fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 100567 - 20.05.2017 : Boris Sirob Srbija - best (5)

20.05. U Zvorniku obilježen dan Ilijaške i ostalih sarajevskih brigada ....


Pismo generala Dragana Josipovića, upučeno organizatorima obilježavanja osnivanja dana Ilijaške i ostalih Sarajevskih brigada VRS.

Pomoz Bog junaci! 


Poštovani moji saborci, braćo i sestre.

Sa setom i ponosom čestitam Vam 25. godišnjicu od osnivanja naše, Ilijaške brigade, brigade heroja. Seta i tuga je za svim našim poginulim i umrlim junacima i ljudima koji su stvarali brigadu.

Bog dušu da im prosti i večna im slava.

Seta i tuga za odbranjenim, a nepravedno oduzetim ognjištima. 
Ponos što sam bio komandant i deo jedne jedinice, koju su krasili ljudi čija je ljubav prema svom narodu, veri i otadžbini dostojna epova naših predaka. To je i bio razlog što je stasala u najelitniju jedinicu VRS, a zauzela je svoje mesto u istoriji srpskog naroda.

Sećanja na sve borbe, bitke i iskušenja nateraju čoveka da se sa ove vremenske distance zapita da li je to bilo moguće.
Da, mi smo uradili nemoguće, pomerili smo granice imaginarnih limita. 

Pričati o detaljima je besmisleno i nepravedno, jer je vrlo moguće, da bi se neko od junaka, jedinica ili
 događaja zapostavili ili još gore izostavili.

Napisano je mnogo priča, pesama, ispričano je mnogo bajki za kafanskim stolom. Mi koji smo prošli tu golgotu znamo da je istina mnogo bolnija, jednostavnija i surovija i ne ponovila se.
Uslovi i okruženje u kome smo opstali govori koliko je naša borba bila veličanstvena i koliko je vredan svaki naš čovek. 

Ponosni smo danas, što smo jedan deo temelja, koji je stvorio i očuvao Republiku Srpsku. 

Hvala Vam što nesebično brinete o našim poginulim junacima i tradiciji naše brigade. 


Svima Vama, Vašim porodicama puno zdravlja i veselja i da Vas dragi Bog čuva.

D. Josipović
izreke - 98651 - 30.12.2016 : Boris Sirob Srbija - best (0)

Aplauz


"Ponekad i poslije aplauza treba oprati ruke"

Neka nam baš, nek' ih moramo skvasiti.
Kad pljeskamo svakom !!!
ilijas_sjecanja - 98359 - 13.12.2016 : Boris Sirob Beograd - best (2)

Nemanjići


Negdje oko slave svetog Arhangela Mihaila, naletjeh na interesantnu priču, odnosno raspravu nekakvog umnog čovjeka kako pripovjeda, raspavlja sam sa sobom o tome da li su sveci živi ili mrtvi, pa to da , su sveti živi ili su sveti mrtvi.

Sjetih se nekih ljudi pa mi, nekako nije bilo bitno da li su jedno ili drugo, bitno mi bješe da su sveti iz nekog razloga.

Razmišljajući na ovu temu, dođoh do nečega što je sada neralalono, bar za ovoga života.

Ustvari voli bi da su svi oni koji su mrtvi a, za mene posebno sveti, budu nekako živi.

Pa da danas na svoju slavu "svetog apostola Andrea prvozvanog" sjedemo za isti sto.

Te da im nazdravim, živi bili junaci, srećna vam slava Nemanjići!!!

Boris
dejton - 95551 - 19.03.2016 : Boris Sirob Srbija - best (1)

Akademija povodom 20 godine egzodusa Srba iz Sarajeva


Željko,

Molim te objavi ovo u ime Udruženja "Prijatelji Ilijaša " iz Bijeljine !

Pozdrav Boris

dejton - 95253 - 23.02.2016 : Boris Sirob Srbija - best (4)

20 godina od egzodusa Srba iz Sarajeva: Žrtva za Republiku Srpsku


Objavljeno: 23.02.2016.godine

Ovo je prvi put da se izlazak Srba iz Sarajeva obilježava obimnije od kratkog pominjanja u vijestima. Obilježavanje je proglašeno događajem od republićkog znaćaja, i podržano od najviših institucija Srpske. Planirano je da se do 12. marta, kada će se održati akademija, upriliče i drugi događaju, poput izložbe fotografija i okruglih stolova koji bi sa političke, demografske, ekonomske i drugih strana osvijetlile značaj izlaska Srba iz Sarajeva.

Sama akademija biće prenošena na programu RTRS, a za umjetnički dio programa zadužen je Dragan Elkić, nekada radnik Srpske radio televizije, danas režiser u Beogradu.

  • U okviru akademije učestvovaće hor, orkestar i balet Narodnog pozorišta iz Beograda, a biće izvedena i kompozicija koja je napravljena po tekstu Rajka Petrova- Noga, "Nek' pada snijeg, Gospode" - otkrio je dio programa Elkić.

    Učešće kulturnih radnika iz Beograda je prilično značajno, jer se Elkić podsjetio blokade koja je prije 20 godina postojala na RTS-u. On je kao radnik SRT snimao iseljavanje Srba, od čega je nastao film "Krstić", koji je ovjenčan glavnom nagradom na festivalu u Beogradu. RTS je direktno prenosio dodjelu nagrada, objavili su ime filma i autora, ali ni jedan jedini kadar filma gledaoci nisu mogli vidjeti. Tek 11 godina posle toga taj film je prikazan na RTS.

    Iz same najave akademije uočava se da program neće biti posvećen jadikovanju i viktimizaciji. Kao glavni motiv naglašava se uzvišenost žrtve sarajevskih Srba i uticaj tog čina na stvaranje Srpske ovakva kakva je danas. Taj aspekt ranije niko nije potencirao, ali je očigledno da je izlazak Srba, gotovo do poslednjeg, spriječio stvaranje dva "srpska pitanja" u BiH, kakvo je u jednom momentu postojalo na Kosmetu, gdje su postojali "Srbi sa sjevera i Srbi iz enklava".

    Ostanak Srba u Sarajevu učinilo bi da se obrazuju dva srpska društva koja nemaju uvijek iste ciljeve, i u kome bi onaj bliže Sarajevu bio spona koja bi uvlačila Srpsku u unitarnu BiH, ili izazivala međusrpske skuobe. Sarajevski Srbi nisu upali u tu zamku, i svoj lični konfor i imovinu su mijenjali za život u Republici Srpskoj.

    Nezaborav tog čina, ali i tragičnih slika izlaska u najtežim vremenskim uslovima jedan je od osnova akademije koja će biti održana u Bijeljini. Ali Dragan Elkić ističe da je prva tačka oslonca - dostojanstvo.

  • Glavna stvar od koje treba pobjeći je patetika, i to nas razlikuje od drugih. Za mene je najupečatljivija slika tog ezodusa je žena, na minus 20, u naručju drži bebu, oko nje je četvoro djece jedno drugom do uveta, ni jedno nema 10 godina, a ja kad je snimam ona prolazi sa osmjehom. To je metafora dostojanstva tog naroda koji je izašao, slika tog uzvišenog čina koji je uradio taj narod. Ja pitam jednog seljaka koji vozi kola, dokle ideš? A on kaže: Idem dokle stignem. Drugi kaže: Idem za bratom Srbinom, pa valjda ću negdje stići - prisjeća se Elkić.



    U dijelu priče koja se odnosi na kulturu sjećanja, Elkić podsjeća da je nezamislivo da je gotovo nemoguće pronaći fotografije tih događaja iz 1996. Slika nema na internetu, a pitanje je da li su pojedinci koji su tada fotografisali sačuvali.

  • Probali smo prvo da napravimo izložbu fotografija, i došli do saznanja da ne postoji ni jedna jedina fotografija iz egzodusa. Posle toga smo uzeli moje video materijale i skidali kadar po kadar, i napravili 500 fotografija. Posle izložbe će biti dostupne na internetu.

    Marko Šikuljak,
    Frontal
  • prepiska - 95154 - 11.02.2016 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Spot 20 godina od egzodusa Srba s područja Sarajeva


    Pozdrav,

    Sutra, sa pres konferencijom u 12 sati, u Bijeljini zvanično otpočinje obilježavanje 20 godina egzodusa Srba iz Sarajeva, koje će raznim manifestacijama trajati mjesec dana!

    Pozdrav Boris
    prepiska - 94701 - 03.01.2016 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Dva brata, dva druga




    mladi_pjesnici - 94390 - 16.11.2015 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Armija


    Taman smo mislili da odemo u penziju,
    žene, deca, poslovi, borba za egzistenciju,
    očekivali smenu, da neko nastavi na temu,
    da neko nešto kaže, malo pljune po sistemu.
    A klinci pre završe šemu nego stih na refrenu,
    zato bedak sve u svemu, kanal kuda god da krenu.
    Na šta spala je Srbija, narod mrvice dobija,
    ovo je nacija mumija, BS jedina utopija.
    To je ono što ubija nakon svih ovih godina,
    da ponovo treba ja da mikrofon pokidam.
    Gledam pusta je bina, majk skidam sa klina,
    sa sveske briše se prašina, pada sindikalna rima.
    Iskustvo kao mator, energija k'o klinac,
    nasumična paljba da se jebe mater svima.
    Znaš ti kol'ko se ja cimam da ove reči snimam?
    Kol'ko godina imam? Plus sa vremenom kriminal.
    A vas ni Vojska spasa ne bi spasila,
    mi predali vam baklju, ona se ugasila,
    mi pokazali vam put, sa njega ste zalutali,
    mi vas izveli na pučinu, vi o stene se olupali.
    Mi ovo radimo iz ljubavi, vi bulje da bi prodali,
    naš ideal je sloboda, a vi ste samo robovi.
    Sad ste se skenjali, zbog kinte ste se sjebali,
    glave u pesku, na startu ste se predali.
    Vi čekate pastira k'o ovce iz stada,
    a slepac vas vodi na put do Eldorada,
    a mi smo samo vrebali strpljivo do sada,
    da znak Sindikata zasija iznad grada!


    Znaš ko smo mi, mi smo BS armija,
    počelo k'o rima, pa je preraslo u pokret,
    sad je filozofija!
    Da, ajmo svi, ajmo svi k'o nekada,
    jači nego ikad, svi će pamtiti Sindikat,
    digli se iz pepela!


    Mi smo sindikalna bratija, ekipa koja sabija,
    moćni kao armija, jači od svih partija!
    Pozdrav za Gadafija i za Uga Čaveza,
    mi sanjamo o takvima da oslobode nas kaveza.
    I za brata Asada, jačeg od svih napada,
    život rađa se na Istoku, smrt dolazi sa Zapada.
    I Rusi iz Donjecka i Huti iz Jemena,
    naša borba je iskrena, mi smo deo istog plemena.
    Dobro znate ko smo - revolucija to smo,
    ekipa sa Principom i sa celom Mladom Bosnom!
    Pre ćete nas ubiti nego parama kupiti,
    ekipu k'o Sindikat više niko neće skupiti.
    I kad dođe kriza mi se ne sklanjamo iza,
    ne ko Soroš i Siriza, mi nismo ta ekipa.
    Mi smo sindikalna klika, slobodni k'o Island,
    nama vođa nije bitan, ideal uvek iznad.
    Ovaj sistem je pizda, vlada onaj ko izda,
    ako život je predaja, ja neću to da priznam.
    Neću život na vodi, mi smo Beograd na slobodi,
    Sindikalna armija - zauvek u borbi!


    Znaš ko smo mi, mi smo BS armija,
    počelo k'o rima, pa je preraslo u pokret,
    sad je filozofija!
    Da, ajmo svi, ajmo svi k'o nekada,
    jači nego ikad, svi će pamtiti Sindikat,
    digli se iz pepela!
    ratko_mladic - 92576 - 12.03.2015 : Boris Sirob Srbija - best (2)

    Srećan rođendan Generale


    Sudbina mu je dala život i ime
    sa one strane reke Drine.
    Kad mu neko od mojih spomene ime
    u očima im suza sine
    i kažu: "Naš veliki srpski sine".

    Ratko Mladić, ime junaka
    velikog ratnika, pobednjaka.
    Branio je srpski narod, živeo za njega,
    a pravda mu je bila važnija od svega.

    General najbolji je bio
    i svoje snove je snio
    kad bi bar jedan srpski život bez rata bio.

    Pesmu napisalo dete iz Beograda, čiji su korijeni sa one strane rijeke Drine!

    Boris
    engleska_politika - 92463 - 24.02.2015 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Beograd je postao marioneta svjetske politike


    Engleski premijer Toni Bler, isti onaj političar koji je bombardova Srbiju, danas kaže da je Beograd postao marioneta svjetske politike. Zašto Toni daje savjete srpskim političarima? Sada neki tvrde da je Vučić platio Toniju da govori tako.

    prepiska - 92283 - 31.01.2015 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Pukni zoro !!!


    pozdravi - 92055 - 06.01.2015 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Srećno Badnje veče


    Danas je svaka misao jedna želja, želja za dom, za brata, prijatelja, za ljepše sutra, za dane bolje, da kao Isus imaš snage i volje...

    Nek osvjetli Božić srca čistotom, ti čovjek budi - sijaj dobrotom.. .

    A dok se za tebe neko moli, ti sreću poželi, praštaj i voli.

    Srećno Badnje veče!!!

    Boris
    ilijas - 91955 - 28.12.2014 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Bioča 28.12.1992.


    Podsjećanja radi, o ovom napadu ima više članaka od strane ljudi koji su sudjelovali u ovom događaju. Ja sam napisao neke za koje sam čuo:: "Hoćemo li uspjeti pobjećI?" I "Povila se povila..."

    Napad na Bioču 28. 12. '92. godine počeo je u 6 časova i 20 minuta, samo 10 minuta prije nego je trebala da krene naša akcija na Žuči, kojom je bilo planirano vraćanje kote 850, a do koje nije došlo.

    Naime, ovoga dana je poginulo ukupno 14. osoba, od toga i jedna djevojčica, o cemu na ovom portalu ima i video zapis. Nisam više siguran, ali mi se čini da su poginule još dvije žene, a sve ostalo su bili pripadnici VRS.

    Jedan od razloga za ovoliki veliki broj poginulih jeste I to što su sve interventne jedinice iz Ilijaša bile na Žuči, kao i veći broj pripadnika jedinice koja je držala položaj na mjestu gdje je 7. muslimanska brigada sa još nekim manjim jedinicama izvršila proboj linije 4. pješadiskog bataljona.

    Zbog jako loših vremenski uslova i povlačenja jedinica sa Žuči, kao i preusmjeravanja artiljerije i oklopni srestava, tog dana, nasa kontra-akcija je krenula tek oko 12 časova, i trajala je negdje do 16:30 kada je vraćen i posljednji rov na našem položaju.

    Koliko znam 7. muslimanska brigada je pretrpjela stravične gubitke toga dana.

    U ovoj akciji između ostalih je pored svoje kuće poginuo i Nikola Mičić, prvoborac u dva rata!

    Neka im je vječna slava!

