, provilačili smo se ili preskakali. Ja sam se čak i posjekao dok sam je preskakao. Bilo je tu i mina ispred, iskreno ne znam da li su to bile mine naših ili njihovih položaja. Uglavnom prošli smo naprijed i naišli na pet šest mrtvih vojnika sa puškama. Mislim da su poginuli od artiljerijske pripreme i tenkova. U toj borbi je poginuo i Božidar Golijanin(*) iz Podgraba, mlad momak, sportista, fudbaler i omiljen u jedinici. Bio je blizu mene kad ga je neko malokalibarskom puškom, vjerovatno snajperskim hicem, pogodio u sred čela. Pao je kao pokošen, a na mjestu ulazne rane nije bilo ni kapi krvi. Dugo vremena je davao znake života. Tu na brisanom prostoru smo mu prišli Snježa bolničarka i ja i previli ga. Tražio sam od nekog tenkiste koji je bio na kupoli da ga izvuče do naših linija na bezbjedno, da bi ga sanitet mogao voziti u "Žicu", našu lokalnu bolnicu. Kad je ovaj odbio, uperio sam pušku u njega i zaprijetio mu da ću pucati ako to ne učini. Nakon toga ga je odvezao do zaklona. Snježa je otišla sa njim a mi smo nastavili dalje naprijed, sad tužni zbog Bobe. Tom prilikom smo došli, gledajući sa putnom komunikacijom Vogošća - Stup, do zadnjih kuća u Sokolju. Bila je to do tada uspješna akcija ne računajuči ranjavanje Božidara.

Ove tekstove pišem u prvom licu i ne pominjem druga imena jer nisam siguran da li bi mi neko zamjerio. Rado bih opisao najhrabrije borce u tim akcijama, ali ne želim da to uradim dok mi ne odobre. Na tom mjestu smo sačekali da dođu lokalna jedinica i preuzmu osvojene položaje koje je bilo veoma lako čuvati. Bilo je dovoljno da se linija okrene ka vrhu Sokoljam u pravcu džamije. Za odbranu linije je bilo potrebno veoma malo ljudi. Kada su stigli "lokalni", mi smo se izvukli na odmor sa namjerom da sutra nastavitimo napad.

Kad smo se vratili u bazu, rečeno nam je da je Bobo bio živ do bolnice i da je tu podlegao. Jako me je pogodila njegova smrt, znao sam mu oca, majku, sestru, brata, sve. On je bio divan momak, u cvijetu mladosti. Tuga... Da zlo bude veće, "lokalne snage" su u toku noći bez napada od strane neprijatelja, valjda u strahu od očekivanog napada, napustile osvojene položaje i povukli se na stare položaje u blizini svojih kuća. Eto, tako su povremeno poništavani naši uspjesi! Vojnički gledano i to je loša procjena komandanata, jer oni su morali poznavati svoje borce i znati šta su u stanju da čuvaju, a šta ne.

Treći put smo krenuli nakon nekoliko mjeseci. Ja sam ponovo bio na istom pravcu napada. Mislim da su Ilidžanci bili lijevo, a Dobojlije desno od mene. A kao rezerva za preuzimanje osvojenog teritorija je bio Trebinjski odred. I tada smo osvojili otprilike isti teritoriju kao poslednji put. Ovaj put su hrabri Hercegovci preuzeli osvojene položaje da ih čuvaju preko noći. Međutim u toku noći su imali strašne napade, tako da su na kraju svi, ili ranjeni, ili poginuli ili zarobljeni od strane neprijatelja. Bio je to pravi pakao. Dugo posle toga su razmjenjivana njihova tijela, a mislim da je nekoliko njih razmijenjeno živih. Najbolje da neko od njih opiše to stradanje i tu hrabru borbu te noći, kao i neko sa druge strane, ali pošteno i iskreno.

Eto, ja sam počeo o tim borbama, pa neka se jave ostali učesnici.

(*) Golijanin V. Božidar (1970-1993)


Poštovani prijatelju,

Evo da malo pomognem sa datumima:

Prvi napad na Sokolje: 1. decembar 1992. godine - muslimanske jedinice su odbranile Sokolje dobrim dijelom zahvaljujući tenku koga su upravo tih dana zarobili na Žuči. Njihovi izvori tvrde da je Karišik učestvovao u ovoj akciji. Vjerujem da je tvoj ulazak u "crvenu kuću" bio 4. januara 1993. godine, baš kako ovaj Hajrić to tvrdi na ovoj stranici. Ti vjerovatno nisi ni učestvovao u napadu od 1. decembra.

Drugi napad koji opisuješ: 27. januara 1993. godine - naši su imali osam mrtvih boraca. Zanimljivo je da su tamo bili i neki dobrovoljci iz inostranstva. Doktor Lazić pominje da je ranjen bio i Jurij Šarapov (Rus) i Seketi Robert (Mađar). Zanimljivo je da znam jednog Radoslava iz Beograda koji mi kaže da Seketi Robert živi u Beogradu - u velikom siromaštvu. Tog dana je izgubio pola stopala a nosi cipele broj 50.

Treći napad koji opisuješ: 18. mart 1993. godine - Kontranapad muslimana je počeo u 23:30 i završio oko 6:00 ujutro. U akciji su, kako si rekao učestvovale specijalne jedinice iz Doboja, Bileće, Trebinja i Bijeljine. Informacija iz knjige "Dnevnik ratnog hirurga" doktora Lazića.
luna - 24111 - 16.03.2010 : Luna - best (0)

škola na Vracama


Niko ne može znati šta se sve događalo na cijeloj liniji ratišta. Ali, tog dana u školi na Vracama, ja sam bio, čim su se svi predali, u dijelu gdje su se sklonili učenici. Vjeruj mi da niko nije bio ni povrijeđen. Kasnije smo čuli da je neki dječak poginuo ali to je bilo dok su oni išli ka gradu, jer su pušteni da odu ako imaju kod koga. Ko ga je pogodio, mi ne znamo. Lako moguće da je neko nasumce pucao iz grada ili iz kuća na Vracama.

