fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

nisici - 24554 - 07.06.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (3)

Filozof, Zvornik


To što si rođen na Nišićkoj visoravni a pogotovo to što si ("nažalost") na istoj i ratovao do kraja rata znači nedvosmisleno da smo nas dvojica stari znanci.

Doduše, ja nisam rođen na Visoravni nego, sticajem okolnosti, stotinjak metara od međeda, koji je doduše bio u kavezu. Ali, na Nišićima sam živio poprilično dugi niz godina a na visoravni i ratovao poslednjih cca 44 mjeseca, ne na žalost nego za opstanak.

Kažeš, tvoje viđenje rata se razlikuje od mojega koje sam u sažetku izložio na ovim stranama. Tvrdiš da nisam objektivan i nisam napisao istinu kako jeste i kako bi trebalo.

Pa, moj zemljače, bujrum, što bi rekle tvoje i moje komšije. Iznesi ti potanko sve kako je bilo, sve što si ti i kako si ti to preživio i vidio. Jer, ovako iznesena tvrdnja nema specifičnu težinu dok je ne potkrijepiš argumentima tipa: "Jovo je slagao to i to, bilo je ovako... "

Ako su već dobro upućen u okolnosti pada Mačka, za šta tvrdiš da je bila izdaja golema, onda bi trebalo da opišeš kako je bilo, ko je kome izdao, zbog čega, koliko je ko uzeo... Opet, jer iznesena tvrdnja ne pije vode bez argumentacije.

Znamo dobro obojica da pokojni Mlađo i kriminalci tipa ratni profiteri nisu imali ništa zajedničko. U tekstu o Mlađi ovi ološi se ne pominju nego negdje zasebno. Jer, u kontekstu istog vremena se pojavljuju i delaju a ja mislim da je sramotno baviti se kriminalom, koji je u stvari neposredna saradnja sa neprijateljom, dok drugi Srbi ginu od toga istog neprijatelja a da nije sramotno pomenuti ih. Jer, ta "srpska đubrad" (što bi rekao Pane) imaju svoja imena i prezimena.

Upravo i ti se dotičeš stereotipa koji je formiran o svima nama, da smo svi bili profiteri, neborci, jeli jagnjad dok su drugi "ikar" i slične umotvorine iz bliže i dalje okoline. Ja, opet, mislim da treba stvari prikazati kakve jesu, jer npr. ni svi na Buljetovini i Hadžićima nisu bili šverceri. A da je bilo, bilo je.

Još jednom bih te zamolio, kad već znaš, da napišeš ko je izdao Mačak u novembru 1994. godine jer i ja zbog toga umalo glavu izgubio nisam. A što sam napisao, napisao sam iz najčasnijih pobuda, vjerujući svojim očima i zapisanom u starom rokovniku.

P. S. Ovo filozof je vjerovatno nick a ne zvanje, jer, doduše, bilo je na Mačku "filozofa", kao i biznismena, tajnih agenata, čak i jedan pjesnik slomljenog srca, mirisnih polja i cvijetnog maja.
nisici - 24238 - 02.04.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (1)

Još o 'slavnoj' Nišićkoj


U postu 24228 gospodin Velimir je pojasnio zašto je ono "slavna" stavljeno pod znakove navoda. Malo je takvih jedinica bilo.

Komadant Slavo nije baš u potpunosti na svoju ruku formirao jedinicu. Možda je to izvedeno mimo volje opštinske Centrale ali imao je on zeleno svjetlo glavne centrale Civilne esdees zaštite. Mnogo je volio svoju funkciju, nosio čin pukovnika a uživao da ga oslovljavaju sa "vojvodo". Pri tome nije bio vojni obveznik, što ne mijenja stvar, jer ni Arkan ni Mauzer nisu služili rok u JNA.

Od vojne knjižice i sadržaja iste u to doba bila je važnija ona trobojna i sadržaj iste. Sva komandna mjesta, s' vrha do nivoa komandira odjeljenja, popunjavana su isključivo članovima Civilne zaštite. Onaj ko se nije na vrijeme (1991. ) uključio u Civilnu zaštitu, pa ako je još koju progovorio protiv iste, mogao je očekivati da kod zaduživanja naoružanja od Crnog (brata vojvodina), šefa Kriznog štaba, dobije tandžaru sa 80% nagriženom cijevi i komentar "nisi ni ovo zaslužio".

Što se tiče Velimirove opaske o odlikovanjima, ne bih puno da "šiljim" stvar. Bilo pa prošlo. Poznajem jako dobro jednog momka koji je 1994. godine od komandanta VII bataljona predložen za zlatnu medalju za hrabrost ali nije imao sreće da prođe "ilijaški filter" kako bi istu i okačio.
ilijas - 24227 - 31.03.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (0)

Miloš Delić, komandant


Komandant Ilijaške brigade bio je od 25. 2. 1994. g. do 15. 8. 1994. g. (prepisano od Velimira, op. a. ). U cijelom periodu njegovog komandovanja i mi smo bili u sastavu te brigade.

Na početku svog mandata izvršio je korjenite promjene u VII p. b. (Nišići), smijenio je kompletnu komandu i na čelo bataljona doveo mlade ljude koji su bili do tada u Interventnom vodu ili u rovovima. Ovo je bilo od odlučujućeg značaja kod događaja koji su uslijedili.

Većinu vremena proveo je na IKM brigade u Nišićima, baš u vrijeme kada su većina naših linija "visile" zbog intenzivnih napada neprijatelja i velike nepokrivene teritorije, tokom aprila i maja. Donio je veliki broj veoma bitnih odluka za naš opstanak ali nije ih mogao "podebljati" ličnim prisustvom među vojskom.

Svi koji su ga poznavali znaju da on nije bio kadar "stići i uteći", bio je izrazito debeo i imao bolesne zglobove. Jednom prilikom, da bi obišao kritične položaje u Lađevićima, koje su tada pokrivali Prijedorčani, mi i Šešeljevi dobrovoljci i gdje je neprijatelj intenzivno napadao, posjeli smo ga na konja i proveli linijom.

Nije bio kukavica ali fizički hendikep bio je limitirajući faktor. Stariji ljubitelji fudbala sjećaju se onog debelog sudije iz Ljubljane koji se zvao Lado Jakše i utakmice sudio iz kruga na centru igrališta. Slično kao Miloš u bitkama.

Kraj njegovog perioda komandovanja brigadom poklapa se sa neprijateljskom ofanzivom u avgustu 1994. godine kada je izgubljena značajna teritorija, srpski krajevi Brgule i Okruglica. Pri tome treba imati u vidu da je osnovni razlog pada teritorije bio što je do tada HVO držao 14 km linije na vanjskom prstenu, da su se uklonili i kroz taj prostor propustili muslimansku vojsku.

Svi u vrhu naše vojske znali su mjesecima unazad za ovaj "vruć krompir" koji je uvaljen Milošu u ruke. Naše jedinice, hendikepirane malom brojnošću, nisu mogle održati teritoriju bez povlačenja u dubinu.
odlikovanja - 24222 - 30.03.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (1)

Odlikovanja i Nišićani


Uvidom u sopstvenu bukvicu podsjetih se da smo mi, uslovno rečeno Nišićani (borci i neborci sa Nišićke visoravni) u sastavu Ilijaške brigade bili u dva navrata i to od 04. 04. 1992. do 16. 11. 1992. i od 26. 9. 1993. do 20. 10. 1994. godine. Dakle, 615 dana od ukupno upisanih 1365 ili 45%.

U ovom prvom intervalu je i period "slavne" Nišićke brigade s' početka rata, koja nije nigdje upisana u knjige starostavne.

Za svo ovo vrijeme nikako ili veoma malo su nas htjela ta odlikovanja. Na spisku koji je objavio Velimir među živim dobitnicima odlikovanja Ilijaške brigade, po osnovu zasluga za narod, laureat je i jedan "naš". Jedan od ukupno 213 onih koji nisu posmrtno odlikovani.

Sam način dodjele ordenja i medalja odvijao se po proceduri tako da su komandanti bataljona nominovali a viša instanca odlučivala, vodeći računa o kvotama, zaslugama i geografskoj pripadnosti nominovanih.

"Kad se jede da sam kod kosaca, kad se kupi da sam kod ovaca", rekli bi stariji. Što se tiče dodjela odlikovanja, Nišićane je nekako uvijek dopadala kontra-opcija, tako da izgleda nisu bili prisutni ni u vrijeme dodjele odlikovanja u Prvoj i Drugoj romanijskoj brigadi.

U sjećanju ostaje Vidovdan 1995. godine, baš u vrijeme ofanzive neprijatelja i "Radovanovih vatrenih džepova". Tog dana na meniju ID čete bila je riža, a nedaleko odatle pukovnik Lizdek i tevabija nabacivali su loši holesterol iz romanijske jagnjetine.

Daleko od toga da bi, kao u Domanovićevoj Stradiji, svaki od nas trebao ordenje u kolicima goniti. Kad bi se sa spiska laureata izbacili neborci, jajare, lelemudi i profiteri a dodali stvarno zaslužni, opet bi brojno stanje bilo "tu negdje".

Pisati o nepravedno zaobiđenim zaslužnim živim borcima bilo bi kontraproduktivno po njih same jer MOS, AID ili kako se već zovu te službe, pomno proučavaju ove stranice. Primjera radi, moj jedini preživjeli komandant, kojeg su zaobišle sve nagrade (za razliku od svih bitaka), primoran je da se pentra po sokolačkim i drugim krovovima i čisti dimnjake da bi zaradio za život.

Miljkovićevo hipotetičko pitanje "Da li će sloboda umeti da peva k'o što su sužnji pevali o njoj" uvijek i iznova dobija iste odgovore.
nisici - 24007 - 09.03.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (0)

Vareš


Na nadmorskoj visini od 829 metara, u predio vrletan i neobuzdan, bogat rudama i šumama, smjestio se industrijski gradić Vareš. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u naselju Vareš u apsolutnoj većini su bili Hrvati, bilo ih je 52, 6 posto, a u opštini su bili u relativnoj većini s 40, 6 posto, muslimana je bilo 30, 23 posto i Srba 16, 41 posto.

Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u opštini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, potom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije. Najviše odborničkih mjesta u opštinskooj skupštini zauzeli su Hrvati. Kao pobjednička politička stranka Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine opštine, bio je to Hrvat Dario Andrijević.

Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području opštine Vareš, 31. maja 1992. godine. U namjeri da disciplinuju srpsko stanovništvo sela Slavin i Planinica HVO je napao položaje Srba oko tih sela. U tom oružanom okršaju bilo je ranjenih na obje strane a poginuo je jedan vojnik HVO-a. Srpsko stanovništvo iz ovih sela protjerano je tada na srpsku teritoriju, Brgule i Okruglicu.

U Varešu 1. jula 1992. godine vlast od SDP-a preuzima Hrvatsko vijeće obrane, mirnim putem. Na čelo opštine dolazi lokalni čelnik HVO-a Ante Pejčinović- Pitčkara. To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s muslimanima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni štab, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu, kao i svoju "civilnu vlast" i dobivaju svoga predsjednika, odnosno predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić.

Na području opštine Vareš uporišta muslimanske vojske ostaju u selima Dabravine, Striježevo, Seoca, Budoželj, Daštansko, Stupni Do, Ligatići, Zubeta, Ravne i "pridružena enklava" iz opštine Ilijaš, Crna Rijeka ili Kamenica, kako je kome bliže.

Rukovodstvo opštine je u ljeto 1993. godine, kada je uveliko buktao muslimansko-hrvatski rat započet u aprilu, balansiralo između Srba i muslimana, pregovarajući i sa jednima i sa drugima. Česte su bile posjete Pejčinovića i Zvonka Dužnovića srpskoj teritoriji na Nišićkoj visoravni i susreti sa srpskim rukovodstvom, čak i onim "odozgo".

Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju u ljeto 1993. godine. Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške opštine počeo je 18. oktobra 1993. godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno od strane 7. muslimanske brigade.

Hrvatske postrojbe iz Kiseljaka, preko Nišića i Brgula idu u pomoć Varešu. Specijalci iz postrojbe "Maturice", opremljeni poput američkih marinaca iz filmova, 23. oktobra su propraćeni kroz našu teritoriju prema mjestu sukoba i cilju, muslimanskom uporištu Stupni Do, u kojem su locirane jake snage domicilnih muslimana. Opštinsko rukovodstvo(dvojicu pomenutih) su odmah po dolasku pohapsili i smijenili nesposobnog zapovjednika brigade "Bobovac" Emila Haraha.

U dvodnevnoj bitci između pripadnika Armije BiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici HVO-a zauzimaju selo 25. oktobra 1993. godine. Prilikom zauzimanja sela, postrojbe HVO-a su u njemu pobile 38 muslimana.

U jutarnjim satima 30. oktobra 1993. godine počinje kontranapad i vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II. tuzlanski korpus, III. zenički korpus, VI. visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva.

Brigada HVO-a "Bobovac" tada broji oko 1. 650 vojnika. Ona brani vareško područje koje je pod Hrvatskom kontrolom od muslimanske vojske. Armija BiH je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Hrvatima pomaže srpska artiljerija dejstvujući po ciljevima koje biraju Hrvati.

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. Veliko Hrvatsko selo Borovica u potpunosti je uništeno 5. novembra i u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška opština je gotovo očišćena od Hrvata.

Pod prisilom opšteg napada Armije BiH, s prostora opštine Vareš trajektorijom Brgule-Nišići-Sokolac iselilo oko 9. 000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15. 000 Hrvata prethodno prognanih od strane muslimana iz Kaknja. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima.

Nakon što su počistili Hrvate muslimani se prestrojavaju i kreću u pohod prema srpskim teritorijama i proboju kojim bi definitivno deblokirali Sarajevo.

Srpsko rukovodstvo je u veoma kratkom roku dovelo jake snage i 9. novembra 1993. godine krenulo u ofanzivu kako bi preduhitrilo muslimane.

Tokom ove srpske ofanzive (o kojoj je pisano ovdje) značajno su povećane srpske teritorije i učvršćene do tada jako porozne linije odbrane. Srpske snage nisu bile u stanju pokriti svoju liniju odbrane u cjelosti pa je potez od oko 14 kilometara kod sela Pržići prema planini Zvijezdi pokrivao HVO do 31. jula 1994. godine kada je zbog formiranja Federacije BiH ovaj prostor ostao nepokriven, što je dovelo do strateške prednosti muslimana i njihove ofanzive, o kojoj je već ovdje pisano opširno sa moje strane.
ilijas_proslost - 23843 - 24.02.2010 : Jovo Pejić - best (0)

Srbi na listi SDA


Uz veliko poštovanje za doprinos gospodina Velimira spasenju od zaborava dešavanja na području opštine Ilijaš, uzeh sebi za pravo da, istine radi, pomenem neke nelogičnosti u vezi sa izbornim listama iz 1990. godine.

Naime na objavljenoj listi SDA nalaze se imena Srba, Dobrice Pejića zvanog Ćobac iz Sabanaka i pokojnog Gojka Orašanina iz Gajeva, za koje mislim da se tu nisu mogla naći. Takođe, njihova imena se nalaze i na listi komunista, pod istim rednim brojevima, kao i još neka imena pri kraju liste. Ako se dobro sjećam i Mehmedalija Balta je bio komunista, pa je, izgleda, došlo do miješanja listi ovih dviju partija.