    Boris
    ilijas_sjecanja - 91803 - 12.12.2014 : Boris Sirob Srbija - best (13)

    Zlatni brijeg


    Tog, sada već davnog decemarskog dana, ratne '95. godine, sudbina mi je dodjelila još jedan važan zadatak! Rat je već bio gotov. Umjesto njega, na leđima smo nosili ukus gorčine Dejtona i iščekivanja šta će se nakon toga desiti.

    Probudilo me je Sunce koje se probijalo kroz prozor moje sobe, koga je mraz išarao poput nekog vrhunskog gravera. Svjetlost, koja je prolazila kroz tako zamrznuto staklo, bila je nekako nestvarna i čudnovata. Zapitah se da li je to neki znak? Da sam kojim slučajem američki Indijanac, pomislio bih: "Kakav dan za umiranje!". Međutim, jednostavno opsovah sudbinu zbog koje su svi ovi naši junaci ginuli, upravo u ono vrijeme dok su dani bili ovakvi.

    Napolju se bjelio predivan, smrznuti snijeg, koji se zadovoljno kupao na Suncu. Kada izađoh vani, zastade mi dah od prizora koji ugledah odmah tu ispred sebe. Sve je izgledalo kao u nekom lošem filmu. Ispred mene je stajao BOV, upravo onaj koji smo koristili samo u važnim zadacima a najčešće kada je trebalo izvući nekog ranjenog ili poginulog borca a da za to drugog načina nije bilo.

    Zadatak jeste bio važan, ali začudih se zašto na njega idemo baš u tom BOV-u? Ipak, smirih se malo kada od vozača saznadoh da sem tog BOV-a na raspolaganju nismo imali ni jedno drugo vozilo.

    I tako, krenusmo na posljednje jahanje na ovoj čudnoj skalameriji, koja je naprosto plovila kroz prhki snijeg. Kada stigosmo do onog, meni dobro poznatog, prizora dan mi postade nekako svjetliji i ljepši.

    Prođoh kroz vrata moga spasenja. Koliko puta me je iza njih čekala moja utjeha kada mi je u životu bilo najteže. Ovaj put je samo klimnula glavom, u znak da krenem za njom. Razmaknula je zavjese na prozoru. Sunce je obasjalo prizor za koji su me vezivala najljepša sjećanja iz mog djetinjstva. Ispred mene je stajao, prekriven zlatnim klasjem, okrugao brijeg pravilnog oblika. Potrčah da pogledam sve ono što se nalazilo na njemu. Prvo preskočih tri ograde koje su ga okruživale, koje bijehu pravljene rukom pravog znalca, onog koji ih je godinama uređivao kako bi ih na kraju doveo do savršenstva.

    Počeh se penjati uz blagu padinu. Naiđoh na isprepletano klasje pšenice koja se, iz tri uska kraka poluokružnog oblika, sastajalo u jednu širu traku koja se penjala na sami vrh brijega, a zatim nastavljajući dalje niz padinu sa druge strane gdje se isto tako i završavala. Negdje na vrhu, presjecala se sa drugom, istom takvom trakom, sa kojom je na površini brijega formirala predivan oblik krsta.

    Ispred mene je proletjelo jato malih ptica, a odmah za njima i jato golubova, koje se uzdizalo iz klasja koje je formiralo oblik cirilicnog slova S. Na brijegu ih bijaše četiri i svako je imalo svoje jato Blistavih golubova.

    Malo dalje naiđoh na tor, u kojem su u gomili stajale kao snijeg bjele ovce rumenih obraza, zbijajući se jedna uz drugu, pokušavajući da upiju ono malo zlatne svjetlosti oko sebe.

    Žurio sam ka drugoj strani, odmah ispod vrha. Tamo me je čekao moj omiljeni lik, moj stric, domaćin ovog prelijepog brežuljka. Nisam mogao da iščekam da vidim da li će biti onakav kavog sam ga obično zaticao na ovom brežuljku. Ovih nekoliko ratnih godina ga nisam posjećivao jer za to nisam imao prilike.

    Domaćin je bio upravo onakav kakvog ga oduvjek pamtim. Sjedio je leđima naslonjen na bure rakije, lica uzdignutog prema Suncu, sa nakrivljenom kapom na glavi, uživjući pri tom u prizoru koji se prostirao ispred njega. Priđoh mu, naslonih ruku na njegovo rame, sjedoh pored njega da zatvorenih očiju zajedno sa njim uživam u ovom bogastvu.

    U javu me vrati majčin blagi glas.

  • "Vrijeme je!"

    Majka uze krajeve bjelog prekrivača, ručno vezenog upravo za ovu namjenu, a zatim umota zlatni brijeg, podignu ga uvis, a zatim pruži prema meni i mojim saputnicim, pri tome govoreći:

  • "Srećna vam slava junaci!"

    U glas uzvratismo, baš kao da smo se dogovarali:

  • "Bog da im dušu prosti!"

    Možda to rekosmo zbog toga što smo stalno mislili na njih, a možda i zbog toga što se baš i nismo osjećali junacima. Istinski junaci su ležali prekriveni zemljom na bregovima sličnim ovom. Ovo je bila njihova slava, slava Nemanjića - sveti apostol Andrej.

    Majka klimnu gavom u znak pozdrava. Nažalost, bio je to poslednji put da je za Ilijašku brigadu pripremala ovaj zlatni brijeg, slavski kolač koji smo mi kasnije nosili sa sobom u Komandu.

    Kroz glavu mi prođe misao da možda neće biti još mnogo prilika da vidim ovaj moj dom i kuću svoga strica preko puta. Zabolje me ta pomisao, da ćemo uskoro možda zauvjek napustiti ovaj predivni kraj!

    Mog strica već odavno nije bilo. Poginuo je junački u vihoru ovoga rata, koji se upravo završavao. Svratih do njegove kuće da bar još jednom u u sjećanjima prošetam po tom, meni zauvjek svetom mjestu, po brijegu na kojem smo za našu krsnu slavu ili Božić uvijek zajedno pekli zaoblice. Stric je volio da ustane rano, još prije svitanja, da naloži veliku vatru u obliku plasta kako meni ne bi bilo hladno kada dođem do njega. Njegova kapa bi bila već nakrivo, što je ujedno značilo da je već stukao polovinu boce.

    Zastadoh iznad tog brežuljka, zatvorih oči i - ugledah strica. Ovaj put uopšte nije imao kape na glavi! Stajao je iznad ugašenog ognjšta, u jednoj ruci je držao kandilo a u drugoj slavsku ikonu. Gledao je u mene, po prvi put je on od mene tražio savjet. Činilo mi se kao da me pita:

  • "Šta da radimo sa ovim?"
  • "Ne znam amidža, ne znam da li je prekadnja ili panajija! Ali te molim šta god da je, može li još jednom!"

    Stric zaškripa zubima, a potom nakrivi kapu koju nije imao na glavi. Usne mi se razvukose u osmjeh, klimnu glavom i okrenu se od mene, a ja začuh:

  • "POVILA SE POVILAAAAAAAAAA, VITA GRANAAAAA..."

    Dođosmo do komande, a odatle krenusmo do prostorije u kojoj smo trebali da proslavim posljednju krsnu slavu naše jedinice. Ono što začuh iznutra natjera mi suze na oči, a u ustima mi se stvori još veća gorčina. Svi smo slutili da nas čeka selidba. Pitao sam se da li ću ikada više čuti ono je upravo dopriralo do mojih ušiju.

  • POVILA SE POVILAAAA, VITA GRANA, JELOVAAAAAA.
  • POVILA SE POVILA , CIJELA SUMA BOROVAAAAAAA.
  • POVILA SE POVILA , I GORA ROMANIJAAAAAAAAAA.
  • POVILA SE , POVILAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.


    Srećna vam krsana slava moji Nemanjići, Bog da vam dušu prosti i neka vam je vječna slava!

    Boris
  • mladi_pjesnici - 90271 - 21.05.2014 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Miljana Stević: Da ne bude više rata


    Šapnula je Drina Savi jednu priču o poplavi.
  • Rešila sam, Savo sestro, da se vrati sve na mesto.
    Izliću se iz korita, potopiću polja žita.
    Puteve ću potopiti i krovove sve prekriti.
    Da podsetim srca mnoga šta je bratstvo, šta je sloga.
    I granice izbrisaću da izmirim srpsku braću.

    Jer tek onda kad izgubi, brat će s bratom da se ljubi.
    Brat će bratu da pomaže, brat će s bratom da se slaže.
    I saznaće srca mnoga za jednoga oca - Boga.
    Da se njemu oni mole i Hrvata, brata, vole.
    Da poteku sa usana molitve za muslimana.

    I da vole braću borce - Makedonce, Crnogorce.
    U molitvi svak' pomene braću našu, sve Slovene.
    Da se brat sa bratom druži, prijateljsku pomoć pruži.
    U nevolji da se sete jedan drugom da dolete.

    To su, Savo, želje moje, da se vrati sve na svoje - Drina reče, pa poteče.
    Pričekaj me, Drino vodo, poći ću i ja sa tobom.
    Potecimo mi zajedno, neka budu svi ko jedno.
    Nek nauče da se vole, Bogu ocu da se mole.
    Nek se seti brat svog brata, da ne bude više rata.

    ***

    Džaba Drina priča Savi onu priču o poplavi,
    džaba, džaba moj sinovac Sava pamti Jasenovac!
    Drina voda mora znati i Jadovno Sava pamti!
    A Sava se sva penuša od grozota što ih sluša
    plavila sam sestro i ja, plivala je Slavonija!
    Sve od krvi i leševa, srpski majki i očeva.
    Žalila je sestra brata, sve zbog braće nam Hrvata, a i djeca roditelje, svima bile iste želje.
    šta sam djece ja odnijela, shvatit 'nećeš, kad bi htjela!
    iz korita bežim svoga, sramota me ljudi, Boga, sada drvlje tok mi kvari, nekoć ljudi mladi, stari. Vidjela si i ti jada oko grada Višegrada.strada Srbin na sve strane jednom mora to da stane!
    Čast svakome, pomoć svima,
    AL' DRŽAVU NIKAD S' NJIMA!
    Oprostio Srb je svima, krvnicima što ih ima,
    lažnoj braći, komšijama, nepravednim sudijama.
    Dok je svima vjerovao, ginuo je, propadao.
    vrijeme drugo dođe sada, neće više on da strada,
    Pomozi mu Dragi Bože, nek 'razumije tko god može,
    možemo se i voliti, jedni drugima dobri biti,
    al na tome nek' ostane, da nas kako ne nestane.
  • ilijas_nemanjici - 90137 - 11.05.2014 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Ilijaški Nemanjići


    1sr - 89704 - 12.04.2014 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Balkanska zamka




    Ovaj dokumentarac je premijerno prikazan na ruskoj televiziji - prije samo dva dana I ja sam imao priliku da ga gledam uživo. Iznenadio sam se kada sam vidio da ga je Boris pronašao na Youtube i postavio na ovoj stranici. Bravo Borise!
    kosovo_rat - 89428 - 24.03.2014 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Izvinite, nismo znali da je nevidljiv


    kosovo_rat - 89427 - 24.03.2014 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Izvinite, nismo znali da je nevidljiv


    kosovo_21_vijek - 89402 - 23.03.2014 : Boris Sirob Srbija - best (2)

    24.03.1999. godine - bombardovanje Srbije






    prepiska - 89325 - 18.03.2014 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Predajem ti zastavu junače


    ilijas_sjecanja - 89313 - 18.03.2014 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Udruženje Prijatelji Ilijaša


    ilijas - 89079 - 02.03.2014 : Boris Sirob - best (3)

    Milenko Zupur - Cico



    ilijas_sjecanja - 89038 - 28.02.2014 : Boris Sirob Srbija - best (12)

    Život na kraju ceste


    Ponekad Svevišnji, dozvoli Azraelu da se zajebava sa nama. Ili ako hoćete možda je to igra sudbine, blaže rečeno. Nekad ta igra bude gadna, smiješna a nekada tragi-komična!

    Kao i sva djeca iz mog vremena, nismo živjeli u nekom materijalnom izobilju, kao današnji klinci. Mislim na nas većinu. Sjećam se vremena kad smo pili koka-kolu iz flaše od litar, gasili žeđ vodom sa česme koju smo pili iz dlana... I sve ono ostalo šta smo radili, a što kruži kao, popularno na društvenim mrežama. Vezano za nas kad smo bili djeca.

    U to vrijeme pojedina mjesta još nisu imala ni ceste do kraja mjesta, tačnije sela, pa kada smo se vozili biciklom, koje je obično bilo od nekog drugog, obićno smo išli do kraja puta uz napomenu da može samo jedan krug do kraja...
    Naš drug Petar je živio malo dalje od kraja ceste. Ponekad bi, kad je htio da ode kući po krišku masti sa mljevenom paprikom ili da nešto na brzinu uradi, tražio jedan krug, a mi svi u glas:

  • "Može, ali do kraja ceste!"

    Azrael mu baš nešto nije bio naklonjen. Petar bi često, prilikom odlaska do kuće odnosno dalje od kraja ceste, tresnuo sa bicikla i usput iskrivio neki dio ili razlupao koljena, pa nam je to bi znak da je išao dalje...

    Kad biciklo bude od nekog starijeg, Petar bi obićno dobio još koju iza ušiju na što smo se mi kao djeca smijali jer su nas tako "vaspitavale" generacije koju godinu starije od nas.

    Godine su prolazile a Petar je i dalje živjeo nešto dalje od kraja ceste. Azrael ga je malo popustio, tj. nije ga više dirao. Njemu se nije žurilo, strpljivo je čekao da dođe vrijeme da se ponovo poigra sa njim.

    I tako, prođoše dani blagostanja, završiše se dani djetinjstva. Odrasli smo a da toga nismo ni bili svjesnini. Dođe neko zlo vrijeme, pa zajebancije Azraela bijahu sve zlobnije i gore, ne tako više dječije. Drugačije smo im se smijaji, ne više kao nekada. Izgubiše onu dječiju čar.

    Po ko zna koji put zaputih se u Bijeljinu da se vidim sa starim prijateljem "Micom" . Trebali smo tog dana ići za Banjaluku, da gledamo neku robu za posao koji mu radim.

    Vrijeme bješe ni nalik onom koje volim kad putujem kroz Republiku Srpsku. Slinila je kiša, iz magle, čitavim putem. Sa sobom povedosmo i jednog njegovog zaposlenog, mladog ambicoznog direktora. Mico je vozio lagano , a Saša njegov direktor, skonta da smo Mico i ja ratni drugovi, pa nas poče ispitivati o ratu, a nama je malo falilo da otpoćnemo. I tako, priče su krenule jedna za drugom.

  • "Nekako, sada kada razmišljam o nesretnom ratu, mislim da se desio sad u ovo vrijeme, čini mi se da bi se nekako više vrednovao nego što mi vrednujemo naš rat, ustvari šta smo uradili u njemu, odnosno proživjeli. Misliš li Saša da sam u pravu? Mislišli da kad čuješ ove priče, djeluje ti kao da prićamo o nekom filmu?"

  • "Kako si znao o čemu mislim?" - upita me Saša.