Za one koji pitaju kako je diošlo do ranjavanja Jevića, nisam bio blizu da bih znao. Niko od nas nikada nije posumnjao da su ga Srbi ranili. To je samo još jedena teorija zavjere. Međutim, on je uvijek bio čudan, tako je čudno i to što je tražio da ga posle ranjavanja prebace u Vojnu bolnicu u grad. To je bilo na njegov zahtjev, iako je nelogično da ratuješ protiv ljudi smještenih u gradu i onda se kod njih liječiš. O njemu i Neđi Ikoniću ne želim da polemišem jer se nalaze u nezavidnoj poziciji. Kratko, nemam visoko mišljenje o njima, ni kao borcima ni kao ljudima.

Ako neko bude trebao objašnjenje neka traži od administratora moj email.
grbavica - 24087 - 14.03.2010 : Luna - best (0)

Napad na Ozrensku i Moravsku ulicu


Ne sjećam se tačno koji je to datum je bio, ali desilo se to u prva tri-četiri mjeseca rata. Na dan-dva smo bili prebačeni u novu bazu negdje u Lukavici. Iznenada, dobili smo uzbunu da je izvršen napad na Ozrensku i Moravsku ulicu i da su pali položaji, kao i da ima mrtvih civila.

Odmah smo krenuli, i to pješke, iz pravca Moravske ka Ozrenskoj ulici tražeći položaje neprijatelja. Kad smo došli do Ozrenske, počele su borbe. Da ne dužim mnogo, svi koji su ratovali u Sarajevu znaju kako su izgledale te borbe u urbanom dijelu grada. Moraš se čuvati sa svih strana, sa svih prozora, krovova...

Elem, potisnusmo mi neprijatelja bez ijednog ranjenog ili poginulog i čak smo pomjerili linije prema gradu tj. prema dole za nekih stotinjak metara u odnosu na stare linije. Znam samo da su oni koji su napadali izašli do vrha Ozrenske i tu su zaklali nekog djeda pred njegovim unukom, neposredno prije no što smo mi stigli iz Lukavice.

Uveče smo na vijestima slušali o napadu i javljeno je da je poginuo Vinko Šamarlić. Vjerujte mi da su svi iz jedinice bili tužni. Pogotovo što smo i mi dejstvovali na tom pravcu. Drago mi je da ga nije ubio niko od nas, ako je Pitar siguran da su vidjeli toga ko ga je ubio. I cijeli rat smo molili Boga da se ne sretnemo u borbenim dejstvima sa Vikićevom jedinicom, ne zato što smo se plašili da su opasni, već zato što su to nekada bili naši drugovi, što smo dijelili dobro i zlo i što sukob između nas ne bi riješio rat već bi samo ukaljao nešto što je dugo građeno u jedinici.

Imali smo dovoljno borbenih dejstava, i mi a i oni, da se dokažemo i da poginemo, nismo morali čekati jedni druge.

Odmah sam sa jedinicom smješten na poziciju gdje je izvršen proboj i tu smo se zadržali možda mjesec dana, bez nekih posebnih napada na nas. Na toj poziciji su mi nakon desetak dana, ranjena dva dobra prijatelja. Ranila ih je jedna granata iz minobacaca koji je dejstvovao, koliko smo mogli otkriti, negdje sa Hitne pomoći iz centra grada. Ja ne znam kako smo i mi preživjeli, jer je granata pala tačno među nas.

Kasnije su nas povukli sa tog položaja i doveli neku vojnu jedinicu u kuću u kojoj smo mi spavali gotovo mjesec dana. Prvu noć kada smo otišli iz grada je ispaljena granata, možda BST ili slično i pogodila sobu u kojoj smo spavali. Poginulo je sedam, osam boraca. Sudbina je htjela da mi ostanemo živi!
sokolje - 24069 - 13.03.2010 : Luna - best (1)

Sokolje Crvena kuća


Ja sam bio u crvenoj kući sa još devet ljudi. Izdali su me oni koji su bili lijevo i desno od mene. Nisu ušli, kažu zato što je pucalo na njih. Ja sam im tada vezom govorio, onako iznerviran što sam glupo ušao računajući da će ući i oni, da možda pucaju zato što je rat. Akcija je planirana na višem nivou i ja nisam birao ko će mi biti lijevi a ko desni. Da su tu bili moji saborci, ne bi me pustili samog.

Ne znam koje primjedbe ti imaš na moju verziju opisa događaja kad se tačno sve poklapa kako si i ti pišeš. Jedina razlika je da ja tvrdim da ste nam vi ubacili CS a ti kažeš da niste. To nije toliko bitno, jer nikoga od nas niste otrovali. Isto tako sam rekao da je borba trajala dva-tri sata, što i ti tvrdiš. Na licu mjesta je ostala jedna zolja, ali ni jedna naša puška. Ostala je i moja motorola i na kojoj je pisalo moje prezime.

Ali, vjeruj mi ta akcija i nije toliko bitna vama, koliko meni. Ja sam još dva puta ulazio do pola Sokolja, tako da sam taj put imao najmanje uspjeha.

O snajperskom djelovanju po kasarni u Rajlovcu ne želim da polemišem. Neka neko ko je tamo bio navede preciznije koliko je tačno ljudi ubijeno snajperom, oko restorana u kasarni i oko pumpe za točenje goriva. Ali, Bože moj, bio je rat! Ako je neki borac i pogođen snajperom to je dejstvo u borbi, ali ako su gađani civili, žene, djeca, to je već problem. I to problem u glavi onoga ko je gađao. Ako je to radio, siguran sam da ga danas grize savjest, a ako ne onda nije normalan. Na svim stranama je bilo bolesnika. Ja lično ih nisam trpio oko sebe.

