fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_nisici - 21054 - 15.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

Kako je pao Mačak


Neprijateljski napad je "visio u vazduhu". Uoči napada vojna policija je uspjela da prikupi "patriote" (švercere i bjegunce) i oni su privedeni na Mačak. Noć je protekla avetinjski mirno, čuli su se samo ćukovi i zavijanje lisica.

Jutro 5. novembra 1994. godine je osvanulo sa olovnom maglom koja se mogla nožem sjeći. A onda, tačno u 8 časova prolomila se huka sa Mačka. Počelo je žestoko. Napad neprijatelja usmjeren je upravo na rovove sa "patriotima". Sokolačke "Kobre" i olovski "Džokeri", stari znanci, ovoga puta su pogodili mjesto. U prvom ataku neprijatelja ranjena su naša dva pripadnika. Nakon što su vidjeli šta se desilo, ostali su počeli bježati i u bježanju je ranjeno još šestorica naših. Sreća u nesreći bila je magla, pod čijom zaštitom su preko livade pretrčali ljudi iz rovova jer bi u protivnom bili glineni golubovi. Najteže je ranjen Aleksa Đurić, čestit i pošten borac i čovjek, koji je spašen u bolnici "Žica" a kasnije je nekoliko godina radio u komunalnom preduzeću u Sokocu, gdje je i preminuo.

Napad se proširio na cijelu našu zonu odgovornosti i zabilježeni su gubitci kod Semizovčana, jedan poginuli i trojica ranjenih od pada granate, isključivo zbog slabe utvrđenosti i stalnog izbjegavanja da se bolje zaštite.

Nemajući drugog izbora, Mali je krenuo bukvalno sam da zaustavi dalje napredovanje neprijatelja na Mačku. Po dolasku na Mačak uspio je da prikupi nekoliko boraca koji su se povukli sa Mačka i sa njima se ubaci u spaljenu šumu i kotu 1113 i tako pod kontrolu stavi livadu sa koje se magla povlačila. Tu im se kasnije pridružila grupa boraca vojne policije Prve romanijske brigade te su uspjeli da izvuku top ZIS i spriječe njegovo uzimanje od strane neprijatelja.

Naš interventni vod bio je na Treskavici, tako da borci na liniji nisu mogli računati na bilo kakvu pomoć. Naš MB 120 mm bio je neupotrebljiv, tako da i sa te strane nije bilo pomoći. Sve se svelo na upoterbu ličnog naoružanja i jednog PAT 30 mm.

Jedinice za podršku sa Starog Krsta, protivavionska artiljerija iz Lukavice, odmah su se i bez ispaljenog metka povukli sa položaja.

Sedam rovova Igmanske brigade ispražnjeno je bjekstvom odmah po padu naših rovova na Mačku, bez pokušaja zatvaranja prolaza neprijatelju i bez ispaljenog metka. Naše izgubljene rovove na Mačku, koje je zaposjeo neprijatelj, pokrila je artiljerija Prve romanijske, haubice iz Sabanaka, koja je dosta uspješno dejstvovala po neprijatelju, koji je bio zaustavljen.

Napadi neprijatelja bez prestanka trajali su bukvalno cijeli dan i na cjelokupmnu liniju. Prva četa (Nišićani i izbjeglice) i Druga četa (Sabanci i Krivajevići) odoljela je toga dana svim napadima neprijatelja. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih na neprijateljskoj strani, koji su uporno napadali okuraženi odsustvom naše artiljerije. Nekoliko poginulih neprijateljskih boraca ostalo je do noći ispred naših rovova. Odlučujuću ulogu imala je jaka utvrđenost naših linija a veliku pomoć pružila je čelična žičana mreža koju smo prethodno skinuli sa padina usjeka na magistralnom putu i razapeli između stabala ispred naših rovova. Mreža je hvatala sve rakete iz ručnih bacača i ručne bombe, što je slabilo efikasnost neprijatelja.

Na našim linijama, nakon jutarnjih gubitaka u toku dana nije bio ni jedan ranjen ili poginuo borac.

U 18 časova stiglo je naređenje iz komande brigade da naš bataljon napusti liniju iznad Ravni, pokupi sav MTS i zauzme položaje na potezu Stuparevačka kosa - Popretna strana iznad Crne Rijeke.
rat_nisici - 21039 - 15.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

Između dvije ofanzive


Od sredine avgusta do 5. 11. 1994. godine na naše položaje nije bilo intenzivnijih napada neprijatelja. Bilo je napada tromblonima, povremenog granatiranja a konstantno je od strane neprijatelja dejstvovano po Mačku jer su naši položaji bili kao na dlanu sa okolnih brda.

8. septembra oko 20 časova neprijatelj je pokušao da ubaci diverzantsko-terorističku grupu kroz dolinu, na spoju našeg i VIII bataljona, kod Zubeta. Aktivirali su dvije PROM i došlo je do žešće pucnjave. Ujutro je ustanovljeno da je trava izgažena na tom području od strane 8-10 ljudi.

U našoj neposrednoj okolini bila je u toku ofanziva u smjeru Čemerske planine. Naše jedinice zauzele su Korita 21. avgusta, Mali Jasen 16. septembra, Veliki Jasen 24. septembra, Moševićko brdo 11. oktobra. Linije su znatno pomjerene i skraćene i neprijatelj udaljen od putne komunikacije Nišići - Semizovac.

Neposredno nakon ovoga došle su jedinice za popunu linija, mlada vojska iz sastava Garde iz Kalinovika i iz Zvorničke brigade. Ove jedinice su se pokazale kao slaba prepreka neprijatelju koji je u ofanzivi povratio svoje izgubljene položaje i bilo je pitanje dana kada će napasti naše linije.

Dolazak Zvorničana na liniju kod Lađevića odnio je život jednog našeg borca. Pokazujući teren Zvorničanima ispred linije po povratku na liniju smrtno je stradao naš Vladimir - Vlajko Šepur. Jedan borac Zvorničke brigade, B. Zekanović, otvorio je vatru i ubilo Vlajku i još jednog borca iz svoje brigade.

20. 10. "94. naš bataljon je ušao u sastav Prve romanijske brigade. Ušao je sa nizom problema, prevashodno nepopunjenost linija zbog samovoljnog odsustva. Mačak su držali borci i neborci iz Buljetovine i Hadžića, odakle je "regrutovan" veliki broj švercera koji se nikad nisu vratili na liniju ili su redovno odsustvovali baveći se novim biznisom. Jedan broj boraca je namjerno izbjegavao obaveze protestvujući što nadležni nisu ništa preduzimali da se kazne oni koji ne dolaze na liniju.

Linije su bile u obliku izdužene elipse a mi na njenom vrhu. Lijevo je bio Okruglički bataljon pa borci iz Ilijaša, Vogošće i linija se pružala preko Toljenka, Hadžića, Lađevića, prema Srednjem. Desno borci iz Igmanske brigade, na Popratnim stranama, a nakon njih Sokolački bataljon na području Kundakova groba, Tirića bare, Ravnih Kozlovaca do iznad Bijambarskih pećina, pa Jahorinski od Velike bukve, preko Krivajevića, Malinovice, Jelovca do spoja sa II Romanijskom brigadom kod Jelisića u Ajdanovićima. Ovakav oblik linije u strateškom smislu je bio jako loš i opravdanost je imao jedino zbog zaštite srpskih sela i stanovništva.

Bilo je mnogo pokazatelja koji su govorili da predstoji žestok udar neprijatelja na naše linije. Ipak, nova komanda brigade je odlučila da interventni vod i dobrovoljce uputi na Treskavicu u Jurišni odred. Ukupno 18 naših najboljih boraca izuzeto je iz bataljona sedam dana uoči početka ofanzive neprijatelja, 28. oktobra 1994. godine.

Naš MB 120 mm bio je u kvaru (neispravne nogare) ali se komanda oglušila o sve molbe da se on popravi i takav je dočekao ofanzivu neprijatelja.

Bez najodvažnijih boraca, bez podrške minobacača, unaprijed osuđeni na propast, očekivali smo početak neprijateljske ofanzive. 30. oktobra posjetio nas je Mitropolit Nikolaj Dabrobosanski da nam pruži podršku i ohrabri borce na liniji, koju je obišao od početka do kraja.

3. novembra naš bivši komandant Dragislav Motika - Daca, koji je sada bio operativni oficir u štabu brigade, krenuo je u izviđanje neprijateljskih položaja u šumi Rešetak, između Hadžića i Okruglice. Naišao je na neprijateljske rovove iz kojih je otvorena vatra i on je izgubio život.
profiteri - 20988 - 10.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Ratni profiteri


Cijeneći iznimno gospodina Mlađu, njegov ratni doprinos odbrani Srpstva i nastojanje da se objavi istina o ratnim profiterima, lešinarima i neljudima koji su "operisali" na Nišićkoj visoravni u vrijeme dok su čestiti i pošteni gladovali, krvarili i davali sve što imaju pa i živote, istine i pravde Božije radi, odlučih da ga dopunim u stvarima koje su mi poznate.

Likovi i djela aktera iz moje "mjesne zajednice" su mi mnogo poznatiji nego npr. Gerze Jovanovića iz Karića. Tako npr. selo Hadžići "tuto kompleto" bilo je u "biznisu"; Perkovići a naročito Spomenko zv. Tuljo, sada u Srbiji privatnik, sestre Blaža i Draža, sada takođe u biznisu. Bajdale ( Ivanovići ) svi osim Stjepana a naročito Slavko i žena mu Nada. Đukići, a naročito Radislav, Stjepan, poslije rata oficir VRS u Sokocu.

Prilikom jedne akcije naših organa bezbjednosti, u vrijeme dok smo bili u 2. romanijskoj MTB, u septembru "93. uhapšena je Rahima Alikadić iz Crne Rijeke, žena Amirova, duboko iza naše linije, u Hadžićima... Radila sa Bajdalama.

Iz Buljetovine su najviše "radili" braća Eskije, sinovi Lukini, Momčilo, Krsto i Danko.