    U tom trenutku Mico povika kraj ceste, stigli smo! A ja se sjetih mog druga iz djetinjstva, Petra, saborca iz rata, i Azraela!

    Saša, kada se budemo vraćali ispričću ti jednu priću o Azraelu , još jedan film.

    Čim krenusmo nazad, dok je kiša i dalje slinila, Saša naćuli uši i ja počeh:

    Bilo je to marta '93. godine. Upravo smo u munjevitoj akciji pomjerili liniju u dubinu neprijateljske teritorije uz sadejstvo "Munja" iz Igmanske brigade. Balije su ostavile skoro sve za sobom, pa čak nisu uspjeli ni kafu da popiju, pa su neki od koji su to upražnjavali, uradiše to umjesto njih.

    Među oružjem koje smo pronašli, bila je i jedna ruska zolja. Neko je ustanovio da je neispravna, ali je niko nije sklonio na mjesto namjenjeno za takve stvari ili je uništio.

    Nažalost, sad znam zašto je ostala da visi na šljivi pored priručnog magacina našeg bataljona. Azrael je tako htio jer je imao namjeru da se poigra sa nekim.

    Magacin bješe na kraju ceste, a do njega je dolazio kamion koji je dovodio borce na položaj. Moga druga Petra sudbina opet dovede do kraja ceste, samo ovaj put u suprotnom smjeru.

    Smjenilo se nekoliko godišnji doba, a zolja je i dalje visila na šljivi. Azrael je strpljivo čekao da se kockice fino slože, da bude sve kako treba, ne trba... Zolja je i dalje visila na šljivi, i ko zna koliko sam je puta pokušao aktivirati ali uvijek bez uspjeha. I svaki put, kada bi neko od nas to bezuspješno pokušao, opet bi je vratio na onu istu šljivu.

    Petar je gunđao svaki put kad bi krenuo na položaj:

  • "Čitav život idem kući koja je najudaljenija od kraja ceste, a sad opet idem na najudaljeniji rov, opet od kraja ceste."

    Mi bi smo se tome nasmijali, ka kada smo bili djeca. Ipak, sada mu više niko nije lupao zauške, nego smo ga tješili da bar sada ide niz cestu jer nije makadam.

    Vrijeme je prolazilo, a kamion je i dalje dovozio smjene. I svaki put bi na tom kraju ceste čekali Petra da stigne iz najudaljenijeg rova.

    Ona šljiva mu i nije baš bila na pravcu iz kojeg je on obično dolazio, a vozač nikada nije palio kamion dok Petar ne bi stigao.

    Ovaj put Azrael je bio tu, pored šljive, čekao je u zasjedi. Vozač je već odavno upalio kamion, mnogo prije nego što je Petar stigao i nervozno ga je cimao napred - nazad. Borci su se smijali i dozivali Petra:

  • "Hajde požuri, odosmo mi, nećemo te čekati. Hajde požuri do kraja ceste!"

    Petar se u trenutku nađe pored šljive, zgrabi zolju uz povik:

  • "Sad ću ja vama dati!"

    Iz kamiona se začuo naivni dječiji smjeh odraslih ljudi.

    Petar nije ni slutio da ga Azrael čeka u zasjedi i da je već povukao konce. Nakon što nanišani sa zoljom, onako sa kuka, pritisnu okidač. Nakon detonacije koja je uslijedila nakon toga, nije se više čuo dječijeg smjeha već samo zapomaganje i jauci.

    Petar je pogodio zadnju stranicu kamiona, srečom iskosa, inaće se vjerovatno iz kamiona ne bi čuli ni jauci je ne bi imao ko da jauče.

    Petar baci u blato kontejner zolje, i u istom trenutku na njemu ugleda lik Azraela kako mu se smije. Kako mu se smije dal zbog toga što mu je mio da ga zajebava ili zbog one baliske kafe u rovovima.

    Čudesne su vaga i gospodnje i đavolove!

    Petar je osuđen za ubistvo i ranjavanje nekoliko boraca iz nehata. Kaznu je izdržavao u zatvoru na Kuli. A da ne bi džaba ležao išao je na položaj negdje na Dobrinji 4.

    Nakraju rata, kada smo se selili poslije Dejtona, po poslednji put sam vidio Petra, negdje u blizini aerodroma. Upitah ga:

  • "Gdje ćeš ti? Gdje ti je porodica?"

    Petar me samo pogleda i reče:

  • Ostaću ovdje na granici! Našao sam neki napušteni stan, odmah tu na kraju ceste!

    Posvećeno stradalim u ovom istinitom događaju, čiji su pojedini dijelovi izmjenjeni, ali je suština istinita!
  • ilijas_sjecanja - 87737 - 21.12.2013 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Pjesma


    Nema više pahulja, barušasto snijega!
    Ni zacakljenog pogleda, preko zaleđenog brijega!
    Zato ima nažalost , onog drugog svega!

    Boris
    cekrcici - 86695 - 14.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    O poginulom doktoru iz Zenice


    Zeničaninu,

    moraš malo bolje čitati, već sam ti davno odgovorio. Ne volim baš pisati o ovakvim temama, a pogotovu o događajima u kojima nisam učestvovao, posredno ili neposredno. Ako si čitao o onome o čemu ja pišem, primjetio si da su to uglavnom sjećanja mojih drugova, kumova i rođjaka. Što se mene lično tiče, ja se radije sjećam nekih boljih vremena.

    Evo još jednom da ti potvrdim i pojasnim neke stvari. Provjerio sam sa nekima koji tačno znaju dešavanja tog dana, da bi bio potpuno siguran u ono što sam već napisao. Vaš doktor je poginuo ispod kote Dragača, na putu između kote i Crnih Potoka. Nije poginu od snajpera, vjerovatno je to bio nasumično ispaljen metak, kao i sve sto je tih dana bili nasumice. Tu je i bio sahranjen, a razmjenjen je poslije dvije i po godine. Poslije se pricalo da je bio iz jako ugledne porodice koja je davala veliku nagradu za informaciju gdje sahranjen. Na razmjeni su ga prepoznali, kažu po prstenu koji se prenosio sa koljena na koljeno, tako smo bar čuli.

    Već sam ti pisao da si Bosnu mogao vidjeti tek kad se popneš na kosu i to kad se krećes od Zagajnica ka Stevanovoj kući, odnosno Mandinom brdu. Na tom djelu kad se krećeš po ovom opisanom pravcu, lijevo se vide Kralupi a desno Bosna, Željezara, Iljaš, pa dalje Breza, Nabožić...

    Mislim da na ovom djelu u to vrijeme nije bilo naših boraca i ako jeste bilo ih jako malo i tačkasto raspoređenih.

    U to vrijeme linija nije bila u potpunosti uvezana, tako da ste mogli neopaženo izaći na ovu kosu. Vrlo ubrzo to nije bilo moguće.

    Ne znam što te toliko muči ovaj datum! Pa ostao si živ i nisi izgubio glavu uzalud, kao većina ovaca koje su vođene na klanje.

    Nadam se da sm ti pomogao, jer mislim da više neću pisati na ovu temu.

    Pozdrav Boris.
    ilijas_sjecanja - 86687 - 13.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    120


    Ima riječi koje
    u knjigama
    nikada nisu
    bile.
    Stalno su su u nama
    i za sva blaga
    na svijetu
    ne bi nas
    napustile.

    Boris
    ilijas_sjecanja - 86685 - 13.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    121


    Bojim se dana u kome
    ću prestati da
    pišem.

    Neću znati više iz te
    tišine da se
    vratim.

    Biće kao da ne dišem...
    ilijas_sjecanja - 86665 - 12.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (2)

    Vjetar


    Zemljo nesigurnih noći i kvavih plotuna
    u praskozorja, ej, zemljo Balkana,
    srušenih i ponovo građenih crkava, petokraka i kruna,
    puna buna, rakije i vrana.

    Ej, zemljo Balkana, carskim putevima išarana,
    iz tvojih rana, krv vruća
    potocima još teče između barutana, škola i kuća.

    Pa kad se sve umiri, čujem u tvoja svanuća
    pozna kako se kumovi dozivaju
    s jednog brda na drugo, preko bespuća,
    kroz koja poslije tumaraju.

    Zemljo, da li to vjetar duva ili
    je krenula bujica sa srušenih brana?
    Sumnjam da će te brat od brata da sačuva,
    al' uvijek ćeš postojati na tromeđi Kosmosa,
    Evrope i Balkana.
    prepiska - 83931 - 25.03.2013 : Boris Sirob Srbija - best (2)

    Za Visočicu i Deliju



    Za Visočicu: Kota za koju si mi dao kordinate preko Google Earth je takozvano Ubojište između kota Kose - 686 i kote 708 Plješevica. Tačno na putu koji vodi između Mandinog B. i Kruškovina iznad Vlaičića ka Dobranjskom Brdu.

    Za Usijelu nisam siguran, nisam znao taj teren, poznajem ga po topografskim obilježjima.

    U tranšeji nema mina, e kako češ doći do nje? Sigurno možeš koroz Radića Potok , mi smo išli tuda...

    Delijo: nisam Boris na koga misliš. Odlično ga poznajem , bili smo dobri prijatelji i sad smo. Nema razloga da se izvinjavaš , čak šta više.

    Pozdrav Boris.
    cekrcici - 83851 - 22.03.2013 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Linija odbrane Ilijaške brigade


    Pročitah postova koje je Delija objavio vezano za kote oko Čekrčića i u Kralupima, što je bila zona odgovornost 3. i 4. bataljona Iljaške brigade i par prepiski oko borbi 16. 06 1992. godine.

    Prvo da pozdravim Deliju u pravom smislu riječi jer su samo prave Delije su bile u sastavu 3. bataljona koji je branio širu okolinu Čekrčića? Žao mi je, ne znam da li su te i u ratu tako zvali jer ne mogu da se sjetim mada sam često bio na vašim položajima , o ovome drugom prilikom.

    Odakle da počnem , pošto ja na ovom portalu pišem sasvim drugu vrstu priča. Hajdemo redom!

    Zeničanine, nešto mi se ne slaže u tvojoj prići nikako. Osim pojmova koje spominješ sve drugo se ne uklapa. Prva linija koju je uspostavio 4. bataljon išla je od spoja sa Igmanskom brigadom, sa lijeva na desno gledajuči na karti.

    Spoj sa IB je bio na Trešnjicama - 760, Jastrebnjaka -810 ( ispred kojeg se nalazi kota koju su neki zvali Piskavac) pa onda iznad Crnog Potoka preko Dragaše - kota 744 do Višegrada - 744 iznad Ciganlije preko kote 683 (za koju Visočica kaže da je to Piskavac i moguće da ste ga tako zvali) (Piskavac na topografskoj karti nije nigdje upisan) dalje preko Zaganića kosom do Stevanove kuće i Mandinog Brda - kota 64 , preko Ubojišta do Dobranjskog Brda - kota 751, gdje je bio spoj sa 3. bataljonom.

    Inaće linija je bila formirana po granici Ilijaške i Visoćke opštine. U sadejstvu sa Igmanskom brigadom 16. 03. 1993. godine ova linija je pomaknuta u dubinu neprijateljske teritorije. Tada je formirana nova linija koja je ostala sve do kraja rata.

    Nova linija je išla od Crkvica - kota 935 preko Pandurišta, Lipe, Stijene - 682, iznad Vidovića (spoj Igmanske i Ilijaške brigade) preko Bukovika , Spasovnice - 618 , Čifluka i ponovo na Mandino Brdo.

    Topografska kota Komin se tačno nalazi između ova dva položaja ili između - Dolovskog Brda, Draškića , Orahovca, Ratkovaca i Ćatićkog potoka. Inaće na Kominu je bila prva neprijateljska linija.

    Komin je bio uglavnom prekriven Borovom šumom, i ko je bio na njemu to je sigurno zapamtio. Prilikom njegovog zauzimanja , udarna jedinica su bile Munje iz Hadžića. Napad su izvele tako munjevito da je neprijatelju ostala kafa u fildžanima. Jako mi je žao da se o ovoj jedinici jako malo piše, ili ja nisam imao priliku da čitam.

    Drago mi je da se Zeničanin javio sa suprotne strane da potvrdi neke činjenice koje su bitne za dosta stvari.

    "Pijani ustaša" je bila bomba koja se ispaljivala sa AP-a , i to koliko se sjećam bojevim metkom. Interesantno je da su te bombe, bar one koje sam imao prilike da vidim bile pravljene u "Kovini" iz Visokog koja nije bila u sastavu namjenske industrije, odnosno ne bi trebalo da se bavi proizvodnjom istih. Bomba koju sam imao prilike da posjedujem pravljena je 1991. godine. Interesantno da da ih je imala samo muslimanska strana, na početku rata. Ovo je interesantno za teoriju o srpskoj agresiji i tome kako vi jadni niste imali ništa za rat za koji ste se spremali godinama prije nego što je počeo.

    "Pijani ustaša" vam je bio mač kojim ste izveli napad 16. 06. 1992. godine. Napad nije bio nimalo laički, izvela je ga jedinica koja je to vježbala. Izveden je u rejonu od kote Dragaća - 744, preko Višegrada - 744 pa do Zagajnica. Trbalo bi da znaš slijedeće činjenice:

    Sigurno je da ste taj napad izveli iz rejona Ratkovaca koji su tada bili na vašoj strani ispod Kote Komin. E, sad glavni pravac vašeg napada je bila kota Dragaša a sporedni Zagajnice. Ako si bio učesnik ove akcije onda bi trebalo da znaš da je 06. 06. 1992. jedna vaša izviđačka jedinica izvela nasilno izviđanje preko Dolovskog brda i Crni Potoka do Dragače , kao pripremu za akciju širih razmjera koja se desila deset dana kasnije.

    Mislim da vam 16. 06 nije bila namjera čišćenje Gornje i Dojnje Bioče, pogotovo ne za 120 ljudi kako kažeš da vas je bilo jer za takvu akciju bi trebalo vas je bilo više i od 1200 s obzirom o kolikom se prostoru radi i o broju ljudstva koji brani taj prostor a to ste znali poslije nasilnog izviđanja.

    Mislim da vam je bio cilj izvlačenje djelova razbijeni grupa vaše vojske koje su tada ostale iza naši leđa u rejonu Gornje Bioče, Zenika i Brežanja ili uspostavljanje koridora do Ahatovića, za šta vas je tek bilo premalo. Ako nisi znao početkom '92. ste u ovom rejonu imali izvđačku jedinicu koja je bila locirana na koti Oštrik u cilju pripreme napada na Ilidžu i povezivanjem vaših jedinica preko ovog rejona sa Ahatovićima. Ovo ste pokušali na vaskrs '92. godine preko Vidovića i Pjeska ali neuspješno. Poslije ovoga je ova izviđaćka jedinica je razbijena prilikom izvlačenja ka rejonu Kralupa preko Trešnjica.

    Ako si bio u rejonu Dragače nikako nisi mogao da vidiš Bosnu. Dio sa kojeg se može vidjeti kuda teće ta rijeka je lijevo od Zagajnica ka Mandinom Brdu gledajući sa vaše strane, što nikako nije u rejonu gdje ste izveli napad, pogotovo ako ste se kretali lijevo odnosno nizvodno ka Visokom.