Odrastao sam na Baščaršiji i kasnije u centru grada, u ulici Kralja Tomislava, a poslednjih godina pred rat sam živio u Vogošći. Vjerujem da su ona prava gradska raja, na obje strane, poštovala zakone ratovanja. Da nisu radili zlo. Isto tako čvrsto vjerujem da su oni stari Vikićevi specijalci: Mušan, Čičak, Muslić, Ferdo, Grk, Gafa i sam Dragan poštovali ženevsku konvenciju. Mene, i moje drugove na ovoj strani rat nije nadojio mržnjom. Mislim da je bio neminovan. Ja sam na posao u MUP BiH dolazio preko Stupske petlje i svakih sto metara su me kontrolisale Zelene beretke i morao sam se legitimisati. Ali, i o tom ću nešto napisati nekom drugom prilikom.

Šta je mene koji nikad nisam bio nacionalista i koji sam recimo osnovnu školu Razija Omanović u Lugavinoj na Baščaršiji završio kao jedini Srbin u razredu a da pri tome nikada nisam osjetio da me neko mrzi, natjeralo da učestvujem u ratu. A iskreno mislim da sam bio u pravu, da sam sačuvao obraz i da sam se borio za legitimne ciljeve.

P. S. Ako ima neko sa druge strane, da mi tačno opiše pogibiju Vinka Šamarlića i mjesto, bio bih mu zahvalan.
luna - 24055 - 12.03.2010 : Luna - best (1)

Škola na Vracama


Neki Safet, policajac iz Ilijaša, kog ne zna niko od relevantnih koje sam pitao, me zamolio da opišem borbe za školu Mupa na Vracama. Ja mogu iz svoje pozicije da opišem sta se tu dešavalo.


4-tog aprila 1992. godine smo se mirno, bez sukoba pozdravili sa kolegama iz Specijalne jedinice BiH u bazi na Krteljima i uputili se ka Ilidž. Ponijeli smo samo svoje lično naoružanje i opremu koje smo dužili u jedinici. Bilo je dogovoreno na nivou od strane svih (politika, MUP) da baza Srpske specijalne jedinice, do definitivnog odlučivanja o načinu podjele, bude u školi MUP-a na Vracama, jer je to dio pretežno naseljen srpskim življem.

Tu noć smo prenoćili smo na Ilidži, i u toku noći slušali na vezi napade zelenih beretki na neke objekte po gradu. Tu noć je u SJB Novo Sarajevo ubijen Srbin policajac mislim Petrović. Svi Srbi iz jedinice su izašli i napustili BiH MUP. Svi!

Sutradan smo, preko Dobrinje krenuli na Vraca. Pošli smo na gornju kapiju, tamo kod škole da uđemo u bazu i tada je zapucalo po nama. Rasporedili smo se oko objekata škole i polako počeli zauzimati jedan po jedan. Mile Lizdek je bio skroz desno na krivini uz ogradu kada se gleda iz pravca grada prema školi. Čuvao se vatre iz škole ne obrativši pažnju na leđa. Neko sa Šanca, iza njegovih leđa, naseljenim pretežno došljacima iz Sandžaka, je (pretpostavljam) snajperskom lovačkom puškom, pucao u potiljak pokojnom Liki. Pogodio ga je u Tigov šljem koji je imao na glavi i na mjestu ga ubio.

Ljudima koji su ga izvlačili, je to pošlo za rukom tek kad su se zaklonili transporterom jer su ti "hrabri snajperisti i nenaoružani narod sa Šanca" su pucali na sve koji su mu pokušali pomoći.

Posle toga je zauzeta škola i krenulo se prema ostalim objektima. Pupić je krenuo da pretrči preko betonskog igrališta kad ga je pogodilo, najvjerovatnije sa prozora WC-a na spratu iznad ambulante. Oni koji su bili u školi znaju koji je to objekat. U međuvremenu su ranjeni i Repija, Jević, Risto Lubura i Marić je u toku akcije slomio nogu. Mi smo počeli da zauzimamo objekat po objekat i na kraju su učenici, nenaoružani bili u zgradi skroz lijevo kada se gleda iz grada.

Svi oni koji su pobjegli iz prethodno zauzetih objekata su se na kraju sakupili u zgradi desno od gornje kapije. Ovdje je riječ o onima koji su bili naoružani. Kada smo ih opkolili, pozvali smo ih da se predaju. U ime njih je pregovarao Termiz, načelnik klase. Ja sam lično ušao u kancelariju, i tamo sam zatekao onog profesora koji je uz Neda Ševu predavao isti predmet. Ne mogu više da mu se sjetim imena. Zatekao sam ga u zelenoj maskirnoj uniformi sa puškom i kad sam mu otvorio ormar, u njemu sam našao još pet pušaka. Svaka od tih pušaka je imale selotejpom zalijepljen po još jedan okvir sa bojevom municijom. Da napomenem i to da ni maskirna uniforma, a ni takav način lijepljena okvirova za puške nisu bili formacijski za policiju, a pogotovu za školu MUP-a i njene profesore.

Termiz je pristao da se preda, a zatim je njih 180 izašlo bez oružja. Oružje iz kojeg su pucali su ostavili po sobama i kancelarijama. Nakon što smo pretražili prostorije našli smo tačno 180 pušaka, sve sa duplim okvirima. Među njima su bile i ubice pokojnog Pupića, kao i oni koji su nama ranili ostale drugove. Međutim, niko od nas ni jednog trenutka nije pomislio da se osveti, i kunem se da nikome nije čak ni šamar opaljen.

Kasnije su svi učenici, ali i ti koji su pucali po nama - starosti od 23 do 35 godina, pušteni da odu u grad. Nikome, ama baš nikome nije falila ni dlaka sa glave.

I dok smo mi, tada još uvijek nenaviknuti na rat, borbe i pogibije, gledali kako sačuvati žive glave, neki Srbi sa Vraca su već u toku borbe palili na žicu auta zatečena u školi i počeli ih odvoziti. To nam je bilo neshvatljivo! Znam da se tu negdje Dragiša Kujačić narkoman, zatekao i ukrao kolt Magnum piton 357, službeno oružje sa poginulog Pupića. Kasnije mu je jedan moj drug oduzeo taj pištolj i predao ga njegovom bratu Đuri Pupiću.