Đuke su Rajko, Srpko i Bojo a naročito kćerka mu Radinka, udata za Milana Sando iz Borka.

Todorović Veljo je specifičan i po tome što je u vrijeme kad područje pod kontrolom Armije BiH nije imalo struju istu je prodavao muslimanskoj komandi (kabl od njegove kuće do komande! ? ).

Puškić Nevenko i Puškić Slavko - Tarzo do pojave šverca su bili među najboljim i najhrabrijim borcima na visoravni. Niti jedna akcija ih nije "mašila" a i pokojni Mlađen Leka-Vuk, iako invalid u nogu, učestvovao je npr. na Medojevićima. Tarzo je ranjen u vrat kada ga je pucala Korpusna policija, koja se takođe bavila švercom ( poručnik Matić iz Šekovića... ). Kasnije se vratio ratovanju ali nije imao sreće jer se teško razbolio na plućima kada je dobrovoljno otišao na Treskavicu u Jurišni bataljon kod N. M. - M. i tamo se smrzao.

Risto Stjepanović je rodom iz sela Planinica ( kao i Mladen Durić - vladika Grigorije ). On se bio baziran na saradnju sa postrojbom HVO "Bobovac" i to sa samim vrhom, čije je časnike Pejčinovića i Dužnovića često dovodio na razgovore sa našim oficirima i predstavnicima vlasti. Kada je Mlađo sa ekipom došao na Brgule ( prelazak iz 2. romanijske u Ilijašku brigadu ) Risto je pronašao angažman u Vladi Republike Srpske, Ministarstvo trgovine, i tu proveo ostatak rata.

Ratko Adžić se suprotstavio prolasku konvoja Milovana Žugića ali mu je "odozgo" skrenuta pažnja na neprimjereno ponašanje ( Žuga je imao odobrenje Vlade ) pa se i on kasnije dosjetio biznisa i bavio se istim uz pomoć svojih "logističara" Ratka Kakuće i Brane Damjanovića - Brade.

Ilija Sando (neko ga je pomenuo kao švercera) je bio čestit i hrabar borac, o čemu znaju svi koji su bili uz Vrbasa u novembru i decembru "93. On je sa još jednim borcem ostao u januaru 1996. na straži u Crnoj Rijeci kada su svi drugi otišli tražiti "glavi selameta".

Petar Trifković je najljigaviji oblik ratnog profitera, koji nije dao iz džepa ni dinara ali je svo vrijeme trpao.
rat_nisici - 20846 - 27.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Mačak


Nakon što je teškom mukom zauzeto u decembru "93. godine uzvišenje Mačak bilo je posjednuto od Prve sarajevske brigade iz Lukavice.

Kada je Nišićki bataljon premješten u Ravne u aprilu '94. jedna četa (borci iz Buljetovine, Hadžića, Lađevića) je ostala u Lađevićima a zona odgovornosti bataljona obuhvatala je i Mačak s tim da je do dolaska III čete iz Lađevića Mačak pokrivala I sarajevska brigada.

Linija na brdu bila je na livadi, bez zaklona sem ostataka porušenih kuća, sa dominantnom kotom 1113. Desno je ulazila u šumu, gdje je bio spoj sa Igmanskom brigadom. Neposredno iza linije bila je spaljena šuma koja je ličila na prizore iz filmova apokalipse, gdje ni jedno stablo nije bilo čitavo a tu se odigravala bitka kod zauzimanja Mačka u novembru i decembru "93.

Od samog dolaska na Mačak naše III čete pojavljuje se niz problema koji su se vukli i gomilali do njegovog pada.

Lijevo od Mačka bila je livada preko koje je tekao potočić. Ta livada je bila nepokrivena rovovima u dužini oko 300m vazdušne linije do Hajdi gdje su bili borci iz Semizovačkog bataljona, koji su bili pridodati nama a koji su se uvijek bunili zbog nepokrivene desne strane. Oni su takođe jako malo radili na utvrđivanju jer su se smjenjivali svakih 7 dana a isti borci na ovo mjesto su dolazili u jako velikom vremenskom razmaku.

Na potezu između Hajdi i Mačka izvršeno je intenzivno miniranje a povremeno je noću interventni vod pokrivao liniju.

Novodošli naši borci na Mačku dugo su izbjegavali da rade na utvrđivanju svojih položaja, koristeći podrume kao zaklone. Tokom dana po Mačku je djelovao PAM i snajper sa Divić grada i Pogladina uz povremeno granatiranje tako da je bilo i opasno raditi bilo šta na otvorenom. Česte su bile smjene komandira jer su vladali jako loši međuljudski odnosi prenešeni iz sela. Ova četa je bila mala po brojnom stanju, koje je imalo tendenciju stalnog smanjivanja, tako da je pridodata II četi.

U neprijateljskoj ofanzivi iz avgusta "94. nije bilo napada na Mačak.

Na spoju sa Igmanskom brigadom bio je rov iz kojeg su neki borci odsustvovali i po tri-četiri mjeseca, bavili se ličnim "biznisom", otišli u Srbiju pa zaboravili da se vrate i slično, što je uslovljavalo da i drugi počnu da propuštaju smjene. Ovaj rov bio je jako slabo utvrđen, bez ukopavanja, jako "pristupačan" sa bokova, što je neprijatelj dobro snimio prilikom izviđanja i pripremanja za ofanzivu koja je uslijedila 5. 11. 1994. godine.
nisici - 20795 - 25.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Disciplina kičme


Nesretno doba ratne trgovine iz "93. godine na visoravan donese i kapetana Marinka Milidraga. Za sebe je tvrdio da je "pravi" bezbjednjak koji će da suzbije šverc i kazni aktere.

Imao je svoj objekat, vikendicu sa betonskim podrumom koji kao da je građen za zatvor. Imao je svoje ljude i svoje metode. Okrivljeni su obavezno premlaćivani "dok priznaju". Vezanje za stabla kada nesrećnik obgrli stablo i biva izbuban po bubrezima svojski bila su svakodnevna. Nekako su se uvijek zalamale neke sitnije ribe i ni jedna krupna.

Kad je istražio trgovce bacio se na neposlušne vojnike. Dražu M. , koji je izbjegavao odlazak na liniju, ošišao je nožem "rambo" a Nikolu S. iz radnog voda prebio mašom (željezna lopata za ognjište).

Jednom prilikom borci iz interventnog voda, Malići i pokojni Goran Glišić riješiše da vide kakav je to junak. Banuše mu u goste uveče i posjediše skoro do jutra. Domaćin je imao pića, koje je i sam trošio, pa se gosti nisu žurili. A bili su baš spremni da vide kakav je "u elementu".

Nakon što su se u miru razišli, istoga dana Milidrag srete jednog momka koji je mnogo ličio na Malićija. Nesretni momak nije mogao doći sebi od iznenađenja kad ga je kapetan spucao štosom iz čista mira. A kapetan je mislio da je namirio račun od prethodne noći.

Potpukovnik Robert Jovanovski je bio glavni na visoravni "u mirnija vremena". Neki koordinator ili već kako se zvalo. Kad su bile borbe nigdje ga nije bilo. Uredan, izbrijan, namirisan, opeglan. Na glavi čohana beretka, nakrivljena na lijevo uvo, novo maskirno odijelo, uprtač kožni, oficirski iz JNA, jedna široka i dvije uske tarabe (čin) i besprijekorno izglančane čizme. Volio je da juri žene a slobodnog vremena imao ih je napretek.

Tog nesretnog 13. septembra 1994. godine došao je Robi u sukob sa našim komandantom Malim. Detalje sukoba i obračuna znaju njih dvojica. Inače ga je mrzio "organski" a njegovo okruženje bili su članovi naše stare komande koji su smijenjeni kad je Mali postavljen i tu našli angažman. Oni su "kljukali" šefa raznim podacima kako bi napakostili Malom.

Stvar je u svoje ruke uzeo Milidrag i za početak uhapsio Malog. Ujutro 14. 9. nazvao je komandu našeg bataljona i onako "za svoj gušt" izvrijeđao sve u istoj, pominjući im najbliže.

Nikome nije bilo jasno šta je budali a kada je neko donio vijest o stvarnim događanjima nastao je haos. Odmah je interventni vod skočio na noge. Iz svakog rova po jedan borac pridružio se i formirana je ekipa za oslobađanje komandanta.

Nazvan je IKM i saopšteno da 33 čovjeka kreće iz Ravni pod punom spremom i tražimo da nas dočeka Milidrag.

Milidrag je pokupio "zarobljenika" i zajedno sa Robertom i kompletnom komandom pobjegao za Ilijaš. Po dolasku u vojni zatvor Malog je vezao za cijevi radijatora lisicama i prebio palicom, šakama i nogama.

Nema šta, "nagrada" srpskom junaku Malom za sve do tada učinio na bojnom polju bila je "veličanstvena".

Zahvaljujući predsjedniku Ratku Adžiću i njegovom diplomatskom angažovanju izbjegnuta je jedna velika katastrofa i Mali pušten iz zatvora a smirena pobuna vojske. Stvar je smirena tek kad je dospjela do Radovana.

Sledećeg dana predsjednik Adžić je došao borcima na liniju i iskrenim obraćanjem zahvaljujući autoritetu koji je imao kod boraca uspio da smiri tenzije.

Marinko Milidrag poslije ovoga nikad nije kročio na Nišićku visoravan.
rat_nisici - 20767 - 24.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Pakleni avgust '94. -treći dio


Dan peti bio je petak i džuma tako da tada nije bilo napada. Kako je lijevo od nas bila velika praznina izvršili smo korekciju linije ispod kuće Nove Perišića kako bi produžili svoju liniju i "dohvatili" ispod Zubeta spoj sa Okrugličkim bataljonom.

Sledećeg dana neprijatelj je napao negdje iza podneva kako bi utvrdio gdje smo. To su bili momci obučeni u plave kombinezone, sa plavom maramom oko glave vezanom na gusarski način. Nakon pola sata napada su se povukli. Nakon ovoga uslijedilo je granatiranje naših položaja kao i objekata u kojima su bile komanda i prateće jedinice, bez posljedica.