Jovo,
i ja mislim da je Velimir omaškom iz njegove bogate arhive dva puta ukucao kraj istog spiska. Obično sam ja (sa razlogom) glavni krivac za nelogične ispravke, ali ovaj put pod zakletvom izjavljujem: "Nije do mene, majke mi! " :-)
politika - 23795 - 21.02.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (3)

Carevo novo ruho


U vrijeme ne tako davno, kad se šćaše u RS zemlji da prevrne i da novi postane sudija, skupina drčnih pretendenata na vlast predvođena Velikim Šefom kao leteći cirkus Monti Pajtona ophodila je nesretnu RS i narodu usadila u glave referendum i otcjepljenje kao stoprocentno ostvarive tekovine njihovog perioda.

Potemkinova sela danas su u ruševinama, nikle se neke zgradurine i putevi najskuplji na šaru zemaljskome, mnogi su i bez malog djeteta uspjeli skontati da car nema novo ruho i go je golcijat, ali postoje i oni koji čekaju taj veseli referendum, pa da nabiju šajkače, potjeraju kolone vozila ulicama i istim provozaju trobojke sa sve orlom dvoglavijem. Poslije će, valjda, jesti zlatnim kašikama

Sami zagovarači referenduma i otcjepljenja sada se uveliko posipaju pepelom, zagovaraju surogat referendum sa pitanjem da li treba otjerati onu dvojicu stranih tužilaca iz "viktora bubnja". Pa da se može serbez uzimati, šakom i kapom.

A narod, je li odabrao gdje će i sa kime će? Prođemo li Srpskom kroz gradove vidjećemo da je npr. u mjestima kao što je Kalinovik, Čajniče, Rudo ili Višegrad životna egzistencija ljudi uveliko na rezervi, da svi odlaze i odlaze, da je sve manje djece a starost neminovno pritišće preostale. U Srbiju i dalje je otišlo i odlazi sve što je moglo i može, velika prostranstva ostaju pusta. Život je negdje drugdje a u RS još jedino na potezu Banja Luka-Laktaši-Gradiška.

Za to vrijeme NATO čeka k"o zapeta puška, za svaki slučaj. Mi referendum a oni Hrvatske tenkove i armadu u Brčko. Za početak! I Bošnjacima će već nešto dati u šake, da konačno riješe famozno pitanje građanske države. Šta nama preostaje poslije toga? Malo rukah malena i snaga, a i budala za popunu rovova je sve manje. Srećom, ove godine će biti novih izbora, smisliće se već neka nova žvaka za mase, pokazaće oni već "silajdžićima".
nisici - 23482 - 27.01.2010 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

Za koga i sa kim je trgovala Rahima?


Rahima Alikadić "nije radila sa Bajdalama nego sa Vašim (srpskim, op. a. ) švercerima iz komande". Ovo je napisala osoba koja za sebe tvrdi da je njen najmlađi sin Damir.

Šta je istinito? Služba bezbjednosti VRS organizovala je u oktobru 1993. godine akciju suzbijanja djelatnosti trgovine sa neprijateljskom stranom koja se odvijala u to doba na Nišićkoj visoravni. U selu Hadžići, u kući Slavka Ivanovića alias Bajdale tom prilikom zarobljena je Rahima Alikadić iz Crne Rijeke, što bi se reklo na teritoriji pod kontrolom VRS.

Dotična je sprovedena i na ispitivanjima od strane organa bezbjednosti zadržana cca 5 dana pa puštena.

Ako je u jeku rata zatečena u kući na teritoriji koju kontroliše VRS iz istog se da zaključiti da je sa komšijama, domaćinom Slavkom ili domaćicom Nadom, bila u nekoj "šemi" u vezi sa biznisom.

Ali, tvrdi Damir, radila je sa švercerima iz komande. Koje komande? Komande čete, bataljona ili brigade?

Čitalac će vjerovatno prvo pomisliti na komandu Nišićkog bataljona jer se radi o njegovoj zoni odgovornosti. Lično ne mogu povjerovati da se radi upravo o toj komandi iz sljedećih razloga:

  • U komandi je bio pokojni Marko Trifković čijeg sina Ljubišu su muslimani ubili u zasjedi prethodne godine i on ne bi dozvolio trgovinu sa njima pod bilo kojim uslovima,

  • Rahimu je uhapsio bezbjednjak iz komande Nišićkog bataljona. Teško je povjerovati da bi neko hapsio svoga partnera u biznisu,

  • Komandant bataljona, pokojni Daca Motika, bio je isuviše čestit da bi mogao živjeti sa saznanjem da njegovi saradnici švercuju

    Doduše, najbliža komanda Hadžićima bila je u Okruglici. Sa njihovim djelatnostima nisam upoznat i ovo pisanje nema za cilj da "svali" na njih ljagu nego je traganje za istinom i razmišljanje na načetu temu.

    Opet, da jedna žena samostalno radi, tj. trguje sa komandom suprotne strane zvuči kao fantastika. Ako je jedna komanda bila u sistemu onda je vjerovatno bila i komanda na drugoj strani sa razrađenom šemom i djelatnicima između dvije komande, koji su ispali kolateralna šteta kao Rahima Amirovića.
  • ilijas_nemanjici - 23448 - 23.01.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (0)

    Opštinska liga u fudbalu


    Poštovanje za gospodina Velimira i njegovo pisanje, koje bih ovom prilikom dopunio na bazi sopstvenog sjećanja a u najboljoj namjeri.

    Fudbalski klub iz Taračin Dola zvao se "Jedinstvo" a iz Ljubine "Ljubina", čija je alfa i omega bio Jozo Bartula-Šuco. Kasnije je u opštinskoj ligi igrao i FK "Podlipnik", "Banjevac" iz opštine Breza, "Zvijezda" iz Brgula, opština Vareš.

    Prvi put prvenstvo opštine Ilijaš održano je u sezoni 1976/77 godine i do samog kraja vodila se "mrtva trka" između OFK Nišići i FK Luka, dva tima koji su ostale ekipe pobijeđivali sa 3-4 i više golova razlike. U velikom derbiju održanom na Vaskrs 1977. godine na stadionu Nišića, Luka je u potpunosti nadigrala domaćina i pobijedila sa 4:1.

    Fotografija OFK Nišići zabilježena neposredno uoči utakmice nalazi se na ovome sajtu, rubrika Istorija/Nišići i na istoj su: Momčilo Pejić (trener), Šemso Mušanović, Petar Stojanović, Spasoje Motika, Pavle Pejić, Nemanja Stojanović, Todor Kojić (stoje), pok. Motika Dragislav-Daca, Danilo Sando, pok. Motika Mlađo, Savo Pejić, Momčilo Kojić-Cacan, Mehmedalija Balta (čuče).

    Omladinski Fudbalski Klub - Nišići
    forum - 23392 - 20.01.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (0)

    Pojašnjenje za V.A.


    Gospodine Velimire,

    Ako bi neupućeni čitalac sudio isključivo na osnovu Vašega pisanja na ovome sajtu ne vjerujem da bi zaključio da Nišići pripadaju opštini Ilijaš. Ipak, otvaranje posebne stranice za Nišiće ovdje je davno izvršeno i na istoj poprilično mnogo napisano od strane neposrednih aktera dešavanja na Visoravni u periodu 1992. -1995. godine, tako da nemate razloga za dileme i trileme.

    S' poštovanjem,
    Jovo
    ilijas - 23250 - 09.01.2010 : Jovo Pejić - best (0)

    Vrata zaboravljenih asova


    Visoko cijenim i duboko poštujem pisanje na ovom sajtu gospodina Velimira koji je najinformisaniji i najkompetentniji za iznošenje činjenica o ilijaškom ratištu, njegovim herojima i "nemanjićima".

    Mislim da ne postoji borac ili ratni stanovnik prostora između dva prstena kojeg ne boli nepravda učinjena od strane Republike Srpske prema legendarnom komandantu Draganu Josipoviću. Najzaslužniji čovjek za očuvanje naše okolosarajevske i sarajevske teritorije (koju je kasnije pijani Slobo proćerdao) i same Republike Srpske od te iste republike je precrtan ili, što bi rekao pokojni Jovan Šepur, "dobio i s' jedne i s' druge strane".

    Sramota za sve one koji se upravo danas (dan Republike) busaju da su upravo oni stvorili, spasili, sačuvali Republiku Srpsku kao i za sve one koji su se svih ovih godina zbog toga busali.
    nisici - 23206 - 05.01.2010 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Bitka,april 1994., Zubeta


    Nakon što je pripadnik Armija muslimanske BiH opisao iz svog ugla događaje od 22. aprila 1994. godine mogu da kažem da je dosta tačno prikazao ono što se zbilo na raskršću šumskih puteva iznad sela Zubeta u podnožju planine Zvijezda.

    Napad je počeo ujutro na istureni rov 1. čete VII bataljona 1. Ilijaške LPB. Iako je prošlo svega petnaestak dana otkako je ova četa preuzela položaje od Gardijske brigade (mlada vojska iz Kalinovika) ovaj rov, tzv. "kec" je dobro utvrđen jer su svoj položaj veoma ozbiljno shvatili Nišićani koji su držali ovu ključnu tačku naše odbrane. Drugačiji pristup bio bi ravan samoubistvu jer je iza utvrde bila livada, lijevo i desno isto tako, stoga je povlačenje u slučaju dejstva neprijatelja bilo nemoguće bez žrtava.

    Onaj što je izašao iza bedema od balvana i osmatrao u trenutku kada ga je Sarajlija pucao pa zatim pao, ostao je živ i neogreban tako da ga ovaj nema potrebe nositi na duši. I sada je još uvijek zdrav i živ i uz brdo brz.

    Muslimanski borac Čampara je prešao put i došao gotovo s leđa našim borcima iz rova broj 1, na rub one gore pomenute livade, sa desne strane gledano iz pravca Zvijezde. Nakon desetak minuta okršaja pristigli su uz brdo naši borci iz rezerve, interventna jedinica šarolikog sastava, koju su u većini činili borci interventnog voda iz Vogošće a koja je čekala u pripravnosti u Ravnima.

    Nakon dolaska ove jedinice Čampara se našao u veoma teškoj situaciji jer su mu srpski borci prispjeli iza leđa, u "rov" koji je povremeno popunjavan mahom u toku noći a u ternutku napada bio prazan. Ovaj "rov" sastojao se od grudobrana koji su činila dva po vertikali povezana balvana i zaklon od kiše koji je bio šatorsko krilo razapeto na četiri kolca, sa strane prema napadačima zaštićen balvanima do visine oko 1, 5 metar.

    Iako je bio pritiješnjen Čampara se hrabro i žestoko borio, pucajući i bacajući bombe koje, na njegovu žalost, nisu imale neko veliko ubojno dejstvo. To su bile crne bombe sa crvenom "kašikom" domaće izrade. Jednom od boraca interventne jedinice, Mrdiću M. , bomba je eksplodirala neposredno uz đon čizme dok je ležao iza zaklona od balvana a za posljedicu je imao samo lakšu povredu zgloba desne noge.

    Bombe su padale među naše borce, bacane iz velike blizine, sa petnaestak metara a od gelera je lakše ranjeno 9 naših boraca, dok niko nije poginuo niti bio teže ranjen. Kada je Čampara likvidiran opasnost je prošla jer su ostali napadači bili iza "međe" i nisu imali pregled od drveća tako da su njihovi meci išli prilično visoko po krošnjama. Kao što reče gospodin, nastala je čista pat pozicija te su se oni nakon oko pola sata razmjene vatre povukli.
    rat_sarajevo - 23148 - 27.12.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Specijalna jedinica


    Muslimanska strana u građanskom ratu imala je veći broj specijalnih jedinica koje su bile podređene različitim centrima moći. Jedna od "najprljavijih" jedinica bila je paravojna formacija "Ševe" koja se bavila poslovima kao snajperska dejstva po srpskom ali i muslimanskom dijelu Sarajeva u toku rata, likvidacijama po zadatku na muslimanskoj strani i sl.

    Jedinica "Ševe" bila je potčinjena vrhu vlasti u ratnom Sarajevu a njeni pripadnici bili su:

    1. Đulić (Mehmed) Memsudin - rođen 1972. godine
    2. Gološ (Mirza) Edin - rođen 1966. godine
    3. Gološ (Mirza) Sead - rođen 1969. godine
    4. Hazrolaj (Nazif) Edin - rođen 1962. godine
    5. Herenda (Alija) Nedžad - rođen 1953. godine
    6. Morović (Vasilije) Jerko - rođen 1958. godine
    7. Islamović (Omer) Damir - rođen 1962. godine
    8. Ivačić (Ante) Zvonko - rođen 1956. godine
    9. Jahić (Hasan) Sejo - rođen 1952. godine
    10. Jakubik (Rajmund) Alen - rođen 1963. godine
    11. Jusović (Medo) Fehmija - rođen 1956. godine
    12. Muranović (Dijaz) Edin - rođen 1961. godine
    13. Nedžibović (Mustafa) Samir - rođen 1963. godine
    14. Šahbaz (Salim) Hazim - rođen 1962. godine
    15. Šošić (Ivan) Josip - rođen 1967. godine
    16. Šošić (Petar) Dragan - rođen 1967. godine
    17. Torlaković (Nesib) Nedim - rođen 1968. godine
    18. Zorlak (Aziz) Nedim - rođen 1957. godine
    19. Kadrić (Edhem) Abdulah - rođen 1950. godine
    20. Šakotić (Cvjetko) Slobodan "rođen 1961. godine
    21. Šakotić (Cvjetko) Slobodanka - rođena 1972. godine
    22. Kulović Faik zvani Inžinjer
    23. Goljo Senad
    sarini_specijalci - 23133 - 25.12.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Specijalna brigada MUP-a RS


    Jeste, javili su se oponenti Vogošćaninu Pravom a sada ću i ja da im se pridružim. Ispravka krivog navoda, što bi rekli političari. Naime, Pravi tvrdi da su tzv. "Sarini specijalci" bili najbolja jedinica u Vojsci Republike Srpske, sa čim se ja ne slažem iz prostog razloga što je ta jedinica bila van VRS, imala potpuno drugačiju organizaciju i sistem komandovanja "van domašaja Ratka Mladića", a zajednički sa VRS bio je jedino neprijatelj.

    Jedinica je zaživjela neposredno pred izbijanje ratnih sukoba 1992. godine tako što se tadašnja "specijala" MUP-a BiH kojom je komandovao Dragan Vikić pocijepala i iz nje izdvojio "srpski" dio nad kojim je komandu preuzeo Milenko Karišik. Zauzimanje škole MUP-a na Vracama je bio prvi borbeni uspjeh Specijalne brigade MUP-a RS.

    General Karišik nije se baš naročito proslavio u bitci na Sokolju a naslijedio ga je Goran Sarić-Sara. Jedinica je bila potčinjena ministru unutrašnjih poslova a u svom programu je čak imala i "specijalitet", služenje "policijskog" (nije vojni rok a u stvari je isto) roka u vrijeme rata. Regruti su bili locirani na Jahorini u hotelu Jahorina.