Od tog dana, nekih tri, četiri mjeseca je škola MUP-a bila naša baza.

Luna,

dozvoli mi da te dopunim sa par sitnica. Bila je subota 4. april 1992. godine. U borbi za Školu unutrašnjih poslova MUP-a na Vracama, koja je trajala od 15 do 19 časova toga dana, učestvovalo je samo 36 specijalaca Srpskog MUP-a. Oni su zauzeli školu a zatim oslobodili sve učenike, taoce, kursiste i rukovodstvo Škole. U herojskoj borbi poginuli su Mile Lizdek i Milorad Pupić, a ranjeni Duško Jević, Miodrag Repija i Risto Lubura. Povrijeđen je Milorad Maric. U toku borbi, od neprijateljskih hitaca poginula su i tri srpska civila, stanovnici Vraca, a dvoje je ranjeno.

Treba naglasiti i to da je vas 36 dočekano os strane 170 naoružanih polaznika kursa za milicionere. Borbe su se vodile uz prisustvo oko 400 učenika talaca.

Još jednom podvlačim ono što si ti već rekao, da je prema ranijim dogovorima o diobenom bilansu u bivsem MUP-u Škola za unutrašnje poslove na Vracama pripala i bila predviđena da bude baza Srpskog MUP-a.

Slobodno se može reći da je ovo bila prva velika bitka na sarajevskom ratištu, koja je mnogo doprinjela da Grbavice i Vraca ostanu u srpskim rukama.

Mile Lizdek je iz Mokrog, a čuo sam to na televiziji, Milorad Pupić je rodom iz Zenice.

Molim te da me ispraviš ako sam u nečemu pogriješio. Namjera mi je bila kompletiram ovu priču sa informacijama koje su tebi promakle.
krajina - 24013 - 09.03.2010 : Luna - best (0)

Arkan i rat oko Ključa


U toku rata sam se u više navrata borio rame uz rame sa Arkanom i njegovim Tigrovima. Ovdje želim da ukratko opišem njihovo učešče u borbama oko Ključa 1995. godine.

Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske je zajedno sa Arkanovom jedinicom krenula nakon pada Ključa u vraćanje izgubljenih linija. Krenuli smo tačno iznad Mrkonjić Grada, sa tačke koja se zove "Kolibe". I doista, na tom mjestu su se i nalazile neke dvije - tri kolibe. Napredovali smo nevjerovatno brzo i svaki dan smo pomjerali linije za pet do šest kilometara. Arkan je uglavnom bio na našem lijevom krilu.

Njegovi momci su ga slušali bez pogovora. U jednom trenutku, on je naredio pokret jedinice i sa džipom se uputio nekim makadamskim putem duboko iza leđa neprijatelju. To niko nije očekivao. Ušao je neprijatelju dobrih desetak kilometara njima iza leđa. Mislim da je to bio nepromišljen potez, ali jako hrabar.

Kada su izašli na put Bihać - Mrkonjić Grad, uhvatili su i muslimanskog kurira na biciklu i njihovu smjenu koja je krenula na položaje. Naše jedinice su imale puno povjerenje u njih kao saborce.

Zajedno sa Arkanovcima smo došli do nekog spomen parka iznad Ključa. Tu smo naišli na mali putić sa klupicama, i na onu liticu iznad samog grada. Zastali smo da se malo odmorimo. Odatle se vidjela skoro svaka zgrada u Ključu. Mogao si je bez problema pogoditi kamenom.

Tada je moj prijatelj Zoran Lojić, inače komandir voda minobacačlija sjeo u mog đipa i krenuo ka nama. Međutim, on je na na jednoj raskrsnici pogriješio i skrenuo lijevo. Kada gledate na karti, kao što je on gledao, ti putevi su jedan pored drugoga. Međutim mi smo bili 50 metara visočije a ispod je pod devedeset stepeni bila litica i stijene pa ga je taj put odveo tačno ispod nas u centar Ključa. On je tu stao i shvatio šta je uradio. A onda su zapucali po njemu! Kod sebe nije imao sebe dokumenate, a pošto je džip bio moje službeno vozilo, u njemu su se nalazile sve moje stvari (službena, vozačka, lična, spisak ljudi, babaroge, dva heklera sa prigušivačima itd. ) koje sam ja uvijek prije akcije ostavljao zajedno sa činovima i oznakama na kapi i ramenu.

Zorana su odmah ubili, Bog da mu dušu prosti. Zakopan je na istom mjestu, a nakon šest mjeseci i razmijenjen pod mojim imenom i prezimenom jer su svi dokumenti bili moji. Nismo ih uspjeli ubijediti o kome se radilo.

Zoran je bio veliki junak, u svakom pogledu: i visinom i srcem i hrabrošću. Radio je u bivšoj saveznoj specijalnoj SFRJ, prošao sva ratišta u poslednjem ratu poginu negdje pred sami kraj.

Posle toga su Hrvatske snage zajedno sa Međunarodnim snagama za brze intervencije, nama iza leđa ušle u Mrkonjić Grad i Sitnicu i mi smo se morali izvući prema Manjači i Bunarevima.

E, sad što je jako bitno, naša artiljerija tj. artiljerija VRS nije dejstvovala kao da je bilo dogovoreno dokle ćemo se povlačiti. Kad smo se povukli do Manjače našli smo ukopane položaje i tada su tek počeli da dejstvuju VBR-ovi naše vojske. Prije toga se nisu čuli.

Toliko o napadu na Ključ i povlačenju sa položaja zbog pada Mrkonjić Grada. Da još napomenem da smo, dok smo se kretali prema Ključu nailazili na zaklane djedove i bake koji su ostali u svojim kućama vjerujući da ih muslimanska vojska neće dirati jer su slabi i jer su civili nesposobni za nošenje oružja.