U nedelju je bila televizijska ekipa sa Pala koja je snimila prilog o herojima odbrane visoravni iz Nišićkog bataljona i te večeri smo bili na centralnom dnevniku.

U ponedeljak počelo je mirno. Oko 9 časova borci na liniji koji su pomjereni gradili su nove zemunice. U pomoć je došao i radni vod iz Ilijaša. Da bi se ubrzali radovi za obaranje stabala i pravljenje zemunica korištena je motorna pila, tako da se nije čula granata.

Borac Prve čete Dragan Đokić iz Čevljanovića, star 37 godina, poginuo je tog ponedeljka 8. 8. 1994. godine od granate sa Selačke planine. Poginula su i dva pripadnika radnog voda iz Ilijaša, Panić i Joksimović. Teško je ranjen Boro Leka, otvoreni prelom butne kosti.

Uključena su sva raspoloživa sredstva neprijatelja za granatiranje. Sem haubice minobacači 82 mm dejstvovali su iz Kojića lagera, Tramošnjaka, Musića. Teško je ranjen naš Dragan Delipara, u vrat neposrednu pored kičme.

BST je sa Divič grada gađao zgradu u kojoj su bili komanda, centar veze, baza interventnog voda i magacin MTS-a.

Tri granate iz BST-a pale su u kratkom vremenskom razmaku na udaljenosti oko 5 m od prozora koji je očito bio cilj. Još dvije granate pogodile su ponovo u jedno malo uzvišenje pod prozorom.

Osmatranjem se jasno vidjelo da je lokacija BST-a na jednom proplanku na vrhu uzvišenja Divić grad. Taj proplanak bio je ucrtan na topografskoj karti. Naš Uroš je računao elemente za gađanje tog položaja minobacačem 120 mm i taj postupak je izgledao kao vječnost. Kada je konačno naš MB ispalio granatu ona je kao rukom vođena pogodila tačno u mjesto odakle je dejstvovao neprijateljski BST. Otada se više nije javio.

Poslije ovoga napadi neprijatelja su splasnuli i sem jačih provokacija tromblonima i pješadijskim naoružanjem nije bilo ozbiljnijih napada. Povremeno je dejstvovao po nama MB 82 mm, tek da se ne opustimo.

Neprijateljska artiljerija sa Selačke planine svakodnevno je gađala srpska sela koja su još bila naseljena. Najžešće je dejstvovano po Nišićima gdje su sve kuće izrešetane gelerima a gađane su i Zlotege, Buljetovina, Paljika.

Muslimanski komandant MAD-a (mješoviti artiljerijski divizion) iz Vareša, koji je upravljao dejstvima sa Selačke planine, Džafer Herić (iz Ivančića), poznavao je kao svoj džep ovaj kraj jer nije bilo kuće u kojoj prije rata nije pojeo bar kilu suvog mesa i popio litar rakije. Gađali su i sahrane i svako okupljanje ljudi kao i vozila na magistralnom putu i svim lokalnim putevima.

Za to vrijeme pokrenuta je naša ofanziva u pravcu Čemerske planine. Vrbasovi heroji i borci iz Hercegovačkog korpusa koje je vodio pukovnik Rodoljub Anđić, veliki srpski heroj, u nedelju 21. 8. "94. zauzeli su zloglasno zločinačko uporište Korita i nastavili "uz brdo". Ovo je značajno popravilo moral naših boraca.
nisici - 20762 - 23.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Rat iz ugla Nišićkog bataljona


Ja pišem o ratnim zbivanjima iz ugla Nišićkog bataljona nastojeći da ih prikažem hronološki.

U sledećoj fazi imam namjeru da pišem pojedinačno o junacima kao što su bili pokojni Mlađo Motika, Dragislav Motika-Daca, Luka Vuković (na vezi Luger), Sveto Đurđić, Novica Topalić, Goran Gavrić, Goran Glišić, Ilija Šepur i drugi koje sam imao čast da poznajem.

Pisanje o živima je dvosjekli mač. O Radojici mogu napisati knjigu ili filmski scenario ali ovo sve čitaju muslimani i memorišu i mogu svašta iskonstruisati iako se radi o čestitom borcu koji je rat shvatao kao viteško nadmetanje i takav bio i ostao.
rat_nisici - 20736 - 22.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Pakleni avgust '94. - 2. dio


Drugoga dana opet isto sunčano jutro i novi ataci neprijatelja, ovoga puta na tri mjesta istovremeno. Interventni vod podijeljen u dva dijela, članovi komande, svi su na liniji pomagali borcima da odbiju napade. Pomoć artiljerije bila je od presudnog značaja, tako da su ovaj i još dva napada u toku dana odbijeni bez gubitaka.

Onda je neprijatelj izveo taktički manevar koji je umalo bio katastrofalan po nas. Napao je naše bivše položaje iznad Krivajevića i Bijambarskih pećina koje je sada držao Jahorinski bataljon.

Nakon što je neprijatelj uzeo dva rova svi položaji koje su držali Paljani napušteni su i oni su se počeli povlačiti prema Sabancima. Neprijatelj je uzeo sva uzvišenja u Krivajevićima i nije nastavio dalje nego se počeo ukopavati.

Kada je ova vijest stigla do nas nastala je panika među borcima iz Krivajevića, Sabanaka i Duševina. Mnogi od njih imali su malu djecu a svima su bile porodice tamo i insistirali su da se bataljon povuče sa položaja i brani sopstvenu nejač.

Trebalo je munjevito reagovati i komandant Mali je donio odluku: polovina interventnog voda na čelu sa njim i dobrovoljci idu za Krivajeviće. Svi drugi ostaju.

Dobrovoljce su činili mahom borci iz Sabanaka i ekipa je napunila jednu 110-ku i otišla u žurbi, jer se primicala noć.

Zatečeno stanje u Krivajevićima je bilo katastrofalno. Nisu svi Paljani napustili ovo mjesto, bilo ih je ispod propusta, iza brda, kuća... Čekali su razvoj situacije. Dobrovoljci su usput našli dva mitraljeza M84 koje su odbacili paljanski neborci u povlačenju a koji su im kasnije mnogo koristili.

Naš bezbjednjak Kruško ( koji nikada nije "priznao" novu komandu i bio ostao na Nišićima, op. a. ) "slobodni strijelac" svojim golfom pošao je da vidi šta se dešava na Krivajevićima, naišao direktno na nove linije neprijatelja i bio izrešetan iz PAM-a. Iako sa veoma teškim ranama, zahvaljujući dolasku naših boraca iz Ravni koji su ga izvukli i kasnijoj brzoj intervenciji ljekara spašen mu je život.

Zajedno sa komandantom Jahorinskog bataljona, majorom Jakovljevićem, Mali je poveo svoje borce uz brdo pod žestokom vatrom iz muslimanskih rovova. Poznavajući savršeno teren neprijatelju su prišli sa boka i kako je ukopavanje bilo još uvijek u početnoj fazi, nakon otvaranja vatre naših vojnika neprijatelj je počeo bježati. Za sobom su ostavljali lopate, krampove i drugi alat za zemljane radove.

Prije mraka svi naši rovovi su ponovo zauzeti, i to bez gubitaka. Iz Ravni su dezertirala dva naša neborca, oba sa inicijalima M. M. , dok su svi drugi ostali na svojim položajima.

Paljanski borci su kasnije, u decembru "94. i julu "95. pokazali da je ovo bila samo trenutna slabost koja se nikada nije ponovila.

Treći dan avgusta započeo je velikim iznenađenjem. Toljenačka četa iz VIII bataljona (Okruglički) povukla se i nebranjenim ostavila položaje na Srednjem brdu iznad Zubeta. Jednostavno su pokupili svoje stvari i otišli u pravcu svoga sela.

Daleko od toga da se radilo o kukavicama. Većina njih su bili dobri borci, ali opšta situacija u njihovom bataljonu nakon predaje Brgula uslovila je veliki pad morala. Borci su imali svoje porodice koje su naprečac ostale bez igdje ičega. Njihove kuće na Toljenku bile su pod stalnom kanonadom artiljerije iz pravca Vareša, bilo je ranjenih i poginulih i među civilima. Trebalo je naći krov nad glavom. Oni koji se nisu udomili u Vogošći krenuli su dalje, prema Zvorniku, Bijeljini, neki do Prnjavora.

Dodatnu nevolju predstavljala je činjenica da se komanda Okrugličkog bataljona totalno pogubila. Nakon što je u aprilu poginuo veliki borac i vrijedni komandant koji je svuda stizao i koga su svi poštovali i cijenili zbog njegovih vrlina, Novica Topalić, novi komandant Đoko bio je ograničenih sposobnosti i bez ikakvog autoriteta, sušta suprotnost prethodniku.

Lijevo od nas bili su Ilijašani iz radne obaveze pa onda šupljina kojoj niko nije znao kraj.

Prvi napad neprijatelja započeo je na naše položaje oko 9 časova. Žestoki udari izvršeni su na tri mjesta, međusobno udaljena oko 500 m, dva iz I i jedno u II četi. Nakon spremnog odgovora i uz angažovanje interventnog voda odbijeni su napadi. Neprijatelj se povukao na pregrupisavanje.

U 12 ponovo na ista mjesta još žešći udari. Opet su odbijeni nakon oko sat vremena borbe.

Sledeći napad izveden je oko 19 časova i ponovo na iste tri tačke. Ovaj put smo se tukli do mraka a neposredno pred mrak neprijatelj se prebacio na Ilijašane i mladu vojsku iz 65. zaštitnog puka Han Pijesak koja je u međuvremenu došla da popuni rovove Toljenčana, s tim da je i veliki dio Toljenčana vraćen u rovove.

Strogi i autoritativni komandant zaštitnog puka Milomir Savčić držao je svoje vojnike u borbi i oni su odoljeli napadima neprijatelja toga dana.