    Kad pominjem ovu jedinicu ne mogu da se ne sjetim njenog predratnog pripadnika, specijalca Bore Perišića. Pričali su da je bio izuzetno sposoban specijalac koji je jednom prilikom, držeći se rukama za "sanke" helikoptera i viseći, prevezao se preko Sarajeva. Bio je rodom iz Zubeta ispod planine Zvijezda, a po izbijanju rata došao u rodni kraj i postavljen je za komandanta Okrugličkog bataljona.

    Nažalost, nije se dugo zadržao na funkciji, nemirni duh odveo ga je dalje, otišao je u Ilijaš i MUP. Poginuo je pod čudnim okolnostima, kada je u automobilu naišao na punkt koji su držali specijalci, pančevački, niški ili koji već bjehu.

    U vrijeme kada je Radovan putovao po Krajini, obilazeći mjesta koja bi sutradan padala u ruke neprijatelja, Specijalna brigada MUP-a i Srpska dobrovoljačka garda bile su jedine jedinice koje su se u opštem rasulu srpskih snaga organizovano suprotstavile neprijateljskom napredovanju.
    zaboravljeni - 23030 - 07.12.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Mlađo Motika


    Srpski junak Mladjo MotikaDanas se navršilo 17 godina od pogibije prvog komandanta Nišićkog bataljona iz Otadžbinskog rata. Mlađo Motika završio je svoj životni i ratni put na Medojevićima 7. 12. 1992. godine.

    Nekadašnja britka sablja, igrač zadatka u prvoj (od osnivanja) postavi OFK Nišići, iako malih dimenzija ali ogromnog srca, po sistemu "lopta može proći ali igrač nikako" izgarao je do poslednjeg atoma snage na fudbalskim terenima.

    Po izbijanju rata nametnuo se kao spontano i logično rješenje za mjesto komandanta. Špartao je uzduž i poprijeko terenima zavičaja najčešće u društvu kuma Luke Vukovića, komandanta Sredanjskog bataljona, u mnogome sličnom mu po junaštvu. Bio je prijeke naravi ali nakon što se naljuti velikom brzinom bi se smirivao. Da bi zaštitio svoje ljude nije štedio sebe, upadajući često u teške situacije iz kojih se nekim čudom vadio.

    U to vrijeme nije bilo klasičnih linija, jake muslimanske snage bile su prisutne ispred, iza, sa svih strana oko naših položaja. Ginulo se na putevima, u zasjedama, prilikom upada noću, radova u polju.

    Dolaskom na naše terene Druge romanijske brigade u periodu od avgusta do oktobra "92. uobličena je naša teritorija. Ostala je muslimanska enklava Medojevići kao damaklov mač Srednjeg a aktuelan je bio koridor muslimanskih snaga od Medojevića preko Gajina do Kruševa.

    Noć 6/7. 12. Mlađo je sa interventnim vodom proveo u Gajinama. Kako nije spavao nekoliko noći uzastopno, umoran do krajnjih granica zaspao je toga dana u vikendici gdje je bio centar veze. Negdje oko 3 po podne stigla je vijest da su naše snage uspjele probiti uporište neprijatelja na Medojevićima. Vezista Samojko probudio je komandanta da bi mu saopštio ovu vijest.

    Ne časeći ni časa Mlađo je potražio svog vozača Nebojšu da bi pošli u Srednje. Ovaj se bio negdje zagubio pa je ulogu vozača preuzeo vezista Baza. Bijeli golf je brzo stigao u Srednje a zatim se zaputio putem prema mjestu borbi. Išli su po snijegu tragom tenka. Kako je lijevi točak gazio stazom kojom je prošla gusjenica a desni snijegom, u šali je Mlađo rekao:
    -Jbg ti Baza, idi malo mojim točkom za gusjenicom, nemoj samo sebe čuvati.

    Baza je prešao desnim točkom u trag tenka i upravo tada naišao na minu koju je tenk bio zakačio ali nije aktivirao upaljač. U eksploziji je Mlađo teško ranjen, Baza nešto lakše. Mlađo nije gubio svijest kad su ga transportovali do Srednjeg. Eksplozija mu je raznijela noge i nanijela unutrašnje povrede.

    Petar Trifković je dao sve od sebe da u što kraćem roku doveze teško ranjenog komandanta do bolnice u Sokocu. Nažalost, nije bilo spasa, Mlađo je preminuo na putu, neposredno prije bolnice. Veliko srce u čovjeku naizgled malih gabarita (samo za one koji ga nisu poznavali) prestalo je da kuca negdje oko pola 7 uveče.

    Vječna slava i hvala velikom srpskom junaku. Mlađo (Boro) Motika, Krivajevići, 1955-1992.
    olovo - 22948 - 28.11.2009 : Jovo Pejić - best (0)

    Nestali


    Ja sam, nakon što me je zamolio Kabil iz Sudića, pisao podrobnije o Jusufu Ahmišu, odnosno ono što znam o njegovoj pogibiji.

    Taj tekst nije prošao "filter" moderatora ovog site, a pošto se u međuvremenu javio i Patagon na ovu temu, u jedinoj namjeri da pomognem, navodim sljedeće:

    Sa Jusufom je poginuo i Begić Bilal, sin Hasana zvanog Kunosa iz Crne Rijeke, kao i Izet Kadrić (mada ovo drugo nije sigurno) i dvojica boraca iz Tuzle. Lokacija je upravo ona koju navodi Patagon.
    rat_olovo - 22266 - 31.07.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Mačak, opet...


    Ovaj nesretni Mačak je, izgleda, tema koja se ne može lako iscrpiti. Pošto su se neki javili sa svojim komentarima osjećam ponovo potrebu da se umiješam.

    U neprijateljske rovove na Mačku (mislim na naše zauzimanje Mačka 1993. godine) prvi je ušao srpski heroj i jedan od najneustrašivijih boraca "planinskog" dijela ilijaške opštine, komandant Luka Vuković, na čelu Interventnog voda bataljona iz Srednjeg. Uz njega je bio brat mu Aćim, kao i grupa odvažnih momaka koji su uvijek išli uz njega do njegove pogibije, mislim u aprilu 1994. godine, a neki i sami poginuli kasnije, kao Dragiša Ikanović i drugi momci koje nisam poznavao"

    Komandant Crne Rijeke, kojeg pominje "Crnoriječka iz Nizozemske", ne znam sa sigurnošću ko je bio a pretpostavljam da se radi o Jusufu Ahmišu koji je poginuo na Mačku 1993. sa još četvoricom saboraca. Ukopan je tu negdje nedaleko od mjesta pogibije a gdje tačno ne znam, mada mislim da bi neki od posjetilaca sajta to mogli znati.

    "Olovčić" je korektno predstavio iz svoga ugla uzimanje Mačka i Popratne strane od strane muslimana u novembru 1994. godine. Još da pomenem da je naša jedinica koja je do tada držala Popratnu stranu i pokazala se u jako lošem izdanju bila Ilidžanska brigada.
    rat_olovo - 22109 - 07.07.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (5)

    Kremenjača


    Veliku, a možda i odlučujuću ulogu u sprečavanju daljeg napredovanja naših jedinica nakon zauzimanja Mačka odigralo je uporište Armija muslimanske BiH na brdu Kremenjača, kota 1069, brdo koje je svojom konfiguracijom pružalo idealne uslove za odbranu, iznad sela Musići. Dobro ukopani i utvrđeni, pripadnici Armija muslimanske BiH istrpjeli su sve udare artiljerije i pokušaje zauzimanja od strane naših jedinica.

    Kada je čuo da se ide na Kremenjaču, jedan stari čiča, u II svjetskom ratu pripadnik četničkih jedinica, je govorio:
  • Teško ćete vi to uzeti, nismo ni mi mogli!
  • Ma bježi đede, govorili su mu, vi ste imali tandžare a vidi šta mi sve imamo.
  • Ne znate vi ništa, đeco moja, merdanija je to!

    Mnogi su se nagonili, ali nekako uvijek ispadalo je da je đed u pravu.

    Kad su došli Gačani, poznati j**e. nkovići koji su najžešće udarili, izgledalo je da je i Kremenjači kraj došao, ali se i tada održala.

    Jednog jutra general Ratko Mladić odluči da se lično uvjeri o kakvom se to uporištu radi. Sa sobom je poveo samo ličnog pratioca i desetak Čikovih boraca. Uz generala su išli Čiko i Goran Glišić, ostali iza a što se primicao cilj njegov pratilac, krupna momčina iz njegovog kraja, sve više je zaostajao za grupom.

    Neposredno pred ciljem general naredi i onoj dvojici da tu ostanu i oštro prekinu svaku dalju diskusiju i negodovanje boraca koji su se osjećali nelagodno jer general sam ode ispred njih direktno na neprijateljsko uporište.

    Kada je došao do rovova koji su bili "nevidljivi" muslimani su ga primijetili i zapucali iz njih. General se bacio u zaklon i dokotrljao do boraca koji su ipak krenuli za njim. Na desnom ramenu njegov pancir bio je razderan, pogođen metkom. Kad to primijeti, on pogleda po licima boraca i procijedi:

  • Bog te j", ovde stvarno tvrdo!
  • rat_olovo - 22108 - 07.07.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    O Mačku i 'Panciru'


    I ja sam stekao utisak da g. Olovčić ne gaji zle namjere nego voli istinu pa ovaj post nadovezujem na njegovo kazivanje. Pošto sam već mnogo napisao o događanjima koje on pominje, ovdje će biti pojašnjene neke stvari.

    Sam napad srpskih jedinica i pad Crne Rijeke prouzrokovao je veliko iznenađenje u redovima Armije BiH na Visoravni. Čudno je djelovala neka doza radovanja među muslimanskim borcima iz 126. brdske brigade. Preko radio-veze sa Poloma su izvještavali svoju centralu u Brezi o viđenom i seirili što je i Crnoriječanima "zaigrala mečka".

    Mačak nije pao ni brzo ni lako. Gotovo mjesec dana nakon pada Crne Rijeke i žilavog otpora Armija muslimanske BiH, uz žrtve i na srpskoj strani zauzet je Mačak.

    Period od pada Crne Rijeke do pada Mačka može se okarakterisati kao jako konfuzan. Srpske linije bile su postavljene ovlaš, govorilo se da će se ići naprijed, da nema ukopavanja. Borci su bili na otvorenom, nije bilo ni najlona, korištene su grane sa drveća kao zaklon i ono što je ponijeto od kuće (deke, vreće za spavanje) ili nađeno u okolini. Bio je mjesec novembar, potrefio se kišovit sa periodima snijega, noći užasno duge i hladne.

    Za pokrivanje terena iza jurišnika na raspolaganju je bila samo jedna četa Nišićkog bataljona. Druga četa je pokrivala potez od Jelovca do Bijambarskih pećina a Treća od Moševića do Hadžića.

    Koliko je bilo adekvatno pokrivanje terena od strane Prve čete najbolje može shvatiti neko ko je iz Crne Rijeke: Od livade iznad pećina do Nanića nije bilo nikoga sa naše strane. Linija je bila tek od kuće Behajida Neretljaka do na Gradinu, a nakon Gradine rupa do Ćivine uzurpacije, tu dva rova pa odatle rupa do Šupljeg kamena.

    Nakon pada Mačka na njemu je ostala šuma koja je pružala prizor kao iz filmova apokalipse, nije bilo stabla koje je ostalo čitavo. U proljeće se osušila i djelovala još jezivije. Sa Mačka do Olova je 8 kilometara vazdušne linije a konfiguracijski bar još 30% od toga. Sa Mačka se ne vidi Olovo nego brda Mala i Velika Obla glava i Pogladin.

    Sem Mačka uporište Armija muslimanske BiH bilo je i u blizini Kundakova groba ali je ono palo znatno lakše i brže, za jedan dan.

    Nakon ovoga postrojbe Armija muslimanske BiH su se povukle u dubinu i niko nije znao gdje su. Kao logično se nametalo dalje napredovanje i zauzimanje dominantnih kota Ačkerov grob, Mala Obla glava, Velika Obla glava i Pogladin jer se sa sigurnošću utvrdilo da tu nema Armija muslimanske BiH.

    Akcija je obustavljena, po mojoj procjeni, iz nekoliko razloga:
    1. Akcija je potrajala znatno duže od planiranog, ušlo se u zimu koja je surova i sa obilnim padavinama, jurišnici umorni i iscrpljeni,
    2. Nije bilo dovoljno "rovaša" za pokrivanje linija,
    3. Otežano snabdjevanje boraca zbog izuzetno teškog i nepristupačnog terena,

    Ovaj drugi uslov bio je najdominantniji. Inače, jurišnika nije manjkalo ali je deficit bio veliki među borcima koji pokrivaju liniju. Brigada garde iz Kalinovika pokrila je mnogo manji prostor nego što je to realno mogla s obzirom na raspoloživi broj vojnika. Njihovi rovovi na području od Zubeta do Hajdi bili su na svakih dvadesetak matara. Tu je bilo oko 300 vojnika a u martu "94. ih je smijenilo naših 70.

    S druge strane, cijele Popratne strane bile su nepokrivene, naša Prva četa je razvučena od Kundakova groba, prema Ačkerovu grobu, preko Ravnih Kozlovaca, rubom Kotlina do Pećina.

    Tek na proljeće "94. došao je Jahorinski bataljon a nešto kasnije i Sokolački, ali je otišla Garda, pa sem pretumbacija domorodačke boračke populacije nije bilo aktivnosti prema naprijed.
    mico_vlahovic - 22083 - 03.07.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Ja sam


    Hvala, Vogošćanine Pravi. Upravo tvoje pisanje i mene je inspirisalo da napišem ponešto o događajima iz ovog našeg rata.

    Čast bi mi bilo da se upoznamo a moguća destinacija je Aleksandrovo, dakle uskoro, jer sam počašćen pozivom. Jeste da je malo nezgodno locirano, kod korner zastavice, ali ako Bog da savladaće se ta razdaljina.

    Ja spadam u poštovaoce velikog i neustrašivog junaka Miće Vlahovića, kojeg sam vidio na djelu (možda se Oko sjeća, kad je neko od njih dozivao: Muharemeee Šehićuuu ), a i preživjelih junaka kao što je Vog. Pravi, Miner, Oko, Struja, Mlađo... kao i Onoga-Što-Ga-Je-Neko-Sa-Ovoga-Foruma-Naučio-Miniranje (1992. ).
    ilijas_razno - 22066 - 01.07.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Re: G6a8


    ... Misliš: "nemaju njega i nju". A i zvečak im se ne čuje u zadnje vrijeme. Svaka čast, znaš sve.

    Da ne bude, što bi rekao Staniša Čančar, "u klicu! ".
    nisici - 22039 - 28.06.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Istina je samo jedna


    Prvo zahvalnost, pa pojašnjenje. Zahvalnost gospodinu iz Olova za izneseni sud o mome pisanju. Pojašnjenje, istine radi, o "dokumentaciji". Nažalost, nisam stigao voditi dnevnik u toku rata. Imam nešto što bi se uslovno moglo zvati dnevnikom za period od 01. 8. 1994. g. do 17. 01. 1995. g. Svi ostali pobrojani događaji, za periode prije i poslije navedenog, su čisto iz glave i po sjećanju.