    U to vrijeme na našim položajima nije bilo ni jedne tranšeje. Upravo zbog ovoga su poginuli naši vojnici rođaci Čelik i pokojni Mišo. Prilikom dejstva pijanim ustašama naši borci su mislili da ste prišli toliko blizu da rukom bacate bombe, što je bilo kobno za one koji su napustili nazovi rovove, jer su to bile samo obične rupe u to vrijeme. Rovove nisu napuštali jer su bježali nego zato što ste po tim rupama koje su bile natkrivene šatorskim krilima dejstvovali pijanim ustašama. Neki od njih su poginuli jer je "pijani ustaša" pao na šatorsko krilo i eksplodirao iznad njihovi glava.

    Istina je da vam je tada poginuo doktor koji je imao uniformu od maskirnog šatorskog krila.

    Mogao si da čuješ na Dragači kako neko doziva pokojnog Rajka Čelika, a mogao si i na Zagajnicama da Čuješ isto tako kako neko doziva drugog Rajka koji je bio baš tamo i to baš na onom M53 - Garonji, kojeg si pomenuo da je bio u po brda (Zagajnica). Na dva mnesta nisi bio sigurno, ali je pitanje gdje jesi!?

    Toliko što se tiče ovoga, ako te još šta interesuje samo pitaj a ja ću pokušati da ti odgovorim.

    Inaće na ovom širem djelu ratišta bilo je dosta kota ili mjesta koja su se zvala isto u narodu, pa čak i na topografskim kartama. Sigurno je samo da nisi napadao Komin jer su u to vrijeme na njemu bili vaši položaji, a i upamtio bi ga kao što rekoh po borovini.

    Istina je da ste vi koji ste sa strane dovođeni na ovaj dio ratišta bili kao ovce koje vode na klanje.

    Sa ljudske strane gledano jako mi vas je žao jer ste dolazili na ove djelove jako slabo pripremljeni u smislu poznavanja terena a onda vas je to jako skupo koštalo. Tako se desilo i 20. 12. 1992. godine kada je 7. muslimanska platila žestoku cijenu u rejonu Dragač-Višegrad i ako ste tad bili dosta bolje pripremljeni u svakom pogledu. Zbog ove akcije je uslijedilo naše pomjeranje linije u martu '93. godine.

    Sad ad pogledam u kartu i kad vidim gdje su se nalazili naši položaji, a pogotovo oni u rejonu Čekrčića, digne mi se kosa na glavi. Takve položaje su mogle da odbrane samo prave Delije. E, dal su bile polu pijane i polu lude, kao što reče moj saborac, Delija u jednom postu, ili ih je tjerala neka nadljudska hrabrost, to ne znam ali znam da su to radili kao malo ko. Koliko je samo za to trebalo hrabrosti. Nije svako mogao biti na Kuronji ( T-12 ) i prkositi tenku sa Visočice, Grada , i još ga na kraju uništiti.

    Koliko je samo trebalo hrabrosti da budeš na minobacaćima u Lukama. A tek u rovovima na Usijeli!!!

    Bilo bi mi drago ukoliko sam ti bar malo pomogao. Ako ste šta pogrešno razumjeli, pa sam vas nećim možda povrijedio nije mi bila namjera, oprostite. Ako vam mogu još nekako pomoći, samo napišite, ja sam tu

    Pozdrav Boris.
    prepiska - 83210 - 02.03.2013 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    O mom pisanju


    Poštovani prijatelju Neba,

    Prvo da ti se zahvalim na pohvalama o mome pisovanju ili kako ti reče preprićavanju prića.

    Moje pisanje, kako je neko primjetio - možda čak i ti, je prilićno čudno , ponekad i teško razumljivo. Vjeruj mi, ali baš uvjek je istinito.

    Ka što sam ti jednom i rekao, ja i ti smo se sigurno znali, s obzirom da smo bili u jedinicama koje su često zajedno djelovale.

    Što se tiče braće odnosno rođaka , Miloša i Branka Bunjevac, poginuli su tačno kako sam opisao, a koji je tačno bio datum to ne znam. Koliko me sječanje služi čini mi se , da je to bilo desetatak minuta prije potpisivanja primirja.

    Sjećanja koja ja koristim nisu bila tad sa jedinicom, ja sami ispratio i na žalost doćekao kad su se vratili u Ilijaš. Istinu o njima znam iz priča pripadnika jedinice koji su bili tada sa njima.

    Pozdrav za tebe Neba, i još jednom hvala!

    Miloš i Branko Bunjevac


    Bunjevac (Žarko) Branko je rođen 03.05.1962. godine u Varešu a poginuo je 11.10.1995. godine u Rajskom dolu, Trnovo. Sahranjen je na Vojničkom groblju "Mali Zejtinlik" u Sokocu.

    Bunjevac (Milenko) Miloš je rođen 30.09.1967. godine u Visokom, a poginuo je 11.10.1995. godine na Humu, Treskavica.
    vicevi_razni - 82196 - 03.02.2013 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Mujo u planini


    Ratna Bosna, zima. Negdje na planini Mujo sječe drva, podigne pogled kad pred njim deset četnika, naoružanih do zuba.

  • "Šta se radi?" - pita ga jedan od njih.
  • "Ma evo, malo drva da nacjepam. Hladno, da se ugrijem u rovu!"
  • "A znaš li ti ko smo mi?"
  • "Uz Alahovu pomoć, skrivena kamera!"

    Boris.
  • ratko_mladic - 81559 - 12.01.2013 : Boris Sirob Srbija - best (6)

    Generalov pečat


    12.01.2013. - Zašto Republika Srpska ne pomaže komandantu Mladiću?

    Oni, nećemo ih imenovati, što su ovih prazničnih dana zauzeti sipanjem rečitih hvalospeva o sadašnjosti i blistavih projekcija budućnosti Srpske toliko su se zaneli u svom slavoluku da ne čuju ili ne žele da čuju vapaj bolesnog i onemoćalog čoveka zbog čijeg pečata, svakog 9. januara, imamo razloga za slavlje i ponos. Zdravlje generala Ratka Mladića je, sudeći po vestima iz Haga, najkritičnije, još od perioda kad su ga Boris Tadić i Vladimir Vukčević izručili tribunalu. Haški rulet u kojem je u igri Mladićev život, međutim, u Banjaluci nikog preterano ne zanima. Osim pojedinih medija i ostataka one vojske kojom je komandovao.

    Sav jed i bes koji je kolao ovdašnjim javnim prostorom posle oslobađanja Ante Gotovine i Mladena Markača proizveo je revolt i poluzvanična obećanja o pomoći srpskim mučenicima u Hagu. Kao i sve velike priče, i ta je brzo gurnuta u drugi plan. Mladić je prepušten sam sebi, ostavljen na milost i nemilost mašineriji koja nemilosrdno gazi sve srpsko pred sobom. Logičan zaključak da smo sami sebi krivi što Hrvate i Bošnjake u Hagu oslobađaju, a Srbe šalju na doživotnu robiju, sada dobija još jednu potvrdu.

    Posle serije pobeda početkom devedesetih, Ratko Mladić danas igra unapred izgubljenu utakmicu. Problem je što ne može učiniti ništa da taj poraz bude častan, vojnički, uzdignute glave. Njegov narod radi protiv njega, njegova tri advokata se "tuku" sa 24 haška tužioca i 40, pazi sad, mladih srpskih pripravnika koji su se zaposlili u haškom tužilaštvu. Dok je Zagreb tražio 30 milona evra da odbrane hrvatske generale, Beograd je poslao 40 ljudi da osude srpskog oficira.

    I bolestan, Mladić veoma dobro zna i prati šta se dešava u njegovoj otadžbini. I pogađa ga to što oni kojima je, sa vojskom kojom je komandovao, omogućio da danas suvereno vladaju na 49 odsto teritorije BiH, perući ruke od njega. Zašto vlasti RS ne zanima general Mladić? Da li je u pitanju strah od stranaca ili neko obećanje koje im je dato? Postoji li možda bojazan da će otvorena podrška generalu dati povoda Sarajevu da optuži Banjaluku da je genocidna i agresorska? Pa zar se to već ne radi?

    Podržavali Mladića ili ne, kad mu presuda bude izrečena, za Sarajevo će ona značiti da je osuđena cela RS. Pomagali Mladićevu odbranu ili ne, sa Baščaršije će halakati da se Srpska ukine, čim Alfons Ori izrekne presudu. Ako je, naravno, Mladić dočeka živ. Ako pre presude nađe smiraj, nema sumnje da će svima oprostiti. Takvi mu nikad nisu ni bili bitni, koliko narod, kojem će ostati u sećanju, ali sigurno ne kao nemoćni starac, već ponosni vojskovođa u uniformi. Sa srpskim grbom na šapki, istim onim koji su ovi što ga se odriču, davno ukinuli.

    Žarko Marković
    srpska - 80359 - 11.12.2012 : Boris Sirob Srbija - best (2)

    Nekad hajduci, sada šupci


    Biti hajduk nekada je bila čast. Onaj koji je imao titulu hajduka mogao se ponositi njome, dičiti se time što brani srpski narod, što ga hrani i što živi za njega.

    Hajduci su oduvijek bili hrabri ljudi. Bili su buntovnici, zaštitnici pučanstva, ljudi željni pravde i slobode. Vremenom se sve mjenjalo, i kako je sve uznapredovalo hajduci viš nisu bili poštovani kao što je to bilo nekada. Danas ljudi na hajduke više ne gledaju onako kako su to radili njihovi savremenici.

    U to vrijeme, vrijeme "mira" , ljubavi , poštovanja, srpski narod je branila grupa hajduka o kojoj se dugo pričalo. Grupu su činili sve jaki ratnici sve bolji od boljega i ja - jedina djevojka koja je ikad bila među toliko junački glava. Nisam baš najsigurnija kako sam zapala u družinu , ali znam da sam bila odlično prihvaćena.

    U družini nisam imala neke velike obaveze. I ako sam ja htjela da zajedno s njima idem u pljačkaške pohode, da branim narod i ubijam Turke, to nisam mogla. Bila sam odgovorna za hranu, pranje veša, spremanje logora i svega što je pristajalo jednoj djevojci.

    Dani su brzo prolazili. Bili su ispunjenji smjehom, igrom, nadmudrivanjem... Svakodnevno smo se odmjeravali u tome ko može dalje da dobaci ili skoči. Nije bilo ljubomore, svađe, mržnje... Naš harambaša bijaše hrabar i moćan ratnik, pun samopuzdanja, želje i volje . Ipak, ne mogu da kažem da se mnogo izdvajao od ostali junaka jer su svi oni bili osvetnici, željni turske krvi i glava. I tako, bila sam ono što sam bila, dio jedne takve družine.

    Oko Mitrovdana bismo se povlačili kod jataka. I to su bili dobri i časni ljudi. Bili su pravi domačini, požrtvovani i pažljivi. Bilo mi je jako drago što poznajem takve ljude!

    Mnogi hajduci nisu bili omiljeni među narodom, međutim to je bilo zbog toga što ih nikada nisu dobro upoznali. Sami njihovi pistupci i djela, odnosti to što žele da spasu od Turaka mnogo govori o njima.

    Nađoh ovaj pismeni rad, pročitah ga pa rekoh:

  • "Super si maštarila , odlično si ovo napisala!"
    "Još me je nastavnica pohvalila kako sam se odvažila da pišem na ovu temu! Jedina od djevojčica i da sam najbolje napisala pismeni i kako sam odgojena u skaladu sa starim duhom i tradicijom srpskog naroda.

    Odavno me ništa nije iznenadilo kao ovaj komentar nastavnice u vremenu kad nismo hajduci već šupci, u vremenu kada svi gledamo Sulejmana Veličnstvenog i pitamo se da li je stvarno onako bilo. Da li moja čerka mašta u zabludi o hajducima? Opet nekako se nadam da nije tako, možda među nama šupcima ima još po neka Milunka Savić!

    Prije neki dan pročitah članak o Milunki, srpskoj Jovanki Orleanki. Milunka Savić, nosilac dvije Karađorđeve zvijezde sa maćevima , više zlatih ordena za hrabrost iz velikog ( Prvog svjetskog rata ) na kraju kao i svi pravi junaci i hajduci umrla je zaboravljena od svih.

    Ne mogu da iskopiram ovaj članak o Milunki Savić sa neta. Pronađite ga vrijedan je svakog slova.

    I mi svoje hajduke lagano zaboravljamo. Eh, kakvi smo mi šupci!

    Da se nikad ne zaborave srpske Jovanke Orleanke.

    Boris
  • ilijas_sjecanja - 78759 - 03.11.2012 : Boris Sirob Srbija - best (79)

    Ooojjjj kume!


    U zadnje vrijeme me često put nanese preko gore Romanije. Tako je bilo i prije par dana. Sunce već bješe pri zalasku, a zadnji dani Miholjskog ljeta su ulagali poslednje atome snage da naša voljena gora zablista u svom punom sjaju. Oko mene su se pružali predivni obrisi i koloriti boja ljepših i od onih na slikarskoj paleti.

    Odlučih da se zaustavim i na trenutak odmorim na livadi okupanoj sunčevim zracima. I tako, sjedeći i uživajući u predivnoj ljepoti koja me okružuje, misli mi odlutaše u dane moje mladosti, u vrijeme kada sam Miholjska ljeta doživljavao u prizorima rodnog kraja. Međutim, danas Sunce tamo nema više šta da kupa! Iz onih vremena ostala je samo daleka prošlost za koju me vežu samo sjećanja, koja su sve češće hladna i nekako zimska.

    I dok su mi Sunčevi zraci milovali lice obuze me neka blažena toplina, poput one koju u meni stvara vatra u zimskoj noći, kada se kraj nje skupim posle napornog dana. Tu moju blaženost prekinuo povik:

  • "Ooooooojjjjjjjjjjj kume!"

    Otvorih oči i pomislih kako se ponekad život poigrava sa našim osjećanjima. U obližnjem zaseoku neko je dozivao kuma. Ponovo se začu ono meni dobro poznato:

  • "Oooojjj kume!"

    Bože, da li se to stvarno kumovi dozivaju? Da li su pravi ili se samo šale?

    Ovo dozivanje me podsjeti na onu davnu blaženu noć u kojoj sam čuo jednu priču, koja je toliko savršena da je teško povjerovati da je i istinita. Ipak, ja već dvadeset godina vjerujem da jeste.

    ***


    Sjedili smo pored vatre koja nam je grijala tijela i obasjavala lica. Pri tome je pravila neku čudnu igru sjenki kao da smo glumci u nekom pozorišnom komadu. U jednom trenutku, negdje u daljini se začu:

  • "Ooooojjj kume!"

    Što li nas ovi Turci ovako dozivaju? A kako mi njih dozivamo? Isto kao i svugdje na položajima, čini mi se!

    Već desetak puta Turčin me doziva:

  • "Kume, oj kume!"