Četvrtak 4. avgust bio je najžešći od početka ofanzive. Ovoga puta neprijatelj nije dao oka otvoriti, nije se povlačio nego napadao u talasima cijeloga dana. Oko 19 časova krenuli su u totalnu ofanzivu na sve ili ništa na cijeloj našoj i susjednoj liniji tako da ni naša artiljerija nije mogla stići da sve pokrije.

Najžešće je bilo na početku zone odgovornosti II čete gdje su se neprijateljski vojnici ubacili u jedan naš stari napušteni rov ispred linije odakle su ručnim bombama zasuli naše rovove. Kompletan interventni vod je u najbržem mogućem roku stigao na to mjesto i u poslednji čas spasio situaciju. Zasut ručnim bacačima, bombama i mitraljezima neprijatelj se morao povući uz velike gubitke i pod zaštitom mraka.

Dok smo slavili pobjedu došla je vijest da je neprijatelj probio liniju odbrane na Srednjem brdu, odakle su se Toljenčani ponovo povukli. Nakon njih povukli su se i Ilijašani i lijevo od nas je ostala rupa.

Mali je sa interventnim vodom i grupom dobrovoljaca iz I čete zaposjeo šumu između naše linije i Srednjeg brda i zalomio lijevo krilo stvarajući polukružnu odbranu da se neprijatelj ne bi uvukao iza leđa. Neprijatelju nije bilo do avantura nakon pretrpljenih gubitaka toga četvrtka i cijela noć je protekla mirno.
rat_nisici - 20725 - 21.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

Pakleni avgust '94. -prvi dio


U julu "94. bilo je neko primirje i svjetsko prvenstvo u fudbalu. Krajem mjeseca dobili smo obavijest da su Hrvati, koji drže 14 km linije prema vareškim muslimanima, lijevo od Brgula, zbog novostvorene Federacije BiH obavezni da do 31. 7. napustili ove položaje i HVO prisajedine Armiji BiH. Za nas je to značilo dolazak u veoma težak položaj jer nismo mogli nikako ljudstvom zatvoriti prsten odbrane. Nove vijesti su nam donijele i crne oblake nad glave jer su kazale da muslimanska ofanziva počinje u ponedeljak 1. avgusta.

Napeti kao strune u ponedeljak smo čekali najavljeni napad i on je počeo odmah nakon svitanja, u suncem okupanom jutru 1. avgusta. Napad velike žestine izveden je na mjestu koje smo i pretpostavili da će biti na udaru, jer je to mjesto bilo najlogičnije za napasti. Na spoju Prve i Druge čete bila je jedna livada, široka stotinjak koraka i tu nije bilo naših rovova. Oni su bili lijevo i desno na rubovima šume, sa tranšejama i grudobranima napravljenim u polukrug. U tim rovovima bili su najbolji borci sa najviše iskustva u borbi.

Oba naša rova imala su po PAM 12. 7 mm kao i puškomitraljeze M53. Naši minobacači od 82 i 120 mm imali su upucane sve ciljeve ispred naših rovova i odmah po početku napada su uključeni u dejstvo. Naš PAT 30 mm dejstvovao je preko glava naših boraca imajući na dlanu mjesto koje su zaposjeli napadači. Baterija protivavionske artiljerije sa položaja na Starom Krstu uključena je odmah u dejstvo a sastojala se od po dva PAT-a", "boforsa" i "prage".

Ove prage posebno su se pokazale dobrim iako su pred rat bile isključene iz borbenih sredstava JNA. Naime, njihova municija se rasprskava pri udaru u grane drveća i tako "poklapa" neprijatelje iza debala poput kiše.

Neprijatelj je upao u unakrsnu pješadijsku vatru i "poklopljen" iz svih ovih oruđa.

Pola sata trajao je okršaj a huk se razlijegao po čitavoj visoravni. "Živiničke ose", "Džamijski golubovi", "Olovski džokeri", "Sokolačke kobre" upoznali su opasnosti koje vrebaju onoga ko napadne naše položaje. Pri povlačenju su dobili još dodatne "paketiće" i za očekivati je bilo da neće pokušati ponovo.

Ali, ponovo su pokušali za oko 3 sata, sada nešto razvučenije, duž linije. Prošli su standardno, kao i prvoga puta, a oko 18 časova isti slučaj.

Uspješno i bez ranjenih i poginulih a umorni i zagluvjeli od dejstava okončali smo ovaj pakleni dan. Kasnije je stigla tužna vijest da su Brgule i okolina bez borbe predati neprijatelju jer je naređeno da se linija odbrane formira ispod sela, od Čamovina prema Toljenku. Time je začepljena ona šupljina nastala povlačenjem Hrvata. Područja naseljena čisto srpskim življem ostala su pusta.

Istoga dana pri napadu na položaje Okrugličkog bataljona neprijatelj je uspio da pomjeri linije kod Kunosića a poginuo je hrabro komandir čete i jedan od najvećih boraca i heroja okrugličkog kraja Sretko Marinković - Škrba. Neprijateljski vojnici su se iživljavali na njegovom mrtvom tijelu od kojeg su odsjekli glavu.
rat_nisici - 20706 - 19.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

Proljeće '94. - Lađevići


Područje između Lađevića i Kunosića je obraslo crnogoričnom gustom šumom a zove se Menđeraš. Naša Treća četa dobila je zadatak da pokrije čitav potez kroz šumu. Njihove kuće bile su u Lađevićima, Buljetovini i Hadžićima, rubom šume, i neko "odozgo" je zaključio da je najbolje da upravo oni pokriju ovaj teren neposredno prema Polomu i Moševićkom brdu, gdje je bilo jako uporište neprijatelja.

Početak linije bio je na jednoj livadi iznad Stomorina, gdje je iskopana tranšeja, pa onda uz brdo niz zemunica građenih od balvana, sa grudobranima od debala, prema Kunosićima.

Linija je bila jako čudno ukomponovana, ispočetka gusto nabijeni i bliski "rovovi" a nakon toga rupa od oko kilometar pa poslednji "rov" na samom kraju šume. U poslednjem rovu bili su oni najodvažniji ukopani za kružnu odbranu, predvođeni izuzetno vrijednim i odgovornim inžinjerom P. E.

Obilazak linije bio je avantura jer je od predzadnjeg do zadnjeg rova bilo petnaestak minuta hoda nekom stazom koja je većim dijelom išla rubom provalije i često su tu prolazile izviđačke grupe neprijatelja.

U onoj tranšeji sa početka linije smjenjivale su se razne jedinice: apatinski Četnici (pucaju cijelu noć da odagnaju strah), čak i 16. "garava" brigada iz Prijedora. Lijevo od tranšeje bilo je minsko polje kroz koje je vodio uzak prolaz za pristup liniji.

Minobacačku podršku davala su tri naša minobacača od 82 mm skrivena u jednoj dolini, oko 200 m od linije kao i naše haubice 122 mm.

Napad neprijatelja počeo je u rano jutro 12. aprila. Krećući se linijom na neprijatelje koji su krenuli da prođu sa leđa našim rovovima naišao je Budimir Perković. U neravnopravnoj borbi Budimir je poginuo a svojom pogibijom omogućio ostalima da reaguju i odbiju žestok napad. Kada se uključila artiljerija neprijatelj se povukao prema Polomu.

Kasnije je posvećeno više pažnje miniranju i daljem utvrđivanju linije. Napadi su bili gotovo svakodnevni jer su naše jedinice napadele neprijateljske položaje prema Koritima. U pripravnosti je bio naš interventni vod u Lađevićima i pružao pomoć borcima na liniji u vrijeme napada.

U julu je ova naša četa prebačena na Mačak i tako je prvi put bataljon imao jedinstvenu zonu odgovornosti.
rat_nisici - 20686 - 17.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

Proljeće '94. - Ravne


Drugu godišnjicu od početka ratovanja dočekali smo u podnožju planine Zvijezde i ponovo u sastavu Ilijaške brigade. Nova komanda bataljona, novi tereni, nove obaveze. Borci prve i druge čete su raspoređeni na položaje udaljene oko 7 km od njihovih kuća, tako da je sada bilo znatno teže vršiti "hokejaške" smjene. Treća četa ostala je na položaju iznad Stomorina i Lađevića, neposredno kod svojih kuća, jer se tu očekivala ofanziva neprijatelja.

Naša linija odbrane obuhvatala je Mačak, Hajde, pa kroz šumu na brdo Tramošnjak i do Zubeta. Kako nismo imali dovoljno vojske za pokrivanje linije, pridodati su nam borci iz drugih jedinica: na Mačku iz Prve sarajevske brigade, u Hajdama iz Semizovačkog bataljona a iznad Zubeta radna obaveza iz Ilijaša. Naši borci su se ukopali i utvrdili, dok su ove druge jedinice, sem Ilijašana, brojale sate do smjene zaklonjeni iza "pancirnih" deka, sa 2-3 debla naređana po visini kao grudobranima.

Interventni vod bio je u Lađevićima a u Ravnima je bila jedna jedinica šarolikog sastava kao podrška kojom je koordinirao Bato iz Rajlovca. Da, tu su bili i tzv. Četnici iz Apatina vojvode Jove Ostojića. Oni nisu bili za upotrebu u bilo koje ratničke svrhe i njihov boravak je više ličio na ekskurziju. Ubrzo su se izgubili u nepoznatom pravcu.

Početkom aprila "94. krenula je i ofanziva neprijatelja na naše položaje dostignute u decembru "93. Na položaje Nišićkog bataljona žestoki udari vršeni su u Lađevićima a na liniju "Ravne" akcija neprijatelja krenula je 22. 4. 1994. godine. Neprijateljski diverzanti uspjeli su se ubaciti u jedan šumarak na spoju između naše Prve čete i Ilijašana. Dva rova su ostala prazna jer su bila pokrivana samo povremeno i privremeno i kroz ostavljeni prolaz neprijatelj je prišao sa leđa našem isturenom rovu koji se našao u okruženju.

Jedinice iz pripravnosti prišle su neprijatelju s" leđa i onda se razvila bliska borba, između stabala. Dva rova su povraćena u naše ruke a neprijatelj se pregrupisao i pružao žilav otpor. U okršaju su korištene ručne bombe i do prevage je doveo jedan nedostatak naoružanja neprijetelja. Naime, njihove ručne bombe bile su neke iz "domaće radinosti" i nisu imale veliku ubojnu moć (to su bile crne bombe sa crvenom kašikom).

