fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 69494 - 17.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (47)

Hoćemo li uspjeti pobjeći?


Pisati ili ne? Čitati ili ne ? Da li pišući i čitajući razne priče liječimo sebe ili tješimo jedni druge čak i kada se međusobno prepucavamo. Da li bježimo od nečega i hoćemo li uspjeti pobjeći? Da li nam je preteško breme koje nosimo i da li ćemo pokleknuti pod njim?

Ovo je priča o čovjeku koji je na leđima nosio teško breme i koje ga na kraju satra na đavolji način.


Zaustavili smo se na potezu između Ježeva i Kote 830 očekujuči kontra-napad. Čuli smo preko radio stanice da se Juka približava banderi. Kasnije smo saznali da je Juka ustvari bio pokojni Luka, koji je koristio internu vezu, i tako nam pokvario planove za čitavu akciju tog dana.

I tako, čekajući Jukin tj. Lukin kontra-napad, iskoristismo priliku da sa sebe skinemo rančeve i ostalu opremu, da nešto prezalogajimo, a oni što puše zapališe po jednu "Sarajevsku Drinu" koju nađosmo upakovanu u svjedočanstvo srednje škole nekakvog Predraga.

Svi smo se raskomotili, pa čak i Zvizgonja, samo je Čelar na sebi nosio pretežak teret ne dozvoljavajući sebi da se bar za trenutak odvoji od njega. On je u svom prtljagu imao sedamnest okvira za svoju automatsku pušku, desetak bombi, nekoliko kutija municije, veliku kutiju za osamdeset četvorku. Pored toga nosio je hranu za par dana, rezervnu odjeću, pa čak i Vegetu za odvratni Ikar. Oni koji ga nisu poznavali, gledali bi ga sa čuđenjem jer nisu znali da je sve to premalo u odnosu na teret koji Čelar nosio na duši.

Bilo je to onog kobnog i mnogo pominjanog, 28. 12. 1992. godine. Čelar je u to vrijeme bio pripadnik 1. čete 4. pješadijskog bataljona Ilijaške brigade. To jutro je dočekao u rovu sa drugom, koga su zvali Čića. Od početka neprijateljskog napada prošlo je svega dvadesetak minuta, a 7. muslimanska je uspjela da ovladala našim položajem u dužini od oko dva kilometra. Zauzimali su rov za rovom i tako su došli i do Čelarovog, a onda su za njih nastali problemi. Čelar i Čića nisu odstupili čak ni kada su se naši borci povukli iz dva rova koji su se nalazili iza Čelarevog.

Napad na njihov rov je bivao sve žešći i sve je vše pripadnika 7. muslimanske nasrtalo na njih. Neprijatelj je jurišao i padao, pa ponovo kretao. Na kraju su potpuno okružili rov. Čelar je pucao a Čića punio okvire sa municijom.

Borba je trajala satima. Jedan za drugim, muslimanski LP je pogađao grudobran oko puškarnice, ali bi projektili samo skliznuli u stranu. Čelarev najbolji saveznik je bio upravo taj, strašno hladan dan. Zemlja je bila smrznuta, tvrda kao čelik, kliska kao led...

Muslimani su pokušali da uđu i na vrata rova, koja se nalazila sa zadnje strane, ali im ni to nije uspjelo. Čića je bio tu, da brani i tu stranu.

Neprijatelj je napadao i padao! Čak su pokušali da ubace bombu kroz dimnjak na rovu. Međutim, nju je zaustavila mreža koja je tu i postavljena da zaštiti borce od diverzije. Eksplodirala je u dimnjaku i ubila dva neprijateljska vojnika.

Sve vrijeme, dok je Čelar pucao, neko ga je konstantno i uporno dozivao:

  • "Čelar, Čelar, Čelar..."

  • "Koliko još imamo municije?" - upitao je Čelar Čiću.
  • "Još par okvira!"
  • "Nemoguće!" - uzviknu Čelar.
  • "Ispucao si skoro dva sanduka!" - odgovori Čića.

    Ponovo se začulo:
  • "Čelar, Čelar, Čelar!"

    Međutim, ovaj put to nije bio onaj isti glas! U njemu Čelar, sa ogromnom radošću, prepozna jednog od njegovih saboraca.

    Naši borci su krenuli u kontranapad i uspjeli su da povrate izgubljene rovove! Jedan od njih je dohvatio Čiću za ruku, koju je prekrivalo čohano platno stare uniforme JNA. Rukav je bio mokar kao čep!

  • "Od čega si tako mokar Čićo, nisi se valjda prepao?" - upita ga jedan borac.
  • "Ma ne, ovo je od punjenja okvirova sa municijom!" - reće Čića i nasmija se - "Znaš, najteže je puniti okvirove."

  • "A šta je tebi, Čelaru, bilo najteže?" - upita ga drugi borac.
  • "Ma ono dozivanje, Čelar, Čelar, Čelar. Neki Šiptar me je stalno dozivao, jeb'o mu pas mater!"

    Bio je to zadnji dan koji je Čelar proveo u rovu. Nakon toga je prešao u Juršni vod, noseći na duši jedno veliko breme. Nosio ga je čitav rat, išao je sa njim u iz juriša u juriš, stalno se nadajući da će ga negdje usput i izgubiti.

    Rat je prošao, i taj njegov teret je na neko vrijeme nestao, ili bolje reći da se prikrio čekajući pogodnu priliku da našeg Čelara ponovo zaskoči.

    A onda, ne tako davno i nekako iznenada, taj isti teret mu se sručio na leđa! Naš junak je u svojoj glavi ponovo začuo one iste riječi:

  • "Čelar, Čelar, Čelar...."

    Čelar je doživio trenutni nervni slom!

    Izgleda da svi mi u sebi nosimo nekakav teret! Ponekad pogledamo u nebo, ili se okrenemo iza sebe da vidimo da li nas on vreba u namjeri da nam zaskoči na leđa. Zapitamo se da li ćemo uspjeti pobjeći i ako pobjegnemo hoćemo li pomoći onima koji nisu!

    Posvećeno Čelaru i Čiću,
    Boris
  • ilijas_sjecanja - 69467 - 16.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (8)

    Druga meta, isto odstojanje


    I tako, proljećna bitka ostade iza nas. Za leđima nam ostade i Ravni Nabožić, ali kada god idem preko njega, nekako se najčešće sjetim onog muslimanskog borca. Ne znam da li je to zbog toga što nas put često nanosio kroz kamp u kome su boravile porodice neprijateljskih boraca, ili zbog toga što se ovaj heroj žrtvovao za njihove živote.

    A mi opet krenusmo "grlom u jagode!" Put nas je ovaj put vodio u sela na potezu Semizovac - Srednje, pa sve do Motke.


    Zaustavi se stodesetka, a njen vozač Tonka uzviknu:

  • Skinite ceradu!"

    Skinušmo ceradu, a krilo nam doslovno umjesto jagoda upadoše trešnje. Bile su tako lijepe i zrele, kakve nikada u životu nisam jeo. Vjerovatno ih je vozač nabrao u nekom napuštenom selu. Tužno je to kad nema djece da ih kradu, kao što smo to mi činili kad smo bili djeca. Jeli smo ih još zelene, onako sa lišćem.

    Krenusmo dalje! Sa vrha Motke smo osmatrali teren desno od Nabožića , da bismo formirali sliku preglednosti terena...

    Ova izviđanja su bila priprema za akciju široki razmjera, čiji je glavni cilj bio odsjecanje Tuzlanske regije od Zeničke.
    Nakon nekoliko dana izviđanja. razno-raznih terena u području Srednjeg i Nišića, dobismo naredbu da krenemo na izviđanje nama dobro poznatog terena, Žuči.

    Poslije kraćeg referisanja, doznadosmo da se sprema akcija pod nazivom "Operacija Prsten" i da je njen glavni pravac napada kota Ježevi i kota 850.

    Prolazio je dan za danom, izviđanja i priprema za akciju su se odvijali po planu, ali, kako se primicao dan napada, muka u stomaku je bivala sve veća.

    Druga meta, isto odstojanje! Ponovo smo bili u neposrednoj blizini neprijateljskih linija i ponovo smo spremali istu taktiku kao i onu proljetos na Nabožiću. Opet ćemo puziti dok artiljerija bude gađala!

    Trebalo je da zauzmemo jedan istureni neprijateljski položaj koji je, ako se dobro sjećam, bio svega pedesetak metara od naše linije. Ovaj rov se nalazio na putu koji je od Ježeva vodio do bandere, pa ka koti 830, a pored naših starih položaja prema Ugarskom.

    Iz rejona Blagovca tenk je direktno gađao istureni neprijateljski položaj.

    Nakon višesatne artilerijske pripreme Zvizgonja donese odluku da krenemo. Krenuo je lagano, a za njim i ostali. Iako sam bio zadužen za artiljeriju, ovaj put sam išao i sa jurišnicima. Bio sam dvadeseti: ispred mene su išli Vlado, pa kum.

    I tako, dok smo iz šumarka prelazili putić ka livadi koja nas je djelila od onog isturenog položaja, zpazih perajca od nagazne mine koje je neko otkinu nogom. Bila je to naša mina!

    Uzeh nož da je napipam, ali umjesto paštetice napipah protivtenkovsku minu, a zatim i drugu. Na desetak centimetara od ove druge nađoh i pašteticu. Zaledih se! Izgleda da smo ovaj put baš imali sreće. Bar do sada!

    Zvizgonja poče da puzi, a za njim i mi ostali. Kada je bio na nekih desetak metara do prvog rova, dade mi zak da javim da tenk stane sa paljbom. Nakon što odjeknu i poslednja eksplozije, Zvizgonja i par naših boraca su za svega nekoliko sekundi bili u tanšeji koja je povezivala nekoliko rovova na ovom položaju. Odjeknu kratka rafalna paljba, nekoliko eksplozija bombi...