    Pisanje je motivisano borbom protiv zaborava sa ciljem da se bar malo svjetla baci na djela čestitih i hrabrih, mahom mladih ljudi koje su oni što su prigrabili tekovine njihovog žrtvovanja pustili niz rijeku zaborava. Da, na primjer, sestrić Ilije Šepura, kad "zagugla" ime svoga ujaka može vidjeti kakav je ujak bio, kakvi su mu bili drugovi, gdje je ratovao, kako je poginuo. Isto tako bratići Gorana Gavrića, unuka Janka Okilja, djeca Gorana Glišića, Draga Lalića, Dragana Janjića i drugih časnih boraca.

    Naravno da bi se mogla napisati najmanje jedna knjiga o ratištu na Visoravni, a za to treba mnogo preduslova da čista istina izađe na vidjelo, što je najteže, jer ko istinu gudi dobije gudalom po prstima.

    Ideja da zajedno budu iznesene činjenice obiju strana o istim događanjima mi se čini jako privlačnom i originalnom. Potreban je neki "Pijemont" oko kojeg bi se okupila kazivanja a to bi mogao biti ovaj sajt i njegov tvorac, koji jako dobro poznaje krajeve o kojima bi bilo pisano.

    Recimo mogle bi se sa dva aspekta prikazati upravo bitke za Mačak od novembra "93. do novembra "94. , dramatični događaji koji su se u tih nešto manje od godinu dana smjenjivali kao na filmskoj traci. Ili sudbine običnih ljudi koje je progutao vihor zbivanja oko Mačka, kao npr. nesretni borac Armije BiH Musić koji je u jeku bitaka otišao u Kamensko (ili je u pitanju Careva Ćuprija)da obiđe suprugu koja se porodila pa u povratku, idući linijom poljskog telefona prošao položaje svoje jedinice i VRS, kod Kundakova groba naišao na srpskog borca, koji je u strahu zapucao i ubio ga. Ili o Zahidu Kadriću iz Nanića, koji je 9. novembra "93. u svitanje izgubio sina Ismeta, u sumrak drugog sina Izeta a u noći i sam poginuo jurišajući goloruk na puščanu cijev koju je zamalo oteo iz ruku protivnika.

    Mnogo je ostalo nenapisanog a još mi nije "izhlapilo", tri godine i osam mjeseci su dug period u kojem se mnogo izdešavalo, neki su bili predodređeni da ih događaji "hoće".

    A šta je od naše borbe ostalo, mogli smo da vidimo neposredno ili preko medija nedavno, 16. juna kada su se na Suncem okupanoj Romaniji okupili drugovi odozgo i njihovi fanovi odozdo. Govori Glavni i odaje priznanje sebi i svojoj vladi koji su se, eto, sjetili da obilježe taj dan, kada je, kao, započela neprijateljska ofanziva na naše položaje oko Sarajeva. Pri tome je zaboravio da pozove kojeg neposrednog aktera, da ovaj kaže koju o događajima u kojima je bio. Valjda misle da smo svi nepismeni i pozaboravljali sve što se izdešavalo. Zato su oni tu.

    Eh, pomislim, da mi je kakva moć da im svima, onima na, oko i ispred bine, podijelim po RAP i automatsku, ukrcam u vremeplov i prebacim u svitanje 15. juna 1995. pa natjeram uz brdo za Goranom Gavrićem. Da bar vide kojeg datuma je počelo i prestanu da brukaju istoriju.
    rat_olovo - 21997 - 20.06.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Specijalne jedinice


    Veliku ulogu u odsudnoj odbrani vanjskog prstena tokom neprijateljske operacije "Koverat", u ljeto 1995. godine, imale su specijalne jedinice koje su pridodate stalnim jedinicama: Specijalna brigada MUP-a RS i Specijalna jedinica VRS "Garda Panteri" iz Bijeljine. U toku operacija ovim jedinicama su komandovali njihovi komandanti Goran Sarić - Sara i Ljubiša Savić - Mauzer.

    Baza Pantera bila je u neposrednoj blizini baze naše IDČ, u Nišićima. Ta je jedinica bila veoma mobilna, imali su kamione za transport boraca koji su prilagođeni ratovanju, sa ojačanim blindiranim čeličnim stranicama na karoseriji, po visini i debljini, sa gumenim "zavjesama" po bokovima i pozadi. Imali su veoma jaku logistiku, hranu koju smo mi pamtili od prije rata, cigarete po izboru i u količinama po potrebi.

    Logistika jedinice bila je veoma brojna, otprilike je bilo pozadinaca koliko i jurišnika, s tim što su logistiku činili Bijeljinci domoroci a jurišnici mahom bili novi Bijeljinci, pristigli iz Kaknja, Zenice, Potpeći i sl. Mnogo ih je "htjela" neprijateljska artiljerija, gdje god dođu bivaju "poklopljeni", tako da su imali gubitke u poginulim i ranjenim, za kratko vrijeme više nego mi za čitav rat (mislim na naš IV i IDČ). Njihov komandant bio je veoma strog, često je znao ošamariti borca.

    Specijalci MUP-a RS bili su iz svih odreda brigade, s tim da je Prvi odred (Jahorinski) bio kompletan angažovan. Njih je vodio zamjenik komandanta Uskok (ne Učo), Zdravko V. , veoma sposoban i hrabar borac i starješina. Komandant odreda Panda bio je stao na "paštetu" i nije mogao ići po brdima.

    U sastavu ove jedinice bio je i naš bivši borac iz Interventnog voda Dragan Janjić. Bio je izuzetno hrabar i prebrodio mnoge bitke na Visoravni, prije nego što je, početkom 1995. godine prešao u SB MUP-a. U poslednjoj bici koju je imala jedinica, u oktobru 1995. godine na Treskavici, u jednom trenutku sjeo je uz debelo stablo da se odmori. Naokolo su padale neprijateljske granate. Dragan je imao na sebi teški pancir i šljem i nije se puno obazirao na detonacije. Jedan geler pogodio ga je sa lijeve strane, između ruba pancira i ramena i zario se u srce. Poslednjeg dana ratovanja, u poslednjem okršaju sa neprijateljem poginuo je hrabri junak iz svih bitaka od početka rata, Dragan (Drage) Janjić, rođen 1962. godine, iz Krivajevića.
    rat_olovo - 21907 - 07.06.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    Jokeri


    Ovaj post u kojem se nalazi primjedba da ništa nije napisano o "sedmorici poginulih" koje je likvidirala IDČ "Jokeri" vjerovatno se odnosi na moje pisanje.

    Redovniji posjetioci ovoga sajta mogli su uočiti da sam ja već pisao o događaju koji pominje ovaj neimenovani poznavalac događaja koji su se zbili na području olovskog ratišta. Naime, radi se o događaju od 16. 6. 1995. godine, kada su džokeri uspjeli da zauzmu dva rova u području koje je pokrivao Sokolački bataljon.

    Tačno je da su tom (ne)prilikom poginuli naši borci, a nije se radilo o sedmorici nego su poginula četiri borca: Đurović Miodrag, Đurović (Miodrag) Željko, Kosorić Goran, Parlić Ranko. Tačno je i da su neki od poginulih odvučeni ispred naših linija.

    Dakle, o tome sam pisao, kao i o onome što je uslijedilo u narednim danima.

    Izviđačko-diverzantska četa Olovske brigade Armije BiH, tzv "Jokeri" bila je tokom rata angažovana u više akcija prema liniji odbrane koju smo pokrivali mi "Nišićani" kao i druge jedinice koje su imale z/o na našem području, tako da smo imali nekoliko žestokih okršaja. Sa njima su u sadejstvu najčešće bili muslimanski borci sa područja opštine Sokolac, tj. njihovi "specijalci", tzv. "Kobre".

    Bili su opasniji u odnosu na druge slične jedinice, koje su pokušavale probiti naše linije, kao "Džamijski golubovi", "Živiničke ose", "Plave ptice", "Laste", Vikićevci i dr. jer su koristili "indijansku" taktiku privlačenja direktno u rovove, sa što je moguće kasnijim otvaranjem vatre, koristeći nebudnost naših boraca.

    Tako su imali uspjeha na Mačku u novembru "94. , pomenutog 16. juna "95. kod Bijambarskih pećina, ali i neuspjeha iz jula "95. protiv "Brguljaka", naše IDČ i Čete vojne policije (pisao sam o tome u prethodnom postu) i u više navrata u drugim ranije pominjanim bitkama.

    U napadu izvedenom 4. decembra 1994. žestoko su se sukobili na Malinovici sa Paljanima iz Jahorinskog bataljona ali su udarili na jako žilavog protivnika i nisu uspjeli probiti liniju u borbi prsa u prsa.
    rat_olovo - 21883 - 04.06.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Poslednji juriš Armije BiH


    Nakon što je neprijateljska ofanziva u junu 1995. godine na položaje Prve romanijske brigade doživjela potpuni neuspijeh i sve linije ostale nepromijenjene, neprijatelj je izvršio pregrupisavanje i spremao se za odlučni udar.

    Oko mjesec dana trajale su aktivnosti neprijatelja koje su se svodile na provociranje naših položaja kako bi bila utvrđena tačna linija naše odbrane, istraživanja minskih polja, deminiranje i povremeno granatiranje.

    U međuvremenu, na našoj strani desilo se zarobljavanje vojnika UNPROFOR-a, vezanje za stubove i ostalo a nakon što ih je Jovica Stanišić oslobodio epilog je bila "protivusluga" u vidu kontingenta iz Srbije, kada su pohvatani i na našu stranu dotjerani, po sistemu "rado ide Srbin u vojnike, dva ga tuku a trojica vuku", ranije pobjegli vojni obveznici.

    Naše jedinice su ojačane po brojnom stanju, ali ovi borci, u 99% slučajeva nisu bili od koristi i koristeći razne sisteme a najviše urgencije u vidu novčanih apoena uručenih odgovornim uskoro su se vratili odakle su i došli.

    Sava je dobio pravo da bira prvi i na "draftu" izabrao 30 koji su izgledali najotresitije i priključio ih ID četi. Od tih 30 je vrijedio kao borac samo jedan, Dragan Šojić, konobar rodom sa Zelengore, dotjeran sa Zlatibora. U bataljon je otišlo resto a zanimljiva pojava bio je antivojnik Tanasije Bosiljčić, sin narodnog poslanika Ljube Bosiljčića sa Ilidže, koji je nakon oko dva mjeseca ratovanja "iščupan" iz rova i ponovo se uhvatio "majke" Srbije.

    Neprijateljski cilj bilo je brdo Gradina, iznad Crne Rijeke. Danima su pripremali akciju, u minskom polju napravili koridor za pristup našoj liniji kroz šumu u blizinu Kundakova groba i obilježili ga vrpcama. U napad su krenuli 28. jula "95.

    Krenuli su bez pucanja, ne naročito rano, negdje oko 9 sati, s namjerom da izvrše prepad na rovove i u borbi "prsa u prsa" pokušaju probiti našu liniju. Bila je to neka u p. m. specijalna jedinica, sve nove uniforme, njemačke, slične onim što sad nose OS BiH.

    Jedan naš borac ugledao je neprijateljskog vojnika na vratima svoga rova i onako u totalnom transu od uzbuđenja uspio da prvi zapuca i ubije ga. Onda je nastala pucnjava na sve strane. Neprijateljski vojnici bili su ušli između naših rovova, pucali su bočno prema našima. Jedan nedavno pristigli vojnik iz Srbije pokušao je da baci protivtenkovsku ručnu granatu BRK ali ga je blokirala grana drveta i vratila mu minu koja je eksplodirala. Momak je poginuo a bilo je ranjenih, čini mi se četvorica.

    Miloš Cvijetić je otpratio ranjenika do saniteta, koji se nalazio oko 300 m iza linije i u povratku naišao na neprijateljske vojnike, koji su u međuvremenu prošli iza naše linije. Upavši u zasjedu Miloš Cvijetić je poginuo. Došlo je do miješanja naših i neprijateljskih vojnika i borbe na veoma maloj udaljenosti. U ovoj borbi poginuo je i Jovo Anđić iz Brgula.

    Tada su pristigli borci iz Izviđačko-diverzantske čete i Čete vojne policije, iz sastava Prve romanijske brigade. Zauzeta je formacija u obliku potkovice, odnosno napravljen je klasični "džep" o kojem je prethodno govorio predsjednik Karadžić. Neprijateljski vojnici su ostali na dostignutom položaju, a prirodni ambijent bio je kao amfiteatar, u čijem su podnožju bili neprijateljski vojnici. Ovi sa "tribina" zasuli su one iz "parketa" svim raspoloživim sredstvima a uključeni su i naši minobacači.

    Epilog je bio poguban po neprijatelja. Doživio je velike gubitke i teškom mukom su vukli ranjene i poginule. Leševi dvojice neprijateljskih vojnika ostali su neizvučeni a prije večeri neprijatelj se u potpunosti povukao ostvljajući iza sebe krvave tragove kroz šumu od vučenja onesposobljenih.

    Nakon ovog okršaja, do našeg povlačenja poslije Dejtona, nije bilo jačih napada na naše linije, koje su u obliku iz novembra 1994. godine dočekale kraj rata.

    Nišićka visoravan je odbranjena junačkom borbom njenih sinova kao i časnih srpskih boraca iz Vogošće, Ilijaša, Sarajeva i heroja Romanije iz Pala i Sokoca.
    nisici_razno - 21816 - 30.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Manda


    Ако Бог да, видјећемо се у Палама.

    Далибор живи у Ирској, у Даблину.
    Поздрав.
    nisici_razno - 21779 - 26.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Re: Zis


    Ja ovdje ne pišem domaći zadatak a naročito mi ništa ne znači šta ti misliš. Napisano je "u zoni odgovornosti Jahorinskog bataljona" iz čega bi svako iole pismeniji izvukao sud da se ne radi o čitavoj zoni nego od 1 do n borbenih položaja ili "rovova".

    Što se tiče napuštanja linije pomenuo sam to u onoliko slučajeva u koliko se desilo, bez obzira bilo to od strane "mojih", "tvojih" ili "njihovih".

    U vezi sa pisanjem o junacima, pišem o onima koje sam poznavao i onima koje poznajem a o onim koje nisam poznavao ne pišem, a nije zabranjeno onima koji su ih poznavali da o njima i pišu.
    zaboravljeni - 21778 - 26.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Ilija Šepur


    Ja Mandu izuzetno cijenim dugi niz godina( tačnije 37 godina;)), isto kao i njegovu braću i starog. Manda potiče iz najpoštenije kuće u Buljetovini i iz familije iz koje niko (sa sigurnošću tvrdim) nije švercovao u toku rata sa neprijateljem iako su im muslimani bili "pod nosom", u Drinčićima. Jedino im ne valjaju Žarko( "ja sedam ti majki"") i Zojancina" :)))

    Ilija ( Mitar ) Šepur 1973 - 1995Pretpostavljam da je njegova reakcija na moje pisanje bila zbog pominjanja pogibije njegovog "šure". Mada smatram da svako ima pravo na sopstveno mišljenje i stav i isto poštujem, mišljenja sam da Ilija Šepur zaslužuje u najmanju ruku da se pomene kao junak i srpski heroj, što je uistinu i bio jer naši junaci polako padaju u zaborav isto kao i odlučne bitke koje su stvorile Republiku Srpsku, a mnoge od njih je dobio Ilija Šepur. Generacije koje stižu nemaju na čemu učiti o djelima junaka jer čak i Boračku organizaciju Republike Srpske vode neborci i jajare, koji su o bitkama slušali na TV ili od žena (koje su znale najviše detalja), da ne pominjem Vladu RS, Skupštinu RS i rukovodstva 99% opština u Republici Srpskoj.