Napad je uspješno odbijen i na našoj strani je bilo 7 ranjenih, bez poginulih. Neprijatelj je imao znatno više gubitaka. Jednog poginulog borca nisu uspjeli odvući prilikom povlačenja i on je kasnije ukopan u muslimansko groblje u Zubetima. Prezivao se Čampara a imena se ne sjećam.
rat_nisici - 20669 - 16.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (4)

Stradanje Momčilovo


U ljeto 1993. godine na Nišićkoj visoravni cvjetala je trgovina između zaraćenih etničkih zajednica. Da bi suzbila nekontrolisane tokove robe i dojč-maraka, komanda II romanijske brigade, u čijem sastavu su tada bili Nišićki i Okruglički bataljon, riješila je da preduzme odlučne korake i švercere dovede ka licu pravde.

U sunčano junsko jutro u komandu Nišićkog bataljona banu ekipa za suzbijanje šverca predvođena Momčilom Lizdekom. Penzionisani milicioner, krupna starina od šezdesetak godina, sa oficirskom kapom na glavi, besprijekorno izbrijan, čist, opeglan, utegnut, predvodio je grupu Romanijaca među kojima se isticao momak u crnom kombinezonu, sa na prsima ukrštenim redenicima mitraljeza M84, visok oko 2. 10 m, plave kose i crven u faci.

Ekipa koja je ulivala strahopoštovanje zauzela je punkt na magistralnom putu gdje je prije rata bilo autobusko stajalište u Nišićima. Redom su pretresali sva vozila i hapsili sve sa spiska koji su donijeli.

Među uhapšenim našla se i jedna krupnija riba, član Toljenačkog klana Simo O. On je ekspresno utamničen a kamion pun robe ( turbo zeta ) koji je vozio zaplijenjen je.

Kad su pohvatali sve što se pohvatati dalo, negdje oko 15 časova Momčilo je komandovao pokret i ekipa je krenula u pravcu Toljenka sa dva "pincgauera" da zada odlučujući udarac organizovanom kriminalu.

Kako je nakon izvjesnog vremena pogubljena svaka veza sa Momčilovom ekipom, zabrinuti komandant Nišićkog bataljona sa nekoliko pratilaca krenuo je da vidi šta se dešava na terenu. Dolazak na lokalitet na koji se ranije uputio Momčilo pružio je frapantnu sliku: Momčilo vezan a pred njim "položeno" sijeno. Nedaleko odatle opšte veselje, pečenje, piće i svake đakonije. Zajedno sa T-klanom i ekipa koja je bila sa Momčilom, sada za stolom.

Vidijevši Nišićane, pripadnici T-klana poskakaše na noge i pohvataše oružje. Uplašeni bezbjednjak Kruško nagazi po gasu automobila kojim je upravljao. Bježeći je probio karter i zapisao bijeloj "ladi samari" ali su žive glave izvučene.

Narednog dana došao je glavni bezbjednjak iz brigade "Senta" sa ciljem da oslobodi Momčila. T-klan je tražio pregovore putem sredstava veze. Senta je prihvatio i počeli su pregovori koje je mogao u direktnom prenosu čuti svako ko je potrefio frekvenciju na RUP-12.

Klan je imao samo jedan uslov za oslobađanje Momčila: da bezbjednjak pusti Simu i kamion. Senta je nudio samo Simu a pregovarač u ime klana, pokojni Sava Šikuljak, insistirao je da Simo dođe u kamionu. Razlog je otkriven kasnije, iza vozačevog sjedišta bila je guta od 20. 000 DEM.

Nakon oko pola sata natezanja, konsultacija sa komandantom Krstićem i drugo, postignut je dogovor: Kad Simo krene putem ispod crkve krenuće i Momčilo i ekipa sa Hadžićke kose. Tako je i bilo, primopredaja zarobljenika i vozila izvršena je kod Kamene ćuprije ( ispod Crne Rijeke ).
rat_nisici - 20596 - 11.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

Stigla je i '94.


Kao odmazdu za pretrpljene poraze na visoravni muslimanski diverzanti izveli su akciju u noći 18. januara "94. godine na srpske položaje na Jasenu iznad Srednjeg. Iznenađeni naši borci pretrpjeli su gubitke u ljudstvu i izgubljeni su mladi životi kada to nije moralo da se desi da je bilo više pažnje na liniji. Poginula su dva brata, Spasimir i Milomir Košarac, sinovi Nike Košarca iz Žoraca kao i Duško Barjaktarević, nakon Gorana i drugi sin Alekse Barjaktarevića sa Viliča, te Mile Mrdić, koji je dugo vremena bio u muslimanskim logorima.

Preko zime nije bilo značajnijih akcija na naše položaje. Sama konfiguracija terena davala je idealne uslove za odbranu, nakon ravnice provalija, i borci su sjekli stabla i pravili grudobrane i zemunice. Bilo je u izobilju bukava za ogrev, neke debele i preko metar i svi smo se obučili u zanat drvosječe.

Znajući gdje je vodovod za Musiće presjekli smo ga i tako riješili snabdijevanje vodom kompletne linije. Zabrinuti što nemaju vode, grupa muslimana krenula je da traži mjesto kvara. Naletjeli su na jednog našeg borca koji je sam odbio napad.

Kada je došlo proljeće došlo je do novih tumbanja. Naša komanda bataljona "unaprijeđena" je "u paketu" u štab Roberta Jovanovskog a bataljon su preuzeli drugi ljudi "iz šume". Naše Prva i Druga četa dobile su prekomandu na Zvijezdu a u naše izgrađene rovove došli su Paljani. Mi smo zamijenili Gardu koja je u toku zime pretrpjela gubitke iako ih niko nije napadao. Bili su dovoljni sami sebi za nevolju. Njihova linija je bila strašno krivudava i nelogična, tako da smo mi ispravljanjem meandara pokrili duplo veću dužinu sa tri puta manje ljudstva.

Naša treća četa ostala je u rejonu Lađevića tako da smo bili razvučeni na liniji od nekih desetak kilometara. Ponovo smo pristupili utvrđivanju rovova jer nismo zatekli ništa što bi se moglo koristiti kao zaklon. Ovaj put smo se ukopavali u zemlju, deblima i zemljom pravili neprobojne grudobrane. Sjekire, žage, krampe, lopate, radile su danima a rezultat je bila utvrđena linija kojoj će teško neko išta moći.

Tih dana, od polovine decembra "93. do kraja aprila "94. , svaki od boraca isjekao je svu šumu koja mu je sljedovala po obećanju predsjednika Radovana i ugradio je u rovove i grudobrane ili izložio kao ogrevno drvo u rovu, tako da je bar nama, borcima na ovoj liniji Radovan ispunio svoje obećanje.
rat_nisici - 20590 - 10.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (5)

Naša ofanziva - oktobar 1993. godine


Rat muslimana i Hrvata na području Kaknja i Vareša iz 1993. godine riješen je pobjedom muslimana. Postrojbe HVO-a su napustile to područje i muslimanske jedinice ostavile besposlenim. Dodatnu prevagu u brojnosti snaga Armije BiH davale su jedinice koje su izašle iz Sarajeva kroz tunel. Brojčano nadmoćniji neprijatelj spremao se da zauzimanjem Nišićke visoravni i tako zada odlučujući udarac srpskim snagama, prišavši sa leđa Vogošći i Ilijašu.

Područje Visoravni bilo je idealno za prolaz neprijatelja jer je bilo mnogo šupljina u odbrani a muslimani su držali dominantne kote na Moševićkom brdu, Gradini kod Bakića, Gradini iznad Crne Rijeke.

Da bi preduhitrili neprijatelja Srbi su morali hitno preduzeti svoju ofanzivu i napraviti liniju odbrane na ovom području. Pripreme su tekle ubrzanim tempom u oktobru "93. i nakon nekoliko odlaganja određen je ponedeljak 8. 11. za početak naše ofanzive.

Da bi zavarali neprijatelja dio svoje artiljerije premjestili smo prema Varešu i vikend uoči dana "D" gađali muslimanske položaje u Varešu u sadejstvu sa HVO. U noći između nedelje i ponedeljka moralo se postaviti kompletno oruđe za neposredno gađanje na nove položaje. Uz velike napore to je urađeno i ujutro je osvanula artiljerija na mjestima gdje do tada nije bila, na položajima odakle su muslimanski rovovi bili kao na dlanu.

Čekao se znak za istovremeni početak dejstva i zbog magle se moralo malo sačekati a kada se magla digla, u 8:10 sati iznenađene muslimane zasula je paljba sa mjesta odakle se ni u snu nisu nadali.

Nakon artiljerijske pripreme krenula je pješadija i relativno brzo zauzet je prostor desno od Brgula: Čamovine, Zubeta, Ravne...

Na Crnu Rijeku iz pravca Bijambara iz Nišićkog bataljona krenuo je interventni vod i Prva četa u sadejstvu sa interventnim vodom MUP-a. Kroz šumu i gustu uvelu paprat probijali smo se ka vrhu brda. Neprijateljski vojnici su krenuli niz brdo na rezervne položaje i naišli na nas. Vjerovatno je faktor iznenađenja bio odlučujući jer smo im prišli s leđa, pa su nalijetali kao muve. Bez gubitaka smo izašli na kotu 1123 i čekali dalja naređenja.

Sa kote se pružao pogled na cijelu visoravan i ratište. Napredovanje jedinica koje su krenule direktno preko polja je usporeno, iako su stanovništvo i vojska iz Crne Rijeke u panici bježali. Naime, na svoje su došli oni koji temeljito pretresaju kuće i pridaju značaj ratnom plijenu. Dan je brzo promicao, džamija je odletjela u vis i ubrzo je pao sumrak a mi dalje nismo išli. Čekalo se...