Tokom kretanja ka Ključu nesebično nam je pomogla i jedinica koju je Josip doveo iz Vogošće da pomogne krajiškoj braći. Znam sigurno da ti položaji nisu pali zbog Vogošćana, Arkana, Banjalučke i Sarajevske specijalne jedinice!
sokolje - 24003 - 09.03.2010 : Luna - best (0)

Sokolje


Za tvoju informaciju, Karišik u toku rata nikada nije bio ranjen pa ni tada na Sokolju.

Naše akcije na Sokolje su vođene zbog stalnih pješadijskih i snajperskih napada na kasarnu u Rajlovcu, i velikog broja poginulih civila od strane snajperista sa Sokolja.

Tačno je da sam bio na Sokolju u toj crvenoj kući, sa još desetak ljudi. Možda sada izgleda glupo da sam ostao u okruženju sa tim ljudima nekih dva-tri sata. Imali smo četiri ranjenika, i jedva smo izvukli žive glave.

U toj akciji smo trebali da u zoru neprimjetno uđemo do prvih kuća i vaćih tranšea. Na lijevom boku smo imali desetak boraca, a na desnom krilu je išla jedan grupa od desetak specijalaca. Međutim, nakon što sam ušao u crvenu kuću shvatio sam da nam niko ne štiti bokove jer su ove dvije grupe ostale na polaznim pozicijama. Međutim, tada je već bilo kasno da se vratimo jer je iza nas je bila livada u dužine od nekih šezdesetak metara. Vjeruj mi da je bilo gadno! Navalili su na nas kao osama, ubacivali nam bombe, defanzivne a mi smo ih vraĆali prije nego što su eksplodirale. Najgore nam je bilo što unutra nije bilo nikakvih zaklona.

Borili smo se tako dva-tri sata i na kraju smo krenuli u povlačenje, uz jaku vatrenu podršku. Na sreću, pa ko se izvuče. Ni sada mi nije jasno kako nam je to pošlo za rukom, ali smo prešli preko tog brisanog prostora bez ikakvih gubitaka. Ova četiri ranjenika smo imali u kući prije povlačenja. Ja sam bio jedini koji nije imao zaštitnu masku, a ubacivali su nam CS u kuću. Disao sam kroz kragnu od jakne. Srećom, bio sam djelimično naviknut djelimicno na CS još od Kosova 1990. godine, kada smo obučavani za upotrebu maski.

Toliko o Sokolju i crvenoj kući. Tamo sam jednom drugom prilikom izgubio dobrog prijatelja, hrabrog borca, junaka, sportistu... Bio je to Golijanin Božidar. Pogodio ga je malokalibarski metak, snajperista, direktno u čelo. Bio sam tu, odmah pored njega i previjao ga zajedno sa Snježom, našom bolničarkom. Eh, kakav je to momak bio! Neka mu je laka crna zemlja!

Ja nisam nikada učestvovao u borbama na Mijatovića kosi. Nisam poznavao tog borca koga ti pominješ, ali sam u borbama na Mijatovica strani poginuo još jedan prijatelj i tom prilikom ostao na vašoj strani. Uz dosta muke smo ga razmjenili za vaše poginuli. Taj hrabri momak se zvao Slavko Todorović. Međutim, ja tada nisam bio sa njima, a da jesam ne bih dozvolio da vam ni mrtav padne u ruke.

Repija je živ i zdrav. U Beogradu je i vidimo se ponekad. U više navrata se susreo i sa Vikićem, koji je dolazio kod njega u njegov kafić.

P. S. Da li se poznajemo?
sokolje - 23990 - 08.03.2010 : Luna - best (0)

Borbe na Sokolju


Pozdrav za tebe, koji kažes da si bio borac i muški se borio. Pošto si rekao da si na raspolaganju ako šta treba, reci mi da li si nekada bio u borbama oko Sokolja i da li si učestvovao u vraćanju te linije? Zanima me kako ste vi to vidjeli sa vaše strane.
krajina - 23946 - 04.03.2010 : Luna - best (1)

Naši u okruženju


Upravo se prisjetih vremena dok sam sa suprugom živio u Banjaluci. Mislim da je to bilo 1994. godine, i u to vrijeme sam bio u banjalučkom Odredu specijalne policije.

Ne pamtim dobro datume, ali bilo je to one večeri kada nam je iz komande Brigade u Bijeljini stigla depeša da je na vrhu Majevice, na repetitoru Stolice, 400 ljudi ostalo u okruženju jakih neprijateljskih snaga. Među njima je bio i naš Ribin sa pedesetak specijalaca.

Upravo sam se vratio od doktora, koji mi je konstatovao upalu pluća. Dobio sam i neku terapiju, sa napomenom da moram da mirujem. Ali, ko da miruje a da pri tom ostavi svoje drugove bespomoćne u okruženju! Jer, ako ja ne pomognem njima, kome ja da se nadam ako meni desi da i ja nekada ostanem opkoljen?

Zatražio sam da sa dobrovoljcima odmah krenemo, i tako je i urađeno. Krenulo je nas dvadesetak i odmah smo se javili u komandu, koja nas je smjestila u Lopare. Sjećam se kao da je to danas: snijeg, prohladno, mi legli da malo odspavamo na podu neke škole. A mene od upale pluća trese neka groznica.

Rano ujutro smo krenuli u nasilno izviđanje da bi uočili neprijateljske novopostavljene položaje. Napravili su dva obruča, jedan okrenut prema našima u okruženju a drugi prema nama koji smo dolazili u pomoć.

Dogovorili smo se ko će ići kojim pravcem. Mislim da je akcijom komandovao Sara. Krenuo sam sa dijelom ljudi, Palestinom i njegovim specijalcima iz Doboja uz neku kotlinu prema repetitoru. U toku akcije nam se pridružio i Lukač sa ostatkom ljudstva. Istovremeno je iz više pravaca dejstvovalo još jedinica, pa ko uspije da se probije.