    Što se tiče naših neprijatelja iz rata, oni znaju o svakome od nas mnogo više nego mi sami o sebi i sve imaju zapisano. Šta će s time, nije teško pretpostaviti: kad ukinu Republiku Srpsku svi ćemo biti optuženi za oružanu pobunu protiv suverene države BiH. Otkud im detaljni podaci, ni to nije teško pretpostaviti: povratnici (pojedini).
    krusevo - 21769 - 25.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Naš kontra udar


    Plan za vraćanje izgubljene teritorije i linije Sokolačkog bataljona skovan je munjevito i u najkraćem mogućem roku. Tog 18. juna 1995. u rano jutro krenula je u ofanzivu združena jedinica koja nikada prije nije dejstvovala zajedno. ID četa i dobrovoljci iz Sokolačkog bataljona nestrpljivo su čekali znak za početak napada na neprijatelja koji je bio u našim rovovima.

    U Sokolačkom bataljonu došlo je do promjena, Sreta P. za kojeg je najsloženiji posao koji je mogao obaviti uspješno bila podjela cigareta vojnicima, zamijenio je Pop, mlad i odlučan momak od oko dvadeset pet godina, sa dugom kosom do ramena. On je svoju novu ulogu shvatio na viteški način, tako što je krenuo u napad na čelu svojih vojnika. Motivisani do krajnjih granica, jedni da osvete svoju trojicu drugova stradalih tri dana ranije, drugi takođe svete svoje poginule od prije dva dana i brane čast i obraz svoga kraja i svoje Romanije.

    Nakon kratke artiljerijske pripreme dat je znak za pješadijski napad. U napadnutim rovovima su bili borci Armije BiH iz Sarajeva i nisu mogli doći sebi od furioznog naleta, kada ih je iz šume pogodio klasični "el Ninjo". Kao da raskaša livadu krenuo je komandant Pop a uz njega sa svojim M84 borac M. Đerić, nižeg rasta, iza kojeg se poput zmije udava vukao dugačak niz redenika, čupajući niske omariće. Za njima neustrašivi ratnici koji su se ekspresno transformisali iz odbrambene formacije u napadačku i pokazivali na djelu zašto je Romanija u pjesmama opjevana.

    Drugim pravcem krenuli su udruženi "Nišićani" i "Brguljaci" iz IDČ. Neprijateljski vojnici su udareni sa boka i počeli bježati ostavljajući u rovovima i oko njih puške, municiju, dokumentaciju, hranu, ranjene, mrtve" Nije bilo vremena za ratni plijen, trebalo je goniti neprijatelja da bude istjeran iz svih naših rovova, ukupno, ako se ne varam, 22.

    Izviđačko-diverzantskom četom u ovoj akciji komandovao je Sava Šikuljak. U smiraj akcije tražio je da artiljerija "poklopi" mjesto gdje su ostala dva poslednja rova. Nije znao da je u jedan od njih već stigao mitraljezac Janko Okilj iz njegove čete, ispred kojeg su pobjegli neprijateljski vojnici. Naša artiljerija iz Sabanaka je u rekordnom roku ispalila granatu iz haubice i pogodila direktno u rov u kojem je bio Janko.

    Od ove granate stradao je smrtno najstariji borac u IDČ. Janko Okilj bio je rođen 1947. i stigao je da postane djed. Često je pričao o svojoj unuki koju je neizmjerno volio. Nije se odvajao od svog mitraljeza M-53 za koji je tvrdio da je bolji od M-84. Bio je izuzetno hrabar, neustrašiv i ponekad se zezao da mlađima "ne daje pardona". I zaista, malo je bilo Janku ravnih. Na lijevoj ruci nosio je neku veliku SMB torbu napunjenu redenicima i svojim mitraljezom krčio ispred sebe. Njegov brat Strajko Okilj poginuo je u vrijeme granatiranja Toljenka u avgustu 1994. godine.

    Još prije podneva 18. 6. 1995. godine okončana je ova akcija na efektan način. Od ovog dana neprijatelj nije mogao "oprepeliti" borcima Sokolačkog bataljona na ovoj liniji koja je ostala stabilna sve do Dejtona i postdejtona.
    rat_nisici - 21755 - 23.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Upuštanje neprijatelja u vatrene džepove


    Osim Izviđačko-diverzantske čete veliki doprinos očuvanju naše teritorije u vrijeme neprijateljske ofanzive u ljeto 1995. godine imala je i Četa vojne policije Prve romanijske brigade. Dešavalo se i da po tri puta u toku dana trče i zatvaraju liniju kada popusti odbrambena formacija.

    U vrijeme ovih poduhvata teže je ranjen borac iz ove čete Mile Veljović, sa ozbiljnim povredama ruke.

    Kada je došlo do pada naših rovova kod Ačkerova groba u pokretu ka mjestu proboja sretoše dvojicu nešto starijih boraca sa Sokoca koji se žurno kreću u suprotnom smjeru. Na pitanje "što bježite" markantan čiča sa brkovima uvrnutim na krajevima, kao u Petra Kočića, odgovori:
  • More, ne bježimo, časti mi, vodimo ranjenike.
  • A đe su vam ranjenici?
  • Eto ig idu za nama, mirno odgovori brkajlija.

    I zaista, oko trista metara za njima, bez tuđe pomoći, su išli dvojica ranjenika, od kojih jedan teže ranjen u ruku.
    Kad ga viđe, brko radosno povika:
  • Eto vidite, ranjen mi sestrić pa ga ja poveo doktoru!

    Uveče Radovan Karadžić na televiziji objašnjava:
  • Naše linije na su čvrste i stabilne, mi neprijatelja upuštamo u vatrene džepove pa ga uništavamo.

    Sluša to upravo s linije pristigli Dragan P. iz Džimrija pa kaže:
  • E, moj presjedniče, pitaj onog brka kako ih upuštamo!


    Kad su vraćali liniju u zoni odgovornosti Jahorinskog bataljona u rovu zatekoše jednog borca sa šeširom koji je sam zaustavio neprijatelja i dejstvovao po njima iz mitraljeza. To je bio Šerif Dautbegović koji je svojom zapregom razvozio hranu po liniji i ne znajući da su rovovi prazni ušao u jedan od njih. Upravo tada neprijateljski vojnici su krenuli da zauzmu rov a Šerif je raspalio po njima.

    Kada su borci iz vojne policije upali u tranšeju, jedan od njih u poslednji čas prepoznade Šerifa, pa sa olakšanjem reče:
  • Uf, Šerife umalo te ne ubih, ja mislo od tebe Turčin!

    Čestiti Šerif poslije rata otišao je nekim poslom u svoj rodni kraj, negdje kod Bugojna ali, na žalost, nije preživio posjetu. Ubili su ga njegovi zemljaci.
  • rat_nisici - 21751 - 23.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Šesnaestog juna 1995.


    Šesnaesti jun 1995. godine, pun tuge i bola. U Sabancima sahrana Ilije Šepura. U Semizovcu u isto vrijeme sahrana Gorana Gavrića i Drage Lalića. Na sahrani i njihovi preživjeli saborci.

    Neprijatelj nije mario za ove tužne skupove, nastavlja sa svojom operacijom "Koverat". Oficir iz komande brigade Dragan T. negdje pred kraj obreda sahrane stiže u Sabanke. Vijest crnu donosi: neprijetelj je probio liniju u zoni odgovornosti Sokolačkog bataljona i hitno je potrebno da IDČ krene u Bijambare i zatvori dalje napredovanje neprijatelja.

    Oprostivši se sa mrtvim drugom borci su krenuli sa Draganom u nepoznato. U Sabancima je bila jedna polovina čete dok je druga polovina bila u Semizovcu. To su bili borci iz bivšeg Okrugličkog bataljona i oni su odmah krenuli da se spoje sa ostatkom čete.

    Na putu Semizovac-Srednje ova grupa upada u nove nevolje. U međuvremenu je neprijatelj probio linije odbrane i na ovom potezu i njihovi vojnici ovladali su saobraćajnicom. Da bi stigli na svoje odredište borci iz IDč su ušli u korito rijeke Ljubina i kroz korito prošli kritičnu dionicu. Uspjeli su prije mraka stići na odredište i povezati se sa ostatkom čete.

    Na putu do kritičnog područja u Bijambarama borci iz IDČ su doznali da je neprijatelj primijenio do tada neprimijenjen potez: privukli su se liniji bez prethodnog otvaranja vatre i u klasičnoj borbi prsa u prsa uspjeli da ovladaju dominantnim rovovima i položajem.

    Sada je neprijatelj došao s leđa našim rovovima i imajući vidu tu činjenicu kao i saznanje da su toga dana prilikom upada neprijatelja u istom rovu poginuli otac i sin iz porodice Đurević kao i jedan od najboljih boraca Romanije Goran Kosorić, većina boraca Sokolačkog bataljona napustila je liniju odbrane. Kada se tome doda nesnalažljivost u ovoj situaciji njihovog anemičnog komandanta Srete P. , nastaje stihija i ostaje velika rupa u području Bijambara.

    Zadatak IDČ bio je da uveže liniju kroz šumu. Veliki značaj imala je činjenica da jedan dio Sokolačkog bataljona nije napustio liniju. To je bila četa Voja R. sastavljena od boraca iz Kalauzovića i Bara kao i borci sa Visojevice. Neprijatelj je neposredno pred padanje mraka u pokretu naišao na borce iz IDČ, te je došlo do sukoba nakon čega su se borci Armije BiH povukli prema novodostignutim linijama.

    Ovog 16. juna napad je izvršen i na položaje Trećeg bataljona. Žestoka artiljerijska vatra tokom cijelog dana pokrivala je naše položaje. Ranjeni borci su zbrinjavani uz veliko požrtvovanje bolničara Mladena M. a od posledica granatiranja poginuli su Ljubo Klempić i Nenad Trifković iz sela Blaža kod Okruglice.
    nisici - 21748 - 22.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    RE: Željko iz Melbourne-a


    Наравно, ја познајем веома добро Стјепана и Новицу. Пошто пишем о биткама нисам поменуо тенковску чету која је постојала током 1995. године са овом двојицом на челу јер се не сјећам да је иста учествовала у некој битци, односно да је испалила неки пројектил у вријеме свог егзистирања.

    Што се тиче наведених о њима се може писати, али у перцепцији неких других тема, рецимо о Стјепану у рубрици "ратни шверцери" или "бјегунци из ровова" а о Новици у рубрици "забушанти" илити "хватачи кривина".
    rat_nisici - 21729 - 21.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (7)

    Strahote od 15. juna 1995.


    Tog 15. juna '95. neprijatelj nije časio ni časa. Prije nego što je sunce počelo pružati svoje zrake zatutnjalo je i zemlja se zatresla. Dobro poznati scenario ponavlja se nakon pola godine zatišja.

    Negdje oko 5 časova započeo je napad neprijatelja na naše linije. Borci iz našeg III bataljona, koji su nekada bili Okruglički bataljon, žestoko su napadnuti ali su se junački držali. Uz brzu i efikasnu pomoć minobacača odolijevali su svim naletima. Ovo su bili jedini pripadnici Prve romanijske brigade koji su bili licem okrenuti prema svojim domovima. Između njih i njihove djedovine bile su neprijateljske postrojbe. Ostali bez igdje ičega ali su se hrabri ljudi borili kao lavovi.

    Negdje odmah na početku napada neprijatelja komanda brigade je uputila ID četu u zonu odgovornosti Sokolačkog bataljona. Trebalo je hitno intervenisati jer je nekoliko rovova koje su držali povremeni borci iz tzv. radne obaveze napušteno kad je neprijatelj napao.

    Kamion sa borcima brzo je stigao do kraja pristupnog puta. Trebalo je dalje preći oko 500 metara uz brdo, kroz šumu, do linije. Borci su žurno grabili ka vrhu uspona. Na čelu, pomalo pognut gotovo trčao je Goran Gavrić. Sem ličnog naoružanja nosio je i ručni bacač i "samar" sa minama od RB-a na leđima.
    Jednom je rekao da u najkritičnijim situacijama mu "nešto se prevrne u stomaku" i onda ne zna za strah i bilo šta drugo, samo jurne na neprijatelja. Ovo je bila upravo ta situacija. Poput gladne zvijeri ustremio se sam na rov u kojem su bili već neprijateljski vojnici. Ostali su ga jedva pratili.

    Jedan borac iz napuštenih rovova radne obaveze nije se povukao sa ostalima već je ostao i sam zadržavao vatrom neprijatelja, koji nije uspio krenuti dalje od zauzetih rovova. Prosijed, punije građe, iza jedne omare kratkim rafalima mirno i hladnokrvno sam je onemogućavao dalje napredovanje neprijatelja. Oni koji su do njega prvi došli kasnije rekoše da se zvao Obrad Šuka.

    Borci iz IDČ su zauzeli polukružnu formaciju prema rovovima koje je držao neprijatelj i uhvatili ih u unakrsnu vatru. Čekalo se kada će početi bjekstvo neprijatelja jer nisu imali šanse duže držati ove rovove. U namjeri da efektno završi posao Goran je napunio svoj RB, ustao iz zaklona na koljena i nanišanio rov. Na leđima mu je i dalje bio samar sa minama za RB.

    Nažalost, u djeliću sekunde neprijateljski vojnik bio je brži. I on je imao ručni bacač i iz njega uspio da prije ispali granatu. Njom je pogodio Gorana u grudi. Strahovita eksplozija uzdrmala je šumu iznad Bijambarskih pećina.


    Goran ( Novko ) Gavrić 1968 - 1995Kada se slegao dim ostao je prizor iz horor filmova od kojeg je i najtvrđima suza potekla. Hrabri srpski junak Goran Gavrić iz Žižaka raznesen je u strahovitoj eksploziji. Rođen 1968. godine u Zmajevu, u Vojvodini, mislim da je opština Vrbas. Najstariji od trojice sinova Novka Gavrića. Ako je neko u sebi imao predimenzioniranu veličinu hrabrosti onda je to bio on. Mladost je poklonio Srpstvu, svoj život okončao kao momak u najbolja doba. Izuzetne muške ljepote, velikog srca, čestiti, povučeni Goran ostao je neizbrisivo urezan u sjećanja svih koji su imali čast da bar jednom budu u njegovom društvu. Brat Zoran bio je takođe u IDČ, devetnnaestogodišnjak, i Bogu hvala ostao živ i zdrav.

    Drago ( Novica ) Lalić 1960 - 1995Nedaleko od Goranovih ostataka ležao je nepomično Drago Lalić iz Brgula. Onda se odjednom podiže na ruke i koljena, prevrnu očima i pade. Nažalost, to je bilo poslednje što je učinio. Glava mu je bila pukla i razdvojena na dva dijela. Iza Draga ostalo je troje sitne djece. Ne znam da li su svi upamtili oca ali s razlogom mogu biti ponosni na njega. Stradao je kao junak, hrabro braneći srpsku zemlju.