    Kako su nam rovovi bili udaljeni svega tridesetak metara, uzviknuh:

  • "Što se dereš konju jedan, čujem te i kada normalno pričaš!"
  • "Šta hoćeš?" - odmah potom dodah ja.
  • "Imate li hljeba, kume?" - odgovori on.
  • "Šta li mu je sada palo na pamet?" - pomislih - "šta li ovaj Turčin hoće?"
  • "Imam!" - odgovorih.
  • "Ajde, baci mi malo!"
  • "A ti ćeš meni nakon toga bombu, je li?"
  • "Neću, zdravlja mi!"

    Ni sam nisam znao šta mi bi, uzeh čitav hljeb i bacih ga prema njihovim rovovima. Hljeb pade na pola puta, na ničiju zemju.

  • "Evo dobacio sam čitav hljeb, pa ga ti uzmi!"
  • "Hoćete li pucati, kume?"
  • "Nećemo!" - odgovorih.

    Mislio sam da nije toliko lud da rizikuje život za jedan hljeb. Oko nas je vladala grobna tišina. Svi su slušali naš dijalog u iščekivanju da vide šta će se dalje desiti.

  • "Kume, evo me dolazim po hljeb. Nemojte pucati!"
  • "Nećemo!" - odgovorih u množini, misleći pri tome i na moje saborce, iako ih nisam upitao niti sam od njih zatražio da to ne rade.

    Noć bješe vedra pa se vidjelo prilično jasno. Iz protivničkog rova se najprije pojavi glava a zatim i čitava silueta. Lagano je krenuo do mjesta na kome je ležao bačen hljeb. Kada je došao do njega, polako se sageo da ga pokupi, za trenutak je zastao a onda se lagano vratio do mjesta sa kojeg je i pošao.

    Opet nastade mukla tišina. Niko i ne diše od čuda koje smo upravo vidjeli. Uh, jebem ti život, šta je sad ovo? Kakva li je njega nevolja natjerala da uradi ovako nešto? Možda se Turci samo poigravaju sa nama da vide kako ćemo reagovati? A da to nije bio neki Srbin primoran da to učini? Možda su ga sa nečim ucjenili? Ipak, nema sumnje da se radi o neprijateljskom vojniku jer je bio u uniformi!

  • "Kume, hvala ti kume!"

    Pa jebo te, on nije Srbin! Želudac mi se skupi u malu lopticu od muke. Sjetih se supruge i dvoje djece koji su ostali na drugoj strani, dolje u gradu. Šta li oni jedu i kakve njih nevolje proganjaju kad njihov vojnik stavlja glavu u torbu za kilu hljeba? Da li su uopšte živi? Da li ima smisla da i ja živim?

  • "Kume, mogu li ja šta za tebe učiniti?"

    Tek tada me obuze pravi strah i muka. Razmišljao sam grčevito. Možda zna ko sam? Možda me je prepoznao po glasu? Možda zna i za moju porodicu? U jebem ti život, jebem ti život, šta sad da radim? Prošla je već godina dana kako nisam ništa čuo za ženu i djecu. Nemam šta izgubiti, ako zna ko sam onda zna i za moju porodicu. Uradiće šta je naumio!

  • "Kume!" - povikah ja.
  • "Reci kume!"
  • "Imam ženu i djecu u gradu i za njih nisam ništa čuo već godinu dana. Možeš li doznati da li su živi?"
  • "Gdje žive kume, na kojoj adresi?"

    Zastadoh za trenutak, a onda mu rekoh ulicu i broj.

  • "Ako šta doznam kume, javiću ti!" - odgovori kum po nevolji!

    Dani su bili dugi kao godine. Pošla je jedna smjena, a zatim i druga. Kum se nije javljao. I taman kada sam pomislio da sam grdno pogriješio što mu dadoh adresu svoje porodice i kada sam izgubio svaku nadu da ću nešto čuti o njima, začuh onaj, sada već dobro pozati glas:

  • "Kumeee!"

    Drhtavim glasom odgovorih kratko:

  • "Reci..."
  • "Žena Mira i djeca Anđela i Stojan su ti živi i zdravi samo su dobro smršali. Puno su te pozdravili!"

    Jedva smogoh snage da mu odgovorim:

  • "Hvala ti kume!"

    Znači, bio je kod njih, jer mu ja nisam rekao kako se zovu. Bože, živi su! Bože pomozi im, treba da se desi čudo pa da prežive ovaj prokleti rat!

    Prošlo je još nekoliko smjena. Jednom prilikom, nakon što pade noć, opet začuh.

  • "Kumeee, jesi li tu?"
  • "Jesam kume!"
  • "Da li bi kume volio da vidiš ženu i djecu?"
  • "Kume, to mi je jedina želja u životu!"
  • "Onda nemojte pucati, evo dovodim ti ih!"

    Od straha sam izgubio glas, noge su mi se oduzele, a na oči gotovo ništa nisam vidio! Ona ista silueta se pojavi iz rova naspram nas, a odmah za njim ugledah i tri manje. Bože, pa to su stvarno oni! Doveo ih do mjesta gdje je pokupio hjeb, a onda se tu zaustavi. Žena i djeca nastaviše da koračaju prema nama. Stajao je tu sve dok oni ne nađoše u mom zagrljaju, a onda se lagano okrenu i polako vrati do svoga rova.

    Savladaše me emocije i osjećanja pa mu tu veče nisam ni zahvalio što je učinio za mene i moju porodicu a kamo li da mu bilo šta drugo kažem.

  • "Kume" - povikah ja - "kako mogu da ti se odužim!"
  • "Možeš li mi nabaviti deset kila brašna da ponesem ženi i djeci" - upita me kum sa druge strane.
  • "Mogu kume!"

    Kada sam sledeći put krenuo u smjenu, na ramenu sam nosio pedeset kilograma brašna. Sačekah da padne noć, a onda uzviknuh:

  • "Kume, jesi li tu?"
  • "Jesam!"
  • "Evo, donio sam ti brašno. Ajde, dođi po njega!"

    Sreli smo se upravo na onom mjestu na kome je pao hjleb. Spustio sam brašno na zemlju i samo smo se međusobno pogledali. Nismo izgovorili ni jedne jedine riječi jer nam je sve bilo jasno. Kum lagano pokupi vreću, a onda smo se okrenuli i lagano vratili u svoje rovove.

    Bože, kakva nas je ovo nevolja snašla? Zar ljudski život vrijedi samo kilogram hljeba? Zar se čitava porodica može otkupiti za deset kilograma brašna? U jebem ti život, jebem ti život!

    ***


    Rat se završio, vatra se ugasila. Miđutim, ništa se nije promjenilo! Čini mi se da nam je sada život još jeftiniji. Zbog toga mi se stalno plače, a od muke mi se sakupi želudac. Ponekad me u ona idilična vremena, koja danas istovremeno i preziremo i žalimo, vrate zvuci muzike iz nekog filma u kome glumci pjevaju:

  • "Uz Maršala Tita, junačkoga sina...."

    Boris.
  • deblokada - 78442 - 25.10.2012 : Boris Sirob Srbija - best (6)

    Prave ljudske vrijednosti


    Pročitah zadnjih nekoliko postova o Saji iz Semizovaćkog bataljona, i koliko i ja znam bio je samo jedan, ali jako vrijedan.

    Upravo dok sam ovo čitao u sobu mi uđe čerka i uputa:

  • "Mogu li da ti proćitam sastav?"
  • "Ajde!" - rekoh.

    Kad je pročitala, zatražih da mi ostavi svesku pa da ga još jednom pročitam.

    Sajo mi opet pade na pamet, pa počeh prepisivati ili bolje reći krasti sastav od kčerke.

    Prava ljudska vrijednost je ono što čovjek posjeduje ili ne posjeduje, ono što pokazuje djelima a ne samo riječima, ono što razlikuje ljude.

    Biti čovjek znači znati voljeti, praštati, brinuti, poštovati... To znači pogrješiti ali se izvinuti i pokajati.

    Ljudskost nije lagati, manipulisati, podsmijavati se i pored svega ne shvatati svoje greške.

    Svaka ljudska osobina se pokazuje kroz postupke koji ljudi čine i na osnovu toga se vidi koliko je neko vrijedan.

    Svatko posjeduje nešto dobro što ga karakteriše, međutim mnogi svoju dobrotu i kvalitete ne znaju da pokažu ili im se jednostavno ne da u tome.

    Nešto najlošije a što ljudi koriste jeste laž.

    Kroz laž gube povjerenje, ljubav i svi ovi postupci bili bi sagledani kroz maglu, sa nepovjerenjem i sumnjom.

    Zato je gvoriti istinu neprocjenjivo ma kakva god ona bila, jer se jedino tako očuvava ljudsko dostojanstvo i prijateljstvo.

    Svaki čovjek ima svoje vrline i mane, a velika ljudska osobina je znati prihvatiti čovjeka onakvog kakav je i znati učiti na tuđim greškama.

    Ni jedan čovjek nije savršen, ali svaki čovjek mora da teži ka savršenstvu odnosno jednstavnosti.

    Da ide ka samo onom što je najbitnije za njega kao pojedinca a to je njegov kvalitet i njegova vrijednost.


    Saji izgleda na kraju nisu oprostili ni oni ni mi!

    Oni ga ne vole. A mi? Mi se ne brinemo o njemu!

    Oni ga ne poštuju. A mi?

    Pitam se šta bi sa pravim ljudskim vrijednostima?

    Preživio je Sajo i sedam dana na moru, i to u Semizovcu , i još če puno toga nadam se !

    Boris.
  • ilijas_sjecanja - 77930 - 07.10.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Kora hljeba


    Kora hljeba stoji na vjencu za izbjeglicu, koji je naslonjen na krajputašu nečijeg pradjede, rjaba Božijeg Alimpija.

    Praunuku pokojnog Joksima nije teško da izvadi koru hljeba iz kontejnera za smeće, nego ga samo sramota samog sebe, zbog djeda čije je ime urezano u krajputašu.

    Bilo bi mu lakše, da je imao sreću da na njegov krajputaš neko ostavi vjenac sa korom hljeba. Za nečiju nesreću, sreću...?

    Boris
    velimir - 77640 - 30.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Velimir - Veljo Adžić


    Poštovani prijatelji,

    Sa velikom žalošču vas obavještavam da je sinoć u Bijeljini, u 78. godini života preminuo Velimir - Veljo Adžić.

    Velimir je autor knjige "Ilijaški Nemanjići" i jedan od pripadnika Ilijaške brigade. Na ovom portalu je ostavio mnogobrojne zapise, od kojih mnogi spadaju u najbolje istorijsko štivo.

    Iskreno saučešće porodici Adžić!
    izreke - 77623 - 29.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    M.A.


    I dok vam budu klicali unajmite slugu da ide iza vas i govori: "Samo si čovjek , samo si čovjek!"
    ilijas_sjecanja - 77580 - 28.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (13)

    Branko i Miloš Bunjevac


    Nekad se u životu poklope kockice i kad to čovjek ne želi, ili se tome najmanje nada.

    Put me prije neki dan nanese kroz Republiku Srpsku. Išao sam prema moru. Bješe kasno jutro, i pošto smo već duže vrijeme bili na točkovima ja sam pomalo dremao sam na jedno oko. Dejan, moj pobratim, je vozio sve vrijeme pa sam imao privilegiju da se mogu upustiti u neki polusan, a u tom stanju misli najčešće odlutaju u rat.

    Ovo bješe prva kockica, temelj za priču koja slijedi.

    Odavno namjeravam da napišem priču o dvojici Obilića među Nemanjičima, ali sve nekako čekam da se kockice slože, da pronađem način da je nekako upakujem.

    Na radiju poče balada o, Pišoji i Žugi, pa kad dođe do djela "... Pišonja i Žuga su imali krv sedamnaest godina vrelu..." otvorih oči i ugleda dobro poznati kraj na izlasku iz Trnova, put koji vodi ka hotelu "Rajski Do" a iza koga se prostire Treskavica.

    Stresoh se, kao da me udari struja!

  • "Šta ti je?" - upita me pobratim.
  • "Ništa!" - odgovorih, a u sebi pomislih da bi sada najradije zaplakao.

    Nekada davno, kada sam ja imao 17 godina, Zabranjeno Pušenje je snimilo baladu o Pišonji i Žugi, koji su takođe imali sedamnest godina. U to vrijeme, sve do početka rata, bio sam veoma čest gost ovoga hotela u kojem je u to vrijeme bilo jeftinije živjeti nego kod kuće. Nama srednjoškolcima, a kasnije studentima, je bilo jako bitno da nađemo jeftino mjesto za provod. Za nas koji smo voljeli prirodu ovo mjesto je doista bilo rajsko!

    I uvijek kada se sjetim tog dijela mog života obuzme me neka toplina. Odjednom, iznad nas se pojaviše crni oblaci, koji znaju da se stvore na Treskavici, niotkuda i u trenutku.

    Među one prijatne kockice iz života upade i jedna na kojoj piša RAT. Tjelo mi polako poče da obuzima jeza, dok mi je leđa rosio hladan znoj.

  • "Pa, jebo te, sad će uskoro sedamnest godina!" - promrmljah naglas.
  • "Kakvih sedamnest godina?" - upita me pobratim.
  • "Miloš i Branko!" - odgovorih ja.
  • "Ne kapiram" - reče on.!
  • "Ma, ovo je neka priča iz rata!"
  • "Pričaj, nigdje ne žurimo. Dug je put pred nama." - reče pobratim.

  • "Hoču, a ti pazi da ne naletimo na kakvu barikadu ko ova dvojica u Bradini!"

    Miloš Bunjevac, bijaše par godina stariji od mene. U školi smo bili u istoj smjeni, inače komšije iz dva susjedna mjesta. Bješe poznat među rajom u školi, ali nekako više po karakternim osobinama koje su priličile njegovom prezimenu, nego po onome što će nesretne ratne godine iz njega izvuči.

    Miloševog rođaka, Branka Bunjevca, sam znao samo iz viđenja jer je bio 5-6 godina stariji od mene. Bio je staložen i fin momak.

    Poučen iskustvom iz JNA, uspio sam da nagovorim načelnika štaba našeg bataljona da u sklopu jedinice formiramo Izviđačko-interventni vod, ili bolje rečeno odeljenje jer se u njemu nalazilo najčešće 12 ljudi. U prvoj postavi te jedinice bio sam i ja, ali sam još neko vrijeme morao da ostanem na prethodnom vojnom rasporedu, za dozvolom da kasnije pređem u tu jedinicu.

    Kad je jedinica formirana, otišao sam da ih obiđem. Njen prvi komandir je kasnije postao poznati komandant Trećeg bataljona, a u jedinici su bili i moj pokojni kum, pa "B" iz priće o Dok Holideju, koji je nekako odudarao iz klišea ove jedinice jer je bio golobradi mladića sa svojom bradom i đedovom šubarom. U jedinici bješe i Branko.


    Na moje veliko iznenađenje ugledah i Miloša, koji nije mogao da prikrije svoje oduševljenje što je i on ušao u satavu te jedinice, koja će kasnije ponijeti prvu ratnu zastavu u Sarajevsko-romanijskog korpusa.