    U tom trenutku se desi nešto što nikada neću zaboraviti! Na nekoliko metara od mene i moga kuma se nalazio onaj moj rođak. Odjednom mu u krilo pade bomba! Mi se bacismo na stranu i zabismo glavu u zemlju. Prođe jedna, dvije... pet sekundi, a eksplozije nema. Okrenusmo se i pogledasmo: moj rođak čuči a krilu mu bomba. On rukama pokrio lice, valjda da se zaštiti od eksplozije. Ja ni danas ne znam da li je tako stvarno reagovao ili se zezao, ali se i dan-danas slatko nasmijem kad se sjetim toga.

    Bila je to zadnja bomba koju su muslimani bacili na nas! Sve je već bilo gotovo. Ovdje nisu imali heroja, poput onog sa Nabožića.

  • "Idemo dalje ka banderi! Jeste li čitavi?" - upita Zvizgonja.
  • "Jesmo, ali ti nisi u glavi!" - povika neko.

    Nasmijasmo se, valjda da nam bude malo lakše od muke i gorčine koja nas je čekala kod bandere.

    Krenusmo dalje, kad začusmo nekoga kako viče:

  • "Pala je Glavica, naši je uzeli!"

    Posvećeno Ljubiši P. koji je taj dan poginuo kod bandere!
  • ilijas_sjecanja - 69288 - 10.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Heroji jedne proljećne bitke


    Neko me je probudio. Stresoh se od neudobno prospavane noći, dok sam udisao svjež jutarnji vazduh, prepun proljećnih mirisa.

    Izađoh iz šatora. Zastadoh u izmaglici preplavljenoj svježim mirisima trava i cvijeća u trenutku kad me sunčev zrak obasja kroz krošnje drveća.

    Prepustih se za trenutak da me obuzmu osjećanja vezana za ona vremena koja sam proživio u prošlosti. Pomislih kako bi mi godio ovaj jutarnji vazduh za mamurluk nakon pijančenja u nekoj prvomajskoj noći. Iz ove perspektive sve mi je to ličilo na predivan san, jer na ovoj mojoj sadašnica niko mi ne može pozavidjeti...

    U stvarnost me vrati zvono induktorskog telefona. Glas sa druge strane žice mi reče da budem spreman.

    Pomislih u sebi: "Kakav li će ovo dan da bude?!"

    Grga mi još reče da su naši na polaznim položajima i da priprema može da počne.

    Mislio je na artilerisku pripremu. I danas, kada se sjetim svega toga, sve mi se čini da je to više ličilo na kocku u kojoj se ponekad dobija a ponekad i gubi...

    Cilj naše akcije je bio da se zauzme kota 988, koja se nalazila na našoj strani, gledajući u pravcu Ravnog Nabožića.

    Bješe to jako nepovoljan položaj za bilo kakvo izvođenje borbenih dejstava, i sa jedne i sa druge strane. Nakon jako strmog uspona pružala se prostrana ravan. I upravo na granici ova dva terena, na udaljenosti od svega pedesetak metara, nalazili su se i naši i njihovi položaji.

    Mladen Savić je sa svojim Jurišnim vodom i ostalim borcima bio na polaznom položaju. Čekali su na nekih desetak metara ispred njihovih rovova.

    Već ranije smo u nekoliko navrata bezuspješno pokušavali da zausmemo te neprijateljske rovove. Na kraju smo došli do zaključka da se oni ne mogu osvojiti bez artiljerijske pripreme. Naš plan je bio da ispalimo nekoliko plotuna, a da potom brzo upadnemo u njihove rovove. Sve je trebalo da bude završeno za svega nekoliko sekundi!

    Da bi sve išlo po planu, Jurišni vod je na završetak artiljerijske pripreme morao čeka na otvorenom prostoru, na svega desetak metara ispred muslimanskih položaja.

    Karte su bile bačene, pala je odluka a dobili smo i odobrenje za ovu vrstu akcije!

    Samo onaj koji je bio u ovakvim prilikama, ili bolje reći neprilikama, iz ove priče može da shvati kakvi su borci bili Mladen Savić i njegovi jurišnici! Jer, kakav heroj mora biti pa da mu na um padne ovakva suluda ideja? Bili smo svjesni katastrofalni posljedica po naše borce koje mogu da se dese i kod najmanje greške.

    Zbog nepovoljnog terena nije se mogla odraditi direktna artiljeriska priprema, a pošto su naši položaji bili jako blizu neprijateljskim nisu se mogle koristiti ni haubice jer one jedino mogu da gađaju posredno. Izbor je na kraju pao na bateriju minobacača od 82 milimetra.

    Dan uoči akcije upucana su tri cilja, koja bi trebalo da se gađaju sa tri plotuna, nakon čega bi naši jurišnici uskočili u muslimanske rovove.

    Nakon izvjesnog vremena, prolomio se zvuk osam istovremeno ispaljenih granata. Prije nego što su one i pale, ponovo se začula komanda za paljbu, a zatim i naredba da se poprave elementi.

    Začulo se zvono na induktorskog telefona i oštar Grgin glas nam je naredio da prekinemo paljbu!

    Peraja mina već su bila na putu ka ulazu u cijevi minobacača. Upitah Grgu šta se desilo, a on mi odgovori da nije ništa i da za sada obustavimo minobacačka dejstva.

    Hladan znoj poče da mi rosi leđa. Već tada sam znao kakav će da da bude. Sve ovo je bilo previše nerealno da bi ličilo na nekakav san.

    Ponovo nazvah Grgu, a on mi reče da je polovina mina pala na naš polazni položaj a druga polovina na njihov. Zamoli me da minobacačlijama ništa ne govorim.

    Spustio sam slušalicu! Kada podigoh glavu, ugledah minobacačlije koji su izgledali kao da su već na optuženičkoj klupi. Kao da sanjaju neki ružan san iz koga ne mogu da se probude! Branili su se ćutnjom i sleganjem ramena. Bilo im je savršeno jasno da nešto nije uredu.

    Pored nas je prošlo jedno sanitetko vozilo, a potom i drugo.

    Smogoh snage pa im ipak rekoh:

  • "Hajde momci, niste vi ništa krivi! Neko je morao i ovo da uradi. I sami znate koliko je vaših kolega odbilo da prihvati ovaj zadatak. Ejj, vi ste heroji!"

    Većina njih zaplaka! Na licima im se stvoriše grimase, poput one kod djeteta koje nije svjesno šta je uradilo pa mu je zbog toga krivo, a majka ga tješi...

    Zapitah se koliko sam i ja kriv za sve ovo i zažalih što baš mene odabraše za ovaj posao. Što ne ostadoh sa svojim jurišnicima?

    Vrijeme je prolazilo sporo! Prošao je sat, dva, tri... Mi smo imali jednog poginulog, dva ranjena, tri ranjena, četri ranjena... Pitao sam se da li će već jednom prestati da stižu informacije o novim ranjenicima!

    Poljski telefon ponovo zazvoni. Upitah Grgu da li ima još ranjenih, ali me on presječe sa sledećim riječima:

  • "Idemo ponovo, Mladen je naredio!"

    Bože pa taj Mladen je lud! Pravi je Zvizgonja. Inače, bio je to nadimak kojim smo ga mi jurišnici zvali od milja.

    Eto, sad možete da shvatite kakav je Zvizgonja bio heroj, i koliko su mu vjerovali njegovi saborci iz jedinice!

    Pali! Pali! Paliii... - odjekivale su komande, a potom bi u daljini mine padale jedna za drugom.

    Gledao sam u telefon. Ovaj put je ćutao. Molio sam Boga da ponovo ne zazvoni.

    Počeo je i pješadiski napad. Nakon desetak minuta, pucnjava je počela da jenjava, da bi se na kraju pretvorila u sporadičnu paljbu.

    Nazvah Grgu i on mi reče da su naši zauzeli neprijateljske položaje. Borbe su se još uvijek vode oko jednog rova u kome se najvjerovatnije nalazi samo jedan muslimanski borac.

    Nije mi bilo jasno zašto sve ovo tako dugo traje, čini mi se već satima.

  • "Izgleda da u ovom danu i muslimani imaju svog heroja vrijednog svakog poštovanja" - prokomentarisa Grga.

    Konačno, pucnava potpuno prestade!

    Opet zazvoni telefon! Grga mi reče da jurišnici kreću naprijed i da i minobacači treba da se spreme za pokret. On ide za Mladenom, a ja da što prije pronađem novi vatreni položaj kako bismo bili spremni za eventualna dejstva.

    Upitah ga i za onog muslimanskog heroja. On mi odgovori da je i on poginuo i da je po svoj prilici imao jako dobar razlog da se bori do kraja.

    Okrenuh se minobacačlijama i uzviknuh:

  • "Idemo momci, glave gore! Idemo heroji ove proljećne bitke!"

    Pozdrav,
    Boris

    P.S. Posvećeno, poginulim i ranjenim junacima ove bitke.
  • vicevi_razni - 69282 - 10.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Naočare


    Šeta Mujo Čaršijom i ugleda čovjeka koji prodaje naočare.
    Zaustavi se a prodavac ga pita: "Ooš jedne posebne?"

    Stavi mujo cvike i pogleda , a oko njega svi goli. Odluči da ih kupi.

    Usput, do kuće se cjepao od smjeha, gledavši gole ljude oko sebe.
    Uđe u kuču i povika: "Fato bona, da ti pokažem nešto. Đesi?

    Uđe u dnevni boravak a Fata i Suljo sjede goli. Skide cvike, a oni opet goli, ponovo ih vrat pa skinu, oni i dalje goli.

    Okrenu se ljutito pa kaže: "Već su se pokvarile! Jebem ti ovo kinesko govno, sad moram ići da ih mjenjam!"
    vicevi_razni - 69246 - 08.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Zvončići


    U Vatikanu postrojeno deset najčistijih svećenika, pred posljednji ispit za obavljane najsvetije dužnosti.

    Skinu li ih gole i na njihove polne organe okaće zvončiće. Zatim im dovedoše raskošnu plavušu da gola pleše ispred njih.

    Devet zvončića je mirovalo a jedno je zvonilo kao ludo dok se nije otkinulo i palo na pod.

    Postiđeni svećenik se sage da uzme svoj zvončić, kad se u tom trenutku oglasi zvonjava preostalih devet zvončića!
    vogosca_rat - 69236 - 08.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Napad na Bioču


    Poštovani,

    Pažljivo čitam postove zadnjih dana. Pravi, Maks, Valter, Neba, F-16 su se baš raspisali oko događaja na žući 92-93. godine.