Bilo je pakleno! Artiljerija naša, njihova, pješadija, nije se znalo odakle ko puca! Ja sam imao jednog druga Dadu koji je zbog mene došao u jedinicu. Pošto je u svojoj prvoj akciji ranjen na Bihaću i rane mu nisu potpuno zarasle, ostavio sam ga u jednoj kotlini da bude rezerva i eventualno donosi municiju i pomaže ranjenim. Ko će znati, kad smo se približili vrhu, njihova artiljerija je prebacivala nas, pješadiju i granate su počele padati nama iza ledja. Igrom slučaja, ponovo mi raniše Dadu. Srećom, lakše!

U sadejstvu sa ostalim jedinicama Palestina i mi smo nakon tri do četiri sata borbe uspjeli da se spojimo sa našima iz okruženja. Uh, radosti i naše i njihove!

Možda se još neko sjeća ove akcije. Uglavnom, to je pokazalo da kad neko ostane u okruženju svi moraju hitno i brzo da reaguju i da ne dozvole da se neprijatelj organizuje ili da onim u okruženju nestane morala, hrane i municije.

Igrom sudbine, nakon toga izgubismo Ribinog, koji strada u nekoj eksploziji pod čudnim okolnostima. Bio je to hrabar i pouzdan borac, junak, jedan od prvoboraca Semberije, Majevice i Posavine. U neprijateljskoj ofanzivi na Sarajevo 1995. godine, bio sam na Jahorini i čekao raspored kad je Armija muslimanske BiH probila linije na Trebeviću. Čekao sam da nas rasporede tu, međutim Ribin je bio na putu za Trnovo i Treskavicu sa jedinicom i vratio se na Trebević i pomogao lokalnim jedinicama da uspješno vrate pale linije. Mene su tada poslali u rejon Semizovac-Srednje. Tu sam se zadržao nekih mjesec dana, i iz dana u dan smo imali žestoke borbe.

U Banjaluci mi je ostala trudna Dragana u devetom mjesecu. Sama!

Mislim da smo vraćali rovove na Lipi, na desnom krilu, 24. 06. 1995. godine, kada mi je Ministar MUP-a RS preko radio veze u toku same akcije rekao: "Luna, čestitam dobio si sina! " Borim se, a niko srećan kao ja! Srećom, u toj akciji niko nije stradao a mi vratismo sve naše položaje. U osvojenim rovovima ni mi nismo našli ni jednog mrtvog, mada je neprijatelj ostavio nekoliko pušaka prilikom povlačenja.

Muslimani su preko veze govorili: "Neka je dijete živo i zdravo, a neka mu tata danas pogine! " Nisam im zamjerio! U mislima mi je bila moja Dragana, sama u Banjaluci, dok se porađa.

Nju i Filipa sam vidio tek nakon odbijene ofanzive. Eh, ala smo se napili te večeri kada sam dobio sina kod mog školskog i ratnog druga Mladena u Dijani!
krajina - 23900 - 28.02.2010 : Luna - best (0)

Ovo prati samo MUP RS


Pročitah nečiji komentar kako se pojedini borci ustručavaju da pišu, jer su na oprezu zbog progona od strane Suda BiH i Haškog tribunala.

Mogu samo da napišem nešto što se tiče mene. Mene je u Bijeljini Veliki Srbin Načelnik MUP-a RS za Bijeljinu Vasilije Andrić stavio na spisak pomagača ratnim zločincima. Napominjem da to nije uradila ni SIP-a, ni Federalni MUP, već MUP koji sam ja stvarao, od zauzimanja škole na Vracama i podjele Specijalne jedinice MUP-a BiH pa sve do poslednjeg dana rata i proglašenja primirja. Sa druge strane, MUP Federacije BiH ne vodi nikakve spiskove o svojim pomagačima ratnim zločincima. Niko nije optužen da je pomagao Ganiću ni Oriću, ni Jurišiću za koje je MUP RS istovremeno podnio krivične prijave.

Ovo samo govori o tome kakvi su licemjeri i izdajnici na čelu našeg MUP-a i naših boračkih i sličnih organizacija. Sve bi učinili za svoje jadne fotelje. Ogorčen sam, jer dok smo ratovali, nismo zamišljali da će ovakav progon iskrenih boraca biti nakon rata. Kod njih Vikić, Jozo Anđić i drugi još uvijek rade u MUP-u a kod nas su navodno svi policajci koji su nosili pušku morali da odu iz MUP-a. Da bi valjda na njegovo čelo došle gnjide poput Vasilija Andrića. A ono malo vremena što je proveo u ratu, ubijao je muslimanske civile po Brčkom i Bijeljini. Njemu poručujem da mi je mnogo dobrih drugova umrlo na rukama, ali nikad ni jedan nije počinio zločin. I nikada ni jedan nije poginuo da a da ja nisam bio blizu njega, jer nikada nisam mogao poslati svoje drugove u akciju a da ne budem pored njih. To je valjda razlog što za svakog poginulog druga, danas mogu da pogledam njihovim porodicama u oči. Da im ispričam kako su poginuli njihovi junaci, da im ispričam kako smo na licu mjesta pod kišom snajpera pružali prvu pomoć i nadali se da će preživjeti. I zbog svega ovoga nikad nisam saznao kako izgleda biti na IKM-u.

Možda nije dobro da se piše kad se osjećaš ogorčeno kao ja sada. Uglavnom, želim da pišem, ali ne o nekim akcijama posebno, već o onim koje želim da razjasnim potpuno i koje su mi posebno značajne i teške.

P. S. Ovih dana ću napisati nešto o jednoj akciji u Drvaru i o učešču Arkanovih boraca na Ključu i Mrkonjić Gradu. Uglavnom za njih pišu da su bili ratni profiteri i slično, međutim ja tom prilikom u Krajini, nisam vidio većih junaka. Samo na jednom mjestu, na prilazu Ključu, su imali pet ili šest poginulih. Nas ni jednom nisu ostavili na cjedilu i slušali su našu komandu bez pogovora. U toj akciji je čak ranjen i Arkanov sin.