    Kako je vrijeme prolazilo, iz bitke u bitku ova dva junaka, dva Bunjevca, su sve više i više ličili na prave Obiliće. Branko je pokazao neizmjernu hrabrost i smirenost u jednoj od prvi akcija, objavljenoj kao "Prića o Dok Holideju" ali je kasnije iz akcije u akciju sve čvršće stajao na zemlji i postajao vojnik koji se samo poželjeti može. U ovom vodu je ostao do kraja rata, a na kraju je bio i zamjenik komandira ove jedinice.


    Miloš je po formiranju Interventne čete a nivou Brigade prešao u njen sastav. Do oktobra 1995. godine je bio ranjen četri puta ali ni u jednom trenutku nije pomislio da ode na druge dužnosti. Jednom prilikom je na Nabožiću bio u takvoj situvaciji da mi ni dan-danas nije jasno kako je uspio izvući živu glavu od kiše metaka koji su ga okrznuli ili pogodili. Sada mi je jasno da mu je život slagao kockice kao u priči žabi i prnicu, o Bunjevcu i Obiliću.

    Nažalost, ni Miloš ni Branko ne završiše kao prinčevi, već kao Miloš Obilić.

  • "Znaš li Dejane, šta me je najviše prepalo u ratu?" - upitah pobratima.

    Kada je na nas u oktobru 1995. godine krenula poslednja neprijateljska ofanziva, ispred bataljona je bila postrojena jedinica koja je trebala da se sa ostalim jedinicama iz Ilijaša priključi Josipoviću i uputi na Treskavicu, i da po ko zna koji put u sadejstvu sa ostalim jedinicama SRK-a u SBP zaustave neprijateljsku ofanzivu.

    Za komandira ove novoformirane jedinice odabran je Branko. I dok sam pogledom prelazio preko boraca iz te jedinice zastadoh na Branku, ni sam ne znam zbog čega. Bio je neizmjerno smiren, upravo kao i pred svaku njegovu akciju.

    Nešto kasnije, moj pogled se ponovo zaustavio na njemu. U tom trenutku osjetih da me obuzima nekakav neprijatan osjećaj, shvatih da me je jako strah. Imao sam nekakav predosjećaj kao nikada do tada. Nešto mi je govorilo da će Branko da nastrada.

    Bio je ovo najveći strah koji sam doživio u ratu!!!

    Priđoh komadantu i rekoh mu šta mi se desilo i zamolih ga da ovaj put ne šalje Branka. Komadant me pogleda zagonetnim pogledom, a zatim pozva Branka da mu kaže da je ipak odlučio da on ostane u matićnoj jedinici, jer mu je po njegovom mišljenju ipak tu potrebniji.

    Branko je uzmakao jedan korak nazad, i glasno reče:

  • "Žao mi je, ali ovaj put ću ipak odbiti naredbu. Mogu samo da idem u zatvor ili sa ovom jedinicom!"

    Izgleda da se u tom trenutku u njegov život uklopila i poslednja kockica.

    I tako, Miloš i Branko su u toj poslednjoj akciji bili rame uz rame, upravo kao i prvog dana formiranja jedinice. Bili su u sadejstvu sa jedinicom Srđana Kneževića. Kretali su se putem ispod hotela "Rajski Do," jedan pored drugoga. Nedaleko od njih, odmah iznad puta, pala je minobacaćka mina od 82 milimetra od koje su obojica Bunjevaca, srpskih Obilića, smrtno stradali i to samo desetak minuta prije potpisivanja primirja. Bila je to poslednje bitka ovoga rata. Stradali su upravo kao što je stradao i sam Miloš Obilić.

    Pišući ovu priću padoše mi nekakve kockice u krilo, a čitajući na ovom portalu priče o ulicama nazvanim po našim poginulim herojima, dođoh na ideju da gospodin Željko na ovom portalu napravi i virtualni grad sa ulicama nazvanim po našim herojima, poput virtualnog groblja. Sve mi se čini da se, sem neke priče, više ništa ne može učiniti za ove naše mučenike.

    Posvećeno Branku i Milošu Bunjevac, Ilijaškim Obolićima.

    Boris
  • ilijas_sjecanja - 73498 - 03.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (25)

    Plavi đugum


    Poslednja bitka Ilijaških Nemanjića je već počela. Nekako se zahuktala u ljeto , kao i ona u ljeto '95. godine. Tu bitku iz '95. dobismo, a ovu, čini mi se jedva dočekasmo da izgubimo.

  • "Kažeš 500 duluma zemlje od mog djeda sa majčine strane i njegove braće i komšija kupuje nekakav šeik, odnekud iz Kuvajta, Arabije ili već odakle?"

  • "Što?" - upitah rođaka?

  • "Sjećaš li se ratnih priča koje ste mi pričali ti i tvoj kum?" - pita me rođak?

  • "Koje? Pa bilo ih je puno?"

  • "Ma onu o ljetnjoj ofanzivi '95. godini i događaju sa Komina. Ispričaj mi je ponovo pa će ti se samo kasti zašto kupuju zemlju."

    Muslimanska ofanziva, jača od svih prethodnih, uključivala je sedam korpsa, čitavu takozvanu Armiju BiH, koji su udarili na sedam naših bataljona iz sastava Ilijaške i Igmanske brigade. Ulazila je već u mjesec juli i trajala je već skoro mjesec dana, pa se nekako pretvorila u rutinski posao, postala je čak pomalo i dosadna...

    Vraćajući se sa položaja Igmanske brigade odakle smo kao u velikoj bioskopskoj sali posmatali neprijatelja sa leđa kako napada na 3. i 4. bataljon Ilijaške brigade, i tako prikupljali vrlo bitne informacije jer smo imali direktan vizuelan kontakt upravko kao da se nalazimo na nekom njihovom komandnom mjestu brigade ili korpusa.

    Osmatranjem sa Igmana sam saznao ono što me je već duže vrijeme interesovalo, tj. kojim putem neprijatelj vrši logističku podršku svojih snaga kod Ubojišta, gdje naše jedinice od prvog dana ofanzive trpe neprestanu i žestoku vatru. Da napomenem i to da je napad na Ubojište i Stijenu, označio početak već pomenute ofanzive.

    Odlučih da svratim do Komina, sa kojeg bi se po mojoj procjeni morao vidjeti put kojim je neprijatelj vršio logistiku i ljudstva i MTS-a, a tamo smo imali B-1 top i PAT 20 mm trocjevac, koji su jako malo dejsvovali pa zbog toga i nisu bili izloženi neprijateljskoj artiljeriji, poput naših ostalih oruđa. Imao sam nekakav osjećaj da ih mogu uposliti.

    Nakon sat vremena, kum i ja dođosmo do vrha Komina.

  • "O đeste glumci!" - pozdraviše nas naši saborci.
  • "Zdravo junaci!" - odgovorismo.

  • "Vi opet iz bioskopa, šta ste danas gledali?" - upitaše nas borci.
  • "A šta vi gledate jebem vas u glavu!" - shvativši da uz malo truda može dobro vidjeti isti onaj put koji smo kum i ja posmatrali sa Igmana.

    Naravno, ova naša konverzacija je bila parodijska šala, jer većina tih boraca su bili naša braća, rođaci i komšije, a biti jedan od pretpostavljenih iz komande Bataljona tim istim ljudima je bio najteži posao na svijetu pogotovu zbog toga što sam u to vrijeme imao samo dvadeset i neku godinu. Kum me je veoma često pratio, i ponekad smo prelazili i više desetina kilometara dnevno. Sudbina nas poveza, tako da smo od prvog dana rata bili nerazdvojni.

  • "Dobro junaci, dajte mi to sokoćalo da bacim malo pogled, a potom da malo isprljamo te vaše cjevčuge, dok vi kumu napravite jednu kafu!"

    Posmatrao sam pomenuti teren već sat vremena, i upravo kada sam htio da odustnem pažnju mi privuče bljesak ogledala ili nekog stakla. Usmjerivši pogled ka tom mjestu, učini mi se da ugledah vozilo u trenutku kada vjetar pomjeri jednu granu. Vjetar ponovo zanjiha drveće, samo ovaj put malo jače, i ja opazih sanitet a potom i drugo maskirno vozilo. Pretpostavih da se radi o vezi ili automobilu nekog od komandanata...

    Uzeh kartu da provjerim koordinate. Kroz glavu mi prođe misao da bi to moglo biti istureno komadno mjesto sa kojeg neprijatelj rukovodi napadom na naše položaje.

    Kontaktirao sam komandu Brigade i prenesoh im podatke do kojih sam došao. Dežurni u Brigadi me upita da li je ta lokacija pored ovog izvora, što ja potvrdih jer sam dobro poznavao taj teren još iz vremena dok sam po obližnjim potocima pecao pastrmku.

    Više artiljeriski posada i raznih oruđa je čekalo naredbu za dejstvo po rejonu izvora. I baš u trenutku kada je trebala da se izda naredbe za otvaranje artiljeriske vatre, niz put koji sam opazio sa Igmana, pojavi se kolona neprijateljski vojnika koji su na konjima u zamotanim bjelim čaršafima nosili poginule borce. Odlučismo da sačekamo i njih da pristignu jer smo pretpostavili da idu upravo do komandnog mjesta koje je bilo meta našeg napada.

    Sve mi se više činilo da je i za njih ova ofanziva postala nekako rutinska stvar, a kada se nešto radi rutinski čovjek se često opusti pa počne da pravi greške koje mogu imati katastrofalne ishode. U jednom trenutku, zahvaljujući vjetru ili lošoj sudbini našeg neprijatelja, pored sanitetskog vozila ugledasmo ugledasmo bijele čaršafe prebačene preko konja.

    U toku pripreme za napad, zatražio sam od posade drugog B-1 topa i Boforsa da osmatraju put i da budu spremni da gađaju svako vozila ukoliko se neko od njih pojavi.

    Obavjestio sam i posadu jednog Zisa da pokrivaju širi rejon ovog puta koji je prolazio pored škole, a iza koje je povremeno dejstvovala neprijateljska praga po našem topu i Boforsu.

    Uslijedila je artiljeriska paljba po zadatom prostoru. Prašina se nije ni slegla a iza škole se pojavi Praga i poče dejstvovati po B-1 topu i Boforsu. Pretpostavio sam da će putem, koji su trebali da pokrivaju ova dva oruđa, proći vozilo koje nam je zamaklo iza škole. U tom trenutku je dejstvovao naš Zis i sa prvim hicem je iz točkova izuo neprijateljsku pragu, a drugim je samo ovjerio ono što je već bilo urađeno.

    Eh, dugo smo ganjali tu prokletu pragu koju je neprijatelju na početku rata prodao na Kobiljači neki naš nesretnik!

    Bješe mi krivo što ne pogodismo vozilo koje prozuja ispred našeg nišana, jer sam vjerovao da se u njemu nalazio neko veoma važan. Uostalom, bio je to prvi put od početka rata da u sred bijela dana neko prođu tim putem.

    Kad je sve utihnulo, kum i ja krenusmo ka komandnom mjestu Bataljona. Zastadosmo pored jedne spomen česme da se napijemo vode. Na njoj se nalazila ogromna ploča podignuta nekom nesretniku koji je nekada davno poginuo na tom mjestu.

    Taman kada smo se sageli da pijemo vodu, začusmo dobro nam poznati zvuk padajuće minobacačke granate od 82 milimetra. Međutim, zvuk je trajao jako kratko pa nismo uspjeli ni uvo da pomjerimo. Detonacija nas odbaci nazad, na put pored česme. Mina je eksplodirala tačno sa druge strane spomen ploče, koja nam spasi glave.

  • "Uh, jebem ti vodu!" - povika kum.
  • "Danas kume nama voda bješe brat, a našem neprijatelju, čini mi se rat!"

  • "Koliko li bi Turci, kume, podigli spomen česmi nakon rata da je ovo njihova zemlja, šta misliš?"

    Ućutjeh kad dođoh do ovog djela priče koju sam pričao rođaku.

  • "Pa, rode, sad će to i biti njihova zemlja!" - rekoh mu.

  • "Vjerovao ili ne, jedan od razloga zbog kojih taj šeik kupuje zemju, jeste da dobije posljednju bitku protiv nas, tj. želi da podigne na stotine česmi za razno-razne Abdule, Azize , Mehmede... I na izvoru našeg djeda, sa kojeg smo mu kao djeca donosili vodu u plavom đugumu, biče podignuta spomen česma neko Abdulu iz 7. muslimanske, koji dođe tamo negdje iz Arabije da ostavi kosti na Višegrad brdu, negdje iznad djedove kuče.

    Eto, tako je sa nama Srbima. U miru uvijek izgubimo sve ono što dobijemo u ratu. Ništa drugačije nije bilo ni u ovom zadnjem. Muslimani parama biju poslednju bitku i izgleda da je uspješno je dobijaju.

  • "Rode, ja za utjehu još imam onaj plavi đugum, našeg djeda!" - uzvrati moj rođak.

    Boris
  • ilijas_sjecanja - 72260 - 01.08.2012 : Boris Sirob Srbija - best (14)

    Majko!


    Živim u daljini iz koje su uvijek kasnila svanuća. U tami u kojima je godinama bila škrita. Javi mi se blijeda slika djetinjstva, jedna pa druga pa... Ne, ipak ružan san, jedan pa...

  • Pusta kuća oko koje se, kao nekad, ne talasaju žita, nego raste korov poganog lika!

  • Kolijevko moja, davno već u riječi istrulila, ko li te to vraća meni u snove i to po nekom crnom snijegu?

    Sjećam se, sanjam zimu kad me je majka u tebi ponijela ka nekom novom ratnom zbijegu!

  • Majko, zar je moguće da me te blijede slike bude u noći uoči prvih pjetlova? Zar ih ovolike ratne godine protutnjale preko mene još uvijek nisu izbrisale iz snova?

  • Gledam, majko ti jesi tu a opet nisi! Tvoja je sjena uvjek nad mnom u maglama bila. I dok se preko rijeke spušta ledena noć moja se kolijevka u vodi izgubila.

  • Javlja mi se slika, sanjam, u noći otvaram prozor i gledam stričevo dvorište. Sve je tu ostalo skromno, onako kako je i ranije bilo. Čak čujem kako onekud dugo pilići pište i, osim što dvorišta nema više, ništa se drugo nije promjenilo.

  • Javi mi se da u jednom novom ratnom zbijegu, po novom snijegu koji neprestano pada, kraj rijeke na brijegu vidim neku drugu ženu kako propada u dubokom snijegu sa drugim djetetom u kolijevci.

  • U ovim noćima, u kojim zaredom kasne svanuća, ćuti li to ili sanjam, majko, zemlja pred zagonetkom. Gdje stric je izašao i uz plot između naše dviju kuće i ponovo se ubija posljednjim metkom.

  • Majko što, odoše blijede slike moga djetinjstva u tamu iz koje kasne svanuća?

    Sjećam se samo onoga jutra kad su na Ilijaškom frontu dječaci pali!

    Posvećeno Ilijaškim majkama i njihovim palim dječacima. Boris.
  • spomenar - 70338 - 13.06.2012 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Sivilo mastila i...