    Gospodine Željko, pomenušte Dobrovoljaćku i 3. maj 1992. godine! Tužno je da ste samo vi pisali o tome, jer sa naše strane nije niko.

    Dobrovoljačka nije bila nikakva spontana akcija Patriotske lige, Zeleni beretki i ostalih paravojnih formacija muslimansko-hrvatske koalicije, već odlićno isplanirana akcija.

    Ne znam koliko se vas sjeća da je istog dana tog 3. maja '92. godine otpočela prva jača ofanziva na gotovo čitavom Ilijaškom frontu ili na "Spoljnom prstenu" kako ga neki nazivju. Ovo sve pokazuje da su muslimanske jedinice imale odličnu koordinaciju svojih akcija. Unutrašnji i spoljni prsten se ne mogu nikako drugaćije tretirati nego kao jedan front.

    Ovo sam pisao kao mali uvod za ovo šta ču sada reći o Žući.

    Kao prvo, drago mi je da se ova prepiska oko Žuči izrodila u nešto dobro. Ovdje mislim na pronalaženje nestalih i poginulih boraca sa jedne i druge strane, ako sam dobro skontao.

    Ovdje se puno pisalo oko postavljanja linija, pada linija, povlačenja, kao i da li su muslimani moglu ući u Vogošću ili ne.

    Sada, koliko ja znam a i pročitah ovdje, mislim da su muslimani češće ulazili u prazne rovove ili napuštane položaje nego što su ih osvajali.

    Ponekad pomislim da je Maks bio na našoj strani pa nas folira. Evo i jedno pitanje za Maksa. Da li je namjerno prećutao ili nije bio upućen da akcije koje su izvodili krajem '92. godine su bilo jako dobro kordinisane sa njihove strane?

    A evo i zašto! Svi napadi od strane muslimana u decembru '92. godine na širem reonu Žuć su bili pripreme za jako ozbiljnu akciju koju su pripremali za kraj decembra.

    Neko je napisao da su borbena dejstva stala 27. decembra. Kako ja to vidim, to je bio dan "D". Naime, sve interventne jedinice Ilijaške brigade su u tom periodu pomagale jedinicama iz Vogošće i u jedno pripremale kontraofanzivu u cilju povratka izgubljenih položaja prvenstveno na Golom Brdu, kao i povraćaj famozne kote 850.

    Datum akcije je bio 28. 12. '92 godine. Stoga nije slučajno da su borbena dejstva od strane muslimana prestala dan prije. Evo i zašto su muslimani pokušavali, kako i sam Maks reče, da se spuste u prednji nagib Golog Brda.

    Sve interventne jedinice Ilijaške brigade, artiljerija, tenkovi su bili angažovani za akciju koja je trebalo da počne u 6 sati i 40 minuta. U upravo u to vrijeme u reonu Bioće poćinje do tada najjači napad muslimana na Ilijaškom frontu.

    Informacije radi, naše položaje na Ježevima i Golom Brdu od našeg položaja na Bioči je djelilo samo Paljevo, a udaljenost je bila nekih 7-8 kilometara vazdušne linije.

    Predvođeni 7. muslimanskom brigadom ( muđehedinskom jedinicom čiji je sastav činilo više od 50 % stranaca ) jačine jednog bataljona, taćnije 440 boraca i jedinico Ibrinih momaka iz Moštra jačine 100 boraca, uspjele su da za deset minuta zauzmu položaje od kote 744 Višegrad pa sve do kote 744 Dragača u, dužini oko dva kilometra. Zbog toga se akcija na Žući, koja je bila planirana taj dan završila prije nego što je i poćela.

    Inaće, muslimani su napali na dio položaja sa kojeg su bili povučeni svi mlađi borci da bi sa interventnim jedinicama otišli na Žuč, u cilju uspostavljanja novo formiranih linija nakon akcije koja je trebalo da se izvede, i nakon eventualnog pomjeranja linije.

    Ovo sve pokazuje da muslimani nisu samo imali dobru koordinaciju, nego i dobre operativne podatke.

    Nakon povlačenja jedinica sa Žući, naše jedinice su uspjele da povrate izgubljene položaje u potpunosti do 16 sati i 20 minuta istog dana nanevši strahovite gubitke 7. muslimanskoj briadi, koji su po našim saznanjima iznosili oko 400 stradalih samo na našem položaju u našim rovovima ih je ostalo oko 70.

    Ovo je još jedan dokaz da su spoljnji i unutrašnji prsten bili jedan front.

    Mislim da i dan-danas muslimani nisu svjesni koliko su tog dana bili blizu ostvarenu svog cilja - probijanja prstena. Djelilo ih je samo Paljevo.

    Pravi je spomenuo, nasilno izviđanje, i izviđanje položaja uopšte.
    Poslije ove akcije izviđanje ispred linije položaja je postalo rednovno, a bilo je zapostavljeno zbog priprema za akciju na Žući.
    Muslimani su to iskoristili, i gadno pogrešili. Potpuno se slažem sa pravim da nasilno izviđanje ne samo da nije dobro nego može da dovede do katastrofalnih poljedica.

    To je najbolje naučila 7. muslimanska brigada. Oni su svoj napad bazirali na dva vrlo uska pravca koje su razminirali, pa su prilikom našeg kontranapada najveće gubite imali prilikom povlačenja preko minski polja.

    Mislim da je ovo bila najozbiljnija šansa muslimana da ovadaju ovim prostorom a da i tako uđu u Vogošću. Nakon toga, ovo više nije moglo nikada da se uradi, a pogotovo nakon formirana TG Vogošća, koja je djelovala kao jeda operativna grupa, upravo zbog koordinacije jedinica.

    Rovove na Ježevima je sigurno gađao Tenk sa Orlića, kako pravi kaže. Sjećam se da se poslije toga počelo sa pripremama za Operaciju Prsten. Nakon ekplozije bureta sa eksplozivom ispred naših položaja, borci na liniji su pomislili da se ponovo oglasio tenk sa Orlića.

    Ni u kojem slučaju to nije bila Nora kako kaže Maks, jer su ovo bili neposredni pogoci.

    VP Nore u Visokom je, koliko ja znam, bio u tunelu na voznom vagonu, kojeg su povremeno izvozili i dejstvovali sa njega. Ali rijetko preko dva hica, jer su morali da se povuku zbog dejstva naše artljerije.

    Maks, interesuje me da li je tačno da su "Laste" imale određenu zonu odgovornosti koju su znali napamet, npr. jedan vod je pokrivao Golo brdo? Kakvo je tvoje mišljenje o ovoj jedinici?

    Imao sam dvojicu školskih drugova u Lastama, jedan je iz spota "Vojnik sreće".

    Neba, prenosim ti pozdrave iz Semizovca od D. D.

    Puno pozdrava Boris.
    vicevi_razni - 68972 - 29.04.2012 : Boris Sirob - best (0)

    Pranje čizama


    Čizme neću prati, jer bojim se da ako ih počnem prati da če biti još prljavije. Već mi je muka od ovih prepiski, i sada mi je jako žao što se nisam držao mog obećanja da se neću upuštati u polemike jer one nikome ne donose ništa dobro...

    Luna, Dario, Valteru... izvinite što pišem nerazumljivo i lupam bez veze, a ne znam ništa! Izvini i ti Maks, što si bio sa druge strane.

    Izvinite još jednom molim vas . Nikad više neću komentarisati ni o čemu, jer ja sam mala maca kako se vi ljutite na komentare.

    Samo vodite raćuna o Zećevima i Slonovima.

    VIC

    Rovi cigo po kontejnerima za smeće, kad preko jednog kontejnera visi ciganka. Zadigne cigo suknju i poćne da kreše ciganku. Nedaleko odatle sa drugih kontejnera se začu glas:

  • "Šta radiš brate, to mi je žena!"

  • "Izvini brate, ja mislio da si je bacio.

    Izvinite ako je nerazumljiv, ali nemojte da me iskritikujete i zbog vica.

    Pozdrav Boris.
  • vogosca_rat - 68924 - 27.04.2012 : Boris Sirob - best (0)

    O mom pisanju


    Ja rekoh da sam oprao svoj prljavi veš, a ono ostale još jedna čarapa.

    Ja očito imam problem , jer mnogi ne razumiju šta pišem ili ne pročitaju dobro.

    Tako je bilo i sa Nebom, pa poslije par prepiski, on na kraju napisa isto što i ja ili ja što i on kako god hoćete. Ja napisah da je samo budala mogla poslati tenk na Orlić, a on da je to bila uska stazica kojom se jedva moglo proći.

    Tenk je na Orliću prodat, to je potvrdio i Pravi. A Maks je potvrdio da je musliman bio iz Gornje Bioče kod Ilijaša , što sam ja i napisao. Taj musliman se zove Sabahudin Šehić poznatiji kao Guto, za ime nisam sto posto siguran.

    Ni ja ne pišem o onome za što nisam siguran i za što nemam argumente.

    Pravi kaže da su se ove stvari sredile kad je Josipović došao u Vogošću. Ne znam koliko vas zna da je Josipović prvo došao u Vogošću, a onda isti dan otišao u Ilijaš. Upravo zbog ovih stvari o kojima mi pišemo, i to sve sa novim Golfom kojeg je dobio čim je stigao u Vogošću.

    Kad je došao u Malešiće ( Ilijaš ) tog istog golfa je zapalio u stovarištu Ozrenka. Odatle je pješke došao u komandu Ilijaške brigade. Poslije se morao Vratiti u Vogošću kako Pravi već spomenu u jednom postu, jer je zbog stvari o kojima je nedavno pisano na ovom forumu postalo sasvim izvjesno da će muslimani ući u Vogošću.

    Josipović se vratio pod uslovom da se formira TG Vogošća, iz poznati razloga.

    Gospodine Luna,

    Gdje sam ja to napisao, da vojska nije plaćala, specijalna jedinica MUP-a jeste svoje pripadnike za Akcije. Ako to nađete nikad ni jedno slovo neću napisat viš na ovom sajtu.
    NAPISAO SAM.
    Da ni jedna vojna komanda nikad nije platila ni jednoj jedinici za bilo kakvu akciju, a da su to činile civilne vlasti i to uglavnom specijalnoj jedinici MUP-a RS.