Drugoga dana došla je televizija, snimani su borci na novodostignutim položajima, a selo je bilo puno vojske koja se vrzmala, bez napredovanja. Za to vrijeme neprijatelj se ukopavao na rezervnim položajima.

Nakon napuštanja svojih prvobitnih položaja muslimanska vojska se povlačila u dva pravca: grebenom prema Zvijezdi i naniže prema Musićima. Nakon pregrupisavanja glavni udar srpskih snaga bio je na kotu Mačak gdje su se muslimani ukopali u rekordnom roku. Naša jedinica koja je učestvovala u ovoj akciji podijeljena je na dva dijela. Interventni vod i manji dio Prve čete upućen je prema Mačku a ostatak čete raspoređen je prema muslimanskim položajima u šumi u pravcu Musića.

Borbe na Mačku potrajale su oko mjesec dana dok nije zauzet. Bilo je ranjeno 5 naših boraca a poginuo je Slobodan Živanović - London, momak iz Visokog koji nije imao nikoga od rodbine. Kasnije je sahranjen na Vojničkom groblju u Sokocu.

Dio naših snaga koji je išao prema Musićima nije se utvrđivao nego se postepeno napredovalo. Položaj je pomjeran nakon izviđanja i tek nakon 20-ak dana otkriven je položaj muslimana. Bili su ukopani na lokalitetu Kundakov grob. Prilikom ovog izviđanja sa svojom jedinicom ranjen je u kuk Rajko Janković.

Sledećeg dana došao je sa svojom ekipom pokojni Mićo Vlahović. Oni su veoma brzo locirali sve muslimanske linije, krećući se bez saginjanja i puzanja između stabala i prisiljavajući muslimane da otvore vatru i odaju svoje položaje. Zaista, radilo se o izuzetno hrabrim momcima ispred kojih je išao Mićo, malo pogrbljen i povremeno davao znakove rukom.

Uslijedio je napad naših jedinica, jedan naš tenk je uspio kroz šumu doći na ovo područje, muslimani su davali nešto otpora i kad su im pali prvi rovovi pobjegli su u pravcu Musića. Sljedećeg dana, poslije 28 dana provedenih u šumi dio naših snaga otišao je prvi put kućama na odmor.

Nakon ovoga u sledećih nekoliko dana izašli smo na Kozlovce, poslije kojih je teren veoma strm, kao odsječen i od Ačkerovog groba prema Bijambarskoj pećinu utvrdili smo našu liniju. Na drugoj strani provalije bila je Kremenjača i položaji muslimanskih snaga iz Olova. Tu smo ostali do proljeća a tada liniju prepustili Jahorinskom bataljonu a mi premješteni prema Zvijezdi.
zaboravljeni - 20571 - 10.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

Boško Motika


Boško Motika bio je sin Nove iz Krivajevića, rođen 1960. godine. Visok oko 180 cm, izrazito korpulentne građe, guste smeđe kose koju je češljao unazad, sa razdeljkom na sredini. Radio je u Vogošći, a ja sa sigurnošću ne mogu reći da li je bio u pitanju PRETIS ili TAS.

Bio je oženjen iz Šikulja Sretanom (Jovana) Leka. Sin mu igra rukomet u RK "Drina" iz Zvornika.
nisici - 20546 - 08.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Priznanje junacima rata


Dirnut iskrenim namjerama da se oda priznanje junacima otadžbinskog rata, bar pominjanjem imena i djela poginulih, kad već niko od zvaničnika tome ne pridaje značaj, a što je pokrenuto od istinskih srpskih junaka "Vogošćanina Pravog", Oka, Minera i drugih i ja pokušavam dati svoj skromni doprinos da se baci bar malo svjetla na dane koji su promijenili naše živote i istoriju.

Sliku ratnih zbivanja na Nišićkoj visoravni iz svojih sjećanja prenosim na ove stranice, zahvalan gospodinu Željku koji ovo objavljuje. Mislim da će sve što je napisano o ratu na ovome sajtu iz ugla najneposrednijih učesnika prevashodno pomoći dolazećim generacijama da steknu vlastitu sliku o jednom burnom vremenu, "običnim" ljudima koji su pisali istoriju i onima koji su brali plodove njihovog stradanja.

Krajnje glupo bi bilo da mi ovdje polemišemo međusobno ko je bio hrabriji i bolji borac, ko je više doprinjeo, ko je više iskrvario. To nema nikakvog smisla i ja neću odgovoriti nikome koji smatra da pišem neistine, jer Bog mi je sudija.
rat_nisici - 20544 - 08.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Rat na Visoravni II


Mladjo Motika - Nišići - NišićiA onda je došao i taj nesretni 7. decembar i pogibija komandanta bataljona Mlađe Motike u zloglasnim Medojevićima. Poslednje uporište muslimana na tom području je uništeno uz veliku žrtvu istinskog komandanta, koji je neprestano bio u pokretu, u pravom smislu ratovao 24 časa dnevno i koji je često govorio "Da je dočekati da se ovo završi, pa da se ja vratim u svoju kafanu". Nije dočekao a nisu ga se sjetili poslije, kao ni mnogih drgih. Velika mu slava i hvala.

Na području bataljona Okruglica stanje je bilo vrlo teško u pogledu popunjenosti ljudstvom. Muslimanski diverzanti su neprestano krstarili i ubijali borce i civile na koje bi nailazili. Kunosići, Sršljenci, Žalja, Žižci i druga rubna sela su bila na stalnom udaru i nekoliko hrabrih boraca je poginulo.

Veliku ulogu u odbrani srpskog dijela opštine Vareš imao je jedan momak koji se bavio radio-izviđanjem i otkrivao svaki pokret neprijatelja, što je spasilo mnoge srpske živote. On je moj veliki prijatelj i sada živi u Ketchikan-u, na Pacifiku, daleko od ovdašnje svakodnevice kao uspješan poslovni čovjek.

Takođe, komandant Okrugličkog bataljona pokojni Novica Topalić je vrijedno radio na uvezivanju svojih linija u svemu davajući sopstveni primjer i nastojeći da stigne na sva opasna područja u najtežim trenutcima. Tako je kasnije i poginuo, na prvoj liniji odbrane, u rovu sa borcima pokušavajući da odbije napad u ofanzivi aprila '94.

U ovom košmaru dočekana je naša ofanziva iz novembra 1993. kao veliko olakšanje i spas u poslednji čas, a o ovim i narednim borbama, pisaće se, ako Bog da.


Jovo,
mnogo ti hvala što si pomenuo i Mlađu Motiku, koga sam poznavao kratko, ali nakon pokolja na Čemernu sam shvatio da i mali, tihi ljudi mogu imati veliko srce. Bio je strašan čovjek. Slava mu!

P. S. Evo vam i jedna Mlađina slika iz moje arhive.
nisici - 20543 - 08.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (5)

Rat na Visoravni I


Nakon pokolja na Čemernu počelo se ozbiljnije shvatati okruženje i u srpskim selima na Visoravni pristupilo se ukopavanju položaja. Tako su stvorena uporišta Šanci, na Krivajevićima, Malinovica, Borak, Krčevine, Zlotege, Hadžićka Kosa, Nišani, Gradina (Jelik), Crkvina (Sabanci), Curak, Budraže (Čevljanovići) u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona. Na ovim položajima bila je neka vrsta kružne odbrane dok je između njih bio prostor nepopunjen. Nedostajalo je ljudstvo, snalazilo se kako se moglo. Veliku pomoć predstavljao je dolazak srpskog stanovništva iz Kaknja, Zenice od kojih je vojno sposobni dio ostajao u našim redovima. Vremenom je većina njih otputovala dalje i nije se vraćala ali je jedan dio tih boraca ostao i do kraja rata borio se kao da se radi o njihovom vlastitom kraju, kao na primer veliki borac i istinski junak M. J.

Šupljine su pokrivane minama, ovdje je već od strane Pravog pomenut čovjek koji je sam branio jedan vrlo značajan prostor, postavljao mine pa i sam na njih nagazio... Neću ga pomenuti zbog problema koje može imati, ionako se napatio poslije rata u Rudom...

Kroz međuprostor su se kretale muslimanske diverzantske jedinice pa je formiran naš interventni vod koji je svakodnevno krstario po terenu. Dolazilo je do susreta i sukoba sa muslimanima i u jednom od njih smrtno je stradao pripadnik IV-a Dragan Jokanović, 1969. godište, dobar i hrabar borac koji je iz Zenice došao da se bori na našim prostorima i dobrovoljno se prijavio u Interventni vod. Duboko u pozadini naših linija stradali su Veljko Rašević i Milorad Kojić, sakupljajući drva. Ovdje se već pisalo o ubistvu civila u selu Poratak u sokolačkoj opštini, takođe iza naših linija, od strane diverzantske grupe.

Muslimanske jedinice u toku noći napadale su naše položaje i dolazilo je do borbi, u kojima su poginuli: u Draževićima Gojko Đurđić, na Buljetovini Miloja Šepur, na Krivajevićima Mitar Motika.

Bilo kakvo kretanje automobilom ili drugim prevoznim sredstvom značilo je veliku vjerovatnoću da se nagazi mina ili naleti na zasjedu. Na taj način su poginuli Goran Barjaktarević, Vidak Mihajlović, Radan Motika, na području Visojevice, Goran (Stojana) Glišić i Žarko Lazarević u Jelovcu, Ajdanovići.

Velika tragedija zadesila je naše područje 9. 9. 1992. godine kada su u zasjedi postavljenoj na magistarlnom putu ispod Gornjih Ivančića stradala četiri momka u cvijetu mladosti. Neustrašivi komandir vojne policije Nišićkog bataljona Ljubiša Trifković ( sin Marka i unuk Dušana Trifkovića, koji se do 1952. godine borio za kralja i otadžbinu i postradao od UDB-e zahvaljujući izdaji Tatomira Sorka) i njegovi borci Mladen Krčar, rodom od Kaknja, Miroslav Mirković iz Podvinaca u opštini Breza i Nedeljko Radosavljević, momak od 19 godina, takođe iz Podvinaca, mučki su ubijeni u golfu vraćajući se sa intervencije iz Srednjeg, u sumrak toga nesretnog dana.