Nakon dolaska u predgrađe Ključa, nije nas niko povukao sa linije. Ja i pet-šest mojih drugova smo sreli Ratka Mladića koji mi je naredio da povučem borce sa linije u Sanski most, koji je bio pred padom, pa su nas trebali tamo da damo podršku generalu Taliću. Nisam ga poslušao jer je moj Ministar i komandant brigade bio na IKM-u i morao sam njih slušati. Tada je i krenulo, pao je Sanski Most a potom i Mrkonjić Grad iza naših leđa. Jedva sam spasio ljude da ne padnemo u okruženje. Tokom obezbjeđivanja trase za izvlačenje ljudstva imao sam i jednog poginulog borca, a jedan TAM 150 smo morali zapaliti i ostaviti u rukama neprijatelja.

O tom potom.... Pozdrav za sve prave borce, i u ratu ali i sada.
grbavica - 23853 - 25.02.2010 : Luna - best (2)

Heroj Marjanović Predrag


Jedan od junaka poslednjeg rata bio je i pokojni Predrag Marjanović. Zajedno smo radili u Republičkoj Specijalnoj jedinici, pa smo zajedno krenuli i u rat.

Peđa je bio veliki čovjek, dobar drug, suprug, otac... U dugim noćima dok smo ubijali vrijeme iščekujući neprijateljske napade, Peđa mi je veoma često pričao o svojoj porodici.

Otkako je rat počeo, nas su uvijek bacali na najteže položaje. I uvijek smo bili zajedno.

Bila je polovina maja 1992. godine. Isticao je već petnaesti dan otkako smo bili na kraju Milinkladske ulice, vrlo bitnom boku odbrane, odmah desno od Vraca. Zatražio sam od komande u školi na Vracama da nas zamijene jer je zamor ljudstva bio očigledan. Nije nam prijalo ni to da su se u školi nalazili ljudi koji rat gotovo da nisu ni osjetili. Riječ je o Boneliju i njegovoj ekipi koja je već čitav mjesec dana na TAM-ove varila trocijevce. Kao da su bili varioci, a ne specijalci.

Uh, kako me i danas obuzme neki bijesan kada se sjetim tih stvari!

U komandi su mi Repija i Karišik odbrusili da, ako nismo spremni da ratujemo, možemo slobodno da napustimo jedinicu. U dogovoru sa mojim saborcima, napisao sam zahtjev za odlazak iz jedinice, a zatim sam se vratio na položaj da čekam rješenje moga problema. Niko od njih više nije htio da trpi da jedni ratuju a drugi vare!

Sledećeg dana smo se nalazili u jednoj kući, odmah tu na prvoj liniji. Za neupućene da napomenem da je to urbani dio grada i da se tu kuća naslanja na kuću. U jednom redu kuća smo bili mi, sledeći niz je bio međuprostor, a onda neprijateljski položaji u pojasu kuća iza ničije zemlje.

U jednom trenutku je naglo zapucalo i Predrag je izašao na vrata sa puškom u ruci da osmotri situaciju. Odmah ga je bio pogođen sa jedanim metkom. Nije to bio snajper, automatska puška, rafalna paljba... Kako je to bio poget, zrno ga je pogodilo u rame, prošlo kroz srce i izašlo na leđa....

Skočio sam prema vratima! Kraj njega su već bili neki momci iz jedinice, ali on je pogledom tražio samo mene. U mene je imao najviše povjerenja i vjerovao je da mu samo ja mogu pomoći. Jer, do tada smo na sarajevskom ratištu imali mnogo akcija i svaki put smo se izvukli. Brzo sam ga previo, a zatim smo ga ubacili u pincgauera. Kada smo došli u Tilavu u ambulantu, doktor nam je saopštio da je za Predraga bilo kasno...

Eh, kakav je Predrag Marjanović bio heroj i drug! A sada počiva zaboravljen od svih. A tamo neki Čađo i njemu slični ministri misle da MUP Republike Srpske postoji od kako su oni u njemu... Predraga Marjanovića više niko ne spominje, niko ga se i ne sjeća!

Sutradan, posle sahrane, Karišik je pocijepao moj zahtjev za odlazak iz jedinice i povukao nas sa položaja. Međutim, za Predraga je već bilo kasno... A Boneli je i dalje vario... Na naše mjesto su došli drugi borci, a mi smo dobili dva dana odmora a zatim su nas poslali sa zlog mjesta na gore - na Jevrejsko groblje.

Boneli je, u međuvremenu, odvezao jednog golfa iz garaže MUP-a, da obezbjedi porodicu ako slučajno pogine rukujući aparatom za varenje. Mi sa Jevrejskog groblja se nismo brinuli da ćemo poginuti. Kao da i nemamo porodice! Ovo je izazvalo revolt kod boraca pa nas je zbog toga napustilo nekoliko najboljih boraca: Vlatko, Čava...

Želim da porodica pokojnog Predraga zna kakvog su heroja imali. I da budu ponosni na njega. Bilo bi pravo da se neko i MUP-a, koji je Peđa stvarao, počeše po glavi i izbori da se borci poput Predraga Marjanovića pominju bar na svečampstima kada se obilježava dan MUP-a Republike Srpske. Jer njega je Peđa svojom krvlju stvorio!

Jednom drugom prilikom sam sa deset svojih ljudi ostao u okruženju u jednoj kući na Sokolju. I dok smo se mi borili za život, taj isti Boneli i Škoro su spavali u rovu na IKM-u. Nekako smo i tom prilikom izvukli žive glave - sa četiri ranjena.

A što se Predraga tiče, ja ga nikada neću zaboraviti!

Marjanović . Predrag ( 1965. - 1992. ) godine nalazi se na spisku poginulih boraca u manastiru "Sokolica" na Ravnoj Romaniji. Imenjače, bio bih ti veoma zahvalan ako mi pošalješ njegovu fotografiju, pa da istu objavim uz ovaj tvoj izvanredni članak. Takođe bi bilo dobro da si napisao i gdje je sahranjen.
krajina - 23811 - 22.02.2010 : Luna - best (2)

Pad Krajine - da se zna!