    Borci Specijalne jedinice MUP-a nisu dobijali pare, a nije ni Sarić, kao komadant te jedinice. Međutim, neko jeste, a svi znamo da su bar dvojicu sada uspješni biznismena iz tadašnjeg vrha MUPA.

    Ja sam upravo mislio nanjih. Kao što je Neba nosio sanduke na Fakultet, a nije znao šta je u njima. Ili ona pametna budala poslala tenk na Orlić, a da neko drugi upravlja sa njim.

    Tako su o ova dvojica slali vaše odrede u razne akcije, a da vi niste bili ni svjeni da od neki akcija neko ima debelu korist.

    Razmislite logićno. Zašto bi neko formirao odrede Specijalne policije, ako su oni bili klasične borbene jedinice. Osim što su bile pod civilnom vlašću, odnosno pod komandom ministra MUP-a.

    Vojnim jedinicama civilne vlasti nisu mogle izdavat i komandu ni za šta.

    Kažeš da ne plujem po grobovima poginuli boraca vaših odreda! Čovječe, pa ja imam brata koji je dva puta odlikovan Karađorđevom zvjezdom za vrijeme rata. Učestvovao je u formiranu prvog odreda vaše jedinice, i u njoj je ostao skoro do samog završetka rata.

    Evo ti i ukratko šta ja znam o vašoj jedinici:

    Prije rata u sastavu specijalne jedinice MUP-a BiH iz Ilijaša je bilo četiri Srbina i dva muslimana, odnosno Albanca. Jedan je poginuo na početku rata Rašid Buća. On je bio dobar momak, pokoj mu duši.

    Dvojica Srba su došli u Ilijaš, a ova dvojica što su ostali poveli su sa sobom poveli još trojicu, u prvi centralni odred koji je bio na Jahorini. Posli je je taj odred prešao u Zvornik.

    Osim njih petorice, odlično sam poznavao i momka iz Vogošće koji je bio komandir odreda u Banjaluci. Komandant centralnog odreda Neđo Ikonić sada leži u zatvoru Viktor Bubanj.

    Ž. J. iz Vogošće su bili namjestili ubistvo Srđana Kneževića, komadanta Bjeli Vukova sa Pala, isti oni koji su ga slali u razne akcije da bi za sebe uzimali pare.

    Pripadnik jedinice koji je ostao u Ilijašu, Srpko Pustivuk, je skoro izašao iz zatvora gdje je bio nepravedno optužen.

    Ja sam uporno u prethodnim tekstovima molio da ne pišemo više o ovim stvarima, zbog zečeva i slonova, jer bi u zatvor moga otići još neko zbog ovog pisanja. Ikoniću su smjestili takvu igru, da se to ne bi moglo opisati ni na sto strana ovog sajta.

    Pa zar nisu skoro uhapsili i Sarića.

    Luudi, za prave profitere drugi rade poslove i peru prljav veš.


    Luna nisam imao namjeru da ni najmanje povredim ni jednog borca vaše jedinice. Pa zar bih pljuvao po onome što je moj brat radio i za šta se borio.

    Kako gospodin Željko reće, svi smo ponekad radili neke stvari a da nismo ni bili svjesni šta to radimo, i ša smo radeć činili za nekog drugog.

    Ikonića znam kao i samog sebe, zbog pranja nečijeg prljavog veša, več je do sada debelo platio, a bojim se da će tek da plati.

    Luna ako i poslije ovog pisanja misliš da mi je prića bez veze, izvini molim te! Zaboravi šta sam do sada pisao.

    Ja sam upravo oprao i zadnje čarape, o ovome neću više pisati. Jedino ako me neko ne natjera da perem i čizme.

    Vodimo računa o zečevima i slonovima!
    Pozdrav,
    Boris.
    ilijas_sjecanja - 68913 - 26.04.2012 : Boris Sirob - best (2)

    Muslimanski borac sa Nabožića


    Svi znamo, i mi i muslimani, šta se sve dešavalu u ulici Vase Miskina u redu za hljeb, pa zatim na pijaci Markale! Pitam te samo jedno: da li je ikada neko od muslimana pisao o tome?

    Ne pišemo ni o malim, sasvim običnim ljudima, koji su mnog izgugili u onom poslednjem ratu. Evo i jedne priče o jednom junaku iz prošlog rata.

    Jedan od heroja te bitke je bio i jedan mislimanski vojnik. Riječ je o bici koja se vodila za Ravni Nabožić. Satima je držao jedan rov, dok su se njegovi saborci već odavno povukli. To mu je polazilo za rukom jer je konfiguracija terena bila jako nepovoljna za nas. Čini mi se da se radilo o koti 988.

    Iako je ostao sam, trpio je konstantan artiljerisko-pješadiski napad i bilo je prosto za ne povjerovati. Za takav podvig je potrebna hrabrost vrijedna svakog divljenja i poštovanja.

    Konačno, kada je iz njegovog rova utihnula paljba, i kad smo došli do njega, svatili smo da je morao da ima neki veliki razlog zbog kojeg se nije htio povuć nakon što su ga saborci napustili.

    Otprilike na pola platoa, nakon našeg daljnjeg napredovanja, naišli smo na napušten muslimanski kamp, ili bolje rečeno jedno malo naselje napravljeno od daski, poput onog na Divljem Zapadu.

    Nakon detaljnog pregleda tog naselja, shavatili smo da su u tom kampu živjele porodice tih vojnika, tj. njihove žene i djeca. Oni su ih tu smjestili ne iz razloga da bi ih mogli viđati, nego jer su muslimanski vojnici bili ucjenjeni životima njihovih porodica da brane taj plato.

    Na osnovu svega onoga što sam vidio, sa velikom sigurnošću mogu zaključiti da se onaj muslimanski heroj svjesno žrtvovao kako bi oni nesretnici iz kampa imali dovoljno vremena za povlačenje sa Nabožića.


    Pitam se da li je ikada neko od muslimana pisao o ovome?

    Sličan slučaj je bio i sa onim muslimanskim nesretnikom u Grabovoj šumi, desno od Ježeva, koji je bio vezan za nogu da ne bi mogao pobjeći za vrijeme Operacije "Prsten".
    vogosca_rat - 68876 - 25.04.2012 : Boris Sirob - best (1)

    Tenk na Orliću i još ponešto


    Gospodine Neba,

    Tenk za kojim ste vi išli nije ostao na Žući, nego na Orliću!
    Eto, sada znam ko je išao iza tenka, a kako sami rekoste niste uspjeli da ga povratite.

    Ne znam da li znate da je ispred tog tenka kao njegova prethodnica išao jedan musliman kojeg sam lično poznavao. Bio je iz Ilijaša , zarobljen u Ahatovićima. Nakon ovog događaja on je zajedno sa tenkom prešao u Sarajevo. Nakon rata je ovo ispričao je nekim Srbima. Sada živi u Ilijašu.

    Ako ste bili na Orliću, onda znate kakav je to teren. Poslati tenk na takav teren, da mu predhodnica bude musliman kao živi štit ili vodič, a da vatrena podrška koja štiti tenk ne bude uz njega govori dovoljno sama za sebe.

    Takvu akciju je naredila budala, baš prava budala. A možda je tenk i prodat!

    Ja u zadnih nekoliko postova nigdje nisam pročitao da ste napisali da ste pare dobijali za akcije, kao što jeste, nego sam pročitao da ste pare dobijali za obavljena dela.

    Nelogično je i to jedinica poput vaše izvršava pozadinske poslove, tj. dostavljanja materijalno-tehnički srestava na liniju fronta koju pri tom drže obični vojnici.

    Nemojte opet da me pogrešno shvatite, vi ste radili ono što vam je neko već naredio ili platio.

    Nikada ni jedna komanda VRS ni u jednoj jedinici koja je bila podčinjena toj komandi nije platila za bilo koju akciju. To su obično radile civilne vlasti (.....)

    Pogledajte na Youtube dva filma, ako već niste gledali: "Srebrenica, izdani grad" i "Sarajevo rikošet".

    Naše političke vlasti su nam bile namjenile istu sudbinu, kao što je i nesretne muslimane izdala njihova politička vlast.

    Pa zar nisu nakon ofanzive u junu '95. godine naši političari rekli "Ove tvoje budale su se opet odbranile, šta čemo sad?"

    Odlićno mi svi znamo šta su Joja Tintor i njemu slični radili prije rata, šta u ratu i šta nakon njega. Ali, kako već jednom rekoh njima će suditi ko već treba.

    Ali, još jednom vas molim vas da ne pišemo o ovome. Pa nismo mi Kandićka, Vučo, Biserko i njima slićne.

    Ja ne posjećujem ni jedan sajt na ovu temu osim ovog, ali ne vjerujem da se igdje može pročitati da je neki musliman pisao nešto slično, i na vidjelo iznosio njihov prljavi veš. Neću da nam se dušmani smiju i naslađuju. Ne pišite više o ovome molim vas! I ne ljutite se jer smo svi bili u istim govnima, pa smo ih na kraju i pojeli. Ljudi se razlikuju po tome koliko su snažni da se nose sa velikim problemima.

    Pozdrav Boris!
    prepiska - 68855 - 24.04.2012 : Boris Sirob - best (0)

    Za Nebu Bak


    Poštovani gospodine Neba.

    Izvinjavam se ako sam vas povrdio u pisanju prethodnog teksta, kojeg je inaće osim rečenice "dobrovoljac iz Smedereva" gospodin Željko čitavog izbacio. I nije mi žao što je to uradio, jer o tome ne treba dase piš na ovom portalu.

    Kao ni ovo dole ispod

    Jeste baš sam se pronašao u vašem tekstu. Ja sam bio švercer u ratu. Mi iz Ilijaša smo obićno dolazili u Vogošću da švercujemo. Jer to u Ilijašu nije bilo moguće. I kad sam švercovao nisam ni nogom, ni blizu smio doći do linije. Pa smo obično za obavljenje tog posla plaćali nekome drugom da to odradi umjesto nas. Uglavnom dobrovoljcima, a oni su se čudili što im za to plaćamo.