Komandir čete Krivajevići Boško (Nove) Motika poginuo je prilikom izviđanja ispred svojih položaja u septembru "92. Tih dana stradao je smrtno i borac iz te čete Vaso Janjić na položaju u blizini Bijambarske pećine.

Na straži u Gajinama ubijen je Petar Jokić u proljeće "93 pri napadu diverzanata koje je nakon toga sam odbio pokojni Milutin Mitrović, tada teže ranjen.

U borbama kod Stomorina krajem septembra "92. poginuo je Zoran Makitan. Pokušavajući da pomogne smrtno ranjenom Zoranu poginuo je i njegov brat Rajko Makitan, jedan od najhrabrijih boraca sa početka rata. Dva sina Desimira Makitana istoga dana dali su svoje živote za srpstvo, kojim su se ponosili.
nisici - 20542 - 08.02.2009 : Jovo Pejić - best (1)

Nišićka visoravan - formiranje linija


Nakon pokolja na Čemernu počelo se ozbiljnije shvatati okruženje i u srpskim selima na Visoravni pristupilo se ukopavanju položaja. Tako su stvorena uporišta Šanci, na Krivajevićima, Malinovica, Borak, Krčevine, Zlotege, Hadžićka Kosa, Nišani, Gradina (Jelik), Crkvina (Šabanci), Curak, Budraže (Čevljanovići) u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona.

Na ovim položajima bila je neka vrsta kružne odbrane dok je između njih bio nepopunjen prostor. Nedostajalo je ljudstvo, snalazilo se kako se moglo! Veliku pomoć predstavljao je dolazak srpskog stanovništva iz Kaknja, Zenice od kojih je vojno sposobni dio ostajao u našim redovima. Vremenom je većina njih otputovala dalje i nije se vraćala ali je jedan dio tih boraca ostao i do kraja rata i borio se kao da se radi o njihovom vlastitom kraju, kao na primer veliki borac i istinski junak M. J.

Šupljine su pokrivane minama, ovdje je već od strane "Pravog" pomenut čovjek koji je sam branio jedan vrlo značajan prostor, postavljao mine pa i sam na njih nagazio... Neću ga pomenuti zbog problema koje može imati, i onako se nakon rata dosta napatio u Rudom...

Kroz međuprostor su se kretale muslimanske diverzantske jedinice pa je formiran naš interventni vod koji je svakodnevno krstario po terenu. Dolazilo je do susreta i sukoba sa muslimanima i u jednom od njih smrtno je stradao pripadnik IV-a Dragan Jokanović, 1969. godište, dobar i hrabar borac koji je iz Zenice došao da se bori na našim prostorima i dobrovoljno se prijavio u Interventni vod. Duboko u pozadini naših linija stradali su Veljko Rašević i Milorad Kojić sakupljajući drva.

Ovdje se već pisalo o ubistvu civila u selu Poratak u sokolačkoj opštini, takođe iza naših linija, od strane diverzantske grupe.

Muslimanske jedinice u toku noći napadale su naše položaje i dolazilo je do borbi, u kojima su poginuli: u Draževićima Gojko Đurđić, na Buljetovini Miloja Šepur, na Krivajevićima Mitar Motika.

Bilo kakvo kretanje automobilom ili drugim prevoznim sredstvom značilo je veliku vjerovatnoću da se nagazi mina ili naleti na zasjedu. Na taj način su poginuli Goran Barjaktarević, Vidak Mihajlović, Radan Motika, na području Visojevice, Goran (Stojana) Glišić i Žarko Lazarević u Jelovcu, Ajdanovići.

Velika tragedija zadesila je naše područje 9. 9. 1992. godine kada su u zasjedi postavljenoj na magistarlnom putu ispod Gornjih Ivančića stradala četiri momka u cvijetu mladosti. Neustrašivi komandir vojne policije Nišićkog bataljona Ljubiša Trifković ( sin Marka i unuk Dušana Trifkovića, koji se do 1952. godine borio za kralja i otadžbinu i postradao od UDB-e zahvaljujući izdaji Tatomira Sorka) i njegovi borci Mladen Krčar, rodom od Kaknja, Miroslav Mirković iz Podvinaca u opštini Breza i Nedeljko Radosavljević, momak od 19 godina, takođe iz Podvinaca su mučki ubijeni u golfu vraćajući se sa intervencije iz Srednjeg, u sumrak toga nesretnog dana.
rat_nisici - 20507 - 06.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

Crna Rijeka II


Područje Visoravni u to doba pokrivala su dva naša bataljona, Nišićki i Okruglički, stacionirani svaki na svom području življenja. Putna komunikacija između dvije jedinice kao i između ta dva područja jednim dijelom je, od Kamene ćuprije do Hadžića (oko 1 km) vodila bukvalno rubom Crne Rijeke, odnosno njenog dijela Drinčići, zvanog Koreja.

Naoko nezainteresovani muslimani iz svojih zemunica pratili su sve pokrete, brojali aute, kamione, putnike, vojnike, oruđa i slali odmah izvještaje svojima za Vareš. Naročito je karakterističan bio Alija Zukić, koji je kao oduševljen pritrčavao da mahne komšijama a u stvari da utvrdi identitet "prolaznika". Područje oko puta je bilo minirano, što je "osjetio" DE sa svojim kamionom i jedna 150-ka.

Crnoriječki odred u sastavu 126. brdske brigade napravio je odbrambenu liniju u obliku potkovice prema srpskim selima i ukopavao se od početka rata.

Rukovodstvo crnoriječkih muslimana, braća Balta, Mirsad i Mehmedalija, Fuad Alikadić i dr. bili su "naslonjeni" na Vareš i predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić ali i časnike HVO-a Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Ovi Hrvati dolazili su i kod nas na pregovore u ljeto 93", u komandu bataljona, pregovarali sa predstavnicima II romanijske, a poslije pričali muslimanima što su vidjeli i čuli.

Na kakanjsko-vareškom području prije ovog rata živjelo je preko 25 hiljada Hrvata. Kada je početkom juna 1993. godine došlo do rata između Hrvata i muslimana, nakon nekoliko sukoba u kojima se desio i pokolj muslimana od strane Hrvata u selu Stupni Do, to područje dospjelo je pod nadzor Armije BiH, došlo je do egzodusa 20 hiljada Hrvata sa ovih prostora. Konvoji Hrvatskog stanovništva su prošli preko naše teritorije za Sokolac a vojno sposobni su zaposjeli liniju odbrane prema muslimanima lijevo od Brgula u dužini oko 14 kilometara i držali je do 1. avgusta 1994. godine.

Kada je 31. jula 1993. godine probijen i pušten u upotrebu tunel ispod aerodroma došlo je do izlaska velikog broja jedinica iz Sarajeva i pregrupisavanja za napad na vanjski prsten. Velika prilika im je bila da iz pravca Crne Rijeke krenu i pregaze Visoravan što su i namjeravali učiniti i tako deblokirati opsadu Sarajeva. Da bi to spriječili Srbi su morali hitno reagovati i pregrupisati svoje jedinice na ovo područje i u najkraćem mogućem roku uvezati liniju odbrane. Zato je krenula operacija "Pancir 93", 8. 11. 1993. godine u kojoj je najviše nagrabusila Crna Rijeka.
rat_nisici - 20506 - 06.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

Crna Rijeka I


Muslimani su je zvali Kamenica a prema popisu od 1991. godine imala je 1042 stanovnika, od toga 993 muslimana, 43 Srba, 3 Jugoslovena i 3 ostalih. Stanovništvo je bilo u prosjeku znatno mlađe u odnosu na srpsko u neposrednoj okolini, jer su Srbi u znatnijoj mjeri preseljavali naročito u Vogošću, Ilijaš, Semizovac.

Još 1941. godine jake ustaške snage iz Crne Rijeke pokušale su da počiste srpsko stanovništvo u okolini (nije još bilo podjele na partizane i četnike) a Srbe je od istrebljenja spasila jedinica Borka Radovića iz Knežine koja je potisla ustaše za Vareš, odakle se nisu vraćali do 50-ih godina prošlog vijeka.

Selo dominantno po veličini i broju stanovnika na Nišićkoj visoravni za ovaj "naš" rat počelo se spremati intenzivnije negdje od septembra 1991. godine, što se moglo vidjeti po momcima koji su naprečac počeli nositi beretke svijetlo zelene boje a neki od njih su pokazivali u autobusu čudno oblikovane noževe sa krivim oštricama. Ubrzo su počeli krstariti po putevima zalazeći i u srpska sela obučeni u čohana odijela rezervnog sastava MUP-a, sa heklerima i automatskim puškama.

Izbijanjem rata došlo se do specifične pozicije zbog politike koju je praktikovalo lokalno srpsko rukovodstvo a što se svodilo na "nećemo ih dirati da ne bi oni nas, ima ih puno više".

Srbi iz Crne Rijeke, koji su živjeli u zaseoku Nanići i Gradina (nije ona od prije) iselili su u kompletu nakon incidenta koji su izazvali muslimani uveče 11. maja "92. tako što su zapucali u pravcu srpskih straža. Nakon ovoga Crna Rijeka je ostala etnički čista.

Prolazili su dani, mjeseci, padala su muslimanska uporišta a 1993. godinu Crna Rijeka je dočekala kao jedino muslimansko uporište na "gornjem" dijelu opštine Ilijaš. Prva polovina "93. poznata je po procvatu "trgovine" među zaraćenim stranama. Glavni pravac kretanja robe bio je Vareš a počelo je konvojem Žuge Milovana koji je imao dozvolu Vlade RS da trguje sa preduzećem "Jakić" iz Vareša. Kada je poslije niza peripetija, protivljenja Ratka Adžića, blokada, deblokada, zaglavljivanja, čupanja i drugih scena konvoj srećno uplovio u Vareš to je bila signalna raketa za razne biznismene, švercere, protuve, kurve i đidije, lokalne ili one iz "zaleđa", da otpočnu sopstvene biznise, pojedinačno ili organizovano.