    Ilija ( Mitar ) Šepur 1973 - 1995Mladi mitraljezac Ilija Šepur iz Buljetovine ležao je nepomično. Vidljive povrede imao je jedino na nozi i mislilo se da je onesviješćen od eksplozije. Brale Z. prišao je do njega i drhtavim glasom rekao "mrtav". Jedan geler veličine zrna pšenice pogodio ga je u slijepoočnicu i bio koban. Tužno je ležao pored njega zaćutali mitraljez M84 od kojeg se nije razdvajao u desetinama ranijih bitaka. U svojoj 22. godini poginuo je mladić koji nije znao šta je strah, koji je išao uspravno i svojim gardom prkosio neprijatelju i sudbini. Jedinac u roditelja, ponos i nada, umjesto mladosti živio je rat, sve nedoživljene mladalačke zgode i nezgode zamijenio je druženjem sa svojom 84.

    Ostoja M. bio je bliži od Ilije mjestu eksplozije ali je preživio, uz rane na nozi i popucale bubne opne na oba uva.

    U periodu dok je još dim od eksplozije obavijao šumu neprijatelj je uspio napustiti rovove koje je bio privremeno zaposjeo. Pirova pobjeda nikome ništa nije značila, tri mlada života data su u zalog očuvanja teritorije. Sloboda nije umjela da pjeva a zaborav ne smije pregaziti ove heroje.

    Ovaj dugi junski dan bio je prepun okršaja na vanjskom prstenu, neprijatelj je čvrsto riješio da probije našu odbranu i samo se čekao sljedeći atak.
    rat_olovo - 21720 - 19.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (5)

    Uoči ofanzive ljeta '95.


    Velika ofanziva muslimansko-hrvatske Armije BiH toga proljeća 1995. visila je u vazduhu kao Damaklov mač. Živci naših boraca bili su napeti kao strune, svi su čekali dan velikog okršaja.

    U maju je rečeno da je početak ofanzive izvjestan oko polovine juna i da su izuzetno brojne, opremljene i odlučne neprijateljske snage iz Sarajeva izašle u namjeri da probiju vanjski prsten, čiji smo jedan segment činili i mi na Visoravni i da slijedi operacija "Koverat", što je trebalo da predstavlja nešto poput "Bljeska" u Hrvatskoj.

    Neposredno pred početak neprijateljskih napada uslijedio je još jedan nerezonski potez komandnih organa naše vojske. Kao što je uoči neprijateljske ofanzive iz novembra 1994. grupa od 18 naših najboljih boraca, uključujući kompletan interventni vod, poslata na Treskavicu i time data lavovska prednost neprijatelju, i ovaj potez je možda i u većoj mjeri oslabio naše redove, mada se radilo o jednom čovjeku.

    Naime, dva dana uoči napada neprijatelja došla je naredba da Mali hitno mora na nekakvu obuku za speciajlce, u smislu iskakanje iz helikoptera uz pomoć užeta i upadanje u zgrade, skokovi sa zgrada, iskakanje iz automobila u pokretu i slične umotvorine. On je otišao i time praktično okončao svoje ratovanje a mislim da mu je ova obuka koristila tek mnogo godina kasnije kada je počeo raditi kao dimnjačar, za očuvanje ravnoteže na klizavim i strmim krovovima.

    Odlaskom Malog u najtežem mogućem trenutku, a pošto je nešto ranije nesretno stradao Goran Glišić, glavna poluga IDČ je uništena.

    Ostali nisu bili loši borci ali ostali su bez vodstva, bez ljudi koji su uvijek išli 5-10 metara ispred, koji su poput zvijeri znali da "nanjuše" neprijatelja i koji nikada nisu napravili potez koji bi doveo do bespotrebnih žrtava. Do 15. juna 1995. godine interventni vod je imao jednog poginulog borca, Dragana Jokanovića iz avgusta 1992. , poginuo u Sudićima pri izviđanju, i jednog teže ranjenog od tenkovske granate na Mačku u novembru 1993. godine.

    Sada je tu bila ID četa, mnogo brojnija formacija, tu su bili i borci iz bivšeg Okrugličkog bataljona, nije bilo uigranosti boraca i upravo je bio potreban neko ko će sve to uvezati, onemogućiti bespotrebne juriše pojedinaca i znati kada je najlakše zadati udar neprijatelju. Upravo ovaj nadostatak bio je poguban u kasnijim događanjima.

    Došao je i taj 14. jun 1995. godine i svi su čekali taj naredni "dan D". Naši minobacačlije na dva vatrena položaja dobili su elemente za sve tačke na liniji III bataljona na kojima se očekivao napad neprijatelja, municije je bilo dovoljno a posade uvježbane do savršenstva.

    Svi borci bili su na liniji, čekali da konačno počne. IDČ je napunila kamion svojim oruđima i MTS i čekala naredbu da krene. Pala je noć, vedra, topla i tiha. Čuli su se samo ćukovi i zlokobno štektanje lisaca.

    Jovo,
    svaka čast, ni Andrić ti nije ravan!
    knjiga_gostiju - 21532 - 29.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Mišo Mijatović


    Kad su pitali Muju da li je čitao "Na Drini ćuprija" on odgovori : "Ma šta ćito, hodo! ". Ja nisam čitao knjigu Nikole-Miše Mijatovića ali poznajem autora iz rata i na osnovu meni poznatog ne vjerujem da je pribjegao izmišljanju i hvalisanju. Dovoljno je da posloži preživljeno i eto trilera.

    Ne znam šta je napisao pa ne mogu da ja iznosim neke stvari ali mi je nelogično da je jedan takav borac totalno gurnut u stranu, da sada radi ono što radi a drugi, minorni borci, se prse rukovodeći BORS-om, da je, blago rečeno, "puko" i da, na žalost, nije jedini već jedan od mnogih "zaboravljenih asova".
    rat_nisici - 21474 - 23.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Međedi sa Zvijezde


    Početkom 1995. godine došlo je do prestruktuiranja jurišnih jedinica. Beli Vukovi Srđana Kneževića su izdvojeni iz sastava Prve romanijske brigade i potčinjeni komandi SRK-a.

    Komanda Prve romanijske pristupila je formiranju nove jurišne jedinice. Kao jezgro je poslužio dotadašnji interventni vod Nišićkog bataljona i bio je otvoren prelazni rok za prijem dobrovoljaca u Izviđačko-diverzantsku četu (IDČ) po sistemu "ko god doš"o dobro doš"o".

    Novoj jedinici pristupili su borci iz Trećeg bataljona i to mahom oni sa najviše iskustva u borbama kao i neki članovi komande. I komandant bataljona Sava Šikuljak je odlučio da se zahvali na povjerenju i pređe u IDČ.

    Jedinica je bila formirana kao dvije zasebne cjeline, od kojih je jedna bila sastavljena od "Nišićana" a druga od onih "preko vode", tzv. "Brguljaka". Načelnik štaba brigade je dao jako suvislo obrazloženje, kao: "Znamo mi da se vi ne trpite među sobom, od pamtivjeka, pa da ne bude međusobnih konflikata".

    Ono, jeste da su bile poznate marisane po teferičima iz šezdesetih i sedamdesetih upravo između ova dva "entiteta" ali je iza ovakve podjele i organizacije stajalo nešto drugo, što nije zgodno ovdje komantarisati. Dakle, jedinica je imala dva komandira, Malog i Savu, kao švedska fudbalska reprezentacija dva selektora.

    Kad se u razgovoru boraca dotakla tema imena jedinice, jer sve su slične formacije na obje zaraćene strane imale "umjetnička imena", Ostoja M. je iznio svoj prijedlog: "Svi jurišnici su neki vukovi, sa Drine, sa Vučjaka, Beli"To je već postalo izlizano, hajde da se mi zovemo Međedi. Međed je opasniji od vuka. Pošto nam je u zavičaju najveća planina Zvijezda, a ona je puna međeda, onda budimo Međedi sa Zvijezde".

    Ovo ime je, naravno, služilo za "internu" upotrebu i zezanje i nigdje nije upisano.

    Jedinica je koristeći primirje u februaru i do polovine marta bila na pripremama i "uigravanju" na Čevljanskom polju i njegovom širem obuhvatu. Veliki udarac za sve bila je pogibija Gorana Glišića po povratku u bazu, 13. marta "95.

    U aprilu polovina IDČ bila je na Teočaku i vratila se bez ranjenih i poginulih.
    rat_nisici - 21460 - 22.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Borbe na kraju 1994. godine


    Nakon što je utihnula neprijateljska ofanziva sa početka novembra "94. u kojoj je došlo do značajnih pomjeranja naše linije odbrane pristupilo se utvrđivanju novih položaja.

    Sedmi bataljon (nišićki) raspoređen je na potezu od kote 1006 iznad sela Drinčići do jednog uzvišenja koje se nalazilo iznad dijela C. Rijeke po imenu Gaj, a to je oko 500 metara iza kote 1128 Gradina. Dalje se nastavlja linija Osmog bataljona (okruglički) rubom šume, naspram kuća Bibića, a dalje kroz šumu naniže do Tirića bare gdje je bio spoj sa Sokolačkim bataljonom. Borci su izvršili značajne radove na utvrđivanju a posebno su prednjačili borci iz Osmog bataljona koji su se u potpunosti ukopali u zemlju i formirali mrežu tranšeja sa bočnim prekrivenim nišama tako da su postigli maksimalnu zaštitu od granatiranja.

    Dana 17. 11. 1994. od ova dva bataljona formiran je jedan koji je zvanično nazvan Treći bataljon Prve romanijske brigade. Kod imenovanja komande novog bataljona postignuto je da je iz svih kombinacija eliminisan komandant Nišićkog bataljona "Mali", koji je poslat "u bazu".

    Pokojni Sava Šikuljak dobio je ulogu komandanta koje se brzo nakon toga zasitio. Za zamjenika je imenovan Stariji Vodnik, svojevrstan primjerak Šćepana Malog, za kojeg je malo ko znao ko je i odakle je. Ranije sam već pomenuo situacije u kojima se pokazao kao ortodoksna kukavica a karakterističan je bio po obimu stomaka zbog kojeg nije bilo broja opasača koji bi uspio da ga opaše. Karakterističan je bio i po pričama o doživljajima sa "Alahovog puta" u stilu : "Srđan je vodio Bele Vukove i zato je Beli Vuk a ja sam vodio Crne Vukove i ja sam Crni Vuk! ".

    Inače, Crni Vuk je prije rata u stvari bio vozač po ugovoru i magacioner u kasarni Rajlovac a zvao se Milan Stojanović, rodom od Čačka, bio dobar sa mnogim višim i visokim oficirima iz SRK-a.

    Sem što je nepravda učinjena prema Malom, nepravda je učinjena i prema pokojnom Goranu Gavriću, koji je mnogo više vrijedio, kao borac i ljudina, od pomenute dvojice zajedno. Goran je postavljen za operativca, svojim autoritetom kod boraca doprinjeo je da linija bude utvrđena kao bastion i time budu spašeni mnogi životi u kasnijim napadima neprijatelja.

    Dana 3. 12. 1994. godine došlo je do žestokog napada na naše nove položaje. Napad pješadije bio je usmjeren na desno krilo, na poslednja tri "rova", koja su inače teško popunjavana, tu su dežurali artiljerci, kuvari i komandni kadar bataljona. Interventni vod je u veoma kratkom roku stigao na mjesto napada i nije bilo problema da se napad odbije uz pomoć naših minobacača i artiljerije Prve romanijske.

    Na naše položaje u Crnoj Rijeci neprijatelj je izvršio žestoko granatiranje iz minobacača i haubica. Teško je ranjen Dragan Šiljak, tačnije "izbušen" je po cijelom tijelu. Onda se pojavio tenk na Stuparevačkoj kosi i gađao naše položaje. Od ovog dejstva teško je ranjen Relja Delipara gelerima u grudi. Zahvaljujući brzom transportu do bolnice "Žica" i doktoru Laziću koji ga je odmah operisao spašen mu je život "u dlaci".

    Napad neprijatelja tog dana bio je žestok i na položaje Sokočana, koji su odbili napade i imali gubitke u mrtvim i ranjenim a naročito žestoko je bilo na Malinovici, gdje su bili borci iz Jahorinskog bataljona. Ovdje je bila borba "prsa u prsa" i uz značajne gubitke Paljani su odbili sve napade i očuvali liniju.

    Nakon ove ofanzive, do juna 1995. godine nije bilo značajnijih napada neprijatelja.
    vogosca_razno - 21459 - 21.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Zašto polemišem sa Strujom?


    Ne čitam površno nego upravo suprotno, kao što reče moj prijatelj Tomo Srndać: "Čitam redove, a čitam i između redova".

    Nije mi cilj da tebe lično razuvjerim u vezi sa tvojim ovdje iznijetim kvalifikacijama, predrasudama i očiglednom nedostatku činjenica nego da drugi čitaoci steknu sopstveni sud o iznijetim stereotipima. Jer, ako se kaže "neki od" su se razmetali parama zarađenim švercom po Vogošći i Bijeljini "to može da znači dvojica, trojica, trideset petorica ili hiljadu njih. Ako se napiše "Mlađen Leka se razmetao"" to je već činjenica koja govori o tome ko se razmetao i koliko ih se razmetalo.

    Ili, prostije rečeno : sve negativno što si iznio u vezi ratnog šverca na visoravni nisi potkrijepio konkretnim argumentima. Što, opet, ne znači da se isti nije zbio. A da tako priča pola Republike Srpske, ne sumnjam. Tako su pričale sve žene u pet opština u toku rata, isto kao i o Čekrčićima, rovu "kecu", vogošćanskim granatama i još mnogo toga.

    Što se tebe lično tiče, kao čestitom i hrabrom borcu i poštenom čovjeku koji je dao izuzetan doprinos odbrani ne samo visoravni već mnogo šire, skidam kapu, izražavam duboko poštovanje i želim od Boga svaku milost, sreću i zdravlje.
    nisici_razno - 21442 - 20.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Prilog polemici sa MJ Struja


    Što se tiče "promašenog identiteta" : do promašaja je došlo jer sam pokupio kao "zdravo za gotovo" sa jednog tvog komentara, objavljenog ovdje prije oko tri mjeseca a potpisanog sa "Struja PREZIME" da se prezivaš tako, a to me je navelo na pogrešan zaključak o porijeklu, jer je to pleme do rata živjelo i u Kunosićima, a to je oko kilometar i po, kroz crnogoričnu šumu punu šišarika, do Lađevića.

    Meni su i đed, "pranđed" i pra-pradjed bili "šišarike" nakon što je pra-pra-pradjed došao iz Pive i tu zaglavio pa, ko velim, neka svoga i u gori vuka.

    Ono sa kravom na tenku bilo je kao paralela tvojoj kvalifikaciji domorodačkog stanovništva koju ne bih da ponavljam niti da tvrdim suprotno. Ne pada mi napamet da polemišem s tobom da li može krava stati u tenk, valjda je to jasno svakome ko je bar jednom zavirio u tenk i vidio kravu, a zaista su neki momci tog dana popeli i vezali kravu na tenk, valjda zezanja radi i vozali se po Crnoj Rijeci. Kako su to uspjeli izvesti ni meni nije jasno.