    Parodija, nemojte da se ljutite. Još se jednom izvinjavam na moje nesmotreno pisovanje.

    U buduće ću povesti računa kako pišem.


    Veliki pozdrav za gospodina Nebu.

    Boris.

    Ovaj put sam pustio, i nadam se da Neba Bak neše zamjeriti. Inače, mog u da kažem da su u ratu mnogi od nas, ponekad i nesvjesno, odrađivali neke poslove a da i nisu znali da se radi o prljavim rabotama. Tek kasnije, ponekad i nakon rata, ukapiraš da si bio iskorišten. Takav slučaj je i sa mnom, Nebom i mnogim drugima. Bilo da su se neki bogatili preko naše grbače ili su nas koristili za svoje prljave rabote, stvar se na kraju svodi na isto - i mi smo bili na neki način upetljani u te poslove.
    ilijas - 68812 - 23.04.2012 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    O švercerima, Maji, Pravom


    Malo me iznervira ovaj dobrovoljac iz Smedereva u vezi njegovog teksta vezanog za šverc granata na Saobraćajnom fakultetu. Potpuno se slažem sa onim što je napisao Vogošćanin Pravi u vezi toga da nije bilo šverca na saobraćajnom fakultetu. Određene vrste šverca su se dešavale na liniji ka Kiseljaku, više kao kompromis sa Hrvatima za dobijanje određeni informacija, koje su nam ponekad puno pomogle.

    Pustimo švercere , dezertere, profitere, politićare. Njima će suditi več ko treba. Pišimo o malim običnim ljudima, iskrenim borcima, herojima ovoga rata...

    Maja, bezbjednjak kojeg spominješ, on je došao iz Ilijaša zajedno sa Josipovićem, u TG Vogošća, ako se ne varam. Ako se radi o njemu, hoću da kažem da je poslije duže bolesi preminuo, negdje u SAD-u. On je inače bio komadant bataljona na čije je mjesto je došao Mladen Savić.

    Za Vogošćanina Pravog: ako ti mogu šta pomoči oko pisanja knjige, samo mi reci. I ja bi pisao samo mi pravopis baš i nije jača strana, srečom za ovo pisanje imam Željka koji koriguje moje tekstove.

    Uzgred u Ilijaškoj brigadi, si na prste jedne ruke na kraju rata mogao izbrojati školovane oficire, a i oni su uglavnom bili u pozadini. A opet smo postali Nemanjiči. Tako je i sa specijacima, ne čini ih ime takvim, kao i na tarabi nacrtana ona stvar.

    Puno pozdrava za Vogošćanina Pravog i ostale obične heroje iz Vogošće.

    Boris
    ilijas_sjecanja - 68394 - 08.04.2012 : Boris Sirob - best (1)

    Dvadeset godina Ilijaških Nemanjića


    Dvadeset godina od kada su naši borci ušli u legendu zvanu Ilijaški Nemanjići.

    Kako koja godina prolazi. Nekako s proljeća, mi nostalgija sve teže pada, sve je teže podnosim.

    Posljednjih petnestak dana nisam dopro do sjećanja, moga kuma , mojih rođaka, komšija. Mojih Nemanjića.

    Sjetih se jednog događaja, za koji mi je jednom kum, za života pričao.
    A opet vezano za nešto o čemu razmišljam zadnjih nekoliko mjeseci. Nećemu što mi teže pada od ove prolječne nostalgije.

    Grupa građana iz Ilijaša u Bijeljini, već duži period pokušava da izgradi spomen obilježje za Ilijaške Nemanjiće. Čini mi se kako vrijeme prolazi da im je sve teže, iz kojekakvi razloga.

    Problem mjesta, lokacije u BN, nedostatak para, podjeljena mišljenja i mnogo još toga.

    E, sad pitam one koji budu ovo čitali a ujedno i molim. Da podjele mišljenje sa mnom dali su Ilijaški Nemanjići zaslužili jedno spomen obilježje. Da li zaslužuju da im država pomogne, da pomognu svi građani jedine nam države, čije temelje su podizali Ilijaški Nemanjići.

    Da li će politika i lokalni interesi da zatru ono što je ratom stvoreno?

    Da li će lični interesi da upropaste ovu ideju grupe građana?

    Da li ljubomora neće dozvoliti da se to uradi?

    Čuo sam od jednog druga da je neko iz Ilijaša sa svojim prijateljom akademskim vajarom ponudio da če izgraditi spomen obilježje za džaba. Samo da im se obezbjedi valjano mjesto za to i da se to mjesto uredi.

    Međutim do dan danas nisu dobili odgovor.

    Oprostite našim dušama grešnim, jer ne znamo šta radimo ili ne radimo.

    Kad sam ovo saznao, obuze me tuga. Kao so na ranu mi pade na nostalgiju koja me ubija.

    Oblije me ledeni znoj kad sam se sjetio, kako gore već rekoh jedne priče.

  • "Kume, znaš li šta je bilo sa Grgom?" - tako smo ga ponekad zvali kaže kum.
  • "Ko je Grga?" - upitah ja.
  • "On je bio jedan od najboljih komandanata Bataljona."
  • "Pa šta bi sa njim ?"
  • "Poslije dejtona se iselio u Zvornik, sa ženom i djetetom. Kao pravi komadant i poslije rata je nastavio borbu za svoj narod. Bio je presjednik Boraćke organizacije u Zvorniku, borio se za svoje saborce. Boreći se izgubi o je svoju prvu bitku, u ratu nije ni jednu.

    Jedan dan u kancelariju boračke organizacije mu je došao rođak.
  • "Šta radiš ovdje?" - upita ga rođak?
  • "Pa ti se ovde boriš, a ženu i dijete ti izbacili na ulicu iz potkrovlja gdje si živio."

    I ovoga puta Grga je donio odluku na brzinu, kao i mnogo puta u ratu. Međutim, ova odluka mu je bila najteža. Izgubio je bitku, morao je da se povuće sa položaja. Pokupio je ženu i djete i vratio se u roditeljsku kuću u okolini Ilijaša. Kaznio je sam sebe. Nedugo potom se razbolio, kažu da se bio prepolovio.
    Koliko znam i dan danas kažnjava sebe i svoju porodicu!

    Hoče li grupa građana izgubiti bitku, koju vode, pitam se? Kao i Grga i povući se na kraju. Da li i mi treba da se kaznimo zato što za ovi dvadeset godina nigdje ne stoji, bar mala ploča, mali krajputaš na kojem bar piše "Ilijaški Nemanjići"

    Bojim se da nekada negdje ne bude pisalo: "Oprostite našim dušama grešnim što ne uradismo ništa."

    Posvečeno Grgi, i svim komandantima Bataljona i ostali jedinica. Njih rijetko spomene neko, a radili su najteži posao. Bili su komadanti svojim očevima, braći, drugovima svojim selima.

    Boris.
  • ilijas_sjecanja - 67736 - 13.03.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Grlom u jagode


    Posvećeno mom kumu, koji je idući grlom u jagode preživio velike bitke. Međutim, jednu običnu nakon rata nije. Vječna mu slava i radost.


    Bilo je to na Trešnjici, samo par dana nakon što je ranjen mali, a opet veliki, Vukan. Nismo znali ni koji je dan, datum, pa čak ni da li je noć ili dan. Nismo bili sigurni da li sanjamo ili halicuniramo. Maštali sigurno nismo jer bješe suviše loša situacija za maštanje. Šta se dešavalo u to vrijeme, stvarno ne znam, vjerovatno čudo.

    Elem, zauezeli smo položaj na Trešnjici, na istom mjestu koje su držali muslimani. Po onome što smo tamo vidjeli mogli smo zaključiti da su oni tu boravili već duži vremenski period. Oni naši "nepuzdani izvori" su, izgleda, ipak bili tačni.

    Kiša je ponovo počela da pljušti. Izgledalo je kao da je oktobar, a ne početak juna. Već umorni od boravka na prethodnom položaju koji smo držali 48 sati, rasporedismo se po rovovima, koje su iskopali muslimani. Većina nas je odmah zaspala, kao da smo bili na nekoj tropskoj plaži a ne u rovu.

    Naša zona odbrane je bila 360 stepeni a naša najbliža jedinica dva kilometra udaljena od nas. Idući od rova do rova, obilazeći saborce, primjetih da je kiša je pljuštala sve jače i jače, a nebo se spuštalo sve niže i niže. Osjećao sam se kao da nas pritišće nekakva vanzemaljska sila. U vazduhu se osjećala neka negativna energija, kao da se približava sudnji dan.

    Sjedoh ispred jednog rova i pogledah u pravcu grudobrana na kome je ležao i čvrsto spavao Debeli. Na njega je bio naslonjen moj rođak, kao na pravi grudobran. Njegove oči su gledale kroz mene, u daljinu, kroz šumu iza mojih leđa, kao da u njoj vidi nešto. Pogledah do drugog rova, pa do trećeg, četvrtog... Shvatih da niko od nas nema više od dvadest i pet godina. Nisam ni bio svjestan da tu moju misao glasno izgovorih.

  • "Ima!" - odgovori moj rođak.
  • "Ko?" - zapitah ja.
  • "Anđelko" - odgovori on.
  • "U kojem je rovu?" - upitah ja.
  • "U onom tamo na kraju" - kaže moj rođak.

    Pogledah na drugi kraj položaja. Iz jednog rova je virila šubara, na kojoj se nešto presijavalo na suncu koje se upravo u tom trenutku počelo da se probija kroz oblake. Prizor bješe kao scena iz nekog dobro izrežiranog filma.

  • "A šta mu je ono na šubari?" - upitah ja.

  • "Kokarda" - dobaci neko iz drugog rova.

    Kroz glavu mi prođe misao da je kokarda u ovoj situaciji dobra samo za snajpera. Anđelko bješe istih godina kao i naši roditelji, pa zbog toga pomislih:

  • "Eh, star čovjek a ne zna ništa!"