    Utapam se u sivilu mastila i papira, preobraćam nevjernički dio sebe onim dijelom koji vjeruje, izbjegavam nevješto ono što mi drugi bacaju u lice, i veselim se pomalo, k'o gorštak prirodi, životu jer to je sve što imam. Zato, ne preporučujem se bilo čemu što nema dušu izgladnjelu promjene i smisla. Čudno je kako me ne dotiče sreća starog znanca, čudno je kako sam hladan, čudno je koliko sam tih...

    A koliko vrijede igre strpljenjem, spočitavanje tuđe vrijednosti, snovima obnažene poruke nesvjesnog? Nije li češanje o stub sujete nevina mudrost ili pak životinjski nagon, stav potrebe za odbranom od nevidljivog identiteta drugih?

    Je li nam strah od sebe sebbkundaran?

    Zamisli neprepoznatljivost kretanja ravničarske rijeke, to neupadljivo stvaranje sopstvene staze dužnosti, i poredi je sa pokretima usporenim sjećanjem na one prethodne.

    Koja uzdržanost, uzvišenost jedne proste rečenice "ti si" ...

    Proklinjem rođenje svoje i sudbinu vječitog putnika što traga za kućom. Sam sa svojim prijateljem patim što brat mi nije inšto oči ima da gleda tu đavolju gozbu što je životom zovu.

    Ljepota življenja krije se u vještini promjene. Dopustiti jednsotrukoj stvarnosti da nas obuzme, znači dozvoliti ljepoti iste da umre u monotoniji.

    U priobalnom pojasu sudbine, u toj mješavini prijatnog pijeska, opasnih ivica stijenja i podmukle uloge sitnog kamenja, izloženi smo nepredvidljivosti onoga što nam nebo i more donesu.

    A ja, ja bih tako rado živio na ostrvu, tamo gdje pitomi izgled plaže i njeno trajanje zaklapaju krug mogučnosti da se idući naprijed vratim jednog dana na surovi početak puta.

    Boris
    pjesma - 70334 - 13.06.2012 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Rimski Most


    Mojim Ilidžancima

    Stapajući dušu sa kamenom
    milujem prstima blago
    poznate izbočine,
    i krečnjak vreo
    što pred zalaskom sunčevim
    poprima miris ružinog cvijeta
    i sjetu djeteta
    što spava u naručju rijeke.
    Neke pjesme umilne i proste
    posjećaju spomen na godine daleke,
    spomen na korak mek
    i čežnjiv pogled legionara.
    A noću,
    Pod okriljem lune
    čudna se vizuja stvara,
    spomenik bijeli
    onako, nepomičan i tih,
    govori sporo stih po stih.
    O sudbini riječnih mornara
    što ka izvoru plove
    a utiču u nemirne snove:
    uklesan lik i odapet luk.
    Čuje li iko te strijele huk ?
    Ili bez cilja ona osta?
    Ne bojte se,
    moje je tijelo i duša je moja
    oduvijek dio tog divnog mosta.


    Boris
    ilijas_sjecanja - 70172 - 08.06.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Dok Holidej


    Bili smo Srbi, pa Jugosloveni, pa opet Jugosloveni, pa opet Srbi. Vjerovali smo u sveto trojstvo, pa opet sad vjerujemo. Vjerovali smo i u trojstvo Svetog Nikole, Bijelog Dugmeta i Zvezde Crvene. Slavili slave, slušali Bijelo Dugme, navijali za Zvezdu Crvenu, koju je većina nas je nosila na kapi pionirskoj. Vjerovali smo u bratstvo i jedinstvo, ali ne lezi vraže, braća po jedinstvu nas prevedoše žedne preko vode.


    Kako je koji dan rata prolazio sve više uviđasmo kako nas naša "braća" prevariše, i spremaše se za rat koji vodismo.

    Neprijatelj već danima koristi istu, u to vrijeme veoma hrabru taktiku. Prikradu se na stotijak metara od naših, tada još uvijek dobro neutvrđenih položaja, a zatim čekaju pogodnu priliku, otvore paljbu nekoliko minuta, pri čemu su veoma često uspjevali da rane nekog našeg vojnika, ponekad nažalost i smrtno.

    Iako smo u to vrijeme samo branili naše položaje, morali smo da uradimo nešto, jer ovako više nije išlo. Nije nam bilo jasno da i nakon dejstva naše artiljerije, neprijatelj uporno ponavlja istu vrstu napada. Pripucali bi do prvog artiljeriskog projektila, a nakon toga bi napad prestao. Radili su to sve učestalije, što je za nas bio znak da im je taktika prolazila.

    Donijeli smo odluku da izvidimo malo dublje zonu odgovornosti gdje su napadi bili učestali. Tako i uradismo.

    Krenuli smo da se lagano prebacujemo preko omanje livade u pravcu šume. Nakon što se svi sakupismo kod prvog drveća, krenusmo dalje. Odmah ispod prvih krošnji primjetismo mjesto odakle je neprijatelj dejstvovao - bilo je tu mnogo ostataka hrane i čaura. Nakon nekih dvjesto metara po dubini šume, primjetismo nešto što je ličilo na male zemunice.

    Zastali smo, osluškivali, osmatrali, nije bilo znakova prisustava neprijatelja u njima. Lagano dođošmo do njih, bile su prazne.. Tri male zemunice, za dva do tri vojnika svaka...

    Sinu mi kroz glavu da su ovo zemunice u kojima se neprijatelj krije za vrijeme dejstva naše artiljerije. Od njih jr vodila već utabana staza u pravcu jedne vododerine, kojom su dolazili na ovu poziciju. Koristili su je i kao zaklon u slučaju da dođe do dejstva naše artiljerije, dok su oni u pokretu.

    Nakon toga smo se vratili na naš položaj, a zatim i u komandu, da saberemo dva i dva. Bilo nam je jasno da je neprijatelj primjenjivao nešto što je već odavno uvježbao, možda čak dok smo još bili braća po Jedinstvu. Međutim, znali smo i mi matematiku, sabrali smo dva i dva, ali trebalo nam je mnogo više da riješimo čitav zadatak. Pitali smo se šta dalje da radimo?

    Nakon dužeg sabiranja i oduzimanja, konačno smo riješili da neprijatelju postavimo pismeni zadatak, pa da vidimo kako će ga on rješiti. Odlučili smo da se spustimo u rejon vododerine, pustimo neprijatelja da prođe do njihovih zemunica, i da im nakon njihovog dejstva u povratku postavimo zasjedu. Pretpostavljali smo da će u povratku biti mnogo manje obazrivi i da sigurno neće očekivati zasjedu.

    Nakon toga smo počeli da se svaki dan spustamo do vododerine. Nakon par dana, prvo smo ih čuli, a potom i vidjeli kako obazrivo, u koloni jedan po jedan, idu uz vododerinu u pravcu naših položaja.

    Došlo je vrijeme da se riješe pismeni zadaci!

    Došli smo do vododerine i rasporedismo se sa obje strane. Kum je bio preko puta mene, gledali smo jedan u drugoga i isčekivali šta če se desiti. Vrijeme je prolazilo sporo, ruke su mi bile sve znojavije bližio se kraj časa...

    Začula se pucnjava, zatim naša artiljerija, pa je onda sve utihnulo. Nakon dugotrajnog iščekivanja, iz pravca naših položaja se začuo lagani bat, koji je postojao sve jači i brži. Neprijateljski vojnici su trčali vododerinom. Sce je pumpalo krv u žile sve jače i jače, i svakog trenutka smo iščekivali da se pomoli onaj koji trči.

    Međutim, od prizora koji ugledasmo krv nam se naglo ohladi u žilama.

    Branko je sišao sa svoga mjesta i stao na sred vododerine, pušku je držao u desnoj ruci, onako opuštenu uz desnu nogu. Na glavi mu je bila šubara pokojnog đeda, na kojoj je ostala još poneka kovrdža runa.

    Bili smo nemoćni. Stajao je upravo na mjestu na koje smo trbali da dejstvujemo, pa nismo znali šta da radimo.

    U tom trenutku se pojavi i onaj što trči. Zastao je kao ukopan na samo par metara od Branka, čini mi se više iznenađen sa onim što vidi nego što se prepao situacije u kojoj se našao...

    Nakon nekoliko sekundi, Branko je stajao mrtav ladan kao ukopan, neprijateljski vojnik se sabrao, podigao papovku i opalio jedan metak. Zatim se začuo rafal, a potom i drugi. Oni što trče su padali kao snoplje, i samo su oni koji su bili dalje uspjeli da iz vododerine pobjegnu u šumu.

    Kad je sve utihnulo, dođosmo do Branka, koji bješe živ i neogreban.

  • "Jesi li normalan, šta si to radio?"

  • "Gdje ste vidjeli da Dok Holidej poteže prvi?" - odgovori ravnodušno.

    Doduše, ovi dolje su i ličili na Indijance, a Branko sa djedovom šubarom baš i nije ličio na Holideja. U svakom slučaju sve se dobro završilo. Što se mene tiče, dobio je prelaznu ocjenu na pismenom, a i mi sa njim.

    Boris

    Posvećeno Branku Bunjevcu koji je kasnije postao komandur čete. Potezao je još mnogo puta na neprijatelja i preživjeo sve dvoboje, a kasnije se junački borio i na Kosovu.
  • ilijas_sjecanja - 69871 - 28.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (8)

    Znate li sanjati?


    Da li vjeruješ da u radio aparatu imaju mali ljudi koji govore ? NE !
    Da li vjeruješ da postoji zemlja gdje stalno ljeto ? NE !
    Da li vjeruješ da če skoro kraj rata ? NE !
    Ma, marš iz naše jedinice kad ne znaš da sanjaš!


    Da bi čovjek nekad prevazišao, prebrodio ili pobjedio neke svari mora da zna sanjati.
    Da bi živjeli i sebi postavili neki cilj u životu, morate sanjati.


    Sa zagonetnim osmjehom me je gledao moj kum, često ujutru kada se probudimo, pa kad ja kažem da sam nešto sanjao.

  • "Sanjaš li ti kume?" - upitah ga ja?
  • "Ne!" - odgovori.
  • "Blago tebi, otkako sam došao iz vojske ja sanjam non-stop. U vojsci sam naučio da sanjam i spavam budan!"

    Kum se ponovo nasmija!

    Nalazimo se na nekih 1800 metara nadmorske visine. Ispred nas livada, duga 300 metara i ravna k'o tepsija. Pokrivena je snijegom, a na kraju livade omorike se pod teretom bijelog prekrivača sjedinile sa zemljom.

    Ovaj zimski pejzaž mi je ličio je na nekakvu ledenu tvrđavu iz Srednjeg vjeka, koju mi već nekoliko dana pokušavamo da osvojimo ali nam to nikako ne ide. Nemamo konjicu, a ni oklopljene vitezove, samo mi, gola i promrzla pješadija...

    Nije bilo ni ljeto pa da krenemo grlom u jagode, a sada smo i mnogo oprezniji jer je prošla već i poneka godina rata.

    Konačno dođoše oklopni vitezovi sa konjicom. Za par sati razbiše ledene zidine, ovog bijelog neprijateljskog uporišta, pa nam to dade motiva da i mi krenemo. Kako se dan bližio kraju, paljba je jenjavala a zatim i potpuno utihnula.

    Nakon što ovladasmo neprijateljskim položajem, noć poče da pada na ovu ledenu tvrđavu. Bilo je tek četiri sata popodne, a već je bilo mračno i nije se moglo ništa vidjeti jer su guste grane omorika, prekrvene snijegom, gušile svjetlost.

    Mraz je počeo da steže pa nam se i kosa počela lediti na glavama. Bilo je prilično ironično da smo se nalazili u šumi i da smo se smrzavali jer nismo imali od čega da zapalimo vatru.

    Pipajuči u mraku dođošmo do neprijateljske zemunice, skinusmo vrata i razvalismo krevete pa naložismo vatru. Malo nam je laknulo, a na licima nam se pojavi onaj karakteristični izraz koji se javlja samo kada jedeš Ikar i Vegetu. Nakon jela, zapalismo i po jednu cigaretu.

  • "Hoće li već jednom svanuti!" - uzviknu neko.

    Činilo nam se da je prošla čitava vječnost. Zima je bila nepodnošljiva a bilo je tek devet sati!

  • "Pobogu, da li će ikada svanuti?" - zapitah se i ja.

    Ustadoh da malo trčim oko vatre.

  • "Nemoj da bi neko pokušao da se udalji od vatre i da tamo zaspi!" - upozorih ostale.

  • "Može mo li pored vatre?" - upita Jovica.
  • "Probaj!" - rekoh.

    Ležao je nekih pola sata, a zatim je skočio kao opuren, opkoračio plamen koji mu je lizao između nogu. Tresao se kao jasikov list a vjetru, i neprestrano ponavljao:

  • "Jebem ti, šta je ovo?"

    Nakon izvjesnog vremena, kum me pogleda pa reče:

  • "Kume, odoh malo da otkunjam, ne mogu više!"

  • "Pazi, po ovakvoj zimi kada spavaš moraš znati šta sanjaš, a ti reče da ne sanjaš ništa!"

    Legao je pored same vatre, skoro da ga je plamen dohvaćao. Nakon izvjesnog vremena, na licu mu se pojavi onaj njegov zagonetni osmjeh, meni dobro poznat.

  • "Šta li sanja?" - pomislih - "Mora da i on sanja kao i svi drugi ljudi, samo što se toga ne sjeća kada se probudi!"

    Iz trenutka u trenutak, osmjeh mu je bivao sve širi i širi, da bi se u jednom trenutku pretvorio u bolnu grimasu. Iznenada je skočio i povikao:

  • "Gdje je!?"

  • "Ko?" - upitah ga ja.

  • "Ma onaj što me oprži sa peglom!"

    Mi smo se slatko nasmijali! Tek tada primjetismo da mu je desna čizma do pola izgorjela u vatri, u koju je bila upala i tako ga spasla od smrzavanja.

  • "Šta bi kume, šta si sanjao? Da to nije bila toplu kuća, hrana ili tako nešto?"

  • "Ma jok! Sanjao sam da sam u nekoj zemlji gdje je stalno ljeto, da se nalazim na nekoj plaži okružen djevojkama i hranom, na nekom pustom ostrvu. Ma šta da ti kažem, pravi ovozemaljski raj! I baš kada mi je bilo najljepše, pojavi se neki tip koji je trčao plažom sa usijanom peglom u ruci. Odjednom priđe meni i peglom mi sprži taban!"

  • "E, jebi ga Kume, ne dade ti da uživaš! Ipak, bar bar ti je spasao život. Rekao sam ti da moraš znati šta sanjaš !"

    Da li bi sada neko posumnjao da postoji zemlja u kojoj je stalno ljeto? Hajde da sanjamo jutro i Sunce koje će nam kroz ove zaleđene grane od ove ledene tvrđave šapnuti na uho:
  • "Skoro će kraj rata!"

    Posvećeno onima koji ovo ne dosanjaše, kao i onima koji u kasne sate ne mogu da spavaju, a samim time ni sanaju, o zemlji u kojoj je stalno ljeto!

    Boris.
  • ilijas_sjecanja - 69760 - 24.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (2)


    75.

    Pred srušenom kućom
    u Bradini
    Dovijanin kostur
    Svjetluca na mjesečini
    i pjevuši o tom
    kako niko ne može
    da ti ukrade zavičaj.