Put šverca išao je jedinim mogućim putem koji je vodio rubom Crne Rijeke, preko Hadžića, Toljenka, Šikulja, stazama i bogazama u rupu zvanu Šikuljska Rijeka ili po novome Šentilj. Tu je sve tokove robe i novca kontrolisao sa svojom ekipom legendarni trgovac i narodni guslar pokojni Mlađen Leka, zvani Vuk ili Kurjak. Sa druge strane su bili šokci iz Vareša i nekih 2-3 mjeseca bilo je zlatno doba biznisa, najviše su "išle" cigarete, konjak i kafa (zelena, u rinfuzi). Bilo je i sekundarnih "šentilja" gdje se prodavalo direktno muslimanima, kao što je šuma između Hadžića i Drinčića (dio C. R. ). Sve je omeo muslimansko-hrvatski sukob koji je uslijedio.
rat_nisici - 20505 - 06.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

Moševićko brdo


U decembru 1992. godine naše jedinice povučene su sa Čemerske planine jer nije bilo uslova da se u zimskom periodu dostavlja hrana, MTS i vrši smjena boraca koji su držali u kružnoj odbrani ovo područje.

Velika površina terena ostala je "ničija" teritorija do marta naredne godine. Tada su od strane 126. brdske brigade, koju su sačinjavali mahom muslimani sa područja opština Ilijaš i Vogošća, posjednuti položaji na kotama Polom i Moševićko brdo, koje dominiraju prostorom između Nišićke visoravni, Srednjeg i Karaule. Naša komanda je znala dan i čas dolaska muslimanskih jedinica ali ništa nije preduzimano da se oni eventualno preduhitre.

Poslije ovoga muslimani su se na ovim položajima ukopavali više od godinu dana, a naše akcije za uzimanje ovih kota počele su tek nakon završetka operacije "Pancir" i nakon što su muslimani u proljeće 1994. godine počeli značajnije da napadaju na naše položaje koji su bili postavljeni na potezu Stomorine-Menđeraš-Kunosići.

Nakon nekoliko naših ofanziva na ovo muslimansko uporište koje nisu dale rezultat, u oktobru 1994. godine Moševićko brdo je zauzeto na način opisan od strane Vogošćanina Pravog.

11. oktobra "94. poginuo je na Moševićkom brdu komandant 16. divizije 1. korpusa tzv. Armije BiH Hašim Spahić i muslimanske jedinice su u opštem rasulu pobjegle prema Brezi. Izviđanja terena na prostoru od Moševićkog brda do Čemerna ukazala su na nepobitnu činjenicu da muslimana nigdje nije bilo "ni u Božićnoj plećki".

Naše jedinice nisu upućene na teren u dubinu, sve jurišne ekipe su vraćene a posjednuta je linija koju su prethodno muslimani utvrdili. U muslimanske rovove, na teren koji muslimani poznaju kao svoj džep, nagurana je redovna vojska, momci od 18-19 godina koji nisu imali blage veze sa ratovanjem. Nakon dva dana muslimani su ovu djecu počistili za pola sata i povratili svoje rovove.

Nakon ovoga muslimani su 4. 11. "94. pokrenuli svoju ofanzivu, a o tome se može pisati mnogo više, drugom prilikom.
rat_olovo - 20462 - 03.02.2009 : Jovo Pejić Donjosabanački - best (2)

Gradina


Brdo Gradina je dominantna kota između Krivajevića i Bakića, ključna za odbranu Olova.

Od početka rata pa do decembra 1992. godine na Gradini nije bilo utvrđenih položaja. Prostorom između Ajdanovića i Malinovice krstario je sa svojom grupom Fehim Đogo i ubijao sve srpsko na šta je naišao. Nakon nekoliko bezuspješnih potjera Đogo je ubijen u septembru 1992. godine i na "njegovoj" teritoriji nije bilo incidenata u periodu do decembra.

Komandant brigade potpukovnik Krstić insistirao je da taj položaj bude utvrđen od strane naših jedinica ali je naš komadant Mlađo Motika tih dana bio preokupiran planovima za zauzimanje muslimanskog uporišta u Medojevićima, koje je jedino bilo preostalo unutar naše teritorije. Muslimani se iz te "enklave" kretali ka Kruševu i Polomu i usput ubijali one na koje nalete. Nije bilo naših utvrđenih linija jer nismo imali dovoljno boraca. Prilikom zauzimanja Medojevića, Mlađo je poginuo 07. 12. 1992. godine a taj ili naredni dan muslimani su se utvrdili na Gradini.

Naš borac S. J. se napio, izašao sam na Gradinu, na vrhu je postavio srpsku zastavu i vratio se. Iritirani zastavom muslimani su izašli na vrh i tu se utvrdili.

Nakon što je komandant Mlađo sahranjen i dužnost preuzeo Dragislav Motika Daca, odmah je krenuo da zauzme Gradinu. Po dubokom snijegu 12. 12. 1992. godine krenuli smo iz pravca Jelovca a na vrhu smo naišli na prostor koji nije obrastao šumom, sa kamenim gromadama idealnim za utvrđivanje položaja. Iz onog kamenja muslimani su otvorili jaku vatru i nije se moglo dalje.

U martu 1993. godine ponovo je pokušano zauzimanje od strane interventnog voda, ali su tada muslimani pustili napadače u potkovicu, otvorili unakrsnu vatru i ovi su se jedva izvukli, zahvaljujući onom istom kamenju.

Tek nakon ovoga pristupili smo izradi "prokresa" u šumi i utvrđivanju linije od Malinovice do kuća Jelisića koji su tada bili jedina odbrana na tom potezu dugom oko 2 kilometra.

Zauzimanje Kruške, brda koje je neposredno u podnožju Gradine, idealno za dejstvo snajperom i svačim drugim po našim položajima, bilo je praktično neizvodljivo. Sama konfiguracija terena, brdo je u obliku ogromnog mravinjaka, otežavala je gađanje iz artiljerijskih oruđa. Prilikom granatiranja muslimani su se povlačili sa Kruške na padinu Gradine odakle su osmatrali naše položaje i prostor između položaja. Pri kretanju naše pješadije ponovo bi zaposjedali svoje rovove i tukli po nama. Mislim da je razlog zašto se krenulo na Krušku u novembru 1993. godine bila nedovoljna priprema i nepoznavanje uslova na terenu od strane naredbodavaca. A nije ni čudo, kad oficir zaliježe na zvuk maljutke.

Prilikom borbi za Krušku o kojima piše "Pravi" poginuo je i Milutin Mitrović iz Ajdanovića, jedan od najhrabrijih i najvećih boraca Visoravni. Vječna mu slava i milost Božja.
saljivi_dogadjaji - 20385 - 30.01.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

Vedrija strana rata


Pisanje "Vogošćanina Pravog" ne ostavlja ravnodušnim nikoga ko je u vrijeme ono živio i ratovao na Prostorima uzaluda. Za što i zašto su izginuli toliki junaci, mi ovozemaljski prolaznici ne možemo dati suvisli odgovor. Da li će neko napisati knjigu o događajima i akterima, neizvjesno je jer jedni nemaju vremena, drugi dara a treći nisu bili istovremeno u vremenu i prostoru ne kojem je pisana istorija.

Sjećanja zapisana isključivo u mojoj glavi dovoljna bi bila bar za dvije knjige, "crnu" i "bijelu", o događanjima iz devedesetih. Poput mjeseca, ratna vremena su nam okrenuta uvijek jednom stranom, ali suprotno njemu, crnom, dok niko ne piše o događajima vedrije strane, kojih je takođe bilo.

Razbijanja tuge radi, evo jedne istinite priče:

U "zemanu vojevanja", velikih i teških borbi za kotu Mačak, dominantnu na Nišićkoj visoravni, na snijegom "opančarom" prekrivenom putu ispred IKM-a Taktičke grupe, Gargamel je davao posljednje upute Malom i njegovoj jedinici o planu akcije za taj novembarski dan 1993. godine.

Nedaleko odatle marljivi Jovan Šepur cijepao je drva za potrebe komande i pratećih jedinica smještenih u nekoliko vikendica. Lik sa imidžom koji je kasnije nevjerovatno potrefio glumac Nikola Pejaković, Čorba iz serije "Složna braća", predratni radnik OOUR "Čistoća" iz Ilijaša, karakterističan po vožnji na papuči kamiona za odvoz smeća sa koje je sve poznate, naročito one iz "gornjeg" dijela opštine, "pozdravljao" karakterističnim pozdravom koji se sastojao od podvlačenja srednjeg prsta kroz prostor preko brkova, između nosa i gornje usne i uzvika "E, evo ti"!

Uvijek spreman na iznenadne šale, Mali dozva Jovana i pokazujući na Gargamela povika:
  • Evo da se kladimo da ovom čo'eku ne smiješ podvući!

    Jovan je imao i osbinu da nikada nije mogao da odoli da ako mu se nešto kaže da ne smije ili ne može uraditi to ne uradi. Pogledavši začuđenog Gargamela, koji nije shvatao o čemu se radi, Jovan skide rukavice, namjesti se i u širokom luku zamahnuvši desnom rukom podvuče srednji prst ispod nosa i gledajući Gargamela u oči uzviknu:
  • E, evo ti!

    Odmah ukapiravši o čemu se radi i ne obazirući se na smijeh prisutnih, mrtav ozbiljan Gargamel se obrati Jovanu:
  • Ali ti ne smiješ to isto uraditi onome gore što galami!

    Gore, na podestu pred ulazom u vikendicu komande, stajao je general Ratko Mladić i nešto vikao na one unutra. U svom elementu, Jovan se okrenu i ne časeći ni časa zaurla:
  • "Ej, ti gore što galamiš" i kad se general okrenu, on ponovi radnju od maločas, efektno podvuče i doda istim tonom "E, evo ti! ".

    General obustavi galamu, pogleda prisutne, koji se ovoga puta nisu usudili smijati, i reče:
  • "Ma ko vam je ta budala? ".




  • Idi na stranu - |listaj dalje|