    Ako ne vjeruješ meni kao jajari, šverceru i neborcu koji je cijeli rat jeo jagnjad na ražnju kao alternativu za "ikar" i pio domaću ljutu kao alternativu za "braću Mandić" i "spas" sa pripadnicima jedinice "Međedi sa Zvijezde" a zahvaljujući tebi ostao bez plate, mislim da nema razloga da ne vjeruješ Oku koji je istinski srpski borac i koji je vidio ono što i ja 9. 11. 1993. a što ti nisi mogao vidjeti jer si otišao u drugom pravcu.

    Što se tiče pokojnog Gorana Gavrića, tu mi nešto "ne štima": Goran je poginuo 15. 6. 1995. godine a da je neko od srpskih boraca s njim ili bratom mu Zoranom bio u Žižcima deset dana ranije nije moguće jer je to mjesto tada bilo duboko u teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Inače, Goranova pogibija je bila toliko stravična da ja još nisam smogao snage da je ovdje opišem jer je on bio moj veliki drug.
    nisici_razno - 21426 - 18.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Bila je krava na tenku


    Oko, hvala za ovaj post, drago mi je da si potvrdio nešto što je, na žalost, isina.

    Ja sam uvijek i isključivo na strani istine i nastojim da je i prikažem u njenom izvornom obliku.

    Pošto si tog 9. novembra '93. bio na Crnoj Rijeci vidio si trista čuda a naravno da je bila i krava na tenku, paljanske hladnjače, kamioni iz Ilijaša! Zbog cjelodnevne pljačke bogatog muslimanskog sela nije se moglo dalje. To je za posljedicu imalo pregrupisavanje muslimanskih boraca i bespotrebne žrtve na našoj strani u borbama za Mačak koje su trajale mjesec dana nakon toga.

    Nesrećnim sticajem okolnosti poginula su tog dana dvojica naših boraca: pripadnik Vasketovih je čitav dan jurio neke konje, vrištao, ponašao se kao da je "na nečemu" a zatim iz čista mira ubio čovjeka iz druge jedinice nakon čega je i njega ubio Brane V.

    Kakav su odnos preme borcima sa strane imali "domaći" vidio si a i vaš vodič, koji jeste prije "radio" sa komšijama pokazao je koliko mu je bilo žao "plate".

    P. S. Struja, ne znam razloge tvog patološkog animoziteta prema "Šišarikama" mada se po prezimenu može zaključiti da i tvoji potiču "odozgo" (selo K. ).
    knjiga_gostiju - 21413 - 17.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Šta je pisac htio da kaže


    Ma jasno je šta je Struja htio da kaže u osvrtu "Drinčići". Ako je napisana istina onda replike ne mogu naškoditi iznijetom već samo učvršćuju istinu.

    Ni meni nije do polemisanja, ali ako se iznose negativnosti, kojih je svakako bilo, trebalo bi navesti i imena ili bar sela u kojima su živjeli Neki-Od. Ovako kao "neki od" osjećamo se prozvanim svi stanovnici visoravni srpske nacionalnosti za vrijeme rata.

    Jer, ako nastavimo u ovakvom stilu, onda i ja mogu da napišem "Znam, to je bilo onoga dana kada smo mi na Gradini čekali nastavak akcije a nije se išlo dalje jer su Neki-Od tenkista bili zauzeti prevozom krava iz Crne Rijeke na tenkovima".

    Jeste odvratno ali je istina.
    nisici - 21400 - 16.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Novo Drinčić


    U najmanju ruku čudno djeluje priča Vogošćanina Pravog o stradanju Nove Drinčića.

    Lično poznajem Novu (Milan) Drinčića zvanog Vuk (svi Drinčići se tako zovu a i Mlađena Leke majka je bila iz te kuće pa je i on nosio to "prezime") sa Nišićke visoravni koji je rat proveo u Vogošći.

    Njegovo selo nije Drinčići jer je on živio na Gradini, na suprotnoj strani Crne Rijeke, oko 2 kilometra vazdušne linije u odnosu na Drinčiće.

    Drinčići su čisto muslimansko selo u kojem žive u najvećoj mjeri Zukići a bilo je i Dovadžija, Arnautovića.

    Novo Drinčić, njegov otac, njegova braća Đorđo, Jovo i Momčilo i njihove porodice, kao i Marinkovići i Vidičevići sa Gradine, Delipare, Blagojevići i Sande iz Nanića (u neposrednoj blizini Gradine) iselili su nakon jedne "čarke" u maju 1992. godine. Pri njihovom iseljenju nije bilo incidenata i bilo kakvih aktivnosti komšija muslimana.

    Kuće im nisu zapaljene tada ni kasnije ali su detaljno opljačkane iznutra od strane muslimana.

    U toku rata 1992. 1995. na Nišićkoj visoravni niko nije zapaljen u kući.
    vogosca - 21323 - 10.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Srpska posla


    Veliko poštovanje za srpskog junaka Oko. Mnogo toga si napisao onako kako i ja mislim.

    I ja takođe imam mnogo toga što je ostalo nenapisano zbog "zatrovane atmosfere" nastale kad su počeli da polemišu Rammstein, Čiča Jovo i još neki. Ako će neko pljuvati po iznesenim činjenicama i borcima zato što je on "veći borac", što je poderao više čizama vraćajući linije i slično, hvalisati kriminalce iz svojih partija a pljuvati po kriminalcima iz suprotnih, onda nema smisla sa takvima se naduravati.

    Vidim da se ne javljaju ni Mlađo, Struja i još neki koji su pisali o ratu iz ugla istinskih boraca i junaka.

    Sve čestitke Vogošćaninu Pravom na upornosti u borbi za istinu i protiv zaborava.
    rat_nisici - 21225 - 29.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Patagon Olovčić


    Ko je, šta je i odakle potiče dao je do znanja na početku svoga obraćanja, urinirajući po knjizi Jeremije Perića - Ješe. A kako i ne bi, Jeremija je u knjizi naveo imena žrtava ustaškog terora iz perioda 1941-1945 na području opštine Olovo.

    Prerezanih vratova četiri godine jame su punili svojim tjelesima nesrećni Srbi iz srpskih sela. Egzekutori njihove komšije a njegovi babo, dedo, amidža, dajdža.

    U Olovu ima jama,
    Puna Srba natrpana.


    Pjevalo se tajno po sijelima u doba "bratstva-jedinstva".

    Povampirene ale prošlosti htjele su, željele i pokušale da krajem XX vijeka dovrše djela njihovih krvavih predaka. Nisu uspjeli jer su pročitani, jer su još svježe i nazacijeljene rane bile. Zato je Zoka izabrao PM M72, umjesto komšijskog noža pod grlom.

    I nakon svega olovski patak sada šilji o multietičnosti. Pljunuta zvanična politika "zelenih". Postoje još uvijek dobri Srbi koji idu u lov sa svojim komšijama. I niko ih ne dira. Pa još kad bi svi bili kao Gavrić i Palangetić. Eh, pa onda bi se tek sve znalo o svima. A zemlje bi cvjetala, sve Bosanci: muhamedanci, katolici i nekrst.

    Mada, i ovako "znaju" oni o nama. Pa zarobili su dnevnik komandira čete koji je "kliznuo" sa Mačka. Ma da nije komandant korpusa možda? Jako je bitno "dunjaluku" nišićkom šta je tu napisao jedan dokoni rovaš koji je bio umislio da je bezbjednjak. Ko je šta rekao i ko nije došao na smjenu, je li nestalo cigara i tuče li Jovan Šepur konja kutlačom po sapima kad nosi ručak.

    Znaju ono što su im ispripovijedali "dobri Srbi" koji su se vratili pa im ližu sahane i izmišljaju o događajima koje nisu ni vidjeli. Ali su dobro čuli. Poput moga rođaka Boška Pejića, koji sada živi u Sabancima, koji nigdje nije bio ali se naslušao. A sad toliko dobar da čak i tuče rođake koji dođu da obiđu svoju očevinu. Eh, da im je takvih Srba.

    A partijska je i sada u sehari. Nekad je bila u kovčegu, ali se "progovorilo" i propisalo na "bosanskom". Pa turske i arapske riječi postale kao rod rođeni. Šteta što ih više nije upamćeno, "bosanski" bi bio bogatiji.

    I nije nacionalista. Bio je "malo" u SDA, sad je u "za BiH" ili SDP ili ko zna dokle je dogurao i koliko je članskih u seharu potrpao. "Strašna" je razlika među tim kvazipartijama u programu. A rukovodstvo multinacionalno, Bošnjaci, Bosanci, muslimani. Budućnost zagarantovana.
    nisici_razno - 21156 - 22.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Re: Struja


    Struja,

    Ne sumnjam da pišeš istinu o onom tenku, i ja pišem isključivo istine radi.

    Stanišić vodoinstalater sa Brgula nije bio na "našem" tenku nego "brigadnom" i to poslije događanja iz jeseni '94. Ako se ne varam, on je sada u Rogatici i ima d. o. o. , bavi se građevinarstvom.

    Cilj moga obraćanja je da se ne bi u pogrešnom svjetlu prikazao poručnik J. R. koji je bio hrabar momak i postradao u tri navrata, ostao invalid i paćenik bez ikakve pomoći zajednice.
    rat_nisici - 21135 - 20.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Tenkisti sa Nišića


    Moj je princip da najviše vjerujem svojim očima pa tek onda dolaze priče i pripovijedanja drugih. Namjera mi nije da vršim poređenja, ko je bio hrabriji, ko kukavica...

    Kao neposredni očevidac koji je dejstvo tenkiste Šućura 7. novembra 1994. godine posmatrao sa Gradine i vidio sva mjesta koja su tada pogođena zapisao sam viđeno na ovim stranama.

    Ne mislim da je on junak nego hladnokrvni ubica koji je tada ubio tri bespomoćna čovjeka iz Druge romanijske brigade sa Sokoca i ojadio tri srpske porodice. Njegov stil bio je : izađe na rikverc na Stuparevačku kosu, ispali hitac i odmah bježi za brdo.

    Mogao je biti poklopljen i artiljerijom ali se ona nije oglasila, mada smo mi tražili da dejstvuje i opisali cilj. Čak je nekoliko ljudi iz Armije BiH stajalo na Stuparevačkoj kosi i posmatralo ciljeve koje je gađao tenk. Mi nismo mogli tada dejstvovati jer nam je svo oruđe nije bilo postavljeno poslije povlačenja prethodnog dana.

    Naši tenkovi nisu uzvratili tada Šućuru a jesu izvodili pokrete, vjerovatno se postrojavajući zbog Mladića (što je naveo Struja ) koji je i stigao helikopterom, kako je i opisano ranije.

    Okruglički bataljon nikad nije imao tenk pa samim tim ni tamošnji vodoinstalateri nikada nisu mogli ni biti tenkisti.

    Nišićki bataljon imao je jedan tenk od 1992. godine. Jedan od tenkista, Marinko Gutić, rodom od Kaknja, poginuo je od granate 19. maja 1994. godine na Nišanima.

    Komandir tenka poručnik J. R. bio je školovani tenkista u ŠRO prije rata, po profesiji mašinski tehničar. Ranjen je od maljutke u novembru 1993. godine na Malinovici. Samo što je prezdravio ponovo je ranjen na Nišanima kad je poginuo Gutić. Da se skrivao za brdo vjerovatno ne bi bio pogađan i ranjavan.

    Putujući iz bolnice 30. maja '94. teško je stradao u saobraćajnom udesu kod Srednjeg kada je "jugo" pregazila 110-ka vojne policije i ostao invalid. Tada je poginuo Rajko Delipara, koji je raspoređen na tenk umjesto Gutića.

    J. R. sada živi sa porodicom na Sokocu i preživljava radeći povremeno na "brentama" i kopajući kanale.

    Poslije tragedije na Nišanima, nišićki tenk je predat Brigadi jer nije imao više ko da ga opslužuje.
    rat_nisici - 21133 - 19.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Re: Rašo iz Buljetovine


    Manda, prijatelju,

    Napisano je da su u prvom ataku na Mačak ranjena dva naša borca a kasnije još šestorica.

    Ranjeni su: Stjepan Đukić, Radoja Đukić, Janko Šepur, Danko Eskić, Milovan Eskić, Miodrag Perković i Aleksa Đurić.

    Ovaj borac Armije BiH iz Olova u vezi sa Gradinom je napisao istinu.
    rat_nisici - 21101 - 18.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Završetak ofanzive iz novembra '94.


    Nakon što smo zaposjeli dominantne kote na Gradini u toku dana 7. novembra "94. nije bilo dejstava neprijatelja po nama niti pokušaja da uzmu te kote.

    Sa Gradine se pruža pogled na cijelu visoravan i da nije bio rat bilo bi istinsko uživanje u pejzažima sunčanog novembarskog dana. Polja pokošena poslednji put od strane svojih vlasnika kao da su sa zebnjom čekala nastavak neprijateljske ofanzive. A događanja su se smjenjivala kao na traci.

    Negdje iza podneva neprijateljski tenk i srpski otpadnik Slaviša Šućur na njemu stigli su na Stuparevačku kosu. Tenk je vožnjom u rikverc izašao na tačku sa koje je kao na dlanu vidio polja i sela a onda ispalio prvi hitac. Zapušila se zemlja na kosini ispod Doma u Nišićima. Nakon ispalenja tenk se brzo povukao pa se poslije 3-4 minuta ponovo pojavio i ispalio novi hitac. Ovaj put je pogođen Dom. Još jednom se pojavio u istom intervalu i opet pogodio Dom. U Domu nije bilo ničeg sem telefonske centrale koja je nekim čudom ostala neoštećena.

    Naši tenkovi su bili stacionirani na drugoj Gradini, iznad Nišića i izvodili su neke čudne manevre, čula se buka motora a bez i jednog ispaljenog hica prema protivničkom tenku i bez izlaska iz zaklona.

    Iznenada se poajvio helikopter sa generalom Mladićem i spustio kod bivše kafane "Jelik". Odmah je to mjesto zasuto kanonadom nekoliko oruđa ali se helikopter podigao i otišao prema Krivajevićima.

    Nekoliko boraca iz Druge romanijske brigade iz Sokoca bilo je raspoređeno na livadi ispod Zlotega gdje su se pokušali ukopati. Pošto su bili gađani granatama iz haubice i minobacača morali su potražiti zaklon. Trojica njih su utrčali u montažni objekat koji je prije rata bio škola.

    Ova trojica nesrećnika bili su primijećeni i od strane tenkiste Šućura koji je sledeći hitac ispalio u objekat škole i svu trojicu ih pobio k"o zečeve. Da potvrdi rezultat i dotuče žrtve ispalio je Šućur još jedan hitac u školu i gotovo u potpunosti je uništio.

    U svemu ovom haosu pojavio se odnekud džip i valjda maksimalno mogućom brzinom grabio livadom prema napuštenim Zlotegama. srpski patriota, dobri i pošteni Petar Trifković demantovao je glasine da je kukavica i bježi od borbe. Možda je to bio do ovog dana a vjerovatno nije imao dovoljno debelog razloga da pokaže svoju hrabrost. "Nešto" mu je ostalo u kući u Krčevinama i riješio je da se po svaku cijenu domogne toga. Granate su padale oko džipa ali ga ni jedna nije zaustavila. Uspješno je stigao na odredište.