    76.

    Nema te viš, Marija,
    ni onih zvjezdanih noći
    na Majevici više nema.
    Zgarišta i nekoliko
    tuđih krstova, nađoh
    srećom među njima
    ne bješe tvoj.


    Boris
    ilijas_sjecanja - 69730 - 23.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (2)


    ***

    Čuje se bat. Ko li to opet
    ide ? Zar je moguće da ga moje
    oči ne vide.
    U ovaj pozni sat, dok je napolju rat,
    praznim sokakom dugo.. .. . dugo.. ..
    odzvanja nečiji bat, ja idem u rat.


    Ako se iz rata, vratim
    mnogi će me pitati za ovog
    ili onog, a ja im neću moći
    da kažem da li su mrtvi
    ili ne, i biće me stid,
    ogroman stid, što se živ
    vraćam među ljude.

    Boris
    ilijas_sjecanja - 69693 - 22.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (41)

    Povila se povila...


    O velikim herojima pišu veliki pisci. Mi obični ljudi pišemo o malim, istinskim herojima.

    Bližio se Sveti Jovan, i baš kao i u prethodnim godinama iščekivao sam tetka sa kim sam i ove godine trebao da odem da on svom ocu kupi rakiju za slavu.

    Nakon ručka sam stalno gledao sam kroz prozor, posmatrajući predivan pejzaž prekriven svježim snijegom, pod kojim su se povijale otežale grane.

    Prisjećajući se naših dječački ludorija, iz maštanja sam lagano tonuo u sanjarenje, i polako me je obuzimala neka blažena toplina. I baš kada sam pomislio da ću da zaspim, u javu me povrati zvuk motora Fiće. Bješe to znak da je tetak stigao!

    Ušao je na vrata, sa dva poprilično velika kanistera.

  • "Hoćemo li?" - upita me.
  • "Da nije malo kasno?" - odgovori moj otac - "Skoro će mrak!"
  • "Brzo ćemo mi, a ako zakasnimo ti nas potraži."

    I tako, krenusmo polako! Mraz je već počeo da steže, pa je škripa snijega pod našim nogama postajala sve jača i jača. Put se postepeno sužavao, a kitine snijega su bivale sve bliže zemlji, dok se na kraju nisu potpuno sastavile sa putem.

    Probismo se nekako kroz puteljak okovan snijegom do poznate nam livade. Tamo na drugoj strani, kroz pejzaž poput onog na razglednici, stidljiva svjetlost jedne sijalice je obasijavala dio zida jedne kuće obojene u bijelo.

    Začusmo lavež psa, a nedugo potom i zabrinuti glas:

  • "Ma, gdje ste vi, očekivao sam vas ranije!?"

    Pozdravismo se sa domaćinom, a tetak se baci na posao probanja rakije iz buradi. On je pio rakiju, a ja sam jeo jabuke, iako smo obojica odlično zanali kakva je i rakija i jabuke. Iz godine u godinu, dolazili bi u taj prijatni ambijent podruma, obasjanog svjetlošću gasnog fenjera i preplavljenog čarobnim mirisima, da degustiramo proizvode tog našeg komšije.

    Kada bi tetak natočio pune kanistere rakije, a ja bih u džepove nagurao dovoljno jabuka, pozdravili bismo se sa domaćinom i krenuli nazad.

    U povratku smo se kretali brže, uprkos teretu koji smo nosili sa sobom. Možda zbog toga što smo išli nizbrdo, ili što je tetak probajući rakiju iz onoliko buradi već bio podobro popio.

    Tišinu šume je remetila samo škripa snijega pod našim nogama. U jednom trenutku začu se tiho pjevanje:

  • "...povila se povila..."

  • "Jesi li čuo?" - upita me tetak.

    Iako sam čuo, zastadoh za trenutak da razmislim kakav odgovor da mu dam, jer sam bio svjestan šta će se desiti nakon toga.

  • "Jesam!" - odgovorih tetku.

    Iz daljine ponovo dopire:

  • "...povila se, povila, vita..."

    Sa obližnjeg proplanka, odakle je dopirala škiljava svjetlost, čula se pjesma meni dobro poznatog glasa.

    Nastavismo dalje. U jednom trenutku tetak skrenu sa puta.

  • "Gdje ćeš" - povikah ja.
  • "Idemo kod čiče Miće, da zapjevamo koju!"

    Dođosmo pred kuću mog daljnjeg strica, koji mi bješe jako drag jer je bio u godinama mog, već odavno preminulog, djeda. Njih dvojica su zajedno ratovali u 2. svjetskom ratu. Čiča Mića bješe partizan, prvoborac, svima poznat...

    Volio sam te stare čiče, poput Miće i mog djeda, jer bili su jako intelignentni i umni, uprkos tome što nisu imali gotovo nikakvog obrazovanja. Volio sam da ih slušam, pogotovo u noćima koje su bile poput ove, u kojoj se nešto desi spontano i usput, i kada može da se čuje i poneka interesantna priča.

    U kućicu iz koje je dopirala pjesma uđosmo gotovo bez kucanja. Prazne stolice kao da su čekale upravo na nas! Pozdravismo se sa Mićom i Ristom. Ja sjedoh kao zapeta puška sa namjerom da slušam, ili bolje rečeno gutam pjesme i priče, koje su se nizale jedna za drugom.

    Nakon što popiše poprilično rakije, podigoh glavu i pogleda u njih jer su nešto bili zastali. Mića me pogleda u oči, zadrža pogled kao da će mi nešto reći, a potom poče:

  • "Povila, se povila, vita grana jelovaaaa..."

    Suze mi orosiše oči! Bila je to pjesma koju je moj pokojni stric najviše volio da pjeva. Mića nakrivi šubaru, a onda je odmah ponovo vrati na mjesto. Riječi nisu bile potrebne da mi kaže ono što je naumio, po suzama u mojim očima je vidio da sam ga shvatio.

    Naslonih se na stolicu, pa me ponovo obuze ono blaženo stanje, ovaj put sa malo više emocija. I po drugi put u tom danu utonuh u sanjarenje.

    Kroz san mi se učini da čujem pucanj iz puške. Progledah na jedno oko, a ono opet pucanj. Otac nas je tražio, pa kad je začuo pjesmu pocnjem je najavio svoj dolazak.

    Godine su prolazile, a ja i tetak smo u kupovinu rakije uvijek išli zajedno. Sve zime su nekako bile slične jedna drugoj, pune blagostanja i lijepih osjećanja....

    Ipak, svemu dođe kraj!

    Zima 1992. godine bješe ružna i nakako škrta sa snijegom. Činilo mi se da nam je u ovom nesretnom ratu i Gospod okrenuo leđa. Ona sretna vremena blagostanja zamjeniše stradanje i jad. Doduše, sanjarenja je još uvijek bilo, ali više nisam mogao da razlučim šta je san a šta java.

    Iz takvog jednog sanjarenja probudi me pucanj. U prostoriju uđe kurir. Bio je to onaj nesretni 28. decembar '92. godine. Izađoh vani da se malo umijem i udahnem svježeg vazduha. Zima suva, hladan vazduh ledi dah...

    Podigoh glavu! Pogled mi se zaustavi na proplanku na kome se naziralo imanje moga strica. I sama pomisao na Mićinu kuću u meni je budila radost, samo što je ona sada služila kao parametar za određivane artiljeriskih elemenata.

    Iz Mićinog dvorišta, umjesto meni dobro poznate pjesme, začu se glas "Alahu egber", a onda se stotinu glasova stopi u jedan divljački uzvik "Alahu egber!".

    Meni se diže kosa na glavi! Umjesto škiljave sjelice, Mićinu kuću su obasjavali svjetleći meci i eksplozije. Potom uslijedi silovita pucnjava, koja je trajala oko pola sata a zatim lagano poče da jenjava.

    Sa proplanka bi se, između dvije rafalne paljbe, ponekad začulo i podmuklo dozivanje:

  • " Čelar, Čelar...."

    Ponovo bi odjeknuli rafali, i tako u nedogled!

    Konačno naši krenuše u protivnapad i mi povratismo liniju. Naše snage su se spojile kod Mićine kuće.

    Među zgrčenim i beživotnim tijelima neprijateljskih vojnika nađosmo i čiču Miću. Branio se dok je imao municije, a kada ga mudžahedini nadvladaše, onako mrtvom mu odsjekoše dva prsta. Vita jela se nije povila čak ni kada se naši borci povukoše sa linije.

    Okrenusmo ga na leđa, a on gleda u mene kao da je živ! Šubara mu se malo nakrivila, te mu ja priđoh da je vratim na mjesto...

    Oči mi se ponovo orosiše suzama, a u glavi ponovo začuh:

  • "Povila se povila, vita grana jelovaaa....."

    Nakon završetka rata muslimani su popalili Mićino selo, samo je njegova kuća ostala da, poput vite jele, stoji uspravno. U tom kraju niko više ne pjeva Mićinu pjesmu, a nema ni ko da je sluša. Samo se meni ponekad učini čujem njegov glas u svojoj glavi!

    Boris

    Posvećeno Nikici Mičiću, prvoborcu u dva rata.
  • ilijas_sjecanja - 69494 - 17.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (46)

    Hoćemo li uspjeti pobjeći?


    Pisati ili ne? Čitati ili ne ? Da li pišući i čitajući razne priče liječimo sebe ili tješimo jedni druge čak i kada se međusobno prepucavamo. Da li bježimo od nečega i hoćemo li uspjeti pobjeći? Da li nam je preteško breme koje nosimo i da li ćemo pokleknuti pod njim?

    Ovo je priča o čovjeku koji je na leđima nosio teško breme i koje ga na kraju satra na đavolji način.


    Zaustavili smo se na potezu između Ježeva i Kote 830 očekujuči kontra-napad. Čuli smo preko radio stanice da se Juka približava banderi. Kasnije smo saznali da je Juka ustvari bio pokojni Luka, koji je koristio internu vezu, i tako nam pokvario planove za čitavu akciju tog dana.

    I tako, čekajući Jukin tj. Lukin kontra-napad, iskoristismo priliku da sa sebe skinemo rančeve i ostalu opremu, da nešto prezalogajimo, a oni što puše zapališe po jednu "Sarajevsku Drinu" koju nađosmo upakovanu u svjedočanstvo srednje škole nekakvog Predraga.

    Svi smo se raskomotili, pa čak i Zvizgonja, samo je Čelar na sebi nosio pretežak teret ne dozvoljavajući sebi da se bar za trenutak odvoji od njega. On je u svom prtljagu imao sedamnest okvira za svoju automatsku pušku, desetak bombi, nekoliko kutija municije, veliku kutiju za osamdeset četvorku. Pored toga nosio je hranu za par dana, rezervnu odjeću, pa čak i Vegetu za odvratni Ikar. Oni koji ga nisu poznavali, gledali bi ga sa čuđenjem jer nisu znali da je sve to premalo u odnosu na teret koji Čelar nosio na duši.

    Bilo je to onog kobnog i mnogo pominjanog, 28. 12. 1992. godine. Čelar je u to vrijeme bio pripadnik 1. čete 4. pješadijskog bataljona Ilijaške brigade. To jutro je dočekao u rovu sa drugom, koga su zvali Čića. Od početka neprijateljskog napada prošlo je svega dvadesetak minuta, a 7. muslimanska je uspjela da ovladala našim položajem u dužini od oko dva kilometra. Zauzimali su rov za rovom i tako su došli i do Čelarovog, a onda su za njih nastali problemi. Čelar i Čića nisu odstupili čak ni kada su se naši borci povukli iz dva rova koji su se nalazili iza Čelarevog.

    Napad na njihov rov je bivao sve žešći i sve je vše pripadnika 7. muslimanske nasrtalo na njih. Neprijatelj je jurišao i padao, pa ponovo kretao. Na kraju su potpuno okružili rov. Čelar je pucao a Čića punio okvire sa municijom.

    Borba je trajala satima. Jedan za drugim, muslimanski LP je pogađao grudobran oko puškarnice, ali bi projektili samo skliznuli u stranu. Čelarev najbolji saveznik je bio upravo taj, strašno hladan dan. Zemlja je bila smrznuta, tvrda kao čelik, kliska kao led...

    Muslimani su pokušali da uđu i na vrata rova, koja se nalazila sa zadnje strane, ali im ni to nije uspjelo. Čića je bio tu, da brani i tu stranu.

    Neprijatelj je napadao i padao! Čak su pokušali da ubace bombu kroz dimnjak na rovu. Međutim, nju je zaustavila mreža koja je tu i postavljena da zaštiti borce od diverzije. Eksplodirala je u dimnjaku i ubila dva neprijateljska vojnika.

    Sve vrijeme, dok je Čelar pucao, neko ga je konstantno i uporno dozivao:

  • "Čelar, Čelar, Čelar..."

  • "Koliko još imamo municije?" - upitao je Čelar Čiću.
  • "Još par okvira!"
  • "Nemoguće!" - uzviknu Čelar.
  • "Ispucao si skoro dva sanduka!" - odgovori Čića.

    Ponovo se začulo:
  • "Čelar, Čelar, Čelar!"

    Međutim, ovaj put to nije bio onaj isti glas! U njemu Čelar, sa ogromnom radošću, prepozna jednog od njegovih saboraca.

    Naši borci su krenuli u kontranapad i uspjeli su da povrate izgubljene rovove! Jedan od njih je dohvatio Čiću za ruku, koju je prekrivalo čohano platno stare uniforme JNA. Rukav je bio mokar kao čep!

  • "Od čega si tako mokar Čićo, nisi se valjda prepao?" - upita ga jedan borac.
  • "Ma ne, ovo je od punjenja okvirova sa municijom!" - reće Čića i nasmija se - "Znaš, najteže je puniti okvirove."

  • "A šta je tebi, Čelaru, bilo najteže?" - upita ga drugi borac.
  • "Ma ono dozivanje, Čelar, Čelar, Čelar. Neki Šiptar me je stalno dozivao, jeb'o mu pas mater!"

    Bio je to zadnji dan koji je Čelar proveo u rovu. Nakon toga je prešao u Juršni vod, noseći na duši jedno veliko breme. Nosio ga je čitav rat, išao je sa njim u iz juriša u juriš, stalno se nadajući da će ga negdje usput i izgubiti.

    Rat je prošao, i taj njegov teret je na neko vrijeme nestao, ili bolje reći da se prikrio čekajući pogodnu priliku da našeg Čelara ponovo zaskoči.

    A onda, ne tako davno i nekako iznenada, taj isti teret mu se sručio na leđa! Naš junak je u svojoj glavi ponovo začuo one iste riječi:

  • "Čelar, Čelar, Čelar...."

    Čelar je doživio trenutni nervni slom!

    Izgleda da svi mi u sebi nosimo nekakav teret! Ponekad pogledamo u nebo, ili se okrenemo iza sebe da vidimo da li nas on vreba u namjeri da nam zaskoči na leđa. Zapitamo se da li ćemo uspjeti pobjeći i ako pobjegnemo hoćemo li pomoći onima koji nisu!

    Posvećeno Čelaru i Čiću,
    Boris




  • Idi na stranu - |listaj dalje|