    Kako je kiša prestala da pada, krenuh ka Anđelkovom rovu sa namjerom da mu kažem da spusti malo onu njegovu šubaru, jer je kokarda poput svjetionika blistala na njoj. Međutim, kao po nekom nepisanom pravilu, kada to najmanje očekuješ iz daljine začusmo komandu "Desnim krilom" a zatim po nama osu kiša metaka, koji su zujali oko naših glava kao komarci uoči kiše.

    Neprijatelj je napao pložaj koji smo prethodno držali. Na nas su pucali iz daljine, iz snajpera i mitraljeza, sa namjerom da nas drže prikovane za zemlju.

    Zazvonio je induktorski telefon, i ja se javih.

  • "Napali su.." - začuh uzrujan glas sa druge strane žice.

    Bilo je to sve što sam čuo jer je nakon toga je pukla veza. Okrenuh točkić na poljskom telefonu, ali nije bilo indukcije. Neprijatelj nam je presjekao žicu. Uzeh drugi telefon, vezu sa našim drugim položajem, ali je i na njemu veza bila u prekidu.

    Uštinuh se da provjerim da ne sanjam. Nažalost, izgleda da je sve ovo bila stvarnost.

    Ovo napeto stanje je, čini mi se, trajalo je čitavu vječnost. Pogledom sam tražio saborce oko mene. Očekivali su da nešto kažem.

  • "Opkoljeni smo!" - rekoh im - "spremite se za direktni napad."

    Nastao je tajac. Otišao sam do onog rova u kome je bio moj rođak, da ih obavjestim. Vratio sam se nazad. Na kumovom licu zatekoh zagonetni osmjeh. Anđelko je skinuo "svjetionik", tj. kokardu sa šubare, a zatim je uredno zamotao u novinski papir i sakrio u šuplju bukvu pokraj rova. Kaže, nije htio da mu nađu kokardu ukoliko nas žive uhvate. Nastalo je zatišje pred oluju.

    U jednom trenutku, kum je ustao, i izašao iz rova.

  • "Gdje ćeš kume?" - ljutito uzviknuh ja.
  • "Vidi kume kako su dobre jagode ispred rova! Idem da ih jedem."
  • "Pusti jagode, kume, pada mrak! Sutra ćemo da ih jedemo, kada svane!"
  • "A možda nam i ne svane, moj kume. Niko nas nije na ovo tjerao, sami smo krenuli grlom u jagode. Pa, ako je tako, hajde onda i da ih beremo."

    Ustao sam i krenu o za kumom. Možda je to bilo izazivanje sudbine, ili puka sreća, ali je u tom trenutku, kao po nekom nepisanom pravilu, ispred rova u kome je bio moj rođak eksplodirala potezna protiv-pješadiska mina. I tako, olujaje je prestala prije nego što je i počela. Naravno, ovo smo saznali tek idućeg jutra, koje smo svi dočekali živi i zdravi.

    Tog jutra je na "svetioniku" ponovo zasijala kokarda.
  • ilijas_sjecanja - 65923 - 28.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Najmanji, a najviši


    Moj kum je govorio da su mu u sječanjima najsnažnije urezani događaji sa početka i kraja rata. Izgleda da je ovo vrijeme bilo najstrašniji dio iz tog nesretnog perioda, zlog doba.


    Vukana su mnogi znali kao čovjeka malog rastom i sa čudnim piskavim glasom. On je bio opšta suprotnost svome bratu, gromadi od čovjeka sa isto tako gromoglasnim glasom.

    Naš narod kaže da se otrov pakuje u malu bocu. E, Vukan bješe upravo takav čovjek, samo što je u njemu umjesto otrova bila neizmjerna hrabrost i dobrota.

    Početak rata je bio opšta konfuzija. Sa muslimanima nismo imali liniju razgraničenja, pa su nam prilazili sa svih strana. Iz neba je neprestano lila kiša, a kada je stala na nas su počele da padaju granate, sa svih strana i svih kalibara. Bila su to strašna vremena! Po selima se čak pričalo da su krave od straha prestale da daju mlijeko.

    Kada pljusak prestade, dobili smo naređenje, ni sam ne znam od koga, da zauzmemo Trešnjicu, strateški važnu kotu na četveromeđi opština: Ilijaš, Iliđa, Novo Sarajevo i Visoko. U akciju je sa nama krenula i novoformirana jedinica u čijem sastavu je bio i Vukan.

    Iz nepouzdani izvora smo saznali da se gore, već više od pola godine, nalazi nekakva muslimanska paravojna formacija. Poslao sam dvojicu momaka, koji su odlično poznavali područje, da izvide teren jer nas je do destinacije dijelio brisan prostor od nekih stotinjak metara. Ispostavilo se da sam uradio pravu stvar što sam poslao samo izviđače jer se kasnije pokazalo da su muslimani iskopali nekoliko rovova na tom položaju.

    Sa ivice šume sam posmatrao ovu dvojicu kako prelaze brisani prostor. I taman kada su oni ušli u šumu sa druge strane, na sred čistine, kao da je iz zemlje nikao, pojavio se Vukan. Ja sam, kao da sam znao šta če se desiti, požurio do njega što sam brže mogao. I baš kad sam došao do njega, čuo sam jednog od one dvojice naših boraca kako viče: "Stoj!" Na to mu Vukan odgovori: "Ne boj se dečko!" i poče da skida pušku sa leđa. Osjetio sam kako mi krv krenu u lice, a zatim sam čuo i pucanj. Bacio sam se na zemlju kraj Vukana, koji je već pao. Povikao sam onoj dvojici da ne pucaju, i oni su poznavali moj glas.

    Sve ovo je čuo i neprijatelj na svom položaju, pa je usledilo nekoliko rafala iz "Garonje", tako da mi je lišće sa žbunića iza koga sam se zaklanjao, padalo po tijelu.

    Kad je sve utihnulo, pogledao sam u pravcu Vukana, koji je ležao nepomično. Ostatak grupe je već bio došao do nas. Zatražih od nekoga iskusnijeg da nam kaže šta je sa Vukanom. Sa nama je bio i čovjek koji je dosta puta visio kako ljudi umiru. Meni je ovo bilo prvi put! Pogledao me je i reče: "Mrtav je!".

    Obuzela me blaga jeza. Nakon par trenutaka još veća. Vukan je otvorio jedno oko, i zatim mi namignuo. Nisam znao šta se događa.

    Povikao sam: "Živ je, živ je, stvarno. Prišli smo mu skinuli odjeću na prsima nije bilo rana, a svojim očima sam vidio kako mu se uniforma na prsima naduvala u trenutku kada je bio pogođen.

    Prevrnuli smo ga na prsa. Na leđima je imao dvije rane. U trenutku dok je skidao pušku metak ga je pogodio u blizini desne plećke a zatim izašao na lijevoj.

    Bilo je to pravo čudo!

    Nakon dva dana, začuo sam Vukanov piskavi glas među borcima:

  • "Pizda vam materina, muslimani mi ne mogu ništa, ali zato vi hoćete da me ubijete!"

    Nešto kasnije, Vukan je postao komandir čete. Međutim, kad je ga je ponovo ranio njegov vojnik dok je čistio pušku, on je napustio mjesto komandira i došao kod nas u izviđačko odjeljenje uz komentar da je mu je potrebno više akcije.

    Ono što je tražio, Vukan je i dobio. I to mnogo toga! Iz svake akcije je izlazio kao još veći junak, a bješe najmanji rastom u našoj jedinici.

    A onda je došla na red jedan od mnogobrojnih akcija u rejonu Ravnog Nabožića. Akciju je vodio Mladen. Tom prilikom smo ušli duboko u muslimansku teritoriju, dok su nam bokovi bili jako loše obezbjeđeni. Neprijatelj nas je držao u šah poziciju. U vazduhu se osjećalo neka čudna strepnja. I baš kao u šahu, morali smo žrtvovati jednu figuru da bi se izvukli iz te jako teške situacije.

    U jednom trenutku, dok smo ležali na zemlji, prikovani neprijateljskom vatrom, čuli smo kad je neko rekao:

  • "Vidi ga, najmanji a najviši!"

    Pogledao sam naviše. Svi smo ležali, samo je "mali" Vukan stajao. Povikasmo, svi u jedan glas:

  • "Lezi Vukane!"

  • "Neka djeco, ja sam najstariji!" - uzvrati Vukan.

    U sledećem trenutku, kroz drvo iza kojeg je stajao Vukan, prođe metak i pogodi ga direktno u čelo.

    A onda je, kao po nekom nepisanom pravilu, sve utihnulo. Mali pijun se sam žrtvovao da nas izvuče iz teške situacije.

    Krenuli smo nazad pogurenih glava. Na šatorskom krilu smo nosili malog čovjeka, a veliko junaka, dade svoj život da spasi nas.
  • ilijas_sjecanja - 65342 - 24.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    O mom pisanju


    Poštovani Željko, Nekokom čudnom energijom, ja sam skupio bezbrij sjećanja, mojih kumova, mojih drugova, ujaka , strićeva, rođaka.. .. .. I sve što znaju oni, sada znam i ja.

    Ovo pisanje sam poćeo sa namjerom da se spomenu i mali, sasvim obični ljudi. O velikim ratnicima, vođama, velikim herojima, pisače istorija, nadam se. Ja ću da spomenem neke druge, dok za to ne dođe vrijeme. Za sada samo želim da spomenem ljude poput čiče heroja, Vladimira i njima slićnim...

    Zašto sada ovo pišem? Vidim da je moje pisanje privuklo pažnju nekih ljudi, ali i njihove komentare. Neću u buduče da ulazim u polemike ni o kome ni oko čega. Več sam to jednom na pisao. Svaki je nesretnik koji je dao život u ratu za svoju porodicu najmiliji. Svaka je jedinica, svojima najbolja. Svi su bila ista vojska. Kako Srbi, tako i nesretni muslimani.

    Ni u jednom trenutku nisam podcjenio ni Vogoščansku ni Ilidžansku brigadu, odnosno njihove borce. Niti ću to ikada učiniti. Ja čak cijenim i časne muslimanske vojnike, a pogotovu vojnike VRS.