Ova priča možda nema veze sa borcima iz sarajevske regije, iako sam se ja lično smatrao jednim od njih. Naime, kada smo u sadejstvu sa vojskom skoro ušli u centar Bihaća, osvojili Sokolac, Debeljaču, kasarnu 4. april i još jednu (ne sjećam se imena), bio sam siguran da će Bihać pasti. Međutim, sve do tada imali smo sadejstvo svih jedinica odnosno cijeli obruč je dejstvovao istovremeno, a onda je vojska stala. Mi smo pokušavali još dugo da napredujemo na našem pravcu, ali to jednostavno nije bilo moguće ako svi ne dejstvuju.

Pričalo se da je Radovan naredio da se stane, medjutim siguran sam da je stala samo vojska koju je do tada vodio General Milovanović.

Isto tako bio sam 28 dana u Drvaru, sve do pada Drvara. Za tih 28 dana smo izdržali granatiranje Hrvatske vojske i Boga pitaj koga još, ali nismo se ni trenutka osjećali ugroženim. Drvar je bio jak kao beton. Tu je bio banjalučki odred, dobojski odred, sokolačka motorizovana, Vukovi sa Drine, Zaštitini puk... Odjednom, svi komandanti jedinica pozvani su od strane generala Kukobata na komandno mjesto na Pasjak, Brdo iznad Drvara. Naređeno nam je da svi u toku noći moramo napustiti Drvar. Nije nam bilo jasno zašto.

U toku noći sam poslao ljude prema Petrovcu, kako je i dogovoreno, a ja sam sa još jednim hrabrim borcem (zove se Željko) i sa doktorom iz jedinice ostao u njegovoj kući sve do zore. Pomogli smo doktoru da iz svoje kuće iznese neophodne stvari, jer je kuća bila neiseljena, puna stvari, garderobe i hrane.

U zoru smo sa putničkim autom krenuli ka ostatku ljudstva. I tada je počelo! Hrvatske i muslimanske snage su ujutru ušle u Drvar, vjerovatno znajuči da je prazan, onda su se popeli na Pasjak i mi smo zbog te dominantne kote iznad Petrovca, morali da ostavimo i Petrovac i krenemo prema Ključu. U Petrovcu smo pomogli, koliko se moglo Bakiju i Boletu da ponesu nešto stvari. Posle je pao i Ključ, Jajce, Srbobran... I tada se pričalo da je Radovan naredio tako, medjutim naredba je došla od stane vojske.

Ja ovde ne branim nikoga, niti napadam, samo pišem surovu i tužnu istinu o padu Krajine.
zaboravljeni - 23801 - 21.02.2010 : Luna - best (0)

Borci VRS nisu ništa dobili od Republike Srpske


Hvala ti na pozdravima! Povremeno ću se uključivati na ovaj forumu.

U pravu si kada kažeš da više ljudi vide različito isti događaj. Pročitao sam ovde o nekim akcijama u kojima sam učestvovao, ali ih ja nisam baš tako doživio.

Primjera radi, sjećam se Krajine i mjesta gdje je (mislim) poginuo Šorak. Jedinica koja je došla iz Sarajevske brigade odnosno Slava, Grila, Šorak, Rajko J. , Vrbas, bila je nama na desnom krilu. Sreo sam Rajka u šumi, dok sam obilazio svog kuma Manekena u pauzi između borbi i vidio da sjeku šumu da bi mogli dejstvovati topovima. Rekao sam mu da nema potrebe za tim i da mi sutra idemo naprijed, a da oni samo čuvaju desni bok. Ukoliko mi izađemo tih 3-4 kilometra na putnu komunikaciju u mjestu Sitnica, neprijateljske jedinice koje su pred njima će ostati u okruženju. Sami će se morati povući. Niko me nije slušao. Sutradan smo mi stvarno osvojili Sitnicu i putnu komunikaciju Manjača - put Bratstva jedinastva, ali smo i dobili tužnu vijest da je nekoliko vojnika iz vaše jedinice stradalo u nasilnom izviđanju.

Niko od nas nije dobio ništa od Republike Srpske koju smo upravo mi stvarali. Čak su na njeno čelo sada došli ljudi koji su bili protiv te Repubublike. Međutim, prave patriote su oni koji nisu ni očekivali da će nešto dobiti posle rata. Život se nastavlja, treba se boriti na drugim frontovima, ali ne smijemo zaboraviti ni mrtve, ranjene, invalide, napaćene, ljude koji su davali sve od sebe da bi svi mi danas živjeli u Republici Srpskoj.

Želim da pozdravim sve ilijaške i vogošćanske borce, te momke sa kojima sam obilazio diskoteke po Sarajevu i išao na more, koji su rat prihvatili kao neminovnost i hrabro stali u odbranu svojih porodica i djedovine.
ilijas - 23773 - 18.02.2010 : Luna Bijeljina - best (1)

Odgovor za Vogošćanina pravog


Pozdrav za tebe Vogošćanine pravi, skontao sam ko si. Zelim ti sve najbolje, i od Manekena i Mlađe P. sam doznao i gdje si i šta radis. Pozdrav i za tvoju suprugu, koliko se sjecam, moju komšinicu.

Razlog što sam se uključio na ovaj forum je što sam u jednom tvom komentaru pročitao da je Sara nagradio svoje momke sa po 50 DM, a u nekoj drugoj akciji sa 100 DM za neke zasluge, recimo na vraćanje Jasena. Nadam se da ćeš mi vjerovati, ja sam 1995. godine vraćao Lipu sa Šorkom, Ačkerov grob i Nabožić i imali smo niz uspješnih akcija, ali nikada u toku cijelog rata ni za jedan borbenu zadatak ili policijsku akciju nisam dobio ni dinara.

Od svih ljudi iz specijalne, znam samo da je Boneli sa nekih svojih 30-tak ljudi petnaest dana za pare čuvao branu u Višegradu. Ja i moji drugovi to nismo radili, niti nam je to ikada iko ponudio.




Idi na stranu - |listaj dalje|