    Ovaj dan za Petra je definitivno bio dan izazova. Interventni vod se vratio sa Treskavice i u blizini komande brigade (ne)sretni Petar je naletio na njih. Jedan od boraca iz interventnog voda zapucao je u pravcu njegovog automobila a pogodio i teško ranio saputnika mu Miomira Čančara. Petar je i ovog puta ostao neokrznut i ponovo se pokazalo da ga neće metak ni geler.

    Iste večeri po dolasku sa Treskavice interventni vod je ušao u Buljetovinu i uvezane su linije za odbranu preostalog dijela visoravni.

    Narednog dana, 08. 11. 1994. neprijatelj je napao naše položaje na Gradini i na koti 1108 od minobacačke granate ranjena su trojica naših boraca. Okruglički bataljon je konačno skupljen i doveden na Gradinu te se počeo utvrđivati od kote 1108 preko Bezimenog visa desno do spoja sa Sokolačkim bataljonom kod Kundakova groba.

    Nišićki bataljon ušao je od kote 1108 lijevo u Crnu Rijeku i zauzeo položaje na potezu Gaj-Meškova prodavnica (Hasići)- Šehići- Kota 1006 (iznad Drinčića). Na ovim linijama se ostalo do kraja rata i odbijeno nekoliko narednih ofanziva.
    rat_nisici - 21089 - 18.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    Novembarska ofanziva 1994. godine


    Jutro 6. novembra "94. osvanulo je okupano suncem. Mnogi su žalili za maglom od juče jer je trebalo izvršiti utvrđivanje linija na rubu Crne Rijeke "na otvorenoj sceni", izloženi i vidljivi sa stotinu brda i uzvišenja sa kojih su posmatrale neprijateljske oči.

    A kada su oči odradile svoje počela je kanonada sa sjevera, istoka i zapada i najduži dan u životima svih koji su se toga dana našli na mjestu koje nam je odredila komanda brigade.

    Neprijatelj je tokom jučerašnje ofanzive osvojio značajne dominantne kote na koje je postavio svoja oruđa i opleo po nama.

    Sa Bukove kose (ili tzv. Fukčevo brdo iznad Toljenka) stizale su rakete 128 mm ispaljene iz LRL i granate od 76 mm iz ZIS-a (kažu da ZIS znači "Zavodi imjenji Staljina"). Iz prostora Perišića kuća (kod Zubeta) dejstvovao je srpski tenkista u redovima Armija muslimanske BiH Slaviša Šućur, a sa Pogladina opet rakete 128 mm... Mine iz minobacača drobile su sa tri strane tako da je bilo opšte "veselje". Veliki broj neprijateljskih granata na našu sreću nije eksplodirao, samo su se zabijale u zemlju.

    Nevjerovatno kako vrijeme u tim uslovima sporo teče. Minuti dugi kao sati... Prva četa, koja je bila na Kosi nije mogla da se ukopava već je bila prikovana za zemlju. Druga četa bila je u boljem položaju jer je zaklonjena šumom.

    Komanda bataljona je odlučila da dio boraca Prve čete povuče sa otvorenog u kuće u Šehovićima (Žere), a drugi dio premjesti naprijed oko 500 m u šumu, kako bi se spriječilo bespotrebno ranjavanje ili pogibije boraca.

    Tokom cijelog dana Nišićki bataljon ostao je bez vatrene i bilo kakve druge podrške, svi zahtjevi, molbe, vapaji ostali su bez odgovora pretpostavljenih iz Prve romanijske brigade. Oko 15 časova iz komande našeg bataljona traženo je hitno da bar razgovaramo sa načelnikom štaba brigade Dušanom Savčićem (mijenjao bolesnog i odsutnog komandanta), na što je odgovoreno da do toga ne može doći jer on upravo odmara, odnosno spava! ?

    Oko 15:30 časova desio se užasan prizor : sa položaja na Hadžićima počelo je masovno bjekstvo preko polja vojske koja je držala te položaje! Vidijevši to i Okruglički bataljon je napustio svoje položaje lijevo od nas i počeo da bježi. Polje je bilo prepuno vojske koja je bes cilja, kao ovce hrlila prema Nišićima. Da li je neprijatelj do tada potrošio sledovanje granata za taj dan ili šta već, iako je mogao počiniti masakr nije značajnije granatirao bježeću gomilu.

    Odmah zatim pojavili su se sa naše desne strane borci iz Igmanske brigade preostali od juče. I oni bježeći i bacajući za sobom mitraljeze i ručne bacače i sve teže od puške.

    Nakon ove bježanije situacija je bila sledeća: desno od naših položaja bila je šupljina od oko 2 kilometra, do položaja Sokolačkog bataljona koji je ostao na liniji. Lijevo je ostala praznina od oko 5 km vazdušne linije, do Lađevića. Iza nas su bile naše kuće, naše porodice, bez ikakve zaštite.


    Onda, oko 16 časova novi masovni pokret vojske. Ovaj put to je bila pješadija Armije BiH, krenuli su preko preko Ravanskog polja i iz pravca Mačka prema našim položajima. Naš moralista Stariji Vodnik (ime, ne čin) odjednom skoči i trčećim korakom se uputi prema Nišićima. Slijedeći njegov primjer i veliki broj boraca Prve čete poče da bježi sa položaja prema kućama. Sada je doživljaj bio potpun. Na liniji su ostali napušteni naši teški mitraljezi, municija, ručni bacači i dvojica, komandant i njegov zamjenik.

    Vidjevši šta se dešava, grupa boraca iz Prve čete na čelu sa komandirom odustala je od povlačenja i vratila se da pomogne komandi. V. S, Miloš Sando, Momčilo Šiljak, Miodrag Šiljak, V. B. , K. Đ. , komandant Mali i njegov zamjenik pokupili su sve oružje i MTS, usput zadržavajući neprijatelja paljbom iz minobacača 60 mm, ručnih bacača, mitraljeza po šumi ispod naših položaja u koju se neprijatelj ubacio u međuvremenu. Cjelokupno naoružanje i MTS su ubačeni u "pincgauer" našeg saniteta i prebačeni u Nišiće.

    Mali je ostao sam na položaju u Šehovićima sa mitraljezom i MB 60 mm, da vatrom zadržava neprijatelja i omogući izvlačenje naših teških minobacača i granata iz Crne Rijeke.

    Načelnik štaba brigade Savčić je naredio da se po svaku cijenu mora uzeti kota Gradina. Zamjenik komandanta je premjestio Drugu četu (koja nije napuštala svoj položaj) i šestoricu preostalih iz Prve čete na kotu Gradina. Usput je prikupljena veća količina naoružanja i MTS koju su u povlačenju pobacali pripadnici Igmanske brigade.

    Ova jedinica ostala je do noći na koti 1108 na Gradini. Nije bilo nikakve veze sa bilo kime niti je bilo poznato šta se dešava u okruženju. Veliki broj boraca iz Okrugličkog bataljona grupisao se na Borku a oko 22 časa i jedinica sa kote 1108 se povukla, neki su ostali na Borku a neki otišli da vide šta im je sa porodicama s tim da je dogovoreno da se ujutro prije svitanja krene ponovo na Gradinu. Time je konačno okončan 6. novembar, najduži dan.

    Prema dogovoru ujutro 7. 11. oko 5 časova na Borku je prikupljena većina ljudstva iz bataljona i krenulo se ponovo u pohod na Gradinu. Vojska je raspoređena u zoru na Gradini i zauzimanjem te dominantne kote onemogućeno je dalje napredovanje neprijatelja.

    Predveče je Mali sa grupom dobrovoljaca zauzeo kotu Bezimeni vis, 500 m ispred Gradine. Ispred ove kote, koja je bila u šumi, bila je livada i time se znatno poboljšao naš položaj u odnosu na neprijatelja.

    Ofanzivom od 5. i 6. novembra 1994. godine neprijatelj je zauzeo : Ravne, Mačak, Hajde, Zubeta, Stari Krst, Bunijevce, Toljenak, Ožegu, Hadžiće, Kovačine, Šehoviće, Bibiće, Stuparevac, dio Stomorina, Đuriće, Buljetovinu.
    rat_nisici - 21059 - 16.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Povlačenje iz Ravni


    Borbe su utihnule u sumrak tog 5. 11. "94. kada je stiglo naređenje iz komande brigade za povlačenje. Borci su bili tužni kao da napuštaju nešto najmilije, liniju utvrđenu mukotrpnim radom tokom proljeća i ljeta, koja je odbranjena u više žestokih ofanziva i na kojoj je neprijatelj pretrpio velike gubitke.

    Lijevo od nas već se ranije povukao Okruglički bataljon sa položaja na Golom brdu i dalje prema Toljenku tako da je naših pedesetak boraca ostalo duboko u teritoriji pod kontrolom neprijatelja i trebalo se povući u što kraćem roku jer je kao damaklov mač visila nad našim glavama realnost padanja u okruženje.

    Umorni do bola i iscrpljeni do krajnjih granica borci Nišićkog bataljona su vukli teško naoružanje i sanduke sa municijom i do kilometar udaljene komande dok su neprijatelji već palili rovove naših susjeda uz šenlučenje, ciku i vrisku. Zahvaljujući nadljudskim naporima svo teško naoružanje i MTS su evakuisani sa naše linije. Dok su se čekali i poslednji borci sa linije jedan borac iz Semizovačkog bataljona nekontrolisano i iz čista mira počeo je da puca ispred komande u Ravnima po putu i grupi okupljenih boraca i nekim čudom ranio samo jednog svog saborca u nogu.

    Nakon sat vremena poslije naredbe za povlačenje sve je bilo upakovano u kamion i borci su se preko polja uputili prema kućama Đuka. Ostao je kamion sa naoružanjem i MTS-om, napunjen do vrha. Vozač iz Semizovca pristao je nakon dužeg ubjeđivanja da pokuša izvući kamion prema Crnoj Rijeci.

    Put iz Ravni vodi preko polja i jedino njime je bilo moguće izvući kamion. Udaljenost od puta do Golog brda na kome su već bili muslimani bila je oko 200 m vazdušne linije. Krenulo se polako i bez osvjetlenja. Ispred kamiona išli su zamjenik komandanta i borac Dragiša M. a na kamionu sa mitraljezom je bio Miodrag Šiljak. Po 30-50 metara idu pješaci pa im priđe kamion, pa novo micanje. Zauzeti slavljem i šenlučenjem neprijatelji nisu primijetili ni čuli kad im je ispred nosa pod okriljem noći prošao kamion pun municije i naoružanja koji je bezbjedno stigao na odredište.

    Okupljeni na raskršću puteva koji vode za Mačak i Stari Krst borci su se oko 20 časova sastali sa komandantom Malim koji je došao sa Mačka i tek tada upoznat sa situacijom. Na Mačku je ostala naša brigadna vojna policija.

    U skladu sa naređenjem borci su tokom noći razvedeni iznad Šehovića, do rampe i početka Stuparevačke kose gdje je bio spoj sa Okrugličanima a desno do Popratnih strana gdje bi trebalo da je Igmanska brigada. Tu na livadi borci su dočekali jutro 6. novembra 1994. godine.
    zaboravljeni - 21056 - 15.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (4)

    Goran Glišić


    Goran Glišić Glišić (Strail) Goran, 1963-1995. Na bijelom dolomitu stoji uklesano na Groblju srpskih junaka opštine Olovo u Knežini kod Sokoca. Tu je našao vječni mir junak Srpske visoravni otadžbinskog rata iz devedesetih.

    Danas evo četrnaest godina je već od tog marta 14. 1995. godine i njegove nesrećne pogibije, odlaska najvećeh među najvećim junacima Visoravni na vječni branik otadžbine.

    Gromada ljudska satkana od mišića neviđene snage, momčina kao brdo, od početka rata stupio je u interventni vod Nišićkog bataljona. Svugdje stići tamo gdje škripi, zakrpiti sve rupe, zaštititi neštićene, ohrabriti uplašene. Bez greške uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme.

    Znalo se nepisano pravilo : naprijed su Mali i Goran ili Goran i Mali. Tandem rođenih ratnika predvodio je svoju ekipu. Grančice nisu pucale, lišće nije šuštalo pod njima. Kao dva Indijanca iz crno-bijelih filmova. Ostali su pet-šest metara iza i prate njih. A oni, sa nekim šestim čulom, kao dvije zvijeri znali su uvijek i tačno gdje je neprijatelj.

    Pala je Gradina, pao je Mačak, Kundakov grob. Vreli avgust "94. i dani herojske odbrane. Naša Srpska televizija i dnevnik u pola osam. Novinarska saga o junacima i Oni na dnevniku. Na čelu Goran i Mali, ili obrnuto, kao i uvijek. Stigli su i na Treskavicu kada se branila srpska domovina.

    Kako je samo hladnokrvan bio. Znao je u vrijeme najžešće borbe sjesti da odmori, kao kosac u rosno jutro. Obriše znojavo čelo, razgrne gustu bradu i kaže "Neka malo, nek" pucaju i oni". Na Kundakovu grobu se prisloni uz deblo stoljetne omare, izvadi doručak i jede. A okolo sve pršti. A kad krene onda nema stajanja, onda kao bolid ruši pred sobom.

    Bio je izuzetan strijelac i strasni lovac. Kako je samo hladnokrvno ustrijelio divljeg vepra koji se ustijemio na njega, poput Čarlsa Bronsona u filmu "Bijeli bizon".

    Jedan i jedini put se posvađao s malim koji mu je iz šale ubio lovačkog psa. Otišao je u Vogošću i nije se pojavljivao petnaestak dana, do nesretne smotre.

    A tog 14. marta general Milošević je postrojio jurišne jedinice. Bilo je svečano i pričalo se o predstojećim teškim danima. Poslije je četa otišla u vikendicu gdje boravi. Goran je volio remi i sa društvom započeo igru. Bila je opuštena atmosfera i neki su popili više iz boce. Digla se i pjesma, junačka, romanijska.

    Nesretni Prga je poželio da baci bombu kroz prozor. Popeo se u potkrovlje i naciljao usko okno. Zelena ručna bomba pogodila je kapak sa kojim se upravo poigravao vjetar. Bomba je pala na terasu, iza leđa Goranovih.

    Potmuli tresak i jauk iz usta junačkih su se slili u jedno. Goranova široka leđa pokupila su sve smrtonosne gelere. Poslednji put spasio je sve svoje drugove.

    Mnogo suza junačkih proliveno je tog tmurnog martovskog dana na groblju u Semizovcu. Očaj i obećanje drugu okupljenih oko svježe humke da ga neće obrukati. Događaji koji su uslijedili to su i potvrdili.

    Ana je imala godinu dana a njen brat je rođen poslije očevog stradanja. Sada su već veliki i znaju da je njihov otac bio junak dostojan slavnih predaka.

    Poslije srpske sramote u Dejtonu Goranovi ostaci prenijeti su u srpski Sokolac. Tamo na vječnoj straži sa drugim junacima bdije i opominje buduće generacije da se više ne ponovi stradanje.




    Idi na stranu - |listaj dalje|