    E, sad o Mladenu Saviću, ima mnogo da se piše, kad dođe vrijeme. Gospodin Zoran Anđić je pisao nešto o Mladenu, nisam siguran da je to sve tako. Blagoja je ubio nesretnim slučajem Srbina, a ne muslimana u Srebrenici. Mladenu nisu namjestili ubistvo, nego je to bio vrlo prost nesrećan slučaj.

    Ka što rekoh sad ulazim u polemiku i nikada više. Iz sječanja moga kuma Mladena znam kao i samog sebe.

    Samo oni koji su zabijali Mladenu glavu u krilo i on njima prilikom razni akcija. Znaju kako je ga prozvala njegova udarna jedinica. Inače Mladen je bio komadant prve jedinice u SRK kKoja je dobila ratnu zastavu.

    Evo i jednog nagradnog pitanje: kako su ga, zvali njegovi izviđaći. Uzgred to je jedinica koju je Dragan Josipović najviše volio i cjenio. Toliko o ovome. Slijede priće o ljudima poput čiče. Pozdrav Boris.
    ilijas_sjecanja - 64183 - 20.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Vladimir


    Bilo je ljeto 1981. godine kada smo nas tri druga, kasnije i kuma, krenu u još jednu novu avanturu. Naime, čuli smo da u Kralupima, tačnije potoku koji teče kroz njih, ima velikih komada potočne pastrmke, strugaća, sapače. Takođe smo čuli da je najlakše je da se riba ulovi oprobanom metodom, pomoću ljeskovog sepeta. Što bi prestavljalo u kombinaciji sa zelenim garnjem, neku modifikovanu vršku u koju riba, kad je pojuriš uđe, a kasnije ne zna da izađe.

    Sepet smo nabavili tako što smo mog strica podmitili sa litrom rakije, naravno uz obećanje da se sepetu ništa neće desiti. Obećanje se moralo ispoštovati, jer je strica bio opasan glas.

    Dođosmo u Kralupe, negdje iznad škole. Odabrasmo jednu livadu, na kojoj je bilo posijano žito, tačnije više kukolja nego žita. Odlučismo da preko nje, dužinom od nekih desetak metara, priđemo do potoka. Tako i uradismo.

    Mjesto je bilo savršeno za pecanje, vir od neka 3 do 4 metra širine, metar i nešto dubine. Nagurasmo nešto granja u sepet, a zatim ga postavismo na mjesto gdje je voda isticala iz vira. Ja ostadoh kod sepeta, a moja dva drugara krenuše uzvodno, da potjeraju ribu niz potok. Nakon kraćeg vremena primjetih da par dobrih komada ribe uđe u sepet. Od ushićenja nisam ni primjetio da su se moja dva druga odjednom nestala iz potoka. Kad podigoh pogled, ugledah ih kako trče preko livade na drugoj strani rijeke.

    U istom trenutku opazih i veliku sjenku čovjeka kako se nadvija iznad mene. Nisam ni uspio da se okrenem a njegova ogromna šaka me je već udarila preko leđa. Skočio sam u vodu a zatim počeo da bježim ka drugoj obali. Međutim, sjetih se sepeta koji je bio od lijeske, od čega bješe i štap u ruci onog grmalja koji je stajao u potoku. U isto vrijeme, kroz glavu mi prođe i pomisao na stričevu kamžiju, koja mi nije ginula ako se kući vratim bez sepeta. Zastadoh dvoumeći se šta da izaberem: štap ili kamdžiju? Okrenuh se. Onaj grmalj je stajao raskoračeno i gledao u mene. Odlučih da kamdžija boli više od štapa, pa se vratih po sepet. Ovo jako razbjesnilo onog čovjeka, pa me nastavi mlatiti, uz bogat asortiman psovki.

    Na kraju sam, ipak, uspio da zgrabim sepet i pobjegnem. Kada pronađoh drugove, oni su se, kao i sva ostala djeca, smijala nevolji u koju smo upali. Umjesto pastrmke i strugaća dobismo batine i sramotu koju je nekako trebalo uobličiti i ispričati kod kuće.

    Dok nas je tukao, onaj baksuz od čiče je vikao na nas da nas tuče zbog onih desetak metara pregaženog kukolja. Ma šta da vam kažem, kakva njiva takav i vlasnik - pravi kukolj među ljudima!

    ***

    Desetak godina kasnije, životna sudbina je nas trojicu "ribara" ponovo dovela u Kralupe. Opet smo se našli kod onog istog potoka i njive obrasle u kukolj.

    Međutim, ova priča ne bi bila kompletna a da ne pomenem Vladimira. E, taj momak je bio pravi vojnik, možda i zbog toga što porjeklom bješe Rus. Vladimira smo doveli iz Subotice, u proljeće 1993. godine. Naime, nas nekolicina je u akciji zauzimanja Ravnog Nabožića bila ranjena. Nakon što su nas zakrpili u "Žici" dođe do nas vijest da smo od komadanta Josipovića dobili po pet dana nagradnog odsustva pa smo, zahvaljujući nekakvoj humanitarnoj organizaciji, otišli do Subotice - tek toliko da nam noge vide puta.

    Bješe to prvi put da smo, nakon godinu rata, napustili Ilijaš.

    U tog mog boravka u Subotici, imao sam osjećaj da sam pao u raj. Sva zadovoljstva ovoga svijeta, koja bi mogao poželi vojnik koji je upravo izašao iz rova, stala su u to kratko vojničko odsustvo: iće, piće, žene...

    Međutim, ništa ne traje vječno, pa čak ni boravak u raju. Kada smo krenuli nazad, povedosmo sa sobom i jednog, na prvi pogled kušljavog, Rusa koji nije imao gdje da ode. U putu saznadosmo da je on iz Taškenta u Uzbekistanu.

    Prvih desetak dana boravka u Ilijašu, Vladimir je sakupljao prvoklasne dijelove za za pušku. Kada je konačno nabavio sve što mu je trebalo, pušku je nazvao "Prva". Pričao nam je da u Avganistanu nije imao "Prvu" pa je zbog toga morao da nosi dvije obične.

    Kako su dani prolazili, Vladimir nam se sve manje činio kušljavim. Nakon svake akcije, ili odbijene neprijateljske ofanzive, Vladimir nas je sve više oduševljavao. Ponekad bih pomislio da ga je kod nas poslala neka obavještajna služba, jer mi se činio previše dobar za običnog vojnika.

    Vladimir bješe pravi ruski soldat. On je bio ono što mnogi od nas nikada nisu mogli da budu. Kada bismo mi jeli čitav IKAR, on je i njega polovio, a kad bismo mi pili on bi čitao. A taj Rus je mogao da čitao sve što mu padne u ruke. Jednom prilikom sam ga čak vidio da čita Fiziku za sedmi razred osnovne škole.

    Noću, dok je Vladimir bio na straži, nikada nije spavao. Osim svog ličnog naoružanja, za Čarlija je nosio i tridesetak granata od 60 mm. Vladimir bješe i racionalan vojnik. Dok su pojedinci na položaju ostavljali čitave sanduke municije, on bi sakupljao svaki metak koji bi našao u blatu.

    Kad je sastavio "Prvu", zamoli me je da ga odvedem negdje na položaj, pa da je tamo isproba. I tako, zaputismo se ka Kralupima. Nakon što smo prepješačili osam kilometara, dođosmo do meni dobro poznatog mjesta. Na brdašcetu je stajala zapaljena kuća, a na livadici ispod nje, odmah uz potok, u dužini od nekih desetak metara pružila se njiva obrasla kukoljem. Prisjetih se onog nemilog događaja od prije desetak godina, pa se slatko nasmijah.

    I tako, pređesmo preko kukolja, a zatim pregazismo potok. Ovog puta ne dobismo batine! Dođosmo do kuće. Na zidu, ispod jednog prozora, Vladimir nacrta metu, koja se sastojala od koncentričnih krugova, a zatim u svakom od njih napisa po jedan broj od jedan do deset. Nakon toga se odmakosmo od kuće za nekih stotinak metara. U baš u trenutku kada je Vladimir zauzeo stav da isproba pušku, iza leđa nam priđe moj kum, inače jedan od ona tri "ribara" od prije desetak godina, i onako u hodu opali iz neke stare, vidi slučajnosti, ruske puške. Začu se gromoglasan pucanj, a zatim se sruši polovina zida od one stare, već oronule, kuće. Sa zidom nestade i Vladimirova meta sa svim krugovima i brojevima od 1 do 10.

    Vladimir nabaci izbezumljenu facu i reče:

  • "To jes puška. To jes zgaubica!"

    Potom mu "Prva" ispade iz ruke a da je nije ni isprobao. Nakon toga, Vladimir se poče gromoglasno smijati, mnogo glasnije nego što je to bio pucanj Zgaubice. Pored svih njegovi vojničkih vrlina, njegova vedra priroda nam je bila najdraža. Ovaj zagonetni Rus je i u najtežim trenucima uspjevao da nas nasmije.

  • "Nego kume, znaš li čija ovo bješe kuća?" - upita me kum.

  • "Ne" - odgovorih ja.

  • "Pa od onog čiče Kukolja što nas premlati prije desetak godina dok smo ribarili u ovom potoku."

  • "Znači, uspjeli smo da mu se osvetimo, i to baš ZGAUBICOM" - uzvratih ja, a zatim svi prasnusmo u smjeh.

  • "A šta bi sa njim kume?" - upitah ga.

  • "Poginuo je uoči rata dok je plastio sjeno. Pao je i polomio vrat!" - odgovori moj kumašin.
  • "A ko mu zapali kuću?" - upitah ponovo.

  • "Muslimani - odgovori kum.

  • "Pa što mu, kume, muslimani zapališe kuću?"

  • "E, moj kume, pa i Turci znaju šta je žito a šta kukolj" - odgovori moj kum.



    P.S. Ova priča je posvećeno Vladimiru, i svim časnim ruskim dobrovoljcima koji su se u bosanskom ratu borili rame uz rame sa braćom Srbima. Vladimir je pred kraj rata napustio Bosnu i otišao u Legiju stranaca.
  • forum - 64002 - 19.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Hvala


    Poštovani Željko,

    Hvala za stranicu. Nadam se da će da se iz ove saradnje izrodi nešta bolje od povremenog pisanja. Ali, to će vreme najbolje pokazati.

    Čak šta više, hvala na korekcijama. Ako za nešto nisam talentovan, onda je to pravopis. Nemam pojima ni kada treba da pišem Č a kada Ć, takođe mešam i Đ sa DŽ. Zbog toga možeš slobodno da vršiš korekcije.

    Hvala još jednom za tvoj trud.

    Pozdrav od Borisa.
    ilijas_sjecanja - 63822 - 17.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Čiča iz radnog voda


    Jednom prilikom reče mi kum:

    "Imali smo iskopane tranšee duž čitave zone odgovornosti bataljona. Pored toga, imali smo i dobre zemunice na svakih pedesetak metara, zatim prilazne tranšee ka položajima, te ukopanu telefonsku liniju, te borbena osguranja i solidne puteve za vojna vozila sve do samog položaja..."

    "Pitaš se kume, kako smo već stizali da sve to uradimo kada znaš da mi iz interventnog voda gotovo nikada nismo išli kući. Borci su na položaju bili dvije trećine vremena, a kod kuće odmarali samo jednu. Naravno, ovako je bilo samo u vrijeme dok nije bilo borbenih dejstava. A kada se zapuca, na položaju smo bili stalno. U najteža vremena, za vrijeme velikih neprijateljskih ofanziva, kućama smo išli samo noću da se okupamo!"


    Sjetih se kako ni ja nisam vjerovao svom ocu koji mi je pričao da je za vrijeme ofanzive u junu 1995. godine kući išao svaku sedmu noć. A i tada je išao samo zbog toga što je bio stariji čovjek! Mlađi kući nisu išli nikako, gotovo mjesec dana koliko je trajala ofanziva.

    "Kako smo stizali da iskopamo sve ove tranšee? E, to su uglavnom radili sami vojnici. Pored toga, imali smo i specijani vod za to. Njega su uglavnom sačinjavali nesposobni za borbu i stariji ljudi. Prosjek godina tog voda je bio sedamdeset."


    Dok je ovo pričao, kum se sjetno osmjehnu. Potom mi reče, sa tugom u glasu, da o ljudima iz radnog voda više niko ne priča, ništa se ne piše, čak ih više niko i ne spominje!

    "Ma znaš šta, ove starkelje su ustvari bile pravi heroji! Ono što su radili, nisu morali. A radili su i više nego što su i mogli i trebali. Sjećam se tako 1993. godine. Bili smo na Žuči, gdje smo na Ježevima pripremali akciju vraćanja kote 850. Tog, jako toplog dana, umalo nisam ubio jednog nesretnika na položaju.


    "Stani kume, završi mi priču za radni vod" - prekinuh ga ja!

    "Pa, upravo ti o tome i pričam. Jedan čiča iz radnog voda je iza mene nosio nekakav sanduk sa municijom ili bure sa eksplozivom. U jednom trenutku čujem ga kako jauče. Okrenem se, i vidim onog nesretnika sa položaja kako tuče tog čiču. Ja repetiram pušku sa namjerom da upucam tog mog saborca. U zadnjem trenutku čiča stade između nas pa mi reče:

  • "Pusti ga sine, ne zna on šta radi!"

    Taj moj saborac mi otresito odbrusi:

  • "Jebo te on, što braniš Turčina?"

    Čiča ga pogleda tužnim pogledom, a onda ponovo podiže svoj teret. Upitah ga da mu pomognem, ali on mi odgovori:

  • "Neka sine, lakši je meni ovaj vojnički sanduk od tereta koji nosim na svojoj duši!"

    Udari me nekakva čudna nemoć, pa sjedoh na travu. Zapalih cigaretu i pogledah onog nesrećnika. Gleda i on u mene, ali mu ništa nije jasno.

  • "Budalo jedna, znaš li ti da je ovom čiči nedavno poginuo sin, a drugi mu se još uvijek bori upravo na ovoj liniji. Kako ti nije jasno da si upravo tukao Srbina?"

  • "Ma kakav Srbin, on je vanzemaljac, pizda ti materina" - uzvrati moj sagovornik.

    "Polako krenuh za čičom, starcem od nekih 70-tak godina. Zapitah se tada, a i dan-danas me progoni to isto pitanje, da li bih i ja bio takav junak kao što to bješe čiča? Da li bih i ja postupio upravo onako kao što je to uradio on, a da mi je samo par dana prije toga na Golom brdu poginuo stariji sin? Da li bih i ja u ruci koja me tuče prepoznao svog vlastitog sina?"

    Eto, takav je bio taj čiča, ali i mnogi njegovi drugovi, istinski specijalci iz radnog voda, koji su do kraja rata bili njihove vlastite bitke sa rovovima i ašovima, neprijateljskim snajperima i nervoznim srpskim borcima.

  • "Nikad neću zaboraviti čiču" - reče mi kum, a potom mu pogled pade na zemlju.

    Poslije dužeg vremena, kad ih ponovo podiže, upitah ga:

  • "Čega se još sjećaš iz rata?"

  • "Kojeg rata, bolan kume, jeb'o mu pas mater?"
  • ilijas_sjecanja - 63642 - 16.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Mislimo isto


    Poštovani Željko,

    Žao mi je, ako si i u judnom trenutku, iz predhodnog teksta pomislio da sam nešto zamjerio tebi. Čak šta više, sve pohvale za ovo što radiš. Mogu samo da zamislim, koliko imaš problema, razni dilema, kritika i čega sve već. Kako se sa tim boriš?

    Iz prethodnog teksta vidim da vrlo slično razmišljamo. U pravu si da Ilijašani pišu jako malo. Koji su razlozi za to, ni sam ne znam. Da se neki bune ili boje da se njihova imena objavljuju na portalu, i to razumjem. Znaš li onaj vic o zecu kada su ga sreli kako bježi, pa ga pitali zbog čega bježiš a on im odgovori da je počeo lov na slonove...

    Mnogi su nedužni maltretirani, zatvarani, suđeni. Shodno tome se većina, da kažem poistovjetila sa zecom. Bolje se skloniti, pobjeći nego ostati bez jaja...

    Naravno nisam proćitao sve tekstovem, a nisam znao ni za Marka Koponju...

    Da li se Vogošćani previše hvale, ja to neću reći. Mi sigurno malo pišemo. I još jednom ponavljam da nam je livada bila mnogo velika. Znam da ti imaš iste kriterije, da ne favorizuješ nekog. To je ljudski i normalno. Svi oni koji su poginuli, pali su za isto. Njihovim najmilijim je podjednako teško, ista im je bol, ista im je tuga. Proganjaju ih iste nepravde, iste muke, iste dileme.

    Ne zamjerimo im i ako ponekad reaguju na neki tekst, onako kako možda ne bi trebalo. Dosta njih i ne zna šta ustvari da urade, pa bježe poput zeca u onom vicu.

    Vezano za otvaranje stranica i pisanje na njima: Da li ću i ja dobiti jenu, to mi baš i nije bitno. Bitno mi je da ovo neko čita, pa će mi zbog toga bar za zeru biti lakše.

    Interesuje me, da li bi ti volio da konkretno pišem o nekom ili nečemu.

    Ja ću shodno vremenu i raspoloženju nastaviti da pišem. Ako u međuvremenu u meni, zec ne pobjedi Nemanjića.

    Hvala ti još jednom za sve ovo što radiš.

    Pozdrav Boris

    Borise,

    ni "zeru" nisam bio ljut na tebe. Možda sam se malo pravdao, objašnjavao moje stavove, dileme, ali nisam bio ljut.

    Interesantno je da mnogi u mojim odgovorima, blagonaklonim ili neprijateljskim, primjete izvjesnu dozu "ljutnje". Međutim, vjeruj mi da nije tako, ja samo imam svoje mišljene i energično ga zastupam.

    Što se pisanja tiče, počni od onoga što misliš da je najinteresantnije. Druga varijanta je da počneš iz početka i ispričaš, u hronološkom redosledu, sve čega se sjećaš.
    ilijas_sjecanja - 63522 - 14.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Oni su bili junaci!


    Ja sam se krstio u 23 godini. U prvu akciju sam išao sa pozjmljenom puškom. Ka i oni prvi pet sa mnom. Mislim da je to bila prva akcija, koju je spontano i neplanirano izvela neka jedinica iz Ilijaša.

    Vaskrs 1992. godine, poslije pokušaja proboja 300 muslimana iz reona Vidovića. Proboj su pokušali izvesti preko Vele, Zenika, Bioče, a sve to u cilju povezivanja sa Ahatovićima. Tom prilikom je stradao izvjesni Miletić, na Pjesku.

    E, što sam ovo gore pisao? Nisam bio član ni jedne političke partije, pa nisam imao oružje kada je počeo rat. Nisam ni sanjao samo godinu, prije šta ću sve preživjeti i vidjeti...

    Naime, mnogi su preživjeli svašta, imali najuže dane, neprespavane noći... Mnogo je boraca poginulo, a drugi su izgubili rodbinu, drugove, kumove...

    Prije svega svi su imali čvrstu vjeru.

    Neko je u predhodnom pisanju spomenuo Dragana Josipovića. Hvala mu da se sjetio! Moja vjera u Boga, a vjerujem i većine vas koji posjećujete ovaj sajt, zasniva se u ophođenju prema ljudima.

    Nekada smo bili najbolji vojnici. Nemanjići! Sad smo veliki grešnici jer smo zaboravili Dragana Josipovića, Ratka Adžića, Crnog, Mladena... Zaboravili smo kakva je maćeha prema njima ispala naša država, kako neko napisa tamo dolje.
    Koliko nas zna gdje su i sta rade, kako žive? Srpsko Sarajevo je bilo ključ rata u BiH. Da nije bilo gore pomenutih ne bi bilo ni Srpskog Sarajeva, a samim time ni Republike Srpske.

    Ja sada živim u Srbiji, koja je pogubljena u svim sferama. Sve je više onih koji kažu da je Republika Srpska sada duhovna matica Srpskog naroda... A, mi smo zaboravili sve one koji su je stvorili. Neka zbog toga oproste našim grešnim dusama.

    Boris




    Idi na stranu - |listaj dalje|